CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Zračne borbe s duhom zvanim Tomb

Ratna zbivanja stvaraju mitove i legende. Ponekad se u ratnom kaosu, posebice u frustrirajućim situacijama dugotrajnih borbi bez vidljiva napretka, protivničkoj strani pripisuju svojstva ili pak  likovi kojih ona jednostavno nema. Tako su američki piloti tijekom vijetnamskog rata, iscrpljeni dugotrajnom borbom protiv tehnički i brojčano slabijeg protivnika  koji im je, unatoč tome, iz dana u dan nanosio gubitke, stvorili mit o nepobjedivom vijetnamskom pukovniku Tombu. Postalo je pitanje časti tko će ga pobjediti u zračnoj borbi i američke pilote osloboditi tog zloduha u zastarjelom MiG-17, kojim je navodno letio. Tek je mir i nova politička i vojna bliskost s Vijetnamom Amerikacima otvorila vijetnamske arhive i vlastite oči. Zahvaljujući nepouzdanim i nepotpunim obavještajnim podacima svojih službi i frustraciji zbog učinkovitosti vijetnamskih pilota ratovali su s duhom. Pukovnik Tomb jednostavno nije postojao. Protiv njih se nije borio jedan nadčovjek nego veći broj običnih vijetnamskih mladića, pilota, obučenih za vođenje zračnog rata. Njihove zračne pobjede, iznikle iz volje za obranom svoga neba i ozemlja, Amerikanci su pripisali jednom čovjeku i od njega stvorili ratni mit. On se ne da razbiti i famozni pukovnik Tomb ulazi u povijest zračnog ratovanja kao jedno od besmrtnih imena, poput baruna von Richthofena.

Prema svim planovima zračni rat nad Vijetnamom trebao je biti dobiven prije nego što je uopće i započeo. Najmoćnija zrakoplovna sila svijeta, američko ratno zrakoplovstvo i mornaričko zrakoplovstvo, sukobili su se iznad Sjevernog Vijetnama s vijetnamskim ratnim zrakoplovstvom koje je u početnim godinama rata raspolagalo sa svega 70 zrakoplova, a na vrhuncu rata s najviše 200. Vijetnamci su, dakako, imali veliku tehničku pomoć, obuku i zamjenu izgubljenih zrakoplova s novima iz Rusije i Kine. Također su imali iza sebe desetljeća iskustva borbe protiv nadmoćnih protivnika. Dovoljno je pogledati zračne fotografije borbenih  rasporeda vijetnamskih raketnih protuzračnih sustava i usporediti ih s fotografijama položaja istih takvih raketnih projektila snimljenih za vrijeme arapsko-izraelskih ratova iznad Egipta ili Sirije, da bi se odmah uočila drastična razlika. Egipatski položaji protuzračnih raketa, primjerice S – 125 (SAM-3) ili S-75(SAM-2), uređeni su, štreberski, po pravilnicima. Oko radarskoga sustava raspoređeni su u krug lanseri protuzračnih raketa ili, u slučaju SAM-3, četiri lansera nalaze se ispred radarskog sustava za upravljanje vatrom. Na fotografijama vijetnamskih položaja s kojih su djelovali po američkim zrakoplovima ne postoji nikakav red i ništa na prvi pogled nije jasno. Teško je uopće uočiti gdje se nalazi radar, a gdje lansirne rampe. Na svakoj fotografiji raspoređeni su na drugom mjestu. Uočavaju se lažne lansirne rampe i alternativni radarski sustavi. Na jednoj od fotografija uočava se, primjerice,  samohodni protuzračni top ZSU – 23 -4 čiji je radar očito  iskorišten za potrebe raketnog protuzračnog sustava SAM-2. Cilj takvih postupaka je zbuniti neprijatelja, otežati elektronske protumjere i djelovanje po raketnim položajima.  Riječ je o ratnim varkama i golemom borbenom iskustvu.

