Svilene niti kineske strategije: Kinezi prodiru novim putem svile u Europu

U medijskoj sjeni velike završnice američke izborne utrke, ostao je redoviti godišnji sastanak predsjednika vlada Kine i 16 zemalja središnje i istočne Europe održan od 5. do 7. studenoga ove godine u glavnom gradu Latvije, čiji značaj prelazi okvire političkih i gospodarskih odnosa partnera i posebice nakon izbornog otvaranja vrata političkim promjenama u američkoj politici, ima potencijal utjecaja na globalnu geopolitičku razinu.

Sastanak u Rigi samo je posljednji u nizu održanih između Kine i europskih partnera u sklopu inicijative 16+1 pokrenute 2012. godine s primarnim ciljem jačanja gospodarske suradnje Pekinga i europskih država. Za kinesku strategiju gospodarskog prodora preko euroazijskih prostora od Kine prema Europi, definiranoj u doktrini „One Belt, One Road“, poznatoj i kao „Novi put svile“, upravo je okvir 16+1 suradnje sa središnjom i istočnom Europom ulazna točka za cijelo europsko tržište.

Dosadašnji rezultati suradnje su impresivni. Kina je samo tijekom prošle godine s ovih 16 europskih država od Baltičkog do Jadranskog mora, uključujući i države jugoistočne Europe, ostvarila robnu razmjenu u vrijednosti od 55 milijardi američkih dolara, što je gotovo jednako tradicionalno velikoj robnoj razmjeni s Rusijom od 60 milijardi dolara. Masivno su povećane kineske investicije i već se razvija veliki broj infrastrukturnih projekata kao dio brzog trgovačkog pravca na “Novom putu svile” od Atene do Budimpešte.

Iako je Kina u sklopu nacrta inicijative definirala tri prioritetna područja gospodarske suradnje – infrastrukturu, područje visoko sofisticirane tehnologije i tzv. zelenu tehnologiju – u središtu pozornosti za Peking je, zapravo, osiguranje prometnih pravaca za njegovu veliku geoekonomsku i geopolitičku strategiju. Okvir 16+1, polazna je točka kineskog ulaza na područje Europe i jedan od bitnih i ključnih koraka projekcije kineske strategije “Novog puta svile”.

Simbolički trasirajući pravce nove kineske gospodarske ekspanzije, uobličene u projektu “Novog puta svile“, serijom sastanaka 16+1 i s njima povezanih sastanaka ekspertnih timova, Kinezi suptilno grade prihvatnu točku na europskim prostorima svoje planirane mega vizije trgovačke ekspanzije – kopnenim pravcima i pomorskim rutama od Tihog i Indijskog ocena, preko Crvenog mora i Sueskog kanala, Sredozemlja do jadranske Venecije i Rijeke. Njima će se prostirati pomorska sastavnica nove kineske strateške gospodarske i geopolitičke agende povezivanja azijskog i europskog tržišta.

A to su trase drevnih karavanskih trgovačkih puteva, kojima je stoljećima ranije kolala razmjena bogatstava i ideja Istoka i Zapada, Kine i Europe. Njemački geograf i putopisac, Ferdinand von Richthofen, taj trgovački put, kojim je u Europu pristizao tada najtraženiji kineski proizvod – svila, nazvao je zvučnim imenom – „Put svile“ („Seidenstraße“).





Kina je preuzela inicijativu

Za ulaganja već spremno 40 milijardi dolara

Kineski plan je stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju veću od 4 milijarde stanovnika i pritom su spremni na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu





Karavanskim stazama puteva svile dugim više od 6 tisuća kilometara, s vremenom zaštićenim nizom vojnih utvrda i uporišta, prema Europi su se od davnina slijevali skupocijena svila, krzna, sagovi, žad, čaj i porculan, a u suprotnom pravcu – zlato i srebro.

