dr. sc. Jadranka Polović: APOKALIPSA

Hrvatska nema „Nacionalnu strategiju zaštite i spašavanja u izvanrednim situacijama“, koju ima čak i Srbija. Kada su Hrvatsku 2014. g. pogodile katastrofalne poplave, stanovnici Posavine samoinicijativno su dovozili vreće s pijeskom i postavljali ih na najkritičnija mjesta na nasipu, budući da se lokalnim vlastima, ali i Vladi situacija nipošto nije činila alarmantnom. Tako je bilo i sa Splitom!

Požar koji je proteklih dana poharao Split i okolicu još nas je jednom podsjetio na dugododišnju i kontinuiranu neučinkovitost Vlade i svih gradskih i županijskih uprava, koja u situacijama ekstremnih uvjeta, prirodnih katastrofa ili terorističkih napada, može biti i te kako kobna za građane Splita. Desetljećima  je „obrana i zaštita“ promatrana kao recidiv prošlosti, upoznavanje sa sigurnosnom komponentom društva nije dio obrazovnog sustava Hrvatske, zahvaljujući čemu građani nemaju pravodobnu i kvalitetnu pripremu za rizične situacije. Hrvatska nema „Nacionalnu strategiju zaštite i spašavanja u izvanrednim situacijama“ (koju ima čak i Srbija), ne postoje medijske kampanje koje bi educirale i zainteresirale građane u segmentu vlastite sigurnosti. Međutim, izvanredne situacije prouzročene prirodnim nepogodama ili ljudskim djelovanjem svakodnevno odnose mnogo života i nepovratno uništavaju okoliš, kao što sada možemo vidjeti na primjeru Splita.

Sustav zaštite i spašavanja ljudi, materijalnih i kulturnih dobara, otklanjanje posljedica terorizma ili drugih nesreća, podrazumijeva da je vlada prvenstveno odgovorna za sve aspekte upravljanja kriznim situacijama, ali se odgovornost prenosi i na tijela državne uprave i lokalne samouprave. Još 2008. g. Vlada je pred sobom imala sveobuhvatno istraživanje UN-a o posljedicama klimatskih promjena u Hrvatskoj (UNDP, 2008), koje je uključilo i sasvim jasnu procjenu trenutačne i potencijalno buduće (2040.-2070.) ranjivosti ključnih gospodarskih sektora. Naime, postojeći klimatski uvjeti u Hrvatskoj vrlo su pogodni za turizam i uzgoj različitih poljoprivrednih kultura, još uvjek bez navodnjavanja. Hrvatska raspolaže i dostatnim količinama čiste vode koja je, uz pristupačne cijene, presudna za zdravlje ljudi. Međutim, tako ne mora biti u budućnosti! Evidentan pad količine padalina u posljednja dva desetljeća i porast temperature u svakom godišnjem dobu, suočavaju Vladu s mogućnošću ekstremnih vremenskih pojava poput oluja, toplinskih udara i suša koje već u značajnoj mjeri utječu na Hrvatsku. Vjerojatno smo već zaboravili (Hrvati neobično slabo pamte) kako su iznimne suše 2000., 2003., 2007., 2012. i 2015.g. bile neke od najgorih u posljednjih 50 godina i da su nanijele ozbiljnu štetu hrvatskoj poljoprivredi. Zbog očekivanih toplinskih udara i suša u budućnosti, u Izvješću UN-a procjenjuje se kako će vlažnost tla tijekom ljetnih mjeseci u Slavoniji i Dalmaciji pasti za 30 -60% što će voditi smanjenju prinosa usjeva, time povećati ranjivost i iseljavanje većinom ruralnog stanovništva. Manja raspoloživost voda i gubitak bioraznolikosti posredno će utjecati na gastronomiju i proizvodnju vina, glavne adute hrvatskog turizma.

