Svo čuđenje europske vladajuće elite i neshvaćanje pravih razloga i okolnosti uzastopnih izbornih poraza, sažeo je u jednoj jedinoj briljantnoj rečenici koju je talijanski premijer Matteo Renzi uputio suradnicima pred uključenim mikrofonima nakon propasti svoga referenduma: “Nisam znao da sam se Talijanima toliko popeo na k….” U potpunoj političkoj deluziji europskog političkog vodstva, Renzijeva konstatacija lucidni je bljesak koji bi trebao ući u sve povjesnice i udžbenike političke psihologije, jer je toliko vjerno uspio prikazati stanje svijesti vladajuće europske politike i odnosa građana prema njoj.
Po svemu sudeći, vodeća politička elita – nova samoproglašena europska aristokracija koja živi u iluziji da uz podršku građana europskih država svojim dubokoumnim vodstvom gradi novu Europsku uniju – čini se, ipak, ne blefira, nego joj uistinu ništa više nije jasno. Matteo Renzi je svojim čuđenjem definirao suštinu problema – da su se svi oni zajedno, cijela europska politička elita, počevši od njemačke politike pod Angelom Merkel i njene transmisije prema Europskoj uniji, uistinu popeli građanima članica Europske unije, ako ne tamo gdje je on izrekao, a ono barem na vrh glave.
Europska politička oligarhija, koja de facto funkcionira kao novo europsko plemstvo, toga nije svjesna i još uvijek se čudi izbornim neuspjesima. Ona, nažalost, još nije spoznala da joj građani svojim izbornim nastupima poručuju upravo ono što je talijanski premijer zaključio i da, zapravo, više ne sudjeluju u njihovom demokratskom igrokazu. Jednostavno, više ne žele konzumirati politiku i spremni su, shvativši da više nemaju što izgubiti, i dalje glasovati protiv svakoga tko im se nameće kao elita i predvodnik liberalnog poretka, pa čak i protiv onih koji upravo sada ruše vladajuće strukture, ako se jednoga dana oni sami nametnu kao elita. Kako su razorili Renzija, tako su spremni poniziti i Beppea Grilloa ukoliko se, pak, on pojavi na vrhu vladajuće piramide.
Europski građani, nažalost, zaslugom katastrofalne generacije europskih političara više ne vjeruju da politika može donijeti ikakav boljitak njima i njihovim obiteljima i poručuju – ne sudjelujemo!
Europskim moćnicima, odvojenim od života običnih građana i predvođenim Junckerom i političkim krugom oko kancelarke Angele Merkel, više nije jasno što se događa i ne uspjevaju percipirati jednostavnu činjenicu da im većina građana više ništa ne vjeruje i da nemaju više nikakav politički ni moralni kredibilitet. Isto vrijedi i za vodeće europske medije pod političkom i korporativnom kontrolom – više im se ne vjeruje, ali im to još nitko nije rekao, pa im to još uvijek nije jasno.
Svjedoči o tome i početak predizborne ofenzive kancelarke Merkel i operacije njenog spašavanja na posljednjim obrambenim rovovima liberalnog poretka iskopanih oko Berlina i Pariza, koja ovih dana, nakon što je u Njemačku ugurala 1,3 milijuna razularenih imigranata prožetih islamističkim ekstremizmom, najavljuje njihovu selektivnu repatrijaciju i zabranu nošenja burki. Takvu prijetvornost i podmuklost, više nitko razuman ne može podnositi osim, dakako, onih kojima njena i politika cijele njoj podređene Europske unije, donosi direktne materijalne koristi i beneficije. Oni uistinu ne razumiju novu nastalu političku dinamiku – oni su novo “čuđenje u svijetu”.
Dovoljno je baciti pogled na članak “Pobjeda populizma” od 5. prosinca u poluslužbenom “Deutsche Welleu”, da bi se zorno vidjele zablude europskog političkog vodstva i preko njih kontroliranih medija. Autor, Bernd Riegert, konstatira da je: “Matteo Renzi već drugi premijer jedne države EU koji je ove godine morao otići s funkcije nakon referenduma. Najprije britanski premijer Cameron, a sada i on. Obojica su pali pred koalicijom bijesnih građana, lijevih i desnih populista i onih koji odbacuju reforme. U ostatku EU pale se alarmi i gore crvene lampice, jer su populisti nastavili fatalni niz pobjeda. ‘Viva Trump, viva Putin, viva Le Pen’, na twitteru piše Matteo Salvini, šef desno-ekstremne stranke Lega Nord, čovjek koji bi inače odcijepio sjever Italije. Čovjek jednostavno ne može povjerovati na kakvu razinu je pala politička utakmica.”
