Uspon Njemačke nakon Brexita i summita NATO-a

Akteri Brexita su nakon uspješno izvedenog blefa ovih dana pristupili dogovornoj preraspodijeli moći i utjecaja unutar strukture Europske unije, NATO-a i cijelog transatlantskog kompleksa. Nimalo slučajno, njihova zajednička operacija s Brexitom izvedena je neposredno pred povijesni summit NATO-a u Varšavi, koji će na temeljem međusobnog dogovora ključnih igrača izvršenog preslagivanja – Washingtona, Londona i Berlina – definirati novu jedinstvenu euroatlantsku geopolitičku arhitekturu i europski sigurnosni i obrambeni sustav. Njegovo središte moći bit će u trokutu Washingtona, Berlina i Londona s gotovo tragikomičnim doprinosom francuske politike zahvaljujući postignućima najslabijeg predsjednika novije francuske povijesti, Francoisa Hollandea, za kojega čelnica Nacionalne fronte, Marine Le Pen, posprdno kaže da nije francuski predsjednik nego zapravo njemački vicekancelar privijen uz skute Angele Merkel.

NATO summit koji upravo započinje u Varšavi za cilj ima stvaranje jedinstvenog auroatlatnskog odgovora Rusiji i bliskoistočnim izazovima i definiranje nove jedinstvene sigurnosne i obrambene strategije NATO-a na europskim prostorima, koja nije moguća bez daljnje centralizacije i stvaranja nadnacionalne državne strukture Europske unije kao geopolitičkog temelja Saveza, uz slamanje postojećih centrifugalnih sila unutar nje. A to je pak, prema prosudbama američkih i europskih stratega, nemoguće izvršiti bez odlučne uloge Njemačke u daljnjem jačem integriranju EU-a.

Berlin će biti oslonac američke politike u NATO-u u Europi

Njemačka će tako nakon neospornog primata u EU postupno ovladati i polugama moći unutar NATO-a, dakako prema prethodnom dogovoru s Washingtonom i Londonom. Do planiranog potpunog izrastanja Njemačke u efektivnu predvodnicu Saveza Washington će se unutar NATO-a u Europi još uvijek više oslanjati na britanski utjecaj, a za projekciju svojih interesa u EU-u oslanjat će se na Njemačku. No ne zadugo, federalizacijom EU-a pod njemačkim vodstvom, kao istinskog geopolitičkog okvira NATO-a, Berlin će postupno ovladati Savezom i postati oslonac američke politike u njemu. Takav razvoj događaja neće spriječiti ni negativni stav njemačke javnosti prema jačanju njemačkog vojnog angažmana jer njemačke građane nitko nije pitao za mišljenje prije dovlačenja divizija imigranata, pa ih ni za ekspanziju njemačke vojne uloge i pozicije u NATO-u također nitko neće ništa pitati. Inače, prema anketi washingtonskog think-tanka „Pew Research Center“ provedenoj u ožujku ove godine čak 58 posto njemačkih građana je protiv uporabe njemačke vojne sile u obrani NATO-ovih saveznika. Može se samo zamisliti koliki bi onda postotak bio protiv njemačke liderske uloge u NATO-u koju Berlinu kao vrući krumir u ruke guraju Washington i London. To je i razlog zašto njemačka kancelarka Angela Merkel u javnosti ne govori o njemačkim obrambenim ambicijama. No, unatoč tome u medije se ipak probija sve više podataka, posebice pred skoru vladinu objavu obrambene „Bijele knjige“, strateškog dokumenta koji određuje smjernice njemačke obrambene politike, prvog nakon 2006. godine. Ovaj budući doktrinarni dokument nedvojbeno najavljuje jačanje njemačke vojne moći i njenog rastućeg značaja za europsku obranu i NATO.

Njemačka će do 2030. uložiti 139 milijardi eura u obrambeni sektor

Prema „Bijeloj knjizi“, Njemačka za obranu troši ispod dva posto BDP-a koji preporučuje NATO, ali je unatoč tome najveći vojni potrošač u europskom dijelu NATO-a. Štoviše, Berlin u razvoju svoje strategije veće vojne uloge na globalnom planu i unutar Saveza planira do 2020. godine povećati svoj obrambeni proračun s 34,3 milijarde eura na 39,2 milijarde eura. U razdoblju do 2030. godine Njemačka će uložiti 139 milijardi eura u obrambeni infrastrukturu i opremu, a proporcionalno će rasti i njena vojna moć. „Bijela knjiga“ utvrđuje potrebu jačanja njemačke vojne uloge na svjetskoj pozornici, posebice unutar NATO-a i EU-a. Njemačka je i danas ključno logističko središte NATO-a u Europi i operativna osnovica za borbenu upotrebu vojnih snaga Saveza. Nakon Velike Britanije i Francuske, Njemačka je jedina euroska država koja može koristi vojnu moć kao sredtsvo odvaraćanja i usporedno vojno upravljati vanjskim krizama.

