Trijumf Slobodarske stranke u Austriji prijelomna je točka za budućnost Unije!

“Opasni potezi mađarske i poljske krajnje desnice“!

A ta opasna navodno krajnja desnica provodi upravo ono što građani od nje traže. Mađarska vlada je ranije nacionalizirala 2. mirovinski stup, uvela porez bankama i korporacijama koji su ga ranije uspješno izbjegavali jer su bile registrirane u inozemstvu. Za reinvestiranu dobit u Mađarskoj plaćaju manju poreznu stopu, a ako je ne investiraju veću stopu. Ne zanimaju je europski problemi s premještanjem stanovništva s ovog na onaj kontinent i obrnuto. Poljska vlada je pak ovih dana uspjela zakonskim izmjenama onemogućiti prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim fizičkim i pravnim osobama. Europska komisija već je zaprijetila da će zbog toga Poljsku tužiti sudu EU-a, jer navodno zakonske odredbe diskriminiraju građane EU-a. A ni Varšava ne želi sudjelovati u transferima stanovništva koje provodi njemačka kancelarka uz asistenciju administracije EU-a.

Novi udarac oholoj i samodostatnoj političkoj eliti Europske unije došao je ovoga puta iz Austrije, i to u trenutku koji odražava svu simboliku europskog povijesnog trenutka.

Dok su čelnici vodećih europskih država predvođeni njemačkom kancelarkom Angelom Merkel na sajmu u Hannoveru s američkim predsjednikom Barackom Obamom ispijali šampanjac dogovarajući ubrzanje procesa potpisivanja Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (TTIP), kao jamca stabilnosti transatlantskog partnerstava i za njega nužnog europskog političkog i gospodarskog liberalnog poretka, u Beču je nakon prvog kruga predsjedničkih izbora pobjedu slavio Norbert Hofer, kandidat Slobodarske stranke (FPÖ), koju europska nomenklatura subverzivnih antieuropskih elemenata svrstava u kategoriju ekstremno desnih i populističkih stranaka. Da kategorizacija koja služi difamaciji nepodobnih političkih stranaka i političara uistinu postoji najbolji je dokaz što u ovom trenutku nijedan europski strogo kontrolirani „mainstraem“ medij kao po zapovijedi uz krajnje desni predznak austrijskog FPÖ-a ne propušta stranku nazvati populističkom, što god to u modernom političkom vremenu značilo. Kako bilo, ta navodno krajnje desna i populistička stranka na predsjedničkim je izborima do nogu potukla i iz utrke za drugi krug izbacila vječni dvojac socijaldemokrata (SPÖ) i konzervativne Narodne stranke (ÖVP). U drugom krugu Hoferu, koji je osvojio čak 35,5 glasova, u drugom krugu protivnik će biti Alexander van der Bellen, nekadašnji čelnik Zelenih, s 21,1 posto glasova iz prvog kruga.

Postao na kraju Norbert Hofer austrijski predsjednik ili ne vladajuća europska liberalna politika dobila je novi signal da narodi Europe neće tek tako odustati od svojih suverenih politika, svog načina života, svojih kulturoloških i vjerskih posebnosti i konačno svojih nacionalnih država da bi se pokorili nesputanom političkom i gospodarskom liberalizmu koji razara sve pred sobom – od pojedinaca koje pretvara u beznadežne asocijalne paupere, preko obitelji koje čini socijalno i financijski disfunkcionalnima, do nacionalnih država koje transformira u činovničke strukture odvojene od potreba vlastitih naroda s bijednom svrhom transfera politike od bruxelleskih središta financijske i političke moći prema europskim narodima.

Piramida ustrojena po načelima socijalnog darvinizma

Na vrhu te liberalne piramide Europske unije strukturirane po načelima socijalnog darvinizma politička je i gospodarska oligarhija najmoćnijih europskih država predvođena Junckerovim, Schäubleovim i Merkeličinim računovođama i ekonomskim iluzionistima, preko magične formule globalizacije povezana s angloameričkim, arapskim i transnacionalnim kapitalom čijim interesima uostalom i služi. Na dno tog hranidbenog lanca stjerane su slabije i novoprimljene države članice. Funkcije njihovih nacionalnih država prenose se na nadnacionalna tijela Europske unije, koja sve više podsjeća na nekakvo moderno Rimsko carstvo, a države članice na njegove provincije, gdje se lojalnost lokalne vladajuće strukture kupuje novcem i povlasticama rimskog načina života. Vladajuće političke strukture država članica EU-a tako postaju odvojene od svojih naroda, kao i za rimskog imperija, i skladno uklopljene u liberalnu i globalističku paradigmu EU-a, a njihovi narodi i države prepušteni liberalnom političkom i gospodarskom maltretiranju iz centra imperija.

