Proteklih su dana u domaćim i stranim medijima zaredale informacije i reportaže o tome, da bi turski predsjednik i njegova vladajuća Stranka pravde i razvoja mogli imati velikih teškoća u ostvarivanju svojih političkih ciljeva nakon prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj: u slučaju Erdogana spominjala se nikada veća mogućnost da će on ipak, iako kao nesumnjivi relativni pobjednik, morati ići u drugi krug izbora, a u slučaju stranke kojoj je na čelu spominjalo se kako ona sa svojim koalicijskim partnerom vjerojatno neće uspjeti osigurati većinu u turskom parlamentu. Bilo kako bilo, te su se prognoze i nadanja, prije svega Zapadnih zemalja koje s Erdoganovom Turskom već godinama ne uspijevaju pronaći „zajednički jezik“ po brojnim pitanjima (treba biti iskren i reći, ne samo njegovom krivicom), po tko zna koji put pokazale pogrešne i predstavljale su samo željeno za realno.

Recep Tayip Erdogan polučio je apsolutnu većinu glasova za položaj predsjednika države na prijevremenim predsjedničkim izborima, priopćila je turska Izborna komisija. Erdogan je osvojio 52,5% glasova nakon pobrojanih 98% glasačkih listića. Njegov glavni protivnik Muharrem Ince osvojio je 30,7% glasova, predstavnik prokurdske Stranke narodne demokracije Selahattin Demirtash 8,4%, a ostala trojica kandidata zajedno su dobili manje od 9% glasova.

Što se tiče rezultata parlamentarnih izbora, Erdoganova Stranka pravde i razvoja osvojila je 42,4% glasova birača, a njezin koalicijski partner – nacionalistička Stranka nacionalnog pokreta dobila je 11,1%. Time te dvije stranke, ujedinjene u Narodni savez, imaju osiguranu parlamentarnu većinu. Glavna oporbena Narodno-republikanska stranka osvojila je 22,7%, Dobra stranka 10%, a Stranka sreće 1,4%. Time su te stranke, ujedinjene u Nacionalni savez, ukupno dobile 34,1% glasova birača. U parlament će također ući prokurdska Stranka narodne demokracije, koja je prešla izborni prag od 10%, osvojivši 11,5% glasova.

Konačni službeni rezultati nedjeljnih izbora bit će objavljeni za desetak dana, nakon što budu razmotreni svi prigovori i žalbe.

Dakle, u najkraćim crtama može se zaključiti kako je turski predsjednik Erdogan uspio u svojim planovima i ovim izborima definitivno učvrstio svoju vlast i namjeru uvođenja predsjedničkog sustava sa širokim ovlastima, za što je prošle godine dobio većinsku potporu na referendumu turskih građana. Osim toga, Erdogan će i nakon ovih izbora imati većinsku potporu parlamenta, kojemu će uvođenjem predsjedničkog sustava ionako biti smanjene dosadašnje ovlasti. Sve druge kalkulacije i insinuacije o tome da su Erdogan i njegova stranka osvojili manji broj glasova nego ranije, da se Turski građani „bude“ i da je očito kako oni traže promijene i sl. potpuno su nebitne. Erdoganova pobjeda je potpuna, sviđalo se to nekome ili ne, i nakon prošle nedjelje Turska definitivno osnažena ulazi u potpuno novo razdoblje svoga razvoja, što je itekako bitno u ova neizvjesna globalna vremena. Erdogan će to sigurno znati iskoristiti, a posve je sigurno i to da će se prema njemu od danas mnoga svjetska politička središta odnositi s većom dozom poštovanja. Turska je jednostavno velika zemlja i nezaobilazan geopolitički čimbenik smješten na raskrižju Istoka i Zapada, a to nitko ne može i ne smije ignorirati.

Rusija i Saudijska Arabija razmatraju mogućnost uže suradnje u sferi naftnog biznisa i utjecaja na svjetsko tržište. Je su li ta nastojanja realna i imaju li dugoročnu perspektivu?

Na samitu OPEC+ (čine ga članice OPEC i drugi najveći svjetski proizvođači nafte izvan kartela) održanom 21. i 22. lipnja u Beču, dogovoreno je povećanje dnevne proizvodnje nafte za milijun barela. Odmah je vidljivo kako se radi o kompromisnom riješenju, jer su uoči samita pojedine članice podupirale povećanje proizvodnje za 300-600 tisuća barela, dok su Rusija i Saudijska Arabija predlagale povećanje od 1 500 000 barela nafte dnevno. Iran se, kako je i ranije najavljivao, protivi povećanju proizvodnje ali je podržao nastavak suradnje unutar platforme OPEC+. Pa iako se cijena nafte Brent i danas kreće oko 74 dolara za barel, obično, povećanje proizvodnje za 1% za sobom vuče 10-kratno sniženje cijene tj. ona pada za 10%, pa će se to vjerojatno dogoditi i u ovom slučaju. Međutim, nije isključeno da dugoročno gledano do pada cijena nafte uopće ne dođe, o čemu nešto više niže u tekstu.