Vijetnamsko ratno zrakoplovstvo napadalo je američke zrakoplove koji su bombardirali ciljeve u Sjevernom Vijetnamu. Cilj je bio nanijeti što veće gubitke ali i razbiti formacije američkih zrakoplova i onemogućiti ih u izvršavanju bombarderske zadaće, najčešće na način, da su zbog prihvaćanja borbe s vijetnamskim zrakoplovima bili prisiljeni odbacivati bombe i tako ih uzalud izgubiti. Najčešći ciljevi vijetnamskih borbenih zrakoplova bili su strateški bombarderi B-52 i lovci bombarderi F-105 Thunderchief dok su izbjegavali sukobe sa američkim zrakoplovima tipa F-4 Phantom II. U principu primarni ciljevi su im uvjek bili zrakoplovi koji obavljaju bombarderske zadaće. Vijetnamci su raspolagali s ruskim zrakoplovima MIG-17, koji, osim topovskog naoružanja, nisu mogli nositi rakete zrak-zrak, kao i modernijim  MIG ovima – 21  različitih verzija. Vijetnamski zrakoplovi navođeni su uz pomoć radarskih sustava sa zemlje, koji su maštovito korišteni brzim izmjenama frekvencija, isključivanjem jedne grupe radara i uključivanja druge radi izbjegavanja elektronskog ometanja i uništavanja samog radarskog sustava anti radarskim raketama AGM-45 Shrike kojima su bili naoružani američki zrakoplovi.

Komunikacije zemaljskih sustava vođenja i vijetnamskih pilota intenzivno su pratile američke obavještajne službe, prije svega NSA. Nakon nekog vremena NSA  je bio u stanju identificirati pozivne znakove vijetnamskih pilota i voditi točno evidenciju o borbenim misijama svakog pojedinog pilota. Svaki pilot koji je imao više od 5  srušenih neprijateljskih zrakoplova ulazio je u kategoriju zračnog asa. NSA  je kao najvećeg sjevernovijetnamskog asa identificirao pukovnika Tomba, koji je, prema obavještajnim statistikama, postao najopasniji vijetnamski pilot i „Crveni barun“ Sjevernog Vijetnama. Američko zapovjedništvo toliko je bilo opsjednuto lovom na Tomba da je postalo pitanje prestiža tko će ga pobijediti i srušiti. Tako je zapovjednik  američkih zrakoplovnih snaga zahtijevao da ga obavijeste svaki put kada je Tomb uzlijetao kako bi ga general vlastitom rukom smaknuo. No Tomb je i dalje nesmetano djelovao, a po nekim izvješćima upropaštavao je cijele zračne kampanje. SAD su 1972. godine započele operaciju“ Linebacker“ – intezivnu bombardersku kampanju protiv Sjevernog Vijetnama koja je trajala šest mjeseci. Bombardirani su infrastrukturni ciljevi na teritoriju Sjevernog Vijetnama, pri čemu su korišteni i strateški bombarderi B-52. Vijetnamsko zrakoplovstvo pružilo je žestoki otpor, pri čemu je uništeno mnogo vijetnamskih borbenih zrakoplova ali je i znatan broj američkih srušen što tijekom zračnih borbi, što od strane protuzračnih raketnih sustava. Iako je vijetnamsko zrakoplovstvo izgubilo veći broj zrakoplova nego američko, u njihov učinak treba ubrojiti činjenicu da su onemogućili izvršenje velikog broja američkih bombarderskih zadaća.  U borbama tijekom te kampanje američki pilot i poručnik mornaričkog zrakoplovstva Randy „Duke“ Cunningham i njegov kopilot na borbenom zrakoplovu F-4J poručnik Grade William „Irish“ Driscoll, bili su uvjereni kako su upravo oni oborili famoznog Tomba. Nakon ogorčene borbe sa zrakoplovima MIG- 17, Cunningham je uspio raketom zrak-zrak  „Sidewinder“ srušiti jedan od tih zrakoplova za kojeg su svi bili uvjereni da je njime upravljao pukovnik Tomb. Odmah potom njegov zrakoplov je pogođen vijetnamskom raketom zemlja zrak SAM-2, ali su Cunningham i Driscoll imali sreće i iskočili iz zrakoplova iznad mora, odakle su izvučeni i spašeni. Toga dana priznate su im tri zračne pobjede i pripisano im je konačno rušenje zloglasnog Tomba. Driscoll je potom služio kao instruktor u Top Gun školi američkog mornaričkog zrakoplovstva, a Cunningham je postao republikanski kongresnik, no 2005. godine je osuđen i zatvoren zbog korupcije.

