Hillary Clinton neće dopustiti kupanje ruskog vojnika u Indijskom oceanu…

Iran je potpisao prvi ugovor s jednom europskom tvrtkom poslije ukidanja sankcija: riječ je o grčkoj naftnoj tvrtci Hellenic Petroleum, do 2012. jednoj od vodećih posrednika u sferi energetike između Irana i EU-a, i kada se u Europu svakodnevno uvozilo oko 600 tisuća barela nafte iz Islamske Republike. Iranski predsjednik Hassan Rouhani 27. siječnja dolazi u Pariz, a očekuje se kako će tamo potpisati suglasnost o kupovini 114 zrakoplova francuskog proizvođača „Airbus“ za modernizaciju iranske zrakoplovne tvrtke „Iran Air“.

Prije toga, u Teheran 22. siječnja stiže kineski predsjednik Xi Jinping, a produbljenje gospodarskih i trgovinskih odnosa Irana s svojim najvećim partnerom bit će dominantne teme razgovora. Istodobno, planira se i prvi posjet jednog kineskog čelnika Saudijskoj Arabiji (glavnom iranskom regionalnom suparniku), posljednjoj arapskoj zemlji s kojom je Kina uspostavila diplomatske odnose (tek 1990.), ali s kojom ima razvijenu gospodarsku suradnju. Kineski predsjednik je ovih dana u sjedištu Arapske lige, u Kairu, najavio i osnutak zajedničkog investicijskog fonda s Katarom i UAE-om od 20 milijardi dolara, namijenjenog ulaganjima u zemlje Bliskog istoka.

To su samo neki od događaja nakon nedavnog slamanja iranskih sankcijskih okova koji su, u većem ili manjem stupnju, kočili razvoj zemlje punih 30 godina, a njezino stanovništvo doveli na rub siromaštva, ne polučivši pritom željeni cilj – promjenu vođenja samostalne iranske vanjske politike. Ovom prigodom proanalizirat ću perspektive odnosa postsankcijskog Irana s glavnim čimbenicima međunarodnih procesa. Iran je stožerna zemalja izvan njihovog „elitnog“ kruga, o kojoj ovisi budući ustroj ne samo bliskoistočne regije.

Kinesko-iranska perspektiva

Posebno su zanimljive kineske reakcije na vijest o ukidanju sankcija, jer se radi o zemlji koja među globalnim igračima, vjerojatno ima najbolje odnose s Teheranom, a predstavlja i najvećeg iranskog trgovinskog partnera. Kineski dužnosnici danas redom navode kako pred Iranom stoji velika budućnost, u čemu je uloga Kine kao strateškog partnera – izuzetno važna.

U geopolitičkom i geoekonomskom smislu najznačajnije posljedice mogu proizići kroz očekivani ubrzani iranski ulazak u rusko-kineski projekt – Šangajsku organizaciju za suradnju, u čijem predvorju Teheran već dugo čeka (prijam je odgađan jedino zbog tereta međunarodnih sankcija), kao i u kineski gospodarski projekt „Put svile“ i prije tjedan dana u Kini svečano otvorenu investicijsku banku AIIB, kao konkurenta MMF-u i Svjetskoj banci.

Iran je Kini veliki budući partner po energetskim (plinovodi, naftovodi) i komunikacijskim (prometnice, željezničke pruge) projektima, koji će nositi stabilizacijski učinak i za Indiju i Pakistan, a u perspektivi i Afganistan, kojima se osigurava pravo i na njihov „dio kolača“. Naravno, Kina s Iranom surađuje i po vojnim pitanjima, a ukidanje sankcija nedvojbeno će i njih intenzivirati. U konačnici, Iran je jedan od najvećih jamaca širenja kineskog utjecaja u bliskoistočnoj regiji, ali nikako ne i jedini.

Rusko-iranska perspektiva

Slično Pekingu reagira, naravno, i Moskva, najveći izvoznik naoružanja u Iran i, svakako, njegov najveći sigurnosni „kišobran“. Međutim, mnogi analitičari navode kako ona ipak ne može biti posve spokojna novonastalim stanjem. Riječ je najprije o netom objavljenim namjerama Irana da već do jeseni udvostruči proizvodnju i izvoz nafte na ionako ponudom prezasićeno svjetsko tržište, što može dovesti do daljnjeg pada ionako pogubno niskih cijena „crnog zlata“. Nerijetki su i oni stavovi prema kojima će Iran istisnuti Rusiju kao najvažnijeg izvoznika plina u EU.

Ukoliko percipiramo činjenicu, da se usvojeni ruski proračun za tekuću godinu bazira na cijeni nafte od oko 50 dolara za barel (u međuvremenu je pala i ispod 30 dolara), ruska zabrinutost može imati logičnu utemeljenost. Ali, trezveniji analitičari zamjećuju i određeno koordiniranje akcija dviju zemalja i po tom pitanju, što se svodi na sintagmu – „energetski konkurenti da, suparnici ili neprijatelji ne“. Jer, eventualne dodatne gospodarske teškoće najvećeg jamca iranske sigurnosti, prouzrokovane njegovim potezima, Teheranu sigurno ne mogu ići u prilog.

