Europa

Preko afere Skripal i sada sa otvorenom vojnom intervencijom u Siriji zajedno s Francuskom pod američkim patronatom, Velika Britanija otvara svoje  post- Brexitovsko pozicioniranje u Europi. Afera s ishlapljelim bivšim ruskim i tko zna čijim sve obavještajcem Skripalom bila je samo uvod kojim je Velika Britanija iznudila potporu Europske unije, ubrzala proces povezivanja s Francuskom u cilju slabljenja francusko-njemačke osovine kao okosnice buduće EU,  a vojna intervencija na Levantu, nimalo slučajno,  zajedno s Francuskom početak je realizacije nametanja nove uloge Velike Britanije u europskim poslovima. London se,  uz američku podršku, zapravo  nameće kao ratni predvodnik Europe.

Već smo ranije ukazivali da Velika Britanija Brexitom ne namjerava ništa izgubiti, da to nije slučajni proces kao rezultat neobjašnjive volje britanskih birača , već je riječ o složenoj operaciji jačanja britanskog i američkog utjecaja u Europi. Njegov cilj je onemogućavanje ili barem odgađanje pretvaranja Europske unije u geopolitički  funkcionalnu cjelinu,  koja bi jednoga dana mogla ugroziti globalne  angloameričke interese . Sa stajališta klasične geopolitike riječ je o sukobu pomorskih sila Rimlanda s kontinentalnim silama Hearthlanda, odnosno euroazijske kopnene mase za njegovom  kontrolom. Pomorske sile, Velika Britanija i njezin Commonwealth koji zajedno sa SAD-om čine tzv. anglosferu, kako bi to postigle prije svega moraju ograničiti moć Njemačke, slomiti bilo kakvo povezivanje Njemačke s Rusijom i ometati jačanje Europske unije prije svega udarom na franko-njemačku poveznicu odvajanjem  Francuske od Njemačke. Nije riječ ni o kakvoj misaonoj konstrukciji nego realnim odnosima na velikoj geopolitičkoj šahovskoj ploči.  Posebni odnosi Velike Britanije, SAD-a, Australije, Novog Zelanda i Kanade nisu samo utvrđeni u dokumentima nego se efektivno provode u zajedničkom   političkom i vojnom djelovanju. Washington, London i Canberra  redovito razmjenjuju  obavještajne informacije koje se ne djele s drugim saveznicima pa niti onima iz NATO-a.

Afera Skripal, sa svim svojim nelogičnostima, poslužila je demnostraciji britanskog utjecaja na Europu i države one iste EU koju ona napušta iznuđujući njihovu podršku u svjesno i planirano induciranom sučeljavanju s Rusijom oko pojedinca kojega su  po svim pravilima zanata britanske  sigurnosne i obaještajne službe trebale štititi. Očito, ili ga nisu štitile, ili su ga zlouporabile, ili su ga namjerno ostavile kao nezaštičeni mamac. Kako bilo London je postigao postrojavanje država članica EU pred simbolima svoje moći i njihovo izražavanje nedvojbene potpore Velikoj Britaniji. Dakako, to ne bi postigao da iza njega ne stoji Washington koji je pritisnuo one članice EU koje je trebalo malo više uvjeravati, nakon čega je uslijedilo veliko preseljavanje diplomatskog osoblja u smijeru Rusije ali i obrnuto. Demonstriran je, zapravo, novi autoritet Velike Britanije u europskim pitanjima i to upravo na najosjetljivijem području nacionalne sigurnosti i obaještajnog i vojnog pariranja Rusiji na europskom prostoru. Time je prvi put uspješno provjeren koncept koji je i sam bit Brexita, a to je jačanje utjecaja Velike Britanije u Europi kroz povećani manevarski prostor nakon oslobađanja od svih ugovornih obveza i unutarnjih pravila Europske unije. Kada Velika Britanija uistinu napusti EU ova agenda će doći do punog izražaja,  a afera Skripal, odvlačenje Francuske od Njemačke i njezino uključivanje u anglo-američku vojnu intervenciju u Siriji, koju je Njemačka izričito odbila, tek je proba onoga što će London u Europi dalje činiti. Nipošto ne treba zanemariti činjenicu da je operacija Londona oko Skripala i sada ratno djelovanje u Siriji zasjenila sve što su Mercel i Macron planirali učiniti nakon što Mercel ponovo preuzme kancelarsku funkciju. Macron je strpljvio čekao da Mercel stupi u punu funkciju kako bi zajedno s njom formulirao novu Europsku uniju, baziranu prije svega na okosnici Pariz- Berlin. I kada je kancelarka Mercel ponovo postala funkcionalna, umjesto razgovora o transforamciji EU ona i Macron su bili prisiljeni organizirati političku potporu Velikoj Britaniji oko Skripala i sučeljavanja s Rusijom. Od tada ništa drugo i ne rade osim prilagođavanja britanskim nametnutim temama, a planirana reorganizacija Europske unije gurnuta je u sasvim drugi plan.

