Davutoglu odstupio, Turska će biti skrojena po Erdoğanovoj mjeri

Nije prošlo dugo od kraljevskog prijama koji je hrvatska državna elita priredila turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu u Zagrebu, a već su uslijedili njegovi žestoki retorički obračuni s čelnicima Europske unije, tipa „vi idite svojim putem, mi ćemo svojim“, ili „vi niste gospodari Turske, da nam namećete što mi moramo činiti“.

Nećemo sada analizirati porive hrvatskog državnog vodstva, koji u suradnji s Erdoğanovom Turskom (kada to zasebno ne čini nijedna država EU-a) vide mogućnost za stratešku suradnju i hrvatski prosperitet, već ćemo ukazati na najnovije političke događaje u samoj Turskoj, koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Prestrogi turski protuterostički zakon i Bruxelles

Erdoğanovo prepucavanje s bruxelleskim čelnicima odnosilo se na obrazloženje turskog odbijanja zahtjeva iz Bruxellesa da Ankara promijeni svoj prestrogi protuteroristički zakon, kao jedan od 72 uvjeta koje ta država mora ispuniti kako bi se ukinuo vizni režim za njezine državljane koji putuju u EU.

Naravno, nije problem u strogim turskim protuterorističkim zakonima ako se oni primjenjuju protiv terorizma kao takvog. Međutim, problem nastaje kada se njegove preširoke odredbe primjenjuju u političke svrhe, tj. služe za obračun vladajuće političke elite s političkim neistomišljenicima, oporbenim predstavnicima ili kritički nastrojenim medijima i novinarima. A upravo po tim pitanjima sadašnji turski državni vrh (prije svih predsjednik Erdoğan osobno) iskazuje izraziti manjak demokratskog senzibiliteta, a višak despotskih karakteristika i pretjerane osjetljivosti na demokratske oblike kritike (bilo medijske, bilo legitimnim izražavanjem građanskog nezadovoljstva).

Predsjednička republika ili predsjednička diktatura?

Evo najvažnijih elemenata kako bi u praksi trebala izgledati nova predsjednička republika po zamisli predsjednika Erdoğana. Rukovodstvo države upravo je objavilo sljedeći Prijedlog izmjena Ustava:

– Predsjednik može biti član političke stranke (po sadašnjem Ustavu to nije moguće);

– Predsjednik neće biti samo državni poglavar, već će obnašati i čelnu poziciju izvršne vlasti, sazivajući zasjedanja kabineta ministara;

– Predsjedniku će izravno biti podčinjeni Glavni stožer Oružanih snaga i Nacionalna obavještajna agencija – MIT. A po još važećem Ustavu podčinjeni su predsjedniku vlade;

– Rok saziva Medžlisa (parlamenta) povisit će se na pet godina.

 

Prijelomni dani za budući smjer turske države

Ovaj mjesec bit će prijeloman u određivanju turskih unutarnjepolitičkih procesa te će, bez pretjerivanja, odrediti budući smjer kretanja Republike Turske.

Turski državni vrh opredijelio se za politički preustroj države u nikad složenijim regionalnim geopolitičkim uvjetima, kao i napetim sigurnosnim i političkim odnosima u samoj Turskoj. Rizičan je to pothvat koji vlast opravdava složenim geopolitičkim odnosima, kao i opasnostima koje zemlji prijete od vanjskog i unutarnjeg terorizma (odnosno kurdskog separatizma), zbog čega je nužno koncentrirati glavne poluge vlasti u rukama jedne osobe – predsjednika, a smanjiti njihovu disperziju na zakonodavnu i izvršnu vlast koje priječe donošenje žurnih i po nacionalnu sigurnost važnih odluka.

Predsjednički (kao i polupredsjednički) politički sustav, iako u zapadnom svijetu u manjini u odnosu na onaj parlamentarni ili kancelarski, je legalan i legitiman, i u tamošnjim državama u kojima je na snazi nitko ne dovodi u pitanje njihovu demokratičnost.

