Srednji Istok

Početkom prosinca prošle godine gostovao sam kao komentator u vanjsko-političkoj emisiji HTV-a „Global“, na temu Afganistana. Sukladno konceptu emisije objavljen je samo kraći dio petnaest-minutnog razgovora, pa ću ovom prigodom (kroz postavljena pitanja urednice emisije gđe. Zdenke Kardum), pozornost posvetiti najvažnijim dijelovima mojih odgovora koji nisu objavljeni, nakon čega ću se osvrnuti na analizu američkog Stratfora s kraja 2016. g. o Afganistanu i perspektivama tamošnjih procesa u 2017. godini.

Jesu li talibani poraženi ili opet jačaju?

Talibani su do 2016. g. i objave smrti svog karizmatičnog vođe mulle Omara bili monolitna organizacija pod posrednim upravljanjem Islamabada. Objavom njegove smrti započele su klanovske borbe ali, što je puno važnije, i borba za nadzor nad čitavom organizacijom od strane vanjskih igrača – Pakistana i Katara. Kako je Obamina administracija od 2016. g. odlučila svoje uloge staviti isključivo na Kabul i stabilizirati zemlju na način da potisne destabilizirajući pakistanski čimbenik unutar talibana (Kabul i Washington su osigurali odanost bivšeg zapovjednika vojnog krila talibana Qajuma Zakera), optužujući Islamabad za koketiranje s „Al Qaidom“, presušila je i američka vojna pomoć Pakistanu i to upravo onaj njezin dio kojim je on pomagao talibanski pokret. Time je i započela fragmentacija talibana: brojni terenski zapovjednici iskazali su odanost Kataru u zamjenu za financijsku pomoć u njihovoj daljnjoj borbi i time zapravo postali „Islamska država“ iako su i dalje zadržali naziv talibani.

U igru se od prošle godine aktivno uključio i Iran koji naoružava talibane iz redova manjinskog šijtskog naroda Hazara ali i sunitske Paštune iz Quetske šure (pogranični dio Pakistana, oko istoimenog grada Quete), čime je stvorena nezamisliva paštunsko-šijtska koalicija suprostavljena katarskoj struji iza koje stoji i SAD željan smanjivanja pakistanskog utjecaja.

U katarskom glavnom gradu Dohi, krajem studenog je održan sastanak između katarskih talibana, predstavnika američke CIA-e i State Departmenta, uz nazočnost izaslanika afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija. Tema je bila inkorporacija prokatarskog krila talibana u politički ustroj Afganistana. Pakistanci na sastanak nisu bili niti pozvani što je razbjesnilo Islamabad.

Što se tiče stanja na samom terenu, u tijeku su žestoke borbe između vladinih snaga i talibana u južnim dijelovima Afganistana, najviše za nadzor prometnice Kandahar –Queta kao budućeg dijela kraka kineskog Puta svile koji bi trebao prolaziti kroz Afganistan i Pakistan.

Rusija, Kina, Pakistan, Indija silno su zainteresirani da odlazak američkih vojnika iz Afganistana ne dovede ponovno na vlast talibane. Je li moguće da Kina i SAD povedu jaču inicijativu za vlast bez talibana?

Kao prvo, Amerikanci iz Afganistana neće otići tako brzo, ne zato što to neće dozvoliti pogoršano sigurnosno stanje već zato što oni to niti ne žele. Afganistan je zemlja izuzetne geostrateške i geoekonomske važnosti. Sjecište je glavnih putova iz smjerova istok-zapad i sjever-jug. Kroz njih od davnina (Aleksandar Makedonski u 4. stoljeću pr. Kr.) prolaze robe i trgovačke karavane. Naravno, na stare putove danas nitko ne misli već se „koplja lome“ oko budućih infrastrukturnih projekata u cestovnom i željezničkom prometu, a poglavito u energetskim transferzalama (prije svega plinovoda koji bi vodio iz Turkmenistana, preko Afganistana za Pakistan i Indiju), kao i njihovog nadzora. Tu su još i pakistanska luka Gwadar, kao buduća kineska izvozna luka (završetak spomenutog kraka Puta svile), i luka Chabahar na krajnjem jugu Irana za koju je koncesiju prošle godine dobila Indija i gdje ona već gradi veliki naftni terminal. Dakle, govoriti o povlačenju nečijih snaga u takvim okolnostima nije moguće.

Sve te zemlje načelno su zainteresirane za stabilnost Afganistana. Ali kao što to biva, stabilnost uvjek netko mora nadzirati (Kabul to nikada neće moći samostalno), a time i osigurati dominaciju vlastitog utjecaja. Zato bez konkretnog i jasnog dogovora između SAD-a, Rusije, Kine i Pakistana, ali i Irana (pa i Indije), trajne stabilizacije stanja ne može biti. A ukoliko imamo u vidu započetu globalnu bitku za budući ustroj svijeta između SAD-a i njegovih saveznika s jedne, te Rusije i Kine s druge strane, o brzoj stabilizaciji Afganistana teško može biti riječi.

Kakva je uloga Rusije u Afganistanu?

Rusija je tradicionalno nazočna u toj zemlji još iz doba kada su se u njoj sudarali interesi ruskog i britanskog carstva. SAD je u tu igru ušao puno kasnije, iza 2. svjetskog rata, a intenzivnije tek uoči i nakon završetka sovjetske vojne intervencije 1989. godine.

Danas ruska politika zastupa tezu, kako se bez talibanskog pokreta ne može postići prekid rata i stabilizacija afganistanskog društva. Nedavno je o tome govorio i savjetnik ruskog predsjednika za Afganistan g. Kabulov, izjavivši, kako ruske obavještajne službe s talibanima već ostvaruju određene kontakte u tom cilju. Takvi ruski stavovi izazvali su oštru reakciju zapovjednika američkih snaga u Afganistanu generala Johna Nicolsona, kada je na brifingu u Pentagonu izjavio kako Rusija daje „javan legitimitet talibanskom pokretu“ i time podriva američke napore za stabilizaciju prilika. Naravno kako general pretjeruje jer su s talibanima do sada koketirali mnogi, to čine i sada, a činit će i ubuduće. O tome svjedoči i spomenuti sastanak u Dohi. Talibani su jednostavno široki narodni pokret bez kojeg nije moguće postići stabilan mir u toj zemlji. Osim toga, Pakistan je velika država i uvjek će moći destabilizirati stanje kod svog sjevernog susjeda bez obzira na američko-katarske političke akrobacije koje imaju za cilj njegovo izbacivanje iz igre. Upravo zato je Pakistan, kao donedavni strateški američki partner u regiji, poslao zahtijev Moskvi za dobivanje statusa promatrača u ruskoj vojnoj organizaciji koja je pandam NATO-u (Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti), a dvije zemlje prije mjesec dana održale su i prve zajedničke vojne vježbe u povijesti. Islamabad danas otvoreno govori kako mu je dosta američkih igara kroz prizmu savezništva od kojega desetljećima nema ni mira ni koristi.

Moskva pozivanjem na kontakte s talibanima kao relevantnom snagom na terenu baca rukavicu izazova Washingtonu, podsjećajući ga kako upravo on nešto slično čini u Siriji kada koketira s tamošnjim radikalnim islamističkim organizacijama svrstavajući ih u tzv. umjerenu sirijsku oporbu.

Kakva je američka politika prema Afganistanu i hoće li novi američki predsjednik Trump išta mijenjati u pristupu prema toj zemlji?

Budući predsjednik SAD-a Donald Trump pravilno detektira pogreške Obamine administracije koja je američku vanjsku politiku dovela u slijepu ulicu, poglavito na Bliskom istoku. U tom smislu vrlo je indikativno kako je g. Trump prošlog tjedna telefonski nazvao, ni manje ni više nego pakistanskog predsjednika Navaza Sharifa i iskazao mu osobnu zahvalnost za savezništvo s SAD-om u borbi protiv terorizma u regiji. Jer nemojmo zaboraviti:

Obamina administracija je izgubila ili drastično zahladila odnose sa svojim donedavnim ključnim partnerima i najutjecajnijim islamskim zemljama poput Egipta, Turske, pa čak i Saudijske Arabije, a o Iranu da i ne govorimo. A odlazak Pakistana u smjeru Rusije, uz činjenicu kako on već godinama gradi bliske strateške odnose s Kinom, za SAD bi bio veliki gubitak u Srednjoj i Južno-azijskoj regiji. Koliko je stvar otišla daleko svjedoči i činjenica da bi se u Moskvi trebale sastati delegacije Rusije, Kine i Pakistana radi formuliranja jedinstvene političke platforme za Afganistan s kojom bi onda, osnaženi, sa zajedničkim prijedlogom za stabilizaciju te zemlje, izišli pred američkog predsjednika Donalda Trumpa. Američki ulog na Kabul u zamjenu za odbacivanje Pakistana velika je greška bivše administracije.

Stratforova analiza za 2017. g.

Krajem 2016. g. američka privatna obavještajno-analitička organizacija Stratfor (kratica engl. naziva Strategic Forecasting) objavila je analitički prikaz i prognozu stanja u svjetskim regijama za 2017. godinu. Iz nje ću citirati glavne teze koje se tiču Afganistana:

U 2017. g. terorističke aktivnosti u Južnoj Aziji bit će iskorištene kao sredstvo za postizanje ciljeva. Indija će nastaviti zajedničke aktivnosti s Afganistanom za izgradnju iranske luke Chabahar, time sve više razdražujući Pakistan koji smatra kako New Delhi također dostavlja pomoć separatistima u (pakistanskom) Beludžistanu. Ta pomoć, po mišljenju Pakistana, podriva Kinesko-Pakistanski gospodarski koridor (China – Pakistan Economic Corridor), koji je bio središnja tema predizborne kampanje (predsjednika) Sharifa glede smanjenja deficita plina u Pakistanu. Islamabad će se protiviti pozivima za uhićenje talibana koji žive u Baludžistanu, iskorištavajući ih kao poluge pritiska na Washington i Kabul s ciljem njegovog ponovnog uključenja u pregovore s afganistanskim talibanima (tzv. umjerenim krilom – oslonjenog na Katar, kojeg sam spomenuo u gornjem dijelu teksta, op. ZM.).