Riegert se dalje pita, iskazujući potpuno neshvaćanje kauzalnog lanca političkih događaja: “Ti bijesni i frustrirani zapostavljeni, jesu li oni pomislili o posljedicama? Imaju li bolje recepte? Ionako slabašno gospodarstvo neće ojačati u vremena nesigurnosti. Koji investitor će ulagati u zemlju u kojoj će na sljedećim izborima, možda, pobijediti antipolitičar Beppe Grillo iz protestnog pokreta Pet zvijezda…? Najesen će, pak, samoprozvana alternativa za Njemačku, AfD, pokušati mobilizirati ogorčene građane, a Talijani su joj u tome neizravno pomogli.”
Autoru, očito, ne pada na pamet pokušati razjasniti tko su ti njegovi “ogorčeni građani” i zašto su ogorčeni, nego se čudi, kako dovraga mogu glasovati u korist nekakvoga komedijaša Grilloa koji im ne nudi ništa realno? Kakvoga li pitanja – jesu li „bijesni, frustrirani i zapostavljeni“, dakle očajnici, svjesni posljedica svojih izbornih postupaka?
Kao ni politička elita, ni on ne shvaća da su birači zaključili da im, zapravo, nitko ne nudi ništa realno i da se kroz političko društveno tijelo, isključivom krivnjom vladajuće elite, proširio politički impuls rušenja postojeće strukture političke i ekonomske moći, primarno usmjeren prema staroj okoštaloj političkoj oligarhiji i njihovoj liberalnoj socijalnoj i gospodarskoj politici, čiji su učinci većini već došli do grla.
Baš ih briga za Grilloa i zastrašivanje koje u članku provodi Riegert, da će “financijski svijet i ulagači kazniti gospodarstvo Italije i ostaviti njene banke na cjedilu, što će rezultirati recesijom, porastom dugova i pretvaranjem Italije u europski problem.” Oni, bez obzira na posljedice, žele vidjeti pad prepotentne elite koja im je uništila životne mogućnosti, a ukoliko elita postane i sam Grillo i slični njemu, rušit će i njega. l stoga, što ih briga ako će talijansko ili europsko gospodarstvo potonuti još dublje. Njihova nada je baš u padu sustava, jer su već izgubili sve…
Upitna logika vladajućih
Strah od ‘bezube sirotinje’ s interneta
Facebook i društvene mreže oblikovali su, prema prevladavajućem tumačenju elite, pogrešne političke percepcije europskih birača i posljedično izazvali njihove pogrešne izborne odluke, te otvorile put prodoru populizma…
Tumačenja vladajuće europske političke garniture o uzrocima i posljedicama onoga što se događa na političkoj sceni, što oni nazivaju valom populizma koji promoviraju kroz kontrolirane europske medije, nemaju blage veze sa stvarnošću. U logici njihovog objašnjenja uspjeha populističkih stranaka i pokreta, nešto uistinu ne štima. S jedne strane, prema njihovim tvrdnjama iznesenim u europskim mainstream medijima, za populiste uglavnom glasuje staračko, ruralno i neobrazovano stanovništvo. Tako je, primjerice, elegantno objašnjen Brexit.
S druge, pak, strane za pogrešnu izbornu orijentaciju glasača okrivljuju se ruska i ostala neprijateljska propaganda koje inače nemaju pristupa vodećim medijima, jer oni neupitno i čvrsto stoje na braniku liberalne demokracije. Ta zla propaganda, stoga se širi medijskim prostorom interneta, divljim i nekontroliranim, na kojem vladaju zakoni jačega. Facebook i društvene mreže oblikovali su, prema prevladavajućem tumačenju, pogrešne političke percepcije europskih birača i posljedično izazvali njihove pogrešne izborne odluke, te otvorile put prodoru populizma.
Slijedom ta dva odvojeno plasirana aspekta elitne propagande, nedvojbeno proizlazi da su rizični izborni faktori istodobno europsko neobrazovano, staračko i seosko stanovništvo i nekontrolirani internet.