Tako djeluje nova globalna Velika Britanija, koja pokušava oko sebe i tema koje ona nameće okupiti sve članice Europske unije kako bi uz potporu Washingtona imalo odlučujuću ulogu u kreiranju europske politike. Velika Britanija za sada je pokazala svoj utjecaj unutar Europske unije ne samo kroz slučaj Skripal nego i uvlačenjem Francuske u sirijsku vojnu intervenciju.

Danas Skripal  i Sirija , sutra nešto drugo i tako u beskraj.  Istovremeno Velika se Britanija pokušava vratiti na stare kolonijalne puteve i opet u potporu Washingtona polako, ali sigurno vraća vojne efektive na prostore na kojima se prostiralo nekadašnje britansko kolonijalno carstvo, prema Bliskom istoku  i Indopacifičkoj regiji gdje trebaju pomoći američkim snagama u konfrontaciji s Kinom. Istovremeno, izgradnjom pozicija na tim smjerovima kojima se prostiru i ključni njemački geoekonomski i geopolitički interesi stavlja se pod kontrolu  daljnja projekcija njemačkih i interesa EU na tim prostorima. Smjer projekcije prema Rusiji zatvoren je ukrajinskom krizom.

Indikativno je da su oba slučaja koja su poslužila Velikoj Britanija za demonstraciju nametanja svoga vodstva Europskoj uniji odnosno europskim državama utemeljena na istoj shemi- ruski bojni otrov i potom  reakcija koja proizvodi učinke solidariziranja svih  u Europi s Washingtonom i Londonom i okupljanje oko njih na zajedničkom djelovanju protiv nastale opasnosti.

U slučaju Sirije Njemačka je povukla crtu koju ne želi prijeći što samo pokazuje da Njemačka jako dobro zna što se događa i što Velika Britanija i njeni partneri pokušavaju postići. Da je tomu tako vidljivo je i iz komentara Barbare Wesel objavljenoga 24. ožujka u poluslužbenom Deutsche Welle-u. U članku se kaže: “Britanska premijerka je europsko zajedništvo (oko afere Skripal-op.a.) proslavila kao osobnu pobjedu ali kiti se tuđim perjem. Godinu dana prije izlaska svoje zemlje iz EU, May je, ni kriva ni dužna, profitirala od europske solidarnosti“. U nastavku autorica inače bliska političkom krugu kancelarke Angele Merkel jasno poručuje da takva solidarnost ima svoje granice i da je upitno hoće li je London moći dobiti nakon napuštanja EU. Barbara Wesel upozorava: “Unatoč svim zaklinjanjima Therese May da će i nakon Brexita postojati sjajno partnerstvo na sigurnosnom planu jasno je kako će Velika Britanija nakon što postane odvojena od Europske unije i kada London više ne bude sudjelovao na sastancima na vrhu EU, ta zemlja izgubiti na utjecaju i to dramatično.“ Deutsche Welle svojim tekstom poručuje da je s njemačkog stajališta trenutni trijumf  Velike Britanije ipak rezultat volje vodećih država Europske unije i Njemačke, a ne pritiska sa strane i da je velika mogućnost  da će Londonu takva potpora biti uskraćena kada konačno napusti članstvo EU. No s druge strane veliko je pitanje hoće li Njemačka i članice EU uspjeti odoliti britanskom pritisku podržanom od Washingtona jer će Velika Britanija u nastavku svoje djelovanje usmjeriti preko struktura NATO-a i europskog obrambenog  i sigurnosnog sustava gdje će pokušati nametnuti svoju vodeću ulogu. Na tom planu će uvijek u prvi plan gurati svoje globalne interese i pothranjivati agendu svog pretvaranja u tzv. globalnu Veliku Britaniju. Pa to je, uostalom, i  raison d’être  samog Brexita , otvaranje većeg manevarskog prostora Velikoj Britaniji unutar Europe, kao jednog od preduvjeta jačanja Velike Britanije na globalnom planu i njenog pretvaranja u savezništvu s Washingtonom u globalnu silu nazočnu na svim morima i na svakom kriznom žarištu diljem svijeta.

