IMIGRANTSKA KRIZA – ANATOMIJA JEDNE PRIJEVARE: Imigrantima Europa, Europljanima psihijatri!

Imigracijska kriza i s njom povezana eskalacija isamističkog nasilja i terorizma sa simboličkim velikim udarom na sam Božić u Berlinu, obilježili su glavne tijekove europskih političkih događanja u protekloj godini. Prije svega zato jer su, htjela to europska liberalna elita priznati ili ne, bili jedan od bitnih čimbenika serije njenih izbornih poraza. Istodobno su potpuno ogolili svu moralnu i političku bijedu oligarhije najmoćnijih europskih država i njihove Europske unije.

Kompleks imigracijske krize i islamističkog terorizma jasno je pokazao pohlepu i licemjerje kao osnovne motive političkog djelovanja promašene generacije europskih političara i uvjerio europske građane da je civilizacijski i ekonomski opstanak europskih naroda i njihovih nacionalnih država unutar Europske unije moguć samo odlaskom s političke scene vladajuće političke elite.

Otvoren je stoga diljem Europe proces izbornih detroniziranja vladajuće liberalno-ljevičarske oligarhije koja se počela ponašati kao nova europska aristokracija, odvojena od europskih građana, na koje gleda gotovo s prijezirom, nazivajući ih “gubitnicima globalizacije” (njemačka kancelarka Angela Merkel) ili “bezubom sirotinjom” (francuski predsjednik Hollande).

Njihov uzor su postale dinastije koje su Europom vladale početkom prošlog stoljeća pred sam Veliki rat i postaje sve izglednija opasnost da će na europskim prostorima izazvati identične tragične posljedice. Zahvaljujući svojim oskudnim državničkim sposobnostima i nedostatku dugoročnog geopolitičkog promišljanja, već sada su temeljne postavke europskog mirovnog sustava uspjeli dovesti do zastrašujuće podudarnosti s onima koje su nastajale pred svaki veliki europski rat.

Liberalni, socijalni i ekonomski poredak sada se kao ranjena zvijer, opkoljen vlastitim građanima, nalazi pred ozbiljnom dilemom – suspendirati određena demokratska prava i time pokušati ograničiti nepredvidivost izbornih procesa ili pak, modificirati politiku i prilagoditi je interesima građana?

Po svemu sudeći, odabrali su prvu varijantu, jednostavno zato jer za drugu nemaju više vremena niti su zbog svoje pohlepe voljni i za milimetar odstupiti od postavljene agende apsolutnog socijalnog i gospodarskog liberalizma na unutarnjem planu i slabo prikrivene imperijalne ekspanzije na vanjskom planu. Proces stvaranja europskog carstva utemeljenom na ideologiji liberalnog apsolutizma, daleko je odmakao i u njega je uloženo previše novca da bi se tek tako prekinuo.





Da su odabrali put suspenzije demokracije na europskim prostorima, jasno govore dokumenti koje ubrzano donose tijela Europske unije, usmjereni na kontrolu i ograničavanje medija, pod izgovorom borbe protiv govora mržnje i stvaranja nadnacionalne centralizirane političke, financijske, ali i obrambene strukture EU-a izvan okvira NATO-a. Pred ključne izbore u Francuskoj i Njemačkoj tijekom 2017. godine, akteri liberalnog poretka ukopavaju se oko posljednjih bastiona – Pariza i Berlina – pokušavajući stvoriti uvjete efikasnog otpora protiv onoga što nazivaju “populizmom”.

Dok s jedne strane razvijaju instrumente političke represije, s druge strane navlače nevinu janjeću kožu filantropije i šire melodramatičnu bajku u kojoj su, kao dobri kraljevi, željeli samo činiti dobra djela i pomoći jadnim izbjeglicama koji bježe od ratova, sve kako bi iznudili milost građana, iako bi ih najradije stisnuli čvrstom šakom vlasti.

Tako, ključna osoba imigracijske krize, kancelarka Angela Merkel, koja ju je svojim otvorenim pozivom imigrantima na useljavanje politički blagoslovila, i dalje uporno naglašava svoju dobru namjeru, s povremenim ispadima oštrih stavova prema dijelu imigranata koji se ne integriraju, pokušavajući tako lažno prikazati da se, barem, dio njih uspješno prilagođava njemačkom i europskom društvenom i pravnom ustroju.





Vladajuća elita otišla je i korak dalje i okrenula se psihijatrijskim tumačenjim imigrantskog nasilja i odnosa građana prema terorizmu. I do sada su pojedinačne terorističke napade pokušavali kroz mainstream medije tumačiti kao ispade psihički nestabilnih mladih osoba iz imigrantske populacije, a sada su pod psihijatrijski tretman počeli stavljati i vlastite građane.

