Europa i svijet su, na žalost, vrlo blizu granice s koje više nema povratka i nakon koje samo novi veliki sukob može stvoriti novi stabilni međunarodni poredak umjesto sadašnjeg kaosa, kojeg čak više ekskluzivno ne kontroliraju ni sami njegovi pokretači, nego su bili prisiljeni prihvatiti redistribuciju moći na globalnoj razini.
Čini se kako se stari međunarodni poredak multilateralnih ugovora, koji tvore sustav međusobnih odnosa država i samog međunarodnog prava, nepovratno ruši.
Umjesto manje ili više reguliranog sustava pravila temeljenih na općeprihvaćenim načelima, makar često samo na deklaratornoj osnovi, na svim razinama međunarodnih odnosa stvara se slobodno, neregulirano tržište bez pravila i načela, na kojem se bez ograničenja međusobno nadmeću države i u sve većoj mjeri nedržavni subjekti međunarodnih odnosa.
Nema više ideologije kao pokretača djelovanja niti trajnih savezništva. Sve je od danas do sutra, kao i u pravom poslovnom okružju gospodarskih subjekata.
Države na tom slobodnom tržistu, nastalom na razvalinama poretka uspostavljenog nakon dvaju velikih ratova, s nepodnošljivom lakoćom ignoriranja svojih obveza proizišlih iz međunarodnih ugovora, kako bilateralnih tako i multilateralnih, kao i odredbi međunarodnog prava, bezobzirno se bore za svoje geoekonomske i geopolitičke interese.
Jednako kako se korporacije otimaju za profit na tržištu, sada to na međunarodnoj razini čine države. Korporacijska tržišna utakmica jednostavno je preslikana na međudržavne odnose. U biti oduvijek je tako i bilo, ali su države ipak bile ograničene ranije prihvaćenim obvezama i mirovnim poretcima kakvi su stvarani nakon velikih ratova i bili utemeljeni na uspostavljenoj ravnoteži moći. Razlog je to više za sumorni zaključak kako je novi veliki sukob neizbježan, jer je sadašnji kaos borbe interesa na nereguliranom geopolitičkom tržištu upravo s tom svrhom i stvoren od strane globalnih središta financijske i gospodarske moći. Novi mirovni poretci uvijek se stvaraju nakon velikih ratova i previranja, a krah sadašnjeg ekonomskog i mirovnog sustava s velikom vjerojatnošću vodi upravo prema takvim geopolitičkim lomovima. Europa i svijet su, na žalost, vrlo blizu granice s koje više nema povratka i nakon koje samo novi veliki sukob može stvoriti novi stabilni međunarodni poredak umjesto sadašnjeg kaosa, kojega čak više ekskluzivno ne kontroliraju ni sami njegovi pokretači, nego su bili prisiljeni prihvatiti redistribuciju moći na globalnoj razini. Takva situacija sve izraženijeg višepolarnoga utjecaja, na žalost, umjesto suradnje i političkog usklađivanja interesa diplomatskim instrumentima daleko više pogoduje razvoju divljeg, ničim kontroliranog tržišta, različitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa za čije se ostvarenje ne biraju sredstva – od prikrivenih agresivnih obavještajnih operacija, preko fizičkih odnosno vojnih obračuna preko posrednika, zapravo slabijih vazalskih država, do neposrednih vojnih intervencija i demonstacija vojne moći prema protivnicima.
Geopolitika se realizira kroz uspostavljeno divlje neregulirano tržište geostrateških interesa i opcija, a korporacijska tržišna utakmica jednostavno se preslikava iz poslovnog svijeta na međunarodne odnose. Zato je i posve normalno da je sve dozvoljeno i da sidra odgovornosti država u međunarodnim odnosima pucaju.