U tom cilju Velika Britanija je pokrenula intenzivnu kampanju sklapanja bilatelarnih sigurnosnih i obrambenih sporazuma s pojedinim članicama Europske unije nakon što je to učinila sa Turskom. Na prostorima Bliskog istoka i Indopacifičke regije gdje se prostiralo britansko kolonijalno carstvo i na kojima pokušava obnoviti utjecaj, reaktiviraju se stari i gotovo zaboravljeni obrambeni savezi i pokušavaju stvoriti nova vojna partnerstva.

Na europskom kontinentu politika Velike Britanije, udarajući na osovinu Berlin- Pariz, oslanja se prije svega na uspostavu što snažnije vojne suradnje s Francuskom, udaljavajući je istovremeno od Njemačke. Na tome London intenzivno radi još od 2010. godine. Sredinom siječnja ove godine konačno su Velika Britanija i Francuska potpisale novi obrambeni  ugovor. Tom prigodom u zajedničkom priopćenju, prilično neugodno za Njemačku, neskriveno su aludirali na 1. svjetski rat „Kada su se naše postrojbe borile rame uz rame u obrani zajedničke vjere u slobodu i otporu protiv agresije.“ Neposredno prije ugovora s Francuskom London je uspio sklopiti bilateralni  vojni sporazum s još jednom državom članicom EU. U prosincu 2017. godine Velika Britanija zaključila je vojni sporazum o suradnji s Poljskom. Taj sporazum ne uključuje samo suradnju na području obrambene industrije već uključuje i zajedničku vojnu obuku i razmjenu obavještajnih informacija. Također uključuje i suradnju u unaprjeđenju internetske sigurnosti. London i taj sporazum  s Poljskom stavlja u povijesni kontekst. „Nikada nećemo zaboraviti poljske vojnike koji su se s našim snagama borili tijekom 2. svjetskog rata u sjevernoj Africi i u kontinentalnoj Europi, niti poljske pilote koji su zajedno  s nama branili naše nebo u ime slobode i demokracije u Europi“ – izjavila je britanska premijerka Theresa May u priopćenju prigodom potpisivanja sporazuma.

Prvi plodovi britanskog djelovanja po okosnici Berlin-Pariz više su nego uočljivi. Nakon sječanjskog vojnog sporazuma s Velikom Britanijom, Francuska, zajedno s njom i SAD-om vojno udara po Siriji prisjećajući se valjda davnih dana zajedničkih borbi iz 1.svjetskog rata ali zacijelo i dana svoje kolonijalne  vladavine nad Sirijom. Istovremeno drugi kraj europske osovine Berlin izričito je odbio sudjelovanje u vojnoj intervenciji. Velika Britanija s Washingtonom iza leđa očito je već djelomično postigla svoje ciljeve. A što će tek uslijediti na europskom kontinentu i u okviru Europske unije  ako se zna da je ovo što se događa tek uvod, odnosno pripremna faza nove  angloameričke politike prema Europskoj uniji?

Novi vojni sporazumi održavaju temeljne elemente stare britanske strategije . S jedne strane Velika Britanije je uvjek nastojala onemogućiti pojavu neke integrirane kontinentalne moći koja bi predstavljala konkurenciju njezinim europskim i globalnim interesima. U današnjem vremenu riječ je o Europskoj uniji čije potencijale prerastanja u funkcionalnu europsku  ekonomsku, diplomatsku i vojnu  silu pa je stoga i temeljni cilj Velike Britanije ograničiti ili barem pod svojom kontrolom držati njezin razvoj i potencijal  uspona  prema globalnoj sili. S druge strane London je oduvjek, pa i sada, u suradnji  s Washingtonom nastojao spriječiti bilo kakvu blisku njemačko-rusku suradnju. To su osnovni parametri po kojima udara današnja britanska politika usklađena s politikom saveznika iz Anglosfere. Jednostavno rečeno – onemogućiti  stvaranje bilo kakve kontinentalne sile koja bi mogla vladati euroazijskim kopnom ili Hearthlandom.

