Srednji Istok

Oko Afganistana se „plete“ nova mreža združenih vanjskih interesa izvan američkog kruga utjecaja – ona između Pakistana, Kine, Irana i Rusije. Slobodno je možemo nazvati protuameričkim savezom, iako ona, zapravo, nije ništa drugo nego produkt američkog radikalnog smjera vođenja globalne vanjske politike kroz diplomaciju oslonjenu na vojnu silu…

Afganistan za Geopolitika.news uvjek predstavlja jedno od središnjih mjesta njezinih analitičkih procjena, a sustavno praćenje tamošnjih sigurnosnih i političkih procesa i njihovih daljnjih tendencija važno je, između ostalog, i zato, jer na afganistanskom terenu u sklopu NATO-ove misije sudjeluje i kontingent hrvatskih oružanih snaga. Hrvatski politički i vojni stručnjaci, kao i hrvatska javnost, moraju imati pravi uvid stanja na terenu i sukladno tome znati donositi pravilne odluke, pa se u tom smislu nadamo da i mi dajemo svoj skromni doprinos.

Američki medij The Wall Street Journal je 29. siječnja objavio informaciju, prema kojoj su američki vojni gubitci u Afganistanu u posljednjih 12 mjeseci porasli za cca jednu trećinu, zbog jačanja intenziteta američkih vojnih operacija u toj zemlji. Podsjećamo, predsjednik Donald Trump je u kolovozu prošle godine najavio povećanje broja američkih vojnika s 11 na 14 tisuća. Spomenuti medij poziva se na izvješće Bijele kuće dostavljeno američkom Kongresu o stanju u Afganistanu tijekom godine dana – do studenog 2017.g. U njemu se navodi kako američki gubitci iznose 141 osobu: 14 vojnika ubijeno je u borbama, a 127 ih je bilo ranjeno, što pokazuje porast gubitaka za 35% u odnosu na isto razdoblje do studenog 2016. godine. Ono što je gore, jest konstatacija navedena u članku, da Washington povišenjem intenziteta svojih vojnih operacija nije uspio poboljšati stanje u sferi sigurnosti. Američka vojna operacija u Afganistanu traje od listopada 2001.g. i, prema procjenama Pentagona, do sada je koštala golemih 680 milijardi dolara. Tijekom te kampanje poginulo je 2350 američkih vojnika, a ranjeno njih više od 20 tisuća.

Realizaciji nove američke strategije po Afganistanu vratit ćemo se nešto kasnije, a sada ćemo se osvrnuti na stvarne događaje na terenu koji ukazuju na neuspjeh uspostave sigurnosti i stabilnosti u toj zemlji, o čemu najbolje svjedoče prošlotjedne serije krvavih terorističkih napada (njih tri) i to u najštićenijem dijelu zemlje – glavnom gradu Kabulu.

Medijski su, svakako, najviše odjeknula dva teroristička napada za koja su odgovornost preuzeli talibani: napad na hotel „Intercontinental“, kada je poginulo 30 osoba, većinom stranih vojnih predstavnika, i onaj, nekoliko dana kasnije, 27. siječnja, kada se vozač-samoubojica raznio vozilom prve pomoći u središnjem dijelu grada, u blizini afganistanske vlade, točnije njezinog Nacionalnog ureda za sigurnost(!) i zgrade indijskog veleposlanstva,  kada su poginule čak 103 osobe, a 263 ih je bilo ranjeno. Treći napad, za koji je odgovornost preuzela „Islamska država“, bio je znatno slabijeg učinka, ali ipak dovoljno zvučan jer je u njihovom napadu na vojnu akademiju poginulo 14  afganistanskih vojnika, a još ih je 15 ranjeno.

Geopolitika.news je u više navrata pisala o pogoršanim američko-pakistanskim odnosima po pitanju borbe protiv terorizma u Afganistanu i okretanju Washingtona i Kabula Indiji, kao partneru u razgovoru o budućnosti te zemlje, što je za Islamabad bila prava hereza s obzirom na  njegovo vječno suparništvo s New Delhijem, ali i realnu činjenicu, kako, za razliku od snažnog pakistanskog utjecaja na talibanski pokret (njegovu propakistansku struju), Indija nema gotovo nikakav stvarni utjecaj na terenu, već bi joj se zadaća trebala svoditi na isporuke oružja i pružanje obuke afganistanskim snagama sigurnosti. Zbog svega toga Pakistan ubrzano „klizi“ u „zagrljaj“ Kine (s kojom već dugi niz godina gradi strateške partnerske odnose, i u toj činjenici također treba tražiti razloge vrlo mogućeg američkog okretanja leđa Pakistanu, iako će Washington to nastojati odgađati koliko god bude moguće ne želeći tako lako tu bitnu zemlju prepustiti Kini)  koja je na njegovoj obali indijskog oceana nedavno počela izgradnju svoje prve pomorske baze u toj zemlji, na strateški važnom položaju u blizini Irana, a nedaleko od nje gradi i svoju prvu zračnu bazu u Pakistanu.

Na ove činjenice smo podsjetili jer smatramo kako teroristički napadi talibana, prije svih onaj izvršen pokraj afganistanskog središta za nacionalnu sigurnost i indijskog veleposlanstva, ima jasan potpis Islamabada, koji time daje do znanja (prije svega Washingtonu, jer Kabul tu ionako nije relevantan jer ni o čemu važnom ne odlučuje budući da tamošnja vlade bez potpore Amerikanaca ne bi preživjela niti mjesec dana) kako se bez njega stanje u Afganistanu ne može i ne smije rjješavati i da Pakistan mora biti uključen u pregovarački proces o toj zemlji. Ujedno je to i jasna poruka kako su u Islamabadu, u vrhu vlasti, pobijedile one struje koje su se zalagale za oštar odgovor SAD-u nakon što je početkom siječnja američki čelnik Donald Trump ultimativno najavio prestanak vojne pomoći Pakistanu i iznova, poput njegovog prethodnika Baraka Obame, tu zemlju optužio za „laži i obmanu“ i za koketiranje s terorističkim organizacijama islamističkog predznaka (vidjeti gore navedenu poveznicu).

Talibanski krvavi odgovor u Kabulu odjeknuo je diljem svijeta, a to je ono što su i željeli postići: osim što nadziru gotovo polovicu Afganistana (izuzev glavnih urbanih središta i ključnih prometnih komunikacija), spomenutim napadima Talibani su podsjetili na svoju, još uvjek dovoljno čvrstu infrastrukturu i u glavnom gradu zemlje, „pred nosom“ vladi i sjedištu NATO-ve i američke vojne misije. Štoviše, krvavi napad izvršen u pretprošlu subotu, dogodio se ni više-ni manje nego na dan dolaska zapovjednika američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), generala Josepha Votela (info: američki CBS). „General se nalazio u Kabulu i obavljao je planirane susrete“, izjavio je glasnogovornik CENTCOM-a pukovnik John Thomas i dodao, kako se radilo o „snažnoj eksploziji na koju su obratili pozornost svi naši ljudi u Kabulu“. General Votel u tom se trenutku nalazio u afganistanskom Ministarstvu obrane, svega 3 kilometra od mjesta eksplozije u blizini indijskog veleposlanstva. Tajming eksplozije jasno ukazuje kako su talibani jako dobro znali vrijeme dolaska zapovjednika američke vojske tj. da i dalje imaju snažna uporišta u sigurnosnom sustavu proameričke vlade u Kabulu. Time javno demonstriraju kako više ne moraju isključivo djelovati kao brdska gerila u ruralnim područjima zemlje, već da su u stanju izvoditi  snažne i dobro organizirane vojne i terorističke akcije i u urbanim središtima.  Jači signal talibani (čitaj: Islamabad) nisu mogli odaslati Washingtonu ali i New Delhiju, čiji se premijer Narandra Modi sprema za posjet Islamabadu gdje ga očekuje „molba“ pakistanske vlade da se ne priključuje novoj američkoj strategiji za Afganistan, prije svega onom njezinom dijelu koji se odnosi na vojnu suradnju s Kabulom.

Što se tiče napada „Islamske države“ na vojnu akademiju u Kabulu, vremenski usklađenom s onima od strane talibana (nedugo nakon talibanskog napada na hotel „Intercontinental“), neovisno o njegovom puno manjem opsegu on  također ima jasnu političku pozadinu i poruku, u prvom redu upućenu  Washingtonu i Kabulu. Jer „IS“ mora pokazati kako i oni postoje i u glavnom gradu i u državi i da se na njih mora računati. Zašto to kažemo?  Pa iz jednostavnog razloga: afganistanski ogranak „Islamske države“ većim je djelom samo „otpadnički“ dio talibanskog pokreta (puno manje se radi o džihadistima pristiglim s bojišnica Bliskog istoka – prije svega Sirije i Iraka) nastao likvidacijom njegovih karizmatičnih vođa, poput mulle Omara, i sponzoriran od strane Katara (možemo ga smatrati i prokatarskim krilom talibana). Upravo se Katar i Pakistan natječu za naklonost lokalnog stanovništva i čini se kako Islamabad svojim snažnim obavještajnim uporištima na tlu još uvjek uspjeva parirati katarskom novcu koji privlači talibanske borce u redove „IS“ (Trumpova najava prekida američke vojne pomoći Pakistanu cilja i na taj segment ukupnog problema). Na taj se način i „IS“ želi Amerikancima nametnuti kao nezaobilazni čimbenik budućeg političkog raspleta afganistanskog sukoba, ali jasno je kako se Washington i Kabul s obje terorističke organizacije namjeravaju obračunati vojnim putom i primorati ih na mir usvajanjem njihovih pravila. Međutim, iz svega rečenog vidljivo je kako će to biti vrlo teško.

Sada se vratimo novoj američkoj strategiji u toj  zemlji, objavljenoj u kolovozu prošle godine.

Spomenuti medij Wall Street Journal objavio je kako Washington planira prebaciti dodatnu vojnu tehniku u Afganistan, uključno i dronove i oko tisuću vojnih instruktora. Amerikanci će i dalje neposredne borbe s talibanima i „IS“ voditi isključivo svojim specijalnim postrojbama, a neće se upuštati u široke sukobe sa svojim klasičnim vojnim snagama, čime će željeti izbjeći veće žrtve. Povećanje kontingenta odnosit će se u glavnom na račun povećanja postrojbi u velikim gradovima i jačanja vojne obuke lokalnih snaga. U tome, kao i u isporuci vojne opreme afganistanskim snagama sigurnosti, Washington sada želi računati na Indiju – kao svog pouzdanog partnera za razliku od Pakistana, svog donedavnog glavnog partnera u srednjoazijskoj regiji.

Pentagon planira u proljeće provedbu nekoliko velikih operacija u zonama koje su pod nadzorom talibana i „Islamske države“ prema dosadašnjem obrascu: naprijed idu lokalne afganistanske postrojbe u pratnji američkih specijalaca, koje će podupirati zrakoplovstvo i topništvo. Na taj se način želi smanjiti bojevi potencijal talibana i ISIL-a i prinuditi ih na pregovore pod uvjetima Washingtona i Kabula, nešto slično iračkom algoritmu američke vojne intervencije.

Ukoliko želimo biti precizni, ne radi se o nikakvoj novoj strategiji već prije svega o taktikama koje se ponavljaju ritmički, u skladu s promjenama američke administracije i tako u nedogled, pri čemu je političko zalaganje za smanjenje odnosno povećanje američkog kontingenta u Afganistanu uvjek dobrodošla tema predizbornih kampanja obiju dominantnih američkih političkih stranaka.

