BALKAN U RALJAMA „VELIKIH IGRAČA“

Stanje političkih i sigurnosnih prilika na tzv. Zapadnom Balkanu sve je češće predmet različitih političkih analiza i rasprava. Još od vremena raspada bivše Jugoslavije kompleksni sigurnosni izazovi snažno su prisutni u regijii, iako su u posljednja dva desetljeća bili suzbijani i zapravo “pritajeni” pod krinkom obećanja bolje budućnosti. Naime, za narode regije, opijene “europskim snom”, ideja izglednog članstva u Europskoj uniji i NATO-u postala je obećavajuće jamstvo budućeg prosperiteta i kontinuiranog napretka. Unatoč općeprihvaćenoj tezi da proces proširenja NATO-a i EU-a na države regije djeluje stabilizirajuće i poticajno na procese njihove političke, gospodarske i sigurnosne transformacije, današnje posljedice “europeizacije” i “demokratizacije” regije pod paskom međunarodne zajednice, ogoljele su do kosti izazove s kojima se suočava zapadni Balkan: politička nestabilnost i kontinuirano gospodarsko urušavanje, uz jačanje radikalizma i ekstremizma, potencijalni su izvori novih kriza i nestabilnosti u regiji.

Indikatori zaoštravanja sigurnosnih prilika na zapadnom Balkanu vrlo su brojni i sasvim očiti: narušeni odnosi, otvorena neprijateljstva i sporenja između zemalja regije (Hrvatska – Srbija; Hrvatska – BiH; Srbija – BiH; Srbija – Kosovo; Makedonija – Kosovo – Albanija); naoružavanje Hrvatske (NATO) i Srbije (Rusija); uvođenje vojnog roka u Hrvatskoj, samo su neki od pokazatelja mogućih uzroka novih sukoba na prostoru regije. Međutim, u ovako složeno stanje na prostoru regije, izazvano ne samo djelovanjem „domaćih“ političkih snaga, već prvenstveno utjecajem zainteresiranih izvanjskih aktera – od SAD-a, Velike Britanije, Njemačke do Turske i Rusije, neizostavno se ubacuju i znanstvenici, ne bi li svojim prijedlozima ubrzali ili „poduprili“ nove etničke konflikte na prostoru regije. Stoga vjerojatno najsnažniji indikator obnovljenog sukoba na prostoru Zapadnog Balkana jesu sve češći i otvoreniji prijedlozi analitičara koji pristižu gotovo svakodnevno i sa Zapada, ali i Istoka, a koji su nesumnjivo u funkciji podgrijavanja nestabilnosti te upravljanja novim preustrojem regije.

Izvanjski „prijatelji“, naizgled dobronamjerno, svojim stručnim prijedlozima vrlo sofisticirano dolijevaju “ulje na vatru”. Možda je dobro prisjetiti se nekih optimističnih analiza koje su aludirale na svjetlu budućnost prostora bivše Jugoslavije. Tako je, istražujući političke, gospodarske i socijalne prilike u zemljama bivše Jugoslavije, ugledni britanski analitičar i novinar “The Ekonomista”, Tim Judah, 2009.g., u političku terminologiju uveo pojam „Jugosfere“. Naime, u članku pripremljenom za London School of Economics and Political Science, Judah navodi da se kroz obnovljene i sve dinamičnije komunikacije među vladama zemalja u regiji, ali i među njihovim građanima, postupno oblikuje jedinstveno tržište od 22 milijuna ljudi, što regiju čini privlačnom stranim investitorima. Gospodarske aktivnosti i trgovinska razmjena među državama u regiji su vrlo žive i u stalnom usponu. Judah predviđa i migraciju radne snage u regiji, a navodi i obnavljanje kulturne suradnje, stvaranje regionalno popularnih estradnih zvijezda, povratak srpskih turista na hrvatski dio Jadrana, gdje već Slovenci, unatoč svim sporovima, tradicionalno ljetuju. Sve ovo samo potvrđuje da, usprkos svim različitostima, ljudi u regiji imaju mnogo toga zajedničkog. Judah smatra, da iako ideja o „Jugosferi“ još uvijek nije formalno artikulirana ona će to vrlo skoro postati. Zaključuje da identifikacija „Jugosfere“ ne implicira bezuvjetno jedinstvo za postjugoslavenski prostor i da postoji mnogo više suradnje u regiji nego što se trenutno čini.