Stoga će Velika Britanija nastaviti po agendi koja je do sada u svojim početnim fazama pokazala učinke. Straegija Velike Britanije nakon izlaska iz zajedničkog europskog, ekonomskog i geopolitičkog sporazuma i na njemu utemeljenog sigurnosnog sustava nastavit će se sklapanjem pojedinačnih  gospodarskih ali prije svega vojnih i sigurnosnih sporazuma s pojedinim  dražavama članica. Vojni sigurnosni sporazumi posebno intenzivno će se sklapati u prvo vrijeme nakon dovršenja Brexita, oslanjajući se pri tom ne nezaobilaznu ulogu Velike Britanije, podržane posebnim odnosima s Washingtonom unutar NATO-a. Nakon toga slijedi  gospodarska kampanja utemeljena također na bilateralnim gospodarskim sporazumima s pojedinim državama članica koje će joj osigurati sposobnost manipuliranja različitim državama unutar EU i utjecaj na ukupnu politiku kontinentalne Europe. Sve se to uklapa u veliku britansku strategiju o kojoj smo već pisali, povratka na stare imperijalne rute i stvaranja tzv.globalne Velike Britanije.

 

Na upravo završenim parlamentarnim izborima u Mađarskoj, Viktor Orban, dosadašnji premijer, uvjerljivo je osvojio još jedan mandat. Političar koji je „zaigrao“ na kartu otpora MMF-u, Europskoj komisiji i Sorosu, odbio provoditi „strukturne reforme“ i uvoziti izbjeglice, ostvario je, prema vlastitim riječima, „povijesnu pobjedu“. Naime, njegova stranka Fidesz, u koaliciji s Kršćansko-demokratskom narodnom strankom (KNDP), osvojila je 134 zastupnička mandata, od ukupno 199 u mađarskom parlamentu. Proeuropske i liberalne stranke doživjele su neviđeni poraz zbog čega su njihovi čelnici podnijeli ostavke. Oni izbore smatraju nepoštenim, zabrinuti su zbog skretanja Orbanove vlade s „europskog puta“ zbog čega bi, smatraju, Mađarska mogla osjetiti političke i ekonomske posljedice.

Izbori su, na žalost Europske unije, pokazali da Viktor Orban, kao najkontraverzniji lider Europe, uživa veliku potporu mađarskih građana, ali i vlada ostalih zemalja Višegradske skupine: Poljske, Češke, Slovačke, koje su se udružile u „pokretu otpora“ Bruxelessu. Orbanova pobjeda zasigurno je najveći izazov Europske unije u njenoj politici proširenja: „orbanizacija“ Europe nezaustavljiv je proces koji će nesumnjivo proizvesti dalekosežne posljedice na odnose nove i stare Europe. Prema riječima njemačkog analitičara Volkera Wagenera, Orbanova Mađarska predstavlja model raspada liberalnih vrijednosti u Europi nakon 1945. Naime, Orban se svrstava u red „novih odmetnika od demokracije“, poput Putina, Trumpa ili Erdogana, koji su „prirodni neprijatelji“ onoga što se desetljećima smatralo neupitnom poveznicom ujedinjene Europe: demokracije, slobode mišljenja, medija i pravne države. Međutim, liberalni Zapad, napokon bi trebao razumijeti da je posthladnoratovski „uspostavljeni konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njene univerzalne primjene kao konačnog oblika ljudske vladavine“ (Fukuyama, 1989) na kraju, zbog čega je Orbanova „neliberalna demokracija“, koja ističe vlastiti nacionalni interes, suverenost Mađarske, nacionalni ponos i ne upada u zamke multikulturalnog duha Europske unije, osvojila povjerenje i snažnu potporu građana.

Iako je Orban bio na čelu uspješne koalicijske vlade u razdoblju od 1998. do 2002.g. koja je Mađarsku pridružila NATO-u, smanjila inflaciju i stabilizirala gospodarsku situaciju, izbore je izgubio od Ferenca Gyurcsanyja i koalicije lijevo liberalnih stranaka.

Njegov politički uspon, zapravo, kreće od 2010.g. kada je pobijedio, tada već omraženog, socijalističkog premijera koji je neprestano obmanjivao vlastiti narod o napretku Mađarske, iako je zemlja bila teško pogođena globalnom recesijom i na rubu gospodarskog sloma – prva zemlja Europske unije kojoj je bio nužan kredit MMF-a.