Međutim, opisani posljednji teroristički napadi u srcu Kabula jasno ukazuju kako se oko Afganistana „plete“ nova mreža združenih vanjskih interesa izvan američkog kruga utjecaja – ona između Pakistana, Kine, Irana i Rusije. Slobodno je možemo nazvati protuameričkim savezom iako ona, zapravo, nije ništa drugo nego produkt američkog radikalnog smjera vođenja globalne vanjske politike kroz diplomaciju oslonjenu na vojnu silu, u čijoj je koncepciji naglasak na suprostavljanje ruskoj, kineskoj i iranskoj (sada i pakistanskoj  i po ovu temu nebitnoj i sjevernokorejskoj) globalnoj geopolitičkoj doktrini – utemeljenoj na suprostavljanju sveopćoj američkoj dominaciji i uspostavi multipolarnog svijeta. Stanje u Afganistanu u mnogome je drukčije u odnosu na ono od prije tri-četiri godine: Amerika i Indija su daleko (njihovo strateško partnerstvo puno je važnije u gospodarskom smislu za jugo-istok Azije i gdje se ono uspješno razvija, nego po pitanju Afganistana), a na afganistanskim granicama su Pakistanci, Kinezi i Iranci – svi u dovoljno velikoj ruskoj sjeni. Tu se još mora pridodati i kuvajtski i turski utjecaj, prije svega na afganistanske Uzbeke na sjeveru zemlje, koji sada ratuju na strani Turske u operaciji „Maslinova grana“ u sirijskom Afrinu.  Zbog svega ovog složenog stanja odnosa i dalje ćemo s pozornošću pratiti daljnji razvoj događaja u Afganistanu, pri čemu se već sada usuđujemo riskirati izraziti skepsu u odnosu na konačan uspjeh i ove nove američke strategije – usmjerene na završetak dugogodišnje afganistanske agonije prema isključivom američkom receptu.

Zoran Meter: TRUMPOV „DIPLOMATSKI SKANDAL“ PRODUBIO KRIZU – PAKISTAN KLIZI U ZAGRLJAJ KINE

 

Kina je u Pakistanu počela gradnju pomorske i zrakoplovne baze, blizu zone strateški važnog Hormuškog tjesnaca.

Odnosi SAD-a i njihovog, donedavno ključnog srednjoazijskog partnera, Pakistana, nastavljaju se pogoršavati. Proces zahladnjenja započeo je početkom 2016.g. bivši predsjednik SAD-a Barak Obama, objavom svoje nove strategije o Afganistanu, kojom je želio isključiti Pakistan iz odlučivanja o afganistanskoj političkoj budućnosti, optuživši ga za koketiranje s „Al-Qaidom“ i talibanima (iz tog razloga Obama je smanjio godišnju vojnu pomoć Pakistanu za čak jednu trećinu). Donald Trump je tijekom predizborne kampanje vrlo često oštro kritizirao taj Obamin potez, ukazujući na važnost Pakistana po američke interese u regiji ali i još više, bojeći se još većeg zbližavanja Islamabada s Kinom i Rusijom, ali i s Iranom (što je do nedavno bilo ravno znanstvenoj fantastici s obzirom na strateško savezništvo Pakistana i Saudijske Arabije). Tako je odmah nakon pobjede na izborima, prvi Trumpov telefonski poziv nekom od državnih čelnika bio upravo onaj pakistanskom premijeru. Međutim, od nove idile očito nije bilo ništa jer je u nedavno objavljenoj novoj  Trumpovoj strategiji po Afganistanu, koja uključuje znatno povećanje kontingenta američkih snaga u toj zemlji, Islamabad iznova ostao „izvan igre“, a Washington je u nju, umjesto na terenu utjecajnog Pakistana uključio njegovog velikog konkurenta – Indiju. Je li time SAD želio „kazniti“ donedavnog partnera i, ako je, koliko će u tome uspjeti, teško je reći s obzirom da Indija nema gotovo nikakav utjecaj na afganistanskom terenu, a, osim toga, Pakistan se time još samo više gura u zagrljaj Americi neugodnih globalnih suparnika, što može nepovoljno utjecati na uspjeh već ionako vrlo duge i skupe američke vojne misije u Afganistanu.

„Sjedinjene države poražene su u Afganistanu“

Već složene američko-pakistanske odnose ovih je dana dodatno zaoštrio  predsjednik Trump svojim prvim ovogodišnjm „tvitom“, koji prijeti velikim diplomatskim skandalom između Washingtona i Islamabada. Trump je u njemu otvoreno optužio Pakistan za „laži i obmane“ i izjavio kako su vlasti te države sve američke predsjednike smatrali „glupanima“, imajući pri tom u vidu američku vojnu pomoć toj zemlji za borbu protiv terorizma. Prema Trumpovim riječima, posljednjih 15 godina Pakistan je od SAD-a dobio 33 milijarde dolara, najviše za suzbijanje terorističkih ugroza iz Afganistana i na samom pakistanskom teritoriju, a sada se s tom pomoći prekida. Kao odgovor na Trumpove teške optužbe, pakistanski ministar vanjskih poslova Khawaja Asif je za pakistansku Geo TV izjavio, ni manje ni više, nego da je Trump razočaran „porazom Sjedinjenih Država u Afganistanu“ i da zato kritizira Islamabad, optužujući ga za davanje utočišta teroristima. Također je kritizirao Sjedinjene Države za slanje novog vojnog kontingenta u Afganistan, čime „kompenziraju svoju propast, a moguće je jedino miroljubivo riješenje“.

Pakistan bi, sukladno planu iz 2016.g. trabao primiti 225 milijuna dolara vojne pomoći, od koje, ako je vjerovati Trumpu, sada neće biti ništa. Zato je pakistanski ministar vanjskih poslova izjavio kako će „otvoriti sve detalje o američkoj pomoći“, iz kojih je vidljivo da su ta sredstva uključivala i američko korištenje pakistanske infrastrukture u vojne svrhe.

Trumpovo zaoštravanje odnosa s Islamabadom potpuno je nelogično s gledišta da NATO snage (uključno i one američke) nakon izbijanja ukrajinske krize više ne koriste blagodat ruskog zračnog prostora za svoje logističke akcije u Afganistanu. Ukoliko bi se to sprječilo i od strane Pakistana, nastao bi veliki problem. Zapadno od Afganistana je Iran, istočno Pakistan i Kina, sjeverno srednjoazijske države koje su, uz iznimku izoliranog Turkmenistana, gotovo sve vrlo bliske s Rusijom, a sve su (uz izuzetak Uzbekistana koji je član Šangajske organizacije), čak i u vojnom savezu s Moskvom. S tim u svezi, navodi pakistanskog ministra o američkom vojnom korištenju njihove infrastrukture sigurno nije bilo slučajno. Zato se s pravom postavlja pitanje, zbog čega se Trump tako opasno poigrava s jednom od ključnih regionalnih država?

Sve ove oštre izjave stigle su svega tjedan dana nakon navodnog uspjeha prvog zasjedanja trostranog formata Kina-Afganistan-Pakistan po pitanju unutarafganistanskog riješenja krize, održanog u Pekingu. Tri strane pri tom su postigle potpuni konsenzus (!) glede borbe protiv terorizma i dogovorile nastavak suradnje po tom pitanju (info: kinesko MVP). I afganistanski i pakistanski predstavnici suglasni su kako prema teroristima mora biti primjenjena nulta tolerancija i da će se vršiti napadi na bilo kakve pojave ekstremizma. Ipak, Geopolitika.News vrlo je skeptična prema izjavama tipa „potpuni konsenzus“ kada je u pitanju Afganistan, jer takvog konsenzusa nema čak niti između Washingtona i njegovih saveznika u Kabulu, a kamo li između Kabula i Islamabada. Tako je, primjerice, u opisanom „skandalu“ vezanom uz spomenuti Trumpov „tvit“, afganistanski veleposlanik u Washingtonu odmah stao na stranu Trumpa, potvrđujući njegove teze o Pakistanu kao potpuno ispravne. Općenito gledano, nikakav konstruktivan dijalog između svih spomenutih strana nije moguć iz jednog jedinog razloga: nazočnosti stranih vojnih snaga na afganistanskom tlu! To je ono čemu se godinama protive ne samo talibani već i druge radikalne organizacije ali i veliki dio afganistanskog stanovništva koji povijesno ne trpi „stranu čizmu“, bila ona britanska, sovjetska, američka ili bilo čija druga. A upravo po takvom stavu Afganistancima je najbliži Islamabad, koji, također, kao temeljni uvjet riješenja sukoba zahtijeva povlačenje inozemnih snaga iz te zemlje. Drugi uvjet Pakistana (ali i Kine) upućen SAD-u, je bezuvjetno odbacivanje sudjelovanja Indije u rješavanju afganistanskog pitanja, a treći je demarkacija pakistansko-afganistanske granice. Uvjeta ima još ali su oni znatno manje važnosti u odnosu na tri spomenuta. Naravno, ne treba zaboraviti kako Islamabad traži i inkorporaciju propakistanskog krila talibana u buduću afganistansku vladu bez čega nije moguća stabilnost u toj zemlji, a čemu se oštro protive Washington (poglavito u svojoj novoj strategiji o toj zemlji) i Kabul, smatrajući to destabilizacijskim čimbenikom za budućnost Afganistana.

Trumpov potez čudan je i glede činjenice da je Pakistan i nuklearna sila, a znatan dio američke pomoći Islamabadu išao je upravo na zaštitu njegovih nuklearnih kapaciteta i onemogućavanja prelaska  oružja masovnog uništenja u ruke „loših dečki“.

Kina širi svoju vojnu nazočnost u Pakistanu

Zanimljivo je pogledati u posebno izvješće američkog Pentagona, posvećeno širenju kineske vojne nazočnosti (njezinih pomorskih i zračnih snaga) u Pakistanu, u zonama bliskim strateški važnom Hormuškom tjesnacu – vratima u Perzijski zaljev. U njemu se navodi,  kako je u prosincu 2017.g. delegacija visokih kineskih vojnih dužnosnika, u pratnji njihovih pakistanskih kolega boravila u luci Jiwani (distrikt Gwadar) na jugu regije Baludžistan.

Foto: pakistanska luka Jiwani

Smatra se kako su pregovori Islamabada i Pekinga o otvaranju dviju kineskih pomorskih baza počeli 2011.g., ali da je tada pakistanska vlada u njima bila suzdržana zbog financijske potpore koju je dobivala iz Washingtona. Ali poradi događaja iz posljednjih godinu dana (koje smo gore spomenuli), Islamabad uviđa nužnost kineske vojne i gospodarske nazočnosti u Pakistanu. Američki obavještajci smatraju kako se između dviju strana razmatrala izgradnja kineske pomorske baze u zaljevu Jiwani (Kinezi su zakupili 2281 hektar zemljišta u zoni luke Gwadar na rok od 40 godina, op. ZM.), kao i proširenje postojeće zračne luke i izgradnja kineske zrakoplovne baze, koja bi špijunskim i transportnim zrakoplovima dviju država omogućila djelovanje u više smjerova:

–          jugo-zapad: UAE, Katar, Saudijska Arabija, Džibuti (gdje je Kina nedavno otvorila svoju prvu vojnu bazu u Africi), Tanzaniji, Mozambiku i JAR;

–          jugo-istok: otok Diego Garsia u središnjem dijelu Indijskog oceana, površine 22 km2 (za obavještajne zadaće);

–          istok: Indija;

–          zapad: Irak, Iran

U analizi je navedeno kako kineski vojni obavještajci planiraju povisiti nadzor nad aktivnostima američkih zračnih i pomorskih snaga na Bliskom istoku i Indijskom oceanu, a nova zračna baza omogućit će im smanjenje trajanja letova do Irana i njegove zaštite od ugroza koje mu stižu s Arapskog poluotoka. Baze će Kinezima omogućiti zaštitu prijevoza roba i dragocijenih i strateški važnih kovina s juga afričkog kontinenta kojima on obiluje, ali i baziranje većeg broja brodovlja u zapadnom dijelu Indijskog oceana, strateški važnog za osiguranje sigurnosti pomorskih putva (Omanski zaljev i Crveno more) u svezi mega-projekta „Morski put svile XXI. stoljeća“.