Međutim, tursko društvo, iako ustrojeno kao parlamentarna republika, nije doseglo razinu demokratskih standarda koja bi jamčila da predsjednički sustav neće okrenuti zemlju prema novoj diktaturi. A upravo su sada vidljivi razmjeri turske demokratske manjkavosti, kako u odnosu države prema slobodi medija, tako i prema ljudskim pravima općenito, kao i pravima nacionalnih manjina, u prvom redu Kurda.

U mjesecu svibnju (mjesecu ramazana) Tursku su zahvatile promjene koje se nedvojbeno odnose na preobrazbu njezinog političkog ustroja. Niz poduzetih i najavljenih inicijativa sa strane državnog vodstva usmjeren je na završetak ustavne reforme zemlje, a one koje će se tijekom ovog mjeseca još dogoditi, svjedoče o ubrzanoj dinamici koja će dovesti i do formalnog završetka toga procesa.

Ključni elementi preraspodjele moći u državi

Navest ćemo ključne elemente koji jamče skori završetak preustroja zemlje:

4. svibnja: nakon susreta predsjednika Erdoğana i premijera Davutoglua premijer je objavio javnosti odluku o svojoj ostavci na tu dužnost „po vlastitoj želji“;

12. svibnja: objavljene su izmjene Ustava Republike Turske, koje će, kako se očekuje, vladajuć a Stranka pravde i razvoja vrlo brzo u jednostranom formatu (bez razmatranja nadležnog vijeća) predati na razmatranje u Medžlis – državni parlament;

15. svibnja: planirano zasjedanje oporbene Nacionalističke stranke, na kojem će se pokušati smijeniti trenutačnog predsjednika stranke Devleta Bahçelija;

22. svibnja: izvanredno zasjedanje Stranke pravde i razvoja na kojem će se birati novi stranački predsjednik, a to u stvarnosti znači i novi premijer Turske. Ubrzo nakon toga bit će formirana i nova turska vlada.

Tijekom čitavog mjeseca nastavlja se proces ukidanja zastupničkog imuniteta nizu zastupnika oporbenih stranaka. Prije svega se radi o zastupnicima prokurdske Stranke demokracija naroda. Međutim, taj proces se može proširiti i na glavnu oporbenu Narodno-republikansku stranku.

Neovisno o tome kojim se mislima rukovodio predsjednik Erdoğan i o kojim se razmimoilaženjima između njega i premijera Davutoglua radilo u vrijeme njihovog, svega dvadesetomjesečnog zajedničkog rada, razvidno je kako je ipak donesena odluka o nesvrhovitosti završne ustavne reforme s učešćem Ahmeta Davutoglua.

Razloga ime puno, ali ako ih se pozorno sagleda pronalazi im se zajednički korijen. On se ogleda u načelno različitim pogledima predsjednika i premijera o tome kako će se de facto rasporediti politička ravnoteža između dvojice ključnih osoba (i funkcija) države.

Sadašnja praksa u velikoj mjeri proturječi slovu i duhu postojećeg Ustava Turske iz 1982. godine, prema kojem je predsjednik države gotovo formalna figura, s ceremonijalnom ulogom, a zemlja je parlamentarna republika. To se promijenilo nakon prvih u povijesti zemlje održanih predsjedničkih izbora 2014. godine. Formalno zadržavši svoju „stranačku iskaznicu br. 1“, Erdoğan je sačuvao poluge nadzora nad Strankom pravde i razvoja, uključujući i njezino čelništvo, a slijedom toga i nad izvršnom vlašću zemlje (vladom).

A Ahmet Davutoglu, zauzevši fotelju stranačkog čelnika, a sukladno tome i premijera Turske, nije uspio preuzeti sve ovlasti koje mu po Ustavu pripadaju.

Ahmet Hodžu (Davutoglu) „zaigrao se“ sa Zapadom

Nastojanja Davutoglua ogledala su se u mnogočemu: utjecaju na Erdoğanove zamisli o usvajanju novog „građanskog“ Ustava i prijelazu na predsjednički sustav; pokušajima uspostave nadzora nad najvišim stranačkim tijelom – Glavnim odborom Stranke pravde i razvoja; u želji premještanja šefa Nacionalne obavještajne službe Hakana Fidana u Medžlis (formirajući s njim strateški savez); u nastojanjima, nakon neodržanih parlamentarnih izbora 7. lipnja 2015., da se dogovori koalicija s glavnom oporbenom Narodno-republikanskom strankom; u suzdržanom odnosu prema uhićenju „profesure“, koja nije u suglasju s nasilnim rješavanjem kurdskog problema, itd.