Podsjećamo, kako se cijena nafte prije cca dvije godine strmoglavila na 30 dolara za barel, pa čak i niže, što je i bio glavni razlog pokretanja inicijative za osnivanje formata OPEC+, kroz koji su se najveći svjetski proizvođači dogovorili sniziti dnevnu proizvodnju nafte za 1,8 milijuna barela. Pa iako se pojedine zemlje potpisnice nisu postojano pridržavale dogovorenih smanjenih proizvodnih kvota, taj je sporazum ipak omogućio povećanje cijena i stabilizaciju tržišta kroz uravnoteženje ponude i potražnje, što je vrlo bitno za funkcioniranje svjetskog gospodarstva.

Međutim, nedavno se u medijima (Bloomberg) pojavila zanimljiva informacija, prema kojoj Moskva i Rijad razmatraju osnivanje nove organizacije, s potpuno drukčijim ustrojem i pravilima funkcioniranja, u kojoj bi sudjelovale sve 24 države članice formata OPEC+. Za razliku od OPEC, koji funkcionira po načelu „jedan član-jedan glas“, u novoj organizaciji moć bi se raspodijelila po državama sukladno njihovim stvarnim mogućnostima za proizvodnju nafte i ukupnog udjela na tržištu. Iz toga jasno proizlazi kako bi glavni utjecaj u „novom OPEC-u“, a onda i na globalnom tržištu nafte i određivanju njezinih cijena, zajednički imale Saudijska Arabija i Rusija, kao najveći naftni proizvođači. O ovom je i Geopolitika News već ranije pisala.

Podsjećamo, ruski predsjednik Vladimir Putin i saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman na nedavnom su susretu razgovarali o suradnji dviju zemalja u naftnoj sferi, pri čemu je Putin izjavio, kako je ta suradnja čitavom svijetu donijela korist.

Ali odmah treba reći i to, kako je vjerojatnost osnivanja jedne takve organizacije vrlo mala, jer je teško očekivati kako bi se druge članice OPEC-a i zemalja proizvođača izvan kartela suglasile sudjelovati u jednoj novoj organizaciji u kojoj bi imale drugorazrednu ulogu u odlučivanju. Međutim, ukoliko bi Rusi i Saudijci bili ustrajni u svojoj namjeri, pitanje je koliko bi ostale zemlje proizvođači uopće imale koristi ostati u sastavu OPEC s obzirom da bi njegov utjecaj time drastično opao u odnosu na onaj koji ima sada (u njemu Saudijska Arabija od samog ustroja ima neformalnu lidersku poziciju).

Puno veći problem od protivljenja samih članica OPEC u realizaciji ove, još uvijek neformalne inicijative Moskve i Rijada koja upravo prolazi „probno testiranje“ kroz glavne svjetske medije, imaju složeni rusko-saudijski (geo)politički odnosi. Tradicionalni stavovi dviju država u bliskoistočnoj regiji opterećeni su proturječjima, a nerjetko su i krajnje polarizirana – prije svega u odnosu prema Iranu i sirijskoj problematici. Rusija, također, ima vrlo neutralan stav i prema pokušaju saudijske izolacije Katara zbog njegove navodne potpore terorizmu, usprkos pozivima obiju strana da se Moskva priključi baš „njihovom savezu“. Stav Rusije po tim pitanjima nije promjenjen usprkos prošlogodišnjem (u listopadu) povijesnom posjetu saudijskog kralja Rusiji i potpisivanju brojnih sporazuma o suradnji dviju zemalja na mnogim područjima, uključno i onim vojnim. Međutim, Rijad vrlo dobro zna kako je Rusija na Bliski istok ušla s namjerom da u njemu dugo ostane i da mu, zato, pragmatična suradnja s Moskvom ne može štetiti. Naprotiv, ruski položaj u odnosu na Iran ima itekako puno posredničkog potencijala za sprječavanje eskalacije odnosa između Irana i Saudijske Arabije izvan dosadašnjeg nadziranog okvira. Oslanjanje isključivo na SAD, koji na Teheran već desetljećima nema nikakav utjecaj, za Kraljevstvo (kao pred Iranom neposredno izloženu zemlju,  od njega razdvojenu samo uskim Perzijskim zaljevom) u slučaju eskalacije nema prevelike važnosti osim u pružanju potpore u naoružanju. Moskva je sada jedina realna snaga koja može utjecati na smirivanje uzavrelih strasti između najvećih bliskoistočnih antagonista, ukoliko zatreba.

