POBOLJŠANJE ODNOSA RUSIJE I JAPANA: Priprema strateških odnosa iza svjetala pozornice

U analizi geopolitičkog stanja u Aziji, prije svega na Dalekom istoku, između ostalog smo spomenuli i najnoviju tendenciju zatopljivanja rusko-japanskih odnosa, neovisno o japanskom svrstavanju u blok Zapadnih zemalja po pitanju sankcija uvedenih Rusiji glede njezine uloge u ukrajinskoj krizi.

Izvjesna japanska novinska agencija je 2. rujna objavila kako je vlada premijera Shinza Abea počela konzultacije glede razvoja gospodarske suradnje s Rusijom bez prethodnog postavljanja na dnevni red problema „sjevernih teritorija“, tj. južnih otoka Kurilskog arhipelaga. Japanska vlada po prvi put problem želi riješiti obratnim putem – prvotnom uspostavom strateške gospodarske suradnje, zahvaljujući kojoj će kasnije biti jednostavnije riješiti i spomenuti teritorijalni spor, zbog kojeg dvije zemlje još uvijek nemaju formalno potpisan ugovor o miru nakon završetka Drugog svjetskog rata, što opterećujuće njihove odnose.

Japanski poslovni medij Nihon Keizai također piše o istoj temi, govoreći o susretu ruskog predsjednika Putina i japanskog premijera Abea na Međunarodnom gospodarskom forumu u Vladivostoku 3. rujna. Japanska televizija NHK je 2. rujna prenijela riječi premijera Abea, kako će se dvojica državnika susresti i 15. prosinca u gradu Nagato, prefektura Yamaguti.

Što se u stvarnosti događa?

Bilo koji japanski premijer nije u mogućnosti planirati strateške gospodarske odnose s Rusijom bez postavljanja preduvjeta vezano uz rješavanje pitanja južnokurilskih otoka, jer bi ga japanska javnost brzo politički kaznila. Slično je i s Rusijom koja, kao velika država, nije u stanju prodavati svoj teritorij ma o kojem se predsjedniku radilo i koji je njegov trenutačni stupanj popularnosti. To bi također, prije ili kasnije, dovelo do njegove političke smrti.

Neovisno o teškom gospodarskom stanju u zemlji zbog Zapadnih sankcija, današnja Rusija je dovoljno snažna da ne dopusti ponavljanje tragikomičnih sekvenci iz svoje povijesti 90-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, slabom Jeljcinu, koji je Rusiju doveo na rub propasti i sveopćeg raspada, Japan, u zamjenu za vraćanje južnokurilskih otoka, ponudio ni manje ni više nego dostavu po jednog video uređaja u svako domaćinstvo unutar Ruske Federacije. Na takvu, krajnje ponižavajuću ponudu, Jeljcinova vlada ipak nije pristala usprkos žeđi za stranim investicijama i njegovim odličnim odnosima s tadašnjim japanskim premijerom Ryutaro Hashimotom.





Novonastalo političko stanje, položaj u međunarodnim odnosima i globalni geopolitički procesi ne dopuštaju igre takvoga tipa. Rusiji, u novim okolnostima, njezin Daleki istok predstavlja strateško gospodarsko, ali i vojno uporište za širenje utjecaja u smjeru Istoka, nakon što ju je SAD, barem srednjoročno, odsjekao od Europske unije i njezinog gospodarskog i financijskog krvotoka.

Kurilski otoci danas su važan dio ukupnog vojno-strateškog plana razvoja zemlje, na čijem teritoriju se već grade ili planiraju graditi nove zrakoplovne i podmorničke baze. Riječ je još uvijek samo o Kurilskim otocima čiji je ruski teritorijalni suverenitet neupitan, ali jačanje ruske vojne nazočnosti (uključno i strateških bombardera i nuklearnih podmornica) Japanu „iznad glave“, po Tokio postaje krajnje neugodno.

Važno je naglasiti i sve složeniji japanski geopolitički položaj u regiji, poglavito u odnosu prema Kini. Ona i dalje ne pokazuje tendenciju slabljenja svoje gospodarske i financijske moći, iako joj je rast nešto usporen. Peking i dalje s visoka gleda i na Tokio i na Seul, kao glavne američke dalekoistočne uzdanice. Kineska vojna snaga i njezin razmještaj u ostale regije svijeta kroz otvaranje vojnih baza ili sudjelovanja u međunarodnim snagama u mnogim kriznim žarištima, jasno daju do znanja kako se Kina nikoga ne boji i da ne namjerava odustati od svojih regionalnih i globalnih gospodarskih projekata i geopolitičkih ambicija.





