BORBA ZA NADZOR TALIBANA IZMEĐU KATARA I PAKISTANA

 

NATO savez je 12. studenog priopćio, kako je tog dana izvršen teroristički napad bombaša samoubojice na NATO-vu bazu „Bagram“ u Afganistanu, i da je poginulo četiri a ranjeno 14 osoba (poginuli su američki vojnici). Lokalni mediji su priopćili, kako je samoubojica neometano prošao u posebno zaštićenu zonu i aktivirao eksploziv koji je nosio ispod odjeće.

Samo dva dana ranije talibani su napali njemački konzulat u Mazar-i-Sharifu s automobilom napunjenim eksplozivom. Šest ljudi je poginulo, a 120 ranjeno. Talibani su priopćili, kako se radilo o odgovoru na napade NATO-vih zrakoplova u zoni grada Kunduza, u kojima je poginulo više od 30 civila, među kojima i djeca.

Što se ustvari događa s Afganistanom, u svjetlu najnovije eskalacije nasilja?

Ta geostrateški vrlo važna zemlja je nakon dugih godina ratovanja i političke nestabilnosti uspjela okupiti glavne međunarodne igrače zainteresirane za konačnu i trajnu stabilizaciju te zemlje. To se odnosi i na SAD i EU, kao i na Kinu i Indiju, čak i Iran, a o srednjo-azijskim zemljama da i ne govorimo. Naravno, uvjet stabilizacije stanja je prestanak vojnih sukoba i nasilja, a da bi se to postiglo nužno je uspostaviti politički kompromis glavnih sastavnica afganistanskog društva. U tom smislu središnja vlada u Kabulu je tijekom ove godine pokrenula niz aktivnosti s ciljem približavanja radikalnim islamističkim pokretima u zemlji, između ostalog i onom talibanskom, i iznalaženja na kompromis spremnih osoba iz njihovih vodstava. To se intenziviralo nakon dolaska na vlast talibana mule Hibatullaha Akhundzada početkom ove godine, kao i likvidacije talibanskog vođe mule Akhtara Mansoura u svibnju, izvršene napadom američkih dronova na njegov automobil, od kada je sve više razvidan raskol u tom donedavno monolitnom pokretu. Istodobno, kako traje borba za vlast unutar talibana, sve više se uočava i neposredna upletenost Pakistana i Katara (odvojeno, svaki sa svoje strane) u njihova unutarnja previranja, pričemu je razvidno sve intenzivnije okretanje talibanskih terenskih zapovjednika prema „Islamskoj državi“ (iako pritom zadržavaju naziv talibani), što jasno govori o jačanju katarskog, a slabljenju pakistanskog utjecaja koji je godinama upravljao afganistanskom krizom upravo posredstvom sebi odanih talibanskih vođa. Zbog toga Islamabad pokazuje povišenu nervozu, dobro znajući kako se iz Afganistana vrlo lako može destabilizirati i sam Pakistan kroz izvoz nasilja u njegove pogranične regije na sjevero-zapadu zemlje. O tome svjedoči i aktualni porast nasilja na jugu Afganistana, gdje su vladini zrakoplovi nedavno likvidirali najmanje 7 lokalnih zapovjednika talibanskih snaga (između ostalih i mulu Mashara – bivšeg vođu talibana u regiji Hilmend). Nasilje, osim u južnim i istočnim afganistanskim regijama, raste i u sjevernim djelovima zemlje – Kunduzu i Parvanu, pričemu brojni talibanski zapovjednici prelaze na stranu „Islamske države“, ravno u katarsko naručje.

Bitka titana“ za nadzor nad talibanskim pokretom između Dohe i Islamabada zaoštrena je dolaskom na čelo talibana spomenutog mule Hibatullaha, postavljenog uz otvorenu umješanost pakistanske obavještajne službe ISI (što se pokazalo njihovom greškom). Međutim, nešto je pošlo po krivom i mula Hibatullah ubrzo nastupa s pozicije uvjerenog pristalice izgradnje saveza s Iranom, a što već poprima i praktični oblik suradnje kroz izvoz iranskog naoružanja talibanskim postrojbama „kvetske šure” (po gradu Quetti, središtu pakistanske regije Balochistan, smještenom na samoj granici s Afganistanom) i šijtskim proiranskim narodom u Afganistanu – Hazarima. Savez Paštuna i Hazara pakistanskim analitičarima donedavno je bio teško zamisliv ali visoka politika očito čini svoje, a afganistancima iz „kvetske šure“ sada je ipak primarno očuvati vlastiti utjecaj u zemlji.





Po Pakistan je veliki problem i svođenje njegovih odnosa s SAD-om gotovo na „hladnoratovsku“ razinu, o čemu svjedoči drastično smanjenje američkih isporuka naoružanja toj zemlji, koje su s tri milijarde dolara smanjene na svega milijardu i pol, što umanjuje sposobnost Islamabada za pružanje vojne pomoći sebi odanim talibanskim postrojbama u susjednoj zemlji.

