Fallacijeva Eurabija – vrli novi svijet Europljana?!

Europa se nasilno, ali tiho i neprimjetno, izvan fokusa vodećih korporacijskih medija i europske javnosti, utjeruje u novi geopolitički entitet zajedno sa sjevernom Afrikom i Srednjim istokom, koji će potom kao jedinstvena cjelina biti povezan sa SAD-om preko transatlantskog mosta ojačanog novim vojnim, trgovinskim i gospodarskim sporazumima.

Davno je, u prvim godinama ovog stoljeća, kontroverzna Oriana Fallaci Europu nazvala Eurabijom -Europa više nije Europa, to je Eurabija – naglašavajući pritisak arapske imigracije i kapitala na europske prostore. Ono što bi danas vidjela na geopolitičkom gradilištu jedinstvene Europske i bliskoistočne tvorevine ostavilo bi ju bez daha – i iskazalo puni sadržaj pojma njene Eurabije.

Neumoljiva geostrateška i geoekonomska logika uvijek iznova projekciju moći europskih naroda i njihovih različitih povijesnih integracija usmjerava prema prostorima na kojima se stoljećima prostiralo Rimsko carstvo – kao sirovinskim, energetskim i demografskim izvorištima i pravcima tržišne ekspanzije. Kao nekada rimskoj oligarhiji i njenim carevima, tako i današnjoj vladajućoj eliti najmoćnijih europskih država oličenoj u centraliziranoj Europskoj uniji i njenim američkim i arapskim partnerima nije stalo do kulturoloških i mentalnih posljedica koje će takve integracije imati na njihove narode, pa ni za konačnu povijesnu bilancu. Hoće li se EU za nekoliko desetljeća ili za nekoliko stotina godina raspasti ili ne, najmanje je bitno u trenucima gomilanja moći i bogatstva.

mn

Merkel i francuski „paralelni svjetovi“

A cijena planiranog geopolitičkog inženjeringa za europske građane bit će golema jer uključuje ne samo političku, vojnu i gospodarsku integraciju prostora, nego i kulturološku. Dvosmislena izjava njemačke kancelarke Angele Merkel o kraju multikulturalnosti zapravo je označila početak integracije imigranata u njemačko i europsko društvo i uređenje integrativnog sustava, kako bi se izbjeglo francusko anarhično postojanje „paralelnih svjetova“ na državnom teritoriju i tako stvorili preduvjeti za otvaranje novog vala imigracije, što su potvrdili i kasniji događaji.

Planirana integracija europskih, afričkih i bliskoistočnih prostora po mjeri geostrateških interesa s alibijem neizbježnih globalizacijskih procesa pokrenut će i olakšati migracijska kretanja ne samo iz tih novih imperijalnih pokrajina prema europskoj matici, nego i obrnuto kratanje europskog stanovništva prema Africi i Bliskom istoku. U obrnutom smjeru kretat će se europski financijski, gospodarski, tehnološki, upravni, sigurnosni i vojni stručnjaci i druga kvalificirana radna snaga, ali i masa europskih radnika s niskotarifnih poslova koji su zbog dolaska jeftinije radne snage s afričkih i bliskoistočnih prostora prisliljeni u potrazi za poslom krenuti na izvorišta migracija koja je uništila njihove živote. To će biti oni za koje je američki milijarder Warren Buffett nedavno prilično jasno izrekao pravce njihove društvene promocije: „Postoje ljudi koji ne posjeduju sposobnosti za opstanak u modernom tržišnom gospodarstvu, ali su pristojni građani. Što s njima? Poslat ćemo ih u Afganistan, iako ni tamo neće postići neke velike učinke.“

mn

Mi tamo, vi ovdje – najbolja opcija!

Takva razmjena stanovništva je upravo ono što gospodari svijeta i europska oligarhija žele vidjeti jer će osigurati konačno razbijanje europskih vjerskih, nacionalnih, kulturoloških i obiteljskih vrijednosti, svega što Europu čini Europom, što povezuje europske narode i pojedince i što sada još uvijek ograničava vladavinu neobuzdanog društvenog i gospodarskog liberalizma. Stoga se unifikacijom Europe i mediteranskog bazena, Sjeverne Afrike, Srednjeg istoka i cijelog arapskog svijeta želi stvoriti jedinstveni prostor slobodnog kretanja kapitala, roba i usluga, ali i radne snage. Povezivanjem tako stvorene geopolitičke cjeline sa SAD-om preko transatlantskih integracija ona će daleko nadmašiti limese nekadašnjeg Rimskog carstva i s američkim partnerima stvoriti najveći politički, vojni i gospodarski savez u povijesti.

Preduvjet je, dakako, bio pretvaranje EU-a u centraliziranu nadnacionalnu tvorevinu s elementima državnosti uz usporedno razbijanje stare državnopravne strukture Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka.