Prinudno ubrzano i sve snažnije sveobuhvatno partnerstvo Moskve i Pekinga, kao odgovor na ovovjeki nasrtaj Washingtona usmjeren uspostavi globalne američke dominacije, od čega, prema mišljenju sve većeg broja svjetskih analitičara neće biti ništa, primorava Tokio na repozicioniranje svoje strategije oslanjanja isključivo na SAD i suprotstavljanje politici guranja u sukob s Kinom, što ni njemu ni Pekingu nikako nije u interesu.

Tokiju, naravno, ne pada na pamet izaći izvan američkog „sigurnosnog kišobrana“, ali želi početi voditi samostalniju i konstruktivniju vanjsku politiku, koja je još uvijek u pojedinim segmentima limitirana interesima Washingtona (u visokim diplomatskim krugovima odnosi Washington-Tokio odavno se potiho nazivaju i „najbolje kamufliranim neprijateljstvom“ zbog opterećujućih tragičnih epizoda dviju zemalja iz doba Drugog svjetskog rata).

Danas Japanu nikako nisu u interesu ni zategnuti odnosi s Moskvom, koja je Tokiju već davno dala do znanja da se ne slaže s njegovim, istina teškom voljom prihvaćenim uvođenjem sankcija prema Rusiji, zbog čega će i sam snositi posljedice.

Daleki istok – ruski as u rukavu

Kurilske otoke nastanjuje svega 20 tisuća ljudi. Rusija je tamo intenzivno započela graditi nove domove, prometnice, suvremenu zračnu luku. Snažnu potporu države dobilo je i tamošnje tradicionalno zanimanje – ribolov. Na otoku Matua počinje izgradnja velike pomorske baze za rusku Tihooceansku flotu.

Neovisno o ograničenom pristupu financijskim sredstvima, Putin ne odustaje od strateških planova za Daleki istok, koji krije golema prirodna bogatstva – 30 posto ruskih nalazišta zlata, goleme zalihe nafte i plina itd. U blizini Habarovska, u tijeku je završna faza izgradnje golemog ruskog kosmodroma, vjerojatno najmodernijeg objekta takve vrste u svijetu. Sve to iziskuje golema financijska sredstva, zbog čega se Moskva za pomoć obratila Pekingu.

Kina se tome, iz svojih interesa rado odazvala i aktivno uključila u ruske gospodarske projekte, ali njezina aktivnost ima i svoje posljedice – povećanje broja Kineza, osobito u ruralnim i slabonaseljenim ruskim pograničnim zonama gdje se pridošlice bave agrarnim sektorom i otvaraju farme, što izaziva sve veću zabrinutost lokalnog ruskog stanovništva koje se boji kineske dominacije.

Upravo je to primjetio Tokio i uvidio šansu za vlastiti „come back“ u Rusiju i ostvarivanje svojih gospodarskih, ne samo energetskih interesa. Putin je to, naravno, objeručke prihvatio, dokazujući time svijetu svu neefektivnost američkog pokušaja međunarodne izolacije Rusije, te mogućnost diferencijacije suradnje s dva jaka azijska i svjetska središta – Kinom i Japanom, radi realizacije vlastitih projekata po povoljnijim uvjetima.

Ekskluzivno: Japan nudi osam točaka

U prošlomjesečnom intervjuu američkom Bloombergu, predsjednik Putin je izjavio kako nema govora o prodaji ruskog teritorija Japanu, već se radi o „traženju rješenja pri kojem se ni jedna strana neće osjećati pobjednikom ili pobjeđenim“.

Japanski premijer je s istim ciljem još u svibnju doputovao u ruski Soči. Prije tri tjedna je izvjesni provladin ruski medij objavio ekskluzivu s prijedlozima premijera Abea dostavljenih predsjedniku Putinu na njihovom susretu u Vladivostoku 3. rujna, vezano uz gospodarsku suradnju dviju zemalja, pri čemu podsjećamo i na nedavnu uspostavu posebnog japanskog Ministarstva za razvoj japansko-ruske gospodarske suradnje, na čelo kojeg je premijer Abe postavio svog brata, što dovoljno govori o ozbiljnosti japanskih namjera.

