CRTICE IZ VOJNE POVIJESTI: Bell P-39 Aircobra – voljeli su je jedino Rusi

Ratovanje je uzajamno djelovanje čovjeka, oružja i prirodnog okoliša u kojem se odvija. Stoga je moguće da isti ratni stroj jedan vojni ustroj odbacuje kao beskoristan, a istovremeno  ga vojni sustav neke druge države drži savršeno funkcionalnim i učinkovito koristi u borbenim  djelovanjima.

Američki borbeni zrakoplov Bell P-39 „Aircobra“ tipičan je primjer takvog  ratnog stroja. Nije bio pretjerano omiljen u američkom zrakoplovstvu, a Britanci su ga jednostavno mrzili,  toliko, da su unatoč očajničkim potrebama za borbenim zrakoplovima  već na samom početku rata tvrtki  „Bell Aircraft Corporation“ otkazali nastavak isporuke i tražili načine kako ih se riješiti. Naposlijetku  su, tijekom  zime 1941/1942.g.,  svojih 212  „Aircobri“ ukrcali na  smrtonosne brodske konvoje  prema ruskom Murmansku u sklopu „Land-Lease“ programa  vojne pomoći zapadnih saveznika SSSR-u, računajući da,  ako i budu potopljeni neće biti štete čak ni za Ruse, koji su tada bili u očajnom vojnom položaju.

No, na opće čuđenje britanskih i američkih vojnih stručnjaka i pilota, ljubav Rusa prema  „Aircobrama“ planula je na prvi pogled, pa je čak i Staljin osobno od američkog predsjednika Roosevelta tražio još „Aircobri“ili „Kobrica“ („Kobruški“) – kako su ih nazivali. Nije sva tijekom rata isporučena zapadna vojna tehnika bila omiljena kod Rusa. Britanske lovce „Spitfire“ ocijenili su preosjetljivim na vremenske uvjete, poglavito niske temperature, a američki tenk M3 britanske verzije – nazvane „Grant“, koji je zahtijevao  čak sedam članova posade, nazivali su jednostavno  „lijes za sedmero braće“. No zato su im, jednako kao „Aircobre“, srcu bila prirasla američka i britanska terenska vozila i kamioni – Jeep-ovi  i  Dodge M37 u svim varijantama, i posebice kamioni Studebaker US6 ili „Studer“ kako su ih nazivali  u konfiguraciji pogona na svih šest kotača. Koristili su ih za sve moguće namjene, od transporta pješaštva, streljiva i zaliha, preko vuče topništva do nosača „BM-13 kaćuša“ i ostalih varijanti raketnih bacača. Ljubav se održala do kraja rata – sovjetski generali i političko vodstvo uporno su tražili od zapadnih saveznika više „Aircobri“ i kamiona Studebaker, pa i pod cijenu smanjenja pošiljki  tenkova i drugih oklopnih borbenih vozila.

Bell P-39 „Aircobra“ i Curtiss P-40“ Warhawk“ bili su najbrojniji borbeni zrakoplovi s kojima je američko ratno zrakoplovstvo  tadašnjeg  naziva  „The United States Army Air Forces“ -USAAF ili AAF  ušlo u 2. svjetski rat (promjena naziva u USAF i novi ustroj nastupili su tek 1947. godine). Zajednička mana  bio  im je nedostatak turbopunjača u pogonskoj grupi, pa su na visinama preko 5 tisuća metara gubili dah i pretvarali se, slikovito rečeno, u leteće cigle. Već u početnim fazama rata RAF se borio s njemačkim zrakoplovima i na visinama od 8 tisuća metara. “Aircobra“ se od samog početka nije mogla mjeriti s perfomansama vrhunskih lovaca kao što su bili „Spitfire“ i američki P-51 „Mustang“ ili udarnom moći američkog P-47 „Thunderbold“. Njihovu maksimalnu visinu leta, manevarske sposobnosti na velikim visinama i dolet „Aircobra“ nije mogla nikada dosegnuti.