Pritom se svjesno zatire činjenica da država nikako nije isto što i korporacija čiji je jedini cilj stvaranje profita, nego prema svojim građanima ima i obveze koje nemaju profitni karakter. Uostalom države su i nastale s ciljem osiguranja zaštite društvenih zajednica koje su ih stvarale. Pretvaranje država u korporacije, a međunarodnih odnosa u neregulirano tržište njihovih geoekonomskih i geopolitičkih probitaka i profita, povratno iz temelja mijenja i sam karakter država. Zato je i moguće da je njemačkim vodećim bankarskim, gospodarskim i političkim krugovima državni prioritet bio , a na žalost i ostao, uvoz imigrantske mase kao jeftine radne snage za svoje koorporacije umjesto zaštite svojih građana od učinaka takvih operacija. Da moćna njemačka država nije mogla predvidjeti i spriječiti imigrantske napade na njemačke građane i neviđeno divljaštvo koje su sa sobom donijeli – priče su za malu djecu. Jednostavno, nije ih bilo briga, imali su druge prioritete jer moderna država u sve većoj mjeri služi korporativnom sustavu, a ne građanima.
Države pripuštene na opisano deregulirano političko tržište polako se pretvaraju u snažne „države moći“. Stari diplomatski lisac, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, još je početkom prošle godine u svojim raščlambama međunarodnih odnosa ukazivao na takav razvoj. Fischer upozorava: “Saveznici, multiratelarne institucije, jamstva sigurnosti, međunarodni sporazumi i zajedničke vrijednosti koje leže u temeljima sadašnjeg globalnog poretka uskoro bi se mogle dovesti u pitanje ili u potpunosti biti odbačene …. Svi indikatori jasno ukazuju na upravo takve turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti … Njemačka i Japan, najveći gubitnici ratova koji su predhodili sadašnjem mirovnom poretku nakon doživljenog potpunog poraza odbijali su sve oblike „Machtstaata“ ili „države moći“. Sa sigurnošću koju su im jamčile SAD i uspostavljeni poredak preobrazile su se u trgovačke zemlje i osigurale svoj prosperitet bez korištenja instrumenata tvrde moći“.
Prema Fischeru, u novim kaotičnim okolnostima međunarodnih odnosa bez jasno uspostavljenog sigurnosnog poretka, ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemima i izazovom ponovne transformacije svojih država iz miroljubljivih ekonomskih sila u „države moći“. Fischer je opisivao njemačke opcije, ali to se odnosi na sve sudionike tog novouspostavljenog dereguliranog geopolitičkog tržišta. Države ne mogu odoljeti sirenskom zovu pretvorbe u „države moći“, a samim time sve one koje imaju za to dovoljno moći postupno pokušavaju izgraditi imperijalne geopolitičke konstrukcije pod svojom hegemonijom. Transformirani u „države moći“, prilagođene divljoj geopolitičkoj tržišnoj utakmici, svi sanjaju ili čak u djelo već provode vizije stvaranja novih i obnove starih carstava. Turska politika bez ikakve dvojbe obnavlja utjecaj na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo, projekt najmoćnijih europskih država stvaranja EU u suštini je također imperijalna konstrukcija. Probuđena Rusija, opkoljena protivnicima, pretvara se u „državu moći“, pri čemu njezinoj eliti nije nimalo mrsko prisjećanje na nekada moćno carstvo Romanovih. Japanski premijer Shinzo Abe i njegov politički krug sve češće japanska imperijalna osvajanja prije 2. svjetskog rata pokušavaju prikazati kao dobronamjerna i zaštitnička prema azijskim narodima od iskorištavanja zapadnih sila, prije svega SAD-a, Francuske i Velike Britanije. Ideološka rehabilitacija tadašnjeg japanskog djelovanja s pozicija tvrde, vojne i ekonomske moći služi otvaranju prostora transformacija Japana ponovo u „državu moći“. Samo tako modificirani ključni igrači mogu opstati na novoj geopolitičkoj pozornici koja se postavlja nakon gotovo potpunog raspada međunarodnog poretka i međunarodnih institucija.