Zbog svega navedenog Rijad i Moskva javno pokazuju samo ono „lice“ međusobnih odnosa oko kojeg se oni mogu lako dogovoriti, a ne spominju probleme koji njihove odnose snažno opterećuju. A upravo je nestabilnost energetskog tržišta postala onaj stabilizirajući čimbenik rusko-saudijskih odnosa kojeg dvije strane sada nastoje maksimalno iskoristiti budući da se obje zemlje (kao najveći svjetski proizvođači nafte) po tom pitanju nalaze na istoj strani, suočene s identičnim rizicima i mogućnostima. Stvar je jedino u tome, hoće li ovo situacijsko „energetsko savezništvo“ izdržati pred dugoročnim geostrateškim suparništvom koje dvije zemlje imaju na bliskoistočnom prostoru, i gdje je Rijad, uz Izrael, u Trumpovoj administraciji danas najveći američki regionalni partner. S druge strane, američki pragmatizam ne daje Saudijcima ekskluzivu na američko partnerstvo i komoditet u njegovom uživanju. Dovoljno se prisjetiti prethodne Obamine administracije koja je imala krajnje negativan odnos prema Rijadu, a kao partnera u regiji protežirala je upravo saudijskog glavnog arapskog konkurenta – Katar.

Međutim, neovisno o svemu, složenost rusko-saudijskih odnosa u svakom slučaju u sebi nosi i rizike po dugoročnu stabilnost jednog tako ambicioznog i po pitanju globalnog utjecaja vrlo važnog projekta, kakav je izgradnja „novog OPEC-a“ sa zajedničkom dominacijom Rijada i Moskve. Je li ta dominacija i globalna moć koju takav projekt sa sobom nosi jača od parcijalnih političkih interesa dviju zemalja u regiji teško je reći. Ali, na kraju krajeva,  o tome će jedino one morati odlučiti. Ulozi su veliki, kao i benefiti, ali je neosporno kako su pritom nužni i brojni kompromisi.

Sjedinjene Države pripremaju udar na OPEC, optužujući kartel za manipulacije tržištem

Slučajni ili ne (a ništa nije slučajno) krajem svibnja u Kongres je na razmatranje upućen zakonski prijedlog „Protiv kartela u proizvodnji i izvozu nafte“, koji je pripremljen već prije 18 godina. Njime se izvan zakona stavljaju kartelski dogovori na tržištu „crnog zlata“ i predlaže proširenje ovlasti antimonopolnog *Shermanovog akta i na OPEC (Sherman Antitrust Act koristi se  već više od 100 godina, a pokrenut je kako bi se „razmrvilo“ naftno carstvo Johna Rockefellera).

Prijedlog zakona već je prošao prvo čitanje: prošli tjedan odobrio ga je odbor za pravosuđe Predstavničkog doma Kongresa. Od 2000. godine kongresmeni su u više navrata nastojali usvojiti ovaj zakon, međutim, predsjednici George Bush i Barack Obama prijetili su uvođenjem veta.

2007. g.  taj su prijedlog zakona odobrili i Senat i Zastupnički dom, ali ga je predsjednik odbio potpisati. Međutim, s Donaldom Trumpom stvar je posve drugačija. Upravo on već više od 30 godina aktivno kritizira OPEC u svojim knjigama i javnim nastupima, tvrdeći, kako kartel „krade američke građane“. Osim toga, Trump je već povukao radikalne poteze, poput pokretanja prve faze „trgovinskog rata“ s Kinom, EU i drugim zemljama, što sve ukazuje na visoku vjerojatnost i za usvajanje prijedloga o proširenju ovlasti spomenutog zakona i na OPEC.

Iako je sadašnja visoka cijena nafte korisna i za američke proizvođače nafte iz škriljevca, ona je na tržištu isprovocirala porast cijena benzina i u samom SAD-u gdje su dosegnule trogodišnji maksimum. To američkom predsjedniku nikako ne odgovara s obzirom da se u studenom ove godine održavaju po njegovu političku budućnost ključni izbori za Kongres, a povećanje cijena benzina za sobom može povući i rast svih ostalih cijena, na što elektorat sigurno ne bi pozitivno reagirao. S tim u svezi Trump se obratio OPEC-u s molbom za povećanje proizvodnje nafte za milijun barela dnevno. Iranski ministar energetike Zanganeh tim je povodom odmah izjavio kako smatra nedopustivim takav potez američkog predsjednika, kazavši, kako „OPEC nije organizacija koja mora dobivati instrukcije od predsjednika Trumpa i slijediti ih“. Iran, zapravo, zbog ograničenosti svojih proizvodnih kapaciteta kao posljedice dugogodišnjih međunarodnih sankcija, važećih do trenutka postizanja nuklearnog sporazuma s Teheranom, niti nema mogućnosti za povećanje svoje proizvodnje.

Bilo kako bilo Trumpova molba u Beču je uslišana i proizvodnja je povećana upravo za zamoljenih milijun barela.

Međutim, mnogi analitičari smatraju kako usprkos toj odluci do značajnijeg pada cijena nafte neće doći. U prosjeku je moguć pad od 5 dolara za barel tj. kretanje cijena na razini ne manjoj od 60 dolara, a radi se o cijeni koja odgovara i proizvođačima nafte i njezinim kupcima, s tim da bi se cijena od cca 70 dolara trebala zadržati do kraja ove godine. Pojedini analitičari imaju još „crnje“ prognoze, navodeći kako će cijene čak i rasti na 75-80 dolara do kraja godine.