Turizam koji predstavlja najvažniju gospodarsku djelatnost u Hrvatskoj vrlo je osjetljiva gospodarska grana koja može „nestati“ uslijed političkih i socijalnih nestabilnosti ili izravnih sigurnosnih ugroza, poput terorizma. Međutim, kako se navodi u ovom Izvješću, i buduće klimatske promjene potencijalno bi mogle imati vrlo negativne učinke na sektor turizma, jer turisti naprosto mogu odlučiti zaobići Hrvatsku uslijed sve toplijeg vremena, toplotnih udara i ostalih ekstremnih vremenskih (ne)prilika. Osobito neke, sada vrlo posjećene turističke destinacije, poput Nacionalnog parka Krka i Nacionalnog parka Plitvičkih jezera mogle bi postati ranjive na promjene klime upravo zbog visokih temperatura, smanjenja padalina i porasta razine mora. Izvješće kao poseban problem izdvaja očekivani, kontinuirani porast razine mora koji može prouzročiti obilne poplave na obalnim područjima, pa ukoliko se razina mora podigne za pola metra, naseljena područja poput određenih djelova Splita ili otoka Krapnja, kao i cjelokupno ušće Neretve bit će krajnje ugroženi. U pitanju je čak 100 milijuna četvornih metara kopna što već sada zahtjeva strateška planiranja i značajna ulaganja u prilagodbu, budući da će se razina mora podizati postupno i imati naizravniji učinak na izvore pitke vode, sustav vodovoda i kanalizacije. U takvom scenariju delta Neretve bila bi izložena uništavanju poljoprivredne proizvodnje, ne samo zbog suše već i zbog pritjecanja morske vode (salinizacija), proces koji može ugroziti i Vransko jezero. Porast razine mora i s tim povezana obalna erozija mogu u skoroj budućnosti uzrokovati propast različitih postojećih infrastrukturnih sustava – od plaža (Zlatni rat) i kanalizacija, do marina i pristaništa te nisko smještenih turističkih objekata poput hotela, kampova ili npr. rekreacijskih centara. Uz činjenicu da je hrvatska obala tektonski i seizmički vrlo aktivno područje (o čemu bi Vlada i lokalne vlasti svakako trebale voditi računa), porast razine mora dugoročno će izravno utjecati na kulturne aspekte hrvatskog turizma, posebno povijesnu baštinu jer su povijesne jezgre Splita, Trogira i Zadra, izložene mogućim poplavama, time i devastaciji.

Uloga nacionalne Vlade i lokalnih vlasti u prilagodbi ovom fenomenu osobito je važna i istaknuta u Izvješću! Naime, nacionalno zakonodavstvo u području zaštite i gospodarenja obalnim resursima ima izniman značaj u zaustavljanju gradnje na još neizgrađenom obalnom zemljištu i osiguravanju javnog pristupa. Izvješće postavlja temeljna politička pitanja koja u ovom kontekstu ugrožavaju političku, gospodarsku i socijalnu stabilnost Hrvatske, a koja ni desetljeće poslije nisu riješena: intenzivna urbanizacija obalnog područja (primarno izgradnja nekretnina), problem neravnomjerne raspodjele ekstra profita koji se generira odlukama lokalnih vlasti (prostorni planovi) o prenamjeni poljoprivrednog zemljišta u građevinsko; očekivana isključenost lokalnog stanovništva koje nije spremno prihvatiti većinu slabo plaćenih poslova u sektoru turizma kojeg i inače opterećuju vrlo teški radni uvjeti; utjecaj i socijalne posljedice trenutno aktualnog uvoza radne snage (imigracija) na društvenu strukturu. Izvješće posebno upozorava na ograničene kapacitete lokalne samouprave kojoj nedostaju i ljudski i financijski resursi u procesu planiranja i izrada strategija održivog razvoja, planiranja i provedbe složenih infrastrukturnih projekata.

Na vrlo složena upozorenja i preporuke koje je ponudilo ovo Izvješće UN-a, većina se „ozbiljnih“ političara nije ni osvrnula, iako svakodnevno svjedočimo da su klimatske promjene zasigurno povećale broj elementarnih katastrofa koje uzrokuju velike štete, stoga se svaka „ozbiljna“ država vrlo ozbiljno priprema i protiv toga bori povećanjem izdvajanja financijskih sredstava za zaštitu i spašavanje u kriznim situacijama.