Na takvoj svjetskoj pozornici nije stoga čudo da se stvaraju nelogični i ad hoc savezi, koji se brzo raspadaju, uz stalna globalna i regionalna preslagivanja moći, po mjeri kako tko i kada uspijeva ostvariti dobit. Zapravo, vlada opća otimačina i pokoravanje slabijih, uz potpuno ignoriranje međunarodnih institucija, prije svega UN-a, što u konačnici znači ignoriranje međunarodnog mirovnog poretka uspostavljenog nakon 2. svjetskog rata.
To je pravi razlog konfuzne slike svijeta u kojem su Njemačka i EU istovremeno i nominalni saveznici SAD-a, ali i njegovi najveći gospodarski a sada u sve većoj mjeri i politički konkureti. Njemačka slijedi SAD i udara Rusiji sankcije, dok je istovremeno uvažava kao svoga ekskluzivnog dobavljača plina, kojeg kasnije po većim cijenama distribuira svojim europskim partnerima iz EU i saveznicima iz NATO-a.
Zato Turska ulazi u sukobe sa SAD-om, svojim vojnim i političkim saveznikom, i upušta se „ dealove“ i šurovanja s američkim nominalnim neprijateljem – Rusijom. S druge strane ni s takvim zaključcima se ne treba se zalijetati, jer tko zna, u tom svijetu velikog geostrateškog biznisa možda je i to samo blef, pa Erdogan zapravo igra zajedničku igru s američkom politikom i vuče Ruse za nos, a zazvrat mu se ostavljaju slobodne ruke proigravanja neoosmanlijskih vizija od Sarajeva do Bagdada. Traljavi i propali državni udar koji se prenapadno i preočito mogao odmah vezati uz Amerikance, možda je samo bio inscenirani sukob za pokriće dvostruke igre. U tom slučaju moguće je da Kremlj za račun svojih trenutnih interesa također svjesno igra dvostruku igru unutar dvostruke igre. Ako je pak, sukob stvaran, u tom slučaju nije nimalo neobično što su SAD udarom na turskog saveznika – Katar, preko posrednika Saudijske Arabije osigurali za sebe diplomatsku, ekonomsku i geopolitičku dobit na račun turskih opcija. Istovremeno udarom na Katar uzdrmali su i nominalno savezničke njemačke i europske interese i ugrozili njihovu dobit.
Ta ista saveznica EU pak, barem za sada, ne želi slijediti SAD u rušenju nuklernog sporazuma s Iranom, ne zato sto politički podupire Iran, ili joj je iranski pogled na društveni i državni ustroj svjetonazorski bliži, nego zbog ugovorenih poslova teških desetke milijardi eura. I zato prijeti uvođenjem eura umjesto američkog dolara kao platežnog sredstva u svoje energetske transakcije s Iranom, što bi pak direktno naštetilo sustavu petrodolara i vitalnim američkim interesima. Očito nikakvi svjetonazori i ideologija nisu u igri – samo profit. Oprosti savezniče washingtonski – nista osobno, samo biznis. Onda će se čudom čuditi kada im taj američki saveznik vrlo brzo, prije nego što EU postane istinski globalni igrač, nakon niza operacija protiv europskih interesa na kraju detonira balkansku prokletu avliju, kojoj je ionako slijedom njezinih unutarnjih stoljetnih zakonitosti vrijeme za novi ciklus ratovanja. U međuvremenu američka politika pritisnut će ih trgovinskim ratom, ukrajinskom krizom i članicama EU bivšeg Istoka, a sada Srednje Europe koje je Washington privukao uzase.
To je prava slika kaotičnosti i karaktera današnje međuanrodne scene.
