Anti-Trump histerija: Prokleti neuki puk traži pravo na svoju šansu!

Urlik koji para uši odjekuje zapadnim svijetom od Aljaske do Meksika i transkontinentalno od Washingtona preko Pariza do europskih centara globalnog liberalnog carstva, Bruxellesa i Berlina. To je krik ranjene liberalno-ljevičarske zvijeri koja se misli, ne samo boriti do kraja za očuvanje svoje dominacije i dovršenje globalne liberalne gospodarske i društvene agende, nego je uvjerena da to uistinu može postići milom ili silom.

A cilj im je, procjenjuju, bio na dohvat ruku, da nije bilo tog prokletog neukog puka koji nije shvatio njihovu liberalnu gospodarsku viziju, koja je inače čisti socijalni darwinizam i glasno počeo tražiti ono što je suština kapitalizma -pravo na svoju šansu. Nije shvatio ni temelje njihova socijalnog liberalizma i globalizacije i masovno je na svim održanim izborima tijekom prošle godine, glasujući za oporbene stranke, odbacio besmislenu i nasilnu promociju osobnih seksualnih preferencija kao političku vrijednost, jasno time izražavajući politički zahtjev za očuvanjem tradicionalnih zapadnih kulturnih i vjerskih vrijednosti i očuvanjem suvereniteta svojih nacionalnih država, nasuprot globalističkom maltretiranju.

Bizarna politička kombinacija opskurne zapadne ljevice i liberala, rođena u političkoj magli i uličnom nasilju tzv. liberalne revolucije iz 1968. godine, čiji je protagonist i sama današnja liberalna ikona i izborna gubitnica, Hillary Clinton, planski se nakon tako spektakularne promocije na društvenoj i političkoj sceni oportuno udružila s dijelom desnog političkog spektra, tzv. desnim centrom i korporativnim strukturama i započela svoj nezaustavljivi pohod kroz državne institucije zapadnog svijeta.

Maskirana do današnjih dana tobožnjom borbom za političke, ekonomske, kulturološke i seksualne slobode, liberalno-ljevičarska matrica, sama ili u simbiozi s desnim centrom, uspjela se na povijesnoj prekretnici pada sovjetskog carstva i komunističkog sustava u opuštenoj atmosferi Fukuyamina „kraja povijesti“, dočepati vlasti u najmoćnijim državama zapadnog svijeta i tako pribavljenim državnim instrumentima meke i tvrde moći, početi širiti, ne samo svoj globalni idejni utjecaj, nego ga i pretakati u geostratešku koncepciju projekcije svoje nove moći.

Krenula je usisavati narode i države u svoj sustav, nasilno izvoziti demokraciju u skladu sa svojom proklamiranom vizijom liberalnog intervencionizma i naposljetku, na temeljima Europske unije i transatlantskih veza sa SAD-om s jedne strane i američkim transpacifičkim integracijama s druge strane, stvarati globalni geoekonomski i geopolitički entitet – liberalno globalno carstvo.

Pobjedu predsjednika Trumpa, koji svega nekoliko dana nakon preuzimanja predsjedništva već kida ranije sklopljene transameričke i transpacifičke trgovinske sporazume, već uveliko uspostavljeni liberalni poredak koji, ipak, još uvijek nije uspio dovršiti svoje carstvo, doživio je kao odsijecanje svoje desne noge. Tako se i ponaša – urla od boli i bijesa oslanjajući se na preostalu lijevu nogu oličenu u Europskoj uniji, bruxelleskoj oligarhiji i političkom krugu oko njemačke kancelarke Angele Merkel.





Povratak američke dominacije

Američki predsjednik Donald Trump će nastaviti raditi ono za što je izabran i doveden na vlast – izvlačiti američku vanjsku politiku iz slijepe ulice u kojoj se našla i vratiti joj izgubljenu efektivnu moć. Njegov osnovni cilj je ponovno osigurati dominaciju američke politike u svijetu, koristeći drukčiju i sofisticiraniju metodologiju od one koju je koristila neuspješna prethodna administracija. Nekima će, kao i uvijek u svijetu, pojavom njegove administracije svanuti, kao primjerice Izraelu, a nekima će se poremetiti planovi.