Zato Trump po tom pitanju nije ni u malo ugodnoj situaciji. Ukoliko uistinu ne dođe do osjetnijeg pada cijena nafte niti nakon najnovije odluke sa samita OPEC+ u Beču, teško da SAD na promjenu stanja više mogu značajnije utjecati. Prijetnje antimonopolnim zakonom protiv OPEC i sankcijama protiv Irana cijene nafte mogu još samo više potaknuti prema gore. Isti efekt, gotovo sigurno, imalo bi i pokretanje bilo kakvih novih ili proširenje već postojećih vojnih sukoba u regiji.

*Shermanov anti-monopolni zakon iz 1890.g.

Radi se o zakonu koji štiti trgovinu i trgovinsku djelatnost od protuzakonitih ograničenja i monopola. Zakon je usmjeren na borbu protiv monopola i neutemeljenim ograničenjima slobodne konkurencije. Usvojen je 1890.g. od strane američkog Kongresa. Njegov autor bio je senator John Sherman. Zakon zabranjuje:

– suglasnosti, ujedinjavanja i tajne dogovore o ograničavanju trgovine;

– monopol i nastojanja za tajne dogovore o monopolizaciji. Osobe koje sudjeluju u takvim poslovima podvrgavaju se novčanoj ili zatvorskoj kazni ne većoj od jedne godine, ili jednom i drugom, već prema odluci suda.

Prema tom zakonu, tvrtka koja kontrolira više od 65% tržišta može biti optužena za želju za monopolom.

Usprkos iranskom protivljenju, Rusija će na sastanku OPEC+ predložiti povećanje proizvodnje nafte

Vođa najveće oružane organizacije unutar oporbene „Slobodne sirijske vojske“  „Tajamaya al Wiat al-Umari“, Waji abu Sles, izjavio je, kako njegove snage prelaze na stranu vojske Bashara Assada. Izjava je uslijedila nakon pregovora sa sirijskom vladom uz rusko posredništvo.

„Ja i moja braća po oružju otvaramo pristup sirijskoj vojsci u naša naseljena mijesta: Jaddal, Deir-Dama i Al-Shiyah, gdje ćemo podignuti stijeg Sirijske Arapske Republike“, izjavio je Abu Sles.

Pri tom je dodao kako navedeni teritoriji od petka, 22. lipnja, prelaze u ruke zakonite sirijske vlade u Damasku, a oružana organizacija s njim na čelu sudjelovat će u borbi protiv terorističkih organizacija „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“ na jugu zemlje.

Ruski izvori iz Središta za pomirbu između vlade i umjerene sirijske oporbe potvrdili su u subotu ove informacije i izvijestili, kako su do večeri, 22. lipnja, prve postrojbe sirijske vojske ušle u Damu i Al-Shyah, koje se nalaze u „Južnoj zoni deeskalacije“ (na jugo-zapadu Sirije, uz granicu s Izraelom i Jordanom, op. GN.).

 

 

 

Novi snažni čovjek talijanske politike, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade Matteo Salvini, u jučer objavljenom intervjuu njemačkog medija Spiegel izjavio je kako je budućnost Europske unije na stolu i da će se o njezinoj sudbini odlučivati tijekom godine dana.

„Tijekom godine postat će jasno hoće li se očuvati jedinstvena Europa“, kazao je Salvini i dodao, kako Italija više ne može primati migrante na svoj teritorij. „Mi ne možemo primiti niti jednog čovjeka. Naprotiv, mi bismo dio njih željeli poslati bilo kuda“, dodao je talijanski ministar unutarnjih poslova.

Obećao je upoznati Europsku komisiju s radnim planom za riješenje migracijskog problema. Njegove četiri glavne točke su: jačanje Europske agencije za nadzor granica Frontex, napredak u sporazumu sa sjevero-afričkim zemljama oko smanjenja „migracijskog pritiska“, osnivanje sustava za prijam migranata i ubrzanje procedure deportacije ilegalaca u matične zemlje.

Podsjećamo: prije dva tjedna Italija i Malta zatvorile su svoje luke za uplovljavanje broda Aquaris, koji je prevozio više od 600 migranata. Brod je na kraju primila Španjolska. Stanje povezano s tim brodom izazvalo je diplomatski skandal između Italije i Francuske, u kojem su Rim i Pariz izmijenili „teške riječi“, a francuski predsjednik Emmanuel Macron Italiju je optužio za „cinizam i neodgovornost“. Talijanska vlada je odgovorila kako ne želi prihvaćati „licemjerne poduke od država koje su se po temi migracija uvijek preferirale okrenutanje na drugu stranu“. Ubrzo se taj verbalni spor dviju velikih i susjednih europskih država i ponajvažnijih članica EU  primirio nakon sastanka talijanskog premijera Giuseppea Contea i francuskog predsjednika Macrona u Parizu, iako su pojedini talijanski politički krugovi, čak i iz vladajuće koalicije, tražili odgađanje tog sastanka dok se Francuska službeno ne ispriča Italiji za izrečene uvrede.