Pakistanska vlada će ostati ustrajna glede njezine uloge u Afganistanu, što znači, kako će spriječavati pregovore ako osjeti da se Pakistan izgurava od strane Afganistana ili SAD-a. Na putu riješenja (afganistanske krize, op.a) stoje još i frakcijske podjele unutar talibana, najviše zamjetne 2016. godine od strane „frakcije Doha“. Ta je frakcija počela odašiljati pozive afganistanskim talibanima za prijelaz s gerilske borbe u politički pokret, tj. podjele na frakcije bit će najvidljivije 2017. godine. Nestabilnost će kočiti napredak u realizaciji transnacionalnih energetskih projekata, poput projekta TAPI (plinovod Turkmenistan, Afganistan, Pakistan, Indija, op. ZM), koji naglašava ulogu Afganistana kao energetskog mosta koji povezuje energentima zasićenu Srednju Aziju s energentima siromašnom Južnom Azijom.

Geopolitika.news ovdje bi dodala kako u 2017. godini postoji i povišena opasnost od radikalizacije ionako vrlo loših indijsko-pakistanskih odnosa. Naime, tijekom predizbornih utrka u obje zemlje koje će se održavati ove godine, rast će i nacionalističke tenzije, podgrijavane i činjenicom da se upravo 2017. godine navršava 70 godina od stjecanja nezavisnosti dviju država (o odnosima dviju nuklearnih država iz perspektive američkog Stratfora Geopolitika.news uskoro će dostaviti novu analizu).

U kontekstu dolaska u Bijelu kuću nove američke administracije na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom, prosuđujem kako će Islamabad pokušati iskoristiti tu promjenu i osigurati pritisak novog američkog čelnika na Kabul, kako bi ovaj ponovno uključio Islamabad u pregovore oko rješavnanja dugogodišnjeg afganistanskog sukoba. Prisjetimo se, kako je upravo g. Trump oštro kritizirao Obaminu politiku prema toj zemlji i „okretanje leđa“ Pakistanu kao vjernom američkom regionalnom savezniku. Također treba podsjetiti kako je g. Trump nedugo nakon svoje pobjede na izborima osobno nazvao pakistanskog čelnika Navaza Sharifa i umiljato mu govorio o nužnosti partnerstva dviju zemalja. A kako nova administracija to misli realizirati teško je reći, imajući u vidu da je Pakistan već duže vrijeme najveći kineski saveznik, ne samo u srednjo-azijskoj regiji već i uopće. Poglavito s obzirom na Trumpovu izrazitu protukinesku politiku (koja je za sada još uvjek na razini retorike i bez konkretike), koja u sebi nosi dovoljnu dozu opasnosti od izbijanja međusobnih incidenata pa i ograničenog vojnog sukoba u akvatoriju Južno-kineskog mora.

Zbog svega navedenog, a kako sam izjavio i u spomenutoj emisiji HTV-a, mislim kako Hrvatska nema baš nikakvog strateškog ili nacionalnog interesa za produljenje boravka svog vojnog kontingenta u Afganistanu oko kojeg mrežu pletu samo najveći svjetski igrači i gdje će se stanje dalje zaoštravati. Vrijeme je za razmisliti, je li možda nastupio trenutak da se naše vojnike trajno vrati kući, što im nitko ne bi zamjerio jer su svoju odanost savezu dokazali, a postavljene zadaće profesionalno izvršili.

Izvor: Stratfor 2017 Annual Forecast: South Asia/ Dec 27, 2016

https://www.stratfor.com/forecast/2017-annual-forecast-south-asia/south-asia

 

NATO savez je 12. studenog priopćio, kako je tog dana izvršen teroristički napad bombaša samoubojice na NATO-vu bazu „Bagram“ u Afganistanu, i da je poginulo četiri a ranjeno 14 osoba (poginuli su američki vojnici). Lokalni mediji su priopćili, kako je samoubojica neometano prošao u posebno zaštićenu zonu i aktivirao eksploziv koji je nosio ispod odjeće.

Samo dva dana ranije talibani su napali njemački konzulat u Mazar-i-Sharifu s automobilom napunjenim eksplozivom. Šest ljudi je poginulo, a 120 ranjeno. Talibani su priopćili, kako se radilo o odgovoru na napade NATO-vih zrakoplova u zoni grada Kunduza, u kojima je poginulo više od 30 civila, među kojima i djeca.

Što se ustvari događa s Afganistanom, u svjetlu najnovije eskalacije nasilja?

Ta geostrateški vrlo važna zemlja je nakon dugih godina ratovanja i političke nestabilnosti uspjela okupiti glavne međunarodne igrače zainteresirane za konačnu i trajnu stabilizaciju te zemlje. To se odnosi i na SAD i EU, kao i na Kinu i Indiju, čak i Iran, a o srednjo-azijskim zemljama da i ne govorimo. Naravno, uvjet stabilizacije stanja je prestanak vojnih sukoba i nasilja, a da bi se to postiglo nužno je uspostaviti politički kompromis glavnih sastavnica afganistanskog društva. U tom smislu središnja vlada u Kabulu je tijekom ove godine pokrenula niz aktivnosti s ciljem približavanja radikalnim islamističkim pokretima u zemlji, između ostalog i onom talibanskom, i iznalaženja na kompromis spremnih osoba iz njihovih vodstava. To se intenziviralo nakon dolaska na vlast talibana mule Hibatullaha Akhundzada početkom ove godine, kao i likvidacije talibanskog vođe mule Akhtara Mansoura u svibnju, izvršene napadom američkih dronova na njegov automobil, od kada je sve više razvidan raskol u tom donedavno monolitnom pokretu. Istodobno, kako traje borba za vlast unutar talibana, sve više se uočava i neposredna upletenost Pakistana i Katara (odvojeno, svaki sa svoje strane) u njihova unutarnja previranja, pričemu je razvidno sve intenzivnije okretanje talibanskih terenskih zapovjednika prema „Islamskoj državi“ (iako pritom zadržavaju naziv talibani), što jasno govori o jačanju katarskog, a slabljenju pakistanskog utjecaja koji je godinama upravljao afganistanskom krizom upravo posredstvom sebi odanih talibanskih vođa. Zbog toga Islamabad pokazuje povišenu nervozu, dobro znajući kako se iz Afganistana vrlo lako može destabilizirati i sam Pakistan kroz izvoz nasilja u njegove pogranične regije na sjevero-zapadu zemlje. O tome svjedoči i aktualni porast nasilja na jugu Afganistana, gdje su vladini zrakoplovi nedavno likvidirali najmanje 7 lokalnih zapovjednika talibanskih snaga (između ostalih i mulu Mashara – bivšeg vođu talibana u regiji Hilmend). Nasilje, osim u južnim i istočnim afganistanskim regijama, raste i u sjevernim djelovima zemlje – Kunduzu i Parvanu, pričemu brojni talibanski zapovjednici prelaze na stranu „Islamske države“, ravno u katarsko naručje.

Bitka titana“ za nadzor nad talibanskim pokretom između Dohe i Islamabada zaoštrena je dolaskom na čelo talibana spomenutog mule Hibatullaha, postavljenog uz otvorenu umješanost pakistanske obavještajne službe ISI (što se pokazalo njihovom greškom). Međutim, nešto je pošlo po krivom i mula Hibatullah ubrzo nastupa s pozicije uvjerenog pristalice izgradnje saveza s Iranom, a što već poprima i praktični oblik suradnje kroz izvoz iranskog naoružanja talibanskim postrojbama „kvetske šure” (po gradu Quetti, središtu pakistanske regije Balochistan, smještenom na samoj granici s Afganistanom) i šijtskim proiranskim narodom u Afganistanu – Hazarima. Savez Paštuna i Hazara pakistanskim analitičarima donedavno je bio teško zamisliv ali visoka politika očito čini svoje, a afganistancima iz „kvetske šure“ sada je ipak primarno očuvati vlastiti utjecaj u zemlji.

Po Pakistan je veliki problem i svođenje njegovih odnosa s SAD-om gotovo na „hladnoratovsku“ razinu, o čemu svjedoči drastično smanjenje američkih isporuka naoružanja toj zemlji, koje su s tri milijarde dolara smanjene na svega milijardu i pol, što umanjuje sposobnost Islamabada za pružanje vojne pomoći sebi odanim talibanskim postrojbama u susjednoj zemlji.

Indija i Iran strateški se povezuju s Afganistanom

SAD-u već dugo nije po volji način pakistanske borbe protiv terorizma, koji izaziva brojne nedoumice vezane uz koketiranje Islamabada s „Al-Qaidom“. Zbog toga je Washington pokrenuo nove unutarafganistanske procese u kojima nema previše prostora za značajniji pakistanski utjecaj, što u Islamabadu izaziva veliko nezadovoljstvo. Sve je to zajedno utjecalo na do sada nikada viđenu fragmentaciju talibanskog pokreta, čije vođe traže nove sponzore – netko od Teherana, netko od Dohe. Zato pojavnost „Islamske države“ u Afganistanu ne možemo promatrati kroz prizmu nekakvog islamističkog internacionalizma tj. prebacivanja snaga s Bliskog istoka i sl., jer se tu primarno radi o lokalnim snagama koje imaju potrebu za nastavkom aktivnog djelovanja, a za što im je nužan novac i vojna oprema. Ali neovisno o njihovom afganistanskom podrijetlu, iza njih nedvojbeno stoje katarske obavještajne službe, a iza ovih, opet, budući gospodarski interesi povezani sa strateškim prometnim položajem Afganistana (prije svega tranzit roba i energenata). Stabilan Afganistan je potreban i Kini i Indiji, a poglavito ovoj drugoj, kojoj planinski masivi Himalaja i Hindukuša onemogućuju put prema Srednjoj Aziji, a bilo kakvi strateški projekti koji bi iz Indije vodili kroz Pakistan za nju su potpuno neprihvatljivi zbog zategnutih odnosa između dviju država. Zato Indija sada forsira razvoj odnosa s Iranom, osim u sferi energetike, i u razvoju prometne infrastrukture. Iran i Indija su početkom ljeta potpisali Suglasnosti glede razvoja iranske luke Chabahar (smještene na krajnjem jugu zemlje, na obalama Indijskog oceana), u sklopu Organizacije luka i pomorstva Irana i Indije. Države su se dogovorile o investicijama i modernizaciji te luke, koja može postati važan simbol strateških odnosa između dviju država. Kroz tu iransku luku prolazi prometni koridor „Sjever-jug“ koji povezuje Indiju, ne samo s državama Srednje Azije već i zemljama bivšeg SSSR-a i Europe. Ta je luka od velikog strateškog interesa i za Afganistan jer Kabul želi smanjiti svoju ovisnost o pakistanskoj luci Karachi (o tome smo opširno pisali početkom ljeta: http://geopolitika.news/analize/otvorena-nova-stranica-indijsko-iranskih-odnosa/).