Europski narodi stoga traže načine obrane svojih nacionalnih geopolitičkih i sve ugroženijih geoekonomskih interesa i stoga redom na izborima ruše liberalne imperijalne namjesnike. Čini se da bahata europska oligarhija još uvijek nije shvatila s čime se suočava nakon pobjede i konsolidacije vlasti konzervativne desne stranke Pravo i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj i time potaknutog jačeg povezivanja grupe država Višegradske skupine – Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke, koja je vođena političkom osovinom Budimpešta – Varšava postala središte otpora ekstremno liberalnoj, nacionalno i socijalno neosjetljivoj politici EU-a. Izborni uspjeh Norberta Hofera i Slobodarske stranke u Austriji signalizira da je otpor europskih naroda liberalnoj agendi postao nezaustavljiv trend i da bi Jaroslav Kaczynski , Viktor Orban i države Višegradske skupine mogli dobiti nove saveznike unutar EU-a u borbi protiv bruxelleskog centralizma i nasrtaja liberaliziranog stranog kapitala na same temelje europskih nacionalnih država.

Otpor daljnjoj centralizaciji Unije bit će sve žešći

Nije pretjerano reći da je na djelu pobuna europskih naroda država članica EU-a koja će obilježiti sve buduće izbore unutar EU-a i koja je već sada zaustavila planiranu daljnju centralizaciju strukture Unije i prenošenje nacionalnih suvereniteta na tu nadnacionalnu strukturu.

Predsjednički izbori u Austriji i uspjeh Slobodarske stranke prijelomna su točka jer se europska elita do sada zavaravala da su pobjede desnih stranaka vezane uz tranzicijska navodno još demokratski neizgrađena društva istočnoeuropskih država iz nekadašnjeg sovjetskog carstva.

Takva su objašnjenja plasirana i kroz vodeće europske medije, pri čemu su vlasti u Mađarskoj i Poljskoj nazivane neliberalnima i fašističkima. Seriju napada na novu poljsku vlast otvorio je nitko drugi do austrijski Der Standard, očito sluteći da će se političke promjene u Poljskoj odraziti i na Austriju. Krajem prosinca prošle godine poljsku vlast bez zadrške povezuje s fašizmom: „U Poljskoj je na nedavnim izborima pobjedu odnijela stranka Pravo i pravda na čelu s Jaroslawom Kaczynskim, koji ne poštuje temeljne vrijednosti EU-a niti demokratska načela. On slijedi tradiciju poljskog fašizma između Prvog i Drugog svjetskog rata i svojim glavnim ciljem smatra zaštitu nekakvih posebnih poljskih vrijednosti protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja.“

Guy Verhofstadt i „toksični politički okoliš“

Svega desetak dana prije austrijskih izbora Guy Verhofstadt, bivši belgijski premijer i čelnik parlamentarne grupe liberala i demokrata u Europskom parlamentu (ALDE), za Project-Syndicate dramatizira: „Na ruševinama dva svjetska rata zemlje Europske unije pokrenule su najveći svjetski projekt ujedinjenja i stvaranja zajedničkog suvereniteta. No unatoč impresivnim rezultatima tijekom desetljeća europski projekt sada riskira raspad. Neriješena financijska kriza, pogoršano sigurnosno okruženje i zaustavljeni proces integracije stvorili su u cijeloj Europi toksični, nestabilni politički okoliš u kojem su napredovali populizam i nacionalizam… Posebice dvije članice EU-a – Mađarska i Poljska – sada ugrožavaju teško ostvarene europske demokratske norme i na taj način potkopavaju samu svrhu europske integracije. Mađarska i Poljska su vrh oštrice agende krajnje desnice koja probija kroz cijelu Europu iskorištavajući prazninu zbog neuspjeha EU u rješavanju financijske i migracijske krize.“

Tragikomično je da Verhofstadt sve probleme EU-a tumači kao elementarnu nepogodu ,a ne kao realne političke procese u kojima aktivno djeluje politika vodećih europskih država. Taj pristup naivnog dječarca koji mirno gradi dvorac od lego kocaka i koji mu uvijek nešto nepredviđeno sruši, nakon čega mu zločesti dječaci iz Varšave i Budimpešte razbacuju lego kockice u političkoj stvarnosti, je krajnje drzak pokušaj skidanja svake odgovornosti za europske probleme s protagonista vodeće europske politike i prebacivanje pozornosti na teren navodno problematične europske krajnje desnice. Na kraju upozorava da se u lipnju u Varšavi održava summit NATO-a pa bi bilo „nezamislivo za čelnike NATO-a da nastave s pripremama planiranog summita u Poljskoj, koja je u ustavnoj krizi s vladom koja se ne obazire na načela vladavine prava i ne poštuje mišljenja uglednih međunarodnih tijela. Mađari i Poljaci trebaju znati da ruski predsjednik Vladimir Putin aktivno pokušava podijeliti i oslabiti EU i NATO. Ako se Europa želi obraniti od agresije Kremlja bitno je da se Poljska i Mađarska pridržavaju temeljnih vrijednosti i načela EU-a i NATO-a.“