Evo ekskluzivnih 8 točaka koje je japanski premijer iznio pred ruskog čelnika: suradnja u razvoju medicinskih znanosti; suradnja u izgradnji okoliša sukladno najvišim životnim standardima i zaštiti ekologije (infrastruktura i tehnologije); razvoj rusko-japanskog malog i srednjeg biznisa; energetika – nafta i plin – povećanje proizvodnje i izgradnja rusko-japanskog plinovoda, tzv. dalekoistočnog sjevernog toka, od Sahalina duž Japana do grada Kasime; diversifikacija ruske industrije i rast proizvodnje uključno i strukturne reforme; razvoj industrije ruskog Dalekog istoka i njezin izvoz u Azijsko-tihooceansku regiju; suradnja u naprednim tehnologijama na temelju „mudrosti dviju država“, poput izvoza ruske atomske tehnologije i osvajanja svemira u čemu Japan još nema dovoljno iskustva; i posljednje – razvoj kulturnih odnosa. Osim opće retorike, premijer Abe je ruskom čelniku došao i s desetak konkretnih, novih i do u detalje razrađenih projekata sa zajedničkom shemom upravljanja.

Naravno da će sve ovo zahtijevati i određeni ustupak Rusije, a gotovo sigurno – odnosit će se na južnokurilske otoke. Na koji način će dvije strane pokušati iznaći rješenje, još je nepoznato, ali vjerujem, poznavajući sveukupne globalne procese i Putinovu političku taktičku elastičnost, da će se problem riješiti i da bi mogao ići u smjeru predaje formalnog suvereniteta nad sporna dva otoka Japanu (od ukupno četiri na koja Japan pretendira), u zamjenu za omogućavanje Rusiji daljnjeg gospodarskog interesa na predanim otocima.

Za Putina bi to bilo bezbolno i s gledišta međusobnih razgovora iz 1956. godine, kada je SSSR, kao svjetska vojna velesila, predložio gotovo identičan model. To bi po obje strane mogao biti najbezbolniji način zatvaranja jedne teške stranice povijesti i otvaranja neslućenih perspektiva gospodarskog razvoja, što nužno dovodi i do stabilizacije ukupnog sigurnosnog stanja.

Propali poslijeratni pokušaj rješenja teritorijalnog spora

Našoj javnosti je nedovoljno poznato da su parlamenti SSSR-a i Japana još 1956. godine ratificirali sporazum o rješenju teritorijalnog spora. Sporazum, koji su još samo trebali potpisati čelnici dviju država, uključivao je sovjetski povrat Japanu dvaju južnokurilskih otoka – Shikotan i Haboman. Međutim, neposredno prije dogovora, Washington je Tokiju napomenuo kako bi Rusi Japanu morali vratiti četiri, a ne dva otoka i sve se vratilo na početak tj. svi razgovori na tu temu su prekinuti.

Dodatna dva otoka se nisu spominjala u sporazumu iz jednostavnog razloga – oni su postali japanski tek kao rezultat ruskog poraza u rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine. SAD ima drugu verziju priče, koja kaže, kako su sovjetski čelnici odbili potpisati sporazum zbog ugovora o obrani, potpisanog između Tokija i Washingtona 1960., izjavljujući kako će sporazum s Tokijom potpisati tek nakon što japanski teritorij napusti i posljednji strani vojnik.

Hoće li se moderni Japan osjećati dovoljno snažno da se upravo sada (u najsloženijim geopolitičkim odnosima po Washington i po Moskvu) izdigne iznad američkih regionalnih i globalnih interesa i uspostavi po sebe stabilne i perspektivne odnose s Rusijom, vrlo brzo ćemo vidjeti. Prosinac nije daleko.

Međutim, ni Washington, kojemu bilo kakvo rusko zbližavanje s njegovim saveznicima i partnerima nije u interesu, vjerojatno neće stajati po strani iako mu tajming rusko-japanskih pregovora nikako ne ide u prilog – vrijeme zaokupljenosti predsjedničkim izborima i slaba Obamina administracija kojoj rok istječe s krajem tekuće godine.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like