„Aircobra“ je bio zrakoplov neobičnog dizajna, što je  bila odlika svih  tadašnjih projekta korporacije „Bell“. Konstruiran je slično kao moderni američki A-10 „Thunderbold II“- oko moćnog topa koji je odredio sve ostale parametre konstrukcije. U prednjem dijelu, u nosu  „Aircobre“, umjesto motora, kako je i danas  uobičajeno kod elisnih zrakoplova, bio je smješten automatski top  37mm, Browningove konstrukcije i Coltove proizvodnje s 30 komada streljiva. Stoga je 12 -cilindrični redni motor Allison V-1710  smješten po sredini trupa, iza pilotske kabine, a dugačka pogonska osovina prolazila je ispod kabine povezujući motor i elisu zrakoplova. Cijev topa 37mm, koji je,  kao i motor, smješten po uzdužnoj osi zrakoplova, završavala je u središnjem dijelu, glavi elise kroz koju je top ispaljivao zrna. U nosu su bile postavljene i dvije dodatne strojnice 12,7mm, kao  i četiri strojnice 7,62mm u krilima. U pilotsku kabinu pilot je ulazio  kroz bočna vrata kao na automobilu, a ne otvaranjem  poklopca kabine kako je uobičajeno. Podvozje zrakoplova izvedeno je u kofiguraciji tricikla, s upravljivim prednjim kotačem, što je tada bila rijetkost. Smještaj motora u središnjem dijelu trupa imao je učinak pomicanja težišta zrakoplova unatrag nakon što se ispuca streljivo smješteno u prednjem dijelu, pa je „Aircobra“ bila izuzetno sklona upadanju u smrtonosni kovit. Britanski RAF,  koji je  prije otkazivanja daljnje nabave  koristio preko 200 „Aircobri“, modificirane izvedbe sa središnjim topom 20mm umjesto standardnog  topa 37mm tipske oznake P-400, odbacio je taj zrakoplov ne samo zbog sklonosti upadanja u kovit i loših  perfomansi na velikim visinama, nego i zbog malog operativnog radijusa od samo 700 km, odnosno 1100 km s dodatnim spremnikom goriva koji se ionako prije ulaska u borbu odbacuje. Također je utvrđeno kako prilikom pucanja iz središnjeg topa 37mm barutni plinovi ulaze u pilotsku kabinu  i da je taj top sklon zaglavljivanju. Britanski RAF stoga svoje „Aircobre“gotovo nije  borbeno koristio, osim  u 601. Eskadrili, prije konačnog izbacivanja iz naoružanja. Unatoč  svemu, Britanci nisu mogli poreći da je „Aircobra“na visinama ispod 5 tisuća metara mogla ravnopravno parirati  njemačkim Messerschmittima  Bf 109. Amerikanci su jednako bili nezadovoljni „Aircobrama“, ali su ih ipak nastavili koristiti na Pacifiku gdje su se okršaji odvijali na malim visinama, u Sjevernoj Africi i potom u Italiji. No za većinu američkih pilota „Aircobra“ je bila i ostala davež  od zrakoplova, koji, osim rijetkih postrojbi na Pacifiku nisu nikada prihvatili. Kada su u ljeto 1942. godine prve dvije američke skupine doletjele na „Aircobrama“ u Veliku Britaniju, odmah su na britanski prijedlog svoje zrakoplove zamijenili lovcima „Spitfire Mk V“.

