Anadolu Ajansı: Reguliranje tursko-ruskih odnosa i NATO-a

Turski medij Anadolu Ajansı objavio je 15. kolovoza zanimljiv osvrt na novonastalo stanje između Turske, NATO-a i Rusije nakon nedavne normalizacije odnosa na relaciji Moskva-Ankara (http://aa.com.tr/tr/analiz-haber/turk-rus-iliskilerinin-duzeltilmesi-cabalari-ve-nato-iki-kanadin-hikayesi-ve-jeopolitik/628910). Autor članka je Can Kasapoğlu (vojni analitičar i djelatnik istanbulskog Centra za ekonomska i vanjskopolitička istraživanja – EDAM), a Geopolitika.news ga prenosi u cjelosti:

U 21. stoljeću konkurencija NATO-a i Rusije nema karakter ideološkog sukoba iz doba Hladnog rata već geopolitičke borbe.

S jedne strane, smještanje Rusije u položaj ugroze, kako se navodi u službenoj deklaraciji NATO samita u Varšavi, proizlazi iz narušavanja suverenih granica uz primjenu sile (prije svega Krim – Ukrajina), vojnih vježbi izvođenih uz granice NATO saveza koje imaju agresivni smiso, a također iz agresivne i vojničke retorike Moskve po pitanju atomskog naoružanja. NATO savez još je ozbiljnije shvatio tu ugrozu zajedno s koncepcijom hibridnog (nelinijskog) ratovanja kojeg Rusija vodi u Ukrajini. Kao odgovor, NATO je otovreno izrazio svoju zabrinutost na samitu u Walesu 2014. godine i usvojio plan djelovanja za osiguranje spremnosti (Readiness Action Plan), koji se smatra najvažnijim korakom za učvršćenje kolektivne sigurnosti u razdoblju nakon Hladnog rata.

S druge strane, Vojna doktrina Ruske Federacije iz 2014. godine određuje NATO, prije svega njegovo proširenje, kao „vanjsku vojnu ugrozu“ broj jedan. To je, po svemu sudeći, povezano s koncepcijom Moskve po pitanju „neposredne pogranične zone“. Regijama i zonama koje okružuju Rusiju od Pribaltika do Južnog Kavkaza, ruska strategijska misao pridaje visoki geopolitički značaj u identifikaciji sfera privilegiranih interesa ili ruske zone utjecaja. S tim u svezi, posljednji slučajevi vojnog miješanja Rusije u tom prostoru pojedini analitičari razmatraju u kontekstu opisane geopolitičke koncepcije, smatrajući čak kako Moskva želi privući Zapad u novi jaltski proces (Jaltski sporazum – dokument o podjeli interesnih sfera, potpisan u veljači 1945. g. u gradu Jalti, na Krimu, između SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije – kao sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu, op. Geopolitika.news).

Razumijevanje značaja Turske za NATO

Ukoliko se navedeno ne sagledava u smislu polazišne točke, ocijena položaja Turske u međunarodnoj areni bit će umnogome politizirana i daleka od realnosti. Tim više što se geopolitika svojom glavninom upire o parametre realne politike i koncepciju ravnoteža snaga. Razmatranje turske uloge u suvremenim međunarodnim odnosima upravo u takvim geopolitičkim okvirima može dati puno preciznije rezultate.





Geopolitičar Nicholas Spykman u svojim radovima obraća pozornost na vrlo važan element: „Ako tri osnovna dijela Starog svijeta (Europa, Azija, Afrika, op. Geopolitika.news) dođu pod nadzor svega nekolicine država, a dominirajuća sila bude organizirana na način da mogu pokoriti tu stranu oceana (Atlantskog oceana, op. Geopolitika.news), Amerika će biti okružena politički i strateški“. Zamjetno je kako su autori američkog Izvješća o jedinstvenom operativnom okružju – 2035 (US Joint Operating Environment) doslovno ugradili Spykmanove teze i u osnovnim kontekstima konfliktne sredine u nadolazećim desetljećima ukazali na „antagonističke napore u geopolitičkom balansiranju“, a također i na „razmrvljene i reorganizirane regije“.

U trima glavnim dijelovima Starog svijeta, kao glavne države smatraju se Japan i Južna Koreja na Dalekom istoku, Velika Britanija u Europi, a u istom redu je i Turska.

Rezultati samita u Varšavi ukazuju kako se zone mogućeg sukoba između NATO-a i Rusije geografski mogu dijeliti na tri glavne osi: Pribaltik, Istočno Sredozemlje, Crno more. Upravo se tu Turska smatra ključnim igračem jer ona u tom prostoru ima posebne nacionalne interese i sposobna je proicirati značajnu snagu. Osim toga, Turska ima kolosalno značenje za Savez i s gledišta novih koncepcija obrane i sigurnosti NATO-a. Turska je jedna od država koja na sebe preuzima vodeću ulogu u formiranju Zajedničke grupe Snaga visokog stupnja pripravnosti (Very High Readiness Joint Task Force – VJTF) – vodećeg elementa NATO-ve borbe s hibridnim ugrozama. Turska ima važnu ulogu u arhitekturi PRO sustava Saveza i ima sve veću važnost u borbi protiv ugroza kemijsko-biološkog oružja koje u bliže vrijeme može krenuti s prostora Bliskog istoka. Osim toga, Turska je potencijalno sposobna osigurati kritično važnu vezu NATO-a s njegovim partnerima po Sredozemnom dijalogu (Mediterranian Dialogue) i Istanbulskoj inicijativi (Istanbul Cooperation Initiative), koji su element „meke sile“ i učvršćenja sigurnosti na temelju suradnje u okviru borbe NATO saveza s ugrozama radikalnog ekstremizma.