Mađarska je, kao i Hrvatska, u procesu privatizacije rasprodala većinu tvrtki u državnom vlasništvu, nakon čega je ovisnost o stranim izvorima financiranja rezultirala dugom od 80 milijardi eura (2010.). Na zaprepaštenje Europske komisije i međunarodnih financijskih institucija kao čuvara svjetskog lihvarskog ekonomskog poretka, tada novi mađarski premijer, Viktor Orban, 2011.g. uspostavio je nadzor nad Središnjom bankom. To je bio razlog zbog kojeg se sukobio s čuvenom „Trojkom“ koja je upravo Mađarsku namjeravala pritisnuti i „zadaviti“ mjerama štednje i tzv. strukturnim reformama (što je malo poslije učinila s Grčkom). Mađarska je postala prva europska država koja je službeno zabranila sve Rothschildove banke koje djeluju u zemlji, a nakon što je prije vremena otplatio kredite MMF-u u cjelosti, Orban je zatvorio ured MMF i protjerao ga iz zemlje, naglasivši pri tom da je Mađarska neovisna i suverena zemlja. Orban je nacionalizirao i privatni mirovinski fond, a osobitu je popularnost građana stekao kada ih je „spasio“ rasta kredita u podivljalim švicarskim francima. Naime, rast tečaja švicaraca najviše je pogodio Mađarsku u kojoj je 2011. godine preko 80% stambenih kredita bilo vezano uz franak. Orbanova je vlada, za razliku od hrvatske Vlade, uspješno zaštitila korisnike ovih lihvarskih „proizvoda“, na način da su krediti konvertirani u domaću valutu po tečaju na dan uzimanja kredita, a banke prisiljene platiti odštetu za nepravedno određene i naplaćene kamate. Mađarska je vlada nakon toga zabranila kredite u stranoj valuti, a prema poreznoj reformi bankama, osiguravajućim društvima i korporacijama uveden je porez. Ekstraprofiti stranih kreditora i korporacija time su poništeni, a nacionalizacijom plinskih i komunalnih poduzeća, Vlada je cijene komunalnih usluga za kućanstva smanjila za više od 10%.

Orban je ovim mjerama jasno pokazao kako odbija provoditi politiku liberalizacije cijena, mjere štednje i tzv. strukturne reforme, koje je označio kao „kolonizatorske politike Zapada koje su upropastila sve narode koji su pristajali na njihovo provođenje“.

Viktor Orban kao mađarski premijer dotakao se i „tabu“ teme – ustvrdio je kako je liberalna demokracija mrtva („Era liberalizma je gotova“), kako želi graditi Mađarsku na nacionalnim temeljima po uzoru na Rusiju i Tursku. Na udaru su se našli i mediji! Naime, Orban je uveo i  nadzor državnih medija, a onim privatnim uskratio je licencu djelovanja ukoliko propagiraju neprirodne vrijednosti strane „mađarskom načinu života“, i neovisnim privatnim radio i televizijskim postajama zabranio vođenje predizbornih rasprava.

Usvojeni amandmani na mađarski Ustav u ožujku 2013.g., koje je podržala većina zastupnika, ograničili su ovlasti Ustavnog suda, ali i odmakli Mađarsku od europskih pravnih normi (zakonodavstva EU), načela vladavine prava i europskih standarda (tzv. „europskih vrijednosti“). Sloboda govora ograničena je „ako vrijeđa ponos mađarske nacije“. Vlada je uvela i praksu potpuno različitu od drugih istočnoeuropskih članica EU-a iz kojih se visokoobrazovani kadar po završetku studija masovno iseljava. Naime, studenti po završetku školovanja trebaju ostati u Mađarskoj u razdoblju koliko je trajalo njihovo školovanje. U protivnom državi plaćaju trošak njihovog visokog obrazovanja.

Mađarski se premijer odbio pridržavati presude Europskog suda koji je naložio da Mađarska primi 1294 izbjeglice u skladu s europskim kvotama o raspodjeli. Migrante je nazvao „osvajačima“, a europske birokrate osobito je raspametila kampanja „Stop Soros“ koju je Orban proveo pred posljednje izbore. Naime, nakon što je državno odvjetništvo Ruske Federacije u studenom 2015.g., proglasilo Fond „Otvoreno društvo“ nepoželjnim u zemlji, i Viktor Orban počeo je propitivati utjecaj NGO’S-a kojim upravlja Soros na političke procese u Mađarskoj. Prema mađarskom premijeru „jedina mreža koja posluje kao mafija u Mađarskoj je ona Georga Sorosa“. Orban se hrabro suprotstavio i planovima Angele Merkel i EK o masovnoj migraciji, izgradio je učinkovit granični zid i razotkrio mrežu europskih političara koji se smatraju pouzdanim saveznicima Georga Sorosa.

