Gostovanje analitičarke Geopolitika.news dr. sc. Jadranke Polović u emisiji ‘Global’ HTV-a

S obzirom na koncept vanjsko-političke emisije „Global“ Hrvatske televizije i vremensku ograničenost koja se njime daje komentatorima određenih tema, ovom prigodom dostavljam svoje kompletirane odgovore na pitanja urednice gđe. Zdenke Kardum, a koji nisu bili objavljeni:

  1. BREXIT – Gura li tvrdi Brexit EU prema njenom kraju? Mogu li krize i jačanje populističkih pokreta razoriti EU?

Da, rezultati britanskog referenduma zasigurno su iznenadili svijet. Uz izbor Donalda Trumpa, Brexit je jedan od događaja iz 2016.g. koji će nesumnjivo vrlo snažno utjecati na promjene smjera međunarodnih odnosa. Želim naglasiti kako Brexit nikako nije tek izraz volje britanskih birača i “populistički” nastrojenih političara, poput Nigela Faraga, već poglavito strateška, dugo pripremana i promišljena odluka britanske političke elite. Theresa May, britanska premijerka, nedavno je predstavila tzv. “Bijelu knjigu”, strategiju izlaska Velike Britanije iz EU, proces koji bi trebao započeti krajem ožujka. Riječ je o sveobuhvatnom procesu koji uključuje napuštanje zajedničkog tržišta, ali i povlačenje Britanije iz Suda pravde EU, dakle vraćanje nadzora nad granicama UK u smislu nadzora imigracije iz EU.

Theresa May bila je prva strana gošća novog američkog predsjednika, Donalda Trumpa, u siječnju 2017. g. Naizgled, posjet je imao tek simboličku razinu, međutim, tijekom govora britanske premijerke poslane su važne poruke! Kao i koji tjedan prije, na World Economic Forumu, May je naglasila stvaranje globalno utjecajne i suverene Velike Britanije i zauzimanje vodećeg položaja u međunarodnim odnosima. Nova uloga podrazumijeva obnavljanje britanskih posebnih veza sa SAD-om temeljem “zajedničkih vrijednosti” i istih interesa te potpisivanje vlastitih bilateralnih trgovinskih sporazuma s Amerikom i zemljama Commonwealtha. Za Europsku uniju to znaci “tvrdi” Brexit, tj. potpuni izlazak iz ovog braka u kojem je, prema riječima premijerke, njena zemlja, temeljem članstva, svakodnevno izdvajala ogromne sume novca u blagajnu EU. Iako Velika Britanija “ostaje najbolji prijatelj i susjed” EU-a, nova “Global Britan” postat će velika trgovačka nacija na svjetskoj razini, koja gleda preko granica Europske unije.

Što ovakav “tvrdi” Brexit znači za Europsku uniju vidjet će se uskoro. Kakva je uloga Velike Britanije unutar EU, koliko je zaista financijski pridonosila, a koliko uzimala od pristupa zajedničkom tržištu, neka su od pitanja koja će se sigurno analizirati u narednom razdoblju. Međutim, temeljno je pitanje, ima li EU političke snage za održivost projekt europske integracije, osobito uzimajući u obzir sve očitiju bipolarizaciju između bogate europske jezgre i njezine periferije.

Naime, Europska je unija već nekoliko godina zahvaćena procesom urušavanja. Financijska kriza iz 2008. g. snažno je naglasila razlike koje postoje između bogatog Zapada i njezine periferije: južnih mediteranskih članica, istovremeno „starih“ članice EU kao i Nove Europe ili „novih“ članica na istoku Europe, poput Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i zemalja Baltika, koje, u potpunosti politički, gospodarski i sigurnosno ovisne o bogatom Zapadu, postaju područje masovnog iseljavanja.

Dok se u zemljama bogate europske jezgre “proizvodi” turbo dohodak i kontinuirano otvaraju radna mjesta, u zemljama europske periferije ona se sustavno i planski uništavaju. Trump je nedavno rekao kako je Europska unija tek proširena Njemačka. To je najvećim dijelom točno i od te izjave ne treba bježati. Naime, dok EU sve više slabi, Njemačka gospodarski raste te postaje politički najutjecajnija zemlja EU. Stoga, za trenutno stanje u EU, Njemačka je odgovorna bar dvojako:

  1. Njemačka je politika svojim utjecajnim položajem u posthladnoratovskoj Europi snažno otvorila prostor njemačkom investicijskim kapitalu, koji je u protekla dva desetljeća ovladao istočnom i jugoistočnom Europom. Inzistirajući na paradigmi privatizacije, liberalizacije i deregulacije, njemački je kapital vrlo egoistično iskoristio postojeće materijalne resurse ovih zemalja na način, da je stvorenu vrijednost zapravo preusmjerio prema zemlji matici, ne vodeći uopće računa o potrebi razvoja ovih zemalja. Posljednjih godina, Njemačka u ime „europskih vrijednosti“ kao sto je sloboda kretanja radne snage, zapravo besramno izlaže zemlje istočne i jugoistočne Europe masovnom egzodusu radno sposobnog, stručnog i akademski obrazovanog stanovništva. Kao kreatorica europske monetarne politike, Njemačka je nametanjem tvrdog neoliberalizma zapravo vrlo odgovorna za urušavanje društva u zemljama europske periferije. Izravan rezultat zahtjevane politike štednje je propast javnih politika, iznimno visoke stope nezaposlenosti, rast siromaštva i nejednakosti, kao i gospodarska, socijalna i politička destabilizacija članica iz istočne, jugoistočne i južne Europe..

