dr. Jadranka Polović i Mario Stafanov: IRANSKA PRIČA – KADA STRANA MANIPULACIJA DOŽIVI SLOM! (1)

Niz turbulentnih zbivanja tijekom 2017.g. (ne)očekivano je okončan protuvladinim prosvjedima u Iranu koji su za globalističke medije odmah, „na prvu“ označili početak nove iranske demokratske revolucije, naravno po mjeri Zapada. Američki predsjednik, Donald Trump, kao i njegov kolega, izraelski premijer, Benjamin Natanyahu, požurili su pružiti otvorenu potporu iranskim prosvjednicima u njihovim „opravdanim zahtjevima za slobodom“, bez obzira što slični prosvjedi protiv vlada jesu svakodnevnica zapadnih demokracija. Međutim, na veliku žalost programiranih zapadnih medija, obavještajnih agentura, pa i samog američkog predsjednika, iranski prosvjedi, najveći od 2009.g., (koje je iranska vlada za sada uspješno okončala), izravna su posljedica dugogodišnjih međunarodnih sankcija i niza neoliberalnih mjera koje je vlada bila primorana primijeniti pod pritiscima zapadnih „partnera“. Iranska demokracija nije savršena, otpor šerijatskom režimu svakako postoji, međutim, Iranci koji vjeruju u iranski islamski socijalizam, nikako nisu skloni američkoj „obojanoj revoluciji“, pobunili su se poglavito protiv raširene korupcije i politike štednje koja je dovela do smanjenja standarda i visoke nezaposlenosti u zemlji.

Sjedinjene su Države desetljećima zaokupljene planiranjem operacija promjene režima u Iranu, zbog čega obavještajne agenture neumorno rade na kreiranju iranske prozapadne oporbe kao idealnog proksi partnera koji bi okupio nezadovoljne radnike, intelektualce, studente, kao i nezaobilazne organizacije civilnog društva. Iran je godinama izložen snažnom utjecaju brojnih zapadnih medija. Najvažniji su svakako oni američki – Voice of America Persian, satelitska televizija, svakodnevno emitira program na perzijskom jeziku iz Washingtona, dok Radio Farda (inačica Radio Slobodna Europa) još od 2002.g. također emitira 24-satni program na perzijskom jeziku, ali iz Praga. Nije tajna kako američke obavještajne službe godinama aktivno rade na promjeni iranskog režima koristeći se već postojećim NGO-ima, poput Nacionalnog vijeća otpora Irana (NCRI), političkog pokreta uspostavljenog od strane MEK (Mujahedin-e-Kgalq Organization), na američkoj listi terorističkih organizacija od 1997. do 2012., a od 2011.g. usko surađuju i s kurdskim milicijama, ISIS-om i Al’Quidom koje djeluju duž granice s Iranom.

Međutim, protuvladini prosvjedi okončani su neobično brzo masovnim provladinim prosvjedima, progresivna iranska revolucija podržana od strane demokratskog zapada naglo je oslabila, nakon čega je Iran bar za neko vrijeme skinut s „menija“ Sjedinjenih Država. Naime, u Iranu ne postoje društvene podjele u mjeri u kojoj bi ih Zapad mogao eksploatirati, američka intervencija nije ni najmanje dobrodošla, stoga je u ovoj velikoj bliskoistočnoj zemlji vrlo teško kreirati ukrajinski Majdan. Ipak, američka politika nastoji pooštriti režim sankcija, time i destabilizirati Iran, ali i regiju u kojoj se sve više osjeća ruska nazočnost, i koja je presudno važna za kineski projekt Puta svile.

