Šokantni Trumpov poziv: Rusiju žurno vratiti u G8! Ali želi li ona tamo?

Američki predsjednik Donald Trumo jučer je šokirao svijet svojom izjavom kako je Rusiju nužno vratiti u sastav grupe najbogatijih zemalja svijeta, u tzv. G8. Vijest o tome objavila je agencija Bloomberg.

Trump je također izjavio kako Rusija mora nazočiti i samitu G7 (SAD, Kanada, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija i Japan) koji se sada održava u Kanadskom Quebecu. Izrazio je čuđenje izostankom Rusije za pregovaračkim stolom i predložio izmjenu takvog stanja.

„Sviđalo se to nama ili ne – i to, vjerojatno, politički nije korektno govoriti – ali mi moramo upravljati svijetom. Postoji G7, koji je ranije bio G8 i protjerao Rusiju, on mora vratiti Rusiju, jer nam je Rusija potrebna za pregovaračkim stolom“, kazao je pred novinarima američki predsjednik.

Naknadno je Trumpovu ideju podržao talijanski premijer Giuseppe Conte, naglasivši, kako je to „u zajedničkom interesu“.

Ruski državni vrh reagirao je vrlo brzo kroz riječi glasnogovornika ruskog predsjednika Dmitrya Peskova koji je kazao, kako Moskva „naglasak stavlja na druge formate“. Peskov je izjavio slijedeće: „U izmjenjenim okolnostima, kako u međunarodno-političkim tako i u ekonomskim, ubrzano raste važnost i aktualnost takvih formata poput, npr., „Dvadesetice“ (G20), gdje Rusija aktivno sudjeluje.“ (slučajno ili ne, samit G7 poklopio se i sa samitom Šangajske organizacije u Kini, kojom dominiraju Moskva i Peking).

Sinoć je njemačka kancelarka Angela Merkel odbila Trumpov prijedlog za povratak Rusije u G8, priopćila je njemačka televizija ZDF. Povratak Moskve nema smisla prije riješenja ukrajinske krize, kazala je kancelarka, a njen stav podržali su i predstavnici Francuske, Kanade i Europske unije. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk također je odbio Trumpov prijedlog, izjavivši, kako sudionici kluba vodećih svjetskih država moraju misliti o tome, kako ojačati već postojeći format.

I američki kongresmen iz kruga tzv. jastrebova unutar Republikanske stranke, John McCain, poznat po svojim oštrim proturuskim stavovima, jučer je kritizirao ovaj neočekivani potez američkog predsjednika. „Predsjednik je iz nepoznatih razloga iskazao poštovanje i uvažavanje prema našim protivnicima, kazavši, kako ih je nužno privući našim bliskim saveznicima“, izjavio je Mc Cain.

Podsjećamo: 1998.g. G7 je u svoj sastav primio Rusiju, postavši time najprije G7+1, a kasnije i G8. Nakon ruskog pripajanja Krima 2014.g., članovi tog kluba odbili su doći na samit G8 u Soči, a potom Rusiju i izbacili iz članstva, do onog trenutka dok ona ne promjeni svoj vanjskopolitički smjer.

A da ga Rusija ne namjerava mijenjati svjedoči i jučerašnji sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga (uoči samita Šangajske organizacije), na kojem su osudili američki razmještaj proturaketnog štita u Europi i Aziji, ocijenivši ga neposredno usmjerenog protiv Rusije i Kine. Također su osudili američko jednostrano povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom, njihovu sankcijsku poltiku, kao i uvođenje protekcionističkih mjera poput oštrih carinskih propisa i pokretanja „trgovinskih ratova“. Ukazali su na nužnost očuvanja jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Sirije i osudili „dvojne standarde“ koji se primjenjuju prema toj zemlji od strane pojedinih država.