Ipak, u proteklih osam godina stvari se nisu razvijale na ovako zanimljiv i optimističan način. Pokazalo se da tajkunska mobilnost, regionalna popularnost Severine i narodnjaka, zapravo nisu nikakav jamac stabilnosti i prosperiteta Zapadnog Balkana. Naime, uspostavljeni moratorij na prijam novih članica u Europsku uniju, koji je EK najavila još 2014.g. kao i siva realnost koja pokazuje da nove države članice EU, zapravo nemaju nikakve benefite od pridruživanja, svakako su utjecali na činjenicu da entuzijazam prema eurointegracijama u regiji rapidno opada. “Jugosfera” se, tako, u svega nekoliko godina, od područja neobično privlačnog za investiture i estradne zvijezde, prometnula u područje ekstremnog siromaštva i nazadovanja, prostor iznimne nezaposlenosti i iseljavanja, sve nabijeniji eksplozivnim emocijama nepovjerenja, neprijateljstva i podozrivosti.

Usvajajući znanja o stanju u regiji, znanstvenici i sa Zapada, kao i s Istoka, nude nove geopolitičke ideje za preustroj regije! Svi koncepti nesumnjivo odražavaju interese političkog establišmenta kao i namjeravane postupke te planirane politike prema zapadnom Balkanu. O projekcijama Aleksandra Dugina, kao i niza drugih ruskih geopolitičara koji otvoreno pozivaju na pripajanje Republike Srpske Srbiji, sve je više – manje poznato. Srbija i Republika Srpska imaju strateški značaj za rusku politiku na prostoru jugoistočne Europe, zbog čega trebaju biti pripojene ruskoj sferi interesa. Dugin poziva na prekrajanje granica BiH te pripojenje Republike Srpske Srbiji. Republika Srpska, u kojoj je, za razliku od Srbije, sačuvana etnosocijalna jezgra „pravih Srba koji nisu izdali svoju vjeru i sebe same”, prema Duginu zauzima ključno mjesto u geostrateškoj arhitekturi Balkana. Etnički, kulturno i vjerski „čista“, s granicama općina uspostavljenih još 90-tih, RS može pokrenuti Krimski scenarij i time izlazak iz sastava BiH, čime bi napokon otpočeo proces ujedinjenja sa Srbijom. Prema Duginu, ovom herojskom akcijom Milorada Dodika, ojačat će protuzapadno ili prorusko krilo srpskog društva te posljedično dovesti do smjene sadašnjeg vodstva i promjene trenutne srpske politike balansiranja između Zapada i Istoka.

Sukladno ovakvim geopolitičkim projekcijama, odskora se javljaju i zapadni analitičari koji nude svoju viziju preustroja zapadnog Balkana, odnosno plan za geopolitičko djelovanje. Za spomenuti je autorski članak Timoty Lessa, bivšeg diplomata i analitičara, koji je krajem 2016.g. objavljen u „Foreign Affairs“, glasilu bliskom svim dosadašnjim američkim administracijama. Less predlaže odustajanje od politike multietičnosti na Balkanu, koja je ova društva učinila disfunkcionalnim, kao i podrške teritorijalnom integritetu država na zapadnom Balkanu, nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Izloženi koncept uključuje novo prekrajanje granica država na Balkanu: uspostavu Velike Srbije (proširenje na Republiku Srpsku i Crnu Goru), Velike Hrvatske (Hrvatski entitet unutar BiH) i Velike Albanije (Kosovo i zapadna Makedonija), što bi, prema Lessu, umanjilo rizik od novih sukoba na Balkanu. Mir i stabilnost na Balkanu, kao i nestanak tenzija u regiji, postigao bi se kada bi Srbima, Albancima i Hrvatima bio osiguran život unutar nacionalnih država. Autor savjetuje postupni pristup u formiranju nacionalnih država, u kojem bi sudjelovali predstavnici većinskog i manjinskog naroda i naravno, neizostavnu ulogu međunarodne zajednice. Less navodi kako uskoro stiže nova američka administracija koja bi mogla razmisliti o novom pristupu regiji i mogućim scenarijima. Za njega je najbolja moguća opcija da novi geopolitički ustroj regije odluče Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Turska, uz vanjsku pomoć SAD-a, a najgora da se međunarodna zajednica potpuno povuče iz regije.