Pentagonovom izvješću možemo dadati kako, trenutačno, kineske građevinske tvrtke operacionaliziraju projekt modernizacije zračne luke grada Gwadar tj. njezinog proširenja i produljenja uzletno-slijetne staze, kao i stajanki za teške transportne zrakoplove.

Amerikanci smatraju kako će kineska pomorska baza Jiwani (čije izrazito povoljne hidrološke karakteristike kineskoj inžinjeriji omogućuju nužne zahvate s ciljem minimaliziranja opasnosti od diverzantskih akcija protiv same baze) omogućiti Kini pružanje vojne pomoći Iranu i zaštiti njegove najjužnije luke Chabahar, a istodobno će Pakistanu omogućiti baziranje njegovih novih dizel-podmornica čija se proizvodnja već zahuktala.

Potrebno je spomenuti i kako je Kina već uložila 57 milijardi dolara za izgradnju objekata „Kinesko-pakistanskog gospodarskog koridora“ i da će taj iznos u iduće dvije godine porasti na 65 milijardi dolara.

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako Pakistan velikom brzinom „klizi“ iz pragmatične orbite američkih nacionalnih interesa u čvrsti zagrljaj Kine, koja mu je i geografski bliska (zapravo, dvije su zemlje susjedi) i čiji su vanjskopolitički i gospodarski prioriteti Pakistanu puno bliži od onih američkih. Islamabad zna kako on ne smije ispustiti svoja utjecaj na afganistanska zbivanja zbog paštunskog stanovništva u svojim regijama koje graniče s Afdganistanom i opasnosti od prelijevanja terorizma i na pakistanski teritorij, čemu dovoljno često i svjedočimo. Kineski mega-gospodarski projekti, uz stabilizaciju stanja u Afganistanu,  mogu stvoriti povoljno okruženje za razvoj Pakistana koji već desetljećima stagnira, zbog čega je Islamabad izgubio povjerenje u SAD kao jamca stabilnosti, a onda i razvoja tog dijela svijeta. Pakistanu bi u tom slučaju ostali složeni sigurnosni odnosi jedino s Indijom ali i po tom se pitanju nastoje pokrenuti stvari, poput zajedničkog pakistanskog i indijskog ulaska u Šangajsku organizaciju. Jer bez obzira što Indija prihvaća biti strateški američki partner u regiji, ona je dovoljno velika i snažna zemlja da vodi samostalnu vanjsku politiku u stvarima koje su od njezinog nacionalnog interesa. A rat s Pakistanom ili Kinom to joj sigurno nisu.

Po pitanju Pakistana Washington sada malo toga ozbiljnog može učiniti. Glede spomenutih Trumpovih optužbi, u Islamabadu je nedavno sazvano i Vijeće za nacionalnu sigurnost poradi „odabira adekvatnih odgovora“, a jedan od većih dostignuća tog zasjedanja bila je konstatacija o „solidarnoj poziciji“ civilnog i vojnog segmenta društva i javnosti prema „izazovima“ iz Washingtona (što je posebno zanimljivo s obzirom na česte sporove između civilne i vojne vlasti te zemlje). Činjenica važna s pozicije diplomacije je da je Pakistan odreagirao na američke teze neovisno o tome, planira li Islamabad odustati od svoje sadašnje strategije ili ne. U završnom priopćenju sa sjednice Vijeća, naglasak je stavljen na žrtve koje je Pakistan podnio u borbi protiv terorizma, a izražena je i zabrinutost glede Trumpovih izjava.

Iz svega ovog sa sigurnošću se može zaključiti kako Pakistan neće odustati od svoje strategije riješavanja afganistanskog sukoba, što može imati negativne posljedice po planiranu povećanu američku vojnu nazočnost u toj zemlji. Štoviše, Islamabad će, osim razvoja strateškog partnerstva s Pekingom, nastojatii razvijati odnose i sa Teheranom i sa Moskvom. A što se tiče prekida američke financijske pomoći, ona može vrlo lako i velikom brzinom dovesti do gubitka upravljačkih poluga po Washington u odnosu na procese koji se odvijaju u regiji. Ne treba sumnjati da će u nastali (financijski) „vakuum“ vrlo rado uskočiti Kina, a pomoć će Islamabad nesumnjivo dobiti i od  još uvijek savezničke Saudijske Arabije, a tu su još UAE, Katar i Turska. Pakistan sigurno neće ostati gladan bez 225 milijuna američkih dolara planiranih za ovu godinu, a koliko je ovakav scenarij koristan Sjedinjenim Državama u ovom trenutku globalnih geopolitičkih odnosa, prosudite sami.

BORBA ZA NADZOR TALIBANA IZMEĐU KATARA I PAKISTANA

Početkom prosinca prošle godine gostovao sam kao komentator u vanjsko-političkoj emisiji HTV-a „Global“, na temu Afganistana. Sukladno konceptu emisije objavljen je samo kraći dio petnaest-minutnog razgovora, pa ću ovom prigodom (kroz postavljena pitanja urednice emisije gđe. Zdenke Kardum), pozornost posvetiti najvažnijim dijelovima mojih odgovora koji nisu objavljeni, nakon čega ću se osvrnuti na analizu američkog Stratfora s kraja 2016. g. o Afganistanu i perspektivama tamošnjih procesa u 2017. godini.

Jesu li talibani poraženi ili opet jačaju?

Talibani su do 2016. g. i objave smrti svog karizmatičnog vođe mulle Omara bili monolitna organizacija pod posrednim upravljanjem Islamabada. Objavom njegove smrti započele su klanovske borbe ali, što je puno važnije, i borba za nadzor nad čitavom organizacijom od strane vanjskih igrača – Pakistana i Katara. Kako je Obamina administracija od 2016. g. odlučila svoje uloge staviti isključivo na Kabul i stabilizirati zemlju na način da potisne destabilizirajući pakistanski čimbenik unutar talibana (Kabul i Washington su osigurali odanost bivšeg zapovjednika vojnog krila talibana Qajuma Zakera), optužujući Islamabad za koketiranje s „Al Qaidom“, presušila je i američka vojna pomoć Pakistanu i to upravo onaj njezin dio kojim je on pomagao talibanski pokret. Time je i započela fragmentacija talibana: brojni terenski zapovjednici iskazali su odanost Kataru u zamjenu za financijsku pomoć u njihovoj daljnjoj borbi i time zapravo postali „Islamska država“ iako su i dalje zadržali naziv talibani.

U igru se od prošle godine aktivno uključio i Iran koji naoružava talibane iz redova manjinskog šijtskog naroda Hazara ali i sunitske Paštune iz Quetske šure (pogranični dio Pakistana, oko istoimenog grada Quete), čime je stvorena nezamisliva paštunsko-šijtska koalicija suprostavljena katarskoj struji iza koje stoji i SAD željan smanjivanja pakistanskog utjecaja.

U katarskom glavnom gradu Dohi, krajem studenog je održan sastanak između katarskih talibana, predstavnika američke CIA-e i State Departmenta, uz nazočnost izaslanika afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija. Tema je bila inkorporacija prokatarskog krila talibana u politički ustroj Afganistana. Pakistanci na sastanak nisu bili niti pozvani što je razbjesnilo Islamabad.

Što se tiče stanja na samom terenu, u tijeku su žestoke borbe između vladinih snaga i talibana u južnim dijelovima Afganistana, najviše za nadzor prometnice Kandahar –Queta kao budućeg dijela kraka kineskog Puta svile koji bi trebao prolaziti kroz Afganistan i Pakistan.

Rusija, Kina, Pakistan, Indija silno su zainteresirani da odlazak američkih vojnika iz Afganistana ne dovede ponovno na vlast talibane. Je li moguće da Kina i SAD povedu jaču inicijativu za vlast bez talibana?

Kao prvo, Amerikanci iz Afganistana neće otići tako brzo, ne zato što to neće dozvoliti pogoršano sigurnosno stanje već zato što oni to niti ne žele. Afganistan je zemlja izuzetne geostrateške i geoekonomske važnosti. Sjecište je glavnih putova iz smjerova istok-zapad i sjever-jug. Kroz njih od davnina (Aleksandar Makedonski u 4. stoljeću pr. Kr.) prolaze robe i trgovačke karavane. Naravno, na stare putove danas nitko ne misli već se „koplja lome“ oko budućih infrastrukturnih projekata u cestovnom i željezničkom prometu, a poglavito u energetskim transferzalama (prije svega plinovoda koji bi vodio iz Turkmenistana, preko Afganistana za Pakistan i Indiju), kao i njihovog nadzora. Tu su još i pakistanska luka Gwadar, kao buduća kineska izvozna luka (završetak spomenutog kraka Puta svile), i luka Chabahar na krajnjem jugu Irana za koju je koncesiju prošle godine dobila Indija i gdje ona već gradi veliki naftni terminal. Dakle, govoriti o povlačenju nečijih snaga u takvim okolnostima nije moguće.

Sve te zemlje načelno su zainteresirane za stabilnost Afganistana. Ali kao što to biva, stabilnost uvjek netko mora nadzirati (Kabul to nikada neće moći samostalno), a time i osigurati dominaciju vlastitog utjecaja. Zato bez konkretnog i jasnog dogovora između SAD-a, Rusije, Kine i Pakistana, ali i Irana (pa i Indije), trajne stabilizacije stanja ne može biti. A ukoliko imamo u vidu započetu globalnu bitku za budući ustroj svijeta između SAD-a i njegovih saveznika s jedne, te Rusije i Kine s druge strane, o brzoj stabilizaciji Afganistana teško može biti riječi.

Kakva je uloga Rusije u Afganistanu?

Rusija je tradicionalno nazočna u toj zemlji još iz doba kada su se u njoj sudarali interesi ruskog i britanskog carstva. SAD je u tu igru ušao puno kasnije, iza 2. svjetskog rata, a intenzivnije tek uoči i nakon završetka sovjetske vojne intervencije 1989. godine.

Danas ruska politika zastupa tezu, kako se bez talibanskog pokreta ne može postići prekid rata i stabilizacija afganistanskog društva. Nedavno je o tome govorio i savjetnik ruskog predsjednika za Afganistan g. Kabulov, izjavivši, kako ruske obavještajne službe s talibanima već ostvaruju određene kontakte u tom cilju. Takvi ruski stavovi izazvali su oštru reakciju zapovjednika američkih snaga u Afganistanu generala Johna Nicolsona, kada je na brifingu u Pentagonu izjavio kako Rusija daje „javan legitimitet talibanskom pokretu“ i time podriva američke napore za stabilizaciju prilika. Naravno kako general pretjeruje jer su s talibanima do sada koketirali mnogi, to čine i sada, a činit će i ubuduće. O tome svjedoči i spomenuti sastanak u Dohi. Talibani su jednostavno široki narodni pokret bez kojeg nije moguće postići stabilan mir u toj zemlji. Osim toga, Pakistan je velika država i uvjek će moći destabilizirati stanje kod svog sjevernog susjeda bez obzira na američko-katarske političke akrobacije koje imaju za cilj njegovo izbacivanje iz igre. Upravo zato je Pakistan, kao donedavni strateški američki partner u regiji, poslao zahtijev Moskvi za dobivanje statusa promatrača u ruskoj vojnoj organizaciji koja je pandam NATO-u (Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti), a dvije zemlje prije mjesec dana održale su i prve zajedničke vojne vježbe u povijesti. Islamabad danas otvoreno govori kako mu je dosta američkih igara kroz prizmu savezništva od kojega desetljećima nema ni mira ni koristi.

