Južna Azija i Indokina

Nedavno je za novog američkog veleposlanika u Australiji, neuobičajeno, imenovan, ni manje ni više nego donedavni zapovjednik američkog pacifičkog zapovjedništva, admiral Harry Harris, što dovoljno govori o američkim namjerama uključivanja Australije (i Indije), kao važne karike,  u “lanac” zemalja koje SAD nastoji koristiti za obuzdavanje širenja kineskog utjecaja. Neposredno po stupanju na novu dužnost, Harris je u Kongresu Sjedinjene Države pozvao na „pripremu za rat s Kinom“

U jednoj od naših analiza detaljno smo izvijestili o pogoršanju američko-pakistanskih odnosa i početku gradnje dviju kineskih vojnih baza – pomorske i zrakoplovne – na strateški važnom dijelu pakistanske obale na Indijskom oceanu, nedaleko od granice s Iranom.

Američki predsjednik Donald Trump je odmah po dolasku na vlast  pokušao popraviti odnose s Islamabadom, pogoršane u vrijeme posljednje godine vladavine administracije Baraka Obame, ali očito bezuspješno. Pakistan ne pristaje na riješavanje afganistanskog problema bez svog aktivnog sudjelovanja u pregovaračkom procesu, iz kojeg su ga, najprije Obamina a sada i Trumpova administracija izgurale, a na njegovo mjesto postavile njegovog glavnog suparnika – Indiju, koja, zapravo, stvarnog utjecaja na afganistanskom terenu gotovo i nema. Taj je potez puno više izraz američkog nezadovoljstva ulogom Pakistana u Afganistanu, izraženu kroz koketiranje s islamističkim snagama, prije svega sebi odanim krilom talibanskog pokreta. Međutim, taj korak Washingtona  u stvarnosti je „kažnjavanje“ Islamabada zbog sve čvršćih strateških partnerskih veza između  Pakistana i moćne, i u toj regiji sve prisutnije Kine.

Učvršćenje američkih nacoionalnih interesa na azijskom i širem tihooceanskom prostoru bio je cilj i nedavne dalekoistočne turneje američkog predsjednika Trumpa, u kojoj se on, između ostalog, pokušao prometnuti i u posrednika između pojedinih tamošnjih država i Kine glede njihovih teritorijalnih sporova, uglavnom u akvatoriju Južno-kineskog mora, ponudivši im svoje poslovno pregovaračko iskustvo. Trump će teško uspjeti u svom naumu, ne toliko zbog njegove eventualne politčke nesposobnosti da se tim problemima pozabavi, koliko zbog činjenice da američkim geopolitičkim i geostrateškim interesima teritorijalni sporovi pojedinih država s Kinom itekako odgovaraju. Bilo da se radi o tradicionalnim američkim saveznicima, poput Japana, Južne Koreje, pa i Tajvana (iako po pitanju potonje države Washington djeluje kudikamo opreznije zbog njezine specifičnosti), bilo o starim  i novim partnerima, poput Filipina i Vijetnama, Sjedinjenim Državama, zapravo, njihovi napeti odnosi s Pekingom osiguravaju permanentnu vojnu i diplomatsku nazočnost u propulzivnoj i, uz Bliski istok najvažnijoj regiji svijeta, kroz koju prolaze ključni pomorski putovi iz Tihog u Indijski ocean i dalje prema zapadu i obratno. A SAD u toj regiji, osim tradicionalnih partnera, u obuzdavanju širenja utjecaja Kine sada ozbiljno računa i na Australiju i Indiju. Nedavno je za novog američkog veleposlanika u Australiji, neuobičajeno,  imenovan, ni manje ni više nego donedavni zapovjednik američkog pacifičkog zapovjedništva, admiral Harry Harris, što dovoljno govori o američkim namjerama. Neposredno po stupanju na novu dužnost, Harris je u Kongresu pozvao SAD na „pripremu za rat s Kinom“ (http://www.independent.co.uk/news/world/americas/us-politics/us-military-china-admiral-harry-harris-pacific-regional-military-power-armed-services-committee-a8211466.html).