Sastanci s vođama talibana u Islamabadu i Dohi

Nedavno je bivši predstavnik talibana koji živi u Kataru, mula Agha, pismom upozorio svoje afganistanske suborce u „kvetskoj šuri“ i njihovog vođu mulu Hibatullaha, da se talibanski pokret nalazi pod vodstvom „stranih špijuna“ (pritom misleći na pakistanski ISI). Jasno je kako iza te poruke stoji Katar koji njome poručuje Pakistanu da je njihovo vrijeme manipuliranja talibanima prošlo.

O tome svjedoči i neuspjeli sastanak delegacije prokatarski usmjerenih talibana s pakistanskim vlastima, održanom u rujnu u Islamabadu. Suprotno tome, u listopadu je u Dohi održan tajni sastanak te iste delegacije talibana (slobodno ih možemo nazivati afganistanskim krilom „IS“) s predstavnicima američke CIA-e i State Departmenta, a nazočio je i osobni predstavnik afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija. Pakistanski predstavnici na sastanak nisu bili niti pozvani, što je izazvalo gnjev Islamabada. Tajnost sastanka ali i format njegovih sudionika ukazuje na pokušaj Washingtona i Kabula, da stabilnost Afganistana ozbiljno riješe kroz uvlačenje talibanskih predstavnika u buduće političke strukture upravljanja državom, a obične borce u vojno-sigurnosni aparat zemlje, za što im je preduvjet odstranjenje destabilizirajućih propakistanskih elemenata.

Islamabad se sada može osloniti isključivo na mrežu Hakkani kojom neposredno upravlja ISI, kao i na mulu Yakuba (sina pok. karizmatičnog vođe talibana mule Omara).

Smatram kako se bez sudjelovanja Pakistana kriza u Afganistanu ipak ne može trajno riješiti. Prevelike su veze te velike i Afganistanu ipak najvažnije pogranične zemlje s brojnim unutarnjim silnicama u Afganistanu. I ovdje bih se vratio na početak teksta i eskalaciju nasilja u Afganistanu usmjerenu prema NATO snagama i zemljama Zapada (napad na njemački konzulat) izvršenu upravo od strane talibanskog pokreta, očito ne odanog vladi u Kabulu ili sponzorima iz Dohe. Osim toga, pomicanje talibanskih snaga prema jugu Afganistana i intenziviranje njihovih borbi s vladinim snagama u tom području, ukazuje kako se tamo zapravo vodi borba između Kabula i Islamabada, u prvom redu za nadzor ključne prometne arterije Quetta – Ashkabad kao budućeg dijela strateškog kineskog gospodarskog projekta „Novi put svile“ (koji ide i preko pakistanskog teritorija). Nedavno su održane i prve rusko-pakistanske vojne vježbe u sjevernom pakistanskom planinskom području, u kojima su sudjelovale visoko obučene ruske brdsko-planinske postrojbe i pakistanski specijalci. A tu je i spomenuti iranski ulazak u igru unutar dosad neprikosnovenog i monopoliziranog prostora velikih i „tradicionalnih“ sila koje djeluju u Afganistanu, čime Teheran snažno grabi prema proširenju svog regionalnog utjecaja.

Zbog svega ovog rekao bih kako su „igre“ oko Afganistana ipak još daleko od svog završetka.

Zoran Meter

Poveznice:

http://geopolitika.news/analize/afganistan-na-prekretnici-izmedu-stabilnosti-rasadnika-terorizma/

http://geopolitika.news/analize/motivi-obaminog-prosirenja-ovlasti-americkoj-vojsci-afganistanu/

http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/

http://geopolitika.news/analize/isil-afganistanu-gradi-svoj-vilajet-khorasan/

 

Prošli tjedan američki predsjednik Barak Obama potpisao je ukaz o „proširenju ovlasti američke vojske u Afganistanu“, a što se poklopilo s pojačanim vojnim angažmanom SAD-a u Iraku i Siriji. Što se krije iza najnovijeg Obaminog poteza i koji su njegovi motivi, Geopolitika.news pokušat će odgovoriti u ovoj analizi.

Proširenje ovlasti američkoj vojsci na sve nestabilnijem afganistanskom tlu, ustvari se odnosi na dozvolu za njezino sudjelovanje u neposrednim borbama s talibanskim snagama u koordinaciji s sfganistanskim snagama sigurnosti. Trenutačno se u toj državi nalazi 9800 američkih vojnika, a do kraja godine njihov broj bi trebao biti smanjen na 5500 vojnika, suglasno prethodnim planovima Obamine administracije. Takve disonantne odluke, koje s jedne strane traže neposredan angažman u borbi s talibanima, a s druge strane gotovo da se prepolovljuje broj vojnika na samom terenu, izaziva nezadovoljstvo američkih vojnih krugova.

Novi zapovjednik NATO snaga u Afganistanu general D. Nicholson, koji je tu dužnost preuzeo prije cca mjesec dana, već je uputio dopis predsjedniku Obami, u kojem je ukazao, kako „kontingent američke vojske u sadašnjem brojnom sastavu ne može učinkovito djelovati u uvjetima porasta nestabilnosti“. To je već drugi dopis upućen Bijeloj kući, koji se odnosi na molbu za povećanje broja američkih vojnika u Afganistanu. Trenutačno se pod nadzorom talibana nalazi veći teritorij nego je to bilo prije ulaska američkih postrojbi u tu zemlju (početkom ovog tisućljeća), navodi se u obrazloženju američkog generala.

Najnovija odluka predsjednika Obame zapravo je „solomonsko riješenje“ kojim se kategorički odbija povećati broj američkih vojnika, ali im se osigurava pravo na neposredno bojno djelovanje. Do ove odluke oni su mogli sudjelovati isključivo u obuci afganistanskih snaga i zaštiti institucija, službenih ceremonija i političkih događaja, a što se uglavnom svodilo na područje glavnog grada Kabula. To je Amerikancima osiguravalo minimiziranje gubitaka u ljudstvu i tehnici ali je zato dovelo do potpunog gubitka inicijative, a sve se svodilo na povremeno djelovanje američkih protuterorističkih postrojbi unutar njihovog kontingenta, isključivo kao reakcija na napade protivničkih snaga. Novom odlukom američke administracije, specijalne postrojbe bit će dislocirane na prvu crtu bojišnice protiv talibana gdje će navoditi američko zrakoplovstvo u odabiru vojnih ciljeva po neprijateljskim položajima i objektima. Svojevrsnom generalnom probom nove strategije bit će sudjelovanje američkih snaga u napadačkoj operaciji koja se upravo priprema u regiji Hilmend na jugo-istoku Afganistana.

Proširenje ovlasti odnosi se i na intenziviranje zračnih napada američkog zrakoplovstva, i to je također jedan od ustupaka predsjednika Obame. To se može tumačiti analitičkim procjenama o pozitivnim rezultatima djelovanja ruskih zračnih snaga u Siriji u kombinaciji sa snagama na terenu, koje su navodile udare i omogućavale njihovu visoku preciznost i učinkovitost.

Hoće li ovaj potez američkog predsjednika zadovoljiti tamošnji vojni establišment teško je vjerovati, na što ukazuje i spomenuti dopis zapovjednika NATO snaga na samom terenu. Naime, sasvim je jasno kako povećanja broja američkih vojnika neće biti, barem ne sa strane sadašnje administracije koja je poteze smanjenja broja američkih vojnika navodila kao svoja obećanja u predizbornoj kampanji. Za izmejnu takve odluke kroz dodatni pritisak vojnog zapovjedništva ostalo je manje od pol godine, gdje bi onda se morala dokazati životno važna potreba za povećanje broja vojnika i nužnost vojnog načina riješenja afganistanskog problema. Međutim, šansa za takav scenarij u ovom je trenutku gotovo nikakva. Osim Obaminih iskustava glede velikog broja poginulih američkih vojnika u klasičnim vojnim „oslobađajućim“ operacijama pojedinih zemalja i djelovanja u lokalnim sukobima, i politički trenutak ne ide u prilog masovnim vojnim akcijama. Upravo je u tijeku predizborna kampanja za čelnu osobu Bijele kuće i predsjednik Obama si ne može dozvoliti da pred elektorat postavi još jedan veliki rat, tako dalek od američkih prostora. Na taj bi način dodatno opteretio ionako neizvjesan položaj kandidatkinje Demokratske stranke Hilary Clinton u srazu s nepredvidljivim protukandidatom D. Trumpom za kojeg se do kraja neće znati kako će reagirati biračko tijelo koje tradicionalno voli „drukčije“ kandidate.

U vrijeme američke vojne kampanje u Afganistanu i realiziranja programa „obuke i pomoći nacionalnoj afganistanskoj vojsci“, od 2001. godine potrošeno je 113 milijardi dolara. Prema informacijama iz Pentagona, dvije trećine od tog novca banalno je potrošeno na afganistansku birokraciju. Razina korupcije u Kabulu ocjenjuje se da „stremi k maksimumu“, a što nadilazi i „uobičajen“ stil života na Istoku, kako se često znalo govoriti u amaričkim krugovima. Međutim, radi se o vrlo dugom vremenskom razdoblju američke nazočnosti u toj zemlji zbog koje začuđuje činjenica, da Amerikanci iz svega toga već ranije nisu izvukli pouke, a što sve baca ozbiljnu sumnju da se koruptivna aktivnost ne odnosi isključivo na afganistanske vladine krugove. Radi se ipak o golemom novcu, a da bi ga mimo onih koji o njemu odlučuju, mogli olako dobivati korumpirani pojedinci iz vlade u Kabulu. Nije moguće uvjeriti, ne samo ozbiljne poznavatelje stvari nego i obične građane o tome, da američke vojne strukture na terenu i u Pentagonu sve te godine nisu ništa naučile. Sjetimo se i uzalud bačenih 500 milijuna dolara na obuku vojnika sirijske umjerene oporbe, koji su na kraju najvećim dijelom, skupa s oružjem prešli na stranu „Islamske države“ i drugih ekstremističkih organizacija poput „Jabhat al-Nusre“.

