Američko-ruski dogovor po načelu: ‘I LOŠ MIR BOLJI JE OD DOBROG RATA’

Sirijska vojska koristi posljednje dane do uspostave primirja skovanog od strane Moskve i Washingtona, kako bi uspostavila nadzor nad što većim dijelom okupiranog teritorija, budući da je službeni Damask prihvatio sve uvjete dogovorenog prekida vatre koji počinje od 27. veljače.

Vladine snage jutros su, uz potporu topništva i zrakoplovstva, protjerale borce „Islamske države“ i vratile nadzor nad strateškim gradom Hanaser, smještenim na ključnoj prometnici koja omogućuje opskrbu grada Aleppa. Prometnica Asriya-Hanaser-Aleppo jedini je put za opskrbu vladinih snaga u tom gradu, a također i „cesta života“ za njegove stanovnike, preko koje u Aleppo stižu prijeko potrebne namirnice i gorivo.

Nedavnim zauzimanjem Hanasera ISIL-ovci su željeli oslabiti napade vladinih snaga ne sjeveru regije Aleppo i na zapadnom dijelu regije Rakka, odakle sirijska vojska brzo napreduje prema istoimenom „glavnom gradu“ „Islamske države“.

Međutim, pristajanjem na primirje, Damask će morati prekinuti uspješne vojne operacije za potpuno oslobađanje regije Aleppo do granice s Turskom. Pritom će biti zanimljivo kako će se sirijska vojska odnositi prema tzv. oporbenim snagama koje još drže manji dio samog Aleppa, ako se zna kako se radi o borcima „Jabhat al-Nusre“, koja je i od strane VS UN-a stavljena na popis terorističkih organizacija, i na koju se ne odnosi dogovoreni prekid vatre. Jer grad Aleppo za Zapad nema nikakvo drugo značenje osim onog simboličnog – oporbenog uporišta Assadovom režimu. Druga je stvar što je ta oporba već odavno podčinjena „Al-Nusri“ i što se na tu činjenicu zbog geopolitičkih interesa zatvaraju oči, na žalost, ne samo sa strane Turske.

Turska želi „sigurnosnu zonu“ na sjeveru Sirije

Turski premijer Ahmet Davutoglu danas je izjavio kako je pogreška američko-ruskog dogovora o primirju ta što u njemu kurdske oružane postrojbe YPG nisu označene kao terorističke. Iz tog razloga Turska na taj sporazum gleda samo kao na unutarnju sirijsku stvar koja se odnosi na tamo zaraćene snage. Takvim promatranjem potpisanog sporazuma Ankara zadržava pravo djelovanja ako bude ugrožena turska sigurnost, izjavio je turski premijer. O nacionalnim interesima nije bilo riječi ali se oni mogu povezati uz sljedeću vijest koju je danas za agenciju Anadolu objavio turski ministar vanjskih poslova Mevlut Chavushoglu. On kaže, kako će vojni zrakoplovi Saudijske Arabije, koji će sudjelovati u akciji protiv „Islamske države“, u četvrtak ili petak stići u tursku zračnu bazu Injirlik, a gdje se već nalazi saudijsko tehničko osoblje.

Pritom podsjećamo kako je predstavnik saudijskog Ministarstva obrane već prije cca tjedan dana izjavio kako su saudijski zrakoplovi već stigli u tu tursku zračnu luku. Drugim riječima, netko nije govorio istinu.

Turska nastojanja za stvaranjem „sigurnosne zone“ na sjeveru Sirije u Moskvi izazivaju otvoreno protivljenje. Štoviše, glasnogovornica ruskog MVP Marija Zaharova danas je izjavila, kako sve žešća prekogranična granatiranja turskog topništva po položajima sirijskih Kurda već poprima obrise agresije.

O želji Ankare za stvaranjem „sigurnosne zone“ danas je na zasjedanju debatnog kluba „Valdaj“ govorio i ruski zamjenik ministra VP i posebni predstavnik ruskog predsjednika za Bliski istok Mihail Bogdanov: „Predsjednik Putin je inicirao ideju o formiranju široke protuterorističke fronte, u kojoj bi sudjelovale sirijska i iračka vojska, kurdski ustanici i oružane postrojbe domoljubne oporbe, uz potporu uključenih regionalnih i međunarodnih igrača te uz središnju ulogu VS UN-a.“ Uz to je Bogdanov dodao, kako raste potreba za takvim potezom jer se javljaju koraci koji vode k „produbljavanju sirijskog sukoba“ i koji izazivaju „duboku zabrinutost“. Pritom je spomenuo tursku želju za osnutkom „sigurnosne zone“ i sklapanje nekih „novih vojnih blokova“ za kopnenu intervenciju u Siriji.

