CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Podmornica „San Juan“ – tragični kraj velikih pomorskih ambicija

Prema  objavljenim činjenicama do zaključenja ovoga članka, sasvim je izgledno da je nestala argentinska podmornica ARA „San Juan“ (S-42) uništena u havariji, kojom prilikom je u smrt odvela i 44 člana posade.

Tragičan je to kraj ambicioznog argentinskog flotnog programa i podmorničkog projekta koji su osamdesetih godina zajednički osmislili argentinski pomorski stratezi i njemački brodograditelji.

Nakon izgubljenog rata za Falklande ili, kako ih argentinci nazivaju,  Malvine, argentinska politika, u sjeni teškog poraza od strane britanske vojne sile i u želji za povratom izgubljenog nacionalnog ponosa, pokrenula je ambiciozni program izgradnje nove argentinske flote otvorenog mora. Cilj je bio, umjesto poražene i ponižene flote,  stvoriti ratnu  mornaricu koja će moći djelovati daleko od argentinskih obala i matičnih baza i u čijem zahvatu će se bez velikog naprezanja nalaziti Malvinsko ili Falklandsko otočje na kojem su britanci po okončanju rata ojačali vojne snage i danas na njemu, između ostalog,  baziraju borbenu grupu od najmanje 4 borbena zrakoplova „Eurofighter“, naoružanih, kako za vođenje zračnih borbi tako i za djelovanje po ciljevima na moru. Na otočje povremeno dolaze manji flotni sastavi  britanske ratne mornarice. Tijekom falklandskog rata argentinska mornarica je nakon gubitka krstarice „General Belgrano“ i zarobljavanja jedne podmornice zaključila da se ne može učinkovito suprotstaviti britanskoj mornarici i da je jedini način opstanka flote njezino povlačenje u ratna sidrišta uz argentinsku obalu.

Za cijelog trajanja rata argentinska mornarica držala se dalje od britanske flote i bila potpuno pasivna, za razliku od ratnog zrakoplovstva koje je aktivno i uspješno djelovalo po britanskim pomorskim snagama na samoj granici svog operativnog radijusa. Argentinski borbeni zrakoplovi koji su polijetali s argentinskog  tla nanjeli su bolne gubitke britanskim pomorskim snagama. Za Britance nije bilo toliko ponižavajuće što su njihovi ratni brodovi, uključujući i razarač „Sheffield“, potapani suvremenim vođenim protubrodskim raketama „Exocet“, lansiranim s mornaričkih lovaca – bombardera Dassault „Super Étendard“, koliko ih je boljela činjenica da je dio njihovih ratnih brodova oštećen ili potopljen običnim nevođenim avio bombama koje su izbacivali zastarjeli borbeni zrakoplovi A-4 „Skyhawk“ i tada suvremeni „Mirage III“ iz brišućeg leta, a da im protuzračna obrana britanske flote nije mogla adekvatno odgovoriti. Za Britance je katastrofalna bila činjenica, da je cijela njihova mornarica, u skladu  s planovima i  zahtjevima NATO-a,  dizajnirana upravo za protuzračnu i protupodmorničku obranu NATO-vih pomorskih sastava i komunikacija. Mornarica koja je trebala predvoditi zaštitu Atlantika, mosta između dva dijela transatlanskog saveza – SAD-a i Europe – trpjela je gubitke od zrakoplova iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća i bombi kakve su korištene tijekom 2. svjetskog rata. Jedina satisfakcija engleskoj vojnoj moći bila je potpuno protjerivanje argentinske ratne mornarice s ratišta i onemogućavanje dopremanja pomoći argentinskim snagama na Falklandima pomorskim putem, što je u konačnici pridonijelo argentinskom porazu.

S druge strane Argentina je postala svjesna nemoći svoje ratne mornarice i činjenice da bez nje ne može učinkovito podržavati svoj zahtjev za povratom Falklandskog otočja od kojeg nije željela odustati do današnjega dana. Za Argentinu Malvini su i danas dio argentinskog teritorija, okupiran od strane britanske vojne sile.

Objektivni razlozi održanja i jačanja argentinske pomorske moći udružili su se sa željom prevladavanja nacionalne sramote zbog poraza, pa je argentinski politički i vojni vrh početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, na olupinama poražene mornarice odlučio stvoriti novu pomorsku silu. Stari ruzinavi i isluženi američki razarači  tipa“ Fletcher“ i „Gearing“ zamijenjeni su tada najnovijim njemačkim fregatama tipa MEKO 360 i MEKO 140, izgrađenim u brodogradilištu njemačke tvrtke „Blohm und Voss“.





U cilju obnove i jačanja podmorničke flote, s njemačkom tvrtkom „Thyssen Nordseewerke“ ugovorena je izgradnja ukupno 6 tada najsuvremenijih podmornica tipa TR-1700. Prema planu,  dvije podmornice trebale su biti sagrađene u Njemačkoj, a četiri  po licenci u argentinskim brodogradilištima. Podmornice proizvedene u Thyssenovim brodogradilištima dovršene su kako je i planirano i isporučene argentinskoj mornarici, pa je podmornica pod brojem S-41 ARA „Santa Cruz“ u argentinski flotni sastav uključena 1984. godine, a podmornica S-42, koja je dobila ime ARA „San Juan“, u operativnu uporabu argentinske mornarice uključena je 1985. godine.

