Ključevi rata i mira u rukama Turske

Turska politika čvrsto se dohvatila Kurda, najnevinijeg aktera na ratnoj pozornici, ne pokazujući emocije jednostavno zato – što ih nema. Turska politika tek rođene zametke kurdske državnosti gura u smrt, hladno i proračunato vođena svojim geostrateškim interesima, balansirajući pritom na rubu svojih i američkih geopolitičkih vizija Bliskog istoka.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije obuzet panikom i njegova politika nije ni najmanje dezorijentirana, rastrgana, proturiječna i neurotična, kakvom je mnogi prikazuju. Turci nisu rušili ruski zrakoplov jer su im popustili živci, niti se njihove trupe gomilaju na sirijskoj granici i granatiraju sirijski teritorij zato što Erdogan ili premijer Ahmet Davutoglu imaju loš dan ili su se prepustili histeriji zbog izgubljenih pozicija na sirijskom terenu. Upravo obrnuto, turska politika je savršeno dosljedna, dugoročno planirana i potpuno osmišljena. Njen trenutni cilj je, serijom rizičnih poteza prevladati masivni nesklad između njihovih i američkih planova za preslagivanje političke karte Bliskog istoka.

U samom središtu tog američko-turskog geopolitičkog raskola nalaze se Kurdi i pitanje njihove državnosti. Kurdska država bi za američku, zapadnu i izraelsku politiku osigurala novog pouzdanog bliskoistočnog partnera, a za tursku politiku ona bi označila slom njene imperijalne politike na bliskoistočnim prostorima na krilima neosmanizma, eskalaciju unutarnjeg rata s turskim Kurdima i moguće teritorijalne gubitke koji bi u današnjim turskim političkim prilikama imali težinu onih nakon poraza u 1. svjetskom ratu. U konačnici bi dovela do sloma cijele turske geopolitičke doktrine i najavila kraj vladajuće politike.

Turska spremna za upad u Siriju

U ovome trenutku, kada predsjednik autonomne kurdske regije u sjevernom Iraku, Massoud Barzani, najavljuje konačno raspisivanje referenduma o nezavisnosti i otvoreno poručuje da je došlo „vrijeme redefiniranja granica na Bliskom istoku“, a njegov najbliži suradnik Fuad Hussein upozorava kako „stvaranje kurdske države nije lako, ali je neizbježno“ i kada se američki vladin izaslanik, Bret McGurk, u Kobaneu sastaje s predstavnicima sirijskih Kurda, uključujući i one iz PYD-a, sestrinske stranke turskog PKK-a s kojim Ankara vodi nesmiljeni građanski rat – turska i američka politika uistinu su na raskrižju.

Nastale na istoj geopolitičkoj koncepciji prekrajanja bliskoistočnih granica, američka i turska strategija nakon višestrukih tajnih pogodbi u posljednjih godinu dana u svezi Kurda, čini se više nemaju o čemu pregovarati. Američka bliskoistočna agenda u uvjetima ruske umiješanosti u sirijski rat, od Turaka očekuje nastavak suradnje na zajedničkoj strateškoj osnovici, ali se Ankara opire onom dijelu koji se odnosi na Kurde i svjesno poduzima seriju riskantnih poteza kako bi Amerikance privoljela ili prisilila na korekciju njihovih dugoročnih strateških planova.

Primarni cilj je spriječiti stvaranje zametaka kurdske državnosti, ali i utjecati na promjenu američke politike prema šijitskom dijelu jednadžbe, koji direktno ugrožava planiranu tursku dominaciju nad bliskoistočnim područjima koja su nekada bila dio Osmanskog carstva. Turska svjesno vuče riskantne poteze, jer ne želi biti gubitnik u velikoj američkoj bliskoistočnoj strategiji, što bi nesumnjivo, rođenjem Kurdistana i postala. Erdogan stoga nakon američkog sastanka s vodstvom sirijskih Kurda, tobože ljutito poručuje Amerikancima da biraju između njega i sirijskih Kurda: “Kako vam više možemo vjerovati? Jesam li ja vaš partner ili ovi teroristi u Kobaniju?”