Nude im psihološku pomoć zbog stresa izazvanog imigrantskim terorom i tako posredno žele reći – mi čvrsto držimo konce vlasti, radimo dobar posao, a vi ste građani malo psihički nestabilni i previše vas potresaju neočekivani događaji, pa se u budućnosti morate prilagoditi…

Jedina zaštita – informiranje!?

Vjerovali ili ne, poluslužbeni “Deutsche Welle”, u članku pod naslovom “Ne dajte se zastrašiti” od 21. prosinca 2016. godine, donosi razgovor s kliničkim hipnoterapeutom Christianom Ludkeom koji, čini se, građane pokušava dovesti u hipnotički trans u kojem bi izgubili interes za okrutnu stvarnost njemačkih ulica:

“Trauma nastaje uvijek kada ljudi doživljavaju ekstremno opterećujuću situaciju. Ona je kao rana od reza, ali rana koja zarasta ako se pravilno zbrine, što vrijedi i za duševne rane. To znači da uvijek kada se događaju stvari, kao što je napad u Berlinu, ljudi doživljavaju potpuno neuobičajene simptome. Oni su u šoku i nose u sebi slike koje ih podsjećaju na događaj, a koje su jako opterećujuće, ali i ta rana zacjeljuje ako je očistimo.”

Ludke nastavlja dalje u stilu – gledajte sat, gledajte sat, gledajte sat koji se njiše… – i odmah sugestivno povezuje borbu protiv neodgovornih medija koji, primjerice, Arape nazivaju Arapima, s nastavkom psihijatrijskog tretmana i duševnog ozdravljenja njemačkih građana: “… Vrlo je važno kontinuirano izvještavati, međutim, to mora biti ozbiljno i trebale bi biti korištene samo sigurne i pouzdane informacije. Inače bi moglo biti opasno, posebice kada je riječ o novim medijima… Dakle, ako, primjerice, pogledam što policija objavljuje, onda mogu biti siguran. Puno dramatičnije i opasnije postaje kada se takve informacije pomiješaju s vlastitim strahovima ili fantazijama o zavjeri. Onda odjednom sve to dobiva novu dinamiku koja uopće nije od pomoći, već na koncu više šteti nego pomaže.” Na kraju zaključuje: “Zapravo se možemo zaštititi samo tako što se možemo vrlo dobro informirati.”

Dakle, kada prema Ludkeu, islamistički ekstremist na nas krene šleperom, trebamo se samo dobro informirati i on će, zacijelo, odmah odustati od zlodjela… Hipnoterapeut napominje da pritom “… ne smijemo, što je tipično kod ljudi, stvarati predrasude. Izbjeglice ne bismo trebali generalizirati. Među njima su potpuno fantastični i divni ljudi. Među izbjeglicama, kao i u našem društvu, postoje pojedinci s velikom kriminalnom energijom koji dijelom pripadaju i radikalnoj skupini. Ovdje se mora točno razlikovati tko je taj čovjek i koju ideologiju on slijedi. Ne smije se generalizirati tako što ćemo reći – sve izbjeglice su… Na to ozbiljno upozoravam.”

Kada su već geopolitičku agendu organiziranog imigracijskog i terorističkog kaosa uspjeli dogurati do hipnoterapije, potrebno je ponovno demistificirati miroljubivost i dobrotvorstvo političke elite, ako išta, onda barem u cilju očuvanja mentalnog zdravlja europskih građana. Potrebno je uvijek iznova pogledati unatrag i sagledati kronologiju i anatomiju počinjenog zlodjela prema Europi i njenim građanima, čime se otkrivaju prave namjere i ciljevi vladajućih filantropa.

Priprema scenarija velikog otvaranja granica

Kako bi se raskrinkale lažne vijesti i lažne paradigme koje proizvode politički i korporativno kontrolirani mediji, jedini način je podsjećanje na ranije izjave političke elite, s njima povezanog financijskog i gospodarskog kompleksa kojem služe i njihove konkretne postupke tijekom krize, jer zaborav građana je najjače oružje industrije lažne stvarnosti u svrhu vladanja.

Mit o imigracijskoj krizi kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, filantropiji i milosrđu europske političke elite, pada na činjenicama. A one su neumoljive i otkrivaju svrhu i genezu onoga što se događa.