 

SOPHIE MANGAL (25), je američka „freelance“ novinarka, suradnica istraživačkog portala OrientalReview.org, i članica Inside Syria Media Center. Mangal živi u SAD-u, u Sjevernoj Karolini, gdje je i završila novinarstvo i medijske studije na University of North Carolina. U fokusu njenog interesa je izbjeglička kriza u Europi, kao i komparativna analiza Sirijskog sukoba i krize na Balkanu. U suradnji sa Sophie Mangal prenosimo njen članak „The Situation Is Worsening in Syrian South As US Tries To Defend Terrorists While Israel To Strike A Deal With Russia“ objavljen, 18. lipnja 2018. na portalu OrientalReview.org. Zahvaljujemo Sophie Mangal za kontaktiranje portala Geopolitika News i veselimo se nastavku suradnjel!

Iako je stanje u Siriji, kao i odnos velikih sila na prostoru ove bliskoistočne države svakako u fokusu javnosti, Sophie Mangal, američka freelance novinarka i analitičarka, članica organizacije Inside Syria Media Center, upozorava kako je razvoj događaja u južnoj Siriji jedva “pokriven” medijskim izvješćima, poglavito u Idlibu i Deir Es-Zouru. Naime, iako su u svibnju 2017. godine u Siriji uspostavljene četiri zone deeskalacije koje su trebale osigurati prekid ratnih sukoba i smanjiti međusobno nepovjerenje, samo godinu dana poslije, kako Mangal navodi, situacija u južnim sirijskim pokrajinama svakako zaslužuje našu pozornost. Čak i zone deeskalacije u istočnoj Guti i Homsu, u medijima predstavljene kao uspješan „alat“ kojim se može rješavati sirijska kriza, funkcioniraju loše upravo zbog nepostojanja institucionalne moći koja bi bila sposobna zaustaviti daljnje napade, borbu i nasilje.

Treba podsjetiti kako je status južne zone deeskalacije, koja graniči s Jordanom, razrješen već početkom lipnja 2017. godine  između predstavnika Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, ali i Jordana kao države koja je zajamčila poštivanje prekida vatre od strane naoružane oporbe i nastavak daljnje borbe protiv terorizma unutar zone. Međutim, stanje na terenu, pod kontrolom umjerene oporbe, jasno pokazuje kako je odnos snaga unutar ovih zona potpuno promijenjen – prema procjenama stručnjaka, 55% teritorija zone nalazi se pod kontrolom ISIS-a i „Jabhat Al Nusre“. Broj njihovih članova penje se na desetke tisuća, dok je broj potencijalnih džihadista veći od 5000. Sve to, naravno, otvara pitanje mogućnosti poduzimanja vojnih operacija kojima bi se eliminirali teroristi iz zone deeskalacije.

Kao prvo, najveći dio „Južne zone“ pod nadzorom je tzv. Slobodne sirijske vojske (Free Syrian Army – FSA) koju i dalje snažno podupiru Washington i Tel Aviv, ali i ostatak zapadnih saveznika, kroz regularne humanitarne konvoje. Stoga nije ni čudno da je Izrael među prvima podržao ideju uklanjanja radikalnih džihadista s graničnih linija. Tel Aviv se čak složio da se na graničnu, demarkacijsku liniju na Golanskoj visoravni rasporede snage sirijske vojske – SAA’s (Syrian Arab Army). Interes izraelskog premijera Netanyahua je jasan! Nakon svega, toliki broj terorista koji se nalazi u neposrednoj blizini sirijsko – izraelske granice prevelik je izazov, čak i za njega.

Izrael inzistira na povlačenju pro – iranskih šijtskih snaga duboko u sirijski teritorij, te je taj zahtjev postavio kao preduvjet sudjelovanja i pružanja potpore protuterorističkim operacijama u „Južnoj zoni“. Sirijska arapska vojska (SSA) naknadno je počela s planovima ofanzivnih napada, međutim, operacija je odgođena zbog pozicije Washingtona. Naime, Sjedinjene se Države protive ulasku SAA u deekalacijsku zonu, budući da odluka da se kreira „Južna zona“ za američku administraciju ima brojne benefite i osigurava joj dalekosežne prednosti. Pružajući kontinuiranu potporu u novcu i oružju radikalnim džihadistima, i zatvarajući oči pred ekspanzijom ISIS-a, Bijela kuća osigurava svoje pozicije, odnosno uporište za napad na Damask koji se nalazi svega 100 kilometara udaljen od te zone deeskalacije. Je li to znači da će Washington i dalje, zbog svojih interesa, nastaviti s politikom poticanja nasilja, bez obzira na činjenicu da takva politika podrazumijeva „suradnju“ s teroristima?

