Pad Berlinskog zida 1989. potaknuo je interakcije između obavještajnih službi i mafija, a ratni sukobi porast kriminala općenito, poglavito gospodarskog, kao i nezakonitu trgovinu oružjem i drogom. Stoga, kada govorimo o planetarnoj ekspanziji mafija u kontekstu propalih država i globalizacijskog kaosa, u stvari govorimo o geopolitici organiziranog kriminala, o mafijama XXI. stoljeća kao obliku organiziranog kriminala na najvišoj razini. Dakle, ne radi se samo o gangovima i transnacionalnim kriminalnim strukturama poput kolumbijske, nego o kompleksnim kriminalnim organizacijama koje počivaju na mafijaškom poduzetništvu, ali mogu poslužiti i u ostvarivanju nekog geopolitičkog cilja.
Savezničke mafije
Prisjetimo se da je, u Drugom svjetskom ratu, prilikom oslobođenja Sicilije, američka Cosa Nostra bila tretirana kao zapadni saveznik. Isto kao i japanske yakuze, na koje se američka vojna vlada oslanjala u svojoj borbi protiv komunističke opasnosti tijekom šest posljeratnih godina svog vladanja tim prostorom. U «Kubanskom slučaju», američka je Cosa Nostra, pomoću generala Batiste (jednog od diktatora-saveznika SAD-a), tu otočnu državu uspjela transformirati u svoj «raj» s kazinima za pranje prljavog novca. Mafijaški raj nestao je tek 1959., preuzimanjem vlasti od strane Fidela Castro-a i njegovog komunističkog režima. U ex-jugoslavenskom slučaju, u savezništvu sa svjetskom supersilom ilustrirao se je još jedan neočekivani partner: američka albanska mafija. Njezina je ekspanzija uvelike doprinijela u otvaranju koridora za širenje oksidentalne vojne i ekonomske sile prema bivšem sovjetskom prostoru. Tako je zabilježeno da su, sve do uoči izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji, američki dužnosnici Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) tretirali kao terorističku organizaciju. Situacija se sasvim izmijenila kada je OVK pristao surađivati s CIA-om (SAD-u dostavljati operativne informacije), a Američka vojska OVK opskrbljivati oružjem. U opisanom kontekstu, OVK je, dakle, funkcionirao kao politički i medijski paravan albanske mafije, a NATO kao savez koji je u srcu Europe instalirao jednu «malu Kolumbiju» [1].
Proizvodi tih savezništava, u europskom, kao i u drugim svjetskim prostorima, su NATO-ove vojne baze. Nakon vojnih operacija «oslobađanja» nekog teritorija – odnosno postizanja određenog geostrateškog cilja, NATO se, konstrukcijom vojnih baza, trajno implantira u oslobođeni prostor i nameće kao branitelj od svih «izama» (prije fašizam, komunizam, šovinizam, a danas terorizam), i kao promotor i zaštitnik njemu naklonjenih lokalnih obavještajno-političkih struktura. Ilustrativan je primjer Bondsteel-a, vojne baze na Kosovu s čijom je izgradnjom Američka vojska počela paralelno s radom na dijabolizaciji Tuđmana i Miloševića na ICTY-evim optužnicama i preuzimanjem vlasti u Hrvatskoj od strane Stjepana Mesića, a nakon promjene vlasti u Crnoj Gori 1998. (dolazak Mila Đukanovića) i bombardiranja Srbije i Crne Gore od strane NATO-a (24.3.-9.6.1999.). Iz čega je razvidno da je američka ideja nezavisnog Kosova s Bondsteel-om koji tu nezavisnost brani, uspjela zaživjeti zahvaljujući savezu između OVK i sklonim joj obavještajno-političkim opcijama u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Bondsteel će, potom, (2000.-2010.) često biti percipiran kao «reducirana verzija Guantanamo-a» i važan alat u službi daljnje američke ekspanzije prema Istoku, u skladu s geostrategijom Brzezinskog. Hrvatska i crnogorska vlada u tom će razdoblju biti često prozivane za veze s albanskom mafijom, koje će negirati. Brojne države i danas oklijevaju priznati kosovsku državu, jer analize eminentnih svjetskih stručnjaka, poput balkanologa Gilles Troude i kriminologa Jean-François Gayraud potvrđuju sumnje kako nezavisno Kosovo funkcionira kao svojevrsna «revolving platforma» za trgovinu drogom, prostituciju i trgovanje ljudskim organima.