Sposobnosti njemačke oružane sile ubrano će rasti, a time i politička moć Berlina u provođenju integrativne politike unutar EU-a i NATO-a. Već danas kao najava stvaranja federalnog EU-a sa svojom vlastitom vojskom ukopljenom u NATO strukturu uspostavljena je praktična probna integracija nizozemskih i njemačkih postrojbi. Jedna nizozemska mehanizirana brigada uključena je u sastav njemačke 1. oklopne divizije i stavljena pod njemačko zapovjedništvo. Zametak je to ideje koja je usporedno s jačanjem njemačke vojne moći i ambicija za federalnim okupljanjem EU-a pod njemačkim vodstvom sve češće u opticaju. Njen najaktivniji promotor je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, a kancelarka Merkel do sada je izbjegavala izjašnjavanje o toj temi. No, ovih je dana indikativno baš pred sam summit NATO-a prvi put jedan visoki njemački dužnosnik izrijekom podržao ideju europske vojske.

Europska vojska pod njemačkim nadzorom

Vicekancelar Sigmar Gabril otvoreno je u razgovoru za Neue Osnabruecker Zeitung izjavio da „EU treba inati zajedničku europsku vojsku“. Iako u vrhovima američke politike postoje velike nesuglasice oko tog pitanja, ipak se čini da Amerikanci postupno sve više podržavaju ideju europske vojske pod uvjetom da njome upravlja Njemačka, koja bi osigurala njenu sigurnu poveznicu s NATO-om i SAD-om. Europska vojska pod njemačkom dominacijom omogućila bi lakše uvezivanje zapovijedne strukture NATO-a sa oružanim silama država članica.Istovrememo bruxelleska administaracija imala bi snažan instrument intervencije u kriznim situacijama unutar EU koji bi bio i simbol postignute eurointegracije, a moguće i njen zaštitnik. Varšavski sastanak NATO-a na kojem sudjeluje i vrh EU-a na čelu s predsjednikom Europske komisije Jean-Claude Junckerom ,Visokom predstavnicom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federicom Mogherini, i predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom, određuje tako i novu jedinstvenu obrambenu konstrukciju EU-a na čijem će vrhu nakon povlačenja Londona u sjenu dominirati njemačka politika koja ustalom jedina ima snage provesti željenu centralizaciju funkcija EU-a.

Američki dužnosnici su shvatili da ako nešto želite učiniti u Europi to morate učiniti sa silom koja zna kako raditi s EU-om. A to je Njemačka“, kaže Dan Hamilton, ravnatelj Centra za transatlantske odnose Sveučilišta Johns Hopkins i nekadašnji dužnosnik State Departmenta u Europi.

Politički analitičar Benjamin Oreskes za Politico izjavljuje da „nije tajna da je već godinama Njemačka i kancelarka Angela Merkel Obamina glavna poveznica u europskoj politici“, a Damon Wilson, nekadašnji ravnatelj za europske poslove Vijeća nacionalne sigurnosti (The National Security Council – NSC) predsjednika George W. Busha i sadašnji zamjenik ravnatelja think-tanka Atlantic Council, naglašavajući značaj nove uloge Njemačke, zaključuje: „U trenucima velikih problema prošlih godina vidjeli smo tranziciju američke politike u kojoj prvi poziv Washingtona nije išao prema Londonu, nego prema Berlinu. Ta tranzicija ubrzana je jačanjem njemačke ekonomske i političke moći“.

Nova uloga Velike Britanije u velikoj američkoj igri

Velika Britanija i dalje će zadržati značajno mjesto u strukturi NATO-a na europskim prostorima pored vodećeg SAD-a i narastajućeg utjecaja Njemačke, ali sada oslobođena obveza u EU-u i s većim manevarskim prostorom promicanja svojih i američkih interesa.

Takvu britansku poziciju jezgrovito opisuje Timothy Garton Ash, britanski povjesničar, politički analitičar i predavač Europskih studija na Oxfordu: „Izlazak iz članstva EU nije izolacionizam. Jaka i nezavisna Velika Britanija ostaje aktivna na svjetskoj sceni i ostaje snažna članica NATO-a. Pozicija izvan članstva u EU-u osigurava joj bolje mogućnosti zaštite njenih dugoročnih interesa na kontinentu, nego u situaciji kada bi bila dužna učiniti sve što joj europski kreatori politike kažu“.