 

Nakon što su pojedini američki mediji pisali kako savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton putuje u Rusiju radi pripreme sastanka američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog čelnika Vladimira  Putina, potvrda te informacije stigla je danas i iz Moskve. Prije toga napominjemo kako je britanski medij The Times danas objavio da službenici Bijele kuće smatraju kako će se susret čelnika dviju najmoćnijih zemalja održati u srpnju.

U četvrtak, 21. lipnja, glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitry Peskov novinare je izvjestio kako je dolazak Johna Boltona u Rusiju planiran. „Koliko je nama poznato, uistinu, taj će se posjet dogoditi. To je sve što vam mi za sada možemo reći“, kazao je Peskov, naglasivši, kako niti Kremlj niti Bijela kuća o tome još nisu dali nikakva službena priopćenja.

Podsjećamo: Donald Trump o svom predstojećem susretu s Vladimirom Putinom govori već dovoljno dugo – prvi put je to učinio nakon što je u ožujku Putinu čestitao na izbornoj pobjedi za predsjednika Rusije. Američki mediji u posljednje vrijeme sve češće govore o pripremi samita Trump-Putin, ali i naglašavaju kako se ona još uvijek nalazi u početnoj fazi. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova navodi kako napredka po tom pitanju još uvijek nema, dok je sam Putin nedavno izjavio, kako se susret s Trumpom još neće dogoditi zbog snažnih unutarameričkih političkih borbi.

Međutim, sama činjenica da Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, poznat kao jedan od najvećih „jastrebova“-neokonzervativaca na američkoj političkoj sceni uopće, putuje u Moskvu, dovoljno govori sama za sebe. On sigurno ne odlazi u turističke svrhe, naslađivati se ljepotama ruske prijestolnice, a gotovo sigurno ga ne zanima niti svjetsko nogometno prvenstvo, na kojemu ionako nema američke reprezentacije. Radi se o jednostavnoj stvari, na koju Geopolitika News postojano ukazuje u svojim analizama: niti jedno ključno krizno žarište, koje danas opterećuje međunarodnu zajednicu, nije moguće riješiti bez političkog dogovora Moskve i Washingtona. Zapadne proturuske sankcije, uvedene još 2014.g., i pored nesumnjivih teškoća koje su proizvele po funkcioniranje ruskog gospodarstva nisu dovele do onog krajnjeg učinka i cilja koji je pred njih bio postavljen: destabilizacije Rusije i smjene Putinove vlasti.

U tim i takvim okolnostima, kada nije moguće vojno riješenje problema (rat između dviju jedinih nuklearnih velesila nije moguć niti ga one ozbiljno razmatraju, usprkos ratobornim medijima s obiju strana i isto takvoj retorici vojnih službenika), dijalog između dviju strana jednostavno mora otpočeti. A on će jedino imati smisla i učinka ukoliko ga pokrenu šefovi dviju država – dakle, ukoliko se odvija na najvišoj državnoj razini. To, naravno, nikako ne znači kako će Putin i Trump bilo što konkretno uopće uspjeti dogovoriti. Ali, jednako kao i u slučaju samita Trump – Kim Jong-un, važno je pokrenuti pregovaračke procese i tako omogućiti smanjenje napetosti. Sve drugo, sada, u vrijeme kada su američko-ruski odnosi možda i gori nego na vrhuncu hladnog rata i kada nije isključena mogućnost za pojavu incidentnih situacija (makar i nenamjernih, slučajnih) koje mogu dovesti do eskalacije sukoba s neslućenim posljedicama i nije važno. Jer do pune normalizacije američko-ruskih odnosa ionako je još dalek i trnovit put. Tim više, odnekud se mora početi, jer takvo stanje ne može trajati unedogled.

Poteze ovog tipa Geopolitika News najavila je još ranije, uoči i odmah po imenovanju Johna Boltona na dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost. Dio tih najava možete pročitati i u komentaru ispod ovog teksta.

Komentar Z. Metera o susretu Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost s ruskim veleposlanikom u SAD-u

 

 

Televizija CNBC priopćila je, pozivajući se na konsalting tvrtku Rhodium Group, kako su kineske investicije u SAD u prvih pet mjeseci pale za 92% – na svega 1,8 milijardi dolara.

S obzirom na povlačenje ulaganja kapitala, neto zarada kineskih poslova u SAD-u u tom razdoblju pokazala se negativnom (minus 7,8 milijardi dolara), navodi se u izvješću tvrtke.

Pritisak, kako Pekinga tako i američke administracije, sprječio je nedavni „bum“ prekograničnih investicija. Prema podatcima Rhodium Group, u 2016.g. završeni kineski poslovi u SAD-u dosegnuli su rekordni iznos od 46 milijardi dolara, da bi samo godinu dana kasnije (2017.) pali na svega 29 milijardi dolara. (Napominjemo: radi se o godini u kojoj još nisu bila uvedena trgovinska ograničenja između dviju država,poput carina na uvezene robe.)