No zbog uzastopnih  kriza  argentinskog gospodarstva i konačnog sloma početkom ovoga stoljeća, 4 podmornice istoga tipa koje su se trebale izgraditi u Argentini nisu nikada dovršene.Treća po redu podmornica S-43 ARA „Santa Fe“, građena je u Argentini no radovi na njoj su zbog nedostatka financijskih sredstava definitivno obustavljeni 1996. godine kada je bila  70% izgrađena,  a radovi na  podmornici  ARA „Santiago del Estero“ koja se je također gradila, obustavljeni su  kada je bila 30% izgrađena. Tako je novac uložen u izgradnju ove posljednje dvije podmornice jednostavno bačen u vjetar jer pokušaj  prodaja nedovršenih podmornica Tajvanu nije uspio. Riječ je o milijunima dolara. Odustanak od daljnje izgradnje podmornica toga tipa nagovijestio je žalostan kraj ambicioznog argentinskog podmorničkog programa, kojem je, na žalost, tragedija podmornice „San Juan“ samo točka na „i“.

Flota podmornica TR-1700 trebala je biti ponos argentinske mornarice, oličenje njezine pomorske moći i sposobnosti djelovanja daleko od argentinskih obala jer su mogle preploviti udaljenost od 22 tisuće kilometara. Thyssenovi projektanti i argentinski pomorski stručnjaci osmislili su podmornice TR-1700 kao robusna i izdržljiva plovila velikog operativnog radijusa i velike podvodne brzine. U svoje vrijeme „Santa Cruz“ i „San Juan“ su bile među najbržim diesel – električnim podmornicama na svijetu,  s podvodnom brzinom od čak 25 čvorova. Njihova dubina ronjenja je do 300 metara, a na moru su sposobne biti bez dodatne opskrbe 30-70 dana. Naoružane su sa šest torpednih cijevi 533 mm i 22 torpeda. Sustav automatskog punjenja sposoban je u torpednu cijev u roku od 50 sekundi ubaciti novi torpedo spreman za borbenu uporabu. Pogonsku grupu čine četiri diesel motora MTU, četiri generatora i Siemensov elektromotor. Opremljene su radarom Thompson CSF Calypso i sonarima Atlas Elektronik CSU i Thompson Sintra. Prednost podmornice je i njihova relativno mala veličina, u koju je sabijena velika operativna sposobnost i vatrena moć – dužine su svega oko 66 metara.





No, od porinuća i uvođenja u operativnu upotrebu argentinske mornarice ipak su prošla desetljeća. Ratne brodove i podmornice potrebno je održavati, a to košta milijune dolara, što argentinska država, slomljena ekonomskim  krizama  i bankrotom nije mogla. Ne samo da program izgradnje svih podmornica nikada nije dovršen, nego su i postojeće loše održavane, a posada je godišnje u podvodnoj vožnji provodila svega 20 radnih sati, umijesto predviđenih  minimalno 190.

Podmornicu“ San Juan“ argentinska mornarica uspjela je podvrgnuti remontu 2008. godine ali je njegovo dovršenje neprestalno odgađano zbog nedostatka financijskih sredstava. Ukupni troškovi prešli su 12 milijuna dolara, pa je podmornica dovršena tek 2013. godine. Na njezinu obnovu u brodogradilištu argentinske tvrtke Industrial Naval Complexs (CINAR), utrošeno je čak 500 tisuća radnih sati. Trup podmornice je tijekom radova rezan u dva dijela, a izvršena je zamjena sva četiri diesel motora i baterijskoga sklopa. Veliko je pitanje tko je na tom poslu sve zaradio i na koji način, kakvi sklopovi su ugrađivani i tko je uopće vršio nadzor nad radovima. Dakako, zapovjedništvo argentinske mornarice i ministarstvo obrane odgovorni su za nadzor radova i preuzimanje podmornice u ugovorom predviđenom stanju. No njihovu vjerodostojnost i ozbiljnost ilustrira činjenica, da u trenucima traganja za „San Juanom“ zapovjedništvo mornarice tvrdi kako je za  pokretanje  postupka potrage i spašavanja podmornice potrebno biti bez kontakta s njom 48 sati. To isto zapovjedništvo i zajednički stožer argentinskih oružanih snaga o nestanku podmornice „San Juan“ nisu izvjestili ministra obrane, koji je o događaju doslovno saznao iz tiska, kao i sam predsjednik države.

Žalostan je to kraj projekta stvaranja moćne argentinske podmorničke flote, koji je najprije doživio rezanje broja predviđenih podmornica za izgradnju, potom uskraćivanje sredstava za održavanje ostataka podmorničke flote i obuku posada. Tragedija „San Juana“ na žalost je logični ishod postupaka argentinske države i vojnog vodstva.

Mario Stefanov

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like