Međutim, svoje posredništvo u rješavanju jednog teritorijalnog spora Donald Trump na spomenutoj turneji ipak nije ponudio, iako bi ono bilo potrebnije nego za sva ostala zajedno, zbog goleme količine destruktivnog, razarajućeg pa i kataklizmičkog potencijala koje u sebi nosi. Radi se, naravno, o kinesko-indijskim teritorijalnim sporovima na pojedinim dijelovima granične crte između dviju mega-država na Himalajskom gorju. Dvije, po broju stanovnika najveće zemlje svijeta, prošlog su ljeta bile na rubu izbijanja novog velikog rata, kojeg su već vodile u nekoliko navrata sredinom XX. stoljeća. Geopolitika.News je o prošloljetnim dramatičnim trenutcima tada sačinila opširniju analizu  , a o tadašnjim napetim scenama na liniji razgraničenja mogu posvjedočiti i kadrovi iz videa kojeg dostavljamo ispod teksta.  Spomenuti događaj, vojne čarke i oštra politička retorika između Pekinga i New Delhija tada su itekako zabrinuli svjetsku stručnu javnost, ali je ta prijeteća kriza ipak posve neopravdano ostala u sjeni onih „tradicionalnih“ – poput sirijske ili afganistanske krize.

Indija je jedan od najboljih primjera nastavka premiještanja centara globalne ekonomije prema brzorastućim gospodarstvima zemalja u razvoju. Upravo te zemlje danas predstavljaju glavni motor globalnog rasta, a najupećatljivija je upravo Indija. Njezin BDP će do 2050.g. prema pojedinim procjenama previsiti isti pokazatelj Europske unije. Štoviše, Indija može predstavljati i ozbiljnu konkurenciju sadašnjem globalnom lideru – Kini – u borbi za prvo mjesto tj. položaj najjačeg svjetskog gospodarstva.

Svojih golemih gospodarskih potencijala svjesne su obje mega-države, a upravo je to danas najvažniji čimbenik koji ih sprječava da svoje teritorijalne nesuglasice rješavaju na primitivan – vojni način, koji, obje strane to jako dobro znaju, ni za jednu od njih ne može donijeti ništa drugo doli posvemašno stradanje, stagnaciju i propast.

Podsjetimo: sukob Indije, Kine i Butana počeo je 16. lipnja 2017.g., kada su indijski vojnici primijetili kinesko izvođenje građevinskih radova na spornom teritoriju spomenutog platoa.

Karta 1: Plato Doklam

Kineski radnici gradili su prometnicu koja bi Kini omogućavala širenje svog utjecaja na daljnji prostor, na teritorij na koji pretendira Butan, a ne Indija (ona po tom pitanju podupire Butan, bojeći se da bi Kinezi zauzimanjem Doklama imali pristup dominantnim točkama s kojih bi ugrožavali indijski teritorij na sjevero-istoku zemlje). Indija je vrlo brzo odgovorila na način da je New Delhi poslao vojsku u Butan, kako bi zaustavila daljnje građevinske radove, tražeći uspostavu statusa-quo. Indijska ministrica vanjskih poslova Sushma Swaraj tada je izjavila, da su „uzrok problema između dvije države aktivnosti Kine na onim mjestima koja imaju važnost za određivanje granica između Indije, Kine i Butana, i izgradnju ravnoteže između Indije i Kine u (indijskom, op. ZM.) sektoru Sikkim“.

Karta 2. Sektor Sikkim

Dijalog je, dodala je dalje, jedini način za izlaz iz stanja oko Doklama…, i to treba razmatrati u kontekstu bilateralnih odnosa.

Sa svoje strane, Kina je od Indije zatražila bezuvjetno odricanje od platoa Doklam, sve dok ne budu provedeni bilo kakvi važniji dvostrani pregovori, a državni su mediji počeli kampanju u kojoj su povremeno prijetili ratom, podsjećajući na sukob dviju država iz 1962.g. i ponižavajući poraz Indije u njemu.