Čini se kako razina vojne korupcije i mogući skandal koji zbog toga „visi u zraku“ i daje mogućnost predsjedniku Obami da se odupire novim prohtjevima vrha oružanih snaga usmjerenim k povećanju broja vojnika i proširenje vojne operacije u Afganistanu. Tome u prilog idu i poražavajuće informacije o „ugrožavajućem“ porastu bojne spremnosti talibana, koje dolaze od samog Pentagona, pa se postavlja pitanje što se tamo zapravo događalo svih ovih godina i tko je za to odgovoran?

Sadašnji novi američki plan, usuglašen s Kabulom, prema kojem će američki vojnici pomoći vladinim snagama u borbi protiv talibanskog krila koje se protivi dogovoru sa središnjom vladom čini se optimističnim. On je već i započeo nedavnom likvidacijom talibanskog vođe mulle Mansura koju su izvršile dvije američke bespilotne letjelice – dronovi. Taj se plan zasniva na smanjivanju pakistanskog utjecaja na talibanski pokret. On bi povećao mogućnosti za uspostavu nadzora nad tim pokretom uz pomoć afganistanskoj vladi odanih pojedinaca na čelnim položajima u talibanskom pokretu. Na taj način Kabul se nada, da će zajedno s talibanima uspjeti uspostaviti nadzor nad čitavom zemljom.

Je li plan unaprijed osuđen na propast?

Washington je ozbiljno shvatio važnost novog plana i u tu svrhu krenuo u „mekšanje“ Islamabada i traženje njegove potpore jer je jasno kako je bez suglasnosti Pakistana on unaprijed osuđen na propast. S tim ciljem, 10. lipnja u Islamabad su došli posebni savjetnik američkog predsjednika za Afganistan i Pakistan Richard Olson i član Vijeća nacionalne sigurnosti Peter Lavoy, koji su se susreli sa savjetnikom pakistanskog predsjednika za vanjske poslove S. Azizom. Inače, sam tajming posjete američke delegacije izabran je katastrofalno loše jer je upravo u to vrijeme glavni regionalni suparnik Islamabada u osobi indijskog premijera Modija boravio u Washingtonu gdje se pred oba doma Kongresa obraćao američkoj javnosti, apostrofirajući upravo „agresivnost i destruktivnu ulogu Pakistana u regiji“. Zbog toga ili nečeg drugog, sastanak u Islamabadu rezultirao je neuspjehom. Pakistan je jasno dao do znanja kako se protivi američko-indijskoj vojnoj suradnji i provedbi operacija američkih dronova protiv talibana u Beludžistanu (zapadni dio Pakistana). Jednostavnim riječima kazano, rekao je jasno „ne“ svim američkim pozivima na kooperativnost. Percipirajući činjenicu da u Pakistanu boravi milijun i pol Afganistanaca, nije teško pretpostaviti kakav nered Islamabad može prouzročiti vladi u Kabulu u vrlo skoro vrijeme, poglavito u režiji svojih obavještajnih struktura.

Poveznice:

http://geopolitika.news/analize/sto-stvarnosti-stoji-iza-atentata-na-vodu-talibana/.

http://geopolitika.news/analize/izvjesce-francuskih-obavjestajnih-sluzbi-stanju-afganistanu/

http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/

http://geopolitika.news/analize/isil-afganistanu-gradi-svoj-vilajet-khorasan/

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i službeno namjerava na dnevni red Vijeća ministara vanjskih poslova Šangajske organizacije za suradnju postaviti pitanje o učlanjenju Irana u tu organizaciju, izjavio je medijima u utorak, 24. svibnja, posebni izaslanik ruskog predsjednika Putina pri toj organizaciji Bahtier Hakimov.

„Mi podsjećamo na aplikaciju Irana, a gledano strogo kronološki, prva aplikacija Irana podnešena je 2006. godine. Ali službeno i profesionalno ispunjenu aplikaciju Teheran je podnio 2008. godine. Zbog toga postoji opće razumijevanje kako je Iran – stvarni kandidat za priključenje ŠOS u formi službenog, punopravnog člana“, izjavio je Hakimov medijima, dodavši, kako „računajući da se sankcije (Iranu, op.a.) ukidaju, prepreka za to ne vidimo“.

Podsjećamo kako statut ŠOS-a ne dozvoljava prijam u punopravni članstvo te organizacije državama koje su pod udarom međunarodnih sankcija (ne jednostranih već odobrenih od VS UN-a). Iranu su međunarodne sankcije službeno ukinute sredinom siječnja 2016. godine i formalnih zapreka za njegov prijam više nema.

Šangajska organizacija za suradnju sve je moćnija organizacija, neformalno predvođena od strane Moskve i Pekinga kao njezinih osnivača. Mnogi svjetski analitičari sve je više doživljavaju i kao pandam NATO savezu i Zapadu općenito, iako ona formalno ne predstavlja vojno savezništvo. Međutim, posljednjih godina, sukladno povišenju globalne napetosti i antagonizma na relaciji Istok – Zapad, ŠOS sve više intenzivira i vojne oblike suradnje, najviše kroz izvođenje sve češćih i većih zajedničkih vojnih vježbi, a poglavito kroz donošenje zajedničkih mjera i koordinacije za suprostavljanje međunarodnom terorizmu i islamističkom ekstremizmu.

Valja podsjetiti i na to, kako je nedugo nakon osnivanja ŠOS-a i Washington zatražio članstvo u toj organizaciji, pravilno percipirajući njezin veliki potencijal i potencijalnu ugrozu svojim interesima. Međutim, Rusija i Kina američku su molbu odbacile jer se i sama inicijativa njezinog stvaranja rodila iz osjećaja slabosti i ugroženosti tih dviju država krajem 90-ih godina prošlog stoljeća u odnosu na SAD, kao pobjednika u Hladnom ratu koji, nakon toga, nije odustao od želje za uspostavom globalne dominacije.

Trenutačno, u članstvo ŠOS ulaze: Rusija, Kina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, a u ljeto prošle godine procedura prijama u punopravni status odobrena je i Indiji i Pakistanu (ratifikacija njihovog prijama u tijeku je u parlamentima zemalja članica, a što predstavlja puku formalnost). Status promatrača imaju još i Bjelorusija, Mongolija, Iran i Afganistan.

Predstojeći samit Šangajske organizacije za suradnju održat će se u lipnju ove godine, u uzbekistanskom glavnom gradu Taškentu.

Geopolitika.news sačinila je analizu saznanja i informacija prikupljenih nakon objavljene vijesti, o u subotnjoj noći izvršenom ubojstu vođe afganistanskih talibana Ahtara Mohhamada Mansura u pograničnoj regiji s Pakistanom. Napad na talibanskog čelnika izvršile su američke bespilotne letjelice – dronovi na temelju prethodno dobivene obavijesti o njegovoj vožnji automobilom.

„Mansur je predstavljao postojanu ugrozu američkim vojnicima i stanovnicima Afganistana“, izjavio je za vrijeme kratkog posjeta Mjanmaru američki državni tajnik John Kerry. „Mi želimo mir. Mansur je otvoreno istupao protiv mirovnih pregovora … Vođe Pakistana i Afganistana bili su izvješćeni o američkom zračnom napadu“, izjavio je državni tajnik, ne pojasnivši pritom je li to bilo prije ili nakon samog napada.

Pakistanski mediji vijest su negirali, navodeći kako su Amerikanci umjesto talibanskog vođe ubili običnog taksistu. Treba primjetiti kako ni komentari afganistanskog premijera Abdulle ni glasnogovornika Pentagona Petera Cooka ne daju 100-postotno uvjerenje o Mansurovoj pogibiji (Geopolitika.news ipak smatra kako je zračni napad rezultirao Mansurovom smrću).

Ali stvar uopće nije u tome je li Mansur ovoga puta ubijen ili ne (on je već preživio jedan pokušaj atentata u Pakistanu, kada su ga htjeli eliminirati predstavnici talibanskog „vojnog krila“, nezadovoljni njegovim izborom na čelo organizacije u ljetu 2015. godine). Glavna intriga čitavog događaja vezana je uz činjenicu oko dubokog razmimoilaženja Washingtona i Islamabada glede budućeg formata afganistanskih mirovnih pregovora.

Atetnat na mullu Mansura u svojoj biti predstavlja direktnu rukavicu izazova na monopolizirano pravo Pakistana na upravljanje talibanskim pokretom i, kroz njega, zadržavanje utjecaja na tamošnje političke procese i buduću afganistansku političku arhitekturu. Na predstojećim unutar-afganistanskim mirovnim pregovorima upravo će talibani imati vrlo važnu ulogu. Iz toga i proizlazi kako je nadzor nad čelnom osobom jedne takve organizacije od prvorazrednog značaja za vanjske silnice, koje, povijesno gledano, geografski i geostrateški izuzetno važnom Afganistanu nikada nisu niti pružile šansu razviti se u moderniju državu. Pa čak niti onakvu tipa ostalih srednjoazijskih despotija, još uvjek prilično dalekih od zapadnih demokratskih standarda ali ipak punopravnih i priznatih članica međunarodne zajednice. Afganistan je zato i ostao vjerojatno najnazadnija zemlja suvremenog svijeta, zaostala još u vremenima između srednjovjekovlja i novog doba. Naravno, vanjske silnice prosperitet Afganistana nisu dozvoljavale isključivo zbog krutih i uskogrudnih geopolitičkih i geostrateških interesa, a puno drukčije nije niti danas.

Upravo zato su zanimljive opservacije državnog tajnika Kerryja o tome da je mulla Mansur bio glavna prepreka mirovnim pregovorima i vrijedne popratne analize.

