Moskvi je potreban novi konflikt na Balkanu koji bi destabilizirao, a možda i urušio EU

S Oleksandrom Levchenkom, veleposlanikom Ukrajine u Republici Hrvatskoj, razgovarali smo o tradicionalno dobrim odnosima između naše dvije zemlje nakon 25 godina od uzajamnog priznavanja, te što one danas mogu jedna drugoj ponuditi na gospodarskom planu, posebno u turizmu i energetici. Poseban dio razgovora posvećen je odnosima Ukrajine s Europskom unijom, te aktualnoj ruskoj politici prema Krimu, ali i Balkanu. Dakako, u svjetlu novih svjetskih geopolitičkih preslagivanja, nisu izostala ni razmišljanja o budućim odnosima dviju svjetskih velesila – Amerike i Rusije, pogotovo nakon preuzimanja ključne uloge novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Hrvatsko-ukrajinski odnosi tradicionalno su dobri i sasvim se sigurno ne temelje isključivo na sličnim iskustvima koje su dvije zemlje imale egzistirajući u višenacionalnim državnim zajednicama i socijalističkom društvenom uređenju. Kako procjenjujete sadašnji stupanj međusobnih odnosa naših dviju zemalja nakon 25 godina njihove samostalnosti, kao i njihovu daljnju perspektivu?

– Temelji ukrajinsko-hrvatskih odnosa mnogo su stariji i dublji. Ukrajina je pradomovina Hrvata. Došli ste na Jadran u sedmom stoljeću, ali bliskost naših jezika, kultura i mentaliteta još uvijek začuđuje. Ako sad kažem da su Hrvati jadranski Ukrajinci, a Ukrajinci stepski Hrvati, to neće biti puka metafora. Još jedan čvrsti temelj je solidarnost. Ona se pokazala u oba svjetska rata; naše dvije republike nisu slučajno bile pobratimljene u doba SSSR-a i SFRJ, ali najviše je solidarnost došla do izražaja za vrijeme stjecanja neovisnosti i rata za nju. Danas je Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, uvijek na strani Ukrajine, beskompromisno odobrava i provodi sankcije protiv agresora, jer je i sama prošla kroz ista ispitivanja.

Kad govorimo o pomoći, onda čak ni najbogatije države nemaju ono što nam daje Hrvatska, a to je unikatno iskustvo stečeno u ratu i u tijeku mirne reintegracije okupiranih teritorija. Proučavamo ga od prvih dana ruske agresije. Puno smo pažnje poklonili zbrinjavanju izbjeglica, kojih imamo milijun i sedamsto tisuća. Više od 50 vojnih psihologa iz Ukrajine, prošlo je stažiranje u Hrvatskoj za sprječavanje i liječenje posttraumatskog sindroma, a od rujna, hrvatski stručnjaci održavaju slična predavanja i u Ukrajini. Uvjeren sam da će to spasiti mnoge mlade živote. Ali, najvažniji pomak u tom procesu dogodio se krajem prošle godine. Hrvatski premijer, Andrej Plenković, u Kijevu je predložio osnivanje međuvladine Radne skupine za stalni i sustavni prijenos Ukrajini hrvatskoga iskustva. Takvu suradnju nemamo ni s jednom drugom zemljom!

Treba spomenuti još jednu izuzetno dirljivu vrstu hrvatske pomoći. Tijekom dviju zadnjih sezona, na Jadranu se odmorilo 150 naših boraca, te više od 1300 ukrajinske djece iz obitelji branitelja i izbjeglica. Ne možete ni zamisliti koliko znače 10 do 12 dana sunca, mora i mira za dijete koje je doživjelo u životu sve moguće nesreće koje sa sobom donosi rat.

Sjećate li se ukrajinskog priznanja RH? Malo ljudi zna da je Ukrajina bila jedna od prvih zemalja koja je bez ikakvih rezervi priznala neovisnost RH.

– 25. obljetnicu uzajamnog priznavanja Ukrajine i Hrvatske proslavili smo još krajem prošle godine. Hrvatska je nas priznala 5. prosinca, a mi smo uzvratili 11. prosinca 1991., dakle mjesec dana ranije od većine ostalih europskih zemalja. Posebna važnost tog čina sastojala se u tome što je Ukrajina još od 1945. godine bila članica Ujedinjenih naroda, te je postala prva država UN-a koja je priznala Hrvatsku. Uzajamno priznanje je upravo jedan od najizrazitijih primjera ukrajinsko-hrvatske solidarnosti o kojoj smo maloprije govorili. Dvije tek nastale države ujedinile su napore kako bi zajedno probile led međunarodne neodlučnosti i skepse.

Što Ukrajina i Hrvatska danas, osim dobrih političkih i kulturnih odnosa, jedna drugoj mogu ponuditi u gospodarskom smislu?