Moskva pozivanjem na kontakte s talibanima kao relevantnom snagom na terenu baca rukavicu izazova Washingtonu, podsjećajući ga kako upravo on nešto slično čini u Siriji kada koketira s tamošnjim radikalnim islamističkim organizacijama svrstavajući ih u tzv. umjerenu sirijsku oporbu.

Kakva je američka politika prema Afganistanu i hoće li novi američki predsjednik Trump išta mijenjati u pristupu prema toj zemlji?

Budući predsjednik SAD-a Donald Trump pravilno detektira pogreške Obamine administracije koja je američku vanjsku politiku dovela u slijepu ulicu, poglavito na Bliskom istoku. U tom smislu vrlo je indikativno kako je g. Trump prošlog tjedna telefonski nazvao, ni manje ni više nego pakistanskog predsjednika Navaza Sharifa i iskazao mu osobnu zahvalnost za savezništvo s SAD-om u borbi protiv terorizma u regiji. Jer nemojmo zaboraviti:

Obamina administracija je izgubila ili drastično zahladila odnose sa svojim donedavnim ključnim partnerima i najutjecajnijim islamskim zemljama poput Egipta, Turske, pa čak i Saudijske Arabije, a o Iranu da i ne govorimo. A odlazak Pakistana u smjeru Rusije, uz činjenicu kako on već godinama gradi bliske strateške odnose s Kinom, za SAD bi bio veliki gubitak u Srednjoj i Južno-azijskoj regiji. Koliko je stvar otišla daleko svjedoči i činjenica da bi se u Moskvi trebale sastati delegacije Rusije, Kine i Pakistana radi formuliranja jedinstvene političke platforme za Afganistan s kojom bi onda, osnaženi, sa zajedničkim prijedlogom za stabilizaciju te zemlje, izišli pred američkog predsjednika Donalda Trumpa. Američki ulog na Kabul u zamjenu za odbacivanje Pakistana velika je greška bivše administracije.

Stratforova analiza za 2017. g.

Krajem 2016. g. američka privatna obavještajno-analitička organizacija Stratfor (kratica engl. naziva Strategic Forecasting) objavila je analitički prikaz i prognozu stanja u svjetskim regijama za 2017. godinu. Iz nje ću citirati glavne teze koje se tiču Afganistana:

U 2017. g. terorističke aktivnosti u Južnoj Aziji bit će iskorištene kao sredstvo za postizanje ciljeva. Indija će nastaviti zajedničke aktivnosti s Afganistanom za izgradnju iranske luke Chabahar, time sve više razdražujući Pakistan koji smatra kako New Delhi također dostavlja pomoć separatistima u (pakistanskom) Beludžistanu. Ta pomoć, po mišljenju Pakistana, podriva Kinesko-Pakistanski gospodarski koridor (China – Pakistan Economic Corridor), koji je bio središnja tema predizborne kampanje (predsjednika) Sharifa glede smanjenja deficita plina u Pakistanu. Islamabad će se protiviti pozivima za uhićenje talibana koji žive u Baludžistanu, iskorištavajući ih kao poluge pritiska na Washington i Kabul s ciljem njegovog ponovnog uključenja u pregovore s afganistanskim talibanima (tzv. umjerenim krilom – oslonjenog na Katar, kojeg sam spomenuo u gornjem dijelu teksta, op. ZM.).

Pakistanska vlada će ostati ustrajna glede njezine uloge u Afganistanu, što znači, kako će spriječavati pregovore ako osjeti da se Pakistan izgurava od strane Afganistana ili SAD-a. Na putu riješenja (afganistanske krize, op.a) stoje još i frakcijske podjele unutar talibana, najviše zamjetne 2016. godine od strane „frakcije Doha“. Ta je frakcija počela odašiljati pozive afganistanskim talibanima za prijelaz s gerilske borbe u politički pokret, tj. podjele na frakcije bit će najvidljivije 2017. godine. Nestabilnost će kočiti napredak u realizaciji transnacionalnih energetskih projekata, poput projekta TAPI (plinovod Turkmenistan, Afganistan, Pakistan, Indija, op. ZM), koji naglašava ulogu Afganistana kao energetskog mosta koji povezuje energentima zasićenu Srednju Aziju s energentima siromašnom Južnom Azijom.

Geopolitika.news ovdje bi dodala kako u 2017. godini postoji i povišena opasnost od radikalizacije ionako vrlo loših indijsko-pakistanskih odnosa. Naime, tijekom predizbornih utrka u obje zemlje koje će se održavati ove godine, rast će i nacionalističke tenzije, podgrijavane i činjenicom da se upravo 2017. godine navršava 70 godina od stjecanja nezavisnosti dviju država (o odnosima dviju nuklearnih država iz perspektive američkog Stratfora Geopolitika.news uskoro će dostaviti novu analizu).

U kontekstu dolaska u Bijelu kuću nove američke administracije na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom, prosuđujem kako će Islamabad pokušati iskoristiti tu promjenu i osigurati pritisak novog američkog čelnika na Kabul, kako bi ovaj ponovno uključio Islamabad u pregovore oko rješavnanja dugogodišnjeg afganistanskog sukoba. Prisjetimo se, kako je upravo g. Trump oštro kritizirao Obaminu politiku prema toj zemlji i „okretanje leđa“ Pakistanu kao vjernom američkom regionalnom savezniku. Također treba podsjetiti kako je g. Trump nedugo nakon svoje pobjede na izborima osobno nazvao pakistanskog čelnika Navaza Sharifa i umiljato mu govorio o nužnosti partnerstva dviju zemalja. A kako nova administracija to misli realizirati teško je reći, imajući u vidu da je Pakistan već duže vrijeme najveći kineski saveznik, ne samo u srednjo-azijskoj regiji već i uopće. Poglavito s obzirom na Trumpovu izrazitu protukinesku politiku (koja je za sada još uvjek na razini retorike i bez konkretike), koja u sebi nosi dovoljnu dozu opasnosti od izbijanja međusobnih incidenata pa i ograničenog vojnog sukoba u akvatoriju Južno-kineskog mora.

Zbog svega navedenog, a kako sam izjavio i u spomenutoj emisiji HTV-a, mislim kako Hrvatska nema baš nikakvog strateškog ili nacionalnog interesa za produljenje boravka svog vojnog kontingenta u Afganistanu oko kojeg mrežu pletu samo najveći svjetski igrači i gdje će se stanje dalje zaoštravati. Vrijeme je za razmisliti, je li možda nastupio trenutak da se naše vojnike trajno vrati kući, što im nitko ne bi zamjerio jer su svoju odanost savezu dokazali, a postavljene zadaće profesionalno izvršili.

Izvor: Stratfor 2017 Annual Forecast: South Asia/ Dec 27, 2016

https://www.stratfor.com/forecast/2017-annual-forecast-south-asia/south-asia

 

NATO savez je 12. studenog priopćio, kako je tog dana izvršen teroristički napad bombaša samoubojice na NATO-vu bazu „Bagram“ u Afganistanu, i da je poginulo četiri a ranjeno 14 osoba (poginuli su američki vojnici). Lokalni mediji su priopćili, kako je samoubojica neometano prošao u posebno zaštićenu zonu i aktivirao eksploziv koji je nosio ispod odjeće.

Samo dva dana ranije talibani su napali njemački konzulat u Mazar-i-Sharifu s automobilom napunjenim eksplozivom. Šest ljudi je poginulo, a 120 ranjeno. Talibani su priopćili, kako se radilo o odgovoru na napade NATO-vih zrakoplova u zoni grada Kunduza, u kojima je poginulo više od 30 civila, među kojima i djeca.

Što se ustvari događa s Afganistanom, u svjetlu najnovije eskalacije nasilja?

Ta geostrateški vrlo važna zemlja je nakon dugih godina ratovanja i političke nestabilnosti uspjela okupiti glavne međunarodne igrače zainteresirane za konačnu i trajnu stabilizaciju te zemlje. To se odnosi i na SAD i EU, kao i na Kinu i Indiju, čak i Iran, a o srednjo-azijskim zemljama da i ne govorimo. Naravno, uvjet stabilizacije stanja je prestanak vojnih sukoba i nasilja, a da bi se to postiglo nužno je uspostaviti politički kompromis glavnih sastavnica afganistanskog društva. U tom smislu središnja vlada u Kabulu je tijekom ove godine pokrenula niz aktivnosti s ciljem približavanja radikalnim islamističkim pokretima u zemlji, između ostalog i onom talibanskom, i iznalaženja na kompromis spremnih osoba iz njihovih vodstava. To se intenziviralo nakon dolaska na vlast talibana mule Hibatullaha Akhundzada početkom ove godine, kao i likvidacije talibanskog vođe mule Akhtara Mansoura u svibnju, izvršene napadom američkih dronova na njegov automobil, od kada je sve više razvidan raskol u tom donedavno monolitnom pokretu. Istodobno, kako traje borba za vlast unutar talibana, sve više se uočava i neposredna upletenost Pakistana i Katara (odvojeno, svaki sa svoje strane) u njihova unutarnja previranja, pričemu je razvidno sve intenzivnije okretanje talibanskih terenskih zapovjednika prema „Islamskoj državi“ (iako pritom zadržavaju naziv talibani), što jasno govori o jačanju katarskog, a slabljenju pakistanskog utjecaja koji je godinama upravljao afganistanskom krizom upravo posredstvom sebi odanih talibanskih vođa. Zbog toga Islamabad pokazuje povišenu nervozu, dobro znajući kako se iz Afganistana vrlo lako može destabilizirati i sam Pakistan kroz izvoz nasilja u njegove pogranične regije na sjevero-zapadu zemlje. O tome svjedoči i aktualni porast nasilja na jugu Afganistana, gdje su vladini zrakoplovi nedavno likvidirali najmanje 7 lokalnih zapovjednika talibanskih snaga (između ostalih i mulu Mashara – bivšeg vođu talibana u regiji Hilmend). Nasilje, osim u južnim i istočnim afganistanskim regijama, raste i u sjevernim djelovima zemlje – Kunduzu i Parvanu, pričemu brojni talibanski zapovjednici prelaze na stranu „Islamske države“, ravno u katarsko naručje.

Bitka titana“ za nadzor nad talibanskim pokretom između Dohe i Islamabada zaoštrena je dolaskom na čelo talibana spomenutog mule Hibatullaha, postavljenog uz otvorenu umješanost pakistanske obavještajne službe ISI (što se pokazalo njihovom greškom). Međutim, nešto je pošlo po krivom i mula Hibatullah ubrzo nastupa s pozicije uvjerenog pristalice izgradnje saveza s Iranom, a što već poprima i praktični oblik suradnje kroz izvoz iranskog naoružanja talibanskim postrojbama „kvetske šure” (po gradu Quetti, središtu pakistanske regije Balochistan, smještenom na samoj granici s Afganistanom) i šijtskim proiranskim narodom u Afganistanu – Hazarima. Savez Paštuna i Hazara pakistanskim analitičarima donedavno je bio teško zamisliv ali visoka politika očito čini svoje, a afganistancima iz „kvetske šure“ sada je ipak primarno očuvati vlastiti utjecaj u zemlji.

Po Pakistan je veliki problem i svođenje njegovih odnosa s SAD-om gotovo na „hladnoratovsku“ razinu, o čemu svjedoči drastično smanjenje američkih isporuka naoružanja toj zemlji, koje su s tri milijarde dolara smanjene na svega milijardu i pol, što umanjuje sposobnost Islamabada za pružanje vojne pomoći sebi odanim talibanskim postrojbama u susjednoj zemlji.