Naime, u današnjem talibanskom pokretu gotovo da i nema utjecajnije osobe koja bi se kategorički protivila mirovnim pregovorima s vladom u Kabulu. Stvarna razlika između talibanskih frakcija i pojedinih terenskih zapovjednika svodi se samo na to, tko će u tim pregovorima zastupati interese organizacije. Nakon smrti osnivača i karizmatičnog vođe mulle Omara (umro od posljedica ranjavanja još prije dvije godine ali je tek prošle godine, zahvaljujući tajnim službama iz Kabula, njegova smrt službeno i potvrđena), talibani su počeli unutarnju borbu za vlast ali, zapravo, najvećim dijelom se radilo o borbi između vanjskih sponzora toga pokreta koji se već do tada u znatnoj mjeri fragmentizirao. Ono čemu mi sada svjedočimo u vidu pojačanih talibanskih napada na državne institucije i vojne baze, samo je sjena nekadašnjih vojnih i terorističkih aktivnosti tog pokreta.

Podsjećamo, kako je nakon smrti mulle Omara uspostavljen format „velike četvorke“ u kojem sudjeluju Pakistan, SAD, Kina i središnja vlada u Kabulu, s ciljem organiziranja neposrednih unutar-afganistanskih pregovora. Grublje govoreći, Islamabad i Peking željeli su Kabulu nametnuti „svoj“ pregovarački sastav od strane talibanske organizacije. Pritom mulla Mansur (kao njihov kandidat) nije imao ozbiljniji nadzor nad talibanskom vojnom silom. On se čitav (politički) život bavio vanjskim kontaktima i nije uspio osigurati presudnu vojnu potporu za vlastitu kandidaturu na čelu pokreta. Njegovi glavni protivnici nisu bili toliko predstavnici vlasti u Kabulu (kojima je uspjelo normalizirati odnose s vođom vojnog krila talibana Abdulom Qayumom), koliko  Katar koji je kontrolirao ured talibana u Dohi i želio igrati ulogu jednog od glavnih posrednika između talibana i Amerikanaca. Položaj Islamabada Dohi je kategorički smetao za provedbu svojih nastojanja te je u Afganistanu ubrzo iznikao surogat „Islamske države“ unutar samog talibanskog pokreta. Radi se o onom dijelu terenskih zapovjednika talibana koji se nalaze u zoni utjecaja Dohe.

Upravo razmimoilaženja Islamabada i Dohe po pitanju glavnog predstavnika pregovaračkog procesa sa strane talibana i jesu glavni uzrok sadašnje postojane vojne aktivnosti različitih talibanskih grupacija, koje na taj način jedna drugoj dokazuju opravdanost baš njihovog prava na vođenje pregovora.

Iz svega rečenog lako se može zaključiti čijoj se poziciji u unutarnjem talibanskom (točnije, vanjskom – sponzorskom) sukobu priklonio Washington.

I stvar nije u tome što Abdul Qayum ima više američkih simpatija, ili što SAD nije zadovoljan svojim savezničkim odnosima s Islamabadom koji je javno provodio vlastite planove u Afganistanu bez uzimanja u obzir američkih interesa, a nerijetko im i proturječio. Dovoljno se prisjetiti činjenice da je američki neprijatelj broj 1 Ossama bin-Laden potpuno sigurno živio pod zaštitom pakistanskih sigurnosnih službi na teritoriju te zemlje – štoviše, u samom predgrađu glavnog grada Islamabada.

Glavni razlog leži u tome što je središnja afganistanska vlada u Kabulu Islamabadu jasno dala do znanja, kako nikakvih pregovora s njegovim pulenima neće biti.

Razgovarati se može jedino u slučaju da Abdul Qayum postane vođa talibanskog pokreta. Osim što je blizak sadašnjim afganistanskim  vlastima, on nadzire i dovoljno veliku vojnu silu unutar razmrvljenog talibanskog pokreta, koja donekle može jamčiti uspjeh mirovnih nastojanja i osigurati opstojnost sadašnje vlade u Kabulu. Na taj bi se način izgradila kakva-takva ravnoteža unutarnjih snaga i potpora sadašnjem režimu (inače, bez pretjerivanja, jednog od najkorumpiranijih u svijetu), a kakve u toj zemlji nije bilo još od vojnog ulaska Amerikanaca u Afganistan početkom ovog tisućljeća.

Sada se jedino postavlja pitanje: je li se Pakistan spreman pomiriti s takvim stanjem? Po našem mišljenju – teško. Jer smrt jednog čovjeka, pa bio on i mulla Mansur, ne znači zapravo ništa. Islamabad i njegove tajne službe imaju previše iskustva i previše razgranatu obavještajnu mrežu unutar afganistanskog stanovništva, a da bi dopustili po sebe negativan razvoj događaja. Pakistan je ne samo u mogućnosti isporučivati velike količine naoružanja svojim suradnicima na afganistanskom teritoriju (prije svega onima iz „mreže Hakkani“) nego prebacivati i čitave dragovoljačke postrojbe u susjednu zemlju, među kojima i nemali broj onih koji su spremni na terorističke napade, kako na Kabul i državne institucije i službenike, tako i na međunarodne vojne snage iz sastava NATO saveza.

Za postizanje trajnijeg mira i stabilnosti u Afganistanu nužno je postići dogovor između glavnih vanjskih silnica koje djeluju na tom prostoru, i to je jedini recept. Sve ostalo je, povijest je pokazala, samo privremeno riješenje koje osigurava kratkoročnu geopolitičku prednost ove ili one svjetske sile, uz permanentnu štetu po same Afganistance i njihovu zemlju. Zemlju – čija plemenska i klanovska razjedinjenost možda više nego bilo gdje drugdje na svijetu ukazuje na to, što po nacionalne interese znači unutarnje nejedinstvo i nepostojanje minimalne političke ili ideološke kohezije.

Afganistanska kriza iznova izaziva interes svjetskih analitičara i medija, a što ukazuje na činjenicu o potpunoj propasti gotovo 15-ogodišnje vojne i diplopmatske intervencije dijela međunarodne zajednice predvođene SAD-om, odnosno NATO snagama u toj zemlji. Ta intervencija ne samo da nije dovela do uništenja talibanskog pokreta i drugih islamističkih radikalnih elementata te dovela do stabilizacije općeg stanja u zemlji, već se čini, kako je stanje u Afganistanu još i konfuznije: „reinkarnirani“ talibanski pokret i unutar njega izdvojeno krilo direktno povezano s „Islamskom državom“; i središnja vlada u Kabulu i birokratski aparat ogrezli u korupciji golemih razmjera. Sve skupa (i sigurnosna nestabilnost i korupcija) tu zemlju i dalje pozicionira na samo dno svjetskih država privlačnih za bilo kakve investicije, a što je, podsjetimo, bio i cilj spomenute NATO intervencije.

O afganistanskom fijasku međunarodne zajednice progovorile su ovih dana i francuske obavještajne službe koje su središnjoj vladi u Parizu dostavile analitičko izvješće o razvoju stanja u toj zemljiu i perspektivama mirovnih pregovora između vlade u Kabulu i talibanskog pokreta uz posredništvo SAD-a, Kine i Pakistana.

Općenito, optimizma po tom pogledu u francuskih obavještajnih profesionalaca nema. Pregovori pod egidom Islamabada i Pekinga zakočeni su, a kao površinski razlog se navodi izlazak talibana iz zone bezuvjetnog utjecaja Islamabada i zaoštrena borba za vlast unutar tog pokreta. Objava o smrti karizmatičnog lidera talibanskog pokreta mulle Omara (umro prije dvije godine, a što su pakistanske vlasti dugo nastojale prikriti), svjedoči o više nego jednogodišnjoj zabrinutosti pakistanske obavještajne zajednice (The Pakistan Intelligence Community – PIC) u smislu prijelaznog razdoblja i predaje punomoći njegovom nasljedniku, a što za njih mora biti Islamabadu potpuno odana osoba. To je, iako ne tako brzo, učinjeno kroz ime mulle Mansura koji je kotirao kao osoba sposobna za vođenje vanjske politike, zainteresirana za mirovni kompromis i sposobna za dogovor. Zašto njegov izbor nije bio jednoglasan, ostaje nejasno. Ono što je poznato, iza njega nije stajala stvarna vojna moć već se mulla Mansur smatra predstavnikom diplomatskog, uvjetno rečeno „građanskog“ krila talibana. A u pakistanskom PIC-u vrlo dobro znaju o tome, da stvarni pregovarač , s kojim se predstoji dogovarati, mora biti osoba koju će slušati svi vojni zapovjednici na terenu, ili barem njihova većina. A tu mulla Mansur loše kotira te osim odanosti Islamabadu, u vojnom smislu malo toga može ponuditi u pregovaračkom procesu, čak neovisno i o golemim naporima pakistanskih obavještajaca da oko svoje nepopularne figure okupe maksimalni broj terenskih zapovjednika. Nekada svemogućoj pakistanskoj obavještajnoj službi (po pitanju Afganistana, op. ZM.) uspjelo je dobiti potporu vrlo „sumnjive“, s točke gledišta međunarodne reputacije, tzv. „mreže Hakkani“, što samo potvrđuje prethodna saznanja američke CIA-e o njezinoj podložnosti (i njezinog čelnika Hekmatiara) i kuratorstvu od strane Islamabada.

Napominjemo, kako upravo „mreža Hakkani“ nosi glavnu odgovornost za napade na američke vojnike u Afganistanu, a što samo po sebi postavlja veliko pitanje o perspektivama mulle Mansura za vođenje pregovora uz „blagoslov“ Washingtona. Ali Islamabad trenutačno nema alternative mulli Mansuru, a pakistanskim vlastima je važno otpočeti pregovarački proces, pričemu će tehničke detalje i „neudoban“ personal pokušati rješavati „u hodu“ i po nuždi. Evo kako trenutačno izgledaju pitanja i problemi vezani uz početak pregovora, a na koje, po svemu sudeći, ni Peking ni Washington ne mogu utjecati.

Vojno krilo talibana pritom oštro oponira pakistanskom scenariju razvoja stanja. U tom smislu francuski analitičari ukazuju na vrlo zanimljivu činjenicu. Protiv zapovjedanja mulle Mansura kategorički istupa Kabul, kroz osobu predsjednika zemlje Ashrafa Ghanija. Problem se sastoji, ne konkretno u osobi mulle Mansura, koliko u željama klana afganistanskog predsjednika za maksimalnim minimiziranjem pakistanskog utjecaja u državi. Afganistanski predsjednik zalaže se za to, da na čelni položaj talibana dođe šef vojnog krila toga pokreta Abdul Kayum Zakir, s kojim je Ashraf Ghani uspostavio uzajamne odnose povjerenja (na osobnoj razini).