– Ne samo mogu ponuditi, nego već nude i aktivno djeluju. U 2016. je promet u trgovini između naših država porastao 1,5 puta. Velike perspektive postoje i u industriji i u poljoprivredi. Kao uspješni primjer navest ću hrvatski Brodotrogir i ukrajinsko Azovsko brodogradilište koji uspješno surađuju na narudžbama trećih zemalja. Posebno ću reći o energetici, koja je sada tijesno povezana s politikom i međunarodnom sigurnošću. Ukrajina, Hrvatska i Mađarska zajedno rade na projektu stvaranja Jadranskog plinskog koridora, koji će nam dopustiti znatno diversificirati izvore dostave goriva. Ukrajina namjerava sudjelovati i u ambicioznom hrvatskom projektu izgradnje LNG-terminala na Krku, što je od posebne važnosti za energetsku sigurnost cijele središnje Europe. Dodatni optimizam pokazuju gospodarstvenici obiju zemalja, velikim interesom za proširenje gospodarske suradnje. To potvrđuje održavanje prošle godine dvaju uspješnih poslovnih foruma – u Splitu i u Kijivu.

Kako procjenjujete razvoj odnosa dviju država u sferi turizma i postoji li uopće interes ukrajinskih investitora za taj sektor hrvatskog gospodarstva?

– Hrvatska je omiljeno ljetovalište za mnoge Ukrajince i broj naših turista u Hrvatskoj dinamički raste. U 2015. godini on je iznosio 50.500 ljudi, a tijekom devet mjeseci 2016. popeo se na 62 tisuće. Ne sumnjam da će očekivano uvođenje bezviznog režima EU-a za ukrajinske građane, značajno povećati te brojke. Nažalost, broj turista u drugom smjeru, iz Hrvatske u Ukrajinu, znatno je niži, iako Ukrajina također može ponuditi mnogo zanimljivoga. To mogu biti, na primjer, povijesna putovanja u pradomovinu Hrvata – Bijelu Hrvatsku, a sadašnju regiju Galiciju. Vrijedi vidjeti najstariji slavenski grad Kijiv, gradove Lavov i Odesu, Karpatska brda, Crnomorsku obalu i mnogo drugih turističkih bisera Ukrajine.

S obzirom na jaku rusku propagandu, posebice njihov medijski rat prema zemljama EU-a, može li se govoriti kako je sama EU u najkritičnijem trenutku ukrajinske povijesti Vašoj zemlji pomalo okrenula leđa?

– Ne, ne može. Ipak, Europska unija je uvela sankcije protiv Rusije. Razumije se, mnogi Ukrajinci smatraju da su te mjere previše meke i mlake, a da je EU troma i neodlučna. Ali vrijeme je pokazalo da te naoko slabe sankcije ipak djeluju, samo što su izračunate na duge staze. Europa je zaista veoma oprezna, nerado žrtvuje svoj komfor i ne voli zaoštravati situaciju. Zato nije htjela zadavati previše bolne udarce Rusiji, nego je uvijek ostavljala otvorene mogućnosti za dijalog i za povratak Moskve u polje međunarodnog prava.

Drugo je, pak, što Moskva nije pokazala nikakve naznake da će napustiti okupirani Krim i Donbas. Umjesto toga započela je „hibridni“ rat protiv EU-a, Amerike i NATO-a. On uključuje, ne samo izuzetno moćnu propagandističku ofenzivu, nego i špijunažu, kupovanje političara i cijelih stranaka, financiranje ekstremne ljevice i desnice, podršku svakojakih euroskeptičara. U arsenalu su i mnogo ozbiljnije stvari. To je krvavi rat u Siriji koji destabilizira cijeli svijet, poticanje terorizma u Europi, kibernetski napadi na SAD i druge države, to je i organizacija migrantskog vala koji je duboko uzdrmao Europsku uniju i njeno jedinstvo.

Posebno zabrinjava situacija na tzv. Balkanu. Da bi Putin ostvario svoj san o obnavljanju Ruskog imperija, mora eksplodirati Europu, a dobro zna gdje se nalazi njeno „bure baruta“. Koliko daleko je Kremlj spreman ići, svjedoči njegov nedavni pokušaj da izvede državni udar i ubije proeuropskog premijera u Crnoj Gori. Republika Srpska, koja je pod jakim utjecajem Rusije, sve otvorenije prijeti izlaskom iz BiH, što može prouzrokovati pravi rat. A ovih dana, jedan od najekstremnijih kremaljskih ideologa, Aleksandr Dugin, pozvao je na stvaranje „Velike Srbije“. Budimo jasni, Moskvi nije potrebna nikakva „Velika Srbija“, njoj je potreban novi konflikt na Balkanu koji bi destabilizirao, a možda i urušio EU. U takvoj situaciji Zapad bi trebao ostaviti blagodušno raspoloženje i ujediniti se pred licem izuzetno ozbiljne opasnosti. A Ukrajinu bi trebao promatrati, ne kao jadnicu kojoj je potrebno sažaljenje, nego kao zemlju koja brani Europu i zapadne vrijednosti na prvoj liniji bojišnice.

Kako uopće procjenjujete daljnji razvoj odnosa Kijev – Moskva, nakon svih poznatih događanja zadnjih godina?