Zbroj ta dva uzroka dovodi do zaključka da neobrazovana „bezuba sirotinja“, kako je naziva francuski predsjednik, staračko stanovništvo, radništvo i seljačine, vladaju i haraju društvenim mrežama i napajaju se neprijateljskom propagandom u kojoj prednjači ruska i razni drugi “nedržavni subjekti kao treća strana”, kako je naziva nedavna Rezolucija europskoga parlamenta.
Nakon doručka i bijele kave, masa europskih staraca s odloženim gebisima sjedaju za ekrane računala, europski farmeri nakon mužnje krava odlaze na facebook, gdje im se pridružuje europsko radništvo još uvijek nauljenih ruku i bjesomučno udaraju po tipkovnicama, prebirući dubinama interneta u potrazi za istinom koja se nalazi u objavama koje stižu iz Kremlja. Pri kraju dana kreću u hakerske napade na poštene korporativne vodeće medije, trolaju po njima i stvaraju bazu antiliberalne revolucije, čiji rezultati se iskazuju na europskim izborima i referendumima.
Zahvaljujući njima, ti rezultati su potpuno nelogični, jer bilo bi sasvim razumljivo da europski građani, uvažavajući političku genijalnost jednog Hollandea, koji u pauzi između dvije ili tri ljubavnice, još ima snage kreirati francusku i europsku politiku, duboku intelektualnu snagu i državničku mudrost jednog Junckera, izraslu po skrovištima luksemburških špekulantskih institucija i banaka, koji Europsku uniju vizionarski vodi prema poziciji svjetske velesile. Sasvim logično bi bilo i da razumiju svu suptilnost i nježnost beskonačne filantropije njemačke kancelarke Angele Merkel koja je pomogla, eto, slobodno se može reći, milijunima izgubljenih i gladnih ljudi, majčinski ih prigrlivši, da ne govorimo o ulozi Federice Mogherini, bivše članice mladeži Komunističke partije Italije (Partito Comunista Italiano – PCI) i njene vizije moćne Europske unije integrirane s cijelim Sredozemnim bazenom, uključujući Sjevernu Afriku i Bliski istok.
Ništa to ne vide, jer su zaslijepljeni propagandom s internetskog prostora. Uzgred rečeno, postavlja se pitanje, što bi, prema Rezoluciji europskog parlamenta koja se naziva “Strateška komunikacija EU u obrani od propaganda trećih strana”, trebala biti prva i druga strana? Zacijelo je prva strana ona najvažnija – elitni aritokratski adresant koji upućuje političke poruke onoj drugoj strani, europskim građanima kao adresaru. U tu, do sada mirnu i učinkovitu jednosmjernu primopredaju informacija od aristokratskog adresanta prema pučkom adresaru, ostvarenu uglavnom preko mainstream medija, umiješala se, po mišljenju bruxelleske elite, neka mračna neprijateljska treća strana koja pravi šumove u komunikacijskom kanalu, narušava uspostavljenu jednosmjernu komunikaciju i onemogućava primanje poruke vladajuće elite.
Tu treću zlokobnu stranu, koja narušava i u pitanje dovodi idiličnu političku komunikaciju vladajućih s građanima u sadašnjem trenutku sukoba s Rusijom zbog okupacije dijelova ukrajinskog teritorija, najoportunije je pripisati inače postojećoj propagandi ruske politike. Njeni istinski rezultati, prema običnim europskim građanima su gotovo ravni nuli, ali se arhetipski ruski neprijatelj može savršeno iskoristiti za povezivanje s populistima i domaćim desničarskim izdajnicima.
Tako vladajuća struktura centra, sačinjenog od desnog centra i ljevice, fabricira svoju propagandnu konstrukciju po kojoj su sve ostale političke snage ekstremisti, zbirno nazvani populistima, povezani s neprijateljskom propagandom i stoje u pozadini pogrešnog glasovanja birača, koji redom ruše etablirane, progresivne, liberalne političke snage.
Trump i korak do fašizma!?
Otvorena Pandorina kutija više se ne može zatvoriti!