Sva politika Kabula glede toga, usredotočena je na najjače moguće „zabijanje klina“ u odnosima između mulle Mansura i Islamabada. Temeljni uvjet koji Kabul postavlja za otpočinjanje pregovaračkog procesa je imenovanje Abdul Kayuma Zakira na čelo talibana. Međutim, to bi predstavljalo veliko poniženje za Pakistana dok bi, s druge strane, taj scenarij u potpunosti zadovoljio i SAD, i Kinu, i Indiju.

Prema informacijama francuskih obavještajaca, iza napada na mullu Mansura stoji i afganistanska tajna služba koja time ispunjava političku naredbu središnje vlade u Kabulu. U slučaju fizičke likvidacije mulle Mansura, put za zauzimanje čelne funkcije talibanskog pokreta postao bi za Abdulu Zakira potpuno otvoren.

Islamabad osjeća pritisak u cilju utvrđivanja broja sudionika dijaloga po liniji Kabul-Talibani, ne samo sa strane afganistanskog predsjednika i njegovih ljudi u talibanskom pokretu. Mi smo već govorili o nicanju afganistanske filijale „Islamske države“ (poveznica: http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/) i nezadovoljstvu Katara što su njegove marionete (i njihov dio zapovjednika talibanskih postrojbi na terenu) ostale izvan okvira rukovodstva talibanskog pokreta. Radi se o grupaciji talibana koji su financirani sa strane Dohe, posredstvom koje je Katar u određenom stupnju uspio izvršiti pritisak na Pakistan i prinuditi ga na dijalog s predstavnikom pro-katarskog krila talibana (svojevrsne jezgre „Islamske države“ koji prihvaćaju i njihove simbole i ideologiju) M. Agoya. Nakon toga odmah se prestalo govoriti o međusobnim sukobima pristaša mulle Mansura i afganistanskih pristaša „Islamske države“ iz talibanskog pokreta. Na taj način završene su i oružane borbe između njih, a završena je i ugroza eksapnzije „Islamske države“ u samom Afganistanu, a što je snažno zabrinjavalo međunarodnu zajednicu. Osim toga, još je nužno i zbližavanje Teherana i određenih grupacija talibanskog pokreta.

Sveukupno, francuski analitičari izražavaju skepticizam o mogućnosti bilo kakvog stvarnog napretka u organizaciji pregovaračkog procesa o riješavanju unutar-afganistanskog sukoba. A glavni tazlog tome nesumnjivo je nemogućnost pronalaska kompromisne figure na čelu talibanskog pokreta, koja bi zadovoljavala interese Kabula i Islamabada.

Geopolitika.news pritom smatra kako iza jednih i drugih (i Kabula i Islamabada) stoje glavna središta međunarodne politike. Iza afganistanskog predsjednika nedvojbeno stoji Washington i oko toga ne može biti nikakve dvojbe. A je li Islamabad uspio na svoju stranu pridobiti Peking i Moskvu veliko je pitanje (nedvojbeno o tome što je od prošle godine Pakistan (skupa s Indijom) primljen u „njihovu“ moćnu Šangajsku organizaciju za suradnju? Jer ne treba smetnuti s uma, da Peking oružjem opskrbljuje službenu vladu u Kabulu i s njom također ima velike planove u sklopu svojeg investicijskog mega-projekta Gospodarski pojas-Put svile, a koji opet, s druge strane, snažno zahvaća i sam Pakistan. Osim toga, Moskvi je također u interesu sređivanje stanja u Afganistanu i sprječavanje radikalizacije sigurnosnog stanja i ekspanzije „Islamske države“ koja bi, stvorivši potencijalno kadrovsku i logističku bazu u toj zemlji, direktno ugrožavala ruske interese i sigurnost u Srednjoj Aziji (a što opet nije daleko od želja i interesa samoga Washingtona koji s Moskvom upravo vodi globalnu geopolitičku bitku za budući ustroj svijeta). Tu je još i pitanje Irana koji u afganistanskoj vojno-političkoj „kaši“ itekako ima svoje interese. Između ostalog, on iz te zemlje koristi ljudske resurse (u prvom redu iz Azerskog naroda, šijtskog smjera islama) kao vojnike koji se bore za interese Teherana u sirijskom vojnom sukobu.

Stvari su vrlo komplicirane i Geopolitika.news bi se u tom pogledu suglasila sa skepticizmom francuskih obavještajnih stručnjaka kada je u pitanju ostvarivanje napretka za političko riješenje afganistanskog problema.

>>> STANJE U AFGANISTANU I UTJECAJ NA SUSJEDNE ZEMLJE

>>> ISIL u Afganistanu gradi svoj vilajet – Khorasan

Američki analitičari u afganistanskoj dugogodišnjoj političkoj i sigurnosnoj agoniji pronalaze neke pozitivne momente i to neovisno o započetoj talibanskoj „proljetnoj ofanzivi“. Ono smatraju kako se trenutačno može govoriti o 4 nova elementa razvoja stanja u toj srednjoazijskoj državi, koji mogu utjecati na bojevi potencijal talibana i njihovu sposobnost za vojni pritisak na glavni grad Kabul.

1. Jedinstven stav 14 država, između kojih su i one najvažnije – SAD, Rusija, Kina, Indija, Saudijska Arabija i Pakistan, koje su se sastale u New Delhiju zbog razmatranja daljnje perspektive afganistanskog sukoba. U tom smislu, razmatrali su se i veliki investicijski projekti u Afganistanu, donatorska pomoć i td.

2. Jedan od važnijih elemenata je svakako i „proljetna ofanziva“ talibana. Talibani sada osjećaju potrebu za konstantni pritisak na opće stanje u zemlji, u svezi raskola u njihovom rukovodstvu nakon smrti (i njezine puno kasnije potvrde) njihovog karizmatičnog vođe mule Omara još prije dvije godine. Na taj način talibani demonstriraju kako je unutarnji raskol u njihovom pokretu prevladan, a stanje i u političkom i u organizacijskom smislu konsolidirano do te mjere da taj radikalni pokret ponovo može biti ozbiljan vojni (a time i politički) čimbenik u zemlji, na kojeg se može i mora računati u svim projekcijama afganistanske budućnosti, do kojih će prije ili kasnije doći.

Tako je 19. travnja u Kabulu izvršen samoubilački teroristički napad, u kojem su poginule čak 64 osobe, čime je postao najrazorniji teroristički čin u posljednjih pet godina. U tom je smislu vrlo zanimljivo to, što su talibani odmah nakon tog napada poslali priopćenje u kojemu su izrazili žaljenje zbog pogibije nedužnih civila, a cilj napada bilo je nanošenje maksimalne štete državnim strukturama. U priopćenju je primjetno kako se intencija stavlja na borbu protiv korupcije i u financijsku zlouporabu ogrezlu državnu birokraciju i vladin aparat, a što odgovara istini jer tamošnja korupcija i financijski kriminal nadilazi čak i standarde Istoka. Upravo ta činjenica čini potpuno besmislenim i financiranje Kabula sa strane međunarodne zajednice, odnosno sponzora, u smislu operativne realizacije bilo kakvih krupnih infrastrukturnih projekata o kojima je riječ kada se spominju investicije u tu zemlju. U prvom redu se misli na izgradnju transdržavnih plinovoda i prometne infrastrukture.

3. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani sudjelovao je 25. travnja na zasjedanju Nacionalnog parlamenta, gdje je naznačio neke nove smjernice u vladinoj strategiji u odnosu na talibanski pokret. Pojednostavljeno rečeno, Kabul prelazi s formata dijaloga s talibanima na potpuni rat s njima, u okviru petogodišnjeg plana. To će činiti uz pomoć država NATO saveza, a što afganistanski predsjednik namjerava zatražiti na sljedećem samitu NATO-a u Varšavi, u srpnju o.g. Takav nagli obrat k oštrom smjeru, uz kritiku destruktivne uloge Pakistana, o kojoj je također govorio u svojoj riječi 25.travnja, analitičari su procjenili nuždom predsjednika Ghanija usmjerenoj k neutraliziranju sve većeg nezadovoljstva afganistanskih građana pogoršanjem stanja u gospodarskoj i sigurnosnoj sferi, ali i formiranjem „portfelja molbi“ za međunarodne sponzore, a što će predsjednik obznaniti na spomenutom samitu u Varšavi, te u Bruxellessu, u listopadu ove godine.

4. Tri člana „katarskog“ krila talibana došli su 27. travnja u pakistansku prijestolnicu Islamabad s ciljem „izučavanja mogućnosti za provođenje pregovora“. Pojedini analitičari taj su čin ocijenili kao potvrdu teze o ključnoj ulozi Pakistana za riješavanje unutar-afganistanske krize i udar na samog afganistanskog predsjednika. Inače, predsjednik Ghani otvoreno izražava skepticizam kada je u pitanju potencijal Islamabada za organizaciju općih mirovnih pregovora.

Međutim, puno prije se čini kako je Doha posredstvom aktiviranja struktura „Islamske države“ u Afganistanu jasno dala do znanja Pakistanu tko može u stvarnosti utjecati na stanje na terenu, kao i to, da su vremena pakistanskog monopola na pravo utjecaja na talibane stvar prošlosti. Realno govoreći, u Afganistanu nikakve „Islamske države“ još uvjek nema. Postoji samo grupa lokalnih zapovjednika pro-katarskog krila talibana koji koriste taj naziv. Međutim, nastojanja pro-pakistanskog krila talibana da vojnim putom slomi svoju „odmetnutu“ frakciju nije polučila uspjeh te je došlo do spoznaje o nužnosti kompromisa. A upravo to i znači da je unutar pokreta došlo do rskola i da pakistanska struja više nema puni nadzor i nadmoć, kako u političkom tako i u vojnom smislu. Ukoliko se, uz nastalo nejedinstvo talibana, uzme u obzir i naprijed navedena odluka Kabula da krene u vojni obračun s njima, nije baš jasna ocjena američkih analitičara s početka teksta o nekim pozitivnim momentima u afganistanskoj krizi jer se pregovarati u opisanoj konstelaciji snaga i upravo obznanjenoj novoj državnoj strategiji nema s kime niti o čemu.

