The American Interest: Opstati u Trumpovo doba

Američki medij The National Interest, u svom članku od 22. veljače, donosi zanimljiv osvrt na američko-ruske odnose. Pa iako se i u ovom tekstu provlači, u Zapadnim medijima već dugo vremena dominantna teza o jednostranoj krivnji Rusije (i Zapadnoj naivnosti u toj čitavoj priči) za pogoršanje odnosa sa Zapadom, koji su, prema autoru, gotovo pa započeli tek nakon ruskog prisvajanja Krima (kao da tome, u međusobnim odnosima ništa nije prethodilo), tekst sadrži niz zanimljivih elemenata vrijednih čitanja. Zato i prevodimo (njegov prvi dio):

Ruska država – jedinstveni je slučaj u suvremenoj povijesti. Ta zemlja živi na račun paradoksa: pretvara slabost u snagu, taktiku u strategiju, iznimke u pravila, poraz u pobjedu. Mi sada još ne znamo kako će izgledati svijet pri Donaldu Trumpu, ali Ruska Federacija se već nada pojavi novih životno-osiguravajućih paradoksa.

Da, Trumpopva administracija će, možda, proširiti prostor za manevar ruskog sustava personificirane vlasti, ali će Amerikanci, prije ili kasnije, naučiti Moskvi praviti probleme. Reakcija Kremlja može biti nepredvidljiva i neprijatna za svijet.

Beneficijar liberalnog poretka

Postkomunistički ruski sustav demonstrira rijetku sposobnost k uskrsnuću u uvjetima produljenog razdoblja pada (još jedan paradoks). On to čini pomoću jednog od svojih ključnih  izuma – produljenja vlastitog života posredstvom iskorištavanja liberalne civilizacije. Ispočetka, u vremena Sovjetskog Saveza, on je obuzdavao taj isti liberalni svijet, kasnije – imitirao njegove standarde, a sada – upija ga i obuzdava istovremeno. Težnje Zapada zbližavanju s Rusijom dovele su do toga, da je on počeo od Kremlja gubiti. A taj se, sa svoje strane, samo pravio kako uvažava Zapadne vrijednosti.

Nakon Hladnog rata pridošlo doba nejasnih, postmodernističkih normi, postalo je idealna sredina za ruske igre i obmane, pretvaranje i diskreditaciju.

Neko se vrijeme činilo kako ruski sustav može beskonačno stajati u toj sivoj zoni, podrivajući Zapad iznutra, ali izbjegavajući javnu borbu za vlast i dominaciju. Postmodernizam – s njegovim eklektičkim relativizmom, dvojnim standardima, nejasnim granicama između zakonitog i protuzakonitog, istinom i laži, mirom i ratom, načelima i pragmatizmom – postaje idealno okružje za razvoj takvog sustava kao što je ruski. Politika postmodernističkog svijeta omogućila je Rusiji pokretanje trojnog modela: istovremeno biti sa Zapadom (surađujući s njim, kada je to korisno), unutar Zapada (putom osobne integracije ruske klase koja se bavi rentanjem, u Zapadnu javnost) i protiv Zapada (kako bi izolirala rusku javnost od Zapadnog utjecaja). Putin je više postmodernist nego sve Zapadne vođe – uključno Schrodera, Chiraka i Sarkozya, snažnih predstavnika političkog relativizma. Ukoliko bi Jürgen Habermas pisao nastavak svog poznatog djela “Modernity versus Postmodernity”, on bi, najvjerojatnije, Vladimira Putina nazvao personfikacijom toga trenda.

Rusija je postala beneficijarom liberalnog poretka i globalizacije, uspjevši iskoristiti resurse i slabosti Zapada za zaustavljanje vlastitog raspada i izgradnju imidža snage. Od 2004. godine upornost ruskog političkog režima je rasla ali i to ništa nije promijenilo: Zapadna javnost je htjela u Moskvi vidjeti partnera, a ne neprijatelja, nadajući se, kako će suradnja neutralizirati ruski mačizam (čak i nakon munchenske konferencije i Putinovog govora 2007. g.). Politika „resetiranja“ odnosa s Moskvom od strane Obamine administracije, potvrdila je spremnost Zapada k politici otklona od opasnih tendencija u Rusiji. Suradnja s Moskvom se nastavila, autoritarni prevrat unutar države nastojalo se ne primjećivati.

Aneksija Krima razrušila je tu, reklo bi se, idealnu formulu koegzistencije. Zapad je bio primoran reagirati i pribjeći taktici obuzdavanja. Rusija je kao odgovor započela protuzapadnu mobilizaciju.

Kremlj je prevrnuo globalno šahovsko polje obratno. Po Rusiju korisni odnosi sa Zapadom su završili. To se može činiti čudno i iracionalno, ali za to postoji logično objašnjenje. Moskva se našla pred zidom: s jedne strane, Kremlj nije mogao dozvoliti Ukrajini bijeg na Zapad jer bi to podrovalo ruski status velike države i bilo bi procjenjeno kao znak slabosti; s druge strane, Kremlj je nastojao izbjeći konfrontaciju sa Zapadom. Odlučivši se za aneksiju Krima, ruske vlasti su se nadale kako će im oprostiti okupaciju tuđe zemlje, na isti način kako je to bilo u Gruziji. Moguće je da bi se to i dogodilo – da nije rata na Donbassu.

Rusija nije bila spremna ni za novi Hladni rat, ni za višepolarni svjetski poredak (neovisno o tome što je Kremlj za njega ratovao). Ruska politička klasa, privikla na blagodati globalizacije i potrebe življenja po Zapadnim manirima, bezuvjetno nije htjela da svijet, u odsustvu američke dominacije, otkliže u Darwinovu borbu za opstanak. Događaji iz 2015. i 2016. g. dokazali su kako se Kremlj očajno želi vratiti dijalogu s Amerikom, iako ovaj put želi zauzeti više primjetno mjesto za stolom.