New Delhi je bio vrlo odgovoran i suzdržan u nošenju s novonastalom krizom, nije gubio živce i odbijao je sudjelovati u eskalaciji sukoba kroz vlastitu neprijateljsku retoriku. Napetosti su nastavile rasti do 26. kolovoza, kada je postignut sporazum o povlačenju indijskih vojnika i obustavi izgradnje ceste od strane Kineza u spornoj zoni.

Povijesna uvjetovanost krize

Nemogućnost dviju država iznaći dogovor oko preciznog označavanja granične linije bio je uzrok čestog upada obiju strana na sporne pogranične teritorije.

Prisjetimo se, 2014. godine 500 kineskih vojnika upalo je na pogranični teritorij i zatražilo od Indije prekid gradnje melioracijskog kanala, izjavivši, kako se radovi odvijaju na kineskom teritoriju. Oko tisuću vojnika sa svake strane stajali su jedni nasuprot drugih, a napetost i naguravanja trajali su nekoliko dana, sve dok se države nisu dogovorile povući svoje vojnike.

Treba naglasiti kako je u smirivanju ovih posljednjih napetosti ključnu ulogu odigrao samit država BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR) koji se u rujnu te godine održao u Kini. Indijskom premijeru Narendri Modiju bilo je neugodno doći u Kinu u vrijeme dok se njihove vojske sukobljavaju na granici, a isto tako, kineskom vođi Xi Jinpingu bilo je neugodno biti domaćin samita na koji neće doći premijer jedne od najvažnijih članica BRIKS, i to u vrijeme kada se Kina nastojala prikazati u svjetlu globalnog gospodarskog lidera. Osim toga, nedolazak Indije značio bi početak kraja samog BRIKS-a, što bi narušilo ugled kineskog vođe upravo uoči kongresa kineske KP koji se održavao mjesec dana kasnije.

Na samitu BRIKS Modi i Jinping izjasnili su se o potrebi završetka napetosti nastale zbog platoa Doklam i sprječavanju ponavljanja tog problema, dogovorivši nove instrumente za učvršćenje sporazuma i pograničnoj sigurnosti te uspjevši pronaći zajednički jezik i tako praktički spasiti BRIKS. Također su izjavili o zajedničkom suprostavljanju ekonomskom protekcionizmu i potrebi zbližavanja na globalnoj razini.

Međutim, neovisno o riješenju krize oko Doklama i deklarativnom jedinstvu na samitu BRIKS, kao i osjećaju nove ravnoteže u kinesko-indijskim odnosima, i dalje ostaju aktivne one silnice koje ipak ukazuju na dovoljno mračnu perspektivu tih odnosa. Prije svega je riječ o strukturnoj, unutarnjoj politici. Naime, dvije zemlje s najbrže rastućim gospodarstvima djeluju unutar goleme azijske strateške platforme, koja se mijenja golemom brzinom, poput ostalog svijeta, u koji sada ulaze Sjedinjene Države s pozicije razdvajanja partnerstava koja im nisu, ili provociranja kriza koje su im jesu u nacionalnom interesu.

I Kina i Indija danas su vođene od strane nacionalističkih krugova i vođa koji žele snažniji utjecaj na globalnu politiku. Peking u gospodarskom razvoju Indije vidi svog glavnog konkurenta koji mu želi baciti rukavicu izazova. Kina nastoji unutar BRIKS-a pokrenuti inicijativu BRIKS Plus, nastojeći u mrežu te organizacije uključiti što veći broj zemalja, uključno Meksiko, Egipat i Tajland. Još je nejasno kako će se po tom pitanju postaviti ostale četiri članice koje se ionako jedva  nose s kineskim balansiranjem. BDP Kine u 2016.g. bio je dvostruko veći nego u ostale četiri članice. Na račun eventualnih novih članica kojima bi Peking mogao upravljati, dominacija Kine mogla bi postati apsolutna.