U tim i takvim okolnostima vrlo je zanimljiv tajming Trumpovog poziva za povrat Rusije u G8. Naravno, nemoguće je vjerovati kako Trump ne razumije novonastale okolnosti i odnose u svijetu i da olako daje „nebulozne“ izjave, želeći samo iznova biti u središtu globalne medijske pozornosti.  To sigurno nije tako i njegov poziv (iako je i on sam sigurno svjestan njegove preuranjenosti) sigurno ima svoju (geo)političku pozadinu i logiku, kako na globalnom tako i na unutarnjem planu. Kako god to naizgled izgledalo drukčije, SAD u stvarnosti danas imaju sve manje mogućnosti za jednostranu primjenu grube vojne sile u riješavanju ključnih svjetskih kriznih žarišta prema isključivo vlastitoj recepturi. To se najbolje vidi po problemu Sirije, Sjeverne Koreje, Afganistana.  Osim toga, što je još neugodnije po Washington, i u globalnim ekonomskim odnosima dolazi do velikih turbulencija i promjena, a već su na djelu i ozbiljni pokušaji za smanjivanje utjecaja američkog dolara kao glavnog platežnog sredstva. To se poglavito odnosi na tzv. petrodolar (koji je i jedan od glavnih elemenata američke globalne gospodarske snage i utjecaja), kroz početak trgovanja naftom i u kineskim juanima na nedavno otvorenoj šangajskoj međunarodnoj energetskoj burzi i, općenitio, jačanja bilateralnih trgovanja u nacionalnim valutama. Iako je dominacija dolara još uvijek neupitna, tendencija, koja ide u suprotnom smijeru, itekako je zabrinjavajuća i to američki financijski stručnjaci vrlo dobro znaju. A jačanje strateškog partnerstva između Kine i Rusije sigurno ne ide u prilog zaustavljanju tog procesa. Američki rat (sankcijski, trgovinski i političko-diplomatski) na dva fronta istodobno (protiv Moskve i Pekinga) dugoročno ne može polučiti ništa drugo osim gubitaka, prije svega po američke interese (iako će štete nedvojbeno prouzročiti i američkim konkurentima). Problem po Bijelu kuću sada je, kako preokrenuti potpuno negativnu percepciju američke političke, medijske i svekolike javnosti u odnosu na Rusiju (a da to ne bude politički opsano i po nju samu). Upravo odatle proizlaze, ovakve, naizgled nebulozne izjave predsjednika Trumpa.

Međutim, stvarni problem u odnosima SAD-Rusija više nije situacijskog karaktera, već strukturnog i sistemskog. Dvije su države i na zakonskoj razini odobrile gospodarske sankcije jedna protiv druge,  koje će, poglavito one u Kongresu, biti vrlo teško izmijeniti ili ukinuti jer nije lako postići potrebnu glasačku većinu. Diplomatski odnosi dviju država su na nikada nižoj razini – od protjerivanja diplomatskog osoblja do zaplijene čitavih diplomatskih predstavništava. A i sama diplomacija unutar State Departmenta i ruskog MVP-u (kada se radi o njihovim međusobnim odnosima) sve više poprima drugorazredni značaj, dok stvar u svoje ruke preuzima tzv. vojna diplomacija kroz neposredne kontakte na visokim vojnim razinama između Pentagona i ruskog MO, što je poglavito vidljivo po pitanju Sirije. Osim toga, pokidane su i mnoge međunarodne sigurnosne instritucije i kanali veze, koji su desetljećima jamčili europsku i globalnu sigurnost kada su u pitanju odnosi najvećih svjetskih vojnih sila.

Dakle, kao što sam već rekao, poremećaj američko-ruskih odnosa je sistemski, a ne situacijski i trebat će jako puno truda i vremena da se oni vrate u okvire snošljivog dijaloga, a kamo li stvarne suradnje. Jer Moskva Washingtonu više ne vjeruje – i to je činjenica od koje se u buduće mora polaziti. Moskva sada traži djela, a ne riječi. I dok god tih dijela ne bude, ona će nastaviti svoj novi vanjskopolitički smjer (pokrenut pod pritiskom samog Zapada!) usmjeren na povrat prema Istoku (i onom Dalekom i Bliskom), vodeći pritom primarno računa o svojim nacionalnim interesima. Zato je ona suzdržano reagirala i na jučerašnji Trumpov prijedlog o nužnosti vraćanja Rusije među G8. Rusija se u tom klubu ionako nikada nije osjećala „kao doma“, a isto tako i u percepciji Zapadne političke i svekolike javnosti Rusija se u njemu nije doživljavala kao ravnopravni partner, već puno više kao mlađi brat (sestra). Zato je Rusiji puno komfornije aktivno djelovati u formatu G20, unutar kojeg je puno država s kojima Moskva razgovara na načelu ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja.