PROMETNI KORIDOR „SJEVER – JUG“ MIJENJA GEOPOLITIČKU SLIKU SVIJETA

Nakon nedavno objavljene vijesti o aktualiziranju iransko-ruskog projekta izgradnje kanala Kaspijsko more – Perzijski zaljev (poveznica: http://geopolitika.news/analize/iran-ce-graditi-kanal-kaspijsko-jezero-perzijski-zaljev/), usljedile su najave i o drugim velikim bliskoistočnim infrastrukturnim projektima, iz kojih se, zapravo, sada već posve jasno zrcale i stvarni uzroci tamošnjeg geopolitičkog formatiranja. Radi se o bitci za buduće glavne prometne i energetske koridore međukontinentalnih razmjera, njihov nadzor, financijsku dobit i, naravno, politički utjecaj koji sa sobom nose.

Jedan od takvih sigurno je i onaj, najavljen prije nekoliko dana, o izgradnji mega-mosta preko Crvenog mora, koji bi povezivao Saudijsku Arabiju i Egipat (poluotok Sinaj), a u koji će, vjerojatno, biti ukorporiran i plinovod, s mogućnošću granjanja prema Europi, Izraelu, Turskoj, ali i Afričkim zemljama. Nakon, zbog nepredviđenog razvoja sirijskog scenarija (čitaj: Assadove žilavosti) potpuno neizvjesne budućnosti davno isplaniranog projekta plinovoda koji bi katarski plin vodio kroz Siriju i Tursku i dalje prema EU (i s vremenom neutralizirao rusku energetsku dominaciju u Europi), smjer plinovoda prema Egiptu (p)ostao je saudijcima i Kataru jedina sigurnosno prihvatljiva alternativa. U Istočnom Sredozemlju već se stvaraju prvi preduvjeti za plinsku „invaziju“ na EU, ali stvaraju se i novi animoziteti i suparništva oko unosnog biznisa tog energenta budućnosti (Egipat-Izrael; Izrael-Turska; Turska-Cipar). U tom kontekstu možemo spomenuti i u prošlo ljeto otkriveno gigantsko plinsko nalazište „Zohr“ u egipatskom podmorju Sredozemnog mora, od strane talijanske energetske tvrtke ENI, sa svim reperkusijama koje sa sobom nosi po izraelske planove velikog povećanja svog izvoza plina u Egipat, i čije je akcije sada sveo na nulu (poveznica: http://www.dnevno.hr/novac/golemo-nalaziste-plina-u-egiptu-kamo-s-plinom-826615).

Što se tiče prometnog (brodskog) kanala Kaspijsko more – Perzijski zaljev, priča se počinje zahuktavati. Tako je prije nekoliko dana i iranski veleposlanik u Rusiji dr. Mehdi Sanai boravio u Sankt Peterburgu, gdje je u razgovoru s tamošnjim studentima govorio o tome kako se taj projekt upravo razmatra od strane njihovih dviju zemalja. Međutim, prošli tjedan je spomenut i još jedan infrastrukturni projekt.

Na susretu ministara vanjskih poslova Rusije, Irana i Azerbajdžana, održanog 7. travnja u Bakuu (kojim se određivala platforma budućeg trostranog samita čelnika tih zemalja), dogovoreno je o započinjanju priprema za realizaciju projekta prometnog koridora „Sjever – Jug“. Dio tog koridora (o kojemu je na sastanku bilo riječi), prostirao bi se zapadnom obalom Kaspijskog mora, od Rusije (luka Astrahan), preko Azerbajdžana u Iran (gradila bi se i željeznička pruga Qazvin-Rasht-Astara).

Dakle, radi se o vitalnom dijelu golemog i perspektivnog prometnog koridora „Sjever – Jug“, dužine 7 200 kilometara, koji bi povezivao Indiju (luku Jawaharlal Nehru u gradu Mumbaju) i rusku baltičku luku Sankt Peterburg. Njime bi se prevozio teret iz Indije, Irana i drugih država Perzijskog zaljeva kroz Kaspijsko more i dalje prema Sjevernoj i Zapadnoj Europi (vidi sliku 1.). Primjerice, danas teret iz Mumbaja (bivši Bombaj) za Europu putuje Adenskim zaljevom i Crvenim morem kroz Sueski kanal, a da bi stigao do Moskve treba mu čak 40 dana (vidi naslovnu kartu). Radi se o drastično skraćenom putu u odnosu na standardnu „suesku“ rutu, a ukoliko bi išao zamišljenim smjerom Mumbaj – luka Bandar Abbas (bivši Abadan) na iranskom sjeveru Perzijskog zaljeva – Bakuu – Astrahan – Moskva – St.Peterburg, trajao bi svega 14 dana.


