NEUSPJEH TURSKOG LOBIJA: NJEMAČKA PRIZNALA GENOCID NAD ARMENCIMA

Budi li se Europa iz svoje smrtonosne uspavanosti? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo dati kroz analizu triju objavljenih agencijskih vijesti.

Zastupnici njemačkog parlamenta Bundestaga su 2. lipnja većinom glasova usvojili rezoluciju kojom se priznaje turski genocid nad armenskim stanovništvom 1915. godine. Naziv rezolucije je „Sjećanje na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama u Osmanlijskom carstvu prije 101 godine“.

„Uništavanje Armenaca u Osmanlijskom carstvu tijekom Prvog svjetskog rata bilo je najveća katastrofa koja je imala ogromne posljedice u tisućljetnoj povijesti armenskog naroda. Iz razloga jer su deportacija i masovna ubojstva, po nezavisnim izvorima, stajale života više od milijun Armenaca. Veliki broj neovisnih povjesničara, parlamenata i međunarodnih organizacija smatraju progonstvo i ubojstva Armenaca genocidom“, kaže se u tekstu usvojene rezolucije. Tijekom nekoliko mjeseci, dok su u Bundestagu trajale rasprave u svezi tog dokumenta, turski lobij je svim silama vršio pritisak na zastupnike i njemačko državno vodstvo, ali njihov rezultat urodio je sa svega dva glasa u tursku korist prilikom glasovanja o rezoluciji– jedan „protiv“ i jedan „suzdržan“.

Reakciju turskih vlasti nije trebalo dugo čekati. Svoj gnjev prvi je izrazio predsjednik Erdogan, koji je, osudivši rezoluciju, zaprijetio poduzimanjem koraka nakon preciznog izučavanja teksta usvojene rezolucije. Istotobno je najavio trenutačni opoziv turskog veleposlanika iz Berlina. Turski predsjednik je po tko zna koji put izjavio, kako će se usvajanje rezolucije o „tzv. genocidu nad Armencima“ negativno odraziti na odnose dviju zemalja, ne govorivši pritom ni o kakvim detaljima. Istodobno je turski potpredsjednik vlade Numan Kurtulmush odluku njemačkog parlamenta nazvao povijesnom greškom. „Za Tursku ta odluka nema nikakvu pravnu snagu. Ona ne koristi našim prijateljskim odnosima“, izjavio je turski potpredsjednik vlade na svojoj Twitter stranici.

I dok Turci razmišljaju kako „što više zasoliti Njemačkoj“, u Armeniji je prava euforija. Ovu rezoluciju, osim u kontekstu pružene pravde i satisfakcije (makar i previše zakašnjele) armenskom narodu i „kazne“ Turskoj (čija sadašnja generacija nema nikakve veze s tim zločinima ali ne želi prihvatiti stvarnost bojeći se, prije svega, pravnih posljedica i eventualnog plaćanja golemih odšteta žrtvama genocida), treba promatrati i u kontekstu važnosti i veličine Njemačke u okvirima međunarodne zajednice. Prije svega, Njemačka je „lokomotiva“ EU i za očekivati je kako će nakon nje usljediti usvajanja sličnih rezolucija i u drugim zemljama članicama. Do sada su genocid priznale jedino Francuska (i to u formi zakona), Vatikan kroz dokument i izjavu papae Franje 17. travnja 2015. godine i još znatno ranije Ruska Federacija.

Geopolitika.news ipak prosuđuje, kako turski državni vrh nije u položaju za poduzimanje bilo kakvih konkretnih i učinkovitih protumjera niti prema Njemačkoj niti EU, uključno i ucjene izbjegličkim valom koji bi iznova mogao krenuti preko Turske i tzv. balkanske rute. Turska, naime, osim velikih gospodarskih interesa koje ima u odnosima s EU nakon što je izgubila veliko rusko tržište (poslje uvođenja oštrih gospodarskih sankcija od strane Moskve, kao posljedica rušenja ruskog bombardera u Siriji, u studenom 2015. g.), ima i brojnu vlastitu dijasporu diljem Europe. Samo u Njemačkoj se broj Turaka procjenjuje na oko 5 milijuna (tu se misli i na turske Kurde, koji, prema pojedinim procjenama, čine čak 1/3 ukupne turske dijaspore unutar Europe. Osim toga, nije za očekivati da njemački državni vrh prethodno nije dobro odvagnuo i procjenio težinu posljedica eventualnih turskih protu-mjera koje bi ona bila u stanju poduzeti. Zato će vrlo brzo nakon sadašnjeg šoka, namjenjenog u prvom redu domaćoj javnosti, Ankara iznova zaigrati na politiku suradnje i s Bruxellessom i s Berlinom. Ona drugog izbora niti nema. SAD je ipak predaleko, istok joj je „odrezan“ od strane Rusije, a na južnim granicama joj je ratni kaos Sirije i Iraka s nepredvidivim scenarijem razvoja ukupne kurdske problematike čiji čimbenik Turska smatra glavnom ugrozom svoje državne opstojnosti.