Obnova tursko-ruskih odnosa i kontekst NATO-a: između dviju strana

Uspostava tursko-ruskih odnosa kako ne šteti NATO-u, tako i ne ukazuje na to, da se Turska obvezno udaljuje od Saveza. Na južnom krilu NATO-a taj proces, naprotiv, može izgraditi temelj za učinkovitu suradnju NATO-a i Rusije u borbi protiv „Islamske države“ i stranih boraca (to je i za Rusiju također ozbiljna ugroza). Međutim, na istočnom krilu, prije svega Pribaltiku, Moskava ostaje konkurent. Pozornost privlači i to, što predstavnica State Departmenta Elizabeth Trudeau, komentirajući korake oko obnove tursko-ruskih odnosa u kontekstu susreta predsjednika Erdogana s njegovim ruskim kolegom, predsjednikom Putinom, naglasak stavlja na zajedničku borbu protiv ISIL-a u Siriji. Na taj način, u odnosima NATO-Rusija posjet predsjednika Erdogana Sankt Peterburgu na visokoj razini, moguće je iznašao simptome svojevrsnog diferenciranog smjera kojeg se može smatrati I suradnjom u borbi protiv ugroza radikalnog terorizma na južnom krilu Saveza i konkurencijom na njegovom istočnom krilu.

Kako su izvješćivali mediji, na sastanku u Sankt Peterburgu ruski i turski vođe također su se dotakli pitanja suradnje u vojnoj sferi. Ovdje mora biti jasno, kako je tursko traženje alternativa tradicionalnim vezama sa Zapadom u obrambenoj sferi malo vjerojatno. Istodobno na površinu iznova izlazi kritički važno pitanje: Turska ima prioritete u obrambenoj sferi koji dugo vremena nisu bili provođeni. Prije svega treba primjetiti kako se visoki turski prioriteti u sferi kupovine oružja ogledavaju u pitanjima transfera tehnologije. Osim toga, zbog bliskoistočnih ugroza povezanih s uporabom balističkih raketa i oružja masovnog uništenja, Ankara je davno bila primorana zamoliti NATO sustave strateške obrane (npr. „Patriot“). A pri svakoj takvoj zamolbi Turska se susretala s različitim tipovima razočarenja.
S tog stajališta određenu nadu može donijeti novi model kupovine NATO-vog naoružanja, koji se model još nalazi u fazi testiranja. U trenutku pisanja ovog članka State Department je odobrio model kupovine naoružanja, u okviru kojeg NATO, kao glavni kupac, gradi za države članice Saveza jedinstvenu platformu s ciljem osiguranja učinkovitosti njihovih obrambenih troškova. Trenutačno, odobrenje Kongresa čekaju sporazumi u iznosu od 231 milijun dolara, namjenjeni prodaji suvremenih oružanih sustava Ageniciji NATO-a za potporu i isporuke s ciljem njihove raspodjele između Belgije, Češke Republike, Danske, Grčke, Nizozemske, Norveške, Portugala i Španjolske. Naravno, još je rano govoriti o tome hoće li novi model kupoprodaje SAD – NATO uključivati i alternative zajedničke proizvodnje. Ali svaki značajniji napredak u okviru NATO-ve „Inicijative Pametna obrana“ (Smart Defensive Initiative), poglavito na temelju odluka samita u Chicagu iz 2012. godine, može biti pozitivno za riješavanje turskog problema.

Turska strateška satnica

Prije svega je važno shvatiti kako se turska vanjska i obrambena politika ne formira toliko u ovisnosti o konjukturi kolebanja. Po mnogim važnim pitanjima Ankara se orjentira prema svojoj geostrateškoj perspektivi. Npr., Turska će nastaviti projekte s Rusijom u sferi atomske energije, što se ne objašnjava nekakvim promjenama njezine vanjskopolitičke orjentacije, već kao strateški prioritet davno usvojene politike diversifikacije energetskog portfelja zemlje. Kao dopuna tome, u život mogu biti vraćeni i takvi golemi projekti poput „Turskog toka“, što će odražavati turski cilj – postati (energetsko, op. Geopolitika.news) tranzitno središte. Istodobno će Turska ostati vjerna takvim, po Moskvu ne odobravajućim aktivnostima, poput sudjelovanja u misiji patroliranja zračnim prostorom Pribaltičkih država, a također i NATO-vim misijama poput VJTF. Također se očekuje kako će Turska očuvati svoj tradicionalni prioritet u Crnom moru u okviru Konvencije Montreux (određuje prava i ograničenja ulaska u Crno more zemalja koje ne pripadaju crnomorskom akvatoriju, kroz tjesnace Bospor i Dardanele).

NATO je surađivao s Rusijom po pitanju Afganistana. Osim toga, 13. srpnja ove godine Savez je proveo sastanak Vijeća Rusija – NATO, rad kojeg je bio zaustavljen od 2014. godine zbog ukrajinske krize. Posljedično, u okvirima diferenciranog smjera prema istočnom i južnom krilu NATO-a, uspostava tursko-ruskih odnosa također može omogućiti pozitivne posljedice u borbi protiv ISIL-a u Siriji i ograničenje rizika vojne eskalacije, poput one nastale nako uništenja (ruskog) Su-24.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like