No, sasvim je očito da prema ostvarenom dogovoru na relaciji Washington-London-Berlin na scenu stupa Njemačka kao novi predvodnik NATO-a u Europi, jer jedina može osigurati, za stabilnost Saveza i cijelog transatlantskog sustava neophodnu, daljnju integraciju EU-a do razine nadnacionalne državnopravne tvorevine.

Na strateškoj razini Varšavski summit prezentirat će nakon prethodnog međusobnog političkog dogovora i preslagivanja moći aktera koji su pokrenuli Brexit novo jedinstvo NATO-a, ali i EU-a. Poljski predsjednik Andrzej Duda uoči summita naglašava kako je „ključno da summit pokaže jedinstvo i unutarnju solidarnost NATO-a pred prijetnjama Istoka i Juga“. Dakako, nije riječ samo o vojnoj strukturi NATO-a, nego i njegovoj političkoj komponenti i teritoriju na kojem djeluje u Europi, njegovoj geopolitičkoj osnovici – Europskoj uniji.

Brexit je osigurao raspodjelu utjecaja Velike Britanije i Njemačke u NATO-u i EU-u koji zajedno preko transatlanskog mostobrana čvrsto povezuju američku politiku na europskim prostorima. Njemačka vođena političkim krugom oko kancelarke Angele Merkel i preko transmisije na Bruxelles postaje ključni oslonac američke politike u Europi. Pred našim očima ruše se još uvijek ukorijenjena shvaćanja o nekakvim zategnutim odnosima Washingtona i Berlina i teorije o angloameričkoj uroti protiv Berlina i EU-a. To jednostavno nije točno, ne zato što Washington i London ne bi to činili, nego zato što za tim nemaju potrebe. Berlin pod Angelom Merkel savršeno je kooperativan i pouzdan partner u zajedničkim političkim i vojnim pothvatima. Njemačka će tako, prema američkim i europskom zajeničkom strateškom planu, preuzimati sve veću ulogu unutar NATO-a na europskim prostorima i osigurati poveznicu s federaliziranim EU-om.

Oslobađanje vojnih kapaciteta za Bliski istok i Aziju

Tako će američki i britanski vojni kapaciteti biti oslobođeni za djelovanja na Bliskom Istoku i Aziji. Već duže vremena u Velikoj Britaniji uočavaju se signali namjere za povratkom na stare geopolitčke pozicije nekadašnjeg carstva i barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog „povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza“. U siječnju 1968. godine tadašnji britanski premijer Harold Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey objavili su da će se britanske postrojbe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i postrojbe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i na Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“, koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.

U travnju 2013. godine britanski think-tank „Royal United Services Institute“ objavio je da je Velika Britanija u procesu strateškog povratka na pozicije „istočno od Sueza“.

Prema tom izvješću, u tišini se obnavlja trajna britanska vojna pristnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća „Royal United Services Institute“ u kojem se tvrdi da London planira do 2020. godine glavninu svojih postrojbi iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište s Europe repozicionirati na azijsko-pacifičku regiju radi podrške američkoj politici u sučeljavanju s Kinom. Britanske postrojbe povučene iz Afganistana također su većim dijelom raspoređene u zaljevske baze. Izvješće je koindiciralo s uspostavom Britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (The Royal Navy’s UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. načelnik britanskog Glavnog stožera general David Richards ustvrdio je da će „nakon Afganistana sljedeće mjesto koncentracije naše vojne sile biti u Zaljevu.“ I konačno u prosincu 2014. godine britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: „Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ranih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovno se vraćamo u Perzijski zaljev“.U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju – britanski povratak na pozicije „istočno od Sueza“.

Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje…

Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja – Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu radi podrške SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez ponovno u dogovoru s Washingtonom, ali ovog puta i s Bruxellesom i Berlinom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smijeru. Jačanje njemačke vojne sile, učvršćenje obrambene politike NATO-a u Europi i EU-u, njena centralizacija koja je potrebna za tu svrhu, osnovni je preduvjet takve agende. Američke snage na Bliskom istoku i Aziji u opasnom sučeljavanju s moćnom Kinom trebaju pomoć britanskih vojnih i političkih kapaciteta u daleko većoj mjeri nego do sada. U oba slučaja prebacivanja britanskog težišta, onom povijesnom i ovom sadašnjem, britanski utjecaj na prostorima s kojih se povlačio nije izbrisan nego samo je promijenjen opseg i format njegova djelovanja. Britanska moć i dalje će igrati važnu ulogu u europskom NATO rasporedu, ali će prepuštajući palicu Njemačkoj sve više prebacivati težište na područja svojih nekadašnjih kolonija na Bliskom istoku i Aziji za realizaciju britanski interesa i kao pomoć američkoj politici. Istovremeno će u potpunom suglasju s Washingtonom i Londonom jačati njemačka vojna moć i njemačka uloga u NATO-u i Europi.

