CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Uzi – strojnica koja je osvojila svijet

Nakon proglašenja izraelske države 1948. godine, dotadašnje paravojne židovske postrojbe na teritoriju Palestine, zajedno s  obučenim vojnim kadrom pristiglim iz cijelog svijeta, uklopljene su u novoformiranu izraelsku vojsku. Manufakturne radionice koje su ilegalno proizvodile eksplozivne naprave i razne vrste streljačkoga naoružanja, između ostalog i ilegalnu kopiju (bez licence ) glasovite britanske strojnice Sten, integrirane su u jedinstvenu izraelsku vojnu industriju. Iskustva dobivena ilegalnom proizvodnjom strojnica Sten, koje nisu koristile lijevane dijelove nego uglavnom prešane, što je pojednostavnjivalo proizvodnju, i kasnije korištenje duboko su se urezali u buduće vizije konstrukcija izraelskog streljačkog naoružanja.

Na temelju tog izvorišta konstrukcijske i proizvodne vizije – proizvodnja jeftinog, jednostavnog, grubog  i pouzdanog pješačkog oružja – iznikao je projekt širom svijeta poznate i masovno korištene strojnice „Uzi“.

Godine 1952. konstruktor Uziel Gal kreirao je i patentirao potpuno novi dizajn strojnice koja koristi pištoljsko streljivo kalibra 9 mm. Za razliku od uobičajne konstrukcije, gdje je spremnik sa streljivom bio ispred rukohvata, Gal je stvorio strojnicu koja je spremnik streljiva imala u samom rukohvatu što je tada bilo revolucionarno rješenje, koje je skratilo dužinu oružja ali ne i same cijevi i tako ga učinilo pogodnijim za nošenje i uporabu.

Tipično vojničko oružje, zahvaljujući svojim malim dimenzijama, lako se moglo koristiti i za prikriveno nošenje i uporabu u sigurnosnim i obavještajnim operacijama. Spremnici streljiva mogli su primiti od 10 do 50 metaka. Najčešće su rabljeni oni s 20 komada metaka. U kasnijim varijantama  omogućeno je njihovo povezivanje u obliku slova L, čime je vojnik na raspolaganju imao odmah spremnu veliku količinu streljiva. Brzina gađanja od 600 metaka u minuti omogućivala je veliku koncentraciju vatre na cilju. No, Uzijeva mana  bio je kratak domet od svega 200-tinjak metara, iako je najčešće korišten u borbama do 100 metara, uglavnom u urbanim područjima. Strojnica Uzi mnogo je manje bila korisna na otvorenom i preglednom terenu. Stoga se, uglavnom, nalazila u naoružanju specijalnih postrojbi i posada oklopnih vozila i ratnih brodova.

Suprotno raširenom mišljenju da je Uzi bio glavno oružje izraelske vojske za  arapsko-izraelskih ratova tijekom 60-ih i 70-ih godina, to iz predhodno navedenih razloga nije bilo točno. Glavninu pješačkoga oružja izraelske vojske činila je belgijska jurišna puška FN-FAL.

No unatoč tome, zbog svoje specifične konstrukcije, pogodnosti za nošenje i jednostavnosti uporabe, strojnica Uzi postala je ikona izraelske vojske, a kasnije se njezina slava proširila diljem svijeta. Svoje vatreno krštenje imala je 1956. godine, kada je izraelska 35. padobranska brigada „ Hativat HaTzanhanim“, kao prva postrojba naoružana strojnicom Uzi, zauzela strateški prijevoj Mitla na poluotoku Sinaju. Velika vatrena moć Uzija pokazala se korisna u bliskoj borbi pri čišćenju uporišta i otpornih točki sudanskih i egipatskih vojnika, skrivenih u kamenim prosjecima i špiljama na tom području. Strojnica Uzi masovno je korištena tijekom uličnih borbi za svaku kuću s jordanskim snagama iz sastava nekadašnje Arapske legije pri zauzimanju  Jeruzalema od strane izraelskih snaga u ratu 1967. godine.

Glavnina izraelske vojske nastavila je koristiti jurišnu pušku FN, a kasnije jurišnu pušku „Galil“ izraelske proizvodnje, koja je po svim svojim osobinama, zapravo,  usavršena verzija glasovite ruske puške AK-47. Izraelska vojska 80-ih godina postupno je prešla na korištenje američkih jurišnih puški M-16, a od početka ovoga stoljeća u naoružanje se masovno uvodi puška izraelske proizvodnje IWI Tavor.

Strojnica Uzi cijelo to vrijeme zadržana je u naoružanju izraelske vojske, sigurnosnih službi i policije i pričuvnog sastava izraelske vojske koji oružje drži kod sebe, u svojim domovima.

Izvan Izraela Uzi je osvojila tržište cijelog svijeta. Gotovo da ne postoji država na svijetu koja u naoružanju svojih vojnih ili paravojnih postrojbi nema neku od verzija strojnice Uzi. U mnogim državama strojnica se proizvodila po licenci, a i dalje je u naoružanju moćnih država, kao što su Japan ili Njemačka. Procjenjuje se da ih je proizvedeno gotvo 10 milijuna, a  pored izraelskih tvrtki, prizvodili su ih temeljem licenci ali i bez njih, kao kopije,  belgijski „FN Herstal“, kineski „Norinco“, južnoafrički „Lyttleton Engineering Works“ (danas „Denel“) i hrvatski „RH Alan“ (danas“ Agencija Alan“).

Strojnica Uzi je primjer jednostavnog, relativno jeftinog, robusnog i pouzdanog oružja koje zbog svojih karakteristika i dalje pronalazi kupce i korisnike diljem svijeta. Kao i glasoviti kalašnjikov AK-47 i njegove izvedenice, tako će i Uzi, u raznim verzijama, još desetljećima biti poželjno oružje.

Autor: Mario Stefanov