Tek prilagodbama ta dva dijela može se stvoriti planirana cjelina. Prenošenje islamističkog terora i imigracijskog kaosa na europske prostore završna je faza EU pretvorbe, a bliskoistočni ratovi obavljaju prilagodbu tog dijela buduće cjeline. Ili kako to diplomatski vješto preskačući početak kauzalnog niza definira još sredinom 2014. godine za Wall Street Journal stari geopolitički lisac Henry Kissinger: “Europa još nema atribute države,što izaziva interni vakuum moći i neravnotežu moći na njenim granicama. Istodobno su se dijelovi Bliskog istoka raspali po sektaškom i etničkom ključu i međusobno su u ratu; vjerske milicije i sile koje ih podržavaju krše granice i suverenost zemalja kako im se prohtije, dovodeći do fenomena propalih država koje ne kontroliraju teritorij. Europa pokušava transcendirati državu i voditi vanjsku politiku samo na osnovi diplomacije i suradnje, za razliku od vanjske politike koja koristi sredstva prisile. No teško da samo legitimnost odvojena od koncepta strategije može stvarati i održavati poredak“.

mn

Kissingerov naputak Europi i Mogherinijeva „naša regija“

Poruka je jasna, Europa mora stvoriti državnopravni okvir svog vanjskopoliktičkog djelovanja i kombinacijom diplomacije i tvrde sile preuzeti odgovornost za Bliski istok, koji Kissinger, nimalo slučajno, stavlja u kontekst europske politike.

Također, nimalo slučajno, gotovo dvije godine kasnije, u studenome 2015. godine, Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini na sveučilištu u Kairu održala je govor koji je na svome blogu predstavila pod naslovom „Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost“. Na samom vrhuncu imigracijske navale na Europu i pratećeg islamističkog terora Mogherini u Kairu prvi put otvoreno govori o „našoj regiji“, kao jedinstvenoj regiji Europe i arapskog svijeta. Europa se tako prvi put nakon izbijanja bliskoistočnih islamskih revolucija tzv. “arapskog proljeća“ – i to baš izrijekom najvišeg dužnosnika EU-a za vanjsku politiku, i baš u Kairu – srcu arapskog svijeta, pozicionira u istu regiju kao i Bliski istok. Mogherini nakon pozdrava na arapskom i uvoda kaže: “Ovo nisu laka vremena za ovu regiju – za našu regiju – i za svijet. Još jednom smo suočeni sa snagama koje nas pokušavaju podijeliti. Neki nam govore da traje rat između islama i ostatka svijeta. Oni govore da su Europa, Rim ili tzv. Zapad neprijatelji islama i Arapa. A isti ljudi govore i da su islam i Arapi neprijatelji u Europi i ostatku svijeta. Oni lažu svima nama. Oni lažu Arapima i Europljanima jednako… Europa i arapski svijet imaju isti interes. Želimo miran Bliski istok. Želimo okončati užas i živjeti bez straha. Imamo iste noćne more i iste snove. Imamo prave razloge stati rame uz rame i zajedno se suočiti s trenutnom krizom, jer od Libije, preko Jemena do Sirije opasna vremena vladaju Srednjim istokim, Sjevernom Afrikom i Sredozemljem, našom regijom.“

mn

Blagotvorni termin „naša regija“ sve liječi

Federica Mogherini je u naizgled dobronamjernom i mirotvornom govoru više puta izrekla termin „naša regija“ i time nedvojbeno potpuno svjesno naznačila smjer politike Europske unije. Pritom nema dvojbe da „naša regija“ u kontekstu govora ne predstavlja samo zemljopisni pojam, jer Mogherini je politička dužnosnica, a obraćanje prisutnima na kairskom Sveučilištu imalo je politički sadržaj i ciljeve. Riječ je o geostrateškoj viziji Unije i njenih američkih saveznika na stvaranju nove regije s Europom i MENA-om (Sjeverna Afrika i Srednji istok), radi dugoročnog osiguranja europskih i zapadnih interesa na prostorima s golemim tržišnim i demografskim potencijalom, energetskim izvorima i pogodnim pravcima njihova transporta prema Europskoj uniji.

Cijela ta agenda geopolitičkog povezivanja Europe i Bliskog istoka ima dugu povijest, a javno je reaktivirana nedugo nakon formalnog stvaranja EU-a ugovorom iz Maastrichta 1993. godine. Politički zametak strategije je pokretanje tzv. Euromediteranskog partnerstva (EUROMED) ili Barcelonskog procesa na sastanku ministara vanjskih poslova EU-a i Alžira, Egipta, Izraela, Jordana, Libanona, Libije, Maroka, Mauritanije, Palestinske samouprave, Sirije, Tunisa, Turske i Albanije u Barceloni 1995. godine.