Indija i Iran strateški se povezuju s Afganistanom

SAD-u već dugo nije po volji način pakistanske borbe protiv terorizma, koji izaziva brojne nedoumice vezane uz koketiranje Islamabada s „Al-Qaidom“. Zbog toga je Washington pokrenuo nove unutarafganistanske procese u kojima nema previše prostora za značajniji pakistanski utjecaj, što u Islamabadu izaziva veliko nezadovoljstvo. Sve je to zajedno utjecalo na do sada nikada viđenu fragmentaciju talibanskog pokreta, čije vođe traže nove sponzore – netko od Teherana, netko od Dohe. Zato pojavnost „Islamske države“ u Afganistanu ne možemo promatrati kroz prizmu nekakvog islamističkog internacionalizma tj. prebacivanja snaga s Bliskog istoka i sl., jer se tu primarno radi o lokalnim snagama koje imaju potrebu za nastavkom aktivnog djelovanja, a za što im je nužan novac i vojna oprema. Ali neovisno o njihovom afganistanskom podrijetlu, iza njih nedvojbeno stoje katarske obavještajne službe, a iza ovih, opet, budući gospodarski interesi povezani sa strateškim prometnim položajem Afganistana (prije svega tranzit roba i energenata). Stabilan Afganistan je potreban i Kini i Indiji, a poglavito ovoj drugoj, kojoj planinski masivi Himalaja i Hindukuša onemogućuju put prema Srednjoj Aziji, a bilo kakvi strateški projekti koji bi iz Indije vodili kroz Pakistan za nju su potpuno neprihvatljivi zbog zategnutih odnosa između dviju država. Zato Indija sada forsira razvoj odnosa s Iranom, osim u sferi energetike, i u razvoju prometne infrastrukture. Iran i Indija su početkom ljeta potpisali Suglasnosti glede razvoja iranske luke Chabahar (smještene na krajnjem jugu zemlje, na obalama Indijskog oceana), u sklopu Organizacije luka i pomorstva Irana i Indije. Države su se dogovorile o investicijama i modernizaciji te luke, koja može postati važan simbol strateških odnosa između dviju država. Kroz tu iransku luku prolazi prometni koridor „Sjever-jug“ koji povezuje Indiju, ne samo s državama Srednje Azije već i zemljama bivšeg SSSR-a i Europe. Ta je luka od velikog strateškog interesa i za Afganistan jer Kabul želi smanjiti svoju ovisnost o pakistanskoj luci Karachi (o tome smo opširno pisali početkom ljeta: http://geopolitika.news/analize/otvorena-nova-stranica-indijsko-iranskih-odnosa/).

Sastanci s vođama talibana u Islamabadu i Dohi

Nedavno je bivši predstavnik talibana koji živi u Kataru, mula Agha, pismom upozorio svoje afganistanske suborce u „kvetskoj šuri“ i njihovog vođu mulu Hibatullaha, da se talibanski pokret nalazi pod vodstvom „stranih špijuna“ (pritom misleći na pakistanski ISI). Jasno je kako iza te poruke stoji Katar koji njome poručuje Pakistanu da je njihovo vrijeme manipuliranja talibanima prošlo.

O tome svjedoči i neuspjeli sastanak delegacije prokatarski usmjerenih talibana s pakistanskim vlastima, održanom u rujnu u Islamabadu. Suprotno tome, u listopadu je u Dohi održan tajni sastanak te iste delegacije talibana (slobodno ih možemo nazivati afganistanskim krilom „IS“) s predstavnicima američke CIA-e i State Departmenta, a nazočio je i osobni predstavnik afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija. Pakistanski predstavnici na sastanak nisu bili niti pozvani, što je izazvalo gnjev Islamabada. Tajnost sastanka ali i format njegovih sudionika ukazuje na pokušaj Washingtona i Kabula, da stabilnost Afganistana ozbiljno riješe kroz uvlačenje talibanskih predstavnika u buduće političke strukture upravljanja državom, a obične borce u vojno-sigurnosni aparat zemlje, za što im je preduvjet odstranjenje destabilizirajućih propakistanskih elemenata.

Islamabad se sada može osloniti isključivo na mrežu Hakkani kojom neposredno upravlja ISI, kao i na mulu Yakuba (sina pok. karizmatičnog vođe talibana mule Omara).

Smatram kako se bez sudjelovanja Pakistana kriza u Afganistanu ipak ne može trajno riješiti. Prevelike su veze te velike i Afganistanu ipak najvažnije pogranične zemlje s brojnim unutarnjim silnicama u Afganistanu. I ovdje bih se vratio na početak teksta i eskalaciju nasilja u Afganistanu usmjerenu prema NATO snagama i zemljama Zapada (napad na njemački konzulat) izvršenu upravo od strane talibanskog pokreta, očito ne odanog vladi u Kabulu ili sponzorima iz Dohe. Osim toga, pomicanje talibanskih snaga prema jugu Afganistana i intenziviranje njihovih borbi s vladinim snagama u tom području, ukazuje kako se tamo zapravo vodi borba između Kabula i Islamabada, u prvom redu za nadzor ključne prometne arterije Quetta – Ashkabad kao budućeg dijela strateškog kineskog gospodarskog projekta „Novi put svile“ (koji ide i preko pakistanskog teritorija). Nedavno su održane i prve rusko-pakistanske vojne vježbe u sjevernom pakistanskom planinskom području, u kojima su sudjelovale visoko obučene ruske brdsko-planinske postrojbe i pakistanski specijalci. A tu je i spomenuti iranski ulazak u igru unutar dosad neprikosnovenog i monopoliziranog prostora velikih i „tradicionalnih“ sila koje djeluju u Afganistanu, čime Teheran snažno grabi prema proširenju svog regionalnog utjecaja.

Zbog svega ovog rekao bih kako su „igre“ oko Afganistana ipak još daleko od svog završetka.

Zoran Meter

Poveznice:

http://geopolitika.news/analize/afganistan-na-prekretnici-izmedu-stabilnosti-rasadnika-terorizma/

http://geopolitika.news/analize/motivi-obaminog-prosirenja-ovlasti-americkoj-vojsci-afganistanu/

http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/

http://geopolitika.news/analize/isil-afganistanu-gradi-svoj-vilajet-khorasan/

 

Prošli tjedan američki predsjednik Barak Obama potpisao je ukaz o „proširenju ovlasti američke vojske u Afganistanu“, a što se poklopilo s pojačanim vojnim angažmanom SAD-a u Iraku i Siriji. Što se krije iza najnovijeg Obaminog poteza i koji su njegovi motivi, Geopolitika.news pokušat će odgovoriti u ovoj analizi.

Proširenje ovlasti američkoj vojsci na sve nestabilnijem afganistanskom tlu, ustvari se odnosi na dozvolu za njezino sudjelovanje u neposrednim borbama s talibanskim snagama u koordinaciji s sfganistanskim snagama sigurnosti. Trenutačno se u toj državi nalazi 9800 američkih vojnika, a do kraja godine njihov broj bi trebao biti smanjen na 5500 vojnika, suglasno prethodnim planovima Obamine administracije. Takve disonantne odluke, koje s jedne strane traže neposredan angažman u borbi s talibanima, a s druge strane gotovo da se prepolovljuje broj vojnika na samom terenu, izaziva nezadovoljstvo američkih vojnih krugova.

Novi zapovjednik NATO snaga u Afganistanu general D. Nicholson, koji je tu dužnost preuzeo prije cca mjesec dana, već je uputio dopis predsjedniku Obami, u kojem je ukazao, kako „kontingent američke vojske u sadašnjem brojnom sastavu ne može učinkovito djelovati u uvjetima porasta nestabilnosti“. To je već drugi dopis upućen Bijeloj kući, koji se odnosi na molbu za povećanje broja američkih vojnika u Afganistanu. Trenutačno se pod nadzorom talibana nalazi veći teritorij nego je to bilo prije ulaska američkih postrojbi u tu zemlju (početkom ovog tisućljeća), navodi se u obrazloženju američkog generala.

Najnovija odluka predsjednika Obame zapravo je „solomonsko riješenje“ kojim se kategorički odbija povećati broj američkih vojnika, ali im se osigurava pravo na neposredno bojno djelovanje. Do ove odluke oni su mogli sudjelovati isključivo u obuci afganistanskih snaga i zaštiti institucija, službenih ceremonija i političkih događaja, a što se uglavnom svodilo na područje glavnog grada Kabula. To je Amerikancima osiguravalo minimiziranje gubitaka u ljudstvu i tehnici ali je zato dovelo do potpunog gubitka inicijative, a sve se svodilo na povremeno djelovanje američkih protuterorističkih postrojbi unutar njihovog kontingenta, isključivo kao reakcija na napade protivničkih snaga. Novom odlukom američke administracije, specijalne postrojbe bit će dislocirane na prvu crtu bojišnice protiv talibana gdje će navoditi američko zrakoplovstvo u odabiru vojnih ciljeva po neprijateljskim položajima i objektima. Svojevrsnom generalnom probom nove strategije bit će sudjelovanje američkih snaga u napadačkoj operaciji koja se upravo priprema u regiji Hilmend na jugo-istoku Afganistana.

Proširenje ovlasti odnosi se i na intenziviranje zračnih napada američkog zrakoplovstva, i to je također jedan od ustupaka predsjednika Obame. To se može tumačiti analitičkim procjenama o pozitivnim rezultatima djelovanja ruskih zračnih snaga u Siriji u kombinaciji sa snagama na terenu, koje su navodile udare i omogućavale njihovu visoku preciznost i učinkovitost.

Hoće li ovaj potez američkog predsjednika zadovoljiti tamošnji vojni establišment teško je vjerovati, na što ukazuje i spomenuti dopis zapovjednika NATO snaga na samom terenu. Naime, sasvim je jasno kako povećanja broja američkih vojnika neće biti, barem ne sa strane sadašnje administracije koja je poteze smanjenja broja američkih vojnika navodila kao svoja obećanja u predizbornoj kampanji. Za izmejnu takve odluke kroz dodatni pritisak vojnog zapovjedništva ostalo je manje od pol godine, gdje bi onda se morala dokazati životno važna potreba za povećanje broja vojnika i nužnost vojnog načina riješenja afganistanskog problema. Međutim, šansa za takav scenarij u ovom je trenutku gotovo nikakva. Osim Obaminih iskustava glede velikog broja poginulih američkih vojnika u klasičnim vojnim „oslobađajućim“ operacijama pojedinih zemalja i djelovanja u lokalnim sukobima, i politički trenutak ne ide u prilog masovnim vojnim akcijama. Upravo je u tijeku predizborna kampanja za čelnu osobu Bijele kuće i predsjednik Obama si ne može dozvoliti da pred elektorat postavi još jedan veliki rat, tako dalek od američkih prostora. Na taj bi način dodatno opteretio ionako neizvjesan položaj kandidatkinje Demokratske stranke Hilary Clinton u srazu s nepredvidljivim protukandidatom D. Trumpom za kojeg se do kraja neće znati kako će reagirati biračko tijelo koje tradicionalno voli „drukčije“ kandidate.

U vrijeme američke vojne kampanje u Afganistanu i realiziranja programa „obuke i pomoći nacionalnoj afganistanskoj vojsci“, od 2001. godine potrošeno je 113 milijardi dolara. Prema informacijama iz Pentagona, dvije trećine od tog novca banalno je potrošeno na afganistansku birokraciju. Razina korupcije u Kabulu ocjenjuje se da „stremi k maksimumu“, a što nadilazi i „uobičajen“ stil života na Istoku, kako se često znalo govoriti u amaričkim krugovima. Međutim, radi se o vrlo dugom vremenskom razdoblju američke nazočnosti u toj zemlji zbog koje začuđuje činjenica, da Amerikanci iz svega toga već ranije nisu izvukli pouke, a što sve baca ozbiljnu sumnju da se koruptivna aktivnost ne odnosi isključivo na afganistanske vladine krugove. Radi se ipak o golemom novcu, a da bi ga mimo onih koji o njemu odlučuju, mogli olako dobivati korumpirani pojedinci iz vlade u Kabulu. Nije moguće uvjeriti, ne samo ozbiljne poznavatelje stvari nego i obične građane o tome, da američke vojne strukture na terenu i u Pentagonu sve te godine nisu ništa naučile. Sjetimo se i uzalud bačenih 500 milijuna dolara na obuku vojnika sirijske umjerene oporbe, koji su na kraju najvećim dijelom, skupa s oružjem prešli na stranu „Islamske države“ i drugih ekstremističkih organizacija poput „Jabhat al-Nusre“.