Bruxelles za lekcije Varšavi, Budimpešti, Beču…

Iako je nakon Poljske definitivno deplasirana tvrdnja da iza pobjeda desnice u EU stoji produžena ruka Vladimira Putina, jer aktualna poljska vlast gleda na Rusiju kao najveću nacionalnu ugrozu, ruski utjecaj se zajedno s tranzicijskom demokratskom neprilagođenošću i dalje provlači kroz sve medijske napade na poljsku i mađarsku navodno opasnu krajnje desnu državnu politiku.

A što će sada reći nakon Austrije, koja uistinu ima demokratsku tradiciju? Odgovor daje izvršni urednik bečkog Der Standarda Eric Frey već u naslovu svoga članka za Politico – „Politička revolucija u Austriji“, shvaćajući da nakon austrijskih izbora i eventualne pobjede Norberta Hofera u Europskoj uniji više ništa neće biti isto. Ne govori bez razloga čelnik Slobodarske stranke Heinz-Christian Strache da je „ovo početak novog političkog doba“, a Eric Frey u svom članku naglašava da je razlog tomu „nastala mogućnost da prvi put predstavnik krajnje desnice bude na čelu neke države Zapada ako Hofer pobijedi u drugom krugu izbora“.

Vodeća europska politika kroz kontrolirane medije i dalje će nastaviti skrivati prave razloge širenja političke pobune europskih naroda koji nemaju nikakve veze s fašizmom ili utjecajem ruske politike. Rusi, istini za volju, uvijek pokušavaju iskoristiti i najmanju pukotinu u Europskoj uniji ili NATO-u, ali nemaju takvu snagu utjecaja koja bi mogla pokrenuti ovako masivne političke procese unutar neprijateljske sredine i u uvjetima potpune protuobavještajne pokrivenosti njihove aktivnosti.

Pravi razlozi pobune i jačanja desnice u Europi

Pravi razlozi pobjeda desnice na izborima u Europi, koje će se nastaviti na svim sljedećim izborima,je otpor europskih naroda centralizaciji Europske unije, masivnom i ubrzanom prenošenju suvereniteta nacionalnih država na nadnacionalna tijela EU-a, urušavanju samog pojma nacionalnih država i nametanju ekstremnog socijalnog i ekonomskog liberalizma s pokrićem neizbježnih globalizacijskih procesa radi prilagođavanja američkom socijalnom i ekonomskom modelu. Europski građani su shvatili agendu koja nakon stvaranja centralizirane Unije predviđa njeno uvezivanje sa SAD-om preko Transatlantskog trgovinskog i investicijskog sporazuma (TTIP) čije sklapanje ovih dana u Hannoveru požuruju američki predsjednik Obama i njemačka kancelarka Merkel. Usporedno se odvija proces političkog, vojnog i gospodarskog povezivanja EU-a sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom u jednu cjelinu, na kojem se potrebne prilagodbe sada provode ognjem i mačem. Takva jedinstvena regija o kojoj govori Visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini u svome govoru „Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost“ na sveučilištu u Kairu krajem prošle godine bila bi tako transatlantskim vojnim i gospodarskim ugovorima čvrsto povezana sa SAD-om. Pa neka i bude tako, ali europski građani ipak ne žele uništenje svojih nacionalnih država, rasprodaju svojih prirodnih bogatstava , saniranje privatnih banaka i tvrtki novcem dobivenim kroz mjere štednje, preseljavanje stanovništva s Bliskog istoka pred njihove pragove i nevjerojatne forme radnih odnosa koje se nazivaju liberalizacijom tržišta rada i koje ukidaju kreditnu sposobnost milijuna državljana, koji tako od svoga rada nikada neće moći pribaviti dom i nikada neće biti pravi potrošači na svojim nacionalnim tržištima.

Stop liberalnim čarobnjacima i izgubljenim ljevičarima

Vladajuća liberalna europska politika nikada neće promijeniti smjer, kao što nikada nitko nije mirno izašao iz mraka organiziranog kriminala, i građani su shvatili da s tom politikom liberalnih financijskih čarobnjaka i pridruženih izgubljenih ljevičara – koji su ostali bez svojih pacijenata jer ih je radništvo nogiralo na odlagalište povijesnog otpada pa su se prihvatili maltretiranja rodnih i drugih manjina i imigranata – jednostavno nije predviđeno da pristojno žive, (vidi tekst u okviru).