Trenutačni razvoj stanja u Afganistanu realno umanjuje islamističku ekspanziju na srednjoazijsko prostranstvo jer unutarnji raskol talibana, uz borbu sa središnjom vlašću u Kabulu, ne ostavlja previše prostora za „eksport“ boraca u susjedne zemlje. Njihovo djelovanje na šire okružje Afganistana sada se svodi isključivo na šverc oružja i droge, a što je, realno govoreći, ipak nedovoljno za destabilizaciju tamošnjih državnih struktura i vlasti.

Srednjoazijske države puno prije mogu destabilizirati njihova politička i gospodarska stvarnost. Naime, u državama postsovjetskog doba (tzv. stanovima) u velikoj mjeri na vlasti se nalaze okoštale strukture iznikle upravo iz sovjetske političke škole, bilo da je riječ o političarima direktno izniklim iz nje, bilo o njihovim potomcima, obično sinovima. U stvari, u tim se društvima na vlasti nalazi pomalo čudan konglomerat sovjetskog komunizma i istočnjačkog despotizma, tako svojstvenog azijskim društvima. U takvim uvjetima prostora za slobodno djelovanje oporbe baš i nema previše te zato ne treba sumnjati kako će se ona pokušati okoristiti islamskim čimbenikom. Veliki demografski prirast i porast broja mladog stanovništva, uz teško gospodarsko stanje u tim državama, stvara idealne uvjete za radikalizaciju mladih ljudi, o čemu svjedoči i pojačan broj njihovog odlaska u sirijsku ratnu „avanturu“, uglavnom na strani „Islamske države“ ili pojedinih pro-turskih ekstremističkih organizacija u regiji Idlib i sjeveru regije Latakija. A njihov povratak u države Srednje Azije tamošnjim vlastima i društvima neće donesti ništa dobrog osim daljnje radikalizacije stanja i porasta islamističkog ekstremizma i terorizma (pored ionako tamo već postojećih „lokalnih“ ekstremističkih pokreta). Ali to je već jedna sasvim druga priča, koja nema previše dodira sa stanjem u samom Afganistanu.

A što se Afganistana tiče, produljenje nestabilnosti učinit će nemogućim da se u srednjoročnom razdoblju započme s bilo kakvim zajedničkim kinesko-pakistanskim infrastrukturnim projektima kojima se od te zemlje nastoji stvoriti logističko središte za kineski Gospodarski pojas „Put svile“, ili izgradnju trans-državnog plinovoda. Iz toga je posve jasno, kako daljnja destabilizacija Afganistana u širem geopolitičkom smislu najviše šteti kineskim i ruskim gospodarskim i geopolitičkim interesima jer anulira dio njihovih nastojanja koja su uključivala i Afganistan kada je bila riječ o prijamu Indije i Pakistana u, uvjetno rečeno, kinesko-rusku Šangajsku organizaciju o suradnji (ŠOS), u ljeto prošle godine. Već se tada na samitu ŠOS-a (u čijem predvorju u svojstvu promatrača već duže vrijeme stoji i Afganistan) otvoreno govorilo o mogućnosti postizanja mira u Afganistanu upravo posredstvom velikih investicija i infrastrukturne izgradnje od kojih bi čitava zemlja (a time i njezine, sada zavađene političke strukture) imale koristi.

Potpuno je jasno kako takav razvoj stanja ne ide u prilog Washingtonu i njegovim interesima koji se na azijskom prostoru direktno sučeljavaju s ruskim i kineskim. SAD zato ne namjerava ispustiti iz ruku središnju azijsku državu čijom krizom kroz svoju (NATO-vu) vojnu nazočnost vrlo lako može manipulirati, već prema potrebi. Katar je tu samo „produžena ruka“ koja je dobrodošla umjesto „odbjeglog“ Pakistana, čije se zbližavanje s Iranom, Kinom i Rusijom ipak nije moglo mirno promatrati.

Napetosti između Irana i SAD pokazale su znakove pogoršanja u srijedu, nakon što je Iran zaprijetio blokadom ključne prilazne rute Perzijskom zaljevu, prosvjedujući zbog onoga što nazivaju ”nametljivim pristupom i miješanjem”.

Poruke Irana, koje su prenijeli zapovjednik Islamske revolucionarne garde i ministarstvo vanjskih poslova, stižu nekoliko dana nakon što je ajatolah Ali Khamenei, vrhovni iranski vođa, izrazio ogorčenje prema SAD, preispitujući dugoročni smještaj američke 5. flote u Perzijskom zaljevu.

”Na Amerikancima je da objasne zašto su ovamo došli s drugog kraja svijeta da provode vojne vježbe,” izjavio je ajatolah u govoru koji je široko citiran u iranskim državnim medijima.

Detaljnije: nytimes

Najnoviji podaci pokazuju kako je Indija uvezla čak 49% više nafte iz Irana u odnosu na travanj prošle godine.

Podaci koje je objavio Reuters pokazuju da su indijske rafinerije u travnju preuzimale 393.000 barela iranske nafte dnevno (bpd). Ipak, isporuke su niže za 22,4% od onih u ožujku, kada je Iran izvozio u Indiju rekordnih 500.000 bpd.

Reuters citira izvore iz naftne branše koji tvrde da je indijski uvoz nafte iz Irana predviđen narasti na najvišu razinu u posljednjih 7 godina, počevši od 1. travnja ove godine, gdje će državne i privatne rafinerije zajedno kupovati najmanje 400.000 bpd.

Za nedavni uzlet uvoza iranske nafte zaslužna je kompanija Reliance Industries, koji upravlja najvećim rafinerijskim kompleksom na svijetu, koji je u ožujku po prvi puta nakon šest godina preuzeo naftu od Irana za svoja postrojenja u zapadnoj Indiji.

Ipak, u travnju nisu imali udjela u uvozu iranske nafte, što je i uzrokovalo pad uvoza u odnosu na mjesec ranije. Prijašnje narudžbe su ugovorene prema spot-dogovorima, iako je najavljeno kako razmatraju potpisivanje ugovora o dugoročnoj isporuci nafte iz Irana, navodi Reuters u svom izvješću.

Još jedan privatni prerađivač, Essar Oil, bio je najveći pojedinačni kupac iranske nafte u travnju. Preuzimali su oko 181.300 bpd, a slijede ih Mangalore Refinery and Petrochemicals Ltd s oko 110.200 bpd, te Indian Oil Corp s 101.400 bpd, prema podacima brodara i operatera na naftnim terminalima.

U prva četiri mjeseca 2016. godine indijski uvoz nafte iz Irana se udvostručio i iznosi prosječno 322.500 bpd, u usporedbi sa 160.500 bpd u istom razdoblju prošle godine.

Izvor: PressTV

Najvažniji događaji prošloga tjedna u bliskoistočnoj i sjeverno-afričkoj regiji bili su u Siriji, Iraku i Turskoj. U Ženevi je 13. travnja počeo novi krug pregovora o mirnom rješenju sirijskog sukoba, a istog dana u Siriji su održani parlamentarni izbori. U Iraku se zaoštrava politička kriza koja prijeti destabilizaciji stanja, a u Turskoj je održan samit Islamskih zemalja (Organizacije za islamsku suradnju).
U Istambulu je 14. i 15. travnja održan samit Organizacije za islamsku suradnju, a njegovi najvažniji rezultati svakako su donošenje „Plana djelovanja 2016-2025“, deklaracija o Palestini, završno izvješće i Istanbulska deklaracija.

Posebna pozornost dana je gospodarskom razvoju država-članica Organizacije i programima pomoći državama islamskoga svijeta koje nisu njezine članice. Razmatrano je i stanje u zonama sukoba na Bliskom istoku. Organizacija je izrazila zabrinutost iranskim aktivnostima prema pojedinim zemljama-članicama, prije svega Siriji, Somaliji, Bahreinu i Jemenu, a također i zbog potpore Teherana terorizmu, pričemu je osuđeno uništavanje saudijskog veleposlanstva u glavnom iranskom gradu početkom ove godine.

Što se tiče Sirije, Organizacija za islamsku suradnju izrazila je „ozbiljnu zabrinutost zbog produljenja nasilja i krvoprolića“ i naglasila „nužnost očuvanja sirijskog jedinstva, nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti“. Pritom su osudili aktivnosti libanonskog Hezbollaha usmjerene k terorizmu i destabilizaciji stanja u državama regije, ali ipak tu organizaciju nisu uključili u svoj „crni spisak“. Iran je, u znak prosvjeda protiv protuiranskih izjava u zaključnom izvješću, bojkotirao završnu sjednicu samita.

Sirija

Vojno stanje u Siriji prošlog tjedna značajno se zaoštrilo. To je poglavito zamjetno u regiji Aleppo na sjeveru zemlje, gdje je teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“ oko grada Aleppa koncentrirala nekoliko tisuća vojnika s ciljem započinjanja ofanzivnih akcija usmjerenih prema presjecanju prometnice Aleppo – Damask. Ruski Glavni stožer OS izvjestio je, kako su zbog tih aktivnosti „sva djelovanja sirijske vojske i ruskog zrakoplovstva usmjereni na rušenje planova“ islamističkih terorista. U isto vrijeme se ne planira napad sirijske vojske s ciljem potpunog oslobođenja Aleppa. Na sjeveru istoimene regije vode se borbe između „Islamske države“ i različitih ustanističkih postrojbi, uključno i sirijskih Kurda. Ruski predsjednik Putin je 14. travnja izjavio, kako će Rusija učiniti sve da se ne dozvoli pogoršanje stanja u zoni Aleppa. SAD su zamolile Rusiju pomoć kako bi se zaustavili napadi sirijske vojske na položaje umjerene sirijske oporbe, koji mogu ugroziti dogovoreno primirje. Ruska strana je odgovorila, kako su vojna djelovanja sirijske vojske odgovor na napade terorističkih grupacija. Osim u regiji Aleppo, borci „Al-Nusre“ napadali su vladine snage i u susjednoj zapadnoj regiji Idlib, kao i u regijama Hama i Latakija. Rusko MO je 12. travnja izjavilo, kako se u regiji Homs srušio njihov jurišni helikopter Mi-28H „Noćni lovac“, u vrijeme noćnog leta, pričemu su oba pilota poginula. MO opovrgava mogućnost da je helikopter srušen. Zapadni mediji istovremeno su priopćili, kako ruski helikopteri djeluju ne samo sa zrakoplovne baze Hmeimim“ pokraj Latakije već i s dvije helikopterske baze u regiji Homs.

