EU tigar od papira: rafinerije u strahu obustavljaju uvoz iranske nafte

Europska unija odlučila je „pokazati zube“ Trumpu i nije prihvatila povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma. Međutim, takva politika mogla bi biti kratkog daha je EU biznis ne vjeruje u moć i zaštitu EU politike.

Svega mjesec dana nakon zauzimanja načelnog stava, suprotnog SAD-u, o iranskom nuklearnom sporazumu i nužnosti nastavka njegove primjene, ukoliko je vjerovati britanskom Reutersu europske rafinerije postupno obustavljaju uvoz iranske nafte.

A upravo je jeftina iranska nafta bila jedan od ključnih čimbenika europskog čvrstog stava o očuvanju nuklearnog sporazuma i ne pristajanju na ponovno uvođenje sankcija protiv Teherana. Međutim, sada, kada rafinerije obustavljaju njezin uvoz, službeni Bruxelless i političari ključnih EU zemalja (potpisnica sporazuma s Iranom) mogli bi razmotriti svoj stav po pitanju sporazuma, jer je teško da bilo koji drugi projekti u ili s Iranom, koliko god individualno bili unosni, mogu nadomjestiti ugroženi naftni biznis i (p)ostati dovoljno čvrsta podloga za nastavak borbe protiv Trumpa i njegove politike prema Teheranu.

Rizik od sukoba sa SAD-om i uvođenja američkih sankcija protiv tvrtki koje i dalje budu poslovale s Iranom najviše može ugroziti europske banke, i upravo zato osiguravajuća društva, prijevoznici i druge tvrtke postupno prekidaju svoje poslovne odnose s tom zemljom jer daljnje poslovanje postaje sve složenije. Naime, Europska unija i pored dobre volje još uvijek nije uspjela urediti pravni sustav zaštite svojih tvrtki u odnosu na jednostrane američke sankcije pa još uvijek, zapravo, vrijedi usmena preporuka političkog vrha da tvrtke same odluče hoće li ili ne i dalje poslovati s Iranom.

Reuter, tako, citira riječi izvjesnog direktora rafinerije u Sardiniji: „Najbolje od svega je zaustaviti kupnju iranske nafte tijekom idućih 180 dana (rok kojeg je Trump dao europskim tvrtkama za prekd poslova s Iranom, koji istječe 4. studenog o.g.). Još je uvijek nejasno što može učiniti američka administracija, ali u praksi mi možemo pasti u probleme.“

Praktički i svi drugi veliki europski energentski igrači, poput francuskog „Total“-a, talijanskog „Eni“-ja, španjolskih „Repsol“-a i „Cepsa“ i grčkog „Hellenic Petroleum“-a, pripremaju se za obustavu kupnje iranske nafte. Na njih otpada oko jedne petine ukupnog iranskog izvoza nafte. Iran najviše nafte izvozi u Aziju, prije svega u Kinu i Indiju kojima osigurava gotovo trećinu njihovih ukupnih uvoznih potreba. Izvoz nafte u te zemlje nije se prekidao niti u vrijeme najoštrijih međunarodnih sankcija protiv Irana prije potpisivanja nuklearnog sporazuma u srpnju 2015. godine.

Nakon 4. studenog, kada ističe Trumpov „ultimatum“ europskim tvrtkama da se povuku iz poslova s Iranom ili im, u suprotnom, slijede sankcije, svjetsko naftno tržište može ostati bez 500 tisuća barela iranske nafte dnevno, što će biti osjetni udar, koji može dodatno isprovocirati porast cijena „crnog zlata“. Do tog datuma mnoge tvrtke će nastaviti kupovati iransku naftu, a što će biti poslije neizvjesno je, prije svega u odnosu na one iz EU. Jer Kina i Indija već su najavile nastavak svog uvoza nafte iz Irana. Štoviše, kineske naftne tvrtke jedva čekaju zauzeti mjesta europskih energetskih tvrtki koje su investirale ili to žele činiti na bogatim iranskim naftnim i plinskim nalazištima. Prije svega „ruke trlja“ veliki kineski energetski koncern CNPC koji ima velike planove u iranskim projektima. Kina ima veliki broj tvrtki koje ne posluju na američkom tržištu i koje time nisu izložene nikakvim poslovnim rizicima kakvi, primjerice, prijete europskim tvrtkama koje u SAD-u ostvaruju unosne prihode.

Zbog svega ovog može se postaviti ključno pitanje: što SAD dobiva u geopolitčkom i geoekonomskom smislu ukoliko iz Irana istjera europske tvrtke (američke u Iran ionako ne mogu doći) ukoliko njihovo mjesto zauzmu Kinezi, Indijci, Rusi i ostali?  Ipak je Europska unija u cijelini ključan američki saveznik, kako u gospodarskom tako i vojnom smislu. Pitanje je to kojim se danas bave mnogi analitičari, uključno i one unutar SAD-a. Jer svi ovi i slični američki potezi protekcionističkog karaktera (poput uvođenja carina na uvoz europskog aluminija i čelika), koliko god mogu imati pozitivan učinak na američko gospodarstvo,dugoročno mogu imati i vrlo štetne političke i ostale posljedice po SAD u smislu gubitka povjerenja od strane njegovih saveznika i partnera ali i sviju ostalih.

A kako europski lideri štite interese svojih tvrtki, možda najbolje svjedoči i pismo koje su Washingtonu poslali i kojeg su potpisali  ministri iz Velike Britanije, Njemačke i Francuske, zajedno s EU povjerenicom za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federicom Mogherini: „Kao saveznici, mi očekujemo da se Sjedinjene Države suzdrže od primjene (sankcijskih) mjera za nanošenje šteta interesima sigurnosti u Europi.“ A što u protivnom, ako Trump to ne želi i nastavi inzistirati po svome? A po svemu sudeći bit će upravo tako.