9249093b-65be-4e69-88a7-aac178b63f86

Slika 1. Prometni koridor „Sjever- Jug“ s Astrahanom kao glavnim križištem

Dakle, na taj se koridor neizostavno veže i spomenuti kanal Kaspijsko more – Perzijski zaljev, a sve to skupa dramatično mijenja ukupnu geopolitičku sliku s obzirom na to koje zemlje izbijaju u prvi plan u slučaju operacionalizacije tih projekata.

Osim toga, u pitanje može doći i protok roba kroz Sueski kanal, s obzirom na njegovu skučenost i skupoću naplate brodskog prolaza. Međutim, velike investicije koje Egipat planira uložiti u razvoj Sueskog kanala (od prije dva dana najavljene zajedno sa Saudijskom Arabijom) i nakon njegovog prošlogodišnjeg proširenja, ipak ne bi trebale biti neisplative, ukoliko se zna da se kineska pomorska komponenta Gospodarskog pojasa „Put svile“ naslanja upravo na tu standardnu rutu. A koridor „Sjever-Jug“ u prvom je redu važan za Indiju ali i zemlje Perzijskog zaljeva i, u smjeru juga prometno izolirane države Srednje Azije.

Azerbajdžanski ministar vanjskih poslova Elmar Mammadyarov izjavio je, kako će se 20. travnja sastati iranska i azerska strana radi dogovora o izgradnji 8-kilometarskog željezničkog mosta Astara, glede izgradnje nastavka željezničkog kraka od azerbajdžansko-iranske granice do iranskih gradova Rasht i Qazvin. Za investiranje u tu iransku dionicu zainteresirana je Rusija, koja je u svezi toga predložila sastanak u Moskvi. Ministar Elmar Mammadyarov podsjetio je, kako je koridor „Sjever-Jug“ prema Rusiji funkcionirao još u 19. stoljeću, a prekinut je nakon sukoba s Armenijom. Sve bi to trebalo dovesti do ubrzanja tranzita iz Azije u Europu, kazao je ministar.

Ovim informacijama treba svakako pridodati i onu iz iranske novine Iran Daily, prema kojoj je na sastanku u Bakuu ruski ministar Sergey Lavrov iranskom kolegi Mohammadu Javadu Zarifu rekao, kako Rusija daje punu potporu priključenju Irana Šangajskoj organizaciji za suradnju (koju predvode Moskva i Peking i gdje Teheran već dugi niz godina čeka „u predvorju“ jer po ustavu te organizacije zemlja pod međunarodnim sankcijama ne može postati članom ŠOS, engl. SCO). O Moskvi, u konačnici, i ovisi ulazak Irana u tu sve dominantniju političko-gospodarsku ali sve više i vojnu organizaciju, jer je Rusija do otpočinjanja velike krize njezinih odnosa sa SAD-om po tom pitanju prilično kalkulirala. Ona nije željela guranjem Irana u svoju zonu interesa dovoditi u opasnost svoje odnose s Washingtonom, ali sada su se međunarodne okolnosti dramatično promjenile. I one, kako se čini, idu u korist najviše Iranu kojemu se otvaraju nove perspektive strateške orijentacije prema Istoku, gdje je Teheran već izgradio odlične političke i gospodarske odnose i s Kinom i s Indijom, a u tijeku je i reanimacija njegovih odnosa s Pakistanom (koji je, kao i Indija, prošle godine postao član ŠOS, vidi sliku 2.).

6d81ac18-3e99-4692-951f-481edd360f6f

Slika 2. Članice ŠOS (zelena boja) i zemlje „u predvorju“

Pritom treba napomenuti kako je Azerbajdžan od 14. ožujka postao dijaloški partner ŠOS, a Nepal od 22. ožujka, kao i to, da je Kina nedavno predložila uvođenje zone slobodne trgovine unutar te organizacije.

