UAE sve nervozniji zbog Katara

Nakon što je sinoć, na inicijativu UAE, obavljen telefonski razgovor između prijestolonasljednika i zamjenika zapovjednika Oružanih snaga UAE Mohammeda al-Nahyana i ruskog predsjednika Vladimira Putina, ne jenjava emiratska diplomatska aktivnost.

Tako američki medij The Hill danas piše, kako je veleposlanik UAE u SAD-u Yousef Al Otaiba predložio Washingtonu svojevrsnu ucjenu kao sredstvo pritiska na Katar, koja se odnosi na činjenicu da SAD u toj zemlji ima razmještenu  jednu od svojih najvećih vojnih baza u svijetu, Al-Udeid. Inače, u toj bazi se trenutačno nalazi oko 11 tisuća američkih i vojnika protuterorističke koalicije, kao i Središnje američko vojno zapovjedništvo za Bliski istok.

„Zrakolpovna baza je bolje osiguranje od bilo kakvog dodatnog pritiska. Možda će netko u Kongresu morati kazati, znate, „možda nam predstoji razmotriti (mogućnost) njezinog premiještanja?“, izjavio je emiratski diplomat u Washingtonu.

Prethodno je Pentagon izjavio kako blokada Katara od strane država Perzijskog zaljeva nije dovela do zaustavljanja letova s baze Al Udeid, ali da ometa dugoročno planiranje vojnih operacija protiv terorističke organizacije „Islamska država“.

Što se tiče spomenute inicijative UAE kao dodatnog sredstva pritiska na Katar, Geopolitika.News prosuđuje kako, iako Katar nedvojbeno uživa sigurnosnu zaštitu kroz sporazum s SAD-om o lociranju američke vojne baze na svom teritoriju (koju inače i sam financira!), pitanje je koliko novonastalo američko svrstavanje na saudijsku stranu u odnosu na diplomatsku i političku krizu na relaciji Rijad-Doha takvu zaštitu čini i realnom. Osim toga, može se postaviti i pitanje, od koga bi to Katar bio sigurnosno ugrožen da nema američke vojne baze, s obzirom na dobre odnose koje ta država ima sa susjednim Iranom, kao najvećim saudijskim regionalnim suparnikom? Ovdje možemo napomenuti kako Rijad itekako ostavlja otvorenom mogućnost da se američka baza iz Katara  prebaci na saudijski teritorij, što ipak smatramo malovjerojatnim s obzirom da bi se radilo o skupom i dugotrajnijem procesu, što je vrlo neugodno u okolnostima dinamičnih vojno-političkih promjena koje su zahvatile širi bliskoistočni prostor i koji ne ostavlja previše manevarskog prostora za „prazan hod“.