Prekjučer smo najavili sastanak između američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, održanog u srijedu večer u Bijeloj kući, u kontekstu izjava o mogućoj promjeni smjera američke bliskoistočne politike u odnosu na riješenje palestinskog pitanja po načelu „dvije države za dva naroda“ za koje se zalagala Obamina administracija (http://geopolitika.news/vijesti/sad-mijenja-politiku-prema-palestincima/).
Izraelski mediji, koji istupaju s pozicije desnice i desnog centra, izvjestili su s konferencije za medije održane u Washingtonu uoči sastanka dvojice čelnika, doslovce, kako je krajnje teških osam godina po Izrael za vrijeme vladavine Baraka Obame završilo i da Donald Trump voli Izrael.
Nakon završetka razgovora dvojice dužnosnika održanih u četiri oka, izraelski premijer je odgovarao na novinarske upite vezano uz tijek i rezultate sastanka.
Tako je g. Netanjahu izjavio, kako fraza „dvije države za dva naroda“, na koju su se oslanjale prethodne američke administracije obiju vodećih stranaka, nije bila niti jednom spomenuta tijekom razgovora s g. Trumpom. Izraelska vlada smatra kako bi SAD trebao prebaciti svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem, kako je to bilo najavljivano tijekom Trumpove predizborne kampanje, na što je Donald Trump odgovorio kako će pažljivo razmotriti to pitanje.
Predsjednik Trump je kazao da on želi postići mir između izraelske države i Arapa ali da ga osnivanje palestinske države ne interesira. Taj tvrdi stav malo je korigirao riječima, prema kojima će njega zadovoljiti bilo kakvo riješenje oko kojeg se usuglase dvije strane – i dvije države i jedna država. Pritom je kazao kako palestinska samouprava mora priznati Izrael kao nacionalnu državu židovskog naroda i prestati širiti mržnju prema Izraelu i Židovima posredstvom svojih medija i sustava obrazovanja. S druge strane, pozvao je Izrael na „elastičnost“ kako bi se došlo do mira, ali nije pojašnjeno u čemu bi se ta elastičnost trebala sastojati.
Razgovaralo se i o izraelskom nastavku izgradnje na čitavom teritoriju Jeruzalema, uključno i tzv. Istočni Jeruzalem, koja će se, prema riječima premijera Netanjahua, nastaviti bez ograničenja. Predsjednik Trump je povodom nastavka izgradnje naselja na Zapadnoj obali (Judeji i Samariji, po izraelskoj terminologiji) izjavio, kako bi on bio zainteresiran ako bi Izrael, „u svrhu postizanja mira“ „malo umanjio razmjere izgradnje“. Na tu blagu izjavu reagirao je premijer Netanjahu, navodeći novinarima, da, „kada postoji puno razumijevanje po svim sferama, i nas mole razmisliti… i razmotriti to pitanje, ja mislim, kako u okviru izraelskih nacionalnih interesa treba razmotriti tu zamolbu“.
Premijer Netanjahu je zamolio američkog vođu neka razmotri modele priznavanja izraelske nazočnosti na Golanskoj visoravni. Zapravo se radi o aneksiji sirijskog teritorija od 1981. godine, nakon što su ga je prethodno izraelska vojska okupirala još davne 1967.g. tijekom Šestodnevnog rata. Golanska visoravan je strateški važno područje s kojeg se nadzire znatan dio izraelskog teritorija, uključno i dio obale Galilejskog jezera, strateški važnog za opskrbu zemlje pitkom vodom.
Iako je poznato kako su dvojica vođa tijekom sastanka razgovarali i o temama borbe protiv terorizma, sirijskog sukoba, dostavi ruskog oružja proiranskom libanonskom „Hezbolahu“, kao i mogućnostima vezanim za uspostavu službenih diplomatskih odnosa Tel Aviva sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim zemljama Perzijskog zaljeva, nikakve pojedinosti o tom dijelu razgovora nisu objavljene.
Zaključak:
Sve u svemu, premijer Benjamin Netanjahu, podvlačeći crtu nakon susreta s predsjednikom Trumpom, izjavio je, kako 35 godina, koliko se on susretao s američkim predsjednicima, Izrael nije imao većeg prijatelja od predsjednika Trumpa. Riječ je, kazao je dalje, „o dramatičnom povišenju razine dvostranih odnosa…“
Reakcije ministara iz izraelske vlade, sastavljene iz koalicijskih stranaka, redom su istoznačne i pune pohvala i optimizma, da nakon dugih 25 godina „neuvažavanja“ izraelskih nacionalnih interesa tome konačno dolazi kraj. Slično reagiraju i krajnje desne stranke koje pozivaju na obnovu strategijske koncepcije zasnovane na novoj stvarnosti.
S druge strane, radikalno lijeva oporbena stranka MERETZ izjavila je, kako „nije važno što želi Trump već u čemu se sastoji izraelski interes“. Jedan od parlamentarnih zastupnika te stranke tvrdi kako „nema riješenja koje bi očuvalo Izrael kao židovsku i demokratsku državu, bez načela dviju država i završetka okupacije (izraelske okupacije Judeje i Samarije, op. GN). Bilo koje drugo riješenje jamči državu apartheida …, 60% građana države podupire riješenje sukoba na temelju načela dviju država“.
Geopolitika.news smatra kako će nova američka administracija nedvojbeno biti proizraelska ali će se istovremeno suzdržavati od ishitrenih ili radikalnih koraka koje bi poremetile američke odnose s ključnim arapskim saveznicima ili partnerima, uključno i Tursku koja je jedan od najvećih sponzora palestinske samouprave i zaštitnica njihovih interesa kada je u pitanju pravo na vlastitu državu. Štoviše, State Department, na čelu s Rexom Tillersonom koji osobno pozna sve ključne političke figure u Saudijskoj Arabiji iz vremena njegovog aktivnog bavljenja naftnim biznisom s tom zemljom, učinit će sve da se uspostave diplomatski odnosi između Rijada i Tel Aviva (čije obavještajne službe u tajnosti već dugo surađuju i ne samo da razmjenjuju informacije već i koordiniraju pojedine akcije na Bliskom istoku). S druge strane, američki mediji upravo danas javljaju o namjeri Washingtona da na Bliskom istoku uspostavi svojevrsni „arapski NATO savez“ na čelu sa Saudijskom Arabijom (info: The Wall Street Journal) čiji bi glavni regionalni protivnik bio Iran, a glavni saveznik – Izrael.
Mi se ne bismo prerano izjašnjavali o realnosti takvog projekta. Naime, već je i ranije, u više navrata bilo pokušaja osnivanja zajedničke arapske vojske (zadnji put 2015. godine) koji bi neslavno završavali zbog nedovoljnog povjerenja između vodećih arapskih država, prije svega Egipta i Saudijske Arabije ali i ne samo njih. Po tom pitanju evidentan je i strah pojedinih zemalja da se takav vojni savez ne bi s vremenom počeo miješati u njihove unutarnje političke odnose, zbog čega se javlja i problem osnivanja nadzornog mehanizma i uspostave uravnoteženog zapovjednog kadra unutar jedne takve nove vojne strukture. S druge strane, teško je vjerovati da bi arapskim državnim vodstvima bilo lako objasniti njihovim građanima i biračkom tijelu, kako je baš Izrael ona zemlja koja im treba biti ključni regionalni saveznik u borbi protiv ipak muslimanskog Irana, pa makar on bio i „krivovjeran“ u odnosu na dominantni sunitski smjer islama.
0 komentara