Za Trumpa je glasovalo oko 65 posto američkog radništva, a za Norberta Hofera čak 85 posto austrijskog radništva. Tu nešto, prema mišljenju europske političke klase i vodećih medija, ne može biti u redu. Ako radništvo glasuje za desnicu, onda po njima nema drugog objašnjenja do ponovnog uskrsnuća – fašizma
Europski glasači, zatrovani ruskom propagandom pod vodstvom populista, ne samo da glasuju za razne Orbane, Hofere i Le Pene, nego su čak pokvarili i američki izborni sustav, gdje su “seljačine i neobrazovani bijeli radnici” glasovali za bogatog Trumpa.
Posebno je sumnjiva okolnost da je za Trumpa glasovalo oko 65 posto američkog radništva, a za Norberta Hofera, na posljednjim predsjedničkim izborima, čak 85 posto austrijskog radništva. Tu nešto, prema mišljenju europske političke klase i vodećih medija, ne može biti u redu. Ako radništvo glasuje za desnicu, onda po njima nema drugog objašnjenja do ponovnog uskrsnuća – fašizma. To je logika europske liberalno-ljevičarske matice, koja se ne ustručava Hofera,Trumpa ili Le Pen nazvati – krajnjim desničarima, populistima i fašistima.
Nakon takve paradigme europskih političkih odnosa uspostavljene kroz političkim i financijskim moćnicima podatne mainstream medije, uistinu se ne može očekivati da će ih itko više ozbiljno shvaćati i u njima tražiti istinu. Jer, za njih su glasači tzv. populista izgubljeni ljudi izvan ovog vremena, neobrazovane seljačine, “gubitnici globalizacije“ i „bezuba sirotinja“, zmazani, primitivni radnici i, gle čuda, istodobno i glavni akteri internetskog medijskog prostora.
Prava je istina da se puška koja je korištena za širenje “liberalnog intervencionizma”, kako ga je nazvao osnivač PNAC-a (The Project for the New American Century), idejni vođa američkih liberala i tvorac Hillary Clinton ikone, Robert Kagan – okrenula protiv samog lovca. Internet je bio dobar dok su liberalna oligarhija i europsko novo plemstvo, uz pomoć Sorosevih organizacija civilnog društva povezanih s američkim i europskim obavještajnim agencijama, lomili kosti država koje su se našle na putevima oluje liberalnog intervencionizma, tobožnjeg širenja demokracije i ekspanzije američkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.
Internetski medijski prostor rodio je revolucije tzv. „arapskoga proljeća“ koje su planirano rezultirale krvavim bliskoistočnim ratovima, on je stvarao legende o kairskom trgu Tahrir i ukrajinskom Majdanu. Ali, otvorena Pandorina kutija, koliko god to željeli centri europske političke i gospodarske moći, više se ne može zatvoriti. Internet, zloupotrebljen u političke svrhe za projekciju geostrateških interesa SAD-a i najmoćnijih europskih država, izmakao je kontroli i okrenuo se protiv onih koji su ga masovno zloupotrebljavali.
Ruska politika, pak, daleko veći utjecaj ostvaruje na samu vladajuću elitu koju je, uostalom, kao i arapski kapital iz država GCC-a, uspjela korumpirati i uvesti u lobistički ples pod maskama na pozornicama najvažnijih europskih institucija i centara financijske i gospodarske moći. Instrumentarij širenja ruskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, daleko veći utjecaj ima na sam europski establišment, nego na građane zapadnoga svijeta koji nikad nisu pretjerano ozbiljno shvaćali bilo što čije je ishodište bila Moskva.
Ruska propaganda, usmjerena na građane u prikazu europske elite, samo je bijedna maska za vlastitu elitnu i milijarde eura vrijednu umiješanost u korupcijske kanale ruskog i arapskog kapitala.
Ugroženi narodi
Što im više mogu oduzeti?
Na veliku žalost europskih centara političke moći, ove nepovezane je jako teško locirati, identificirati i eliminirati – jednostavno zato jer su oni, zapravo, narod – koji ima sve manje egzistencionalnog prostora i kojem su ugrožene ekonomske prilike, nacionalne posebnosti i suvereniteti njihovih nacionalnih država
Nasuprot predodžbi i tvrdnjama europske vladajuće oligarhije, oni koji ih kroz političku borbu ruše, nisu neka točno određena kategorija građana, nego ljudi iz svih slojeva društva kojima su politikom liberalne ljevičarske oligarhije na europskim prostorima, oduzete budućnosti i uništeni životi.