Kina ograničava bijeg kapitala i krizno korištenje zajmova. Sjedinjene Države su zabrinute zaštitom intelektualnog vlasništva. Washington je pojačao nadzor nad poslovima u sklopu brige za nacionalnu sigurnost.

Trumpova administracija zaprijetila je ograničenjem investicija u okviru 301. članka zakona o trgovini iz 1974.g., na temelju kojeg je, također, nedavno odlučila uvesti carine.

Kao rezultat tih mjera u prvih pet mijeseci ove godine propali su poslovi u iznosu većem od 2 milijarde dolara, navodi Rhodium Group. Između ostalog, to se odnosi na tvrtku-kćer Alibaba Ant Financial i MoneyGram-a, planove kineskog konglomerata HNA za investicije u tvrtku SkyBridge Capital osnivača Anthonyja Scaramuccija. Plodom nisu urodila niti nastojanja kineskog fonda Sino IC Capital za kupnju američke tvrtke za testiranja poluvodiča i td.

U izvješću se također navodi, kako je prosječan iznos kineskih poslova u SAD-u ove godine iznosio 46 milijuna dolara, a ranije je obično iznosio stotine milijuna dolara ili više.

Podsjećamo: poslije XIX. kongresa kineske KP u rujnu prošle godine, ta je zemlja pojačala mjere za borbu protiv rizika u financijskom sektoru. Vlada je uvela nova pravila kako bi ograničila kreditiranja banaka i drugih financijskih posrednika. Prošle godina kineska vlada je također počela ograničavati pojedine privatne konglomerate, aktivnu kupnju dionica, uključno i HNA Group, Anbang Insurance Group i Dalian Wanda Group. Vlada je težila izbjegavanju poslova u inozemstvu uz popratno korištenje zajmova.

Veliki kineski konglomerati prodaju mnoge od svojih aktiva u SAD-u. Kao rezultat toga, kako navodi Rhodium Group, iznos završenih prodaja aktiva u prvih pet mjeseci dosegnuo je 9,6 milijardi dolara, a slijedi i prodaja aktiva za daljnje 4 milijarde dolara.

Međutim, isti izvor navodi, kako bi američke carine na uvoz kineskih roba mogle biti i poticaj za kineske proizvođače za pokretanje proizvodnje u SAD-u.

 

Francuski i svjetski energetski div „Total“, iako još nije u potpunosti napustio iransko tržište, pesimistično gleda na perspektivu poslova s Iranom u kontekstu američkih sankcija.

„Total“ je s Iranom sklopio sporazum o eksploataciji najvećeg svjetskog nalazišta plina Južni Pars, u Perzijskom zaljevu, nakon što je 2015.g. međunarodna zajednica (tzv. šestorica) s tom državom sklopila sporazum o njezinom nuklearnom programu i posljedičnog ukidanja protuiranskih sankcija od strane UN-a.

(Francuski gigant „Total“ u lipnju 2017. g. s Iranom sklopio sporazum o namjeri investiranja u najveće iransko i svjetsko plinsko nalazište Južni Pars, vrijedan ogromnih 4,5 milijardi dolara. Iranski ministar za naftu Bijan Zangeneh (inače, lobist „Total“-a) je 17. svibnja izjavio kako će izgubljeno mjesto Total-a na tom nalazištu zauzeti kineski državni energetski div CNPC. Taj je sporazum bio izrazito povoljan za francusku tvrtku jer je njime Iran po prvi put dozvolio nekoj stranoj tvrtci udio u projektu veći od 40%. U projektu Južni Pars Total je dobio  50,1% udjela, kineski CNBC – 30%,  a brazilski „Petrobras“ 19,9%. Info: Zoran Meter: EU se povlači pred Trumpom: KONFORMIZAM VAŽNIJI OD SUVERENITETA).

Međutim, „Total“ se sada priprema na povlačenje iz tog projekta, ukoliko Sjedinjene Države tu tvrtku ne oslobode od sankcija, kojima prijete svim domaćim i inozemnim tvrtkama koje nastave poslovati s Teheranom nakon 4. studenog ove godine.

Podsjećamo da je američki predsjednik Donald Trump 8. ožujka objavio odluku o jednostranom američkom povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom i obećao protiv te zemlje uvesti nikada strože sankcije u povijesti. Pri tom je europskim tvrtkama dao rok od 90 do 180 dana za odustajanje od investicija u toj zemlji, inače im slijede sankcije.

Predsjednik „Totala“ Patrick Jean Pouyanné je u četvrtak, 21. lipnja, na seminaru OPEC-a u Beču, za televiziju CNBC izjavio, kako „nema niti jedne međunarodne tvrtke, slične „Totalu“ , koja bi mogla raditi u bilo kojoj zemlji s drugim (po redu) sankcijama. Ja na to nemam pravo. To je jednostavno svjetska realnost.“

Podsjećamo: Europska komisija je u svibnju odlučila početi proces primjene zakona koji zabranjuje europskim tvrtkama pridržavanje američkih sankcija protiv Irana i ne priznaje bilo kakve sudske odluke koje osiguravaju primjenu američkih sankcija. Ta se mjera koristi po prvi put nakon više od dva desetljeća i američkog jednostranog  uvođenja sankcija protiv stranih tvrtki koje posluju s Kubom.