Aktualno alarmantno stanje sicilijanskog i kosovskog društva, najbolje govori o cijeni koju treba platiti za savezništva pod bilo koju cijenu.
Imbrikacija između mafija i obavještajnih službi, državnih i privatnih (plaćeničkih) vojnih struktura, političko-financijsko-ekonomskih struktura na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini, generira fenomen prevarikacije, kojim su danas kontaminirane i europske demokratske države. O prevarikaciji govorimo kada, zbog pregovora u sjeni i «trulih kompromisa» između demokratskih stranaka, postane nemoguće diferencirati ljevicu od desnice, i kada, jedanput na vlasti, niti lijeva niti desna politička opcija uopće ne nastoje ispuniti obveze koje proizlaze iz mandata koji im je dalo biračko tijelo. Vladavina prevarikacijom evidentan je dokaz korumpiranosti političke strukture involvirane u tu vladavinu. Istodobno, čvrsta imbrikacija između neke mafije i političke vlasti, kojom je onemogućena strukturna diferencijacija između aktera političkog života i aktera organiziranog kriminala, kreira savršene uvjete za predatorstvo na najvišoj razini. Organizacijski najuspješnije takovrsne institucionalne strukture su politički režimi kleptokratskog tipa, danas nazočni u svim dijelovima svijeta, poglavito u neuspješnim, «propalim državama» (failed states). Kao u Somalijskom slučaju, prvo je državnu strukturu nužno neutralizirati izunutra, zatim treba učiniti prihvatljivim sistemski egzogeni i endogeni kriminalitet, i na kraju državne službenike i političare («bijele ovratnike») prepustiti kompeticiji ili suradnji s «plavim ovratnicima» – akterima tradicionalnog organiziranog kriminala. Kada se ta kompeticija ili suradnja odvija u ratnim uvjetima, mafijaško poduzetništvo udružuje se s plaćeničkim, i dolazi do eksplozije predatorskih instikata.
Plaćeničko poduzetništvo
Posthladnoratovska globalizacija otvorila je nove mogućnosti financijskog probitka, ne samo službenim vojnim strukturama, nego i njihovim privatnim inačicama. Razvila se nova forma plaćeničkog businessa. Jer se smirivanje sukoba «niskog intenziteta» danas najčešće povjerava privatnim tvrtkama, a i međunarodna zajednica često na njih prenosi svoje intervencijske ambicije. Transnacionalne plaćeničke tvrtke tako su dobile priliku diversificirati svoju lepezu usluga. One se danas protežu od zaštitarskih i obavještajnih usluga, analize sigurnosnih rizika, administrativnih, pravnih i financijskih usluga, do eksploatacije rudnika (primjer tvrtke Wesley Clark-a na Kosovu) i drugih resursa (infrastruktura za transport dobara i osoba) u zamjenu za pružanje temeljnih plaćeničkih usluga.