Kada su Hrvatsku 2014.g. pogodile katastrofalne poplave, stanovnici Posavine samoinicijativno su dovozili vreće s pijeskom i postavljali ih na najkritičnija mjesta na nasipu, budući da se lokalnim vlastima, ali i Vladi situacija nipošto nije činila alarmantnom. Tako je bilo i sa Splitom! Razmjeri šteta tek se utvrđuju, ali požar je pokazao da je „car gol“, te da iza retorike političara ne stoji uistinu ništa. I premijeru i predsjednici, ako izuzmemo međusobne obračune, bilo je tek važno odaslati PR poruku javnosti – nitko nije kriv. „Nije normalno da požar prijeđe 13 km i na kraju bude zaustavljen tek od strane građana“, rekao je u otvorenom pismu Splićanin, ekonomist Tomislav Mamić, koji s obitelji živi na Drčevcu, splitskoj rubnoj gradskoj četvrti, izravno pogođenoj požarom. Nekontrolirano širenje požara uslijed slabe organizacije nadležnih službi i loše koordinacije što je izravna odgovornost zapovjednog sustava, zakazivanje sustava obavještavanja i uzbunjivanja građana koji su se borili s požarom, ali nisu imali informacije gdje gori, nedostatak kanadera, nedostatak i starost vatrogasnih vozila, neopremljenost vatrogasaca, unatoč činjenici da je bivši župan Splitsko dalmatinske županije, Ante Sanader sada predsjednik Vatrogasne zajednice Hrvatske, samo su neke od činjenica koje zahtijevaju i kaznenu odgovornost. Ogromna područja neprohodnih i neodržavanih šuma odgovornost su Hrvatskih šuma, ali i građana koje nitko nije podučio da prostor oko kuće treba biti čist, jer su borova šuma ili makija suha vegetacija koja izuzetno brzo plane. O sukobu Plenković – Kolinda ne vrijedi više ni pričati! Svi zamo kako je Plenković bio osobno protiv Strategije nacionalne sigurnosti u kojoj bi civilna zaštita i vatrogastvo (unatoč činjenici da Dalmaciju svake godine zatekne neki katastrofalni požar) postali integralni dio nacionalne sigurnosti. Što reći!

Uistinu je bilo sramotno čuti bivšeg, vjerojatno najnesposobnijeg (osim kad se radi o osobnom interesu) gradonačelnika Splita, Ivu Baldasara, koji novom gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari poručuje – Andro, postroji Civilnu zaštitu! Pitanje je samo, koju? Naime, spremnost Grada da se suoči s prirodnim katastrofama ravna je nuli, što je bilo vidljivo 2012.g. kada je Split zatrpao veliki snijeg i kada su gradske službe potpuno zakazale. Tada se pokazalo kako Split lako može uletjeti u kaos i da treba veliko znanje i umijeće u upravljanju kompleksnim sustavima kao što je grad. Grad Split tada nije razmišljao o Civilnoj zaštiti čije opremanje i obučavanje zahtijeva jasno definiranu stavku u proračunu. Međutim, za gradsku upravu pod Željkom Kerumom, tadašnjim gradonačelnikom, 770 polomljenih ljudi uopće nije bio problem. Njegov potrčko, dogradonačelnik Šundov, u Pevecu je kupio 180 lopata i smjestio ih negdje, u nepoznato skladište da trunu  i time je priča o Civilnoj zaštiti i ekstremnim, rizičnim situacijama u naj – naj turističkom gradu bila završena i zaboravljena od svih političkih aktera. Pripremljen novac za sanaciju gradskog deponija Kerum je, uz podršku Gradskog vijeća, jednostavno prenamijenio u uređenje Zapadne obale kako bi podigao vrijednost svom hotelu Marjan. Karepovac, neslavni deponij u epicentru „novog Splita“, kontinuirano je mjesto nesporazuma između lokalnih vlasti i nadležnog ministarstva, isključivo zbog vlastitih privatnih interesa, jer su deponij kao i retorika koje ga prate „zaštita okoliša“, ekološka svijest“, „razdvajanje otpada“ zapravo tek eufemizam za milijunski biznis, koji je u slučaju Splita rezultirao borbom tko će kontrolirati taj „resurs“. U požaru je Karepovac gorio, otrovni metan je onečistio zrak iznad „beautiful“ Splita,  međutim zahvaljujući požvrtvovnosti i nadljudskim naporima građana izbjegnuta je veća ekološka katastrofa.

