Putin stigao u Tursku na razgovor s Erdoganom i Rouhanijem

Ruski predsjednik Vladimir Putin u utorak je stigao u Tursku u dvodnevni službeni posjet, prvi nekoj zemlji nakon ponovnog izbora na položaj šefa države 18. ožujka. U Turskoj će se sastati s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem u sklopu trojnog samita tih zemalja o Siriji.

U utorak, 3. travnja, održat će se rusko-turski pregovori, a dan kasnije održat će se trojni samit. Posljednji put trojica državnika glede rješenja sirijskog sukoba sastala su se 22. studenog u ruskom Sočiju.

Putinov službeni posjet počeo je njegovim zajedničkim sudjelovanjem s predsjednikom Erdoganom na video-konferenciji povodom početka izgradnje prve turske nuklearke „Akkuyu“ koju gradi ruska državna tvrtka „Rosatom“. Iza toga, dvojica državnika održat će međusobni razgovor, nakon kojeg se očekuje zasjedanje Vijeća za suradnju najviše razine, pod predsjedanjem obojice predsjednika.

Uoči Putinovog odlaska u Rusiju, njegov pomoćnik, Jury Ushakov, izjavio je kako će današnjem zasjedanju spomenutog Vijeća prethoditi „neviđena serija kontakata između predsjednika Rusije i Turske“. Samo prošle godine oni su se susreli 8 puta i obavili više od 20 telefonskih razgovora.

Glavna pitanja rusko-turskih pregovora bit će potezi oko riješenja sirijske krize, vojne suradnje, između ostalog i isporuke ruskih PZO sustava S-400, trgovinskih ograničenja oko poljoprivrednih proizvoda i td.

Ushakov je izjavio kako su vojske i sigurnosne službe dviju zemalja uspostavile zajedničko djelovanje po Siriji. Putin i Erdogan nastavljaju „pronalaženje kompromisnih riješenja … u okviru zajedničkog djelovanja dviju država na temelju općepriznatih načela međunarodnog prava“.

Ruski predsjednik će u srijedu obaviti razgovore s iranskim vođom Rouhanijem, a potom će se sva tri predsjednika naći na sastanku na kojem će se raspravljati o sirijskoj problematici. Glavni razgovor Putina i Rouhanija bit će vezan uz rusku potporu međunarodnom Sporazumu o iranskom nuklearnom programu, čiju promjenu zahtjevaju Sjedinjene Države. To je poglavito bitno, navodi Ushakov, „budući da Iran strogo ispunjava svoje obveze, a što, ne manje važno, potvrđuje i Međunarodna agencija za atomsku energiju“. Također je dodao kako ruski i kineski stav po tom pitanju imaju i europski partneri iz tzv. „šestorice“ (šest država potpisnica Sporazuma).

Podsjećamo: stanje u Siriji ulazi u novu fazu odnosa. Donedavni, uz Idlib, glavni preostali oporbeni teritorij – onaj u Istočnoj Guti, predgrađu Damaska, sirijska vojska je uz pomoć ruskih vojnika i savjetnika oslobodila bez većih borbi gotovo u cjelosti (oslobođeno je oko 95% teritorija), a islamistički borci s obiteljima prebacuju se u regiju Idlib i na sjeverni dio Sirije pod nadzorom turske vojske. To je neposredni rezultat dogovora između Rusije, Turske i Irana u kojoj svaka od strana osigurava svoje temeljne interese. Nakon početne prijetnje Zapada, prije svega SAD-a, paralelno s prije tri tjedna usvojenom rezolucijom VS UN-a o zaustavljanju svih borbi u Siriji (prije svega u Istočnoj Guti radi očuvanja te oporbene enklave) da će vojno reagirati ukoliko sirijska vojska nastavi svoje napade na Istočnu Gutu, i nikad izravnijeg i oštrijeg odgovora ruskog Glavnog stožera OS da će vojno uzvratiti na bilo čije napade na sirijsku vojsku i Damask, usljedilo je razdoblje velikog političkog i medijskog zatišja s tog dijela sirijske bojišnice. Štoviše, gotovo sve oporbene i proturske islamističke organizacije iz Istočne Gute prihvatile su ruski plan evakuacije i organizirano napustili to područje. Njihov razmještaj na sjeveru Sirije učvrstit će turske položaje, nedavno osvojene od kurdskih postrojbi tijekom akcije „Maslinova grana“ u enklavi Afrin, ali i ojačati pritisak turskih i proturskih snaga na američke i kurdske postrojbe u Manbiju, čije povlačenje istočno od Eufrata Erdogan već dugo traži, a što mu je bilo obećano još od strane Obamine administracije uoči pokretanja turske operacije „Štit Eufrata“ u ljeto 2016. godine. Daljnji pritisak Ankare i njezine eventualne vojne mjere i pokreti prema Manbiju itekako će ovisiti i o sutrašnjem sastanku Erdogana s ruskim i iranskim čelnicima i njihovom stavu. Za pretpostaviti je kako se oni neće previše protiviti turskim željama jer za to nemaju niti previše interesa. Jačanje američko-turskih napetosti samo im može ići u prilog, a nemaju pretjeranog razloga niti za zaštitu sirijskih Kurda koji su svoj oslonac na terenu pronašli u suradnji s američkom stranom. Ovdje možemo podsjetiti kako je prije nekoliko dana došlo i do navodne prve pogibije američkih vojnika u zoni Manbija  (naišli su na postavljene mine na smjeru kretanja njihovih vozila!), a valja se prisjetiti i prošlotjednog govora američkog predsjednika Trumpa o brzom povlačenju američkih snaga iz Sirije. Koliko je to istinito s obzirom na američke geopolitičke interese u regiji kojima nikako ne odgovara širenje ruskog utjecaja iz Sirije na ostatak Bliskog istoka, vrlo brzo će pokazati vrijeme. Ali već je sada potpuno jasno kako glavne „konce“ sirijske krize „u svojim rukama“ drže upravo Moskva, Ankara i Teheran. Kurdi su nedostatni za širenje američkog utjecaja u toj zemlji, isto kao što je nesiguran i američki plan stavljanja arapskih sunita na istoku Sirije pod svoj utjecaj, nužan za uspostavu nekakve od Damaska  administrativno odvojene sirijske teritorijalne jedinice.