Ankara je udarila po sirijskim Kurdima u namjeri sprječavanja stvaranja kompaktnog kurdskog teritorija na sjeveru Sirije uz tursku granicu, koji bi mogao imati državnotvorni potencijal i utjecaj na turske Kurde, kao i zbog pokušaja ponovnog otvaranja dostavnih kanala prema ISIL-u i drugim islamističkim skupinama koje podržava. Dok tursko topništvo udara po kurdskim ciljevima i sirijskoj vojsci na sirijskom tlu i preko granice se prikriveno prebacuju manje turske postrojbe, Ankara poziva američke i ostale saveznike na direktnu vojnu intervenciju u Siriji.

Turci su već spremni i teoretski mogu svakog trenutka u bilo koji oblik rata s Rusijom i Iranom povući za sobom SAD i ostale saveznike iz NATO-a. Oni pokazuju da su ključevi rata i mira u njihovim rukama. Zaklinjući se na apsolutnu vjernost NATO saveznicima, traže to isto od njih s očitom namjerom iznuđivanja ustupaka za svoju vlastitu dugoročnu politiku. Sličnom metodologijom u svezi imigracijske najezde, Turska za nos povlači i ismijava cijelu Europsku uniju preko njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je sebi uzela za pravo u ime cijele Unije dogovarati prljave poslove s Ankarom.

Turska je vojska sa svoje strane granice prema Siriji potpuno dovršila izgradnju operacijske osnovice za ofenzivna kopnena djelovanja prema Siriji i za napad je spremno oko 20 tisuća vojnika koji bi trebali prodrijeti 30 kilometara u dubinu sirijskog teritorija i osigurati prostor od Jarabulusa do Azazova. U prvom postroju turskih snaga, uz sirijsku granicu su potpuno borbeno spremne 5. i 20. oklopna brigada, 39. i 70. mehanizirana brigada, a u operativnoj pričuvi je 16. mehanizirana brigada. Na lijevom krilu tih snaga uz granicu prema Iraku rapoređena je 172. oklopna brigada i još 4 pješačke brigade.

Njihov upad u Siriju doveo bi ih direktno u sukob ne samo sa sirijskim Kurdima i Assadovim postrojbama nego i s ruskim ekspedicijskim snagama, što bi moglo voditi sukobu NATO-a i Rusije. Bizarno, ali i znakovito, nakon svega se čini da jedino ISIL i ekstremne islamističke skupine ne predstavljaju opasnost za turske interese u Siriji. Svi ostali redom, od mrskih Kurda, Assadovih paramilitarnih snaga i regularne sirijske vojske, slabašnih kršćanskih milicija, postrojbi jezida, šijitskih milicija i moćnog Hezbollaha, do iranskih i ruskih postojbi, smrtni su neprijatelji Ankare i ugrožavaju turske sigurnosne interese. Erdogan svojim mačem izvučenim iz korica prijeti kurdskim, ruskim i ostalim neprijateljima, ali istodobno pritišće američke saveznike na korekciju svoje strategije prema turskim interesima.

A ti američki planovi, kojih se manje više drže svi zapadni saveznici, svode se na jednostavnu viziju rušenja starog stogodišnjeg državnopravnog ustroja regije nastalog britansko-francuskim tajnim dogovorima o podjeli plijena na bliskoistočnim prostorima poraženog Osmanskog carstva nakon 1. svjetskog rata, razbijanja i podjele tada nastalih država i stvaranje novih državnih tvorevina prema etničkim i vjerskim kriterijima, prekrajanjem postojećih državnih granica.

Američki ‘Novi Bliski istok’ i turska ‘Strateška dubina’

Ta američka geostrateška vizija „Novog Bliskog istoka“, prvi put obznanjena 2006. godine u govoru tadašnje američke državne tajnice Condoleezze Rice tijekom posjeta Izraelu predviđa, ne samo stvaranje velikog sunitskog i šijitskog državnog entiteta na dijelovima Iraka i Sirije, nego i rađanje nezavisne kurdske države koja bi osim dijelova Iraka i Sirije zahvaćala i jugoistočne dijelove današnje Turske u kojoj živi gotovo 20 milijuna Kurda, a prema nekim američkim projekcijama, taj budući Kurdistan prostirao bi se preko današnjeg turskog teritorija sve do obala Crnog mora.