Stoga će prava priča američkih izbora 2016. godine ipak ostati histerija liberalno ljevičarskog političkog kompleksa, kojem je vlast istrgnuta iz ruku baš u trenutku kada su mislili da su na pragu ostvarenja svog cilja – globalne liberalne dominacije. Njihova bol i božanski bijes zbog izbornih poraza, sprječava ih spoznati neospornu činjenicu, da ih nakon desetljeća uspona, sada polako, ali sigurno nagriza i uništava njihov vlastiti liberalizam, a njihova liberalna revolucija – ždere sama sebe…





Od uličnih sukoba do globalne moći

Od lukavog revolucionarnog 68-aškog nasilnog političkog pozicioniranja, potihog i postupnog uvlačenja u političke i državne institucije zapadnih demokracija, lukrativog saveza s moćnim dijelom korporativnog sustava i dijelom političke desnice do same vlasti – bio je dug put.

Dok je talijanski premijer Aldo Moro, kojeg su, tko zna za čiji račun otele Crvene brigade, na kraju zatočeništva glavom plaćao svoju nakanu koaliranja s talijanskim komunistima, jedna druga ljevičarska struja mirno se prošetala kraj njegova leša i ušla u društveni i državni krvotok. Ne samo u Italiji, nego u svim europskim državama i ne samo na Starom kontinentu, nego i u samom američkom središtu moći zapadne demokracije.

Još na samom početku njihova puta prema sadašnjoj globalnoj moći koja pokazuje da može udariti i na samog predsjednika SAD-a, u prašini njihovih uličnih sukoba s policijom davne 1968., lucidno ih je pročitao kontroverzni talijanski pisac i filmski režiser, Pier Paolo Pasolini, koji nije mogao ostati vjeran ni fašističkoj strasti svoga oca, adekvatnom odgoju i vlastitom fašističkom aktivizmu, ali ni talijanskoj ljevici kojoj se kasnije pridružio. Možda baš zbog toga, zbog svojih ambivalentnih političkih iskustava, uspio je spoznati svu društvenu morbidnost i opasni politički potencijal te tada nove ljevičarsko-liberalne falange.

I danas odjekuju riječi koje im je javno uputio nakon njihova sukoba s policijom u rimskoj Valle Giulia: “Sada vam novinari cijelog svijeta ližu stražnjicu. Ja ne, dragi moji. Imate lica razmažene tatine djece. Mrzim vas, kao što mrzim vaše očeve. Zla krv se ne može skriti. Imate iste zle oči. Blijedi ste, nesigurni i očajni. Ali isto tako ste i oholi, ucjenjivači puni samopouzdanja i besramni. Uživate u svojim društvenim povlasticama, dragi moji, a dižete revoluciju. Kada ste se jučer u Valle Giulia sukobili s policijom, moje simpatije su bile na strani policajaca, jer su ti policajci djeca siromašnih. Oni dolaze iz urbanih ili ruralnih predgrađa… Policajci su dvadesetogodišnjaci,vaši vršnjaci, dragi prijatelji, ali pokušajte se boriti protiv sudaca i vidjet ćete što će se tada dogoditi!“

Pasolini je, možda, tada predosjećao, ali nije mogao znati da to nije njihov plan. Zašto bi oni tukli suce? Oni su postali suci i to je od početka bila njihova namjera – prodor u sustav moći.