I sada, nakon prvog kruga austrijskih predsjedničkih izbora nova desničarska drskost. Pobjednik prvog i favorit drugog kruga izbora Norbert Hofer iz FPÖ-a hladno izjavljuje da, postane li predsjednik, neće potpisati famozni TTIP – i točka. Upravo onako kako žele austrijski građani – u trenucima kada u Hannoveru Obama i Merkel dogovaraju kako do kraja njegova mandata krajem ove godine konačno finalizirati i sklopiti TTIP, Hofer kao mogući austrijski predsjednik izjavljuje da ga neće potpisati. Ta dva usporedna politička filma vjerno oslikavaju sadašnju europsku političku stvarnost i stvarne razloge jačanja europske desnice.

Deutsche Welle: „Uzbuna za Europu“

Na Hoferove riječi: “Rekao sam da neću mijenjati svoj smjer. I sljedeća četiri tjedna ću nastaviti ono što sam i do sada činio i jasno ću govoriti što namjeravam: ja neću potpisati Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini, zalagat ću se za više neposredne demokracije i nadam se da će to dovesti do uspjeha” – uslijedio je oštar medijski odgovor poluslužbenog Deutsche Wellea.

U članku pod naslovom „Uzbuna za Europu“ politička analitičarka Barbara Wesel upozorava: “Izborni rezultat je politički potres najneugodnije vrste: iznenađujuće veliki uspjeh političara FPÖ-a Norberta Hofera na predsjedničkim izborima u Austriji znači uzbunu za ostatak Europe. Hofer je već najavio kako će, ako pobijedi na izborima, raspustiti trenutnu koalicijsku vladu socijaldemokrata i narodnjaka. Njegova stranka je, prema ispitivanjima, trenutno najjača u Austriji. Alpska republika bi tako, nakon Poljske i Mađarske, mogla postati još jedna zemlja EU-a s desničarsko-populističkom vladom… I naravno, kako je bilo moguće ne prihvatiti borbu i poslati najjačeg kandidata u stranci u izbornu trku za predsjednika? Umjesto toga, obje nekada velike stranke su očigledno kandidirale ljude koji ni sami nisu bili previše zainteresirani da pobijede na izborima. To je političko samoubojstvo – iz straha od smrti! U Beču se sa samosažaljenjem promatra vlastita propast. To možda ima neki morbidni šarm, ali je strahovita politička greška. Jer protjerati desničare kada se oni već domognu vlasti je strahovito teško, to dobro znamo iz povijesti 20. stoljeća… ‘Nacionalna snaga’ u Rumunjskoj, ‘Naša Slovačka’ u toj zemlji ili ‘Jobbik’ u Mađarskoj dokaz su uspona desničarsko radikalnih pokreta, osobito na istoku Europe. Ali i s ovom Slobodarskom strankom u Austriji, Nacionalnom frontom u Francuskoj ili danskom Narodnom strankom takav politički trend ostvaruje i zastrašujuće mnogo uspjeha i u zemljama s dugom demokratskom tradicijom… Kod desničara se povijest rado izmišlja i krivotvori – to sad vidimo i u Poljskoj. Izazov za sve demokracije u Europi, s obzirom na ovaj razvoj, je potpuno jasan: prestanite ukočeno gledati na desničarski populizam kao zec u zmiju. Mi nismo zečevi: prihvatimo se borbe.“

Barbara Wesel, zaokupljena difamiranjem desnice i pozivom na borbu, ipak nije mogla izbjeći u jednom odlomku svoga teksta dotaknuti se pravog problema Europe: “I na kraju: stare narodne stranke se opet moraju sjetiti gubitnika globalizacije. Jer u njihovom nezadovoljstvu se krije politički eksploziv.“

Ti „gubitnici globalizacije“, kako ih ona naziva, većina je europskih građana koja se slaže s predsjednicom francuskog FN-a da je “globalizacija barbarstvo i retrogradni proces povratka u društveni ustroj prije nacionalnih država“ i koji će na svim sljedećim izborima u europskim državama potiskivati sada vladajuću politiku u korist stranaka koje toliko uznemiruju postojeći liberalni poredak. Tom rečenicom,najvažnijom rečenicom cijelog teksta, potvrđuje prave razloge političkog uspona desnih stranaka, a sve ostalo su najobičnije gluposti.

Šokantno je da ugledni DW neukusno i ponižavajuće obične i normalne građane europskih država naziva „gubitnicima globalizacije“ i njihovo nezadovoljstvo proglašava “političkim eksplozivom“. To samo odražava oholost i bešćutnost vladajuće europske liberalne politike i početak njene političke panike.

Jer, očigledno, započelo je političko buđenje tih „gubitnika“ koji nikada neće prihvatiti taj status i politička pobuna europskih naroda protiv europskog vladajućeg liberalnog imperija i njegovih lokalnih namjesnika.