I Steven Meyer, bivši zamjenik šef CIA-e za Balkan, u intervjuu za Večernje novosti (lipanj 2016.) sasvim jasno navodi da će se granice na Zapadnom Balkanu mijenjati – u BiH kao fiktivnoj državi, Kosovu i Makedoniji. U autorskom članku objavljenom u srpskom „Nedeljniku“ (siječanj, 2017.), Meyer savjetuje srpsku vladu da odustane od Brusselskog procesa te stvori okvir za pregovore koji će služiti srpskim interesima. Od nove američke administracije, navodi Meyer, ne može se očekivati vraćanje Kosova jer ona naprosto nema mandat i pravni okvir da to učini, međutim, ostaje činjenica da oko 150 000 ljudi ostaje živjeti na Kosovu što svakako zaslužuje i podršku i zaštitu Beograda. Meyer izravno predlaže podjelu Kosova po etničkoj liniji, pri čemu bi Srbija imala potpuni suverenitet na teritoriju sjeverno od rijeke Ibar gdje Srbi čine 90% populacije, dok bi regija južno od rijeke Ibar pripala Kosovu. Za manjinske „nesretnike“, Mayer predlaže mehanizme zaštite koje bi jamčili UN. Genijalne ideje humanog preseljenja, kojih smo se nagledali od 90-tih, omogućile bi Srbima koji ne žele ostati živjeti na Kosovu „idilično“ preseljenje na područje sjeverno od Ibra ili u Srbiju, u okviru humanitarne misije koju bi vodili UN. Ideja ljudi – kutija ili humanog preseljenja, vrijedi i obrnuto, tj. za Albance.

Odustajanje od poštivanja teritorijalnog integriteta država, novo prekrajanje granica u smislu zaokruživanja velikodržavnih projekata, naravno, naišlo je na potporu domaćih snaga. Na razini analiza, političkih i diplomatskih dogovora stvar funkcionira besprijekorno – uz diplomaciju, humanitarne misije UN-a i daljnje nefunkcionalne gluposti kojih smo se nagledali tijekom 90-tih, a koje su završile s nekoliko stotina tisuća mrtvih, Balkan je ponovno eksperiment u rukama globalnih aktera koji svojim geopolitičkim projekcijama zapravo ciljano otvaraju postojeća krizna žarišta. Naravno, zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle bez ratova. Kako navodi dr. sc. Zlatko Hadžidedić, strategija rješavanja nacionalnog pitanja na Balkanu uvijek je vodila permanentnoj nestabilnosti. Na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, 1919.g., velike su sile snažno zagovarale stvaranje Jugoslavije kao zajedničke države Južnih Slavena. Krajem osamdesetih iste su se velike sile združeno usmjerile na destabilizaciju i disoluciju Jugoslavije. Mirovna rješenja koja su osmislile nakon serije krvavih ratova na prostoru Jugoslavije, omogućila su stvaranje nacionalnih država temeljem poštivanja republičkih granica bivše Jugoslavije. Dva protektorata: BiH i Kosovo, modelirana prema interesima zapadnih sila, sada postaju izvor problema, zbog čega su se velike sile malo predomislile. Njihovi glasnogovornici sada najavljuju novi geopolitički preustroj regije!

Što bi značila realizacija velikih državnih projekata, može se analizirati na primjeru Bosne i Hercegovine kao i Kosova, dva međunarodna protektorata na prostoru regije. Prema spomenutim analizama, Bosna i Hercegovina predstavlja disfunkcionalnu, fiktivnu državu, koja je Daytonskim mirovnim sporazumom, 1995.g., postala međunarodno priznata, suverena država sastavljena od tri konstitutivna naroda i dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske. Uspostavljeno savezništvo Hrvata i Bošnjaka postavljeno je kao okosnica projekta očuvanja cjelovite Bosne i Hercegovine. Bosna, sredinom 90-tih, prožeta etničkom mržnjom i tragičnim nasljeđem masovnih zločina, uništenih komunikacija, društvenih i gospodarskih veza, s tri međusobno suprostavljene neprijateljski raspoložene vojske, dobila je priliku opstati kao država. Danas, nakon više od 20 godina, Milorad Dodik sasvim je usmjeren na provedbu novog geopolitičkog preustroja regije – odcjepljenja Republike Srpske i pripajanju ovog dijela teritorija BiH Srbiji, a s krajnjim ciljem koji se podudara sa SANU 2, tj. Memorandumom Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Scenarij ujedinjenja svih srpskih krajeva u jednu državu obuhvaća osim Republike Srpske, Kosova i djelove Crne Gore i Makedonije, zasigurno i djelove Hrvatske, dakle ujedinjenje cjelokupnog pravoslavnog življa na Balkanu. SANU 2 ima za cilj poništiti negativne posljedice vojnih poraza iz ratova koje je Srbija vodila 90-tih te uz korištenje propagandno obavještajnih mehanizama pokrenuti stvaranje Velike Srbije mirnim putem.

Na tragu novih geopolitičkih prijedloga i hrvatski su se europarlamentarci sjetili, nedavno, povodom Rezolucije o BIH, u Europskom parlamentu predložili niz amandmana koji se odnose na nužnost teritorijalnog preustroja BiH tj. na njezinu federalizaciju. Osnivanje novih teritorijalnih jedinica odbacio je SDA kao potpuno neprihvatljiv proces daljnje disolucije zemlje, a mogućnost stvaranja hrvatskog entiteta koji bi obuhvatio veći dio Posavine te dio RS, otklonio je i Dodik koji je također odbacio svaku mogućnost izmjena granica Republike Srpske u sklopu eventualnog unutarnjeg preustroja BiH. Iako je Republika Srpska nesumljivo paradržava, ništa bolja situacija nije ni s Federacijom BiH koja ima ozbiljnih problema koji nikako ne upućuju na mogućnost čvršćeg zajedništva.