Prava bogatstva su se slijevala u riznice svih koji su se našli na tim trgovačkim putevima. Njihovo ishodište bio je Chang’an, današnji Xian na sjeverozapadu Kine, a nastavljali su se prema zapadu uz rub pustinje Takla Makan i Pamirskih planina, preko Afganistana do Bliskog istoka i Levanta, današnjeg Jordana, Sirije, Palestine, Libanona i Turske i potom Sredozemnim morem do europskih obala Mediterana.

Na prostorima puteva svile, gotovo 1500 godina je razmjenu bogatstava pratila politička i diplomatska dinamika, a uspostavljene obostrano korisne veze europskih i dalekoistočnih prostora, često su ometali i prekidali nemiri i ratovi. Konačno, sredinom 15. stoljeća, nastanak moćnog Otomanskog carstva na raskrižju puteva Istoka i Zapada potpuno je presjekao „Put svile“ i otpremio ga u svijet mitova i legendi. Veze Europe i Kine, umjesto putevima svile, nastavljaju se od početka 16. stoljeća novim pomorskim rutama portugalskih i španjolskih trgovaca, a kasnije velikih trgovačkih kompanija.

Procijenivši da u stoljetnom, dokazano nezaustavljivom nagonu europsko-kineskog gospodarskog povezivanja i danas leži bogatstvo, kineska politika sada, pet stoljeća nakon njegove propasti, ponovno oživljava mit o “Putu svile“, prilagođen suvremenim okolnostima.

Dok se Europa, upletena u beskrajna transatlantska gospodarska pregovaranja i angloamerička geopolitička proigravanja na euroazijskim i bliskoistočnima prostorima, našla na svojim istočnim granicama u smrtonosnom ukrajinskom klinču s Rusijom, a na jugu pritisnuta izbjegličkom krizom i realnom ugrozom islamističkog terora – Kina je preuzela inicijativu. U trenucima nedostatka bilo kakvih europskih suvislih novih gospodarskih ideja, kada su euroazijski moćnici – EU i Rusija – zaokupljeni jedan s drugim i međusobnim gospodarskim sankcijama, Kinezi na njihovim prostorima polako pletu mrežu svilenih niti svoje gospodarske vizije.

Njihov “Novi put svile“ masivni je program povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih puteva, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist i Kini osigurao veću ulogu na globalnoj razini.

Program poznat i pod nazivom „One Belt, One Road”, u ožujku 2015. je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente – kopneni put izvoza i trgovine „Silk Road Econonomic Belt” (SREB) i pomorski put „Maritime Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora , Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe.

Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju veću od 4 milijarde stanovnika i pritom su spremni na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama Novog puta svile. Iza vizije pretočene u strateški plan već stoji i konkretni novac – zasad 40 milijardi dolara spremnih za infrastrukturna ulaganja kroz Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank-AIIB), čiji ulagači su 60-ak država, među kojima je, na užas Amerikanaca – i Velika Britanija i još 11 članica NATO-a, a namjeru pridruživanja ovih dana iskazuje i Kanada.

Amerikanci, dakako, AIIB vide kao konkurenciju MMF-u i Svjetskoj banci, kojima od osnutka dominiraju, te kao sredstvo rušenja postojećeg svjetskog financijskog poretka, kojega su neupitni gospodari i na kraju – kao moćni instrument „mekanog“ promicanja kineskih globalnih gospodarskih i geopolitičkih interesa.

Kina kao velesila – izazov za SAD i saveznike

Rast Kine prijeti međunarodnom poretku

Kina je zajedno s Rusijom, Indijom i Brazilom u skupini koju je još 2001. godine zloglasni ‘Goldman Sachs’ označio zemljama u čije će ruke do polovice 21. stoljeća prijeći svjetska gospodarska i finanijska moć, dakako, ako se ništa ne napravi u sprječavanju takvog tijeka događaja

Kina odavno otvoreno zahtjeva reformu MMF-a i Svjetske banke i uspostavu novog svjetskog financijskog sustava u kojem bi ona i druge narasle ekonomije zemalja u razvoju, bile jače zastupljene u donošenju odluka, umjesto starog poretka nastalog pod američkim patronatom krajem 2. svjetskog rata.