Soroseva mreža, nesumnjivo, podsjeća na klasično venecijansko crno plemstvo, a njegov tajni utjecaj kojim prisvaja vlast i suspendira demokraciju, postavlja premijere i predsjednike unutar EU, sve izravnije postaje prijetnja europskoj demokraciji. „Open Society Fond“ osnovan je daleke 1979.g. s ciljem promocije demokracije i ljudskih prava, međutim u nešto manje od četiri desetljeća postojanja, kao institucija izvan sustava ili „fantomska institucija“, Fondacija je razvila djelovanje kroz nevladin sektor, vrlo problematično s aspekta demokratske legitimacije. „Open Society“ često izravno podriva suverenitet država, zaobilazi demokratske institucije i većinsku volju naroda izraženu na izborima. Soros se rukovodi načelom slaba država – jako civilno društvo što vodi stvaranju sustava u kojem bi NVO putem slabljenja i razaranja nacionalne države zapravo trebale pružiti legitimitet budućem uzvišenom projektu – globalnoj vladi. „Open society“ danas potpomaže organizacije koje se bave migrantima i osiguravaju koridore migrantskih ruta (500 milijuna dolara), a DC Leaks otkrio je brojne dokumente koji otkrivaju Sorosove planove za realizaciju europske migrantske krize. Ova agenda, poglavito najnovija vijest o silnom novcu koji je Soros spreman uložiti u politički preobražaj svijeta, izazvala je šok među demokratski izabranim čelnicima diljem svijeta koji strahuju da će Sorosev novac biti upotrebljen za potkupljivanje političara i novinara, s ciljem njihovog svrgavanje s vlasti.

S druge strane, Orban je suverenist, zagovara jake institucije države, a protiv Sorosa i političara iz Bruxelessa, Pariza i Berlina koju ugrožavaju Mađarsku i Europu namjerava se boriti svim sredstvima. Novim zakonima Orban uvodi nadzor nad organizacijama civilnog društva koje potiču ilegalnu migraciju. Naime, prema prijedlogu zakona, sve nevladine organizacije koje se bave migrantima trebaju se sudski registrirati i redovito podnostiti izvještaje o svojoj djelatnosti. Ukoliko su financirane iz inozemnih izvora, podliježu plaćanju poreza od 25%, može im se zabraniti pristup osam kilometara širokom pojasu uz vanjske granice Schengenskog područja, a njihovim stranim partnerima ulazak u zemlju.

I na kraju, noćna mora Europske komisije jesu bliske veze Orbana i Putina koje svoje krakove šire i na susjedne zemlje Europe. Naime, ostavka slovenskog premijera Mira Cerara na funkciju predsjednika vlade Slovenije, između ostalog, u uskoj je vezi s mogućnošću zajedničkog ulaska ruskog, mađarskog i kineskog kapitala u realizaciju trenutno najvažnijeg slovenskog državnog, ali i regionalnog projekta – izgradnju željezničke pruge između čvorišta Divača, na talijanskoj granici, i luke Koper.

U svakom slučaju, Bruxeless se sada suočava s Mađarskom, zemljom članicom Europske unije smještenom u središtu kontinenta koja postupno propituje, na neki način i odustaje od liberalnih vrijednosti zapadnog ekskluzivnog kluba. Viktor Orban, kao protu-imigrantski, nacionalistički lider, predstavlja veliki izazov za EU.

 

 

 

 

 

 

Nakon brojnih analiza američkih i britanskih think-thankova koje su se u protekloj godini svesredno bavile Balkanom, na potezu su „domaći“ kauboji ili politički akteri koji zacrtane planove, „preporuke“ za rasplet regionalne krize napokon moraju provesti. Geopolitičke odnose na Zapadnom Balkanu, pored (malignog) ruskog utjecaja, usložnjava i pojava Kine koja na ovim prostorima nikad nije bila prisutna, te novi, turbulentni američki odnosi s Turskom, državom koja kontrolira neke od najvažnijih geopolitičkih pozicija u svijetu – Bospor i Dardanele.

Albanski premijer Edi Rama, nedavno je u kosovskom Parlamentu, predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznijeta prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja da objedine teritorij. Politički lideri obje zemlje žele to učiniti prije mogućeg ulaska Kosova i Albanije u EU (?), budući da isto neće biti moguće nakon pridruživanja. Odnosi između Kosova i Albanije već sada su vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina.

Plan integracije Albanaca u Veliku Albaniju ili „prirodnu“ Albaniju pripremljen je već krajem 90-tih godina, unutar Albanske akademije znanosti. Plan ima nekoliko faza – prva je svakako sjedinjenje Albanije s Kosovom, zatim sa zapadnom Makedonijom (Ilirida), slijedi integracija Albanaca na jugu Srbije (Dardanija), istovremeno s Albancima na prostoru Crne Gore (Malesija). Sjeverni dio Grčke (Ćemerija) zadnji je na redu. Projekt Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država, Velike Britanije, ali i Turske, te Njemačke, praktično i pravno već je realiziran, budući da granice između Kosova i Albanije, kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Pored znatnog dijela zapadne Makedonije, Velika Albanija poseže i za južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), nakon čega ostaje otvoreno pitanje doline Preševa u južnoj Srbiji (Preševo, Bujanovac, Medveđa) te grčki južni Epir koji trebaju biti pripojeni novoj „velikoj“ državi.