Tako su još u listopadu 2014. godine, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (The European Council on Refugees and Exiles – ECRE) Michael Diedring i generalni ravnatelj Međunarodne organizacije za migracije (The International Organization for Migration – IOM), William Lacy Swing, u „Europe’s Worldu“ objavili zajednički programski članak koji poziva na scenarij velikog otvaranja granica migracijama. Izrijekom su naveli:

„Došlo je vrijeme za otvaranje glavnih puteva migraciji – ‘highroad’ scenarij, kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati. To je scenarij koji treba biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke, umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano provodi, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti.

Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU-u se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile, ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije. Migracija donosi korist u lokalne zajednice. U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura…

Pomoću imigranata popunjavaju se praznine na tržištu rada, a nova snaga doprinosi razvoju novih sektora gospodarstva. U javnosti mnogih europskih država, prema imigrantima prevladava netrpeljivost i ksenofobija. Europa tako neće privući migrante, osim ako ne uvidi da promicanje veće tolerancije i razumijevanja vrijede jednako koliko i raznolikost koju migranti sa sobom donose.“ Za napomenuti je da Europsko vijeće za izbjeglice i azilante – ECRE financiraju Europska komisija i UNHCR.

Ravnatelj Međunarodne organizacije za migracije – IOM , William Lacy Swing, karijerni je diplomat, bivši veleposlanik SAD-a u više zemalja i posebni predstavnik glavnog tajnika UN-a za mirovne misije u Zapadnoj Sahari i Kongu. Članak čelnika uglednih međunarodnih organizacija nije nastao slučajno i nema karakter uobičajenog medijskog teksta, on je, očito, postao programski dokument imigracijskih događanja koja su uslijedila na europskom tlu.

Iz kakvog bi drugog poriva, inače hladni i proračunati njemački ministar financija, Wolfgang Schaeuble, filantropski je krajem 2014. godine poručio da je imigracija dobra za zemlju, te da političari moraju bolje objašnjavati kako od nje svi imaju korist: “Svijet je otvoreniji, a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskoga rata za ponovnu izgradnju zemlje, tako i danas trebamo imigraciju”, izjavio je tada za „Bild“ i dodao: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati“.

Zaklada “Bertelsmann“ potom je objavila studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća, svake godine u prosjeku trebati više od pola milijuna imigranata, kako bi zadržala stabilnost mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njen čelnik, Joerg Draeger, upozorio je „da se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije, već se mora pripremati teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“.

Predsjednik Bundesbank, Jens Weidman, za „Suddsche Zeitung“ je izjavio da Njemačkoj već nedostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“. Uslijedili su potom ohrabrujući pozivi njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija i predstavnika Bundesbank, a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel, a ono što je uslijedilo – bio je „highroad“ scenarij migracije iz članka Michaela Diedringa i Williama Lacyja Swinga.

Zapetljani u koncima imigracijske krize

Početna ideja je dakako bila da će imigracijski val, nasilno i organizirano gurnut prema Europi, koji je nemoguće asimilirati, uz postojeći primijenjeni arsenal neoliberalnih društvenih i gospodarskih umotvorina, dodatno razmekšati europsko socijalno tkivo, radno zakonodavstvo, socijalnu sigurnost, razoriti društvene zajednice i ugroziti sam pojam nacionalnih država i olakšati centralizaciju EU-a i njeno pretvaranje u nadnacionalni paradržavni mehanizam.

Europska financijska i gospodarska elita, s imigracijom je trebala dobiti podobnu i podatnu, gotovo besplatnu radnu snagu, koja će pritisnuti tržište rada i omogućiti rušenje cijene rada i primjenu novih oblika rada i zapošljavanja. Pritom uopće nije bitna obrazovna struktura imigracijske radne snage; slobodno mogu ostati i nepismeni, jer je tehnološki razvoj doveo do visoke razine automatiziranog upravljanja proizvodnjom. Za samo upravljanje proizvodnim procesima dovoljan je mali broj visokokvalificirane radne snage, a ostali dijelovi proizvodnje, tehnološki su optimizirani brzoj obuci i radnoj prilagodbi, neovisno o obrazovanju radnika. Liberalna agenda ionako već polako razgrađuje mit o značaju obrazovanja za gospodarski rast.

Tako, profesor Ricardo Hausmann, sa Sveučilišta Harvard, bivši ministar planiranja Venezuele i nekadašnji glavni ekonomist Inter-American Development Bank, osporavajući direktnu vezu ulaganja u obrazovanje i gospodarskog rasta države, tvrdi: “Većina vještina koje posjeduje radna snaga stečene su na poslu. U većini modernih tvrtki, manje od 15 posto radnih mjesta podobno je za novog radnika bez radnog iskustva, što znači da poslodavci traže nešto što ne pruža obrazovni sustav. Kako bi se povećali prihodi, mora se povećati produktivnost radnika, a očito je da nešto drugo, a ne obrazovanje, čini ljude negdje produktivnijima nego na drugim mjestima. Uspješna strategija rasta treba shvatiti što je to“.