Čini se kako razina vojne korupcije i mogući skandal koji zbog toga „visi u zraku“ i daje mogućnost predsjedniku Obami da se odupire novim prohtjevima vrha oružanih snaga usmjerenim k povećanju broja vojnika i proširenje vojne operacije u Afganistanu. Tome u prilog idu i poražavajuće informacije o „ugrožavajućem“ porastu bojne spremnosti talibana, koje dolaze od samog Pentagona, pa se postavlja pitanje što se tamo zapravo događalo svih ovih godina i tko je za to odgovoran?

Sadašnji novi američki plan, usuglašen s Kabulom, prema kojem će američki vojnici pomoći vladinim snagama u borbi protiv talibanskog krila koje se protivi dogovoru sa središnjom vladom čini se optimističnim. On je već i započeo nedavnom likvidacijom talibanskog vođe mulle Mansura koju su izvršile dvije američke bespilotne letjelice – dronovi. Taj se plan zasniva na smanjivanju pakistanskog utjecaja na talibanski pokret. On bi povećao mogućnosti za uspostavu nadzora nad tim pokretom uz pomoć afganistanskoj vladi odanih pojedinaca na čelnim položajima u talibanskom pokretu. Na taj način Kabul se nada, da će zajedno s talibanima uspjeti uspostaviti nadzor nad čitavom zemljom.

Je li plan unaprijed osuđen na propast?

Washington je ozbiljno shvatio važnost novog plana i u tu svrhu krenuo u „mekšanje“ Islamabada i traženje njegove potpore jer je jasno kako je bez suglasnosti Pakistana on unaprijed osuđen na propast. S tim ciljem, 10. lipnja u Islamabad su došli posebni savjetnik američkog predsjednika za Afganistan i Pakistan Richard Olson i član Vijeća nacionalne sigurnosti Peter Lavoy, koji su se susreli sa savjetnikom pakistanskog predsjednika za vanjske poslove S. Azizom. Inače, sam tajming posjete američke delegacije izabran je katastrofalno loše jer je upravo u to vrijeme glavni regionalni suparnik Islamabada u osobi indijskog premijera Modija boravio u Washingtonu gdje se pred oba doma Kongresa obraćao američkoj javnosti, apostrofirajući upravo „agresivnost i destruktivnu ulogu Pakistana u regiji“. Zbog toga ili nečeg drugog, sastanak u Islamabadu rezultirao je neuspjehom. Pakistan je jasno dao do znanja kako se protivi američko-indijskoj vojnoj suradnji i provedbi operacija američkih dronova protiv talibana u Beludžistanu (zapadni dio Pakistana). Jednostavnim riječima kazano, rekao je jasno „ne“ svim američkim pozivima na kooperativnost. Percipirajući činjenicu da u Pakistanu boravi milijun i pol Afganistanaca, nije teško pretpostaviti kakav nered Islamabad može prouzročiti vladi u Kabulu u vrlo skoro vrijeme, poglavito u režiji svojih obavještajnih struktura.

Poveznice:

http://geopolitika.news/analize/sto-stvarnosti-stoji-iza-atentata-na-vodu-talibana/.

http://geopolitika.news/analize/izvjesce-francuskih-obavjestajnih-sluzbi-stanju-afganistanu/

http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/

http://geopolitika.news/analize/isil-afganistanu-gradi-svoj-vilajet-khorasan/

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i službeno namjerava na dnevni red Vijeća ministara vanjskih poslova Šangajske organizacije za suradnju postaviti pitanje o učlanjenju Irana u tu organizaciju, izjavio je medijima u utorak, 24. svibnja, posebni izaslanik ruskog predsjednika Putina pri toj organizaciji Bahtier Hakimov.

„Mi podsjećamo na aplikaciju Irana, a gledano strogo kronološki, prva aplikacija Irana podnešena je 2006. godine. Ali službeno i profesionalno ispunjenu aplikaciju Teheran je podnio 2008. godine. Zbog toga postoji opće razumijevanje kako je Iran – stvarni kandidat za priključenje ŠOS u formi službenog, punopravnog člana“, izjavio je Hakimov medijima, dodavši, kako „računajući da se sankcije (Iranu, op.a.) ukidaju, prepreka za to ne vidimo“.

Podsjećamo kako statut ŠOS-a ne dozvoljava prijam u punopravni članstvo te organizacije državama koje su pod udarom međunarodnih sankcija (ne jednostranih već odobrenih od VS UN-a). Iranu su međunarodne sankcije službeno ukinute sredinom siječnja 2016. godine i formalnih zapreka za njegov prijam više nema.

Šangajska organizacija za suradnju sve je moćnija organizacija, neformalno predvođena od strane Moskve i Pekinga kao njezinih osnivača. Mnogi svjetski analitičari sve je više doživljavaju i kao pandam NATO savezu i Zapadu općenito, iako ona formalno ne predstavlja vojno savezništvo. Međutim, posljednjih godina, sukladno povišenju globalne napetosti i antagonizma na relaciji Istok – Zapad, ŠOS sve više intenzivira i vojne oblike suradnje, najviše kroz izvođenje sve češćih i većih zajedničkih vojnih vježbi, a poglavito kroz donošenje zajedničkih mjera i koordinacije za suprostavljanje međunarodnom terorizmu i islamističkom ekstremizmu.

Valja podsjetiti i na to, kako je nedugo nakon osnivanja ŠOS-a i Washington zatražio članstvo u toj organizaciji, pravilno percipirajući njezin veliki potencijal i potencijalnu ugrozu svojim interesima. Međutim, Rusija i Kina američku su molbu odbacile jer se i sama inicijativa njezinog stvaranja rodila iz osjećaja slabosti i ugroženosti tih dviju država krajem 90-ih godina prošlog stoljeća u odnosu na SAD, kao pobjednika u Hladnom ratu koji, nakon toga, nije odustao od želje za uspostavom globalne dominacije.

Trenutačno, u članstvo ŠOS ulaze: Rusija, Kina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, a u ljeto prošle godine procedura prijama u punopravni status odobrena je i Indiji i Pakistanu (ratifikacija njihovog prijama u tijeku je u parlamentima zemalja članica, a što predstavlja puku formalnost). Status promatrača imaju još i Bjelorusija, Mongolija, Iran i Afganistan.

Predstojeći samit Šangajske organizacije za suradnju održat će se u lipnju ove godine, u uzbekistanskom glavnom gradu Taškentu.

Geopolitika.news sačinila je analizu saznanja i informacija prikupljenih nakon objavljene vijesti, o u subotnjoj noći izvršenom ubojstu vođe afganistanskih talibana Ahtara Mohhamada Mansura u pograničnoj regiji s Pakistanom. Napad na talibanskog čelnika izvršile su američke bespilotne letjelice – dronovi na temelju prethodno dobivene obavijesti o njegovoj vožnji automobilom.

„Mansur je predstavljao postojanu ugrozu američkim vojnicima i stanovnicima Afganistana“, izjavio je za vrijeme kratkog posjeta Mjanmaru američki državni tajnik John Kerry. „Mi želimo mir. Mansur je otvoreno istupao protiv mirovnih pregovora … Vođe Pakistana i Afganistana bili su izvješćeni o američkom zračnom napadu“, izjavio je državni tajnik, ne pojasnivši pritom je li to bilo prije ili nakon samog napada.

Pakistanski mediji vijest su negirali, navodeći kako su Amerikanci umjesto talibanskog vođe ubili običnog taksistu. Treba primjetiti kako ni komentari afganistanskog premijera Abdulle ni glasnogovornika Pentagona Petera Cooka ne daju 100-postotno uvjerenje o Mansurovoj pogibiji (Geopolitika.news ipak smatra kako je zračni napad rezultirao Mansurovom smrću).

Ali stvar uopće nije u tome je li Mansur ovoga puta ubijen ili ne (on je već preživio jedan pokušaj atentata u Pakistanu, kada su ga htjeli eliminirati predstavnici talibanskog „vojnog krila“, nezadovoljni njegovim izborom na čelo organizacije u ljetu 2015. godine). Glavna intriga čitavog događaja vezana je uz činjenicu oko dubokog razmimoilaženja Washingtona i Islamabada glede budućeg formata afganistanskih mirovnih pregovora.

Atetnat na mullu Mansura u svojoj biti predstavlja direktnu rukavicu izazova na monopolizirano pravo Pakistana na upravljanje talibanskim pokretom i, kroz njega, zadržavanje utjecaja na tamošnje političke procese i buduću afganistansku političku arhitekturu. Na predstojećim unutar-afganistanskim mirovnim pregovorima upravo će talibani imati vrlo važnu ulogu. Iz toga i proizlazi kako je nadzor nad čelnom osobom jedne takve organizacije od prvorazrednog značaja za vanjske silnice, koje, povijesno gledano, geografski i geostrateški izuzetno važnom Afganistanu nikada nisu niti pružile šansu razviti se u moderniju državu. Pa čak niti onakvu tipa ostalih srednjoazijskih despotija, još uvjek prilično dalekih od zapadnih demokratskih standarda ali ipak punopravnih i priznatih članica međunarodne zajednice. Afganistan je zato i ostao vjerojatno najnazadnija zemlja suvremenog svijeta, zaostala još u vremenima između srednjovjekovlja i novog doba. Naravno, vanjske silnice prosperitet Afganistana nisu dozvoljavale isključivo zbog krutih i uskogrudnih geopolitičkih i geostrateških interesa, a puno drukčije nije niti danas.

Upravo zato su zanimljive opservacije državnog tajnika Kerryja o tome da je mulla Mansur bio glavna prepreka mirovnim pregovorima i vrijedne popratne analize.

Naime, u današnjem talibanskom pokretu gotovo da i nema utjecajnije osobe koja bi se kategorički protivila mirovnim pregovorima s vladom u Kabulu. Stvarna razlika između talibanskih frakcija i pojedinih terenskih zapovjednika svodi se samo na to, tko će u tim pregovorima zastupati interese organizacije. Nakon smrti osnivača i karizmatičnog vođe mulle Omara (umro od posljedica ranjavanja još prije dvije godine ali je tek prošle godine, zahvaljujući tajnim službama iz Kabula, njegova smrt službeno i potvrđena), talibani su počeli unutarnju borbu za vlast ali, zapravo, najvećim dijelom se radilo o borbi između vanjskih sponzora toga pokreta koji se već do tada u znatnoj mjeri fragmentizirao. Ono čemu mi sada svjedočimo u vidu pojačanih talibanskih napada na državne institucije i vojne baze, samo je sjena nekadašnjih vojnih i terorističkih aktivnosti tog pokreta.

Podsjećamo, kako je nakon smrti mulle Omara uspostavljen format „velike četvorke“ u kojem sudjeluju Pakistan, SAD, Kina i središnja vlada u Kabulu, s ciljem organiziranja neposrednih unutar-afganistanskih pregovora. Grublje govoreći, Islamabad i Peking željeli su Kabulu nametnuti „svoj“ pregovarački sastav od strane talibanske organizacije. Pritom mulla Mansur (kao njihov kandidat) nije imao ozbiljniji nadzor nad talibanskom vojnom silom. On se čitav (politički) život bavio vanjskim kontaktima i nije uspio osigurati presudnu vojnu potporu za vlastitu kandidaturu na čelu pokreta. Njegovi glavni protivnici nisu bili toliko predstavnici vlasti u Kabulu (kojima je uspjelo normalizirati odnose s vođom vojnog krila talibana Abdulom Qayumom), koliko  Katar koji je kontrolirao ured talibana u Dohi i želio igrati ulogu jednog od glavnih posrednika između talibana i Amerikanaca. Položaj Islamabada Dohi je kategorički smetao za provedbu svojih nastojanja te je u Afganistanu ubrzo iznikao surogat „Islamske države“ unutar samog talibanskog pokreta. Radi se o onom dijelu terenskih zapovjednika talibana koji se nalaze u zoni utjecaja Dohe.