Nakon jačanja veza Washingtona i Hanoja, bivši američki piloti sve češće su posjećivali Vijetnam i nalazili se sa svojim ratnim suparnicima, preživelim  umirovljenim vijetnamskim zračnim asovima. Otvorena je arhivska građa, traženi posmrtni ostaci američkih pilota i vraćani u SAD. Amerikanci su se posebno zainteresirali za sudbinu pukovnika Tomba, ali su svaki put na bilo kojoj razini vojne i političke vlasti dobivali uvjek isti odgovor. Takva osoba nije postojala. Nije bilo razloga da Vijetnamci skrivaju identitet pilotskog asa iz davnog rata kada su javno predstavili sve ostale svoje asove, štoviše, bili bi presretni da imaju Tomba. Ozbiljnim proučavanjem vijetnamskih arhivskih materijala utvrđeno je da Tomb uistinu nije postojao. Razvijena je teorija da je možda riječ o ruskom pilotu i da je to razlog skrivanja njegova identiteta, ali otvoreni ruski arhivi su potvrdili  kako nije riječ o njihovom pilotu i da su njihovi savjetnici jako rijetko letjeli iznad Vijetnama, već su upravljali raketnim sustavima protuzračne obrane. Potvrđen je identitet Rusa kojemu se pripisuje rušenje šest američkih zrakoplova, ali on nije bio pilot nego je zapovijedao jednom bitnicom protuzračnih raketa.

Što se tiče zrakoplova  kojeg je oborio Cunningham, za kojeg se vjerovalo da je bio Tombov, vijetnamski izvori su potvrdili da je bila riječ o pilotu Nguyen Van Tho koji je preživio rušenje svog zrakoplova.

Konačno, uz pomoć vijetnamske strane, definitivno je potvrđeno kako nikakav pukovnik Tomb nije postojao i da je riječ o mitu koji su stvorili američki piloti. No istovremeno su javnosti predstavljeni pravi ljudi i objavljena imena vijetnamskih pilota s najviše zračnih pobjeda. Prvi je Nguyen Van Coc koji je na svome MIG-u 21 broja 4326 ostvario devet zračnih pobjeda. Nguyen Van Coc je preživio glasovitu američku operaciju Bolo, zračnu zasjedu za vijetnamske migove koju je organizirao poznati američki zračni as, pukovnik Robin Olds, kojom prilikom je njegov MIG- 21 bio  srušen. Nakon spašavanja i oporavka vraćen je u borbe i potom postao vijetnamski pilot s najviše zračnih pobjeda. Nakon rata, u više se navrata sastajao s američkim pilotima koji su se borili protiv njega, o čemu su snimani i dokumnetarni filmovi.

Drugi vijetnamski zračni asovi su Nguyen Doc Soat sa šest zračnih pobjeda i Nguyen Van Bay koji je zabilježio sedam zračnih pobjeda na starijem i sporijem MIG-17. On je s tim zastarjelim zrakoplovom uspio srušiti i dva vrlo agilna i dobro naoružana borbena zrakoplova mornaričkog zrakoplovstva F-8 Crusader.

Sva tri vijetnamska asa preživjela su rat. Van Coc je bio glavni inspektor vijetnamskog ratnog zrakoplovstva sve do 2002. godine, kada je umirovljen . Duc Soat završio je karijeru kao zamjenik glavnog stožera vijetnamske vojske 2008. godine, kada je također umirovljen, a Van Bay se nakon rata posvetio poljoprivredi na farmi u blizini Ho Chi Minha.

Pukovnik Tomb tako je dokazano najobičniji mit stvoren od strane američkih pilota i njihovih zapovjednika u situaciji kada su bili iznenađeni neočekivanom hrabrošću i učinkovitošću brojčano i tehnički višestruko slabijeg vijetnamskog zrakoplovstva. Moguće je da je riječ i o triku američke ratne propagande kako bi se potaknulo natjecanje među američkim pilotima i dodatno ih borbeno motiviralo. Lov na duha pukovnika Tomba završio je za američke pilote spoznajom o stvarnim vijetnamskim herojima zračnog rata i običnim ljudima kao Van Bay, koji se nakon rata na svojoj farmi bave uzgojem manga.

Mario Stefanov