Da nije riječ o pretjeranom pesimizmu zorno iskazuje izjava čovjeka koji je bio u vrhu najvažnije međunarodne organizacije, UN-a, Marka Malloch-Browna. Taj bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a Kofia Annana, ministar u britanskoj vladi i član Doma Lordova, u svome članku za Project Syndicte od 23. ožujka 2018. godine, analizirajući negativne učinke izlaska Velike Britanije iz EU otvoreno opisuje međunarodnu zajednicu kao neko poprište obračuna bandi u kojem bi se Britanija bez oslonca EU mogla naći. Malloch-Brown navodi: “Putinova Rusija biti će samo početak problema koji će se pojaviti pred Velikom Britanijom nakon Brexita. Velika Britanija također će se morati boriti s Kinom, Turskom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i sa svojim najvažnijim saveznikom SAD-om. Baš sada, kada Velika Britanija pregovara o izlasku iz EU, multilateralizam zasnovan na konsenzusu poslijeratne ere postupno zamjenjuje nabildani nacionalizam. U ovom novom školskom dvorištu samo oni s pouzdanim prijateljima moći će se suprotstaviti zlostavljačima. Drugi neće imati izbora nego se primiriti i nadati najboljem.“
Ukoliko jedan takav političar s golemim međunarodnim iskustvom na međunarodnu zajednicu gleda kao na razulareno školsko dvorište bez nadzora bilo kakvog autoriteta, kojim caruje bullying, onda je sve više nego jasno. Svaki drugačiji prikaz postojećih međunarodnih odnosa, emotivno prikazivanje prijateljstva i savezništva s ovom ili onom svjetskom velevlašću velika je zabluda ili pak čisto licemjerje.
Uostalom ni godišnji pregled globalnih rizika za 2018. godinu donešen od strane Svjetskog ekonomskog foruma koji svake godine zasjeda u Davosu, ne odstupa previše od onoga što je izrekao Mark Malloch-Brown. Jednako je prikazao stanje međunarodne zajednice koristeći rafinirani diplomatski rječnik. Čitajući ga ne treba zaboraviti kako bankari, gospodarstvenici i političari koji se okupljaju u Davosu nisu tek nedužni promatrači, nego sastavni dio elite koja kreira politiku i međunarodne odnose. Stoga zaključci koje su donijeli o globalnim rizicima za 2018. godinu nisu samo prosudbe i opisi stanja nego, zapravo, naznake onoga što se planira činiti i onoga što će se stvarno događati.
Svjetski ekonomski forum ( World Economic Forum) u svome pregledu „Global Risks Report 2018“ navodi: “Svijet je prešao u novu i uznemirujuću geopolitičku fazu. Na djelu nije samo multipolarani nego i multikonceptualani razvoj. Nema više sigurnosnih pretpostavki iz doba nakon hladnog rata o postojanju čvrstih normi i institucija temeljem kojim bi svjetske vodeće sile mogle približavati i usklađivati svoje interese. To stvara nove rizike i neizvjesnosti – povećanje vojnih napetosti i gospodarske i komercijalne poremećaje. Međunarodni odnosi sada se odvijaju u različitim smjerovima – kroz nekonvencionalna vojna djelovanja, što uključuje i nove izvore cyber prijetnji, transformirane i potpuno promijenjene trgovinske i investicijske veze, sukobe preko posrednika i neočekivane promjene dinamike postojećih (vojnih i političkih) saveza…. Time izazvano jačanje snažne državne politike dovodi do toga da globalne norme gube svoju snagu i da raste napetost između velikih sila, što se odražava i na moćne i na male države. To pak, proizvodi sve agresivnije geoekonomske agende i stvara sve veće pritiske s kojima se suočavaju slabije države“.
Pregled globalnih rizika za 2018. godinu, nadalje zaključuje kako se u takvim okolnostima ponovno uspostavljanje „države moći“ logično pojavljuje kao sve „atraktivnije strateško sidro”. Navodi se slijedeće: „Konkretno, nacionalističke agende i vanjska projekcija jake države postaje učinkovita strategija za vlade koje žele ispraviti percipirana sadašnja ili prošla međunarodna poniženja. U Kini Xi Jinping poziva na renesansu kineske nacije, kako bi iza sebe ostavila stoljeće poniženja zemlje. U SAD-u predsjednik Trump pokušava obnoviti Ameriku nakon desetljeća iskorištavanja….. Velika Britanija nastoji ojačati pozicije i vratiti kontrolu nad zbivanja napuštajuće EU, u Japanu jača nacionalizam pod Shinzo Abeom, Putin u Rusiji potiče obnovu ruskog međunarodnog utjecaja na ruševinama bivšeg SSSR-a, a u Turskoj Recep Tayyip Erdogan se obračunava sa svojim domaćim i međunarodnim protivnicima“.