Ono što navedene analize zapravo ne uključuju jest položaj Bošnjaka ili muslimana unutar ove nove geopolitičke arhitekture Balkana, kao i niz sigurnosnih izazova koji će zasigurno presudno utjecati na destabilizaciju zapadnog Balkana. Naime, narastajuća islamizacija prostora Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, prostora zapadne Makedonije kao i istočnog dijela Crne Gore, otvoreni je izazov i za Hrvatsku i za Srbiju. Kontekst vrlo narušenih odnosa Bošnjaka i Srba te sustavna islamizacija prostora BiH, Kosova i Makedonije koju, tijekom više od dva desetljeća planski provode Sjedinjene Države, predstavlja ozbiljan sigurnosni izazov u regiji. Još od 90-tih, brojne islamističke tzv. humanitarne nevladine organizacije, koje uglavnom vuku porijeklo iz Saudijske Arabije, potpuno neometano, putem mreže privatnih škola i radikalnih imama, provode brainwash, peru novac i financiraju terorističke organizacije koje na prostoru BiH, Sandžaka i Kosova regrutiraju mlade ljude za džihad, i na taj način postupno radikaliziraju nekad tolerantne muslimanske zajednice na prostoru regije.

Islamski fundamentalizam danas prijeti potpunoj destabilizaciji Balkana, a njegov narastajući utjecaj može otvoriti značajno krizno žarište koje će se pomicati i prema prostoru Sandžaka. O tzv. „Zelenoj transferzali“ koja poprima sasvim jasan geopolitički oblik, u Hrvatskoj se nimalo ne govori, a dugoročni projekt uspostavljanja geografski neprekinutog lanca većinskih muslimanskih zajednica od Turske na jugoistoku do Bosne na sjeverozapadu, uz jačanje etno – religijske samosvjesti muslimana i demografsku dominaciju (muslimani imaju najveći demografski rast u regiji) predstavlja realnost koja se desetljećima izgrađuje. Bosanski muslimani, kao i Albanci na prostoru zapadne Makedonije, istočne Crne Gore kao i Sandžaka, naglasak stavljaju na političke zahtjeve s krajnjim ciljem uspostave suverene državnosti tj. stvaranja nezavisnog islamskog teritorija koji uključuje prostor Bosne, Kosova i Albanije. „Zelena transferzala“ sasvim se podudara se s linijom sukoba koju u jednoj od najutjecajnijih knjiga 20.st. „Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka“, elaborira Samuel Huntington koji je ukazao da rat u Bosni, u prošlosti, ali i mogući novi, zapravo slijedi tipičnu liniju sukoba na liniji procjepa između islama i ostatka svijeta.

Projekt Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Turske i Njemačke, praktično i pravno već je realiziran, budući da granice između Kosova i Albanije kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Scenarij stvaranja Velike Albanije kao državnog entiteta, poglavito je usmjeren na „razvaljivanje“ Makedonije, tj. na odcjepljenje zapadne Makedonije što se trenutnim zahtjevima Albanaca zapravo i realizira. „Velika Albanija“ poseže i za južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), nakon čega ostaje otvoreno pitanje doline Preševa u južnoj Srbiji (Preševo, Bujanovac, Medveđa) te grčki južni Epir koji trebaju biti pripojeni novoj „velikoj“ državi. Ovo prekomponiranje Balkana moglo je, u kontekstu dosadašnje potpune dominacije Zapada, posebno neograničenog povjerenja u SAD proći bez velikih konflikata budući da su Kosovo, Makedonija i Crna Gora vrlo ovisne o američkoj diplomatskoj pomoći, međutim, u kontekstu promjenjenih međunarodnih prilika, posebno dolaska nove američke administracije Donalda Trumpa i jačanja multipolarnosti, vidljivo je da utjecaj Amerike i drugih zapadnih sila slabi, zbog čega podjela i stvaranje interesnih sfera na Balkanu postaju vrlo uvjerljive opcije. U tom kontekstu, projekt „Velike Albanije“ kao i „Velike Srbije“ te „Velike Hrvatske“ zasigurno će izazvati nove krvave ratne sukobe na prostoru regije. Uostalom, rat je za vojno-industrijski kompleks koji ima velik utjecaj na vlade i Zapada i Istoka, zapravo, vrlo unosan biznis, globalni akteri samo tragaju za novim tržištima ili novim ratištima.