Geopolitika.news je u opširnoj analizi američko-ruskih odnosa od 31. svibnja između ostalog izvjestila i o planiranom sudjelovanju predsjednika Europske komisije Jean-Clouda Junckera na Međunarodnom gospodarskom forumu u ruskom Sankt Peterburgu, koji će se održati od 16.-18. lipnja, kao i nervozi koju je ta odluka izazvala u Washingtonu, Londonu i pojedinim istočnim zemljama EU (poveznica). Tom smo prigodom izvjestili o neučinkovitosti i besmislu uvedenih gospodarskih sankcija protiv Rusije koju sve više uviđaju i mnoge Zapadne zemlje i Japan, prije svega kroz štete po vlastite gospodarske i geopolitičke interese.
Danas ćemo se na istu temu nadovezati kroz jednu medijsku informaciju koja potvrđuje valjanost naših prosudbi.
Na jučer, 1. lipnja, u Berlinu održanoj redovitoj godišnjoj konferenciji „Njemačko-ruski forum“, njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier govorio je o tome, kako članice EU i Rusija moraju produžiti dijalog i popravljati međusobne odnose, a ne oslanjati se na sankcije kao glavni instrument vanjske politike.
„Prema mom mišljenju, predstoji nam osvježiti sjećanje iz lekcija „nove istočne politike“ koju je provodio savezni kancelar Willy Brandt, s planom smanjenja napetosti u odnosima između država Zapadne i Istočne Europe. To treba napraviti zato što je jedna od glavnih uporišnih točaka „Ostpolitik“ („Istočna politika“, op.a.) ostala nepromjenjena: Rusija ostaje našim najvećim europskim susjedom“, izjavio je na berlinskom forumu njemački ministar vanjskih poslova i podsjetio na riječi Egona Bahra koji je izjavio: „Amerika je nužna, a Rusija nezamjenjiva“. To znači kako se, a da bi se došlo do uspostave europske sigurnosti, ne može bez Rusije i, razumije se, protiv Rusije, rekao je ministar Steinmeier.
Glede uvedenih sankcija, njemački ministar vanjskih poslova je izjavio kako one ne mogu natjerati jednu ili drugu stranu podčiniti se bilo kakvim odlukama. Pritom potpuni gospodarski kolaps Rusije nije u ničijem interesu, a takav scenarij apsolutno neće pridonjeti poboljšanju europske sigurnosti, rekao je Steinmeier.
Stav „sve ili ništa“ u svezi sankcija neće nas približiti cilju, a ni ranije nije dovodio do rezultata, izjavio je njemački ministar te predložio razradu instrumenata za postupno ukidanje sankcija kada dođe do napredka po pitanju Ukrajine.
Tko je u većim problemima?
Ključna pitanja u pomirljivim tonovima ministrovih riječi su: tko je ustvari više zabrinut poremećenim odnosima na relaciji EU-Rusija (imajući u vidu i Junckerov odlazak u Rusiju, kao prve službene osobe EU koja će tu zemlju posjetiti nakon ožujka 2014. g. i uvedenih sankcija), kao i to, što za koju od tih dviju strana znači fraza „napredak po pitanju Ukrajine“?
Za Rusiju, glede odgovora na prvo pitanje, treba reći kako njezino gospdarstvo uistinu trpi velike štete i zbog sankcija, ali puno više zbog niskih cijena nafte koje, barem formalno, sa sankcijama nemaju veze. Međutim, ono funkcionira na stabilnoj razini i srednjoročno će Rusiji donjeti koristi u smislu započetog pokretanja i moderniziranja vlastite proizvodnje u onim gospodarskim sektorima koje je država zapustila na uštrb energetskog i obrambenog, a što već u pojedinim granama daje neočekivano brze i pozitivne rezultate (poglavito u agrarnom i unutarnjem turističkom sektoru). Za Rusiju je to dug i bolan proces kojemu, zapravo, niti nema alternative. Za nj je tamošnji narod pripravan i senzibiliziran prije svega stvorenom „paranojom“ o američkim planovima vezanim za uništenje Rusije.
Zbog svega toga je ozbiljnim analitičarima već duže vremena posve jasno kako u Rusiji neće doći do po Zapad priželjkivanih političkih promjena, a kamo li državnog prevrata ukrajinskog tipa. Štoviše, zemlja će se sigurnosno i gospodarski potpuno okrenuti u smjeru Istoka, a sa Zapadom će nastaviti gospodarski i politički surađivati u onolikoj mjeri koliko joj on to dozvoli.