A što je to, shvatila je, očito, gospodarska strategija vodećih europskih država, kada se toliko posvetila imigracijskoj radnoj snazi s ratom spaljenih i siromašnih dijelova svijeta. Kako to zacijelo nije dobra zarada, jer je europska korporacijska elita trenutno zaokupljena kako je dokinuti i domaćim radnicima ostaje samo jedno – strah imigracijskog radnika da će biti protjeran tamo odakle je došao. To je suština europske filantropije i brige za izbjeglice i ishodište njemačke i europske zapetljanosti u konce imigracijske krize.

Tada početne negativne reakcije njemačke i europske javnosti tijekom 2015. godine, pokušavaju preusmjeriti na, navodno, neželjene posljedice globalizacije koju je, tobože, nemoguće kontrolirati, pa je njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble, na marginama sastanka MMF-a i Svjetske banke u Limi, hladno ustvrdio da je imigracijska kriza u Njemačkoj i Europi samo – „odraz realnosti globalizacije“.

Istodobno je Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije koja financira ECRE Michaela Diedringa i njegov „highroad“ imigracijski scenarij, proročanski objavio da bi izbjeglička kriza u Europi mogla potrajati godinama. I zaista, razvoj događaja klizio je u tom smjeru, ali ne zato što je Juncker bio vidovit, nego zato što su on i cijela bruxelleska administracija, kao transmisija njemačke politike i kancelarke Angele Merkel, marljivo na tome radila.

Pjesnici su stvarali ‘izmišljenu tradiciju’…

U jeku imigracije navale u kolovozu 2015. godine, europski liberalni i ljevičarski krugovi svom žestinom su zapeli podržati programiranu imigraciju, preuzimajući na sebe ulogu ključnog idejnog katalizatora pokušaja prilagodbe europskih društava apsolutnoj dominaciji socijalnog i gospodarskog liberalizma, zaogrnutog plaštom, tobože, neizbježne globalizacije i masovne imigracije koja se prikazuje kao njen sastavni dio. Kako je globalizacija neizbježna i teško se može kontrolirati, objašnjava se da je takva i imigracija i da joj stoga ne treba pružati otpor, nego joj se prilagoditi.

Tih dana je u uglednom poluslužbenom „Deutsche Welleu“, politički analitičar i publicist dr. Kersten Knipp u članku „Izbjeglice i izazov nacionalnih država“, pozvao na prilagodbu europskih nacionalnih država i prihvaćanje imigranata. Analizirajući povijest formiranja europskih nacija i nacionalnih država, posebice ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, zaključio je da u pozadini nacionalnih identiteta i nacionalnih država, pa i njemačkog ujedinjenja, zapravo, stoji izmišljena tradicija:

“… Ipak, ujedinjenje (njemačkih država, op.a.) je bilo poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao ‘Pjesmu Nijemaca’, čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna … Autori, poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana, stvarali su vlastite ‘narodne pjesme’ koje lako ulaze u uho. Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama i priča označavaju kao – invented traditions ili izmišljenu tradiciju. Dakle tradiciju koja, makar se tako misli, ne potječe iz davne prošlosti, nego je čista tvorevina umjetnika – izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi.

Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze, Talijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su s pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastavama … Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i osjećajima uz njih. Europska elita se isto tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se, prije svega, određuju po svojoj domovini.Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet.“

Zaključujući da su sve nacionalne države nastale na temelju tog izmišljenog zajedništva, otvara mogućnost prilagodbe takvog zajedništva predstojećoj masovnoj imigraciji u Europu: “No, upravo fenomen izmišljene tradicije pokazuje da je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će novom multikulturnom društvu kakvo se stvara, dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju koji će biti dovoljno snažan kako bi povezao različita iskustva“.

Na kraju, ipak, postavlja neka praktički neprovediva ograničenja useljavanja navodeći da, “…kako god to ružno zvučalo, doseljavanje se mora ograničiti i mora ga se upravljati. To tražiti ne znači dati riječ rasizmu, nego težiti harmoničnoj preobrazbi Europe i njenih nacionalnih država.“

A, čemu bi se to Europa i njene nacionalne države trebale prilagoditi nego globalizacijskim procesima, čiji su sastavni dio globalizacijski ratovi na Bliskom istoku i usporedni imigracijski valovi prema Europi, koji trebaju omekšati europske nacionalne države i stvarati uvjete za potpunu prevlast društvenog i gospodarskog liberalizma i s njim povezanim globalizacijskim procesima, koji će potisnuti sve društvene vrijednosti koje danas čine pojam europske socijalne baštine. To je ta prilagodba nacionalne „izmišljene tradicije“ o kojoj govori dr. Knipp, jer ako je izmišljena i nije autohtona, onda je sklona lakim promjenama i konačno dokidanju na isti način kako je i izmišljena.