Analiza Svjetskog ekonomskog foruma zaključuje: “Intenziviranje nacionalističkih i jakih državnih priča stvara rizike kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Profil ovih rizika će varirati od slučaja do slučaja, ovisno o tome na koji način se moć stječe i potvrđuje i prema kome se koristi“.
U svakom slučaju jasno je kako je na djelu potpuno nekontrolirano otimanje za svjetska bogatstva i moć od strane država koje se sve više transformiraju u tzv. države moći, koje posljedično manje ili više pokušavaju izgraditi svoje imperijalne geopolitičke konstrukcije kako bi osigurale dominaciju na regionalnom ili na globalnom planu. Sve se to odvija u odsutnosti bilo kakvih moralnih i pravnih normi koja su posljednjih desetljeća sustavno uništene kako bi se dobilo slobodno geopolitičko tržište, a međunarodni odnosi sveli na razinu odnosa koji vladaju u poslovnom svijetu po doktrinarnim principima laissez-fairea.
Na međunarodnoj razini doktrina ne traži tržišnu utakmicu slobodnu od utjecaja države nego međunarodnu tržišnu geoekonomsku i geopolitičku utakmicu oslobođenu stege multilateranih ugovora, međunarodnih organizacija i sustava međunarodnog prava. Međunarodni monetarni, trgovinski i carinski poredak nastao nakon 2. svjetskog rata sporazumom iz Bretton Woodsa američka politika srušila je još u ljeto 1971. godine Nixonovim odustajenjem od zlatnog standarda i vezanjem dolara uz naftu umjesto zlato. Pad poretka preživio je ipak Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija kao sljednica propalog Općeg sporazuma o carini i trgovini (GATT). Da su danas kao posljednji ostaci Bretton Woodskog poretka oni na udaru svijedoči nedavni poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona najmoćnijim državama na pregovore radi preustroja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kako bi se zaustavili trgovinski ratovi u koje svijet klizi. Macron poziva SAD, EU, Japan i Kinu na „obnovu globalnih pravila tržišne konkurencije“,zapravo na spašavanje ekonomske sastavnice međunarodnog poretka koji se nepovratno ruši. Sve ostale sastavnice poretka odavno su pregažene, a sama organizacija UN-a pretvorena u lakrdiju i mjesto propagandnog nadmetanja. Njezina sudbina sve je sličnija sudbini Lige naroda koju su pred 2. svjetski rat pregazile tadašnje „države moći „,boreći se za tadašnje slobodno geopolitičko tržišno natjecanje. Ono je tada završilo zlosretno.
Korporativno nadmetanje ponovo je preslikano na nešto što je daleko kompleksnije od golog tržišta – na međunarodne odnose i međunarodnu zajednicu, ukoliko ona kao takva još uopće i postoji. Sigurno je postojanje samo već uspostavljenog, potpuno nekontroliranog geopolitičkog tržišta u kojem se nadmeću države i nedržavni međunarodni subjekti. Takav razvoj sve je sličniji svim onim povijesnim razdobljima koji su predhodili velikim sukobima. Malo razloga se može pronaći koji bi opravdali optimizam da će se ovoga puta stvari odvijati drugačije.
Stoga nije čudo što su američki centri političke i financijske moći za nadmetanje u međunarodnoj zajednici slobodnog biznisa izabrali za vođu upravo poslovnog čovjeka, velikog deal – makera Donalda Trumpa, političku osobnost koja politiku, kako unutarnju tako i međunarodnu, vidi kao poslovno okružje i slobodno lovište.
0 komentara