Odgovor na prvo pitanje što se tiče Zapada (u ovom slučaju EU) je sljedeće: EU je pod pritiskom kombinacije sigurnosnih, gospodarskih, socijalnih i institucionalnih problema, a možda još i najvažnije – ona se nalazi u dubokoj krizi identiteta. Ratovi na njezinim južnim i jugo-istočnim granicama te nestabilnost na istočnim (Ukrajina, Rusija), Europsku uniju, kao konglomertat država, nacija i interesa čine izuzetno ranjivom i ovisnom o SAD-u. Projekt EU zapravo je u američkim rukama i EU je zato primorana platiti cijenu – od prihvaćanja Trans-atlantskog gospodarskog sporazuma, do stacioniranja novih američkih vojnih efektiva, uključno i nuklearnih, na europskom teritoriju, čime se automatski stavlja pod nišan ruskih nuklearnih potencijala. Nezavidan položaj EU vidi se i kroz ugrozu od islamističkog terorizma i izbjegličku krizu, koje neposredno utječu na unutar-europske nacionalne homogenizacije, dizanje graničnih barijera, porast ksenofobije i ideoloških sukoba na relaciji ultra-ljevica i ultra-desnica, kao i započetih sukoba s lokalnim muslimanskim zajednicama. Sve to ugrožava osnovne vrijednosti koje je EU ugradila u svoje temelje (odričući se pritom i Boga i kršćanstva), kao i njezine institucije (npr. schengenski sporazum). Sve se ovo vrlo brzo može odraziti i na investicijska ulaganja koja teže stabilnim a ne konfliktnim društvima, a stvar dodatno pogoršavaju neoliberalne izmjene radnog zakonodavstva koje socijalni bunt izdižu do razine usijanja (sada najjače izražen u Francuskoj i Belgiji).
Sukob EU-Rusija ovu prvu udaljava i od Dalekog istoka jer se Rusiju u tom smislu jednostavno ne može preskočiti bez velikih financijskih posljedic. Ona je jedini sigurni i najkraći „most“ između EU i velikog azijskog tržišta (jedna granica između EU i Kine).
Što se tiče odgovora na drugo pitanje – implementacija Minskih suglasnosti glede Ukrajine – Rusija inzistira na stavu da su Minski sporazumi zasnovani na potrebi dogovora između Kijeva i pobunjenih regija istočne Ukrajine, a ne između Kijeva i Moskve jer Rusija nije sudionik tog sukoba. Američko-EU pozicija je ta, da Moskva mora zauzeti aktivnu ulogu u implementaciji tih dogovora, znajući za utjecaj koji ona ima na pobunjene republike.
Podsjećamo, tzv. Minsk 2 je sporazum potpisan između sukobljenih ukrajinskih vlasti i vlasti dviju samoproglašenih republika, uz posredovanje i supotpise europske „četvorke“, tzv. Normandske skupine koju čine Rusija, Njemačka, Francuska i Ukrajina.
Bitno je naglasiti kako se, osim postojanih kritika prema Moskvi glede ne ispunjavanja obveza iz Minskih sporazuma, u posljednje vrijeme iz usta europskih državnika sve češće čuju kritike upućene i prema Kijevu, da ne poduzima ništa konkretno kako bi došlo do pomaka u pregovorima s pobunjenicima na istoku zemlje.
Kada sagledamo sve ovdje rečeno, možda je upravo o ovom posljednjem i riječ kada se govori o iščekivanju napretka koji bi mogao dovesti do postupnog ukidanja sankcija, o čemu je jučer govorio njemački ministar vanjskih poslova.
Naravno, o svemu ovome nešto će se morati pitati i Washington koji danas jedini u stvarnosti upravlja ukrajinskom državnom politikom i svim važnijim procesima u toj zemlji. A zatopljavanje odnosa s Moskvom, nakon goleme i skupe proturuske „mašinerije“ koju je protekih godina pokrenuo s jasnim ciljem ostvarivanja pune globalne dominacije, teško da mu je u interesu, berem ne do onog trenutka kada će procjeniti da su posljedice i po njega teže u odnosu na očekivanu korist.
0 komentara