Kina je zajedno s Rusijom, Indijom i Brazilom u skupini koju je još 2001. godine zloglasni „Goldman Sachs“ označio zemljama u čije će ruke do polovice 21. stoljeća prijeći svjetska gospodarska i finanijska moć, dakako, ako se ništa ne napravi u sprječavanju takvog tijeka događaja. Time je savršenom preciznoću svjetskoj političkoj i financijskoj oligarhiji dao koordinate ciljeva po kojima trebaju udarati.

Za početak, Rusija je primjenom niza atipičninih i asimetričnih poteza izbačena iz te gospodarske utrke, a Kina se nameće kao sljedeći cilj. Ne čudi stoga američka jasno izražena nelagoda britanskim pridruživanjem AIIB-u i sumnja u prave kineske namjere. Vijeće za nacionalnu sigurnost Bijele kuće, sredinom je ožujka 2015. priopćilo:

“To je suverena odluka Velike Britanije. Nadamo se i očekujemo da će Velika Britanija koristiti svoj glas u AIIB-u za uspostavu visokih standarda Svjetske banke. Vjerujemo da svaka nova multilateralna financijska ustanova mora slijediti te kriterije. SAD i druge globalne ekonomije slažu se da postoji hitna potreba pojačanih ulaganja u infrastrukturu diljem svijeta, ali temeljem mnogih pokazatelja imamo razloga sumnjati da će AIIB zadovoljiti visoke postavljene standarde, posebice na području upravljanja, zaštite okoliša i socijalne zaštite“.

Njih uistinu zabrinjava samo činjenica da projekt mitološkog naziva „Put svile“, nedvojbeno donosi daljnju kinesku gospodarsku ekspanziju, financijsku dobit, prerastanje juana u priznatu svjetsku valutu i veću geopolitičku moć. Tako je bivša potpredsjednica Svjetske banke i nekadašnja španjolska ministrica vanjskih poslova, Ana Palacio, u svibnju 2014. nedvosmisleno izrazila stavove gospodara svjetskih financija i njihovo odbijanje samostalne kineske gospodarske i financijske inicijative:

“Kineski bi državni vrh trebao prepoznati da gospodarski pojas puta svile mora biti utemeljen na široj viziji koja uključuje raznolikost financiranja, višestrukost vlasništva i učinkovitu organizaciju s brojnim sudionicima. Postoji, međutim, opasnost da će Kina tražiti bilateralni pristup s državama sudionicima, te iskoristiti projekt za uske interese vanjske politike. Iako Kina ima sredstva za financiranje golemih infrastrukturnih projekata koje ova inicijativa zahtijeva, takva bi fragmentirana strategija onemogućila integraciju i učvrstila stav da rast Kine prijeti međunarodnom poretku.“

Više je nego jasno: samostalna kineska gospodarska inicijativa izvan okvira MMF-a i Svjetske banke, zapravo dominacije Wall Streeta i britanskih bankara, prijetnja je međunarodnom poretku, jer samostalna gospodarska prisutnost na globalnoj razini sa sobom donosi i globalni politički i diplomatski ujecaj, potom vojni, a sve zajedno su odlika države kao globalne sile, ili velesile.

Prerastanje Kine u pravu velesilu, koja svoju poziciju ne duguje samo demografskim i vojnim faktorima i činjenici posjedovanja nuklearnog oružja, za SAD i saveznike postaje – ogromni izazov.