I sam pogled na geografsku kartu s označenim članicama ŠOS jasno ocrtava i razlog američke zabrinutosti. Upravo ta organizacija (prije svega osovina Moskva-Peking, i od nedavno, New Delhi) onemogućuje produljenje američke političke, financijske i vojne dominacije koju je gotovo cijelo jedno stoljeće imala na ukupnom euroazijskom kopnenom masivu (izvan zone utjecaja SSSR-a). Podsjećamo pritom i na početnu želju Washingtona od konca 90-ih godina, da čitav projekt relativizira svojim sudjelovanjem u njegovom radu, a što su Moskva i Peking odbile, shvaćajući u tom slučaju gubitak smisla samog projekta koji je i osmišljen na suprostavljanju američkoj dominaciji.

Pogled na kartu ukazuje i na izuzetni geostrateški značaj Irana kao poveznice iz južne Azije prema Europi. Upravo se sada vidi koliki je geostrateški gubitak po Tursku prouzročila riskantna i agresivna politika njezinog državnog vodstva. Naime, Turska vrlo lako može, od globalno važne države i nezaobilaznog mosta između Azije i Europe, postati problematična i konfliktna regionalna država. Njezina želja za ulaskom u ŠOS (Ankara je prošlo ljeto dobila službeni status promatrača, u čemu joj je Moskva svesrdno pomogla imajući, naravno, u vidu i vlastite interese) sada je svjetlosnim godinama daleko od realizacije, upravo zbog Erdoganovih neoimperjalnih ambicija i potpuno poremećenih odnosa s Rusijom, kojoj, dok je on na vlasti, neće pasti na pamet Tursku propustiti u tu organizaciju. Turska, poglavito ukoliko dođe do uspostave zone slobodne trgovine, članstvom u ŠOS-u osigurala bi neometan trgovinski pristup u za nju važne srednjeazijske turkofonske zemlje i, naravno, samu Kinu. Erdogan, suočen s promjenom geopolitičkih odnosa, sada nastoji manipulacijama izbjegličkom krizom iznova potaknuti u svojoj javnosti davno izgubljene želje za članstvom Turske u EU, do čega će, međutim, u okolnostima dugoročno nestabilnog Bliskog istoka i same Turske teško doći.

A Iran znalački ulazi u nastali „turski vakuum“: obnavlja gospodarske i energetske veze s EU i jača svoj obrambeni sektor ruskim naoružanjem, čime podiže i svoj regionalni utjecaj uspješno parirajući saudijskom suparništvu. Ovome moramo pridodati i prekjučerašnju informaciju iz iranskog Ministarstva obrane, prema kojoj je ta zemlja polučila prve protuzračne sustave S-300 vezano za ugovor potpisan s Moskvom još 2007. godine (a stopiran nakon proiširenja međunarodnih sankcija Teheranu 2010. g.), pričemu se preostali dio u Iranu očekuje do kraja ove godine.

Iranska najava o kupnji ruskih suvremenih borbenih zrakoplova Su-30 do kraja 2016. godine, izazvala je prošli tjedan oštar prosvjed Washingtona. Amerikanci su otvoreno najavili ulaganje veta u VS UN-a na iransku kupovinu tih zrakoplova, o kojoj se još ne zna previše, osim da su se visoki predstavnci ministarstava obrane dviju zemalja po tom pitanju u Moskvi sastali u veljači ove godine. Ruski odgovor na američku prijetnju veta nije ni potvrdio ni odbacio dogovor s Iranom, već je samo rečeno, kako više ne postoji nikakav „oružani“
embargo u odnosu na Teheran i da je na snazi novi režim isporuke ruskog oružja toj zemlji, koji je sukladan registru UN-a i koji se odnosi na 7 kategorija klasičnog naoružanja. On uključuje vojne zrakoplove, jurišne helikoptere, vojne brodove i topničke i raketne sustave.

Dakle, započetim „razbacivanjem“ različitim infrastrukturnim projektima i prometnim koridorima, postalo je jasno kako je geopolitički sukob SAD, s jedne, i Rusije i Kine s druge strane, ušao u svoju novu fazu, u kojoj više nema mjesta kalkulacijama i uljuđenoj diplomaciji „istočnoga tipa“. Karte su potpuno otvorene, a imaju li sukobljene strane još pokojeg asa u rukavu kao dodatnu argumentaciju uvjerljivosti svojih stavova, ostaje za vidjeti. Za sada se zna samo to da se još ništa ne zna.