Postrojbe „Al-Nusre“ i „Islamske države“ vode međusobne borbe u prigradu glavnog grada Damaska, a vojne akcije izvode se i u drugim dijelovima zemlje.

Turska vojska prošli tjedan izvodila je topničke udare po ciljevima „IS“ na sjeveru Sirije, kao odgovor na prethodne napade ISIL-ovaca na turski teritorij. Istodobno Turska ne prestaje pomagati teroriste „Jabhat al-Nusre“ i oružjem i borcima.

Dakle, rat se nastavlja najvećim dijelom protiv terorističkih postrojbi dok se primirje između vladinih snaga i postrojbi oporbe uglavnom održava na zadovoljavajućoj razini. Paralelno s primirjem teče proces pomirbe neprijateljskih strana i dostava humanitarne pomoći okruženim gradovima i zonama. Najsloženije stanje svakako je u zoni Aleppa gdje su mnoge tzv. oporbene postrojbe povezane s grupacijama „Al-Nusre“. One nastoje zauzeti što veći teritorij kako bi u slučaju neuspjeha Ženevskih pregovora imale kakvu-takvu mogućnost formiranja nekakve paralelne vlasti na svom teritoriju i šanse za preživljavanje. U regiji Aleppo iz tog je razloga primirje više „mrtvo“ nego „živo“.

U Siriji su 13. travnja provedeni parlamentarni izbori, a glasovanje je održano samo u dijelovima zemlje pod kontrolom Damaska: otprilike na trećini ukupnog teritorija i nešto više od 60 posto ukupnog stanovništva zemlje. Za 250 mijesta u Narodnom vijeću (parlamentu) natjecalo se 3500 kandidata. Izlaznost je bila 57,5 posto (oko 5 od 8,8 milijuna ljudi s pravom glasa). Po službenim rezultatima, provladin blok „Nacionalno jedinstvo“ na čelu s strankom Baas osvojio je 200 mandata. Glavne oporbene snage, a također i Kurdi, izbore su bojkotirali, a njihove rezultate ne priznaju. Damask je izjavio kako neće imati ništa protiv novih izbora ukoliko dođe do dogovora u Ženevi. Američki State Department izbore ne priznaje, dok je ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov izjavio kako sirijski izbori omogućuju da ne dođe do političkog vakuuma do izradbe novoga ustava zemlje.

U Ženevi je tog istog dana započeo novi krug pregovora o političkom riješenju sirijske krize. Sastav sudionika ostao je identičan onom prethodnom. Prva dva dana predstavnik glavnog tajnika UN-a Steffan de Mistura susreo se s delegacijama pregovarača. Damask je izjavio o svojoj spremnosti voditi pregovore bez prethodnih uvijeta, dodavši, kako sudbina predsjednika Asada ne može biti predmet pregovaranja, dok su neposredni razgovori s Visokim vijećem za pregovore (pro-saudijski dio oporbe) isključeni „jer ona sada ne predstavlja volju Sirijaca nego glas Saudijske Arabije, Turske i Katara“. S druge strane, Visoko vijeće kategorički zahtijeva odlazak Asada s vlasti i neposredne razgovore s vladom, izjavljujući pritom kako Damask nije spreman za mirno riješenje sirijske krize.

Irak

Zaoštrava se politička kriza u Iraku, a borba za vlast, koja se proširila na čitavu zemlju, u drugi je plan stavila čak i vojne aktivnosti protiv „Islamske države“. Parlament je postao praktički disfunkcionalan nakon raskola po pitanju sastava novog kabineta vlade. Podsjećamo kako je u veljači o.g. premijer al-Abadi objavio namjeru o promjeni sastava vlade s ciljem borbe protiv korupcije te najavio nestranačke ministre – tehnokrate. Ali protiv reforme ustale su stranke parlamentarne većine koje mogu nadzirati vladu kroz sustav kvota za vjerske zajednice i etničke grupe. Premijer Abadi je 12. travnja parlamentu predstavio nove ministre, ali je 14. travnja parlament umjesto izglasavanja potpore izglasao nepovjerenje predsjedniku parlamenta al-Juburiju i izabralo novog šefa predstavničkog doma. Smjenjeni Juburi je glasovanje o svojoj smjeni proglasio neregularnim zbog nedostatka kvoruma. Ispred parlamenta nastavlja se prosvjed („štrajk“) zastupnika u kojem sudjeluje 171 od njih 328, dakle više od polovice. Nastojanja čelnika najvećih političkih blokova za pronalaskom izlaza iz nastalog stanja nisu rezultirala uspjehom. Istovremeno u Bagdadu i drugim gradovima traju prosvjedi čiji sudionici pružaju potporu reformi vlade usmjerenoj borbi protiv korupcije.

Iran

Jedan od najvažnijih događaja prošlog tjedna u Iranu bila je posjeta glavne predstavnice za vanjske poslove i sigurnost Europske unije Federice Mogherini. Prije dolaska u Teheran ona je izjavila, kako EU želi produktivnu suradnju s Iranom, „državom koja ima središnju ulogu u bliskoistočnoj i azijskoj regiji“. Dvije strane su se dogovorile o suradnji u području gospodarstva, energetike, nafte i plina, transporta, proširenju izvoza u Iran suvremenih tehnologija, suradnji u sferi mirnodobskog korištenja atomske energije, kao i proširenju znanstvene i kulturne razmjene. EU smatra, izjavila je Mogherini, kako iranski raketni program nema veze s dogovorom o iranskom nuklearnom programu iz srpnja 2015. godine, te da se Iran glede potonjeg pridržava svojih obveza. Dvije strane su se dogovorile razraditi zajednički sveobuhvatni program suradnje za bliže razdoblje.

11. travnja u Teheran je došao kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbayev, a dvije su strane potpisale 66 suglasnosti o suradnji u različitim sferama, za ukupan iznos od 2 milijarde dolara. Izrazile su i zadovoljstvo dinamikom razvoja dvostranih odnosa u sferi trgovine i investicija izradom novih zajedničkih projekata.

Nakon ne tako davne posjete iranskog čelnika Rohania Rimu, Italija uzvraća posjet Teheranu dolaskom premijera Mattea Renzia 12. travnja. Predsjednik Rohani tom je prigodom kazao, kako Italija ponovno mora postati najveći trgovinski partner Irana u EU. Strane su se koncentrirale na pitanja poticanja gospodarske i trgovinske suradnje i borbe protiv terorizma.

Dolaskom iranskog predsjednika Rohania na samit Organizacije islamskih zemalja u Istambul, isti je službeno posjetio i Tursku te razgovarao s kolegom Erdoganom. Dvojica čelnika dogovorili su povratak dobrosusjedskim odnosima i povišenje razine međusobnog političkog dijaloga (izjava predsjednika Erdogana nakon sastanka). Predsjednik Rohani je kazao, kako „Iran može postati jamac energetske sigurnosti Turske i potpuno osigurati njezine potrebe za plinom i naftom“.

Nakon dugog iščekivanja, Iran i Rusija zajednički su potvrdili isporuku prvih ruskih protuzračnih sustava S-300 PMU-2 Iranu. Iran je na nedavno održanom velikom vojnom mimohodu u Teheranu, kao prve, upravo demonstrirao navedene PZ sustave koji umnogome mijenjaju dosadašnji vojno-politički odnos snaga u Perzijskom zaljevu.

Afganistan

Najznačajnija vijest prošlog tjedna u Afganistanu bila je objava talibana o početku proljetne ofanzive na vladine vojne i druge objekte. Operacija „Omari“ (nazvana tako u čast osnivača talibanskog pokreta) uključuje velike terorističke napade, napade terorista-samoubojica i aktiviranje gerilskog rata. Talibanska ofanziva ugrožava sigurnost nekoliko regija: Badahshan, Farah, Kunar, Saripul, …. Talibani oružjem pokrivaju važne cestovne komunikacije, napadaju blokadne punktove, vojne baze, granične postrojbe ali i čitava naselja.

Jemen

11. travnja u Jemenu je počelo primirje, a u Kuvajtu je rad započelo vijeće za deeskalaciju i koordinaciju djelovanja, koje će rješavati pitanja vezana uz nadzor proglašenog primirja. U njegov sastav ušli su predstavnici obiju strana sukoba. Izvješćuje se o obustavi naleta zrakoplovstva arapske koalicije na čelu sa Saudijskom Arabijom, a šijtski ustanici-huti izjavili su o svojoj spremnosti na predaju teškog naoružanja i smatraju sadašnje primirje važnim korakom na putu završetka rata. Istodobno se primjećuje eskalacija vojnog djelovanja u zoni grada Taiz, što predstavlja ugrozu uspješnom završetku pregovora koji su morali početi 18. travnja u Kuvajtu. Primjećeno je narušavanje primirja i u zonama Al-Jauf, Amran i Marib.

Egipat

15. travnja u Kairu su na ulice izišle stotine prosvjednika s protu-vladinim parolama, pozivajući na „smjenu režima“ zbog predaje suvereniteta nad dva egipatska otoka u Crvenom moru Saudijskoj Arabiji. Policija je odgovorila primjenom sile tj. uporabom suzavca te je privela desetke prosvjednika.

Libanon

U Bejrut je 16. travnja stigao francuski predsjednik Francois Hollande i izrazio duboku zabrinutost zbog produljenja političkog vakuuma u Libanonu. Izjavio je kako „Francuska stoji na strani Libanona s kojim je vežu povjesne, kulturne i gospodarske veze“. Obećao je pružiti Libanonu vojnu pomoć i 100 milijuna eura tijekom sljedeće tri godine kao pomoć zbog u Libanon prispjelih sirijskih izbjeglica.

Izrael

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu izjavio je 17. travnja, kako će sirijska „Golanska visoravan zauvijek ostati u rukama Izraela. Izrael nikada neće otići s Golanske visoravni“. Izjavu je dao na izvanrednom zasjedanju izraelske vlade provedenom upravo po problematici Golanske visoravni.