Američka i kineska geoekonomska strategija

Kineski strateški učinci na duge staze

Kinezi pregovaraju bez nepotrebnih sukoba i tenzija, suptilno i uporno. Iako je novac za investicije u njihovim rukama, oni pragmatično pregovaračke partnere postavljaju u ravnopravni položaj, uvažavajući njihove poslovne uloge i rizike

Za razliku od američke geoekonomske strategije koja povezivanje sa svojim partnerima – i na atlantskoj i na tihooceanskoj strani – veže uz formalne trgovačke i gospodarske ugovore kao što su NAFTA, transpacifičko partnerstvo (The Trans-Pacific Partnership TPP ili Trans Pacific Partnership Agreement TPPA ili famozno Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo – TTTP, koji partnere obvezuju na specifične vrste pravnog rješavanja međusobnih sporova i koji već na prvi pogled ukazuju na dominaciju američke strane – kineska strategija svoje partnere veže svilenim interesnim nitima meke moći “Novog puta svile”.

U pregovaranjima s kineskom stranom nema šokova i paranoičnih ispada tipa – tko i zašto nije ratificirao ugovor? – tko i zašto nije pristupio pregovorima? – tko to u Europi referendumima pokušava srušiti njihovo pregovaranje? – i jesu li, zapravo, u pozadini ruske subverzivne aktivnosti? Ta pitanja se redovito postavljaju uvijek nakon bilo kakvog otpora američkoj geoekonomskoj strategiji i suradnji SAD-a s državama ili skupinama država na ekonomskim temeljima. Pri tom mučnom pregovaranju se dakako ne uvažavaju realni međusobni sukobi interesa različitih interesnih skupina u državama partnerima ili odvojeni interesi država i skupina država.

Kinezi to rade na drugi način – bez nepotrebnih sukoba i tenzija, suptilno i uporno. Iako je novac za investicije u njihovim rukama, oni pragmatično pregovaračke partnere postavljaju u ravnopravni položaj, uvažavajući njihove poslovne uloge i rizike, jer računaju da će samo tako postavljeni temelji odnosa, umjesto taktičkih i brzih dobitaka, donijeti strateške učinke na duge staze. Kinezi, uvažavajući sve isprepletene interese među partnerima, polako, ako je potrebno i desetljećima, namjeravaju graditi svoju strategiju “Puta svile”. Za razliku od američke i europske prakse koja one što iz raznih razloga odbijaju priključenju njihovim gospodarskim inicijativama proglašavaju neprijateljima, kineska politika u nadi buduće suradnje ostavlja otvorena vrata. Jer, tko zna kakav će raspored snaga u Europi vladati za dva ili tri desetljeća.

Peking svjesno kalkulira da će se jednom, sada zatvoreni putevi trgovine i ekonomskog proboja, možda, u promijenjenim okolnostima – u budućnosti otvoriti. Kina ne žuri danas, kao što ni u prošlosti nije žurila iskazivati punu snagu svoje vojne, potom političke i na kraju gospodarske moći, pretvarajući se iz nekad ponižene kolonije britanskog i američkog kapitala u svjetsku silu. Kao što se uspavani kineski div dugo budio, tako Kinezi planiraju graditi i svoje globalne ekonomske interese. Nihova strategija izgradnje globalne moći kroz širenje trgovine i gospodarskog utjecaja nije ništa novo u povijesti i neodoljivo podsjeća na trgovačku ekspanziju nordijskih naroda u ranom srednjem vijeku.

Trebala su proći desetljeća da bi tadašnji Bizant i Zapad shvatili da su njihovim trgovačkim putevima u velikoj mjeri ovladali Vikinzi, koji su temeljem toga postupno izgradili i svoju političku moć stvarajući države na prostorima normanskog utjecaja. Na isti način djelovao je i Hanzeatski savez sjevernih njemačkih gradova od 14. do polovine 17. stoljeća na čelu s Lubeckom. Polako i strpljivo, naraštajima je Hanzeatska liga ili Hanza, koja je u vrhuncu moći uključivala 70 gradova među kojima Hamburg i Koln, kao i Teutonski viteški red, stvarajući bogatstvo i moć trgovinom s Istokom i Zapadom polako izrasla iz trgovačkog saveza u političku silu i gospodara trgovine od Londona do Novgoroda. Potisnulo ju je tek stvaranje nacionalnih država i jačanje njihove moći.

