Emiratski ministar VP: „Katar mora platiti cijenu zbog zaigranosti s terorizmom“

Kuvajtski vladar šeik Sabah al-Ahmad al-Sabah, koji je na sebe preuzeo ulogu posrednika u rješavanju katarske krize, kasno sinoć je stigao u glavni katarski grad Dohu na pregovore s tamošnjim emirom Tamimom bin Hamadom al-Thanijem, priopćio je Associated Press.

Prethodno je kuvajtski šeik posjetio saudijsku prijestolnicu Rijad, kao i UAE, koji su i inicirali uvođenje oštrih mjera protiv Katara, uključno i prekid diplomatskih odnosa. Stanje je dodatno zakomplicirano otvorenom potporom Turske Kataru, čak uz najavu Ankare za slanjem svoje vojske u tu zemlju, kao i molbe katarske vlade Iranu da omogući dostavu roba morskim putom u  blokirani Katar, kojem su Saudijska Arabija i UAE  zabranili prijevoz roba njihovim kopnenim, zračnim i morskim putovima.

U priopćenju katarskog Ministarstva vanjskih poslova vezano uz navedeni posjet kuvajtskog šeika, navodi se, kako su vladar Kuvajta i katarski emir razmotrili načine „uspostave normalnih odnosa u regiji (Perzijskog) zaljeva“. Međutim, kako navodi AP, posjetu šeika Al-Sabaha Dohi prethodila je oštra izjava emiratske vlade, prema kojoj se s Katarom „nema o čemu razgovarati“. U intervjuu danom AP-u, ministar vanjskih poslova UAE Anwar Mohammed Qarqash je izjavio, kako je katarska vlada „izabrala zaigranost s ekstremizmom i terorizmom“ i mora zbog toga platiti cijenu“. Kao zahtjeve koje Doha mora ispuniti za „uspostavu normalizacije odnosa“, emiratski ministar  je naveo protjerivanje iz Katara vođa palestinske organizacije HAMAS, prestanak potpore organizacijama povezanim s „Al-Qaidom“, kao i „držanje za uzde“ svojih brojnih medijskih resursa, uključno i televiziju „Al Jazeeru“.

Geopolitika.News prosuđuje kako bi prihvaćanje tih zahtjeva od strane Dohe predstavljalo i njezinu potpunu kapitulaciju pred Rijadom i Abu Dhabijem i da bi ono katarske napoleonske ambicije u regiji svelo prektički na nulu. Pritom podsjećamo kako je Katar već čitavo desetljeće provodio vlastitu vanjsku politiku u regiji (s SAD-om u zaleđu), nastojeći širiti svoj utjecaj, a potiskujući saudijski, u nizu bliskoistočnih država, uglavnom golemom financijskom potporom i sponzorstvom različitih ekstremističkih i terorističkih organizacija (najzvučnija imena, iako nikako ne jedina, su „Muslimanska braća“ i „Islamska država“) – od Libije, Egipta, preko Sirije i Iraka, ali i Srednje Azije i Istočne Afrike. Međutim, kako ne bi bilo pretjerane zabune, gotovo identičnu politiku, samo u svrhu ostvarivanja vlastite dominacije, u regiji je provodila i još uvjek provodi Saudijska Arabija. Stvar je sada jedino u promjeni ukupne konjukture odnosa na Bliskom istoku (ponajviše uzrokovanom ruskim ulaskom u „igru“ i trajnim vojnim pozicioniranjem Moskve u toj regiji), kao i promjenom lobija unutar političkih elita u Washingtonu (a nedavno i u Francuskoj), čije su vladajuće strukture nakon predsjedničkih izbora  izabrale nove (stare) favorite u vidu Saudijske Arabije, distancirajući se pritom od Katara s kojim je obilato surađivala bivša Obamina administracija, u oba mandata njegovog predsjedovanja.

Iako je teško prognozirati na koji će se točno način rasplesti ova vrlo velika kriza, koja prijeti novim podjelama unutar arapskog sunitskog svijeta, jedna narodna mudrost u ovom bi se slučaju itekako mogla primjeniti – „zlo se proždire samo“!