S druge strane BRIKS Indiji predstavlja platformu koja omogućuje kinesko djelovanje na višestranoj osnovi, njezinu  suradnju i dogovor s drugim zemljama, a ne djelovanje s pozicije monopoliste. BRIKS u tom smislu New Delhiju predstavlja instrument upravljanja vanjskim čimbenicima (pozitivnim i negativnim) eksponencijalonog kineskog rasta.

Ali sve će ipak ovisiti o ponašanju Kine. Ukoliko ne dođe do smirivanja političke strasti, nema nikakvog stvarnog jamstva  za dugoročnu stabilnost pograničnog područja dviju mega-država i ne pojavljivanja novih incidenata. Čini se ipak kako je Peking spreman na smirivanje tenzija, ali to nikako ne znači da on i dalje neće budno pratiti velikog indijskog konkurenta, poglavito ukoliko bi se on previše približio Sjedinjenim Državama, a što Washington nastoji postići, barem kada jeriječ o dugoročnoj osnovi.

Nedavno američko pozivanje i pristanak Indije da se umjesto Pakistana uključi u afganistanski mirovni proces na strani SAD-a i Kabula, već stvara nervozu kod vječitog indijskog suparnika Pakistana ali i Kine. Kineski odgovor bio je munjevit. Nakon višegodišnjih pregovora s Islamabadom, Kina je upravo ovih tjedana počela s izgradnjom dviju strateški izuzetno važnih vojnih baza u Pakistanu – pomorske baze u Jawali i zrakoplovne u blizini Gwadara, nedaleko od iranske granice i strateškog ulaska u Hormuški tjesnac. Iako je taj potez prije svega usmjeren na zaštitu kineskih gospodarskih interesa na Bliskom istoku, i istočnoj i jugo-istočnoj Africi, on itekako može utjecati na geopolitičke i vojne odnose snaga u geostrateški i geoprometno prevažnom Indijskom oceanu. Oceanu ,kojeg SAD nastoji zadržati pod svojim nadzorom upravo stavljanjem Indije pod svoje partnersko kormilo.

Međutim, Indija je ogromna zemlja koja će, to je sasvim sigurno, biti u stanju voditi samostalnu vanjsku politiku.  Pretpostavljam kako New Delhi u tom smislu neće učiniti rizičan potez „stavljanja svih jabuka u istu košaru“, već da će voditi višesmjernu vanjsku politiku na način, da će odabirati i uzimati za sebe samo ono što najviše odgovara indijskim nacionalnim interesima, ne želeći se pritom zamijerati najvažnijim globalnim silama, ali niti dati uvući u sukob s nekom od njih za tuđe interese i na svoju štetu. Multipolarnost svijeta upravo se stvara pred našim očima, a Indija će, svakako, biti jedan od važnijih polova – za sada samo na regionalnoj razini. A Kina se u tom smislu već pozicionirala i na globalnoj razini.

 

Jučer je kineski predsjednik Xi Jinping, u svom trosatnom govoru na partijskom kongresu, između ostalog, kazao, kako je Kina postala svjetska velesila i kako je došlo vrijeme da ona preuzme središnje mjesto u svijetu i sukladno tome pridonese njegovom daljnjem razvoju.   

I dok danas iz Sjeverne Koreje na adresu SAD-a stižu nove prijetnje kroz riječi, kako se Amerikanci moraju pripremiti na „neočekivani i nevjerojatni udar“ (u kontekstu najnovijih američko-južnokorejskih vojnih vježbi koje traju od 16.-20. listopada, a predvodi ih američki nosač zrakoplova „Ronald Regan“), ništa manje teške riječi stižu i od strane američkog državnog tajnika Rexa Tillersona – ali usmjerene prema Kini.

Čelnik State Departmenta, nastupajući u američkom Centru za strateška i međunarodna istraživanja (CSIS), jednoj od vodećih analitičkih institucija u SAD-u, u svom govoru, naslovljenom kao „Definiranje naših odnosa s Indijom u slijedećem stoljeću“ (Defining Our Relationship with India for the Next Century”), iznio je viđenje američke strategije prema Indiji i govorio o američkom partnerstvu s tom zemljom.