      2. Stihijska politika useljavanja (politika dobrodošlice) Angele Merkel donijela je Europskoj uniji gotovo neriješive probleme: od brojnih terorističkih napada, narasle islamofobije, ali i sve jačeg euroskepticizma i jačanja političkih koncepcija, vrlo različitih od tzv. Sorosove Europe.

Treba reći kako nije riječ o populizmu, ljudi postaju svjesni da ovako dalje ne ide i da vrijednosti koje nudi EU zapravo nisu nikakve vrijednosti, tek izlizani klišei, zbog čega je moralno i etičko urušavanje projekta ujedinjene Europe sve očitije. Najveća istinska vrijednost EU bila je socijalna Europa, koja postupno nestaje u korist banaka i korporativnog kapitala čiji je snažni zaštitnik upravo Europska komisija. Nitko normalan vise ne doživljava EU kao prostor slobode, demokracije, tolerancije, ljudskih prava i ekonomskog blagostanja, a vrijednosti koje nam nudi europska elita potrebno je dubinski preispitati.

2017.g. je presudna za EU! Uz već postojeći odmak zemalja Visegradske skupine od politike EU, izbori koji se trebaju održati u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj zasigurno će snažno utjecati na budućnost projekta ujedinjene Europe.

2. Odnosi u susjedstvu – je li riječ o stvarnom zaoštravanju ili to rade mediji?

Uistinu nije pitanje radi li se o stvarnom zaoštravanju – živimo u informacijskoj stvarnosti koja je manipulacijom proizvela hibridna neprijateljstva na prostoru regije. Teška retorika, zveckanje oružjem i suprotstavljeni interesi velikih sila vrlo su zapaljiva smjesa, koja na prostoru regije može aktivirati postojeca krizna žarišta. Indikatori zaoštravanja sigurnosnih prilika na zapadnom Balkanu brojni su i sasvim očiti: naoružavanje Hrvatske i Srbije, narušeni odnosi, otvorena neprijateljstva i sporenja između zemalja regije (Hrvatska – Srbija; Hrvatska – BiH; Srbija – BiH; Srbija – Kosovo; Makedonija – Kosovo – Albanija). Vrlo složena situacija na prostoru regije, izazvana je najmanje djelovanjem „domaćih“ političkih snaga ili regionalnih aktera koji su tek marionete ili lutke na koncu zainteresiranih izvanjskih igrača: od SAD-a, Velike Britanije, Njemačke do Turske i Rusije. Naime, jos od vremena raspada bivše Jugoslavije kompleksni sigurnosni izazovi snažno su prisutni u regijii, iako su u posljednja dva desetljeća bili suzbijani i zapravo “pritajeni” pod krinkom obećanja bolje budućnosti. Izgledno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u, za građane svih zemalja Balkana, postalo je tako obećavajuće jamstvo budućeg prosperiteta i kontinuiranog napretka. Unatoč općeprihvaćenoj tezi kako proces proširenja NATO-a i EU-a na države regije djeluje stabilizirajuće i poticajno na procese njihove političke, gospodarske i sigurnosne transformacije, današnje posljedice “europeizacije” i “demokratizacije” regije pod paskom međunarodne zajednice, ogoljele su do kosti izazove s kojima se suočava Zapadni Balkan: politička nestabilnost i kontinuirano gospodarsko urušavanje, uz jačanje radikalizma i ekstremizma, potencijalni su izvori novih kriza i nestabilnosti u regiji.

3. Je li istina da se zemlje regije ubrzano naoružavaju? Naoružava li Rusija Srbiju bez da je to oružje ona sposobna platiti?

Hrvatska definitivno povećava vojni proračun u sklopu odluke NATO-a da zemlje članice trebaju voditi računa o svojoj obrani i ne mogu se osloniti isključivo na kapacitete NATO-a koje osiguravaju SAD. Donald Trump je uveo zanimljivo pravilo – tko hoće da ga se brani, neka plati. Europska unija nikada nije puno polagala na vlastitu obranu. Stvaranje zajedničkih obrambenih snaga, o čemu su europski lideri godinama trabunjali, bilo je unaprijed osuđeno na propast. Još je operacija Allied Force, 1999.g. poduzeta protiv SR Jugoslavije, zapravo ukazala na sve razlike između europskih i američkih kapaciteta pri izvođenju ovakvih intervencija. Naime, tada su SAD osigurale gotovo svu borbenu potporu: sredstva za vođenje elektronskog rata, nadzor zračnog i kopnenog prostora, punjenje goriva u zraku i niz drugih aktivnosti ključnih za sukob visokog intenziteta, pa je bilo više nego očigledno kako su europski saveznici i dalje uveliko ovisni o SAD-u.