U svezi spomenute zone, možemo dodati i današnju izjavu američkog državnog tajnika Johna Kerryja u tamošnjem Kongresu, prema kojoj SAD, u sadašnjoj fazi ne razmatraju niti tu, niti bilo koju drugu „sigurnosnu zonu“ na području Sirije. Pritom je izjavio kako bi za stvaranje „sigurnosne zone“ na sjeveru Sirije bilo nužno između 15 i 30 tisuća vojnika, pri čemu bi se morali dostaviti i sustavi protuzračne obrane.

„Loši mir je bolji od dobrog rata“

Američko-ruski sporazum o miru u Siriji i dalje je dominantna vanjsko-politička tema glavnih svjetskih medija. Reakcije na njega su različite, jednako kao i prognoze o njegovom (ne)uspjehu. U moru različitih analiza, od kojih je nužno razlučiti one koje su navijačkog odnosno propagandnog karaktera, autori se uglavnom slažu u jednom: alternativa ovom sporazumu je dugogodišnji rat.

Niti jedan politički sporazum, pa tako ni onaj o prekidu sukoba, nije moguć bez kompromisa, a samim tim je nužno i manjkav (a nerijetko i nepravedan). „Veliki“ ga uglavnom razmatraju s pozicije vlastite tj. „velike“ (šire) koristi. A imajući to u vidu, i ovaj najnoviji američko-ruski dogovor mogli bismo svesti pod sintagmu: „i loši mir je bolji od dobrog rata“.

Kome sirijski rat odgovara, a kome ne, druga je stvar. Pritom se kao najlogičniji zaključak nameće onaj, prema kojem rat najmanje škodi geografski udaljenom i direktno u sukob neumiješanom SAD-u. U tom se kontekstu može govoriti i o američkoj navodnoj želji za vođenjem bliskoistočnog rata „tuđim rukama“ (što nikako ne bi bilo prvi put u poslijeratnoj američkoj političkoj i vojnoj praksi, kada je riječ o ostvarivanju njihovih geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih interesa).

Međutim, kada se govori o američkim regionalnim saveznicima na trusnom i vječito ratom zahvaćenom Bliskom istoku (koje, izuzev Turske niti nisu u NATO savezu), najmanje se analizira njihova stvarna želja (a ne ona deklarativna odlučnost) za uvlačenje u neizvjestan i dugotrajan ratni sukob, u koji je, k tome, direktno umiješana (i čini se vrlo odlučna da ga okonča u svoju korist) i jedna vojna velesila – Rusija. Jer rat, to je svima jasno, i za te zemlje (od kojih su poneke vrlo bogate ali potencijalno i iznutra i izvana ranjive – poput monarhija Perzijskog zaljeva) znači neminovno i ulazak u dugo doba gospodarske stagnacije i socijalne nestabilnosti kroz neizostavno smanjenje investicija, energetsku krizu uzrokovnu njihovim cijenama na tržištu i ratnim uvjetima ugroženom proizvodnjom nafte i plina, kao i njihovim transportom.

Jesu li bogate istočne sunitske monarhije spremne na takav rizik (a radi se o potencijalnom sukobu i s Rusijom i s Iranom i iračkom i sirijskom vojskom), ma koliko njihovi općim interesi bili sukladni onim američkim, nisam baš siguran. Prije mislim kako će i one same težiti kompromisnom rješenju i postizanju direktnog dogovora s Moskvom, a sve intenzivnija diplomacija između dviju strana (arapske i ruske) na takav razvoj događaja i upućuje.

Moskva svojom uravnoteženom politikom i prema Iranu, i prema arapskim monarhijama, ali i Izraelu, ostavlja mogućnost za iznalazak kompromisnog rješenja i sprječavanja desetljećima duge kataklizme koja se toj regiji priprema u središnjim kuhinjama globalnih geopolitičkih procesa.

Tu je obvezno spomenuti i Tursku, kao najvećeg gubitnika u slučaju uspješnog dogovora o sirijskoj budućnosti, iz čega proizlazi kako je upravo ta zemlja možda i najveća prepreka miru. Ali svojim eventualnim agresivnim postupcima u odnosu na susjednu joj južnu zemlju, Ankara više ne riskira samo neostvarenje svojih strateških snova zasnovanih na doktrini neoosmanizma već i punu dezintegraciju turske države kroz osnaženi kurdski separatizam.

Je li Arapima, Irancima, Izraelcima, a u konačnici i Turcima, cilj živjeti u sigurnosnom kaosu i gospodarskom nazadovanju? Odgovor se nameće sam po sebi. Poglavito ako se zna, kako u pozadini ovog sukoba nije dominantan religiozni (kako se to medijski obično nameće) već onaj gospodarski čimbenik. A u tom slučaju kompromis se može lakše postići eventualnom razdiobom potencijalnih projekata, profita i ostalog „plijena“, nego kada je riječ o kompromisu s ljudskim emocijama zasnovanim na vjerskim načelima.