EU odgodila odluku o ukidanju viza za Gruziju

Druga agencijska vijest jučer objavljena, a koja u Hrvatskoj nije spomenuta niti joj je dana odgovarajuća pozornost, jest ona, o odgodi usvajanja od strane EU odluke o ukidanju viznog sustava za državljane Gruzije (info: agencija Reuters). Protiv takve odluke glasale su Njemačka i Francuska. „Turska, Ukrajina i Kosovo također moraju očekivati daljnju odgodu ukidanja viza, zato što je blok zauzeo oprezniji stav temeljem zabrinutosti izazvane imigrantima“, izjavio je predstavnik jedne članice EU.

Rasprava o ukidanju viza Gruziji nastavit će se, pretpostavlja se, za tjedan dana, a tek nakon toga će se nastaviti pregovori po tom pitanju i s Ukrajinom.

Podsjetimo, 26. svibnja EU je objavio namjeru o privremenom ukidanju viza za Gruziju i Ukrajinu kako ne bi „dopustio novu migracijsku krizu“. Međutim, 21. svibnja francuski ministar unutarnjih poslova Bernard Cazeneuve izjavio je kako „još nije vrijeme“ za uvođenje bezviznog sustava s Ukrajinom i još tri države. „To pitanje ne može biti riješeno tijekom sljedećih tjedana i mjeseci. Francuska to ne želi“, izjavio je francuski ministar policije, a podržao ga njemački kolega Thomas de Maizière.

Ivan Šimonović, pomoćnik glavnog tajnika UN-a, optužio Ukrajinu za mučenje i ilegalno zatvaranje ljudi

Ukrajinska služba sigurnosti (SBU) provodi masovna uhićenja simpatizera pobunjeničkih pokreta u državi i sustavno primjenjuje mjere mučenja nad njima, piše britanska novina The Times, pozivajući se na pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava Ivana Šimunovića.

Još prije nego što će misija UN-a za monitoring ljudskih prava u Ukrajini 3. lipnja predstaviti svoje 14. po redu izvješće, Šimunović je izjavio za The Times, kako je u pojedinim sferama „nepoštivanje ljudskih prava“ od strane Kijeva postalo svakodnevno i redovito.

Izvješće opisuje stotine slučajeva ilegalnih uhićenja i grubog postupanja prema zadržanim, kako sa strane ustanika na istoku tako i sa strane vladinih službi. Dokument po prvi put ukazuje na veliki broj i surovost u programu primjene mučenja od strane Kijeva, a govori se i o pet tajnih zatvora izgrađenih od strane kijevskih vlasti. Šimunović je novinarima govorio i o konkretnim slučajevima premlaćivanja i mučenja zadržanih osoba od strane ukrajinske službe sigurnosti SBU.

Kasnije, pri službenom predstavljanju dokumenta, pomoćnik glavnog tajnika Šimunović izjavio je, kako, „misija UN-a i dalje prima mnoge dokaze o mučenjima, grubom postupanju, svojevoljnoj izolaciji bez kontakata s vanjskim svijetom, izvršenih od strane SBU u zoni sukoba“.

Prije nekoliko tjedana SBU nije dozvolio inspekcijski nadzor misije UN-a u gradovima Mariupolj i Kramatorsk, gdje su njihovi službenici navodno mučili zatočenike.

Misija UN-a za nadzor ljudskih prava ima svoje urede u Kijevu, Donjecku, Dnjepropetrovsku (od prije desetak dana preimenovanog u Dnjepr), Harkovu, Kramatorsku i Odessi.

Kroz ove tri vijesti može se izvesti određeni zaključak:

EU počinje pokazivati određene disfunkcionalne elemente koji se odnose na neusklađenost stavova između službenog Bruxellessa i važnijih država članica. To se najbolje vidi kroz pitanje ukidanja viza Gruziji i Ukrajini – gdje je administracija EU imala jedan, a Berlin i Pariz potpuno oprečan stav. Slično se može reći i za njemačku rezoluciju o turskom genocidu, koja je također jasan signal njemačkog soliranja unutar EU (iako je to isključivo stvar država pojedinačno, ipak se ne može ne primjetiti tajming njezinog usvajanja, u vrijeme kada čitava EU strijepi od izbjegličke najezde i islamističkog terorizma i u kontekstu dogovora s Turskom po tom pitanju). S druge strane, izvješće UN-a o Ukrajini također po prvi put potencira negativne i optužujuće elemente i u odnosu na službenu ukrajinsku vlast, što se poklapa sa sve češćim kritikama upućenih Kijevu od strane EU službenika, da ne poduzima ništa konkretno glede implementacije dogovora u Minsku vezanih uz riješenje sukoba na istoku zemlje. Do sada su te kritike išle isključivo u smjeru Moskve (poveznica).

Radi li se o buđenju glavnih europskih država iz smrtonosne uspavanosti i prepuštanja SAD-u ekskluziviteta po pitanju zaštite njihove sigurnosti i vanjskopolitičkih interesa, ili je to samo privremeni „trzaj“ bez dugoročnog učinka, još je rano reći. Zato ćemo nastaviti pratiti sve nove elemente unutar turbulentnih europskih odnosa i političkih, gospodarskih i sigurnosnih procesa koji će, u konačnici, odrediti i hrvatsku sudbinu.