– Zločin Putinovog režima sastoji se i u tome što je upropastio vjekovno prijateljstvo dvaju bliskih naroda. Svakako, kad se Rusija bude povukla s okupiranih teritorija i osudila Putinov režim, obnovit ćemo normalnu međudržavnu suradnju, ali rane još dugo neće biti zacijeljene, a obnavljanje iskrenog prijateljstva bit će moguće, možda, tek nakon nekoliko generacija.

Je li uopće moguća i provediva ideja neke mirne reintegracije ukrajinskog teritorija koji sada ne kontrolira službena vlast, o čemu je dosta hrabro progovorio i naš premijer tijekom posljednjeg posjeta Ukrajini?

– Ne samo da je moguća, nego je to i jedini mogući ishod. Za to je potrebna prije svega spremnost Ukrajinaca da brane svoju domovinu, i to mi imamo. Apetiti Putina su bili puno veći, planirao je okupirati pola naše zemlje, a stao je tamo gdje su ga zaustavili ukrajinski branitelji.

Također su potrebni odlučnost i dosljednost zapadnog svijeta u obrani međunarodnog prava. Kao što sam rekao, sankcije djeluju polako, ali sigurno. Ako zapad ne nasjedne na propagandu ruske agenture i ustraje sa sankcijama, jednog dana će se ruska vrhuška naći pred dilemom: ili deokupacija Krima i Donbasa ili gospodarski i socijalni kolaps. Rusija je ogromna, ali njeno je gospodarstvo zaostalo i neefikasno; već sada ne može normalno uzdržavati ni sama sebe, a kamoli okupirane teritorije.

Smatrate li da se Krim može vratiti pod okrilje ukrajinskog suvereniteta? Naime, čini se kako ga svjetske, a posebno europske političke elite, vrlo malo spominju u posljednje vrijeme, a Krim je zapravo europski problem?

– Krim je zalogaj kojim će se Moskva zadaviti. Morat će ga vratiti tamo gdje ga je ukrala. Pozornost svjetske zajednice zaista je sada koncentrirana na Donbasu, jer tamo se prolijeva krv. Ali ni Krim nitko ne zaboravlja. Čak i više od toga, zapadne političke elite predobro znaju da je upravo Krim glavni problem. Jer, Krim je Rusija ne samo okupirala, nego i anektirala, dakle proglasila ga je dijelom vlastitog teritorija. To je prva aneksija u povijesti Europe nakon Hitlerovog doba. Dok ona traje, međunarodno pravo i sigurnosni sustav Europe i svijeta ostaju urušeni. Nitko se neće pomiriti s time da banditizam postane osnovni princip međudržavnih odnosa.

I samu Europsku uniju trese velika kriza – izbjeglička, sigurnosna, gospodarska, kriza identiteta i proklamiranih vrijednosti. Kako u takvim okolnostima procjenjujete perspektivu ukrajinskih odnosa s EU-om i gdje vidite položaj svoje zemlje kada je riječ o najnovijim geopolitičkim iscrtavanjima budućeg svijeta, kojima upravo svjedočimo?

– O problemima Unije već smo dosta govorili, kao i o nekim njihovim uzrocima. Ali, bit je u tome da je ona osnovana na plemenitim, a ujedno i racionalnim principima. Moguće su teškoće, greške i krize, ali od njih sloboda, demokracija, vladavina prava i prijateljski suživot naroda, ne gube svoje vrijednosti i privlačnosti. Ukrajina je tvrdo opredijeljena da jednog dana postane članica EU-a. Podsjetit ću da je Majdan u Kijevu izbio upravo zato što je predsjednik Janukovič naglo promijenio europski vektor kretanja Ukrajine na ruski. Tako da naši vojnici na bojišnici danas brane ne samo neovisnost domovine, nego i svoj europski izbor. Izgleda da su u vrijeme širenja euroskepse, Ukrajinci najodaniji Europljani.

Što ukrajinski državni vrh očekuje od budućeg američkog predsjednika? Strahuje li, zapravo, od svojevrsne izdaje ukrajinskih interesa zbog navodno dobrih odnosa g. Trumpa s ruskim predsjednikom Putinom i najave poboljšavanja američko-ruskih odnosa?

– Buduća vanjska politika novog američkog predsjednika još uvijek je po mnogim pitanjima velika nepoznanica, što daje novinarima i politolozima ogroman prostor za različita nagađanja. Ja sam, pak, državni službenik, pa mogu sa sigurnošću reći da će ukrajinska diplomacija uraditi sve da partnerski odnosi sa SAD-om postanu još čvršći i da nas Amerika i dalje podržava u našoj borbi protiv ruske agresije.

Što se mog osobnog mišljenja tiče, ne bih žurio s proruskim zaključcima g. Trumpa. Izgleda da u Kremlju zaista računaju da će Vladimir Putin i Donald Trump postati dvojica ortaka koji će lijepo podijeliti svijet, a da Putin uz to još i zapovijeda. To su isprazne maštarije. Predsjednik Trump će se brinuti ponajprije o interesima Amerike, a za to mu Putin uopće nije potreban ni kao ortak, a kamoli kao šef. Ako i dođe do nekog flerta, trajat će do prve prijevare Kremlja, dakle veoma kratko.