Iran je jedna od ključnih država na Bliskom istoku, koja broji gotovo 81 milijun stanovnika. Tijekom svoje povijesti, Iran je snažno obilježen pripadnošću šijitskom islamu, zbog čega su tradicije, vjerovanja i zakoni koji iz njega proizilaze oduvijek imali presudan utjecaj na iransko društvo. Zbog svog geopolitičkog položaja, Iran je desetljećima zemlja opkoljena stranim silama – tijekom Prvog svjetski rata trpi okupaciju od strane svjetskih velesila (Turske, Rusije, Britanije i Njemačke) koje kontroliraju perzijska naftna polja. Kako bi spriječili širenje boljševizma i utjecaja Rusije, Britanci su nakon Oktobarske revolucije (1917.), odlučili u Perziji postaviti svog čovjeka, Rezu Khana koji je 1935.g  Perziji promijenio ime u Iran. Iako neutralan u Drugom svjetskom ratu, Iran je, zbog sklonosti koju je iskazivao prema nacističkoj Njemačkoj, ponovno okupiran 1941. godine od strane Sovjeta i Britanaca koji dotadašnjeg vladara Rezu Pahlavija šalju u izgnanstvo, a na njegovo mjesto postavljaju sina Šaha Muhameda Rezu Pahlavija. Stvarno upravljanje zemljom već tada je bilo u rukama Anglo iranske naftne kompanije, dok je Pahlavi, kao novi shah postao marioneta u rukama Britanaca.

Kada je 1951. godine za premijera izabran Muhammad Mossadeq, kao vođe opozicije ujedinjene u Nacionalnu frontu i suprotstavljene autokratskoj vladavini šaha, jedan od njegovih prvih poteza bio je nacionalizacija iranskih naftnih resursa. Nacionaliziranjem Anglo-Iranske naftne kompanije (osnivanjem Nacionalne iranske naftne kompanije), iranska se vlada, zapravo, suprotstavila ekonomskim i geopolitičkim interesima Britanaca. Velika je Britanija tada odgovorila snažnim diplomatskim pritiskom i blokadom Perzijskog zaljeva, pri čemu joj je potpora stigla od Sjedinjenih Američkih Država. Tajne službe dviju zemalja – CIA i M16, 1953. godine izvršile su državni udar, nakon čega je obnovljen režim shaha Mohammada Reze Pahlavija (general Fazlollah Zahedi postao je novi iranski premijer). Bio je to događaj koji Iranci nikada nisu zaboravili, snažno je pridonio antiamerikanizmu, a mnogi analitičari smatraju da predstavlja klicu otpora koja će 25 godina poslije pokrenuti Iransku islamsku revoluciju. Nedavno objavljeni deklasificirani dokumenti (2013.) otkrivaju ulogu CIA-e u organiziranju državnog udara protiv demokratski izabrane vlade koja je odlučila štititi nacionalne interese i time postala prijetnja geopolitičkim interesima velikih sila. „Vojni udar kojim je svrgnut Mossadeq i njegova nacionalna fronta izveden je po direktivi CIA-e kao čin američke vanjske politike“, a „rizik od prepuštanja Irana sovjetskoj agresiji prisilio je SAD na planiranje i izvršenje operacije TRAJAX“, navodi se u izvješću dostupnom na web stranicama Arhive nacionalne sigurnosti. Operacija TRAJAX, tijekom koje su agenti CIA-e koristili ogromne količine novca kojim su potplatili urednike iranskih medija, podmitili članove Parlamenta, organizirali skupove i demonstracije, čak i hibridnu komunističku stranku, i primorali shaha na suradnju, bila je jedna od prvih posthladnoratovskih operacija „promjene režima“, predložak budućih djelovanja CIA-e.

Iako je Iran tijekom 20. st. prihvatio sekularizaciju, otpor stanovništva prema nametnutim idejama kao i velikim silama, poglavito Sjedinjenim Američkim Državama koje su bezobzirno eksploatirale iranske naftne resurse, doveo je do Iranske islamske revolucije 1979. g.





Naime, tijekom druge polovice 20.st. Iran je postao četvrtim najvećim svjetskim proizvođačem nafte i drugim najvećim izvoznikom. Nakon državnog udara u organizaciji CIA-e, Iran je 1954. godine, potpisao sporazum s konzorcijem stranih, uglavnom zapadnih korporacija koje su bile vlasnice iranskih naftnih polja i rafinerija, a prema kojem iranska nafta kompanija dobiva 50% ostvarenog profita od zarade na prodaji nafte. U narednim desetljećima iranski prihodi od nafte značajno su rasli, što je utjecalo da su Iran i arapske zemlje izvoznice nafte 1973. godine formirale kartel OPEC (Organizaciju zemalja izvoznica nafte), te su zatim višestruko podigli cijenu nafte. Iranski prihodi od nafte 1975./76. godine iznosili su 20 milijardi dolara.

