HE-177 GREIF – ZRAKOPLOV KOJI JE PROŽDIRAO PRORAČUN

Pogreška je napravljena u samom startu. Odmah nakon  što je prvi prototip masivnog njemačkog bombardera dugog dometa Heinkel He-177  Greif ili Griffin 1937. godine  napustio tvornicu, njemački vojni vrh je zatražio da se taj bombarder,  težak 35 tona kada je naoružan bombama, prilagodi napadima iz obrušavajućeg leta i pretvori iz klasičnog bombardera dugog dometa u obrušavajući bombarder.

Na temelju pozitivnih iskustava s mnogo manjim jednomotornim zrakoplovom Junkers Ju-87 Stuka ( Sturzkampfflugzeug), koji je napadao iz obrušavajućeg leta, željeli su stvoriti teški bombarder daleko većeg dometa, koji će na isti način kao i Stuka moći precizno bombardirati iz obrušavanja. Takva odluka neposredno je utjecala na konstrukciju zrakoplova i njegov daljnji razvoj koji je doveo do potpunog promašaja. He-177  jednostavno je bio prevelik za zadaće obrušavajućeg bombardiranja, preskup za proizvodnju i rastrošan u borbenom korištenju. Zbog svih mogućih kompromisa koji su učinjeni pri njegovom dizajniranju i proizvodnji, zrakoplov, proizveden u nešto više od 1000 komada, toliko je gutao proračun ratne Njemačke da ga  je, prema vlastitoj izjavi, Hermann Goering svojom zapovjedi prizemljio i zabranio njegov daljnji razvoj i nastavak proizvodnje. Američkim znanstvenicima, koji su nakon rata sastavljali izvješće o učincima  strateškog  anglo-američkog bombardiranja Njemačke (The United States Strategic Bombing Survey),  među kojima je bio i  profesor Kenneth Galbraith, otac nekadašnjeg američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha, Goering je doslovno rekao: “Morao sam prizemljiti taj zrakoplov jer je konzumirao previše benzina, a mi ga jednostavno  nismo  imali dovoljno.“ Prema Richardu Suchenwirthu, povjesničaru i suosnivaču austrijske nacionalsocijalističke stranke, a kasnije analitičaru Odjela za povijest zračnog ratovanja pri U.S. War Department, „projekt He-177 zaslužan je za  konačno uništavanje Luftwaffea kao subjekta sposobnog za rat“. Stoga je 3. srpnja 1944. godine na  sastanku glavnog stožera, na kojem je nazočio i Goering, zaključeno kako „He-177 mora biti povučen iz proizvodnje čim se dovrše posljednji zrakoplovi koji su na proizvodnim trakama, kako bi se cijeli taj proizvodni kapacitet mogao upotrijebiti u drugim programima.“ Štoviše, odlučeno je da se obustavlja daljnji razvoj i usavršavanje He-177 i zabranjuju testovi na ograničenom broju  zrakoplova koji su se do tada provodili. Zaključak Suchenwirtha  je, da je He-177 bio potpuni promašaj koji je usisao vrijedne resurse njemačke industrije u neučinkovit zrakoplov.

He-177 bio je maštovito zamišljen s dizajnerskog i inžinjerskog stajališta ali iz istog razloga i potpuno neučinkovit. Obrušavajući bombarder, naime, zbog velikog opterećenja konstrukcije  pri obrušavanju i velike G-sile kod izvlačenja iz obrušavanja mora biti kompaktan, masivan i žilav i stoga je zbog svih dodatno ugrađenih ojačanja konstrukcije najčešće težak. No, tu mora postojati precizni  balans između  različitih komponenti konstrukcije.  Zrakoplov mora biti dovoljno čvrst za podnošenje naprezanja ali ne smije biti pretežak. Sve je to postignuto kod glasovitog Ju-87 Stuke. Ideja da se veliki bombarder pretvori u zrakoplov koji bi mogao obavljati iste zadaće kao i Stuka bio je potpuni promašaj.

Radi zahtjeva za sposobnošću obrušavanja na veliki bombarder ugrađene su dvije elise, na svakom krilu po jedna ali kako bi se dobila potrebna snaga svaku od elisa pogonila su dva motora DB-601 kakvi su se koristili u lovcu  Messerschmitt Bf 109, dakle dvije elise su pokretane s ukupno četiri motora. Motori su bili po dva spojeni u jednoj zatvorenoj gondoli na svakoj strani krila ili kako je to Goering oduvijek sumnjajući u vrijednost  tog zrakoplova podrugljivo znao reći – „međusobno zavareni“. Takvo rješenje pogonske grupe bila je nova katastrofalna odluka jer su motori bili preblizu jedan drugome i zatvoreni u gondoli koja je morala biti dodatno ojačana zbog potrebe obrušavanja zrakoplova. To je rezultiralo s problemima u hlađenju motora i izazivalo česte požare. Stoga je zrakoplov od strane njemačkih pilota i nazvan „Luftwaffenfeuerzeug“ ili „Luftwaffeov upaljač “.

U konačnici Njemačka je izradila više od tisuću He-177, a s njima je imala više problema nego koristi. Zrakoplov je trošio ogromne količine goriva, a koliko je štetio ratnim naporima Njemačke vidljivo je već i stoga što je na jedan taj neučinkoviti zrakoplov odlazilo četiri motora koji su mogli biti upotrebljeni za proizvodnju četiri izuzetno učinkovita i korisna borbena zrakoplova Me-109. He-177 nikada nije postao pravi bombarder za obrušavanje jer je nakon zbrojnih nesreća zabranjeno obušavanje pod većim kutom od 60 stupnjeva, a to, zapravo, i nije pravo obrušavanje niti se mogla postići preciznost kakvu su postizali pravi obrušavajući bombarderi Ju-87. Na kraju priče, zbog potpune zračne prevlasti savezničkih snaga na svim ratištima i razvoja ciljničkih sprava, bombardiranje iz obrušavanja je postalo zastarjelo i nepotrebno pa je He-177 izgubio i svoju zamišljenu – nikad ostvarenu svrhu.

Zrakoplov He-177 tipičan je primjer kako završavaju ambiciozni projekti pri kojima se u loš dizajn ulažu ogromna sredstva. Takva oružja na kraju su veća opasnost za svoga korisnika nego za neprijatelja.