dr. sc. Sanja Vujačić : NOVA EUROPSKA PERSPEKTIVA?

Francuska polemika oko pitanja izlaska ili ostanka u NATO-u i danas traje. Među glasnim pobornicima izlaska je Debray, koji smatra kako je stav bivšeg ambasadora i permanentnog predstavnika Francuske u Vijeću NATO-a u Bruxellesu, Gabriela Robina, i danas ispravan i aktualan:   «NATO zagađuje sve dimenzije međunarodnog krajolika. Komplicira odnose s Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi – OESS (što nije najvažnije). Zamršava odnose s Rusijom, što nije neznatan problem.

Kada promatramo interakcije između teorija Međunarodnih odnosa, umjesto da promatramo svaku od njih zasebno, postaje nam jasan značaj te znanstvene discipline u produkciji suvremenih upravljačkih receptura. Sasvim je razvidno kako (neo) realističke  teorije sadrže anglo-američke naputke za ustrojavanje nacionalnih država i upravljanje istima, kao i za njihovo udruživanje na regionalnoj i međunarodnoj razini (međunarodne organizacije). Istodobno, u (neo) liberalnim teorijama nalazimo anglo-američku recepturu za transnacionalno upravljanje (multinacionalne korporacije, neprofitne organizacije). Od izlaska iz Prvog svjetskog rata, razvoj sustava za upravljanje međunarodnim odnosima počiva na dijalogu između upravo tih suprostavljenih i komplementarnih teorija, njihovoj naizmjeničnoj dominaciji u međudržavnim odnosima. Radi se o kapitalističkoj ideološkoj interakciji koja je na globalnoj razini uspjela obezglaviti i sasvim potisnuti marksističku alternativu.

Za realiste je bitna borba/natjecanje između država, kako bi preživjele i potvrdile svoju moć na međunarodnoj sceni. Liberali pak, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, naglašavaju ulogu javnog mišljenja, zakona i međunarodnih institucija u smislu ograničavanja moći tih istih država. Suvremeni sustav za upravljanje međunarodnim odnosima počiva na toj interakciji između komplementarnih suprotnosti u kojoj periodično dominira realistička ili liberalna anglo-američka globalno-upravljačka opcija. Na taj način, naizmjence, liberali naglašavaju i razvijaju planetarnu cjelovitost (globalnost) sustava, a realisti specifičnosti svakog njegovog dijela (državnih prostora).

Kako ta temeljna funkcionalnost međunarodnog sustava odgovara prirodnom ritmu i zakonitostima, čini se suvišnim kontestirati je. Ali u obje anglo-američke opcije ugrađen je i socijalni darvinizam. Inspiriran je prirodnim mehanizmom hranidbenih lanaca kojima dominira superpredator čovjek, čija je pak uloga u regulaciji prirodnih mehanizama predmet prijepora. Razvoj suvremene svjetske društvene zajednice, dakle, počiva na dijalogu između teističkog i deističkog pristupa definiranju  ljudske uloge u regulaciji  odnosa između prirodnih elemenata, te njih prema proizvodima iz ljudske produkcije (odnos čovjek-stroj-okoliš). Teisti minimaliziraju, a deisti maksimaliziraju razinu ljudskog utjecaja na  gobalna prirodna kretanja. Zato će, u filozofskom smislu, nova europska perspektiva biti stara, s naglaskom na teistički pristup. Kako temeljne angloameričke filozofske i političke opcije  u posljednjih 30 godina, u EU, nisu naišle na značajniji otpor, u smislu održanja razvojne dinamike, dominantna svjetska velesila danas je prisiljena sama kontestirati vlastita postignuća: međunarodne i neprofitne organizacije, slobodu kretanja osoba i roba.