Indija i Iran strateški se povezuju s Afganistanom

SAD-u već dugo nije po volji način pakistanske borbe protiv terorizma, koji izaziva brojne nedoumice vezane uz koketiranje Islamabada s „Al-Qaidom“. Zbog toga je Washington pokrenuo nove unutarafganistanske procese u kojima nema previše prostora za značajniji pakistanski utjecaj, što u Islamabadu izaziva veliko nezadovoljstvo. Sve je to zajedno utjecalo na do sada nikada viđenu fragmentaciju talibanskog pokreta, čije vođe traže nove sponzore – netko od Teherana, netko od Dohe. Zato pojavnost „Islamske države“ u Afganistanu ne možemo promatrati kroz prizmu nekakvog islamističkog internacionalizma tj. prebacivanja snaga s Bliskog istoka i sl., jer se tu primarno radi o lokalnim snagama koje imaju potrebu za nastavkom aktivnog djelovanja, a za što im je nužan novac i vojna oprema. Ali neovisno o njihovom afganistanskom podrijetlu, iza njih nedvojbeno stoje katarske obavještajne službe, a iza ovih, opet, budući gospodarski interesi povezani sa strateškim prometnim položajem Afganistana (prije svega tranzit roba i energenata). Stabilan Afganistan je potreban i Kini i Indiji, a poglavito ovoj drugoj, kojoj planinski masivi Himalaja i Hindukuša onemogućuju put prema Srednjoj Aziji, a bilo kakvi strateški projekti koji bi iz Indije vodili kroz Pakistan za nju su potpuno neprihvatljivi zbog zategnutih odnosa između dviju država. Zato Indija sada forsira razvoj odnosa s Iranom, osim u sferi energetike, i u razvoju prometne infrastrukture. Iran i Indija su početkom ljeta potpisali Suglasnosti glede razvoja iranske luke Chabahar (smještene na krajnjem jugu zemlje, na obalama Indijskog oceana), u sklopu Organizacije luka i pomorstva Irana i Indije. Države su se dogovorile o investicijama i modernizaciji te luke, koja može postati važan simbol strateških odnosa između dviju država. Kroz tu iransku luku prolazi prometni koridor „Sjever-jug“ koji povezuje Indiju, ne samo s državama Srednje Azije već i zemljama bivšeg SSSR-a i Europe. Ta je luka od velikog strateškog interesa i za Afganistan jer Kabul želi smanjiti svoju ovisnost o pakistanskoj luci Karachi (o tome smo opširno pisali početkom ljeta: http://geopolitika.news/analize/otvorena-nova-stranica-indijsko-iranskih-odnosa/).





Sastanci s vođama talibana u Islamabadu i Dohi

Nedavno je bivši predstavnik talibana koji živi u Kataru, mula Agha, pismom upozorio svoje afganistanske suborce u „kvetskoj šuri“ i njihovog vođu mulu Hibatullaha, da se talibanski pokret nalazi pod vodstvom „stranih špijuna“ (pritom misleći na pakistanski ISI). Jasno je kako iza te poruke stoji Katar koji njome poručuje Pakistanu da je njihovo vrijeme manipuliranja talibanima prošlo.

O tome svjedoči i neuspjeli sastanak delegacije prokatarski usmjerenih talibana s pakistanskim vlastima, održanom u rujnu u Islamabadu. Suprotno tome, u listopadu je u Dohi održan tajni sastanak te iste delegacije talibana (slobodno ih možemo nazivati afganistanskim krilom „IS“) s predstavnicima američke CIA-e i State Departmenta, a nazočio je i osobni predstavnik afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija. Pakistanski predstavnici na sastanak nisu bili niti pozvani, što je izazvalo gnjev Islamabada. Tajnost sastanka ali i format njegovih sudionika ukazuje na pokušaj Washingtona i Kabula, da stabilnost Afganistana ozbiljno riješe kroz uvlačenje talibanskih predstavnika u buduće političke strukture upravljanja državom, a obične borce u vojno-sigurnosni aparat zemlje, za što im je preduvjet odstranjenje destabilizirajućih propakistanskih elemenata.

Islamabad se sada može osloniti isključivo na mrežu Hakkani kojom neposredno upravlja ISI, kao i na mulu Yakuba (sina pok. karizmatičnog vođe talibana mule Omara).

Smatram kako se bez sudjelovanja Pakistana kriza u Afganistanu ipak ne može trajno riješiti. Prevelike su veze te velike i Afganistanu ipak najvažnije pogranične zemlje s brojnim unutarnjim silnicama u Afganistanu. I ovdje bih se vratio na početak teksta i eskalaciju nasilja u Afganistanu usmjerenu prema NATO snagama i zemljama Zapada (napad na njemački konzulat) izvršenu upravo od strane talibanskog pokreta, očito ne odanog vladi u Kabulu ili sponzorima iz Dohe. Osim toga, pomicanje talibanskih snaga prema jugu Afganistana i intenziviranje njihovih borbi s vladinim snagama u tom području, ukazuje kako se tamo zapravo vodi borba između Kabula i Islamabada, u prvom redu za nadzor ključne prometne arterije Quetta – Ashkabad kao budućeg dijela strateškog kineskog gospodarskog projekta „Novi put svile“ (koji ide i preko pakistanskog teritorija). Nedavno su održane i prve rusko-pakistanske vojne vježbe u sjevernom pakistanskom planinskom području, u kojima su sudjelovale visoko obučene ruske brdsko-planinske postrojbe i pakistanski specijalci. A tu je i spomenuti iranski ulazak u igru unutar dosad neprikosnovenog i monopoliziranog prostora velikih i „tradicionalnih“ sila koje djeluju u Afganistanu, čime Teheran snažno grabi prema proširenju svog regionalnog utjecaja.

Zbog svega ovog rekao bih kako su „igre“ oko Afganistana ipak još daleko od svog završetka.

Zoran Meter

Poveznice:

http://geopolitika.news/analize/afganistan-na-prekretnici-izmedu-stabilnosti-rasadnika-terorizma/

http://geopolitika.news/analize/motivi-obaminog-prosirenja-ovlasti-americkoj-vojsci-afganistanu/

http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/

http://geopolitika.news/analize/isil-afganistanu-gradi-svoj-vilajet-khorasan/

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like