Nakon zaprimanja prvih  ex-britanskih „Aircobri“, sovjetski piloti mjesecima su testirali zrakoplove, tražili načine neutraliziranja opasne skonosti upadanja u nekontrolirani kovit i prilagođavali taktiku uporabe osobinama zrakoplova i njegova naoružanja. Odgovaralo im je što svaki zrakoplov ima radio vezu, što je bila rijetkost u njihovim zrakoplovima, kao  i udobnost  i preglednost pilotske kabine. Na kraju su utvrdili najprimjerenije zadaće  za borbenu uporabu „Aircobri“, zahvaljujući čemu su  odbačeni zrakoplov  bez ikakvih tehničkih zahvata  pretvorili u stroj za zračne asove. “Aircobre“ su dobile slijedeće zadaće: zaštita postrojbi od neprijateljskih zrakoplova, pratnja vlastitih bombardera, neutraliziranje protuzračne obrane pri napadu bombardera na zemaljske ciljeve, izviđanje, slobodni lov, napad na meke zemaljske ciljeve kao što su neprijateljsko pješaštvo, topništvo, konvoji, željezničke pruge i manji ratni brodovi, i zaštita vlastitih visokovrijednih ciljeva, kao što su zapovjedna mjesta, zone okupljanja borbene pričuve  i sl.

Iako su imali top od 37mm Rusi ih nisu koristili za napade na neprijateljske oklopne snage. To  je bila zadaća Iljušina Il-2 Šturmovika, a „Aircobre“ su ih pri tom štitile. To zbog toga što je njihov top  Colt M4 imao malu brzinu paljbe i malu početnu brzinu zrna  od svega 600 m/sek pa je na cilj mogao isporučiti samo 1,41 kg čelika u sekundi što je bilo nedovoljno za probijanje oklopa njemačkih  tenkova. Za usporedbu, standardni sovjetski top 37mm Nudelman-Suranov NS-37  korišten na Il-2 Šturmoviku, LaGG-3 i Yak-9T, imao je početnu brzinu zrna od 900m/sek i isporučivao je  na cilj 3,06 kg čelika u sekundi što je probijalo sve osim prednjeg i bočnog oklopa njemačkog tenka „Tigar“. Uostalom, Amerikanci uz „Aircobre“nikada nisu isporučili metke s probojno-pancirnim zrnima nego samo one s eksplozivnim, koji se mogu koristiti samo protiv mekih ciljeva. Planiranje taktike uporabe i prilagodba ratnog stroja realnim uvjetima dala  je učinka. Već u prva dva  mjeseca korištenja, 20 “Aircobri“ elitne 153. gardijske lovačke pukovnije u široj zoni Voronježa srušile su 18 njemačkih bombardera i 45 lovaca, uglavnom Juncekra 88 i Messerschmitta 109, uz gubitak od samo 8 svojih zrakoplova. Za razliku od zračnih bitaka i strateških bombardiranja u zapadnoj Europi, većina zračnih operacija na istočnom frontu dogodila se na maloj  visini pri potpori vojnika na terenu – području u kojoj su nedostaci P-39 jedva nešto značili. Nedostak kratkog doleta i operativnog radijusa kompeziran je činjenicom da  je većina sovjetskih uzletišta bila blizu crte bojišta.

U početku gotovo odbačeni američki zrakoplov, kraj  rata je dočekao kao ratni stroj zračnih asova. Pet od 10  vodećih  sovjetskih zračnih asova letjelo je na „Aircobri“, uključujući i drugoga u poretku Aleksandra Pokriškina koji je imao 59 zračnih pobjeda od čega 48 na P-39. Četvrti as u poretku, Grigorij Rečkalov, ostvario je 56 zračnih pobjeda  od čega samo 6 nije  posotigao na „Aircobri“. Od ukupno proizvedenih 9585 P-39 Rusiji je isporučeno oko 4500 primjeraka.

Na kraju, „Aircobra“je na neki svoj bizarni način u stilu cijele svoje ratne karijere obilježila  i kraj 2. svjetskog rata u Europi. U svibnju 1945. godine, neposredno pred  njemačku  kapitulaciju, njemački mlazni lovac Messerschmitt  Me-262 nad Češkom je srušio sovjetsku „Aircobru“. Bio je to posljednji zrakoplov na koji je pucalo njemačko ratno zrakoplovstvo, Luftwaffe, u  2. svjetskom ratu. Slijedećeg dana sovjetska „Aircobra“ nad Pragom je srušila njemački Focke-Wulf 189. Bio je to posljednji zrakoplov Luftwaffea  srušen u ratu.