Mediji i komentatori skloni Erdoğanu optužuju Ahmeta Hodžu (kako neslužbeno nazivaju premijera u ostavci i sveučilišnog profesora Davutoglua) za „zaigranost“ sa Zapadom s kojim se predsjednik Erdoğan posljednjih godina ne uspijeva usuglasiti po nizu pitanja. Premijera u ostavci optužuju za propast vanjskopolitičkog smjera Turske, koji je u velikoj mjeri on sam stvorio, kao autor „Strateške dubine“ i doktrine neoosmanizma.

Međutim, posve je jasno kako predstojeća smjena premijera neće dovesti i do promjene smjera turske politike, već će samo ubrzati transformaciju zemlje prema konačnom cilju – predsjedničkoj republici. I upravo će se u tome ogledati glavna zadaća budućeg premijera, koji će Erdoğanove zamisli morati i službeno provesti u djelo.

A baš zbog te činjenice analiza toga tko će zauzeti premijerski položaj lišena je svakog smisla. Bio to Bekir Bozdag, Binali Yildrim, Mehmet Ali Shahin, Numan Kurtulmush, Mehmet Muezinoglu, Ismet Yilmaz ili Erdoganov zet Berat Albayrak, sve će se svesti na premijerov vazalski odnos prema predsjedniku Erdoğanu, (vidi tekst u okviru).

Erdoğan će osigurati potporu za izmjene Ustava

Kako za usvajanje prijedloga izmjena Ustava i njegovo davanje na referendum treba 330 glasova u Medžlisu, vladajućoj Stranci pravde i razvoja (koja ima 317 zastupnika) nužna je pomoć i drugih zastupnika. Razvidno je kako se na glavnu oporbenu snagu, Narodno-republikansku stranku, kao i prokurdsku Stranku demokracije naroda ne može računati, pa izvor potrebnih glasova treba tražiti u spomenutoj Nacionalističkoj stranci i njezinom sadašnjem čelniku Devletu Bahçeliju koji je, ne samo ideološki blizak Erdoğanu već je i njegov tihi saveznik koji, neovisno o oporbenoj retorici, osigurava vladajućoj stranci nužnu potporu. Također, ne treba zaboraviti ni to da će se dio fotelja u Medžlisu u vrlo skoro vrijeme osloboditi, nakon ukidanja punomoći nizu zastupnika osumnjičenih za veze sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana (po spomenutom važećem protuterorističkom zakonu).

Upravo je to i razlog da državno vodstvo ulaže sve moguće napore kako ne bi dopustili provedbu izvanrednog zasjedanja Nacionalističke stranke zakazanog za 15. svibnja i smjenu Erdoğanovog saveznika i čelnika te stranke Devleta Bahçelija. U svakom slučaju barem do tada, dok država ne dobije novog premijera, tj. vladajuća stranka svog novog šefa. Ali čak i u slučaju da do smjene čelnog čovjeka Nacionalističke stranke i dođe, nju će neizbježno čekati unutarnji raskol koji će Erdoğanovoj stranci osigurati nužnih 13 glasova za održavanje referenduma o promjeni Ustava.

Međutim, slobodno možemo reći kako bi Stranka pravde i razvoja, čak i da samostalno ima potrebnu dvotrećinsku većinu za izmjenu Ustava (bez referenduma) od 367 zastupnika, svejedno narodu dala pravo za izjašnjavanje po tom pitanju, čime bi sebi osigurala dodatni legitimitet u očima međunarodne zajednice, a stavila „točku“ na bilo kakve reakcije vojnog vrha (tipa državnog udara).

Naravno, vladajuća stranka bi to učinila sukladno najnovijim istraživanjima javnog mišljenja, koji ne ostavljaju previše prostora za mogućnost njezinog poraza na predstojećem referendumu – izražavanju svenarodne volje.