Međutim, sve ono što se danas događa na Bliskom istoku ne može se pravilno spoznati bez pregleda povjesnoga konteksta koji pak otkriva veliki master plan dugoročnog prekrajanja bliskoistočnih prostora prema američkim i savezničkim strateškim interesima. Njegova realizacija započela je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, kao polazna točka može se uzeti listopadski arapsko-izraelski rat, 1973. godine, poznat i kao jomkipurski rat. Naime, napad Egipta i Sirije na Izrael, koji je u prethodnom tzv. šestodnevnom ratu, 1967.g. zauzeo Gazu, Sinaj, Golansku visoravan i Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom, uslijedio je na blagdan Jom kipura. Egipat je u tom ratu postigao djelomičan uspjeh, a njegov predsjednik Sadat uvodi politiku gospodarskog otvaranja i zbližavanja sa Sjedinjenim Državama. Prelazak Egipta u američki tabor, čime je nakon Izraela, postao ključnim američkim saveznikom u regiji, bio je veliki uspjeh za američku politiku čije su se pozicije do tada ograničavale tek na Izrael, Saudijsku Arabiju i Jordan, dok su nacionalističke snage Bliskog istoka (panarabisti) oslonjene na sovjetsku regionalnu moć bile u zamahu.

Takva situacija bila je frustrirajuća pat pozicija koju je američka i zapadna politika morala razbiti kako bi otvorila put realizaciji svog utjecaja na bliskoistočnom prostoru. Egipat, kao najmoćnija arapska država, duboko razočaran rezultatima dotadašnjih ratovanja s Izraelom, uz sovjetsku vojnu i diplomatsku asistenciju, procijenjen je od strane američkih stratega kao ključna točka oko koje je moguće formirati novu geopolitičku konstrukciju, time i novi raspored snaga na Bliskom istoku. Nakon smrti predsjednika Nassera, 1970.g., koji je bio arapska nacionalistička ikona, Egiptu je trebala nova snaga, novi impuls koji će održati unutarnju strukturu države i vodeću ulogu egipatske vojske, budući da je unutarnja stabilnost Egipta bila ozbiljno narušena djelovanjem islamističkih sunitskih frakcija, prije svega Muslimanskog bratstva podržanog od strane Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Novi predsjednik, Anwar al Sadat, odlučio je prekinuti niz egipatskih vojnih poraza u prethodnim ratovima s Izraelom, potisnuti njegove snage sa Sueskog kanala i vratiti okupirani Sinaj. Sadat je odlučio promijeniti egipatsku stratešku paradigmu i sovjetskog saveznika zamijeniti – Amerikancima. Već 1972. g. sovjetski civilni i vojni saveznici napuštaju Egipat, dok se američki i zapadni stratezi počinju polako približavati novom egipatskom predsjedniku Anwaru el-Sadatu. On je pak sa svoje strane otvorio tajni diplomatski kanal prema Washingtonu. Da bi se stvari pokrenule s mrtve točke bio je potreban rat koji Egipat ne mora u potpunosti dobiti, ali ga ne smije ni izgubiti kako bi se otvorile mogućnosti pregovora s Izraelom, uz moderaciju SAD i Zapada.