„Mi smo također odlučili dozvoliti Europskoj investicijskoj banci surađivati u investicijama europskih tvrtki u Iranu. I sama EK nastavit će svoju suradnju s Iranom“, izjavio je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker nakon sastanka s čelnicima članica EU.

Šef francuskog „Totala“ kazao je, kako se, vjerojatno, njegova pozicija ne razmatra dovoljno dobro od strane čelnika EU, koji žele spasiti nuklearni sporazum. Dodao je i da on mora biti pragmatičan i gledati u lice stvarnosti.

„Istina je u tome, da je glavni grad svijeta danas u SAD-u. Je li pravilno da u tom svijetu SAD to iskorištava…, kako bi uspostavio nekakva pravila za druge zemlje? To je sporno pitanje“, izjavio je Patrick Jean Pouyanné. „SAD bi mogle odlučiti da ja ne mogu imati pristup financiranju iz SAD-a. Dozvolite mi pojasniti: nemoguće je voditi međunarodnu tvrtku, kao „Total“, bez pristupa američkom financiranju“, kazao je predsjednik najveće francuske energetske tvrtke.

„Total“ izvješćuje kako američke banke sudjeluju u oko 90% financijskih operacija tvrtke, a da udjel američkih investitora  iznosi više od 30% njezinih dionica.

Zoran Meter: EU se povlači pred Trumpom: KONFORMIZAM VAŽNIJI OD SUVERENITETA

 

 

Zbog velikog interesa naših čitatelja, nakon što smo jučer u našoj rubrici Iz drugih medija objavili članak američkog medija „Newsweek“, danas i sami objavljujemo video snimku nedavnog lansiranja ruskih balističkih raketa „Iskander” Radi se o suvremenom i još uvijek prilično tajanstvenom sustavu, sposobnom lansirati kako balističke tako i krilate rakete kratkog dometa, s  konvencionalne ili n uklearnim bojevim glavama.

Rusko Ministarstvo obrane objavilo je u subotu snimku lansiranja raketa mobilnog lansirnog sustava „Iskander“ 9K720. Lansiranje je izvršeno s teritorija ruskog Dalekoistočnog vojnog okruga. Taj je suvremeni sustav razmješten kako u azijskom tako i u europskom dijelu Rusije i predstavlja važnu sastavnicu ukupne ruske vojne moći u Kalinjingradskoj enklavi smještenoj uz obalu Baltičkog mora, između Poljske i Litve – članica NATO saveza.

Razmještaj raketnog sustava „Iskander“, kao i drugog ruskog naoružanja u Kalinjingradsku regiju, privuklo je veliku pozornost, imajući u vidu drastično pogoršanje odnosa Rusije i Zapada posljednjih godina, kada obje strane jedna drugoj nastoje demonstrirati vlastite vojne mogućnosti.

 

Europska komisija uvodi dodatne carine na uvoz američkih roba u zemlje Europske unije. To će biti odgovor Bruxellessa na trgovinske carine od strane Washingtona, a odnosit će se na robu u iznosu od 2,8 milijardi eura.

Nove carine primjenjivat će se od petka, 22. lipnja, a osim na proizvode od aluminija i čelika, odnosit će se i na poljoprivredne proizvode (kukuruz, riža), prehrambene proizvode, sokove, alkoholna pića, cigarete, cigare, kozmetiku, odjevne predmete, između ostalog i na traperice Levi Strauss, motore Harley-Davidson, jahte i td. Ukupno, mjere EK odnosit će se na 200 vrsta američkih roba.

Pri tom Bruxelless napominje kako je spreman obustaviti carine u slučaju identičnog poteza sa strane Washingtona.

U priopćenju EK također se naglašava, kako su ovi potezi u skladu s pravilima WTO-a.

Podsjećamo: SAD su krajem ožujka uvele carine od 25% na uvoz čelika i 10% na uvoz aluminija, što je Washington objasnio i opravdao potrebom zaštite nacionalne sigurnosti.
Taj američki potez izazvao je protureakciju mnogih država, uključno i bliskih američkih partnera i saveznika. Druga najveća ekonomija svijeta i najveći američki trgovinski partner – Kina, također je uvela carine na pojedine američke proizvode. Nedavno je i Indija uvela carine na određene američke robe, poput motora, mliječnih i drugih poljoprivrednih  proizvoda, a isto će uskoro učiniti i Rusija, koja je nedavno usvojila i poseban zakon o uvođenju carina na američke proizvode. Skupa s opisanim novim potezima EU, sve se više čini kako su u upravu većina svjetskih analitičara koji prognoziraju ozbiljni „trgovinski rat“.