Iran sve i da hoće, ne može istisnuti Rusiju s pozicije najvažnijeg dobavljača plina za EU. Za obnovu iranske energetske infrastrukture potrebne su duge godine i deseci, pa i stotine milijardi dolara. SAD je Iranu odblokirao svega 50 od ukupnih 400 milijardi dolara, plus 1,3 milijarde kamata, „zamrznutih“ još od 1981. godine.

Rusija i Iran upravo izgrađuju, u povijesti nikad bolje uzajamne odnose, iako dvije zemlje uvijek zadržavaju određenu dozu opreza, zasnovanu prije svega na iranskom utjecaju na srednjeazijskom prostranstvu nastanjenim većinskim muslimanskim stanovništvom, inače tradicionalno ruskoj zoni utjecaja.

Odnosi Moskve i Teherana sada su prije svega obilježeni strateškom suradnjom po pitanju Sirije, gdje su se njihovi interesi potpuno poklopili. Nju dodatno učvršćuju česti kontakti na visokoj vojnoj razini, te potpisivanje krupnih ugovora o izvozu ruskog naoružanja. Dvije zemlje upravo šire suradnju i na ostale gospodarske sektore, a intenzivno se radi na uključenju Irana u bescarinsku zonu s Euroazijskom ekonomskom zajednicom pod patronatom Moskve.

Prosuđujem da će odnosi Moskve i Teherana dosegnuti stratešku, ali ne savezničku razinu, vrlo sličnu onoj kakvu uspostavljaju Moskva i Peking nakon okretanja Rusije prema Istoku, zbog politike izolacionizma koju joj je nametnuo Zapad (i Moskva i Peking ne žele novu vojnu blokovsku podjelu svijeta, ali će nedvojbeno i politički i vojno koordinirati međusobne akcije u kojima će imati zajednički interes ili procjenu ugroze zajedničke sigurnosti).

Saudijsko-izraelski strahovi

Međutim, daleko najveću zabrinutost ukidanjem sankcija Teheranu, iskazuje Saudijska Arabija. Ona nije vezana isključivo uz geopolitičko suparništvo na regionalnoj razini, već puno više uz iranski ulazak na svjetsko tržište naftom, ali i njegovim velikim, od energetike diversificiranim gospodarskim potencijalom, koji je mamac za mega-investitore.

Iranske pričuve nafte samo su malo niže od onih saudijskih, a usvajanjem suvremenih tehnologija (proces probijanja golemih zapadnih naftnih kompanija u Iran započeo je još prošle godine i prije zaključenja sporazuma oko iranskog nuklearnog programa) Iran može u dugoročnom razdoblju gotovo dostići saudijsku i rusku dnevnu proizvodnju „crnog zlata“. Neovisno o tome što će modernizacija iranske naftne industrije biti proces u trajanju od 5 do 10 godina, a maksimalna proizvodnja iranske nafte možda neće biti dosegnuta niti u sljedećih najmanje 8 godina, Iran već sada može snažno utjecati na svjetske tržišne procese.

Njegovih 500 tisuća barela nafte dnevno, planiranih za nekoliko mjeseci, mogu usložniti planove Rijada koji već gotovo dvije godine ne smanjuje razinu proizvodnje nafte i tako ruši njezinu cijenu, usprkos velikim vlastitim financijskim gubicima i drastičnim smanjenjem svojih deviznih pričuva: one su se od golemih 600-tinjak milijardi dolara prije dvije godine, već istopile za oko 150 milijardi, s tendencijom brzog pada i zbog neočekivano produljene ratne avanture saudijskog kraljevstva u susjednom Jemenu.

Upravo u iranskom vojnom segmentu, uz Saudijce, najveću zabrinutost izražava i Izrael. Njegovi strahovi ponajviše proizlaze od Iranom podupiranog libanonskog šijitskog pokreta Hezbollah i rasta utjecaja te organizacije ukoliko će se sirijski scenarij razriješiti po rusko-iranskim planovima (kojima se Izrael, iako fingira distanciranost, u stvarnosti strateški protivi i staje na stranu radikalnih sunitskih zaljevskih monarhija i Turske).

Drugi strah Tel Aviva odnosi se na činjenicu da Teheran nastavlja pružati potporu i sunitskoj palestinskoj organizaciji Hamas, od koje su zaljevske monarhije, iako predvodnice sunitske borbe protiv šijita i drugih „krivovjernika“ i nevjernika, već davno digle ruke zbog golih geopolitičkih interesa (vjerski sukob dviju dominantnih struja islama i inače je samo pokriće za te interese).