Dana 6. listopada 1973. godine u 14 sati egipatska vojska započinje s operacijom „Badr“, uz do tada neviđenu topničku pripremu. Druga i Treća egipatska armija podržana zračnim udarima krenula je u napad preko Sueskog kanala. Do pada mraka, na istočnu stranu kanala preko pontonskih mostova prešle su 18., 2., i 16. pješačka divizija iz sastava 2. armije, te južnije od njih 7. i 19. pješačka divizija 3. armije.  Egipatska Prva armija zadržana je kao strateška pričuva u zoni Kaira. Istovremeno s egipatskim napadom na izraelske pozicije na Golanu započeli su i napadi sirijske vojske prema zajedničkom operativnom planu. Egipatska vojska je, kako navodi Boris Havel u knjizi „Arapsko-izraelski sukob: Religija, politika i povijest Svete zemlje“ (Havel, 2013.:465), za invaziju preko Sueskog kanala pripremila vojsku od 600 tisuća vojnika, 2 000 tenkova, 2 300 topova, 550 borbenih zrakoplova i 160 raketnih baza opremljenih sovjetskim raketama zemlja – zrak. Prešavši Sueski kanal, egipatska je vojska probila liniju obrane čuvenog izraelskog generala – bojnika Haim Bar-Levija (1924.-1994.; do 1939.g. živio u Zagrebu)  i prodrla  u dubinu  izraelske obrane, 10-ak  kilometara po cijeloj dužini bojišnice od Port Saida do Sueza na jugu.

Ipak, Izraelci pod zapovjedništvom Ariela Sharona, uspijevaju prodrijeti preko Sueskog kanala, na egipatski teritorij. Uskoro se u izraelskim rukama našao teritorij od 1 600 kvadratnih kilometara, nakon čega je izraelska vojska opkolila egipatsku Treću armiju na istočnoj strani Sueza. Oko 45 000 časnika i vojnika našlo se u potpunom okruženju, Izraelci su uništili egipatske pontone i presjekli njihovu opskrbu i logistiku. Naime, izraelsko vojno vodstvo uočilo je rascjep između egipatske Druge i Treće armije, pa je kroz taj slabo branjeni prostor, na području Gorkih jezera, ubacilo na afričku egipatsku stranu Sueskog kanala, najprije malobrojne specijalne postrojbe. Ove su snage na zapadnoj obali kanala formirale mostobran, nakon čega su rapidno ubacivane nove i nove snage, a mostobran proširen. Izraelske snage ušle su u pozadinu egipatskih i težište ofenzivnog djelovanja potom usmjerile prema jugu gdje su zauzele grad Suez i, uzastopno kršeći postignute dogovore o prekidu vatre, na kraju potpuno opkolile s leđa egipatsku Treću armiju.

U tom je trenutku zaustavljeno napredovanje egipatske vojske koja nije uspjela zauzeti strateške brdske prijevoje Mitla i Gidi. Izrael je težište djelovanje prebacio na sirijsko ratište gdje je uspio potisnuti sirijsku vojsku na početne položaje. Iako je sirijsko vodstvo od Egipta tražilo nastavak ofenzivnog djelovanja kako bi se smanjio izraelski pritisak na sirijske snage, Sadat je to odbio, izjaviviši, kako je za Egipat bilo dovoljno da oslobodi  i 10 centimetara svoga teritorija na istočnoj strani Sueskog kanala. Iako je postigao djelomični vojni uspjeh, predsjednik Sadat je zaključio da ratovima iscrpljenom Egiptu pod hitno treba mir i gospodarsko jačanje kako bi se održala unutarnja stabilnost zemlje zbog čega je bio spreman prihvatiti primirje na koje je pozvalo Vijeće sigurnosti UN-a. Ta Sadatova odluka je i najkontroverzniji dio ovog IV. arapsko – izraelskog rata, nakon kojeg je uslijedila živa diplomatska aktivnost tijekom koje je spektakularno profitirao američki državni tajnik, Henry Kissinger. Naime, egipatsko je vodstvo bilo spremno za mirovne pregovore s Izraelom, uz unaprijed dogovorenu asistenciju Washingtona. Nastupila je idealna situacija u kojoj je američka diplomacija pod vodstvom Henrya Kissingera pristupila spašavanju i jedne i druge strane. Što se tiče Egipta, vješti je Kissinger uspio nagovoriti predsjednika Sadata da se odrekne pomoći Sovjetskog Saveza, za uzvrat je obećao sveobuhvatnu američku vojnu, političku i gospodarsku pomoć Egiptu. Kissinger se obvezao i izvršiti pritisak na Izrael kako bi Sinaj vratio pod egipatski suverenitet.

