NJEMAČKA U EMOCIONALNOM IZVANREDNOM STANJU

Ovih dana njemački mediji izvješćuju o katastrofalnom rejtingu kancelarke Angele Merkel koja više ni sama ne zna hoće li se ili ne kandidirati za još jedan mandat u sada već izrazito vrućoj fotelji šefa njemačke savezne vlade. Navodno čak 50 posto Nijemaca nju više ne želi vidjeti na još jednoj četverogodišnjoj dužnosti kancelarke. Gospođu Merkel  ubrzano potkopava njezina „welkomen politik“ (ili politika „otovrenih vrata“, kako je još nazivaju), u odnosu na islamske emigrante s područja Bliskog i Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike. Politika je to, koja, osim gubitka potpore svog glavnog koalicijskog partnera iz bavarskog CSU-a i snažne kritike njegovog čelnika Horsta Seehofera (optužio je kancelarku za izdaju nacionalnih interesa i vođenje „internacionalističke politike“), dovodi do sve glasnijeg otpora od strane velikog broja njemačkih građana koji se nalaze u svojevrsnom emocionalnom šoku gledajući što se sve oko njih događa i kako savezna kancelarka na sve probleme oko izbjeglica i terorizm „zatvara oči“ ili, gotovo pa namjerno, daje čudne izjave poput mantre „mi to možemo“, od koje se Nijemcima već diže kosa na glavi. Sve zajedno dovodi do svojevrsnog emocionalnog izvanrednog stanja u čitavoj zemlji, zbog čega je kancelarka Merkel u utorak bila primorana i javno priznati pogreške svoje migracijske politike.

Međutim, tu nije kraj svim mukama gospođe kancelarke – ne još tako davno jedne od najmoćnijih političara svijeta.

Fijasko Merkeličinih posjeta Pragu i Varšavi

Prošlog tjedna njemačka kancelarka posjetila je Prag i Varšavu gdje je iznova bila suočena s valom oštrih kritika svoje migracijske politike. Istočne zemlje EU kancelarku Merkel jednostavno smatraju simbolom i odgovornom osobom za ukupno stanje s islamskim izbjeglicama na europskom tlu i tu su zasigurno potpuno u pravu. Jer posve je jasno kako bi, da je kancelarka kojim čudom zauzela čvršću politiku u odnosu na taj veliki problem, nju sljedile i sve zemlje Južne Europe i do ovakve krize sigurno ne bi došlo. Informacije o eventualnoj zabrani ili drastičnom ograničenju ulaska izbjeglica na prostor EU vrlo bi se brzo pročule i val novopridošlih ljudi sigurno bi bio zaustavljen još u samom začetku. Međutim, treba biti iskren i reći kako je to strategija kojom ne upravlja Angela Merkel već prekooceanski „krojači“ svjetske politike, kojima njemačka kancelarka (poput velike većine EU političara) samo služi i kao takva nema prevelikog manevarskog prostora za drukčije i samostalne poteze. U Europi svi to dobro znaju ali o tome se mora šutjeti. Međutim, neki ipak ne šute ili pak šute ali rade po svom. Jedan od njih svakako je mađarski premijer Viktor Orban koji je otvoreno najavio početak gradnju nove ograde na južnoj granici sa Srbijom, uz već onu postojeću – izgrađenu prošle godine, i to neovisno o prijetnjama službenog Berlina. Gospodin Orban je kazao kako kroz novu ogradu neće moći „proći niti jedna ptica“, a kamo li ilegalci ili potencijalni teroristi, a da će granicu čuvati vojska i policija. Mađarska će se uspjeti oduprijeti valu od više stotina tisuća izbjeglica, a neće primati niti one iz Austrije i Njemačke kroz nametanje obveznih kvota, hrabro je na sastanku izjavio mađarski čelnik. Sve kritike sa strane Bruxellessa i Berlina prema spomenutim mađarskim potezima padaju u vodu, smatraju brojni europski analitičari, poglavito u svjetlu najnovijih turskih prijetnji o „spuštanju brane“ za novi val izbjeglica, kojih je u toj zemlji prema pojedinim procjenama čak između 3 i 4 milijuna.

Protunjemačku poziciju u odnosu na izbjegličku krizu predvode četiri države Višegradske skupine: Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska. Njihovi odnosi s Njemačkom permanentno se pogoršavaju, a te zemlje kategorički se protive prijamu izbjeglica muslimanske vjeroispovjedi neovisno o kvotama koje im Berlin i Bruxelless postojano određuju i koje, realno, nisu visoke u odnosu na trenutačni broj izbjeglica u Njemačkoj. Međutim, stvar nije u brojevima već u načelu. Te četiri zemlje imaju hrabrosti problem nazvati svojim imenom i reći kako ga one nisu niti izazvale, za razliku od onih država koje im sada te izbjeglice pokušavaju obligatorno ugurati u njihova društva. One zato jednostavno u toj prljavoj „igri“ s nesretnim ljudskim sudbinama ali i sudbinama europskih naroda i država (poglavito onih malih i ranjivih) ne žele sudjelovati. Kamo sreće da i Hrvatska ima tako odgovorne državnike, a ne slijepe poslušnike i sluge koji licemjernim zamagljivanjem očiju javnosti načelima lažnog humanizma i solidarnosti  ispuštaju iz vida brigu za svoj narod i državu, ne sagledavajući posljedice koje iz toga mogu i hoće proizići. Zagreb mora nužno zauzeti oštar stav ukoliko ne želi doći u položaj ad hoc gašenja problema kada se on pojavi na našim granicama. A pojavit će se i to vrlo brzo. Već se sve glasnije spominje zatvaranje Šengenskih granica i od strane Njemačke, a svi znamo što taj korak može značiti za Hrvatsku i balkanske zemlje.