Prometni kolaps koji je uzrokovan zatvaranjem brze ceste Solin – Klis, a koja je inače svakodnevno zatvorena svakog dana kad završava radno vrijeme, upozorava na stanje kritične infrastrukture i odgovornost gradskih i županijskih vlati. Tijekom proteklih izbora pričali smo o kulturnoj strategiji, o planovima budućih gradonačelnika – mostovima pod morem i drugim glupostima, ali nimalo o javnom interesu i zajedničkim resursima što je prva dužnost lokanih vlasti.  Civilna zaštita, za sve njih, neke su od tema iz vremena bivše Juge, uvjek za podsmjeh. Sustav civilne zaštite urušio se nestankom bivše države iako je tijekom 70-tih godina bio vrlo respektabilan sustav organiziranja građana u akcijama zaštite i spašavanja. Slovenija se međutim nije odrekla ovog koncepta, uvela je nove standarde i prilagodila ga praksama EU, danas svojim programima educiraju druge. Međutim, Hrvatska ima malo sluha za ove teme. Gorska služba spašavanja godinama spašava turiste – idiote koji iz objesti nastoje prepješačiti Biokovo ili Velebit kada je sunce u zenitu ili možda preplivati Jadran kada je bura. Osim što slove kao macho tipovi, uvjek je vrlo upitna financijska potpora radu.

Split je nedavno imao „Ultru“ na kojoj je hrpa „veselih“ i „razdraganih“ tipova neumorno partijala, na kojoj je izgubljen jedan mladi život, i na kojoj je nekakav katarski šeik uplovio s brodom i usidrio ga točno uz sjevernu stranu Marjana na kojoj se nema kome platiti vez i u kojoj je ilegalno sidrenje zapravo zabranjeno (Kaštelanski zaljev je plovni put). Kineski tajkun partijao je uz 300 tisuća dolara i 180 žena, njegovih podanica, pa je neizbježno postaviti pitanje je li tako nešto legalno u Hrvatskoj, te gdje su udruge i institucije države koje se bave zaštitom žena i ravnopravnošću spolova da to spriječe. Ultra je hvaljena kao brendirani turistički proizvod koji je u Split stigao kako bi podigao turističku ponudu. Naravno, država kao i Grad,  organizatore su poduprli milijunskim iznosima. Nakon Ultre, a za vrijeme požara koji je pokazao da grad nema opremljenu Vatrogasnu postrojbu, s pravom se trebamo zapitati tko je na Ultri zaradio? Osim orgaizatora, nekakve bjelosvjetske ekipe i koleteralnih dobitnika iz privatnog sektora: iznajmljivača apartmana, vlasnika restorana, fast foodova, caffea i prodavača „krpica“, građani su zapravo na gubitku. Grad, kako što vidimo, nije zaradio niti kune koje bi trebao uložiti u unaprijeđenje kvalitete zajedničkog života. Grad se ne brine o urbanizmu, potpuno je upropastio sve svoje resurse, u čemu su ovu veselu ekipu gradskih političara željnih zarade poduprli i građani. Upravo na primjeru ovog požara lijepo smo vidjeli kako je potpuni prometni kolaps koji je onemogućio kretanje građana, vatrogasaca i drugih službi u kritičnom trenutku i time doprinio širenju požara prema centru grada, zapravo izravno rezultat svih dosadašnjih splitskih gradonačelnika, koji se u prostornom planiranju vode vlastitim, rodbinskim i prijateljskim interesima.  Naime, na primjeru novih gradskih kvartova Žnjan i Pazdigrad (da ne spominjemo upravo opožarena prigradska i neposredno ugrožena gradska naselja) vidljivo je u kakvom je stanju infrastruktura. Cijeli je potez od južnog dijela Velebitske do Puta Duilova „umrežen“ putevima koji ne vode nikud. Ulaz u Pazdigrad je dva (2) metra ceste uz trafostanicu, izlaza nema. Ulaz u glamurozno urbano naselje u vrhu Žnjana je u rukama vlasnika čestice od 10 kvadrata, izlaza nema. Prije par dana je gorilo nad Putom Žnjana, između dva naselja. Zapuštena makija se pali na ljuti pogled kroz malo deblje „lente“. U drugim je naseljima stanje i gore, evidentno upravo na katastrofičnom požaru koji se i pored dobre volje vojske, specijalaca i vatrogasaca „ušaljao“ sve do Lovrinca. Zaista je čudno da se između preživjelih ljudi i izgorene prirode prostrla crta duga 13 kilometara. Logično je postaviti pitanje: „Zašto požar nije zaustavljen na prvom kilometru?“ Ali, i što bi bilo da Split pogodi veliki potres?