Izraelski državni vrh je pod pritiskom svog ega, ali i ugleda u svijetu koji ionako ubrzano erodira zbog rata u Gazi, primoran na neki oblik vojnog odgovora Iranu nakon njegovog nedavnog raketnog napada na izraelski teritorij. Naime, to je na sav glas, danima prije iranskog napada obećavao učiniti, i to „svim raspoloživim sredstvima“ – očito želeći ustrašiti Teheran i odvratiti ga od njegove namjere.
Međutim, s druge je strane sputan očitim američkim ne htijenjem eskalacije sukoba u bliskoistočnoj regiji i jasnim davanjem do znanja Washingtona kako SAD neće sudjelovati u bilo kakvom izraelskom napadu na iranski teritorij. Bidenova administracija itekako dobro percipira ranjivost svojih vojnih postrojbi i efektiva razmještenih u regiji, ali i snagu Irana i činjenicu da ta zemlja više nije toliko izolirana u međunarodnoj zajednici kako je to bilo još donedavno.
Štoviše, Iran je u međuvremenu postao punopravni član dovoljno respektabilnih multilateralnih organizacija poput Šangajske organizacije – SCO, gdje dominiraju Kina i Rusija (ali i Indija i Pakistan), i kluba zemalja BRICS. Osim toga Teheran ubrzano razvija sveobuhvatna partnerstva s Moskvom i Pekingom, uključujući i ona vojna. Time je jasno da je Rusija ponovo, a Kina po prvi put snažno penetrirala u bliskoistočnu regiju što itekako utječe na donedavni omjer snaga i zbog čega SAD više nije usamljeni odlučujući “igrač”.
Kobne greške
Osim toga, Izrael nije uspio stvoriti regionalnu protuiransku koaliciju tj. pridobiti na svoju stranu arapske zemlje koje tradicionalno imaju složene odnose s Iranom. Da će to teško moći dalo se naslutiti još kada su jemenski Hutisti krajem prošle godine u Crvenom moru počeli napadati trgovačke brodove u izraelskom vlasništvu ili s tom zemljom na bilo koji način povezane, kao reakcija na izraelski rat u Gazi, kada se međunarodnoj koaliciji pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a nije željela priključiti niti jedna arapska zemlja (s isključenjem Bahreina u kom se nalazi i sjedište američke V. flote) – ni Egipat, iako i sam trpi velike ekonomske štete zbog smanjenja prometa Sueskim kanalom), ni Saudijska Arabija (iako je donedavno i sama ratovala protiv Hutista u Jemenu) koja je čak i zabranila prelete američkih i savezničkih zrakoplova preko svog teritorija za napade na Hutiste.
Dakle, nije teško zaključiti kako je neuspjeh Izraela u formiranju regionalne protuiranske koalicije velikim dijelom uzrokovan brutalnim ratom kojeg vodi u Pojasu Gaze i koji je paralizirao eventualna htijenja i mogućnost i onih arapskih država koje bi se možda na neki način i solidarizirale s Izraelom i(li) barem politički osudile Teheran zbog njegovog napada, što je sada izostalo i što se svelo na diplomatsku sintagmu „izražavanja duboke zabrinutosti“ i želja za sprječavanjem eskalacije.
Također, izraelski napad na zgradu iranskog veleposlanstva u Damasku (koji bi se na kraju vrlo lako mogao pokazati, blago rečeno nepromišljenim, barem po pitanju ne samo političke budućnosti premijera Benjamina Netanyahua) opravdano je mogao predstavljati za Iran Casus belli (povod za rat) s obzirom na međunarodne konvencije, pa i to arapske zemlje itekako uzimaju u obzir kada je riječ o njihovom pogledu na cjelokupnu sliku koja se proteklih mjeseci formirala i koja je utjecala na najnoviji razvoj iransko-izraelskih odnosa.
Meter o opasnoj eskalaciji: SAD u stanju pripravnosti! Što će učiniti Iran nakon izraelskog napada
Izrael ne zna kako bi odgovorio?