Upravo razmimoilaženja Islamabada i Dohe po pitanju glavnog predstavnika pregovaračkog procesa sa strane talibana i jesu glavni uzrok sadašnje postojane vojne aktivnosti različitih talibanskih grupacija, koje na taj način jedna drugoj dokazuju opravdanost baš njihovog prava na vođenje pregovora.

Iz svega rečenog lako se može zaključiti čijoj se poziciji u unutarnjem talibanskom (točnije, vanjskom – sponzorskom) sukobu priklonio Washington.

I stvar nije u tome što Abdul Qayum ima više američkih simpatija, ili što SAD nije zadovoljan svojim savezničkim odnosima s Islamabadom koji je javno provodio vlastite planove u Afganistanu bez uzimanja u obzir američkih interesa, a nerijetko im i proturječio. Dovoljno se prisjetiti činjenice da je američki neprijatelj broj 1 Ossama bin-Laden potpuno sigurno živio pod zaštitom pakistanskih sigurnosnih službi na teritoriju te zemlje – štoviše, u samom predgrađu glavnog grada Islamabada.

Glavni razlog leži u tome što je središnja afganistanska vlada u Kabulu Islamabadu jasno dala do znanja, kako nikakvih pregovora s njegovim pulenima neće biti.

Razgovarati se može jedino u slučaju da Abdul Qayum postane vođa talibanskog pokreta. Osim što je blizak sadašnjim afganistanskim  vlastima, on nadzire i dovoljno veliku vojnu silu unutar razmrvljenog talibanskog pokreta, koja donekle može jamčiti uspjeh mirovnih nastojanja i osigurati opstojnost sadašnje vlade u Kabulu. Na taj bi se način izgradila kakva-takva ravnoteža unutarnjih snaga i potpora sadašnjem režimu (inače, bez pretjerivanja, jednog od najkorumpiranijih u svijetu), a kakve u toj zemlji nije bilo još od vojnog ulaska Amerikanaca u Afganistan početkom ovog tisućljeća.

Sada se jedino postavlja pitanje: je li se Pakistan spreman pomiriti s takvim stanjem? Po našem mišljenju – teško. Jer smrt jednog čovjeka, pa bio on i mulla Mansur, ne znači zapravo ništa. Islamabad i njegove tajne službe imaju previše iskustva i previše razgranatu obavještajnu mrežu unutar afganistanskog stanovništva, a da bi dopustili po sebe negativan razvoj događaja. Pakistan je ne samo u mogućnosti isporučivati velike količine naoružanja svojim suradnicima na afganistanskom teritoriju (prije svega onima iz „mreže Hakkani“) nego prebacivati i čitave dragovoljačke postrojbe u susjednu zemlju, među kojima i nemali broj onih koji su spremni na terorističke napade, kako na Kabul i državne institucije i službenike, tako i na međunarodne vojne snage iz sastava NATO saveza.

Za postizanje trajnijeg mira i stabilnosti u Afganistanu nužno je postići dogovor između glavnih vanjskih silnica koje djeluju na tom prostoru, i to je jedini recept. Sve ostalo je, povijest je pokazala, samo privremeno riješenje koje osigurava kratkoročnu geopolitičku prednost ove ili one svjetske sile, uz permanentnu štetu po same Afganistance i njihovu zemlju. Zemlju – čija plemenska i klanovska razjedinjenost možda više nego bilo gdje drugdje na svijetu ukazuje na to, što po nacionalne interese znači unutarnje nejedinstvo i nepostojanje minimalne političke ili ideološke kohezije.

Afganistanska kriza iznova izaziva interes svjetskih analitičara i medija, a što ukazuje na činjenicu o potpunoj propasti gotovo 15-ogodišnje vojne i diplopmatske intervencije dijela međunarodne zajednice predvođene SAD-om, odnosno NATO snagama u toj zemlji. Ta intervencija ne samo da nije dovela do uništenja talibanskog pokreta i drugih islamističkih radikalnih elementata te dovela do stabilizacije općeg stanja u zemlji, već se čini, kako je stanje u Afganistanu još i konfuznije: „reinkarnirani“ talibanski pokret i unutar njega izdvojeno krilo direktno povezano s „Islamskom državom“; i središnja vlada u Kabulu i birokratski aparat ogrezli u korupciji golemih razmjera. Sve skupa (i sigurnosna nestabilnost i korupcija) tu zemlju i dalje pozicionira na samo dno svjetskih država privlačnih za bilo kakve investicije, a što je, podsjetimo, bio i cilj spomenute NATO intervencije.

O afganistanskom fijasku međunarodne zajednice progovorile su ovih dana i francuske obavještajne službe koje su središnjoj vladi u Parizu dostavile analitičko izvješće o razvoju stanja u toj zemljiu i perspektivama mirovnih pregovora između vlade u Kabulu i talibanskog pokreta uz posredništvo SAD-a, Kine i Pakistana.

Općenito, optimizma po tom pogledu u francuskih obavještajnih profesionalaca nema. Pregovori pod egidom Islamabada i Pekinga zakočeni su, a kao površinski razlog se navodi izlazak talibana iz zone bezuvjetnog utjecaja Islamabada i zaoštrena borba za vlast unutar tog pokreta. Objava o smrti karizmatičnog lidera talibanskog pokreta mulle Omara (umro prije dvije godine, a što su pakistanske vlasti dugo nastojale prikriti), svjedoči o više nego jednogodišnjoj zabrinutosti pakistanske obavještajne zajednice (The Pakistan Intelligence Community – PIC) u smislu prijelaznog razdoblja i predaje punomoći njegovom nasljedniku, a što za njih mora biti Islamabadu potpuno odana osoba. To je, iako ne tako brzo, učinjeno kroz ime mulle Mansura koji je kotirao kao osoba sposobna za vođenje vanjske politike, zainteresirana za mirovni kompromis i sposobna za dogovor. Zašto njegov izbor nije bio jednoglasan, ostaje nejasno. Ono što je poznato, iza njega nije stajala stvarna vojna moć već se mulla Mansur smatra predstavnikom diplomatskog, uvjetno rečeno „građanskog“ krila talibana. A u pakistanskom PIC-u vrlo dobro znaju o tome, da stvarni pregovarač , s kojim se predstoji dogovarati, mora biti osoba koju će slušati svi vojni zapovjednici na terenu, ili barem njihova većina. A tu mulla Mansur loše kotira te osim odanosti Islamabadu, u vojnom smislu malo toga može ponuditi u pregovaračkom procesu, čak neovisno i o golemim naporima pakistanskih obavještajaca da oko svoje nepopularne figure okupe maksimalni broj terenskih zapovjednika. Nekada svemogućoj pakistanskoj obavještajnoj službi (po pitanju Afganistana, op. ZM.) uspjelo je dobiti potporu vrlo „sumnjive“, s točke gledišta međunarodne reputacije, tzv. „mreže Hakkani“, što samo potvrđuje prethodna saznanja američke CIA-e o njezinoj podložnosti (i njezinog čelnika Hekmatiara) i kuratorstvu od strane Islamabada.

Napominjemo, kako upravo „mreža Hakkani“ nosi glavnu odgovornost za napade na američke vojnike u Afganistanu, a što samo po sebi postavlja veliko pitanje o perspektivama mulle Mansura za vođenje pregovora uz „blagoslov“ Washingtona. Ali Islamabad trenutačno nema alternative mulli Mansuru, a pakistanskim vlastima je važno otpočeti pregovarački proces, pričemu će tehničke detalje i „neudoban“ personal pokušati rješavati „u hodu“ i po nuždi. Evo kako trenutačno izgledaju pitanja i problemi vezani uz početak pregovora, a na koje, po svemu sudeći, ni Peking ni Washington ne mogu utjecati.

Vojno krilo talibana pritom oštro oponira pakistanskom scenariju razvoja stanja. U tom smislu francuski analitičari ukazuju na vrlo zanimljivu činjenicu. Protiv zapovjedanja mulle Mansura kategorički istupa Kabul, kroz osobu predsjednika zemlje Ashrafa Ghanija. Problem se sastoji, ne konkretno u osobi mulle Mansura, koliko u željama klana afganistanskog predsjednika za maksimalnim minimiziranjem pakistanskog utjecaja u državi. Afganistanski predsjednik zalaže se za to, da na čelni položaj talibana dođe šef vojnog krila toga pokreta Abdul Kayum Zakir, s kojim je Ashraf Ghani uspostavio uzajamne odnose povjerenja (na osobnoj razini).

Sva politika Kabula glede toga, usredotočena je na najjače moguće „zabijanje klina“ u odnosima između mulle Mansura i Islamabada. Temeljni uvjet koji Kabul postavlja za otpočinjanje pregovaračkog procesa je imenovanje Abdul Kayuma Zakira na čelo talibana. Međutim, to bi predstavljalo veliko poniženje za Pakistana dok bi, s druge strane, taj scenarij u potpunosti zadovoljio i SAD, i Kinu, i Indiju.

Prema informacijama francuskih obavještajaca, iza napada na mullu Mansura stoji i afganistanska tajna služba koja time ispunjava političku naredbu središnje vlade u Kabulu. U slučaju fizičke likvidacije mulle Mansura, put za zauzimanje čelne funkcije talibanskog pokreta postao bi za Abdulu Zakira potpuno otvoren.

Islamabad osjeća pritisak u cilju utvrđivanja broja sudionika dijaloga po liniji Kabul-Talibani, ne samo sa strane afganistanskog predsjednika i njegovih ljudi u talibanskom pokretu. Mi smo već govorili o nicanju afganistanske filijale „Islamske države“ (poveznica: http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/) i nezadovoljstvu Katara što su njegove marionete (i njihov dio zapovjednika talibanskih postrojbi na terenu) ostale izvan okvira rukovodstva talibanskog pokreta. Radi se o grupaciji talibana koji su financirani sa strane Dohe, posredstvom koje je Katar u određenom stupnju uspio izvršiti pritisak na Pakistan i prinuditi ga na dijalog s predstavnikom pro-katarskog krila talibana (svojevrsne jezgre „Islamske države“ koji prihvaćaju i njihove simbole i ideologiju) M. Agoya. Nakon toga odmah se prestalo govoriti o međusobnim sukobima pristaša mulle Mansura i afganistanskih pristaša „Islamske države“ iz talibanskog pokreta. Na taj način završene su i oružane borbe između njih, a završena je i ugroza eksapnzije „Islamske države“ u samom Afganistanu, a što je snažno zabrinjavalo međunarodnu zajednicu. Osim toga, još je nužno i zbližavanje Teherana i određenih grupacija talibanskog pokreta.

Sveukupno, francuski analitičari izražavaju skepticizam o mogućnosti bilo kakvog stvarnog napretka u organizaciji pregovaračkog procesa o riješavanju unutar-afganistanskog sukoba. A glavni tazlog tome nesumnjivo je nemogućnost pronalaska kompromisne figure na čelu talibanskog pokreta, koja bi zadovoljavala interese Kabula i Islamabada.