I kada je nekadašnja 68-aška aktivistica i nesuđena američka predsjednica, Hillary Clinton, u travnju 2015. na Šestom godišnjem Women in the World summitu, u kontekstu pitanja abortusa izjavila da se – “duboko ukorijenjeni kulturalni kodovi, vjerska uvjerenja i strukturalne predrasude moraju mijenjati kako bi se ženama olakšao pristup reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti…“ – tada se ona igrala Boga i progovorila je ista ona zla krv s rimskih ulica iz ’68. o kojoj je govorio Pasolini. Clinton je 68-osmaškom ohološću, besramnošću i s punim samopouzdanjem tražila, ni više ni manje, promjenu – vjerskih uvjerenja. Vjera se po njoj mora mijenjati, kako bi se prilagodila njenom liberalnom shvaćanju svemira.

Nigerijski biskup Emmanuel Badejo, kratko je i precizno ocrtao problem: “Mi govorimo o dostojanstvu života, svetosti života. Kaže li to ona da to treba mijenjati? Ako ove vrijednosti nisu dragocjene Hillary Clinton, mislim da ona nema pravo sve ostale pozivati na promjenu vjerskih vrijednosti i vjerskih uvjerenja. Vjerujem da postoje tri skupine ljudi na ovome svijetu – oni koji vjeruju u Boga, oni koji ne vjeruju u Boga i oni koji misle da su – bogovi. Hillary Clinton je od onih koji misle da su bogovi“.

Točno tako, kao i na početku svog pohoda na vlast kroz institucije sustava, tako i sada kada je liberalno-ljevičarska falanga postala vlast i elita s globalnim utjecajem, a u Europi i samoproglašena aristokracija koja se rotira na državnim i korporativnim sinekurama, ona uistinu vjeruje da je izuzetna s božanskim moćima. Stoga ih bolni porazi koje trpe ne spuštaju na zemlju i ne dovode u realnost, nego samo još više raspaljuju njihov „božanski“ gnjev. Oni neće odustati makar srušili temelje zapadnih demokratskih sustava, kako bi se održali na vlasti do koje su tako teškom mukom došli, počevši od fizičkih obračuna s policijom sredinom prošlog stoljeća i kasnijeg mukotrpnog probijanja kroz institucije sustava.

To je ukratko i patologija njihova ponašanja nakon Trumpove pobjede, pokretanja organizirane histerične kampanje protiv njega i svega onoga što pred odlučne europske izbore pripremaju u Europi. U takvom okružju moguće je i da neki Roland Peterson, beznačajni općinski zastupnik Socijal-demokratske stranke u švedskom gradu Kalmar, na svojoj službenoj Facebook stranici poziva na ubojstvo američkog predsjednika. „Vjerovao sam da će se Donald Trump smiriti nakon što postane predsjednik SAD-a. Kako sam bio u krivu! Premašio je i moje najveće strahove! Može li ga netko ubiti?“, zamolio je Peterson.

Moć uigrane liberalne oligarhije

Zapravo se objektivni promatrač, nakon tolike boli koje je Trump nanio liberalnom političkom svijetu, može na kraju zapitati – nisu li Trumpove sposobnosti, možda, daleko veće od onoga što se vidi na prvi pogled? Jer, teško da bi se liberalna hijerarhija prevarila u svojim procjenama; njihovi krikovi ukazuju da je, možda, ipak riječ o puno jačem igraču od onoga što je prikazano tijekom izborne kampanje…

Američki Breitbart News, iz kojeg potječe Trumpov glavni strateg, Steve Bannon, u redakcijskom komentaru od 3. prosinca 2016., pod naslovom Dugi marš ljevice kroz korporativnu Ameriku, zorno opisuje liberalno preuzimanje političkog i korporacijskog života na američkim prostorima, koji se mirne duše može usporediti s onim što se događa na prostorima Europe.

Breitbart News lucidno uspoređuje tzv. Dugi marš kineskih komunista prema vlasti i sadašnje liberalno napredovanje kroz američke institucije: “Godine 1934. kada su kineski komunisti poraženi i protjerani iz svojih gradova, Mao Ce Tung je svoje preživjele snage dugim marševima vodio do sigurnih utočišta u ruralnim zaleđima. Tamo su obnovili svoje snage i nakon više od deset godina pripreme, 1949. godine Maovi komunisti ponovno su zauzeli gradove i cijelu Kinu.”