U manjim dimenzijama geopolitičkoga okvira tako je, uostalom, djelovala i Dubrovačka Republika čiji je tadašnji regionalni i globalni utjecaj, zahvaljujući trgovini i diplomaciji, daleko prelazio granice njene stvarne moći. Kontrolori trgovine i trgovačkih pravaca uvijek su u svom kasnijem razvoju dobivali nesrazmjernu geopolitičku snagu. Kina danas radi upravo to – svoju trgovačku ekspanziju transformira u utjecaj na globalnoj razini.

Kina strpljivo stvara i snažno štiti

Prožimanje suprotstavljenih sila Jina i Janga

Dok na globalnom planu Kina plete nježne svilene niti svoje narasle moći, u neposrednom susjedstvu, nimalo nježno koristeći elemente svoje vojne moći na području Južnog kineskoga mora uspostavlja obrambeni štit svoje velike strategije

Kina ima dugu tradiciju strpljivog stvaranja moći na temeljima koji jamče dugoročni kontinuitet, a ne samo kratkoročne, tvrdom ili mekom silom, ostvarene ekonomske probitke.

Kineska ekspanzija u zapadnom svijetu izvorno je započela politikom “Zou Chuqu”, što znači izlazak kineskih tvrtki na međunarodno tržište. Od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, Kina je počela graditi strategiju ekonomske modernizacije koja je uključivala direktne strane investicije u dva odvojena, ali međusobno povezana stupnja:

U prvoj fazi „Ulaza“ ili „Yin jinlai“, otvorena su vrata stranim investicijama i stvaranju domaćeg kapitala, stvoreno je tržište kapitala i izvršena tehnološka modernizacija . U sljedećoj fazi “Izlaska” ili „Zou Chuqu“, nakupljeni kapital plasiran je na strana tržišta, na akviziciju izvora prirodnih bogatstava i naprednih tehnologija diljem svijeta, što je rezultiralo daljnjim rastom i stabilizacijom gospodarstva. Cijeli koncept je utemeljen na tradicionalnoj kineskoj filozofiji taoizma i njegovom dualističkom shvaćanju svijeta kroz prožimanje suprotstavljenih sila Jina i Janga, koje u sukobu svojih silnica stvaraju balans u prirodi.

Dok na globalnom planu Kina plete nježne svilene niti svoje narasle moći, u neposrednom susjedstvu, opet po odrednicama dvojnosti Jina i Janga, nimalo nježno koristeći elemente svoje vojne moći na području Južnog kineskoga mora, uspostavlja operativnu osnovicu, polaznu točku i obrambeni štit svoje velike strategije. Dok na globalnoj razini svoju moć projicira u svilenim rukavicama ekonomije, računajući da će joj to donijeti dugoročne učinke, na otočjima uz svoju obalu stvara bedem vojne sile, a uzduž pravaca buduće i sadašnje trgovine “Novog puta svile” raspoređuje pomorske i kopnene snage.

Kina – Europa – Amerika

Kina – novi izazivač Amerike na Pacifiku

Europska unija postala je dominantan kineski trgovinski partner. U 2014. godini ukupna robna razmjena dostigla je 621 milijardu dolara. Kineska strana, dakako, više izvozi u EU nego obrnuto, pa je deficit od 183 milijarde dolara u njenu korist

Dosadašnji učinci Novoga puta svile, koji završnu točku ima u Europi, svojom masivnošću izazivaju zabrinutost američkih stratega. Kada su se osvrnuli, vidjeli su u čudu da Kinezi kontroliraju slavni britanski lanac robnih kuća „House of Frase” sa 60 robnih kuća diljem Velike Britanije i Irske, da su vlasnici talijanskog Pirellija i da su vlasnici švedskog Volva.