Ovaj plan ugrađen je u „Tiransku platformu“, polazište albanskih političkih stranaka u Makedoniji u procesu formiranja vlade Zorana Zaeva. U platformi se zahtijeva uvođenje albanskog kao službenog jezika, što je i izglasano u makedonskom Sobranju, promjena Ustava (proglašenje autonomije „Iliride“), zastave i obilježja Makedonije. Predsjednik Ivanov odbio je potpisati Zakon o upotrebi jezika. Smatra ga neustavnim, zbog čega ga je vratio u parlament na treće čitanje. Makedonija, nadalje, treba postići kompromis s Grčkom oko imena, međutim, „u priču“ mogu biti uključene brojne geopolitičke kalkulacije, budući da je za Grčku, Makedonija ipak brana pred velikoalbanskim, pa i velikobugarskim zahtjevima. Kako bilo, etnička podjela Makedonije je u tijeku, Albanija, osobito njen predsjednik Edi Rama nastoji da se do ovogodišnje proslave 140-te godišnjice „Prizrenske lige“ (koja će se obilježiti na svim balkanskim prostorima na kojima žive Albanci), Kosovo i zapadna Makedonija kulturološki i ekonomski (neformalno i politički) integriraju. Naime, nakon što Makedonija po ubrzanom postupku uđe u NATO, svi Albanci s izuzetkom dvije općine na prostoru južne Srbije živjet će na jednom političkom i sigurnosnom prostoru.

Stvaranje „prirodne“ ili velike Albanije podupiru Sjedinjene Američke Države koje na Kosovu imaju jednu od navećih vojnih baza u ovom dijelu Europe (Bondsteel). U SAD-u djeluje vrlo snažan albanski lobi koji ima razgranate veze i s demokratima i s republikancima, a uz čiju je potporu albanska politika stigla na vrata povijesnog cilja objedinjavanja nacionalnih teritorija. Velika Albanija svakako je vrlo važna za Sjedinjenje Države – nakon ulaska Crne Gore u NATO konačno bi se zatvorio balkanski procjep u strateškom rasporedu SAD-a i NATO-a na jugoistoku Europe, te onemogućila projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana.

U tom kontekstu, sve se češće i vrlo otvoreno govori o projektu Velike Albanije za koji je Zapad očito dao „zeleno svjetlo“, međutim, u opticaju su i drugi velikodržavni projekti poput Velike Srbije. Naime, srpski ministar obrane, Aleksandar Vulin, izazvan Raminim razmišljanjima, uzvratio je: „Srbija treba naći odgovor na pitanje – kako zaustaviti stvaranje Velike Albanije. Vulin smatra kako je došlo vrijeme za rješavanje nacionalnog pitanja Srba na prostoru bivše Jugoslavije koje Srbija u posljednja dva desetljeća nije uspjela riješiti. „Albanski faktor na Balkanu je jedinstven, s jasnim idejama i pravcima. Srbija ne može sebi dozvoliti stvaranje „Velike Albanije“, te da njene granice određuju drugi, navodi, te dodaje, da u tom kontekstu, Srbija traži rješenje, ne s Prištinom, već s Tiranom.

Njegove je riječi komentirala Jelena Milić, direktorica Centra za euro-atlantske integracije. U intervjuu za VOA Srbija, https://www.glasamerike.net/a/intervju/4245078.html, Milić navodi da raspolaže vjerodostojnim informacijama prema kojima su Beograd i Priština postigli tajni dogovor o podjeli Kosova, odnosno da se odnosi između Srbije i Kosova riješe mimo Bruxelleskog sporazuma, razmjenom teritorija. Retorika ministra Vulina, navodi, poklapa se s projektom Velike Srbije. To je postala zvanična politika vlade Srbije, rekla je Minić, te dodala da razloge pojačanih tenzija u regiji vidi i u činjenici „da je Srbija predala svoje većinsko vlasništvo u industrijama nafte i plina u strane ruke. Naime, Gazprom i naftna industrija Srbije, strana su kompanija koja ima svoj korporativni sustav koji je napravio paralelnu sigurnosnu strukturu usred Srbije.