mn

Libija, Afrička i Sredozemna unija

Barcelonski proces, koji je za ciljeve deklarirao „zajedničko djelovanje u interesu mira i stabilnosti kroz jačanje dijaloga o političkim i sigurnosnim pitanjima, izgradnju zone zajedničkog prosperiteta kroz ekonomsko i financijsko partnerstvo i uspostavljanje zone slobodne trgovine te zbližavanje među ljudima kroz programe socijalnog, kulturnog i humanitarnog partnerstva“ kulminirao je stvaranjem Sredozemne unije u srpnju 2008. na summitu u Parizu. No, stvaranju te unije odmah se usprotivila Libija, procijenivši da će ona biti udar na Afričku uniju kroz koju je libijska politika pokušavala ostvariti svoje ambicije vodeće afričke države. Dio europske javnosti posumnjao je u prave motive Barcelonskog procesa i intregracija koje iz njega proizlaze. Na otvoreno pismo danskog političkog publicista Andersa Bruuna Laursena u kojem je 2006. godine tražio objašnjenje razloga stvaranja Euromediteranskog partnerstva i posebno sudjelovanja Danske u njemu, tadašnji danski premijer, a kasniji glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen je odgovorio: “Cilj uspostavljanja područja slobodne trgovine podrazumijeva da južni partneri mogu dobiti postupnu integraciju na proširenom europskom tržištu i u konačnici koristiti četiri temeljne EU-slobode – slobodu kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – u zamjenu za političke i gospodarske reforme.“

Ostalo je povijest – željene političke i gospodarske reforme bliskoistočnog arapskog svijeta kako bi se on mogao uklopiti u „prošireno europsko tržište“ zapele su u samom startu, pa su pokrenute prodemokratske revolucije arapskog proljeća i serije kanibaliziranih ratova. “Arapsko proljeće promijenit će krajobraz Bliskog istoka“, oduševljeno je tada na CNN-u najavio George Soros. Usporedno nastavak i migracijske navale prema Europi, posljedice bliskoistočnih ratova i eskalacija islamističkog terorizma i njegovo prenošenje na europske prostore promijenili su krajobraz Europe i bolje je pripremili za uključivanje u novu geopolitičku konstrukciju. Tako da više ne bude glupih pitanja u stilu Laursena zašto jednoj Danskoj treba Euromediteransko partnerstvo.

mn

Proljeće“ se nastavlja

Stidljivo spominjanje „naše regije“, a to je ništa novo nego famozno Euromediteransko partnerstvo i Sredozemna unija, u govoru same šefice europske diplomacije, nigdje drugdje nego u Kairu, vjerskom i kulturološkom središtu arapskog svijeta i arapskog dijela Sredozemlja, naznaka je da agenda ide dalje i da su revolucije i ratovi uglavnom slomili otpore i politički i fizički likvidirali najžešće protivnike u Sjevernoj Africi i na Srednjem istoku.

To lomljenje kostiju otpora i preslagivanje bliskoistočnih prostora ostvareno je primjenom američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi Velikog Bliskog istoka, kasnije preimenovanoj u inicijativu Šireg Bliskog istoka, koju su Amerikanci u lipnju 2008. godine uspjeli progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta, među kojima i Rusije, uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost Regije šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” koji je predviđao „redovita izvješća o stanju ljudskih prava, vladavine prava i razvoja demokratskih institucija, redovite sastanke na ministarskoj razini s tematikom političkih i gospodarskih reformi uz usporedne sjednice organizacija civilnog društva i poslovnih lidera.

Egipatski predsjednik Hosni Mubarak agendu je nazvao „čistom deluzijom koja će pokušajem vanjskog nametanja reformi dovesti do anarhije na Bliskom istoku“, a tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac proročanski je 9. lipnja 2008. ustvrdio da usvojena agenda „provocira promjene koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija“.

I zaista tako nastali kaos i ratovi na Bliskom istoku trajat će sve dok se ne dovrši geopolitički inženjering prilagodbe Bliskog istoka i Europe i stvaranje jedinstvene cjeline s osobinama po kojima će ponosno moći nositi ime Eurabija. Kada se pozornije pogleda ta uzajamna prilagodba odvija se nasilno na način da se u arapske zemlje u Sjevernoj Africi i na Srednjem istoku uvodi europska i zapadna demokracija, a na europske prostore s Bliskog istoka pretvorenog u kaotičnu zonu sumraka se uvodi programirana migracija i islamistički terorizam. Saudijska Arabija i zaljevske autoritativne monarhije pritom su kao financijeri i sidrišta angloameričke i zapadne politike i strateških intesesa uočljivo izuzeti od procesa uvođenja demokracije i predstavljaju najbrutalnije bliskoistočne režime. Oni su tako i najočitiji dokaz da pravi cilj zapadne politike nije demokratizacija bliskoistočnih prostora prostora, nego otklanjanje svakog otpora njenim strateškim vizijama.

Arapske revolucije i ratovi koje su prizvele, imigracijska kriza, islamistički terorizam i njima ostvarena destabilizacija Europe samo su instrumenti strategije stvaranja novog jedinstvenog geopolitičkog bloka Europe sa Sjevernom Afrikom i Srednjim istokom, koja će ih posredno, u međusobnoj interakciji, kontrolirati i osigurati njihovo povezivanje preko transatlantskih integracija s američkom politikom.

Geopolitički planirana i u biti nasilna integracija Europe i bliskoistočnih prostora, u potpunoj suprotnosti s prirodnim tijekovima roba, ljudi i kulturnih utjecaja, na europskim bi prostorima mogla ostaviti posljedice na koje je upozorila pokojna Oriana Fallaci: „U trenutku kada se odreknete svojih principa i svojih vrijednosti vi ste mrtvi, vaša kultura je mrtva, vaša civilzacija je mrtva.“