(Video) F-15 Eagle – Neosporni kralj neba

Američki borbeni zrakoplov F-15 Eagle, čiji se borbeni učinci ogledaju u omjeru broja srušenih neprijateljskih zrakoplova i vlastitih gubitaka 104:0, neosporni je kralj neba gdje god je ratovao ili ratuje. Njegov nasljednik, F-22 Raptor, koji se postupno uvodi u naoružanje američkog zrakoplovstva, tek je mladi princ koji se tek mora dokazati i koji će zacjelo još dugo čekati za preuzimanje prijestolja, jer Eagle će prema sadašnjim planovima nastaviti operativnu karijeru sve do 2040., a možda i 2050. godine. Do sada, stjecajem osobitosti ratišta na kojima je djelovao, protivnika protiv kojih se borio i svojim superiornim sposobnostima, postao je najubojitiji američki borbeni zrakoplov u povijesti, s apsolutno najboljim omjerom pobjeda i gubitaka. Da ga nisu koristili Saudijci u svojoj traljavoj operaciji u Jemenu, pod nesposobnim vodstvom koje je nedavno saudijski kralj u kompletu smijenio, Eagle bi, najvjerojatnije, ostao jedini zrakoplov u povijesti čiji nijedan primjerak nije srušen neprijateljskom vatrom.

F-15 Eagle od same idejne zamisli, preko prototipa do serijske proizvodnje, stvoren je kao rasni lovac namijenjen ostvarivanju zračne nadmoći. Njegovoj kreaciji američki vojni vrh pristupio je nakon poraznih rezultata borbi u Vijetnamu, kada su inferiorni vijetnamski podzvučni borbeni zrakoplovi, kao što je Mig-17, u bliskoj manevarskoj borbi  obarali moćne američke F-4 Phantom, koji bi, nakon što su  ispalili samonavođene rakete koje su nosili, ostajali bez sredstava za borbu jer u njima nisu bili ugrađeni topovi. Tada, krajem 50.-ih i 60.-ih godina prošlog stoljeća, prevladavalo je mišljenje da su zrakoplovni topovi relikt prošlosti i da će nove vođene i samonavođene rakete zrak-zrak osigurati dovoljnu borbenu moć tada modernih zrakoplova. Slijedom takve logike na rane verzije Phantoma nisu uopće ugrađivali topove, a tek razvijene i nedovoljno usavršene rakete zrak-zrak, prije svih masovno korištene IC samonavođene rakete Sidewinder, često su otkazivale ili nakon ispaljivanja gubile zahvat cilja i promašivale.

Rezultat  svega je bio, da je omjer broja srušenih neprijateljskih zrakoplova i srušenih američkih zrakoplova s omjera 13:1 u korist američkih za vrijeme korejskoga rata,  pao na omjer 1,5:1 u korist američkih zrakoplova tijekom vijetnamskoga rata i sukoba sa sjevernovijetnamskim ratnim zrakoplovstvom. Rezultat je još gori kada se uzme u obzir da je Sjeverni Vijetnama  raspolagao s relativno malim brojem borbenih zrakoplova sovjetske proizvodnje tipa Mig-17, Mig-19 i Mig-21 čije su borbene sposobnosti nominalno ispod razine tadašnjih vodećih američkih borbenih zrakoplova F-4 Phantom i F-8 Crusader. Kada se uzmu u obzir i rušenja američkih zrakoplova od strane sjevernovjetnamske protuzračne obrane, koja je uključivala i tada moderne raketne sustave sovjetskog podrijekla S-75 (SAM 2 ) i S-125 (SAM-3), rezultati su još porazniji po američku stranu. Amerikanci su problem pokušali riješiti stvaranjem kontenjera sa 6-cijevnim rotacionim topom 20 mm Vulcan koji se montirao ispod trupa Phantoma, slično kako su postavljene bombe i drugi borbeni teret, no vibracije koje je top proizvodio umanjivao je njegov učinak na cilju kakv bi imao da je bio fiksno ugrađen u trupu zrakoplova.

Nakon takvih iskustava, pri stvaranju novog borbenoga zrakoplova izabran je potpuno drukčiji pristup. Umjesto oslanjanja na ideje konstrutorskih ureda američko vojno vodstvo okrenulo se iskustvima svojih pilota i od vodećih asova među njima zatražilo mišljenje kakav borbeni zrakoplov zapravo žele, kako bi u svakom trenutku mogli ostvariti borbenu nadmoć u zračnim borbama. Stoga su piloti uključeni u kreiranje, konstrukciju i razvoj novog borbenog zrakoplova, tijekom kojeg su uvaženi svi njihovi zahtjevi stečeni borbenim iskustvom. Potrebno je napomenuti kako je dio tih pilota sudjelovao ne samo u borbama vjetnamskoga rata nego i u zračnim borbama korejskoga rata,  ali i 2. svjetskoga rata. Neki od njih,  kao što je pukovnik Robin Olds, bili su asovi 2. svjetskog rata. Olds je srušio ukupno 12 njemačkih borbenih zrakoplova, a 11 ih je uništio na tlu. Koristeći iskustva takvih zračnih boraca, koji su za američko zrakoplovstvo ratovali desetljećima kroz tri velika rata, američka industrija stvorila je novi borbeni zrakoplov točno po njihovim zahtjevima. Bio je to F-15 Eagle tvrtke McDonnell Douglas (sada u sastavu koncerna Boeing ). Let prvoga prototipa  Eagla  1972. godine označio je novu eru zračnog ratovanja i početak njegove vladavine zračnim ratištima. Serijska proizvodnja zrakoplova, koji je i danas kralj neba, počela je davne 1973. godine.