Pod američkim patronatom uslijedio je sporazum o prekidu vatre i razdvajanju snaga, te su nakon toga započeli mirovni pregovori između Egipta i Izraela. Nakon  pregovora  u Camp Davidu, 17. rujna 1978. godine, egipatski predsjednik Sadat i izraelski premijer Menahem Begin, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmya Cartera potpisali su mirovni sporazum poznat kao Sporazum iz Camp Davida. Konačni mirovni ugovor između Egipta i Izraela,  Sadat i Begin potpisali su u ožujku 1979. godine. Sinaj je vraćen Egiptu, bez pojasa Gaze, na kojem su Arapi dobili pravo na političku autonomiju (ne i nacionalnu državu), dok je Izrael dobio pravo slobodne plovidbe Sueskim kanalom. Sporazum iz Camp Davida podijelio je arapski svijet – dok su ga Irak, Sirija i PLO smatrali nepravednim i izdajničkim činom, za Izrael i Egipat, sada američke saveznike, ovaj je sporazum dobio značenje povijesnog ugovora kojim je uspostavljen mir na zapadnoj granici.

Listopadski rat, i nakon njega postignuti mirovni sporazum u Camp Davidu, „prebacili“ su Egipat na američku stranu hladnoratovskog sukobljavanja, otvorili vrata diplomatskom i vojnom ulasku SAD-a na bliskoistočni prostor. S druge strane, ova zbivanja izazvala su naftnu krizu, jer su arapske države predvođene Saudijskom Arabijom, zbog američke i zapadne potpore Izraelu, uvele naftni embargo. Uslijedio je tzv. naftni šok i vrtoglavi rast cijena nafte. Svi učinci rata i kasnijih sporazuma bili su unaprijed ukalkulirani u pokrenute geopolitičke procese. Naftni šok omogućio je slijedeći veliki korak na putu realizacije i jačanja američkih interesa na bliskoistočnim prostorima  – uvođenje sustava petrodolara.

Administracija predsjednika Nixona, početkom 70-ih, odustaje od zlatne podloge dolara i veže ga za naftu. Naime, Nixon je 1974. g. sklopio lukavi dogovor sa saudijskom dinastijom, prema kojem će saudijci naftu na svjetskom tržištu prodavati isključivo za dolare, koje će potom ulagati u obveznice američkog ministarstva financija. Zauzvrat, Sjedinjene će Države vladajućoj dinastiji jamčiti potpunu zaštitu, formirati njezinu vojsku i sigurnosne i obavještajne službe. Stvaranjem  „petrodolarskog sustava“, osobito nakon što su, već 1975. godine i ostale članice OPEC-a prihvatile isključivo dolar kao sredstvo plaćanja, Saudijska Arabija postaje još važniji američki partner.

Krajem 70-tih godina sve više jača sovjetska prisutnost u Afganistanu i postaje sve izvjesnije kako će u obračunima komunističkih frakcija, s jedne strane, i islamističkih skupina, s druge strane, Moskva uskoro biti prisiljena na neki oblik vojne intervencije kako bi održala svoje pozicije u Afganistanu i regiji, tim prije što je afganistansko rukovodstvo u više navrata već tražilo rusku vojnu pomoć. Američka strategija u procjeni načina zaustavljanja ruskog utjecaja u Afganistanu i odgovora na moguću intervenciju izabrala je korištenje sunitskih islamističkih ekstremnih skupina. Međutim, to nije bilo izvedivo bez Saudijske Arabije kao organizatora i financijera, te Pakistana kao neposredne operativne osnovice vojnog djelovanja prema ruskim snagama u Afganistanu. Doista, prema američkim procjenama, ruske su snage, na Božić 1979. godine godine ušle u Afganistan i zauzele ključne infrastrukturne položaje i prometne pravce. Vremenom, uloga Saudijske Arabije kao izvorišta islamističkih snaga koje se trebaju boriti protiv sovjetskih snaga u Afganistanu postaje sve značajnija. Saudijska Arabija postaje tvorac, financijer i kontrolor islamističkih militantnih skupina koje se preko Pakistana upućuju u Afganistan.