Agenda američke strategije stvaranja „Novog Bliskog istoka“ dio je globalnog geopolitičkog projekta „Novog američkog stoljeća“ („Project for the New American Century) objavljenog 1998. godine. Idejni tvorac te studije koja je u stvarnosti postala doktrinarni dokument američke vanjske politike, utjecajni je povjesničar Robert Kagan, član think tank Vijeća za vanjske odnose, posebni savjetnik za vanjske poslove bivše državne tajnice Hillary Clinton i suprug sadašnje zamjenice državnog tajnika za europske i euroazijske poslove, moćne Victorije Nuland. I sve što se danas događa na Bliskom istoku u potpunoj je sukladnosti s tom vizijom.

Tako ISIL, uz podršku sunitskih regionalnih igrača Turske, Saudijske Arabije i zaljevskih država, odrađuje posao na budućem sunitskom entitetu, šijitske oružane formacije s podrškom Irana na šijitskom entitetu, a Kurdi iscrtavaju obrise svoje buduće države. Britansko-francuske bliskoistočne granice uistinu se pred našim očima ruše, a na žalost turske politike polako se u vatri i krvi rađa i kurdska država.

Američka agenda „Novog Bliskog istoka“ istodobno je omogućila oživljavanje turske doktrine „Strateške dubine„ i njeno prenošenje iz doktrinarnih studija na stvarne terene Bliskog istoka i jačanje turskih regionalnih vojnih, političkih i gospodarskih opcija. Sve što se od dolaska Recepa Erdogana na vlast 2003 .godine do danas događalo u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici, bilo je usmjereno upravo tom cilju – uspostavi turske dominacije nad svim prostorima na koje se protezalo Osmansko carstvo i time činjenicom efektivnog utjecaja na toliko velikom prostoru prerastanja Turske iz regionalne u globalnu silu.

Doktrine američkog „Novog Bliskog istoka“ i turske „Strateške dubine“ koincidiraju u svom djelovanju na stvarna bliskoistočna događanja. Obje se pokreću i dobivaju na zamahu nakon američkog i britanskog napada na Irak i njegova razbijanja kao države. Tursku doktrinu osmislio je nitko drugi do sadašnji premijer, dr. Ahmet Davutoglu – pravi mozak i kreator turske vanjske politike. Definirao ju je 2001. godine u svojoj knjizi „Strateška dubina,međunarodni položaj Turske“ (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu), koja je postala doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja.

“Strateška dubina“ repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do središta događanja na raskrižju svjetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko, na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Turska je prema Davutoglu, njegov prirodni nasljednik odakle proizlazi i njena strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njene povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog carstva, kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku Turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Izniman geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije koji bi kontrolirao ne samo Bospor, nego i Sueski kanal i njegovo povijesno naslijeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom Azijom, stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja.

Turska, kao obnovitelj takvog carstva, na Osmanlijskom geopolitičkom prostoru koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus, imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta. Takav turski geostrateški koncept u potpunom je suglasju s američkim konceptom „Novog Bliskog istoka“ jer bi takva Turska kao pouzdana i dugogodišnja američka i zapadna saveznica iz NATO-a, svojom vojnom moći za Zapad osiguravala uspostavljeni „Pax Americana“ na bliskoistočnim prostorima.

Turska se više ne može povući…

I sve bi bilo u redu da nema tog neugodnog detalja s kurdskom državom od kojeg Amerikanci, europski saveznici i Izrael, čini se, ne misle tako lako odustati. Turska za nekakav budući Kurdistan ne želi ni čuti i sve će učiniti da u korijenu sasiječe svaku mogućnost njegova nastanka. Amerikanci i Zapad s druge strane, ne mogu ugroziti savezništvo s državom izuzetnog geostrateškog značaja.