Na spomenutom sastanku poglavito jasnu poziciju zauzeo je češki premijer Boruslav Sobotka, izjavivši u Pragu, kako Češka neće trpjeti nikakve kvote i ne namjerava stvarati u zemlji nikakve muslimanske zajednice zbog prevelikih kulturoloških  različitosti. Osim toga, kaže dalje, izbjeglice dolaze iz područja u kojima djeluju islamistički ekstremisti, a iskustvo Zapadne Europe pokazuje kako je integracija propala čak i u drugom i trećem naraštaju. Muslimanska zajednica Europe sve se više radikalizira, izjavio je g. Sobotka.

Valja naglasiti da je dolazak njemačke kancelarke u Prag izazvao mnogobrojne prosvjedne akcije u Pragu, u kojem je njemačka kancelarka izrazito nepopularna osoba. Tako je masa prosvjednika skandirala parole poput „Merkel – vraćaj se!“, a izvješeni su i plakati koji pokazuju kancelarku s hidžabom i Hitlerovim brkovima. Zbog svega ovog ne treba posebno naglašavati kako gđa. Merkel nije uspjela uvjeriti češku vladu u nužnost usvajanja izbjegličkih kvota EU.

Istodobno je i poljska vlada oštro kritizirala njemačku politiku nazvavši je „egoističnom“, a također je i odbacila izbjegličke kvote pripremljene u EU-kuhinji za Poljsku. Ministar vanjskih poslova Vitold Washikowski kvote je nazvao „prinudnim preseljenjem“.

Nijemci gube strpljenje

Val kritika prema kancelarki Merkel dolazi i sljeva i desna njemačke političke scene i javnosti. Ljevica joj, osim katastrofalnih rezultata u izbjegličkoj politici, zamjera pogoršanje odnosa s Rusijom kroz narušavanje načela „Ostpolitik“ usvojenih još od strane kancelara Willija Brandta i guranje zemlje u ralje američkih interesa na europskom kontinentu. Zamjeraju joj raskol koji je unjela u EU zbog soliranja i nedonošenja odluka konsenzusom s ostalim vođama europskih država. Politolog i bivši tajnik berlinskog Senata Jurgen Dittberger izjavio je, kako je stil njezinog vladanja „bonapartijevski“ i da je ona očistila „krug“ oko sebe i lišila zemlju novih vođa sa svježim idejama.

Naravno da na sve ovo mirno ne gleda niti njemačka desnica. Podsjetimo samo na rezultate izbora u trima njemačkim saveznim zemljama održanih u ožujku ove godine, a kada popularnost savezne kancelarke još nije bila na ovako drastično niskim razinama kakva je danas. Usprkos tome, izborni rezultati bili su poražavajući za Merkeličin CDU. Oni su tada čak izgubili svoju najjaču utvrdu BadenWürttemberg. A ono što je u toj priči još važnije je to, da je kolaps politike kancelarke Merkel doprinio jačanju desne stranke „AfD“ („Alternativa za Njemačku“) koja je na izborima polučila neočekivano dobre rezultate koji su je promovirali u respektabilnu političku snagu Njemačke, čija budućnost tek dolazi.

A posljednji kongres CDU održan 15. prosinca 2015. godine više je sličio kasnodobnom sazivu sovjetskog KPSS, kada su se zaustavljale bilo kakve pa i dobronamjerne kritike, a svi stranački delegati jednoglasno dali potporu gđi. Angeli Merkel. 

Nijemci danas na društvenim mrežama masovno nazivaju Angelu Merkel najlošijom kancelarkom u povijesti SR Njemačke, a 50 posto ispitanika u zadnjim anketama ne želi njezino produljenje mandata, smatrajući ga po Njemačku opasnim.

Kako će se i hoće li uopće „željezna kancelarka“ izvući iz svega ovoga teško je reći. U ovakvim okolnostima njoj je preostalo jedino ono što je upravo i učinila – odgodila objavljivanje svog stava u odnosu na svoju eventualnu novu  kandidaturu za njemačku kancelarku. Ukoliko bi do nje došlo i da uspije pobijediti, gđa. Merkel dostigla bi rekord trajanja vladavine kancelara Helmuta Kohla koja je u kontinuitetu trajala punih 16 godina. Ali kako vrijeme odmiče sve više postaje jasno kako je g. Kohl bio državnik, a kancelarka Merkel ipak ne.