Američka strategija „lomljena“ ruske vojne intervencije u Afganistanu sada je ovisila o Saudijskoj Arabiji. Posljedično, Rijad je od Washingtona zahtijevao sve više i više ustupaka i konačno prigušivanje, odnosno eliminaciju svog vječnog, šiitskog i sekularnog protivnika u regiji – Irana. Tako se postupno urušila Nixonova geopolitička konstrukcija osiguranja američkih bliskoistočnih interesa u Perzijskom zaljevu koja se temeljila na dva stupa – savezništvu s Iranom i Saudijskom Arabijom. Saudima su smetale šahove beskrajne ambicije, nesuglasice oko cijena nafte. S druge strane, Saudijska je Arabija uživala potporu Velike Britanije, bila je ključna sastavnica petrodolarskog sustava, kao i nezaobilazna islamistička baza za ratovanje u Afganistanu, stoga je od Washingtona zatražila napuštanje koncepcije „dva stupa“ i stvaranje nove sigurnosne sheme koja bi se oslanjala isključivo na nju i zaljevske monarhije.

Posebice je Velika Britanija, koja je nakon svog vojnog povlačenja, 1968. g., u regiji jako dobro osigurala  vlastite obavještajne i diplomatske pozicije, inzistirala na takvoj promjeni središta regionalne sigurnosti, te podržavala Saudijsku Arabiju. Novostvorene zaljevske monarhije, UAE, Bahrein, Katar i od ranije osamostaljeni Kuvajt, bila su njihova uporišta. London je istovremeno naoružavao shaha, te na ovoj prodaji oružja zarađivao ogroman novac, ali je istovremeno, podržavajući Saude i zaljevske monarhije, dinastiji Pahlavi radio o glavi. Ako se uzme u obzir da se Egipat, nakon sklapanja mirovnog sporazuma s Izraelom, već etablirao kao pouzdani američki saveznik na Bliskom Istoku, bilo je sasvim jasno kako je položaj shaha više nego upitan.

I, konačno, američka strategija prema regiji, poglavito nakon dolaska na vlast Jimmya Cartera (1977.g.), i sovjetske vojne intervencije koja je uslijedila 1979. godine, postavila je na vagu pogodnosti koje nudi shah, te onog što im može ponuditi Sauudijska Arabija. Na jednoj strani, vojno moćni, megalomanski, sekularni režim Reze Pahlavia, koji je, istina, protukomunistički i koji ne bi odbio pružiti Americi pomoć u Afganistanu. Ipak, shah bi odbio podržati sunitske islamističke skupine, na način kako je to Amerika zamislila.  Iranski je režim već bio ekonomski iscrpljen, velika masa stanovništva nije ga podržavala, s druge je strane, odbio pokazati volju redefiniranja modaliteta naftne trgovine i time direktno ugrozio sustav petrodolara. Shah je naručio iz Sjedinjenih Država najsuvremenije ratne brodove, uključujući i tri razarača klase “Spruance“, sposobne za djelovanje daleko izvan Perzijskog zaljeva, i javno je obznanio svoje namjere za projekcijom svoje moći prema Indijskom oceanu i područjima koje je prije svog vojnog povlačenja „istočno od Sueza“ kontrolirala Velika Britanija. London je u startu odbacio takve ideje, jer iako je povukla svoje vojne efektive, Velika Britanija nastavila je i dalje na druge, brojne načine kontrolirati područja svojih nekadašnjih kolonijalnih posjeda i osiguravati stabilnost svojih interesa istočno od Sueza. To je nesumnjivo presudilo Mohammedu Rezi Pahlaviju i dovelo do Iranske islamske revolucije koja predstavlja jedan od prijelomnih i najvažnijih događaja u svjetskoj politici, koji je snažno obilježio međunarodne odnose u drugoj polovici 20. stoljeća.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like