Geopolitika.news pritom smatra kako iza jednih i drugih (i Kabula i Islamabada) stoje glavna središta međunarodne politike. Iza afganistanskog predsjednika nedvojbeno stoji Washington i oko toga ne može biti nikakve dvojbe. A je li Islamabad uspio na svoju stranu pridobiti Peking i Moskvu veliko je pitanje (nedvojbeno o tome što je od prošle godine Pakistan (skupa s Indijom) primljen u „njihovu“ moćnu Šangajsku organizaciju za suradnju? Jer ne treba smetnuti s uma, da Peking oružjem opskrbljuje službenu vladu u Kabulu i s njom također ima velike planove u sklopu svojeg investicijskog mega-projekta Gospodarski pojas-Put svile, a koji opet, s druge strane, snažno zahvaća i sam Pakistan. Osim toga, Moskvi je također u interesu sređivanje stanja u Afganistanu i sprječavanje radikalizacije sigurnosnog stanja i ekspanzije „Islamske države“ koja bi, stvorivši potencijalno kadrovsku i logističku bazu u toj zemlji, direktno ugrožavala ruske interese i sigurnost u Srednjoj Aziji (a što opet nije daleko od želja i interesa samoga Washingtona koji s Moskvom upravo vodi globalnu geopolitičku bitku za budući ustroj svijeta). Tu je još i pitanje Irana koji u afganistanskoj vojno-političkoj „kaši“ itekako ima svoje interese. Između ostalog, on iz te zemlje koristi ljudske resurse (u prvom redu iz Azerskog naroda, šijtskog smjera islama) kao vojnike koji se bore za interese Teherana u sirijskom vojnom sukobu.

Stvari su vrlo komplicirane i Geopolitika.news bi se u tom pogledu suglasila sa skepticizmom francuskih obavještajnih stručnjaka kada je u pitanju ostvarivanje napretka za političko riješenje afganistanskog problema.

>>> STANJE U AFGANISTANU I UTJECAJ NA SUSJEDNE ZEMLJE

>>> ISIL u Afganistanu gradi svoj vilajet – Khorasan

Američki analitičari u afganistanskoj dugogodišnjoj političkoj i sigurnosnoj agoniji pronalaze neke pozitivne momente i to neovisno o započetoj talibanskoj „proljetnoj ofanzivi“. Ono smatraju kako se trenutačno može govoriti o 4 nova elementa razvoja stanja u toj srednjoazijskoj državi, koji mogu utjecati na bojevi potencijal talibana i njihovu sposobnost za vojni pritisak na glavni grad Kabul.

1. Jedinstven stav 14 država, između kojih su i one najvažnije – SAD, Rusija, Kina, Indija, Saudijska Arabija i Pakistan, koje su se sastale u New Delhiju zbog razmatranja daljnje perspektive afganistanskog sukoba. U tom smislu, razmatrali su se i veliki investicijski projekti u Afganistanu, donatorska pomoć i td.

2. Jedan od važnijih elemenata je svakako i „proljetna ofanziva“ talibana. Talibani sada osjećaju potrebu za konstantni pritisak na opće stanje u zemlji, u svezi raskola u njihovom rukovodstvu nakon smrti (i njezine puno kasnije potvrde) njihovog karizmatičnog vođe mule Omara još prije dvije godine. Na taj način talibani demonstriraju kako je unutarnji raskol u njihovom pokretu prevladan, a stanje i u političkom i u organizacijskom smislu konsolidirano do te mjere da taj radikalni pokret ponovo može biti ozbiljan vojni (a time i politički) čimbenik u zemlji, na kojeg se može i mora računati u svim projekcijama afganistanske budućnosti, do kojih će prije ili kasnije doći.

Tako je 19. travnja u Kabulu izvršen samoubilački teroristički napad, u kojem su poginule čak 64 osobe, čime je postao najrazorniji teroristički čin u posljednjih pet godina. U tom je smislu vrlo zanimljivo to, što su talibani odmah nakon tog napada poslali priopćenje u kojemu su izrazili žaljenje zbog pogibije nedužnih civila, a cilj napada bilo je nanošenje maksimalne štete državnim strukturama. U priopćenju je primjetno kako se intencija stavlja na borbu protiv korupcije i u financijsku zlouporabu ogrezlu državnu birokraciju i vladin aparat, a što odgovara istini jer tamošnja korupcija i financijski kriminal nadilazi čak i standarde Istoka. Upravo ta činjenica čini potpuno besmislenim i financiranje Kabula sa strane međunarodne zajednice, odnosno sponzora, u smislu operativne realizacije bilo kakvih krupnih infrastrukturnih projekata o kojima je riječ kada se spominju investicije u tu zemlju. U prvom redu se misli na izgradnju transdržavnih plinovoda i prometne infrastrukture.

3. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani sudjelovao je 25. travnja na zasjedanju Nacionalnog parlamenta, gdje je naznačio neke nove smjernice u vladinoj strategiji u odnosu na talibanski pokret. Pojednostavljeno rečeno, Kabul prelazi s formata dijaloga s talibanima na potpuni rat s njima, u okviru petogodišnjeg plana. To će činiti uz pomoć država NATO saveza, a što afganistanski predsjednik namjerava zatražiti na sljedećem samitu NATO-a u Varšavi, u srpnju o.g. Takav nagli obrat k oštrom smjeru, uz kritiku destruktivne uloge Pakistana, o kojoj je također govorio u svojoj riječi 25.travnja, analitičari su procjenili nuždom predsjednika Ghanija usmjerenoj k neutraliziranju sve većeg nezadovoljstva afganistanskih građana pogoršanjem stanja u gospodarskoj i sigurnosnoj sferi, ali i formiranjem „portfelja molbi“ za međunarodne sponzore, a što će predsjednik obznaniti na spomenutom samitu u Varšavi, te u Bruxellessu, u listopadu ove godine.

4. Tri člana „katarskog“ krila talibana došli su 27. travnja u pakistansku prijestolnicu Islamabad s ciljem „izučavanja mogućnosti za provođenje pregovora“. Pojedini analitičari taj su čin ocijenili kao potvrdu teze o ključnoj ulozi Pakistana za riješavanje unutar-afganistanske krize i udar na samog afganistanskog predsjednika. Inače, predsjednik Ghani otvoreno izražava skepticizam kada je u pitanju potencijal Islamabada za organizaciju općih mirovnih pregovora.

Međutim, puno prije se čini kako je Doha posredstvom aktiviranja struktura „Islamske države“ u Afganistanu jasno dala do znanja Pakistanu tko može u stvarnosti utjecati na stanje na terenu, kao i to, da su vremena pakistanskog monopola na pravo utjecaja na talibane stvar prošlosti. Realno govoreći, u Afganistanu nikakve „Islamske države“ još uvjek nema. Postoji samo grupa lokalnih zapovjednika pro-katarskog krila talibana koji koriste taj naziv. Međutim, nastojanja pro-pakistanskog krila talibana da vojnim putom slomi svoju „odmetnutu“ frakciju nije polučila uspjeh te je došlo do spoznaje o nužnosti kompromisa. A upravo to i znači da je unutar pokreta došlo do rskola i da pakistanska struja više nema puni nadzor i nadmoć, kako u političkom tako i u vojnom smislu. Ukoliko se, uz nastalo nejedinstvo talibana, uzme u obzir i naprijed navedena odluka Kabula da krene u vojni obračun s njima, nije baš jasna ocjena američkih analitičara s početka teksta o nekim pozitivnim momentima u afganistanskoj krizi jer se pregovarati u opisanoj konstelaciji snaga i upravo obznanjenoj novoj državnoj strategiji nema s kime niti o čemu.

Trenutačni razvoj stanja u Afganistanu realno umanjuje islamističku ekspanziju na srednjoazijsko prostranstvo jer unutarnji raskol talibana, uz borbu sa središnjom vlašću u Kabulu, ne ostavlja previše prostora za „eksport“ boraca u susjedne zemlje. Njihovo djelovanje na šire okružje Afganistana sada se svodi isključivo na šverc oružja i droge, a što je, realno govoreći, ipak nedovoljno za destabilizaciju tamošnjih državnih struktura i vlasti.

Srednjoazijske države puno prije mogu destabilizirati njihova politička i gospodarska stvarnost. Naime, u državama postsovjetskog doba (tzv. stanovima) u velikoj mjeri na vlasti se nalaze okoštale strukture iznikle upravo iz sovjetske političke škole, bilo da je riječ o političarima direktno izniklim iz nje, bilo o njihovim potomcima, obično sinovima. U stvari, u tim se društvima na vlasti nalazi pomalo čudan konglomerat sovjetskog komunizma i istočnjačkog despotizma, tako svojstvenog azijskim društvima. U takvim uvjetima prostora za slobodno djelovanje oporbe baš i nema previše te zato ne treba sumnjati kako će se ona pokušati okoristiti islamskim čimbenikom. Veliki demografski prirast i porast broja mladog stanovništva, uz teško gospodarsko stanje u tim državama, stvara idealne uvjete za radikalizaciju mladih ljudi, o čemu svjedoči i pojačan broj njihovog odlaska u sirijsku ratnu „avanturu“, uglavnom na strani „Islamske države“ ili pojedinih pro-turskih ekstremističkih organizacija u regiji Idlib i sjeveru regije Latakija. A njihov povratak u države Srednje Azije tamošnjim vlastima i društvima neće donesti ništa dobrog osim daljnje radikalizacije stanja i porasta islamističkog ekstremizma i terorizma (pored ionako tamo već postojećih „lokalnih“ ekstremističkih pokreta). Ali to je već jedna sasvim druga priča, koja nema previše dodira sa stanjem u samom Afganistanu.

A što se Afganistana tiče, produljenje nestabilnosti učinit će nemogućim da se u srednjoročnom razdoblju započme s bilo kakvim zajedničkim kinesko-pakistanskim infrastrukturnim projektima kojima se od te zemlje nastoji stvoriti logističko središte za kineski Gospodarski pojas „Put svile“, ili izgradnju trans-državnog plinovoda. Iz toga je posve jasno, kako daljnja destabilizacija Afganistana u širem geopolitičkom smislu najviše šteti kineskim i ruskim gospodarskim i geopolitičkim interesima jer anulira dio njihovih nastojanja koja su uključivala i Afganistan kada je bila riječ o prijamu Indije i Pakistana u, uvjetno rečeno, kinesko-rusku Šangajsku organizaciju o suradnji (ŠOS), u ljeto prošle godine. Već se tada na samitu ŠOS-a (u čijem predvorju u svojstvu promatrača već duže vrijeme stoji i Afganistan) otvoreno govorilo o mogućnosti postizanja mira u Afganistanu upravo posredstvom velikih investicija i infrastrukturne izgradnje od kojih bi čitava zemlja (a time i njezine, sada zavađene političke strukture) imale koristi.

Potpuno je jasno kako takav razvoj stanja ne ide u prilog Washingtonu i njegovim interesima koji se na azijskom prostoru direktno sučeljavaju s ruskim i kineskim. SAD zato ne namjerava ispustiti iz ruku središnju azijsku državu čijom krizom kroz svoju (NATO-vu) vojnu nazočnost vrlo lako može manipulirati, već prema potrebi. Katar je tu samo „produžena ruka“ koja je dobrodošla umjesto „odbjeglog“ Pakistana, čije se zbližavanje s Iranom, Kinom i Rusijom ipak nije moglo mirno promatrati.

Napetosti između Irana i SAD pokazale su znakove pogoršanja u srijedu, nakon što je Iran zaprijetio blokadom ključne prilazne rute Perzijskom zaljevu, prosvjedujući zbog onoga što nazivaju ”nametljivim pristupom i miješanjem”.

Poruke Irana, koje su prenijeli zapovjednik Islamske revolucionarne garde i ministarstvo vanjskih poslova, stižu nekoliko dana nakon što je ajatolah Ali Khamenei, vrhovni iranski vođa, izrazio ogorčenje prema SAD, preispitujući dugoročni smještaj američke 5. flote u Perzijskom zaljevu.

”Na Amerikancima je da objasne zašto su ovamo došli s drugog kraja svijeta da provode vojne vježbe,” izjavio je ajatolah u govoru koji je široko citiran u iranskim državnim medijima.

Detaljnije: nytimes