Sada se stvari mijenjaju! Naizgled pošteno, međutim u toj trampi Amerikanci će i dalje osiguravati naoružanje i vojnu opremu (koje će Europljani plaćati), dok će europske članice NATO-a, posebno Nova Europa, osigurati ljudstvo. Složno će ratovati za američke, britanske, francuske i njemačke ciljeve!

Nakon američkih donacija HV-u, i Rusi su požurili velikodušno donirati Srbiju. Treba naglasiti kako ovakve donacije, koje uglavnom uključuju staro, rasklimano i rashodovano oružje i vojnu opremu, te zahtijevaju obavezan remont, uglavnom odmah prate i sporazumi o vojno-tehničkoj suradnji kao i otvorene kreditne linije. Naime, trgovci oružja neviđeno zarađuju upravo na prodaji rezervnih djelova i angažiranju “know how” stručnjaka..

S druge strane donatori, pored zarade, očekuju i određene benefite, tj. političke ustupke vlada koje primaju ovakve donacije, u najmanju ruku da slijede politiku i interese donatora.

Općenito, u Europi je znatno povećan broj vojnih vježbi, oružje i vojna oprema nemilice pristižu u Poljsku, Njemačku, Baltičke zemlje, vidljivo je da NATO nastoji ojačati istočni blok i spriječiti širenje ruskog utjecaja prema istoku i jugoistoku Europe. U kontekstu potencijalnog sraza Zapada i Rusije, Srbija može biti jedna od zemalja koja će se među prvima naći na udaru.

Postoji li mogućnost sukoba u regiji? Mislim da postoji mogućnost otvaranja posredničkih ratova (proxy war) kojim će upravljati Zapad odnosno Rusija. Iako niti jedna država u regiji zapravo nije spremna za rat, uistinu postoje vrlo krizna žarišta, poput Srbije, Kosova i Makedonije, te svakako BiH.

  1. Što bi našem susjedstvu mogla donijeti politika Donalada Trumpa?

    Zapadni Balkan dio je jugoistočne Europe koja je svojim geostrateškim osobinama usko povezana sa Sredozemljem, područjem Kavkaza i srednje Azije, danas, područjem velike geopolitičke igre, tj. prostorom na kojem se sukobljavaju interesi Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke i drugih vodećih zemalja EU, ali i Turske, Rusije i Kine. U tom je smislu jugoistočna Europa svojevrsni most prema prostoru Euroazije (Heartland). Do sada su sve posthladnoratovske američke administracije svoju geostrategiju prema prostoru Euroazije oslanjale na privlačenje država jugoistoka Europe u svoju sferu interesa. To je smisao strategije proširenja NATO-a i EU na regiju, pri čemu su se SAD mogle pouzdati u vjerno savezništvo Slovenije, Hrvatske, Kosova, Albanije, Makedonije, Rumunjske i Bugarske kao i Turske i Grčke. Balkan je dugo promatran kao isključivo interesna sfera Zapada, a SAD i EU su vjerovali da su gospodari situacije.

Sada se stvari mijenjaju! Što Trump namjerava s Balkanom – pitanje je od milijun dolara! Naime, Trump je prije svega poslovni čovjek, koji ima snažne poslovne interese u Euroaziji. Njegov cilj je učiniti Ameriku velikom, što znači i velikom u vanjskopolitičkom smislu. Međutim, realnost suvremenih međunarodnih odnosa ukazuje na činjenicu da svijet više nije unipolaran. Svijet je činjenično postao multipolaran, u njemu Rusija ima snažne političke, sigurnosne i gospodarske interese. Trump je fokusiran na Kinu, stoga mu ne treba jačanje neprijateljstva s Rusijom koja je od 2000. g. sve prisutnija i utjecajnija na Balkanu.

Smatram kako će nova američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom dijelom prihvatiti interese Rusije u regiji. U neku ruku možemo govoriti o podjeli interesnih sfera na Balkanu. Ona može biti prešutna, ali tijekom vremena i definirana iscrtavanjem novih granica. Mislim da su tome priklonjeni i drugi zapadni igrači koji posljednjih dana užurbano rade na prekrajanju granica. Kao što vidimo, doslovno smo zatrpani prijedlozima zapadnih političara i analitičara koji nevjerojatno nasrtljivo inzistiraju na podjeli Kosova i Makedonije, razmjeni teritorija, podjeli Bosne te nude druge „zanimljive“ državotvorne prijedloge koji će nesumnjivo izazvati kaos u regiji. Smatram kako Zapad na brzinu nastoji otkinuti djelove teritorija Srbije i Makedonije te podijeliti BiH jer je ruski interes u regiji realnost koja se vise ne može ignorirati.