Već tada je bilo jasno da implatacija mase imigranata u konačnici cilja na rušenje cijene rada u europskim državama, liberalizaciju tržišta rada, a moguće, zašto ne, i osmišljavanju novih inovativnih oblika zapošljavanja, uz već postojeće, uistinu morbidne umotvorine. Nova tržišta na osvojenim i razorenim bliskoistočnim i afričkim prostorima lako će nadomjestiti predvidivo oborenu europsku potrošnju i kapitalu dati dovoljno prostora za daljnje potiskivanje elemenata tradicionalne europske socijalne države, koja se ionako zasniva na „izmišljenoj tradiciji“, kako bi kazao dr. Knipp.

Do 2020. godine – oko 2,5 milijuna useljenika!

Iako je od samog početka, već površnim uvidom u kauzalni niz događaja tijekom posljednjeg desetljeća na geopolitičkoj karti Europe i Bliskog istoka, bilo jasno da u pozadini svega stoji veliki novac, u trenutku pokretanja masovnog imigracijskog tsunamija, gospodari europske financijske i gospodarske moći, potpuno uvjereni u uspjeh imigrantske operacije, skidaju maske i javno trijumfalno objavljuju svoju pobjedu.

Sam veliki meštar njemačkog političko-industrijskog kompleksa, predsjednik Njemačke industrijske komore (BDI) Ulrich Grillo, još je u prosincu 2014. godine praktički najavio i potaknuo masovnu imigraciju otvoreno za DPA, izjavljujući: “Zbog negativnog trenda našeg demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva, nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“.

Tada se procjenjivala namjera krupnog kapitala da će se u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i da bi za održavanje tadašnje stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine bilo potrebno imigracijom povući oko 2,5 milijuna useljenika. Svi oni poslušno bi radili za minimalne nadnice, ne pitajući ni za kakve kolektivne ugovore i slične izmišljotine pregažene europske socijalne paradigme, a i lako bi ih se bilo i riješiti – jednosmjernom kartom prema državama porijekla. Barem tako su računali europski veliki politički i gospodarski stratezi, uvijek iznova zanemarujući činjenicu da stvarni život piše svoju povijest bitno drukčiju od planirane u njihovim pohlepnim i nakaradnim društvenim projekcijama.

Dovoljno je danas pogledati Francusku nakon masovnog uvoza novih radnika iz svojih bivših kolonija 70-ih godina prošlog stoljeća, s enklavama na svom teritoriju, u kojima se gotovo ne priznaju francuski zakoni i u koje čak i francuska policija ulazi samo kada mora i uz prethodne pripreme. Jedino je potpuno slobodan ulaz lokalnih i državnih socijalnih transfera – novac i socijalni stanovi da, ali ne i francuska kultura, zakoni i predstavnici vlasti. A, francuski gospodarski i politički lideri u doba masovnog useljavanja govorili su isto ono što je 2014. godine govorio Ulrich Grillo…

Pritom, kršćanskim milosrđem, na koje se Grillo licemjerno poziva, blasfemično prikriva financijske interese, pritisak na njemačku radnu snagu i građane i zahtjeve za promjenu useljeničkih zakona i radne regulative.

Nakon Grilloa svoju pobjedu nad njemačkim radnicima i narodom oglasili su i čelnici najvećih industijskih korporacija, pa je predsjednik Uprave „Daimlera“, Dieter Zetsche, izjavio za „Bild am Sonntag”, da su izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo, među kojima treba treba tražiti radnike za njemačke tvrtke: “Moguće je da ćemo u azilantskim kampovima informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada u Njemačkoj ili kod nas u ‘Daimleru’. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“.

Prema Zetscheu, potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kako bi se izbjeglice koji će raditi u Njemačkoj, što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja.

Ponosnom pokazivanju trofeja nove kvalitetne i jeftine radne snage, pridružio se i čelnik „Audija“, Rupert Stadler: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto im ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji način“.

Tako su tada, u ključnim trenucima imigracijske navale na europske prostore, govorili stvarni gospodari nastalog kaosa koji danas peru ruke i imigraciju i s njom povezani islamistički terorizam proglašavaju nekontroliranim procesom protiv kojeg se bore, a građane upućuju hipnoterapeutima…

(nastavlja se)

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like