Sve se to po procjeni američkih, britanskih i njemačkih stratega ne može provesti bez centralizacije EU-a, stvaranja nadnacionalne državno-pravne strukture, dakako pod njemačkim vodstvom u cilju očuvanja transatlantskog mostobrana, liberalnog poretka i mirovnog sustava na europskom tlu što Washingtonu sada jamči politički krug okolo Angele Merkel.

Glavni glumci i nova „liberalna revolucija“

Britanski referendum koji je izglasao mogući Brexit neposredno pred veliki povijesni summit NATO-a u Varšavi poslužio je svojoj svrsi i odigrao funkciju okidača masivnog preustroja EU-a. Paradoksalno je što će rezultati referenduma taj isti učinak imati i ako do britanskog povlačenja iz strukture EU-a ne dođe. Uostalom možda je to i pravi cilj – da se postignu učinci a da se izlazak efektivno nikad ne ostvari. Formalno, povlačenje iz strukture EU-a ništa ne znači, ono samo oslobađa obveza, a utjecaj ostaje. Možda je to blef unutar obmane jer na britanskim ulicama i u internetskom prostoru traje tobožnja spontana pobuna protiv rezultata referenduma u organizaciji takozvanog civilnog društva pod palicom neizbježnog Otvorenog društva Georgea Sorosa izravno uvezanog na američke i europske obavještajne i sigurnosne agencije. Čini se kao da upravo u tijeku još jedna „liberalna revolucija“ koja tako tragikomično podsjeća na revolucije tzv. „arapskog proljeća“ u istoj režiji, kao i na operaciju pacifikacije Grčke radi slamanja otpora kreditorima i njemačkoj i bruxelleskoj financijskoj i političkoj eligarhiji. Jer vodeći akteri Brexita, baš kao i ranije atenskoga otpora financijskom sustavu, sada – nakon što su odradili svoj dio posla – daju petama vjetra. Boris Johanson, jedan od predvodnika Brexita, sada se – kao nekada Janus Varoufakis – pravi blesav i sliježe ramenima. Spontana pobuna je samo dimna zavjesa koja daje dodatnu dinamiku izrežiranoj predstavi.

Ta šokantna igra ponovno manipulira masama osiromašenog i ekonomski isključenog stanovništva EU-a, što je ujedno i njena najslabija točka, a time i najslabija točka euroatlantskog poretka i njegove okosnice – NATO-a i EU-a. Antielitistička pobuna stanovništva lako bi se mogla oteti kontroli, nakon čega nikakvo plašenje Rusima i islamistima neće više imati učinka. Potrebno je ponovno upozoriti da je ta situacija dobila dimenzije sigurnosnog i obrambenog problema i geopolitički karakter. Europska unija, zasnovana na globalizacijskim profiterima i uskom krugu visokotarifnih stručnjaka s poniženim gubitnicima globalizacije, kako ih je nazvala Merkel, okreće se protiv globalizacije, neobuzdanog ekonomskog i društvenog liberalizma, troškova korupcije i organiziranog kriminala i finacijskog parazitizma. Osiromašena većina stanovništva i uništena srednja klasa uvijek će ubuduće glasati protiv svega što ima veze s EU-om, liberalnim gospodarstvom i globalizacijom. Ekonomsko nezadovoljstvo i beznađe sve većeg broja građana EU-a postaje najveća opasnost za njen opstanak, ali i NATO i cijeli transatlantski poredak jednako kao i potiskivanje suvereniteta nacionalnih država u cilju stvaranja centralizirane nadnacionalne EU države. Uostalom, sama imigrantska navala jasno pokazuje da su siromaštvo i beznađe pitanje geopolitike, a ne morala. Nakon pretvaranja bliskoistočnih država u propale države pod odlučnim utjecajima europske politike sada se može dogoditi obrnuto kretanje – prelijevanje raspada sustava prema Europskoj uniji.

Pred naraslom moći njemačke politike – kojoj su američki i britanski saveznici u tišini iza dimne zavjese Brexita predali europski vrući krumpir – uistinu je divovski izazov, veći i od ujedinjenja Njemačke nakon pada Sovjetskog carstva.