U posljednjih 5 godina kineska geoekonomska strategija u Europi, počela je stvarati bogatstvo. Od 2010. do 2014. godine, kineska ulaganja u Europi popela su se sa 6 milijardi na 55 milijardi dolara i to u uvjetima usporavanja rasta kineskog gospodarstva. Europska unija postala je dominantan kineski trgovinski partner. U 2014. godini ukupna robna razmjena dostigla je 621 milijardu dolara. Kineska strana, dakako, više izvozi u EU nego obrnuto, pa je deficit od 183 milijarde dolara u njenu korist.

Njemačka, kao najsnažnije europsko gospodarstvo, logično je u kineskom fokusu. Poseban odnos s Njemačkom uspostavljen je 2011., prilikom posjeta kineskog premijera Wena Jiabaoa, kada je dogovorena strategija zajedničkog djelovanja kroz redovite sastanke ekspertnih skupina. Danas je svaki treći kontejner koji stiže u luku Hamburg – kineski, a kancelarka Angela Merkel je tijekom svojih mandata, odlazila u Kinu prosječno jednom godišnje. Polovina izvoza Europske unije u Kinu je – njemački izvoz.

Nova američka administracija, nema nikakve sumnje, prije svega će biti orijentirana jačanju američke globalne ekonomske moći, pri čemu će se neizbježno sudariti s kineskom geoekonomskom i geopolitičkom ekspanzijom. Tim prije što je ona popraćena sve većom kineskom vojnom prisutnošću na trgovačkim rutama, posebice na pacifičkim pomorskim pravcima, te stvaranjem masivnog vojnog uporišta pred kineskom obalom u Južnom kineskom moru.

Kina pokušava na području Južnog i Istočnog kineskog mora osigurati dominantnu poziciju i ekskluzivnu geopolitičku zonu kao jamstvo stabilnosti gravitacijske točke svoje strategije, a u Južnom kineskom moru, na spornim otočjima Paracel i Spratleys, Kinezi grade nove umjetne otoke i infrastrukturu za buduće lučke terminale i vojne baze. To je polazna pozicija pomorske komponente „Maritime Silk Road“ (MSR) „Novog puta svile“ i izlaska nove narasle kineske pomorske sile na otvoreno more Pacifika.

Takav geopolitički razvoj neprihvatljiv je SAD koji je kao pacifička sila taj prostor oduvijek smatrao svojim dvorištem i svako jačanje konkurentske vojne i pomorske moći na pacifičkim prostorima, kao što je bila japanska ekspanzija prije 2. svjetskog rata, tretirao je kao direktnu ugrozu svojih vitalnih nacionalnih interesa. Nakon sedam desetljeća, na pacifičkim prostorima pojavio se novi, kineski izazivač s nepredvidivim ambicijama i kapacitetima projekcije moći.

Pred kraj prošlog stoljeća mnogi su predviđali jačanje kineske gospodarske moći, ali malo tko jer mogao zamisliti toliki opseg njene globalne ekspanzije, a gotovo nitko u kineskoj obalnoj ratnoj mornarici nije vidio buduću flotu otvorenog mora, danas prisutnu na svim oceanima.

Nastavak masivne gospodarske i geopolitičke ekspanzije, u kojoj su suradnja s europskim državama i usporedno jačanje vojne moći na pacifičkim prostorima i pomorskim rutama rastuće trgovine njene ključne uporišne točke, Kinu će neizbježno uvesti na novu razinu sučeljavanja s američkim globalnim interesima.

To je ‘win-win’ situacija za Kinu, ali ‘win-lose’ za SAD, jer će dobiti pristup globalnom rastu, ali izgubiti prevlast. Svaki put kada se u povijesti događalo preuzimanje moći ili situacija s dvije jednake supersile, to je značilo opću nestabilnost, pa i na tržištu kapitala. Ni sada neće biti drukčije. To je cijena koja se mora platiti ako se izbjegavaju prilike za reforme i promjene, pa postaješ rob povijesti, umjesto da je definiraš“, zaključuje Steen Jakobsen, glavni ekonomist danskog Saxo Banka, specijaliziranog za usluge trgovanja na financijskim tržištima.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like