Breitbart za liberalnu elitu tvrdi da radi isto, ali prilagođeno modernom vremenu, ponašajući se po matrici koju je 30-ih godina prošloga stoljeća postavio talijanski komunist Antionio Gramsci, koji je skovao izraz Marš kroz institucije kako bi opisao napredak komunističkih snaga kroz zapadne državne i društvene institucije. To je bila oprezna, pažljiva evolucija, a ne nasilna revolucija kao u Kini. Breitbart tvrdi da to isto liberalna lijeva matrica čini i danas u SAD-u:

“Sada, nakon što su demokrati izgubili Bijelu kuću i Kongres, američka ljevica našla se izvan tokova vlasti u Washingtonu. No, ova nova generacija prognanih ljevičara neće više morati marširati dugim marševima kako bi pronašli sigurno utočište. Oni će samo morati hodati ulicom, a utočišta će pronaći u poznatim ljevičarskim svetištima – medijima, akademijama, think-tankovima i institucijama kulture u cjelini. Iz tih prijateljskih uporišta, demokrati već planiraju svoj povratak. I o da, ljevica je pronašla svoje sigurno uporište i u korporativnoj Americi.”

Prema Breitbartu, prava moć liberalne ljevičarske matrice upravo i leži u njihovoj sprezi s korporativnim sustavom: “Danas korporativni čelnici nisu više debeljuškasti republikanci koji zaziru od liberalizma. Današnji izvršni direktori korporacija imaju stil ideoloških hermafrodita, koji su uvijek spremni pojaviti se na pozornici kako bi istaknuli svoju osjetljivost za probleme rodnih manjina. Oni su uvijek spremni napisati veliki ček politički korektnim aktivističkim skupinama koristeći, dakako, novac dioničara. Ova nova korporativna kultura dovela je do toga da je za vrijeme predsjedničkih izbora 2016. godine, prema ispitivanju The Wall Street Journala, od 100 ispitanih izvršnih direktora najvećih američkih tvrtki, svih 100 pružalo podršku Hillary Clinton, a niti jedan Donaldu Trumpu.”

Breitbart dalje navodi da se povezivanje ostvaruje zapošljavanjem čelnika demokratske stranke u korporacijama i političkim reketom za vrijeme obnašanja vlasti. Tako navodi da je bivši tajnik za tisak Bijele kuće, Robert Gibbs, sada postao izvršni potpredsjednik u McDonaldsu, a njegov kasniji nasljednik, Jay Carney, je dobio sinekuru na mjestu potpredsjednika Amazona: “To je stvar čistog opstanka korporativne Amerike“, pa su već 21. studenoga, naglašava Breitbart, “samo dva tjedna nakon izbora, hoteli Hilton najavili zapošljavanje visokog dužnosnika Obamine administracije, Katie Beirne Fallon, kao novog potpredsjednika uprave i voditelja globalnih korporativnih poslova.”

Breitbart ukazuje da se moć tako uigrane liberalne oligarhije širi i na financijski sektor: “Prije pet godina Wall Street financijska tvrtka Goldman Sachs, još uvijek usred recesije, našla se pod neposrednim napadom gerilskih luđaka iz Occupy Wall Streeta. I gle čuda, u onom trenutku kada je izvršni direktor tvrtke, Loyd Blakfein, napokon objavio svoju podršku gay brakovima, olujni oblaci su se razišli, a Occupy Wall Street se ostavio Goldman Sachsa, posebice nakon što je Blakfein organizirao tri plaćena predavanja za Hillary Clinton.”