Pritom je Tillerson izjavio, kako aktivnosti Kine predstavljaju jedan od izazova SAD-u i „međunarodnom poretku“, usporedno s terorizmom i sjevernokorejskim raketno-nuklearnim programom.

Zanimljivo je kako su te riječi izrečene svega desetak dana nakon što je državni tajnik boravio u službenom posjetu Pekingu, ali i u vrijeme najvažnijeg kineskog političkog događaja posljednjih godina – zasijedanja 19. kongresa kineske Komunističke partije, na kojem je jučer kineski predsjednik Xi Jinping, u trosatnom govoru, između ostalog, kazao, kako je Kina postala svjetska velesila i kako je došlo vrijeme da ona preuzme središnje mjesto u svijetu i sukladno tome pridonese njegovom daljnjem razvoju.

Štoviše, ova kontroverzna Tillersonova izjava bila je praktički prva programska izjava Trumpove administracije o planovima daljnjeg razvoja odnosa s Indijom.

U svom govoru Tillerson je kazao kako su SAD i Indija uspostavili diplomatske odnose prije 70 godina, i kako je „krajnje važno da u slijedećih 100 godina Indijsko-Tihooceanska regija ostane slobodna i otvorena“.  Predsjednik Donald Trump i premijer Narendra Modi, „kao niti jedni drugi vođe prije njih, namjeravaju izgraditi ambiciozno partnerstvo“, kazao je državni tajnik, dodavši, kako su dvije zemlje stale jedna uz drugu u borbi s terorizmom. Također, nastavio je dalje, „u svijetu nema takvih dviju država, koje podupiru inovacije, kao SAD i Indija“.

Međutim, ključni aspekt Tillersonovog nastupa u washingtonskom analitičkom centru CSIS-u ipak je bila kritika NR Kine. Osim što ju je stavio u isti red s islamističkim terorizmom i Sjevernom Korejom, Tillerson je izjavio kako se „Kina podigla skupa s Indijom, ali to je učinila manje odgovorno“.  „Naši narodi su dva središta stabilnosti na različitim dijelovima svijeta, koji se zalažu za veću sigurnost i razvoj naših građana i ljudi čitavoga svijeta. Pred nama stoje ozbiljni izazovi i opasnosti: problem terorizma, koji prijeti čitavom svijetu. Testiranja nuklearnog oružja i balističkih raketa od strane Sjeverne Koreje predstavljaju javnu i neposrednu ugrozu sigurnosti SAD-a, naših azijskih saveznika i drugih naroda. I sam međunarodni poredak, koji je pozitivno utjecao na razvoj Indije, podvrgnut je pritisku. Kina, dižući se istodobno s Indijom, učinila je to s manjom odgovornošću, sve češće podrivajući međunarodni poredak. Provokativni potezi Kine u Južno-kineskom moru neposredno bacaju izazov svjetskom poretku i pravilima za koje se zalažu SAD i Indija. SAD zastupa konstruktivne odnose s Kinom, ali mi nećemo odstupiti zbog izazova koje Kina predstavlja za međunarodni poredak, podrivajući suverenitet susjednih zemalja protiv interesa SAD-a i naših saveznika.“

Ove oštre riječi čelnika State Departmenta potvrđuju analitičke teze prema kojima Sjedinjene Države zauzimaju smjer prema jačanju partnerstva s Indijom, kao protutežu jačanja položaja Kine u Azijsko-tihooceanskoj regiji.

Tillersonovo izvješće jasan je signal i o pomaku američke vanjsko-političke strategije u spomenutoj regiji. Umjesto prijašnjeg i neuspjelog „oslanjanja na Aziju“ („pivot to Asia“) prethodnog predsjednika Baraka Obame objavljenog 2011.godine, Trumpova administracija teži učvršćenju bilateralnih odnosa odvojeno s pojedinim azijskim državama, ne vodeći više računa o širim regionalnim partnerstvima. O tome najbolje svjedoči američki izlazak iz Tihooceanskog trgovinskog partnerstva odmah po dolasku Donalda Trumpa na čelni položaj Bijele kuće početkom ove godine.