Turska politika, našavši se pred procijepom svojih i američkih interesa, zaigrala je opasnu igru po samom rubu geopolitičke provalije. U nastojanju da je neumoljiva američka strategija, po kojoj se iz dana u dan unatoč ruskoj intervenciji slaže nova politička karta Bliskog istoka, poštedi stvaranja Kurdistana, Ankara će učiniti sve što američka politika od nje traži, pa ako je potrebno i vojno intrevenirati u Siriji po cijenu direktnog vojnog sukoba s Rusima, tim prije što je agresivni pristup u skladu s njenim interesima.

Istodobno će Turska dosljedno ustrajati na podršci onom dijelu američke strategije „Novog Bliskog istoka“ koji je sukladan njenoj neosmanskoj strategiji iz „Strateške dubine“, kako bi iznudila kompenzacije na kurdskom dijelu geopolitičke jednadžbe.

Ulozi su ogromni, ali turska politika hladno procjenjuje da se više ne može povući iz igre, da je previše daleko otišla i da bi svako povlačenje uzrokovalo politički slom na unutarnjem političkom planu i krah cijele geopolitičke doktrine. Turska neće nikada dragovoljno pristati na kurdsku državu, niti se odreći ostvarenih probitaka neosmanske vizije, kojoj je put otvorilo američko i savezničko rušenje geopolitičkog ustroja Bliskog istoka.

Pokušavajući preskočiti kurdski rascjep svoje i američke politike svjesno se kreće po samom rubu geopolitičke provalije. Pasivno promatranje stvaranja kurdske države i agresivno uplitanje u sirijski rat za Ankaru je jednaki rizik. Stvaranje Kurdistana vodi slomu vladajuće turske politike jednako kao i mogući vojni neuspjeh u sirijskom ratnom kaosu. Stoga ovako postavljena turska politika može se održati samo – agresivnim nastupom. Ona je ustalom tako i kreirana kao silovita i na unutarnjem i na vanjskom planu.

Slikovito rečeno, prestane li okretati pedale, bicikl turske politike će pasti. To je tajna naizgled neurotične i neuračunljive turske politike. Pogrešan vanjski dojam stvara njena svjesna igra na visoke rizike i ogromne uloge. Povlačenje iz igre više nije moguće, a gubitak bi Ankaru doveo do geopolitičkog pada epskih razmjera.

Pritom ipak ima barem dva osigurača .Jedan je stupidna politička elita Europske unije koja je ključeve svojih južnih granica predala Ankari kao dispečeru divlje imigrantske navale, čak je i honorirajući s 3 milijarde eura, ako ne i puno više. U svakom trenutku Turska će moći prema Europi pokrenuti stampedo milijuna imigranata iznuđujući od nje što god želi, uskratu europske podrške Kurdima, pa čak i vojnu podršku za svoje bliskoistočne avanture. Drugi osigurač je članstvo u NATO-u i neprocjenjiv geopolitički položaj.

Ona je kao i Grčka, država utemeljena na geopolitičkom položaju koji uvijek može staviti pod hipoteku i tražiti od SAD-a i NATO-a što god želi. U ovom trenutku Turska je na prednjoj crti prema ratnoj Siriji gdje ratuje ruska vojska, a NATO jako teško može odbiti direktnu vojnu pomoć svojoj članici. Pored toga, Ankara obnavlja svoje veze s Izraelom, a sa Saudijskom Arabijom je već ugovorila vojnu suradnju, pa su saudijski borbeni zrakoplovi već u turskim bazama.

Kako bi se održala na površini, turska politika dizajnirana u Davutogluovim studijama i Erdoganovim kabinetima, odlučila je zatući uporni kurdski pokušaj stvaranja svoje države. U tom cilju spremna je na sve, na saveze sa svim i svakim, tajne pogodbe i javne sporazume, pogranične okršaje i ratne operacije, sukob s Rusima i ako je potrebno i rat širih razmjera.

Hod po rubu geopolitičke provalije svjesni je i promišljeni potez visokog rizika za Tursku, ali i za njene saveznike.