Američki i EU odnosi s Iranom

Međutim, ipak će od svega najzanimljivije biti pratiti razvoj američko-iranskih odnosa. Iako je Washington pokrenuo proces ukidanja sankcija, automatska uspostava značajnijih gospodarskih odnosa neće biti moguća jer dvije zemlje već odavno imaju prekinute diplomatske odnose. A bez diplomatskih odnosa, nema prostora ni za biznis. On vjerojatno više nikada neće biti u poziciji strateškog dirigiranja i utjecaja na iransku vanjsku politiku, kako je to, skupa s britanskim, činio u doba šaha Reze Pahlavija, prije islamske revolucije koncem 70-ih godina prošlog stoljeća.

No, malo se zna da je upravo Pahlavi bio inicijator izgradnje iranskog nuklearnog programa (civilnog tipa, iako je zapamćen i po izjavi datoj nekoliko godina nakon starta nuklearnog programa, da Iran može ovladati i atomskim oružjem i to puno prije nego se to misli), te da su konzervativne vjerske snage odmah po dolasku na vlast, kao jednu od svojih prvih mjera, donijele odluku o ukidanju tog programa. Interes za njim ponovno je porastao tek tijekom osmogodišnjeg iračko-iranskog rata završenog 1988. godine.

Poslovnu prednost pred SAD-om u startu će imati EU, što izaziva povećanu nervozu američkih poslovnih krugova. Iranci su već nekoliko dana prije ukidanja sankcija, u europskim bankama otvorili svoje prve račune vezane uz naftni biznis, a već idućeg tjedna u posjet Italiji i Francuskoj dolazi iranski predsjednik Hassan Rouhani.

Stoga se čini, kako je ukidanju sankcija Iranu, u SAD-u u puno većoj mjeri kumovala geopolitika vođena proturuskom „bojišnicom“, negoli izolirani gospodarski interes samog SAD-a. Jer ulozi stavljeni na „pad Rusije“ ili na „oživotvorenje svojih gospodarskih interesa u Iranu“, nemaju jednaku težinu.

Iran nedvojbeno želi razviti dobre i svestrane gospodarske odnose i s EU-om i sa SAD-om. Na taj način, rukovodeći se logikom da investicije i biznis znače i smanjenje rizika od međusobnog sukoba, Teheran se nada kako će lakše ostvariti vlastite političke ambicije u regiji i to bez potrebe za vlastitim „nuklearnim štitom“.

Međutim, te ambicije Teherana jednim dijelom i jesu generator današnjih sukoba na Bliskom istoku i suparništva s američkim saveznicima u regiji, pa će biti interesantno pratiti američko balansiranje svojih političkih i vojnih interesa u odnosu na dvije suprotstavljene strane. Do toga će nesumnjivo prije ili kasnije morati doći, ukoliko se Teheran ne želi u potpunosti gurnuti u ruke Moskvi čime bi ona po prvi put u povijesti ostvarila nikad dosanjani san o „kupanju ruskog vojnika u toplom Indijskom oceanu“.

A da stvari s Iranom za SAD još nisu „iskristalizirane“, svjedoči i izjava najizvjesnije demokratske kandidatkinje za predsjednicu SAD-a, Hillary Clinton, kojom je pozvala na uvođenje novih sankcija protiv Irana zbog njegovog raketnog programa (iako nije ni ulazio u „paket“ pregovora o nuklearnom programu). Ukoliko bude predsjednica SAD-a, ona će prema Teheranu voditi politiku – „vjeruj, ali provjeravaj“.

Iranske balističke rakete Shahab-3/3B, izrađene na bazi sjevernokorejskih raketa Rodong, sposobne su ispaljivati bojeve glave na udaljenost do 2 tisuće kilometara. To Teheranu daje mogućnost napada i na Izrael i američke bliskoistočne baze.

Iran će ubrzati proizvodnju balističkih raketa

Iran je osudio nedavne nove američke sankcije protiv njegovih građana i tvrtki, uvedene nakon testiranja balističkih raketa krajem prošle godine.

„Program razvoja balističkih raketa nikada nije bio predodređen za razvoj sredstava za izgradnju atomskog oružja“, izjavio je prošli tjedan glasnogovornik iranskog MVP-a, Hussein Jaber Ansari u intervjuu agenciji ISNA. „Te su američke sankcije nezakonite i Iran će odlučno odgovoriti na ove propagandne ispade ubrzanjem programa razvoja legalnog balističkog naoružanja i pojačavanjem svojih obrambenih snaga“, rekao je Ansari.

Na najnoviju sankcijsku listu dospjela su petorica Iranaca, kao i tvrtka registrirana u UAE-u, “Mabrooka Trading Co. LLC“, koja ima podružnicu i u Kini. Ona je, navodno, kupovala za Iran „nužne proizvode“ kroz fiktivne tvrtke trećih zemalja.

Sve ovo ukazuje na puninu složenosti američko-iranskih odnosa koje, neovisno o stvarnom pa i velikom političkom napretku, još uvijek puno više karakterizira međusobno neprijateljstvo.