Oni jednostavno ne žive dobro i čak nemaju više što izgubiti – zar će ih otpustiti s posla koji nemaju, ili će im ovršiti prihode koje nemaju ili, pak, neće moći platiti anuitet kredita za kupnju stana koji im banka nije htjela odobriti jer ne rade, volontiraju ili rade na određeno vrijeme, na pola ili trećinu radnog vremena i nemaju nikakvu kreditnu sposobnost? Što im više mogu oduzeti, da bi ta ogromna kategorija ljudi koja nema veze s tradicionalnim klasnim podjelama, bila prisiljena trpjeti sve eksperimente koje na njima provodi europsko liberalno političko plemstvo. Oni su nepovezani, raštrkani i neorganizirani, za razliku od prethodnika s internetskog ratišta, koji su bili disciplinirani borci liberalnih intervencija, pa i u tu svrhu zloupotrebljenog islamističkog ekstremizma.
Na veliku žalost europskih centara političke moći, ove nepovezane je stoga jako teško locirati, identificirati i eliminirati – jednostavno zato jer su oni, zapravo, narod – koji ima sve manje egzistencionalnog prostora i kojem su ugrožene ekonomske prilike, nacionalne posebnosti i suvereniteti njihovih nacionalnih država. Uostalom i predsjednički izbori u Austriji, gdje je Norbert Hofer izgubio, kao iznimka potvrđuju pravilo, jer Austrijanci ipak žive bolje i s većom socijalnom stabilnošću, dok su istoga dana liberalnim eksperimentima izbezumljeni Talijani, izbornim rezultatom razorili Renzijevu političku agendu, odbili njegov referendum i otvorili put novim političkim snagama, kako god ih nazivali…
Namjerno kreirani medijski internetski prostor bez ograničenja, kako bi se kroz njega mogle promicati liberalne intervencije s njihovim krvavim završnicama, okrenuo se protiv svojih liberalnih tvoraca jednako kao i holding islamističkog terora. Vladajuća aristokracija rado je podnosila taj povratni učinak dok su kroz njega djelovali ISIL i druge islamističke organizacije, kao korisne budale imperijalnih ratova europske i američke liberalne matice. Nisu im pretjerano smetale objave zločina islamističkih ekstremista dok su rušili režime koji nisu odgovarali geopolitičkim i geoekonomskim ciljevima centara financijske i gospodarske moći koje stoje iza liberalnog pokreta.
Ali, kada je tako oslobođen medijski prostor počeo objavljivati njihove mračne tajne i gadosti, nakon prvotnog šoka uslijedila je reakcija, u ovome trenutku uobličena u Rezoluciji europskog parlamenta.
Europski sudar s interesima kapitala
Otkucava vrijeme za promjenu vodstva
Političke snage koje zastupaju interese kapitala kojem je dominacijom liberalno korporativne oligarhije ugrožena dobit i opstanak, prosperitet vide u kontroli globalizacijskih tijekova i prosperitetu vlastitih naroda i država, nasuprot liberalnih internacionalističkih centara financijske i gospodarske moći
Prerano je za procjenu svih aspekata i dosega onoga šta se događa. A da se nešto događa na društvenoj razini zapadnog svijeta, više je nego jasno. Netko je nešto ili nekoga pustio s lanca sa, zasad, nesagledivim učincima.
Ili je na djelu uistinu “pobuna masa”, kako ju je definirao španjolski filozof Jose Ortega y Gasset, ili se liberalna aristokracija kao provoditelj interesa onog dijela krupnog kapitala koji se vezao uz liberalni koncept gospodarstva i crpi bogatstva iz globalizacijskih procesa, neizbježno i napokon sudarila s interesima kapitala, kojemu je takvom dominacijom liberalno korporativne oligarhije, ugrožena dobit i sam opstanak. Političke snage koje ga zastupaju, prosperitet vide u kontroli globalizacijskih tijekova i prosperitetu vlastitih naroda i država, nasuprot liberalnih internacionalističkih centara financijske i gospodarske moći.
Kako bilo, ugrožena liberalno-ljevičarska oligarhija očito pokušava, proizvodnjom kaosa i širenjem straha od fašističke i antidemokratske restauracije, stvoriti potrebu represivne intervencije i redukcije demokratskih procesa, koje je sve teže kontrolirati i koji, htjeli oni to priznati ili ne, direktno ugrožavaju njenu moć.