Njemačko ekonomsko usmjerenje EU

Aktualni globalizacijski ciklus (1990.-2020.) je dominantno liberalan. Stoga je, u njegovom izlaznom razdoblju, u smislu pripreme idućeg, realističkog ciklusa (2020.-2050.), bilo realno za očekivati Brexit i izbor Trumpa. Kao i, posljedično, angloamerički pritisak na europske partnere, kako bi isti urodio promišljanjem, u okviru NATO-a i njemačko-francuskog strateškog partnerstva, nove europske realističke ekonomske i sigurnosne perspektive.

Francuski predsjednik Emmanuel  Macron najavio je neoliberalno gospodarsko usmjerenje svog mandata (obzor 2020.), u kojem za društveni razvoj ostaju ključne: kapitalistička glad za profitom s jedne strane i, s druge (radničke) strane glad za preživljavanjem. U tom smislu, on podupire nastavak prekarizacije rada prema njemačkom predlošku. Odnosno nastavak politike mrkve («američki san») i batine (glad). Pristanak na loš život (nesigurnost i potplaćenost rada), radi održanja mogućnosti nesrazmjernog bogaćenja. Jer Njemačka je 1999. bila  «bolesni čovjek Eurozone» (The Economist, 3. lipnja 1999.), pa se je već 2003.-2005., zahvaljujući Hartzovim zakonima i prekarizaciji rada, dogodilo čudotvorno ozdravljenje. Njemačke su tvrtke postale konkurentne i svojim proizvodima preplavile svjetska tržišta.

Analize brojnih ekonomista,  među kojima ona Stephena Grossa, povjesničara ekonomije i poznavatelja «njemačkog čuda», ne podržavaju Macronov entuzijazam. Smatraju kako uzrok uspjeha Njemačke kao globalnog izvoznika treba tražiti izvan njezinih državnih granica. U komercijalnim mrežama koje je izgradila u državama Srednje i Istočne Europe, a poglavito u praksi neravnomjernih gospodarskih razmjena koje je uspostavila s Višegradskom skupinom (Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka).

Bogata Njemačka već četvrt stoljeća prakticira sa svojim najbližim susjedima isto što i SAD: masovne delokalizacije. Tijekom Hladnog rata ograničavana, privilegirana gospodarska razmjena između Njemačke i Srednje Europe oživjela je 70.-tih godina prošlog stoljeća, u obliku industrijskih, tehnoloških i bankarskih partnerstva koja je promovirala Ostpolitik (1969.-1974.) socijaldemokratskog kancelara Willya Brandta.

1989., pad Berlinskog zida probudio je predatorske apetite. Njemačke multinacionale prve su krenule u preuzimanje privatiziranih državnih tvrtki  svojih susjeda koji su proživljavali svojevrsnu industrijsku apokalipsu. Tako je npr. Volkswagen, nakon preuzimanja Škode, zatečene instalacije prvo koristio kao platformu za podugovaranje. Isto zahvaljujući diskretnom i slabo poznatom delokalizacijskom mehanizmu EU iz 1986., a kojim je bio reguliran promet poboljšanih proizvoda između članica EU i država koje to nisu, na način da se je dozvoljavao privremeni izvoz iz EU intermedijarnih dobara (rezervnih dijelova) radi njihove transformacije i oblikovanja (poboljšanja), te ponovnog uvoza u EU, uz djelomično ili potpuno izuzeće od carinskih pristojbi.

Nakon raspada Istočnog bloka, povećanje uvoznih kvota iz srednjoeuropskih zemalja otvorilo je euforične izglede za njemačke poslodavce. Devedesetih godina, kao da su granice EU već izbrisane, bilo je moguće podugovoriti poslove poput čišćenja riba i školjki, ili kromiranja slavina i poliranja sanitarija, koristeći prekvalificirane, jeftine i  nezahtjevne radnike bivših komunističkih država. Od takovrsnog podugovaranja najviše su profitirale tekstilna, elektronička i automobilska industrija. 1996. njemačke tvrtke uvezle su iz država Višegradske skupine 27 puta više «poboljšanih» proizvoda od npr. francuskih konkurenata. Te je godine uvoz u EU vlastitih poboljšanih proizvoda predstavljao 13% izvoza zemalja Višegradske skupine u EU i 16% njemačkog uvoza s tog prostora. Tako su se, u razdoblju manjem od jednog destljeća, tvrtke iz država Srednje i Istočne Europe, zatekle  integrirane u proizvodne lance koje kontroliraju uglavnom njemačke firme[1].