U tom je kontekstu, već 1998., Richard Banégas uspređivao koncesionarsku ekonomiju koju su te tvrtke uspjele razviti, s istom iz XVII. stoljeća koju je inicirao i prakticirao britanski kralj James I (1630.-1725.) kako bi Britance favorizirao u utrci za nova tržišta. Naime, tko god bi tada osvojio neko tržište, nije mogao slobodno poslovati bez odobrenja i zaštite, u tom prostoru vojno prisutnih, velikih sila. Iz kojeg razloga su se razvile privatne sigurnosne tvrtke, na način da su svoju ponudu usluga prilagođavale potrebama velikih sila. Kao danas, kada u katalogu usluga koje nude multinacionalke novog plaćeničkog poduzetništva, jednako nalazimo najjednostavnije zaštitarske usluge, kao i one najkompleksnije (packages). U ovim zadnjima, ne nude se više samo ratne usluge, nego i peace-keeping solucije po sistemu «ključ u ruke». Radovi brojnih istraživača potvrđuju kako suvremenim plaćeničkim poduzetništvom dominiraju britanske (Defense Systems Limited – DSL), američke (bivši MPRI, danas Engility Corp.), južnoafričke (Executive Outcomes) i izraelske tvrtke (Levdan). Njima, kao i plaćeničkim trupama, rukovode bivši časnici britanske, američke, južnoafričke i izraelske vojske. Oni za borbe na terenu, dakle u ratnim žarištima diljem svijeta, angažiraju lokalne vojnike, koje impliciraju u lokalnu koncesionarsku ekonomiju.
Tako su, u okviru anglo-američke geopolitike i geoekonomije koja se temelji na neoliberalnoj doktrini, brojne firme što čine plaćeničku hidru imale priliku blisko surađivati. Među njima posebno mjesto zauzimaju britanska tvrtka Sandline International (SI) i njezina južnoafrička inačica Executive Outcomes (EO), koje jedna drugoj služe kao podizvođač radnji, a u konstitutivnom su smislu tvrtke-kćeri velikog holdinga Strategic Resources Corporation (SRC)[2].
Npr., u vrijeme rata u BiH, britanskom firmom SI upravljao je potpukovnik Tim Spicer, bivši časnik britanske vojske koji je izašao kao junak iz Malvinskog rata, prošao protuterorističku obuku u Sjevernoj Irskoj, i obnašao funkciju savjetnika tijekom rata u Iraku. 1994., nalazimo ga i u ekipi generala britanske službene vojske u Bosni – Sir Michael Rose-a. Postavljen od strane Ujedinjenih naroda na mjesto zapovjednika Zaštitnih Snaga Ujedinjenih naroda (UNPRPFOR) u BiH, britanski si je general za glasnogovornika izabrao baš Tima Spicer-a.
Polivalentnost plaćeničkog businessa i organiziranog kriminala temeljno su postignuće posthladnoratovske transformacije tih tradicionalnih predatorskih aktivnosti. Na taj su se način velike kriminalne organizacije osposobile za oportunističko i pragmatično osvajanje bilo kojeg tržišta, u skladu s čistom predatorskom logikom. Čim se ukaže povoljna prilika, te sofisticirane kriminalne skupine jednako su spremne preuzeti svoje tradicionalne poslove koliko i one inovativne ekonomske i financijske. Jedna ista kriminalna skupina sposobna je istodobno reketariti, trgovati drogom, prodavati krivotvorenu robu, lažirati sportske oklade, prati prljavi novac, itd.
Dugo tretiran kao marginalni problem iz novinarskih crnih kronika, ili lako rješiv izazov za državni represivni aparat, organizirani je kriminal postupno prerastao u ključnu problematiku suvremenih društava. Njegova geoekonomska i geopolitička dimenzija čine da je neusporedivo složeniji i smrtonosniji od neuvjerljivo definirane terorističke prijetnje, čija je smrtnost obrnuto proporcionalna političko-medijskim strastima koje generira.
[1] Gayraud, Jean-François, Le monde des mafias : Géopolitique du crime organisé, Odile Jacob, Paris, 2008, str. 15-16, 88-91, 138-148.
[2] Sjedište firme SRC je na Bahamima., a njen je kreator Eeben Barlow, bivši zamjenik famoznog 32. bataljona Buffalo Južnoafričke vojske (SADF) i bivši aktivni pripadnik okrutnog Civil Cooperation Bureau (CCB), odgovornog za ubojstva brojnih anti-apartheid aktivista, koji je – anticipirajući dezagregaciju CCB-a – osnovao Executive Outcomes 1989. i svoje usluge nastavio prodavati bivšim metama CCB-a.
0 komentara