Posljedice reakcija građana, kao uostalom i u svim agendama koje provodi liberalno-ljevičarska oligarhija, su tragično podcijenjene. Povlačenje političkog društvenog tijela u modalitet nesudjelovanja, koji se ogleda u upornom izbornom rušenju elitističkih politika i koji će sve predvidljivija represija i prisilno unificiranje političkog mišljenja samo pojačati, dugoročno je rizična situacija, jer nakon političkog procesa matrica agende nesudjelovanja, neizbježno prelazi na gospodarski plan – političko „ne sudjelujem“ neizbježno prelazi u „ne sudjelujem“ kao potrošač i koristim samo one usluge bez kojih nikako ne mogu. To je direktni put prema novoj gospodarskoj imploziji.
Uostalom, već do sada su svi eksperimenti liberalne demokracije izazvali u Europi neviđeni geopolitički debalans. U svakom slučaju, nakon desetljeća močvare i apatije, u Europi se nešto ipak pokrenulo. Pa i ako je riječ samo o zamjeni establišmenta i to je napredak, jer su sadašnja europska politička elita i samoproglašeno plemstvo napravili dovoljno štete koju će biti potrebno desetljećima popravljati. Kao ni europski građani, ni sama Europa nema što izgubiti – može samo dobiti – vrijeme za promjenu vodstva, stoga, nesmiljeno otkucava.
Zapad pred demokratskim slomom
Desni populizam nije isto što i lijevi…
Moćnici liberalne demokracije računaju da će, nakon što se europski birači ispušu i na izborima izaberu aktere koji, nadaju se, ništa neće moći promijeniti u svojim državama, na kraju ipak klonuti i pokloniti se centralističkom Bruxellesu i hegemoniji moćne njemačke politike oko kancelarke Merkel
U tijeku je mrtva utrka iscrpljivanja između političkog mainstreama i antiestablišment snaga. Europska politička elita, nakon što je ispuhala tzv. lijevi populizam – gdje su danas nestale Syriza i Podemos – sada pokušava to isto napraviti s onim snagama koje naziva desnim populizmom.
Moćnici liberalne demokracije računaju da će, nakon što se europski birači ispušu i na izborima izaberu aktere koji, nadaju se, ništa neće moći promijeniti u svojim državama, na kraju ipak klonuti i pokloniti se centralističkom Bruxellesu i hegemoniji moćne njemačke politike oko kancelarke Merkel, koja uz asistenicju francuske politike stoji iza njega. U međuvremenu im je bitno održati Berlin i Pariz u rukama eksponenata liberalne demokracije, a sve ostalo prepuštaju ispuhivanju snage europskih nacionalnih i desnih strana.
No, od vremena slamanja Grčke i Španjolske, nešto se ipak promjenilo u političkoj volji europskih građana – promijenili su se akteri. Umjesto ruzinave i lažne ljevice, na djelu je nacionalno svjesna desnica koja pokušava sačuvati ekonomske i socijalne interese europskih naroda i njihovih nacionalnih država i sačuvati suverenitet u njihovim rukama, umjesto predaje centraliziranoj i nadnacionalnoj EU administraciji. Pritom je potiskivanje s dominirajuće pozicije liberalne gospodarske agende oslonjene na nekontrolirane procese globalizacije, preduvjet ekonomskog i društvenog oporavka na europskim prostorima.
A to je ono što europskoj eliti nikako nije jasno – europski građani su shvatili da više nemaju šta izgubiti i nastavit će udarati po svemu što predstavlja nadnacionalnu liberalnu i centralističku europsku elitu.
Ovaj put europska politička elita, uistinu, pojma nema o čemu je riječ i ne zna na kakav je greben naletjela… No, sasvim je sigurno da će učiniti sve kako bi se održala, uključujući i postupnu suspenziju demokratskih procesa i demokratskih institucija s nesagledivim posljedicama za Europu i cijeli zapadni svijet. Proglašavanje političkih protivnika restauratorima fašizma i unutarnjim neprijateljima i definiranje vanjskih neprijatelja svog političkog poretka, korak su u tom smjeru.
Paradoksalno, era liberalno-ljevičarskog pohoda izvoza zapadnog tipa demokracije diljem svijeta, pa i silom oružja i državnim udarima, te nametanje Zapada kao uzora, mogli bi završiti demokratskim slomom tog istog Zapada.
0 komentara