Interes za prometom poboljšanim proizvodima izgubio se je u drugoj polovini devedesetih, nakon otvaranja mogućnosti izravnog stranog ulaganja u  bivšim komunističkim državama. Zapadne multinacionale tako više nije zadovoljavala delokalizacija samo određenih segmenata proizvodnje. Za jeftinu istočnu radnu snagu počele su se graditi tvornice-filijale. U toj asimetričnoj trgovini sudjelovali su Talijani, Francuzi i Britanci. Međutim, Njemačka je bila najpripremljenija, te su već početkom ovog tisućljeća njezina ulaganja u države Višegradske skupine činila više od trećine sveukupnih izravnih stranih ulaganja, a svoj utjecaj uspjela je proširiti i na Sloveniju, Hrvatsku i Rumunjsku.

Istodobno, 2000., prosječna plaća u Varšavi i Budimpešti predstavljala je  desetinu, a 2010. četvrtinu prosječne njemačke plaće. A radilo se o radnicima solidne edukacije, kvalificiranijim i geografski bližim od azijatskih koje je uglavnom koristio ostatak kapitalističkog Zapada. Njemačka je postala nezaobilazni trgovinski partner zemalja Višegradske skupine i, na taj način, zagospodarila zaleđem od 64 milijuna stanovnika koje je stavila u funkciju platforme za delokaliziranu proizvodnju namijenjenu izvozu.

Stoga je 2004., od prvog kruga proširenja EU za koje se je Njemačka neumorno zalagala, najviše profitirala njezina industrija. Reindustrijalizirani prostor Srednje Europe faktički je anektiran, a počevši od 2009., delokalizacije prema državama Višegradske skupine dodatno su se akcentuirale, kako bi njemački industrijalci sanirali posljedice financijske krize, odnosno vratili izgubljenu dobit. 2015., opisani njemački gospodarski uzlet navodi analitičara Vladimira Handla[2] na zaključak kako su baš europske integracije – projekt koji  je inicijalno  trebao poslužiti u ukroćivanju posthladnoratovskog germanskog ekonomskog diva, Njemačkoj omogućile današnju ulogu gospodarskog hegemona. Radi se o povijesnom paradoksu.

Bilanca zemalja Višegradske skupine puno je kontrastnija. S jedne su strane uspjele obnoviti svoju industrijsku bazu, profitirati od masivnog prijenosa tehnologija, povećati produktivnost i plaće, kreirati nova radna mjesta za kvalificirane radnike. Uspjeh je bio toliki da se, u tom prostoru, poslodavci danas boje nedostatka radne snage. Pogled na drugu, mračniju, stranu te medalje za uspješnost, odražava bojazni država Višegradske skupine: pad gospodarskog rasta temeljenog na podugovaranju i podređenosti (industrijski alat i kapital su zapadnoeuropski, poglavito njemački). Isto tako, s obzirom na: nedavno izražene zahtjeve za povećanje plaća u njemačkom istočnoeuropskom zaleđu, na nedavni masovni  «uvoz» bliskoistočne radne snage, na mobilnost proizvodne tehnologije i kapitala i najavljeni nastavak prekarizacije rada u državama Zapadne Europe, kratkoročno (obzor 2020.) je predvidiva relokalizacija proizvodnje u zapadnoeuropski prostor. Isto prema američkom predlošku koji je danas žestoko kritiziran. U tom je kontekstu nužno promatrati i protumigrantske stavove Višegradske skupine. Naime,e jedino je migrantska radna snaga još jeftinija i manje zahtjevna od one proizišle iz bivšeg komunističkog prostora.