Kako god bilo, Izraelske obrambene snage (IDF) odlučile su kako će odgovoriti na napad Irana, ali još ipak ostaje neriješeno pitanje vremena. O tome je jučer izvijestio The Jerusalem Post (JP) pozivajući se na svoje izvore.
“IDF je odlučio kako će uzvratiti Iranu i njegovim saveznicima, ali još nije odlučio o vremenu… Budući da je vrijeme (odgovora, op.ZM.) još uvijek podložno promjenama, i zbog svih potrebnih složenih priprema, trenutna odluka se može promijeniti, ” – navodi JP. Sam razvoj odluke pokazuje ozbiljnost i odlučnost izraelskog vodstva da uzvrati udarac, naglašava medij.
New York Times je izvijestio da se Izrael nakon razgovora Netanyahua s američkim predsjednikom Joeom Bidenom predomislio o osveti Iranu, dok je izraelski predsjednik Isaac Herzog rekao je da je iranski napad objava rata.
S druge strane Teheran je jasno dao do znanja kako nema namjeru dalje eskalirati sukob s Izraelom, ponovivši da je povod za njegovu reakciju bio izraelski napad na iranski konzulat u Damasku. Tim je stavom učvrstio svoj politički položaj u regiji (ni jedna arapska zemlja sada nije zainteresirana za rat) i svijetu (s izuzetkom SAD-a i saveznika koji su a priori na strani Izraela iako po tom pitanju dolazi do sve većih kolebanja u Europi, prije svega u odnosu na palestinsko pitanje koje je i srž problema na Bliskom istoku).
Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian jasno je dao do znanja kako se radilo o upozoravajućoj i ograničenoj akciji Irana i potezu fokusiranom na izbjegavanje civilnih žrtava. Njegov je cilj, kazao je, odvraćanje Izraela od budućih napad, pri čemu je i zaprijetio napadima na američke baze u regiji ako Washington pomogne Izraelu u eventualnom napadu na Iran. U tom će slučaju Iran odgovoriti napadom na Izrael „u roku od nekoliko sekundi“, ne dajući mu mogućnost za pripremu obrane od deset dana kako je to bilo sada – navodi se u iranskom MVP.
Iranski predsjednik Ebrahim Raisi jutros je na vojnoj paradi upozorio da bi i “najmanja invazija” Izraela donijela “masivan i oštar” odgovor. Podsjećam da je Raisi jučer telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i da su obojica osudila izraelski napad na iranski konzulat u Damasku i zajedno pozvali na prekid izraelskog rata u Gazi i na konačno rješavanje palestinskog pitanja kao ključnog za regionalni mir.
Loptica prebačena na Izrael
Smatram kako neka, za sve igrače „izlazna strategija“ ili „kompromis“ možda postoji u mogućnosti da Izrael eventualno uzvrati ograničenim napadom po proiranskim milicijama u Iraku (u Siriji bi to već bilo puno opasnije zbog ranijeg napada na tamošnje iransko diplomatsko predstavništvo koje je sve ovo i pokrenulo, ali i zbog najave Teherana da će vojno odgovoriti na buduće izraelske napade na njegove objekte i formacije u Siriji) i gdje Teheran onda ne bi morao nužno opet odgovoriti na izraelski napad i time ući u spiralu međusobnih napada koja bi prije ili kasnije završila totalnim ratom dviju posve neprijateljskih država.
U svakom slučaju Iran je „lopticu“ prebacio na Izrael koji se sada našao „na vrućem terenu“. Prije dva dana visoki iranski dužnosnik iz MVP-a izjavio je kako je Izrael napadom u Damasku napravio stratešku grešku, jer bi prije njega ovakav iranski vojni napad na Izrael bilo nemoguće i zamisliti a kamoli izvršiti. Od sada se sve promijenilo.
Zbog svega ovoga, odgovor na pitanje iz naslova ove analize prepuštam svakome od vas, kao i na ono – tko je učinio ključnu grešku koja će imati dalekosežne posljedice na geopolitičku sliku regije ali i puno šire?