Povratak i uličnom nasilnom aktivizmu

Identična situacija kakvu opisuje Breitbart News za Ameriku, mirne savjesti se može primijeniti na europske prostore. Metodologija djelovanja liberalno-ljevičarske falange je potpuno ista. Njena moć se iz utočišta kulturnih institucija, državne uprave i pod zaštitom korporacijskog sustava, zrakasto širi europskim političkim i medijskim prostorom čiji su vodeći mediji pod korporativnom kontrolom. Izvan područja njihovog apsolutnog nadzora ostao je samo još uvijek nedovoljno regulirani internetski prostor koji sada, pred ključne izbore u Francuskoj i Njemačkoj, pokušavaju staviti pod svoju kontrolu.

Ubrzano se osnivaju operativne grupe i paradržavne institucije za pregled i kontrolu medija koje bi trebale pronaći, za vladajuću elitu, nepovoljne sadržaje ili po europskom novogovoru, tzv. “lažne vijesti”, vidljivo ih obilježiti, a država bi potom silom zakona, koji također pripremaju uz zapriječene visoke kazne, trebala osigurati njihovo uklanjanje s društvenih mreža. Cijela europska politika, posebice Njemačka i Francuska, trenutno je zaokupljena borbom protiv te neprijateljske propagande, stvaranja informativne blokade i potiskivanja drukčijih mišljenja, kako bi se osigurao povoljan rezultat predstojećih izbora.

Politički potomci onih koji su davne ’68. osnivali ljevičarske batinaške skupine za obračun s protivnicima i policijom, a kasnije su se, kada su uspjeli ući u društveni, politički i državni sustav, presvukli u odijela i postali uglađeni dubokoumni liberalni političari, sada se temeljem svog političkog genetskog koda, ugroženi nezadovoljstvom europskih građana, vraćaju na sam početak svog pobjedonosnog puta – na ulicu, na ulični nasilni aktivizam i nasilje prema svakom stavu koji nije u skladu s njihovim idejnim promišljanjima i njihovoj praktičkoj provedbi.

Bude li potrebno i onako kako je u to vrijeme politički djelovala još jedna europska liberalna ikona i notorni 68-aški veteran – bivši njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar, Joschka Fischer. Njime predvođene militantne ljevičarske “Putzgruppe”, kao udarne grupe “Proleterske unije za teror i uništavanje” (Proletarische Union fur Terror und Zersorung), napadale su političke protivnike i policajce, a njegovo osobno djelo je policajac Rainer Marx i najvjerojatnije policajac Jurgen Weber, koji je uslijed napada molotovljevim koktelom, završio sa 60 postotnim opeklinama tijela.

Fischer je tada uhićen, ali mu nije dokazano direktno sudjelovanje, kao što nije nikada utvrđeno iz kojeg stvarnog razloga je svoj osobni automobil dao ljevičarskom teroristi Hansu-Joackhimu Kleinu, koji ga je koristio za prijevoz oružja otuđenog iz američke vojne baze i kasnije korištenog pri ubojstvu njemačkog ministra trgovine, Heinza-Herberta Karryja u svibnju 1981. godine. Fischer je kasnije, navodno, odustao od revolucionarne borbe i pridružio se stranki zelenih, da bi već 1983. bio njihov zastupnik u Bundestagu, a karijeru je završio kao ministar vanjskih poslova i vicekancelar. Danas on poziva na podršku njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.

U autorskom članku od 3. listopada prošle godine za Sorosov “Project Syndicate”, Fischer je zaključio: “Donald Trump u SAD-u i Le Pen u Francuskoj, mogli bi lako pobijediti u nadolazećim predsjedničkim izborima svojih zemalja. Prije godinu dana, predviđati njihovu pobjedu, smatrao bi se apsurdom, a danas moramo priznati da su takvi scenariji više nego mogući.” Bio je u pravu, barem, što se tiče Trumpa i mora se priznati da je inače sposoban pravilno procijeniti razvoj događaja i predvidjeti opasnosti za liberalni poredak koji je njega, uličnoga buntovnika i nasilnika, pretvorio u poštovanog političara.