Dakle,  novo gospodarsko usmjerenje EU  zapravo je staro, kako bi se omogućila dodatna konsolidacija posthladnoratovskog europskog poretka i niveliranje razlike u socijalnim  (prema dolje) i  etičkim normama (prema gore), a prema angloameričkim standardima. Realističkom pristupu međudržavnim odnosima, poticanju utakmice između država, u kojoj će neke preživjeti i potvrditi svoju moć na međunarodnoj sceni, a neke nestati, Europljani se mogu nadati nakon izlaska iz aktualnog globalizacijskog ciklusa (2020.).

Francusko sigurnosno usmjerenje EU

Francusko prihvaćanje njemačkog ekonomskog modela treba prihvatiti kao trenutni ustupak konkurentu, a u smislu povratnog prihvaćanja francuske dominacije u području EU obrane i sigurnosti . Koliko je taj trenutni stav slabašan najbolje svjedoči dijalog koji su bivši Mitterandovi savjetnici: ljevičar Huber Vedrine i desničar Régis Debray počeli 2013. povodom, od predsjednika Hollanda naručene, Vedrinove analize impakta povratka Francuske u integrirano zapovjedništvo Sjevernoatlantskog saveza.

Prema toj studiji, eventualno povlačenje Sarcozyeve odluke iz 2009. o priključenju NATO-u ne bi bila dodatna poluga francuskog utjecaja u svijetu. Taj je stav potom Hollandu poslužilo u pokušaju patetične afirmacije francuskog atlantizma.

Polemika oko pitanja izlaska ili ostanka u NATO-u i danas traje. Među glasnim pobornicima izlaska je Debray, koji smatra kako je stav bivšeg ambasadora i permanentnog predstavnika Francuske u Vijeću NATO-a u Bruxellesu, Gabriela Robina, i danas ispravan i aktualan:   «NATO zagađuje sve dimenzije međunarodnog krajolika. Komplicira odnose s Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi – OESS (što nije najvažnije). Zamršava odnose s Rusijom, što nije neznatan problem. NATO komplicira čak i funkcioniranje sustava za regulaciju međunarodnih odnosa, jer nije u mogućnosti potpisati konvenciju kojom bi se odrekao prava na uporabu sile, a da ne govorimo da se ne pridržava niti međunarodnog prava. S NATO-om je dogovor o neupotrebljavanju sile nemoguć, jer je ta organizacija stvorena upravo kako bi mogla silu rabiti kad god to smatra prikladnim. Dakle, i bez konzultacija s Vijećem sigurnosti UN-a. Stoga doista nije razvidno što bi drugo država poput Francuske mogla očekivati od te beskorisne i štetne organizacije, doli njen nestanak.»[3]

Debaklu Hollandove politike uvelike su pridonijela citirana razmišljanja. Potom su francuski birači «Macronovoj Europi» dali, vjerojatno, zadnju priliku za rekonfiguraciju i realizaciju, prema Régisu Debrayu, nadljudskog zadatka: provođenje zajedničkih vanjskopolitičkih akcija EU – organizacije bez usaglašenog vanjskopolitičkog stajališta, vojske, ambicija, ideala. I to pod vodstvom nekog zajedničkog EU lidera bez karizme.

Ukoliko je EU, kako to tvrde njeni kritičari, uistinu vlak bez voznog reda, za to je najzaslužnija njegova francusko-njemačka lokomotiva, u kojoj zajedno putuju eurofili i eurofobi, ali njihovi prijepori ne mogu biti potencijal za razvoj EU jer ih guši neumjereni atlantizam.

[1] PELLEGRIN, Julie « German production networks in Central/Eastern Europe : between dependency and globalisation » (PDF), Wissenschaftszentrum Berlin für Sozialforschung, 1999.
[2] HANDL, Vladimir, « The Visegrád Four and German hegemony in the euro zone » (PDF), http://visegradexperts.eu, 2015.

[3] « Sécurité européenne : OTAN, OSCE, pacte de sécurité », dokument sa seminara fondacije Res publica, 30. ožujak 2009.