F-15 je od početka bio zastrašujući zrakoplov, rane verzije su pokretala dva mlazna motora Pratt&Whitney F100-PW-100, od kojih je svaki imao potisak od čak 64,9 kN. Takva snaga motora omogućila je da je njihov potisak veći od težine zrakoplova što je Eaglu već u njegovim ranim verzijama omogućavalo probijanje zvučnog zida, odnosno, postizanje brzine veću od brzine zvuka u potpuno  okomitom letu. F-15 je imao toliki potisak da se na visinu od 20 km mogao popeti za samo 122 sekunde – što je najbolje postignuto vrijeme uspinjanja, a u redovnim operativnim uvjetima do visine od 20 km redovito se uspinjao za svega 3 minute. U vodoravnom letu F-15 je mogao doseći brzinu od 2,5 Macha. Eagle je opremljen moćnim nosnim radarom AN / APG-63  koji je mogao registrirati ciljeve  i prema dolje, u radijusu od 320 km. Borbeni radijus Eagla je već u početnim verzijama bio čak 2000 km, a maksimalni dolet 5500 km s dodatnim rezervoarima za gorivo. Radarski sustav mogao se ažurirati preko nadogradnje softvera, što je omogućavalo prilagodbu sustava i cijeloga zrakoplova različitim borbenim uvjetima i potrebama, i naoružanju koje nosi. Kasnija verzija oznake F-15C dobila je još moćnije mlazne motore i usavršenu elektroniku, uključujući i radarski sustav. Eagle je mogao biti naoružan s četiri IC samonavođene rakete AIM-9 Sidewinder i četiri radarski vođene AIM-7 Sparrow. Kasnije je mogao nositi i 8 najsuvremenijih raketa AIM-120 AMRAAM. F-15 Eagle naoružan je fiksnim, u trupu ugrađenim 6-cijevnim  topom kalibra 20 mmm,  sustava Gatling M61A1 Vulcan, s ukupno 940 komada streljiva.

F-15 je nakon američkog zrakoplovstva uveden i u naoružanje Izraela, Japana i Saudijske Arabije. Japan je, temeljem američke licence, u postrojenjima tvrtke  Mitsubishi Heavy Industries počeo vlastitu proizvodnju borbenih zrakoplova  Eagle koji su označeni tipskom oznakom F-15J.





Prvu zračnu pobjedu Eagle je ostvario 27. lipnja 1979. godine, kada je jedan izraelski F-15A, upravljan od strane pilota Moshe Melnika, srušio sirijski Mig-21. Melnik je, leteći na F-15A i kasnijoj verziji F-15C izraelskog zrakoplovstva, srušio ukupno 11 neprijateljskih zrakoplova. Melnikova pobjeda bio je početak uzastopnih pobjeda Eaglea u zračnim pobjedama koje su dosegnule broj od 104 rušenja neprijateljskih zrakoplova. Izraelske pobjede ostvarene su najvećim dijelom u vremenu od 1979. do 1982. g., kada su napravile pokolj među sirijskim migovima 21 i 23. Tijekom Zaljevskog rata 1991. godine, američki i saudijski Eagle oborili su veći broj iračkih migova 29 i Mirage F-1 i jedan transportni zrakoplov Il-76. Tijekom tog rata jedan američki F-15E Strike Eagle (lovačko-bombarderska varijanta Eaglea) uspio je srušiti jedan irački borbeni helikopter tipa Mi-24 ne svojim topom ili raketom zrak-zrak, nego, gotovo nevjerojatno,  laserski vođenom bombom.

Američko ratno zrakoplovstvo svoj posljednji F-15 nabavilo je 2001. godine, no daljnju proizvodnju na Boeingovim proizvodnim linijama održao je izvoz.  Amerikanci raspolažu još uvjek s ukupno 177 nadograđenih zrakoplova F-15C i dvosjeda D i približno 224 F-15E Strike Eagles.

Nedostatak dovoljnog broja F-22 Raptora koji su predviđeni za zamjenu Eaglea, odgodio je njegovo povlačenje iz uporabe. Zato je sigurno kako će kraljevi neba vladati barem do 2030. godine. Time će njegov životni vijek i operativna uporaba dosegnuti pola stoljeća, što je činjenica, koja sama po sebi ukazuje kako se radi o zrakoplovu iznimnih sposobnosti.





 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like