Fischer je u nastavku članka ustvrdio da su ”…tektonske ploče zapadnog svijeta počele kliziti, a mnogi ne mogu shvatiti potencijalne posljedice. Ako Velika Britanija i SAD odlaze u neoizolacionizam, a ako Francuska napušta Europu u korist nacionalizma, zapadni svijet postat će neprepoznatljiv; to neće više biti bastion stabilnosti, a Europa će upasti u kaos na neodređeno vrijeme.”

“Jedina nada da ćemo biti pošteđeni ove tragične budućnosti je ta, da Merkel zadrži svoju kancelarsku poziciju i nakon 2017. godine. Budućnost Njemačke, Europe i Zapada ovisi o tome”, zaključio je na kraju Joschka Fischer. Sve u svemu, tvrdi se da ako ode Merkel, nastupit će kaos, a po onome što sada gledamo po ulicama američkih i europskih građana, taj kaos neće nitko drugi fabricirati nego upravo sadašnja vladajuća liberalna elita.

Europa će gorjeti!

Kao i davne 68., svi ti drugi i drukčijeg mišljenja su ništa drugo nego populisti i fašisti, koje treba eliminirati ili barem potisnuti. Tako na ulicu poziva čak i poluslužbeni Deutsche Welle, blizak kabinetu njemačke kancelarke u članku Volkera Wagenera pod naslovom “Mržnja je u zraku”, od 24. siječnja 2017. godine. Wagener zaključuje:

“…ono što pomicanje politike u desno čini korekciju sustava vrijednosti i prevladavajuće socijalno raspoloženje u SAD-u i u Europi jako opasnim, otvorena je ili suptilna mržnja populista prema državi, demokraciji, društvenim elitama i multinacionalnosti i, naravno, prema medijima. Kada pravo prelazi u nepravdu, otpor je obvezan… Ako je demokracija nešto više od demokratskog pojma, onda se to sada mora pokazati i dokazati. I to svuda – i u parlamentima i u medijima i na ulici.”

Svoje nasilne ulične tučnjave s redarstvenim snagama s kraja 60-ih prošlog stoljeća, liberalno-ljevičarski politički holding je prodirući u politički i državni sustav, prenio u svoj liberalni poredak i na prostore njegova širenja. Revolucije tzv. arapskog proljeća, liberalne revolucije po Europi kreirane po 68-aškom uzoru, iza kojih su ostajali leševi i uništene države, prebačeni su sada, nakon Trumpove pobjede, na ulice američkih gradova, a lako je moguće, ne budu li izborni rezultati u Europi tijekom 2017. njima po volji – uskoro i na europske gradove. I to oni ne skrivaju.

Čak štoviše, žele da to europski građani znaju i da budu svjesni kakve će posljedice nastupiti budu li pogrešno glasovali. Ne samo što će biti izloženi maltretiranju uličnih prosvjeda, nego bi mogli biti i optuženi i kao ruski agenti i promotori neprijateljske propagande budu li javno iskazivali svoje nezadovoljstvo politikom vladajuće liberalne oligarhije.

U svakom slučaju, pad njemačke kancelarke Angele Merkel ili pobjeda Marine Le Pen u Francuskoj, završit će, gotovo je sigurno, nasilnim uličnim delirijem liberalne falange upravo onako kako je i započela svoj politički uspon u kaosu uličnih razračunavanja davne 1968. godine.

Ako, izazvani pobjedom Trumpa ovoliki nered rade u SAD-u, može se samo zamisliti što će tek raditi u Europi ako Angela Merkel izgubi izbore ili pobijedi Le Pen… Možemo slobodno reći – Europa će gorjeti! Jer, moćna liberalno ljevičarska zvijer nastala u utrobi američkog i europskog političkog života i koja je posljednjih 25 godina postupno ovladavala svijetom, sada je ranjena, ali i dalje beskrajno moćna.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like