Sjedinjene Države pritom pojačavaju retoriku o navodnoj kineskoj ugrozi mnogim azijskim zemljama, u sklopu njezine  „ugroze međunarodnom poretku“, u kojima posebno mjesto zauzima Indija (kao potencijalno najveći kineski regionalni suparnik), a onda i Vijetnam i druge zemlje koje imaju teritorijalne sporove s Kinom. Također se politički i medijski intenzivira i praćenje stanja u Mjanmaru vezano uz problematične poteze središnje vlade prema tamošnjoj manjinskoj muslimanskoj zajednici (što je izazvalo oštre političke reakcije brojnih muslimanskih zemalja svijeta), pričemu Washington vrlo dobro zna kako je Mjanmar strateški važna država za Kinu, u kojoj ona ima svoje vojne baze i preko koje neposredno ulazi u Indijski ocean, zaobilazeći time sporna područja Južno-kineskog mora i otvarajući si neometan  pomorski put prema Africi i Bliskom istoku. U analitičkim krugovima nije nepoznanica kako je i ljetošnja eskalacija kinesko-indijskih odnosa na spornim teritorijima himalajskih visova i bespuća, koja je opasno prijetila novim ratom između dviju država u tim prostorima (od kojih je posljednji vođen 60.-ih godina prošlog stoljeća i u kojem je pobijedila Kina), također u interesu Washingtona (vidi link ispod teksta, prije videa). Od tog rata na svu sreću neće biti ništa, o čemu će Geopolitika.News uskoro izraditi zasebnu analizu. I indijske i kineske elite su dovoljno sazrijele da znaju prepoznati pozadinu ali i uvidjeti i predvidjeti budući razvoj događaja, pri čemu im međusobni rat (koji bi, za razliku od prethodnog, mogao uključiti i elemente atomskog naoružanja kojim sada raspolažu obje strane i time prerasti u regionalnu kataklizmu), sigurno nije u interesu.

Osim toga, kada Rex Tillerson govori o ugrozi međunarodnog poretka, onda je dio te „ugroze“ svakako i sama Indija, koja je s Kinom, Rusijom, Brazilom i Južnoafričkom Republikom dio bloka BRIKS, uključno i njegove Banke za razvoj koju Zapadni analitičari ali i američka financijska elita označavaju alternativom i ugrozom po WB i MMF, iza čijih upravljačkih poluga stoji Washington. Indija je također članica sve moćnije Šangajske organizacije (ŠO) na čelu s Kinom i Rusijom i td. Indija je jednostavno prevelika država da ne bi bila u stanju voditi višesmjernu vanjsku politiku, tražeći za sebe najpogodnije uvjete svoga razvoja i uzimajući od svakoga ono što po sebe smatra pozitivnim i korisnim. U tom smislu New Delhi svakako protežira i korisno strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, uključno i vojnu suradnju i kupovinu modernog američkog naoružanja, diverzifikaciju uvoza nafte kroz predstojeću kupovinu i one američke, ali to sve nikako ne znači kako će on zbog toga smanjivati, prekidati, a kamo li sutra ratovati protiv onih država u regiji koje Washington smatra svojim suparnicima ili, kako se to diplomatski uvijeno kaže – onima koji predstavljaju „ugrozu američkoj i svjetskoj sigurnosti i poretku“.

Zbog svega ovog neće trebati čekati iduće stoljeće za analizu nove američke strategije i razine i kvalitete američko-indijskih odnosa. Sve će biti jasno i vidljivo već u slijedećih nekoliko godina, pričemu se nikako ne mogu oteti dojmu kako je u svijetu već uspostavljen multipolarni sustav odnosa i utjecaja, a da su ovakvi istupi, poput današnjeg Tillersonovog, samo predstava za javnost, a još više za američke gospodarske i financijske elite koje se teško mire s gubitkom globalne dominacije i nužnom preraspodjelom moći i interesa s drugim velikim igračima.

Zoran Meter: KINA I INDIJA NA RUBU IZBIJANJA RATA (Video)