Srpski mediji navode da je ruski predsjednik Vladimir Putin, nakon Ramine izjave koja predviđa ujedinjenje Kosova i Albanije, diplomatskim kanalima odaslao ozbiljno upozorenje NATO-u i Ediju Rami u kojem se navodi da se „ne igraju vatrom“. U slučaju početka realizacije Velike Albanije, Rusija bi Srbiji pripojila sjever Kosova i Republiku Srpsku, te takvu Veliku Srbiju pripojila Euroazijskoj uniji. Dodaju da je to glavni sadržaj poruke koju je u Beograd donio Sergej Lavrov. Prema riječima Mihaila Aleksandrova, eksperta Centra za vojno-politička istraživanja Moskovskog instituta za međunarodne odnose „Rusija može izbiti na Balkan, pregazivši Bugarsku i Rumunjsku“, što je pomalo neobična teza. Lavrov je svečano otvorio Centar za ruske studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, pri čemu je potpisan Memorandum o znanstvenoj suradnji između FPN i Instituta za međunarodne odnose u Moskvi. MGIMO nije samo znanstvena i obrazovna institucija, radi se o velikoj istraživačkoj korporaciji kojoj je Srbija, kao i regija od izuzetnog značaja.

Novo preslagivanje snaga na jugoistoku Europe rezultiralo je i pojačanom aktivnošću američkih i britanskih obavještajnih službi na prostoru zapadnog Balkana. Prije nekoliko dana u Srbiji je uhićeno osam stranih državljana koji su neovlašteno snimali ili ulazili u nekoliko vojnih objekata. Osobitu je pozornost izazvalo snimanje dronom zgrade bivšeg Generalštaba, sada Vojno-obavještajne i vojno sigurnosne agencije, zbog čega su uhićeni dva Amerikanca i dvije Ukrajinke. Predsjednik Vučić iznio je podatak da je u Beogradu uhićen i američki specijalac koji je pripadao obavještajnoj skupini koja je tragala za Bin Ladenom u Afganistanu. Radi se o Danielu Corbettu, bivšem američkom marincu, pripadniku elitne jedinice Navy SEAL, koji je naoružan uhićen u „sigurnom“ stanu u Beogradu. Corbett je suradnik Jaya Footlika, bivšeg specijalnog izvjestitelja za bliskoistočna pitanja u vrijeme mandata predsjednika Clintona

Treba napomenti da se i direktor britanske obavještajne službe M16, Aleks Janger, najuglednije obavještajne službe na svijetu, početkom veljače odlučio sastati s predsjednikom Vučićem, vrlo vjerojatno kako bi ga privolio da se odrekne vojne neutralnosti, prihvati ulazak u NATO, te da se napokon odrekne veza s Rusijom. Velika Britanija nesumnjivo slijedi novu strategiju Sjedinjenih Država prema regiji u kojoj   Europska unija nije uspjela ništa napraviti u zatvaranju ruskog i kineskog prodora prema jugoistoku Europe. EU je pokazala da tijekom imigrantske krize zbog unutarnjih neslaganja i otimanja za vlastite ekonomske probitke pojedinih, najmoćnijih članica nije u stanju osigurati ni vlastite granice, a kamoli jugoistok Europe, strateški bitan pristup koridoru koji povezuje Europu sa Bliskim istokom i Azijom.

Ipak, preslagivanje granica na jugoistoku Europe (ne samo na Zapadnom Balkanu) nikako ne može biti miran proces, ako do toga dođe, zasigurno će izazvati nove krvave ratne sukobe na prostoru regije. Uostalom, rat je za vojno-industrijski kompleks koji ima velik utjecaj na vlade i Zapada i Istoka, zapravo, vrlo unosan biznis, globalni akteri samo tragaju za novim tržištima ili novim ratištima, a u trenutnim okolnostima regija je idealna prilika.

Jugoistočna Europa na vanjskom obodu  i važnim ulaznim vratima središnje kopnene mase Euroazije, srca svijeta ili Mackinderova Heartlanda, oduvijek je imala i u budućnosti će imati iznimno geostrateško značenje. Danas se ta spojnica Europe, Bliskog istoka i srednje Azije, premrežena važnim transportnim rutama i prometnim koridorima, našla u žarištu borbe regionalnih i globalnih sila za uspostavu i kontrolu novih pravaca transporta nafte i plina iz energetski bogatih prostora srednje Azije i kaspijskog bazena prema Europskoj uniji.

Ruska politika vrši pažljivo odmjereni pritisak na taj strateški važan europski prilaz koridoru prema Bliskom istoku, još uvijek propitujući reakcije druge strane. Je li  Zapad ostavio politički i vojno nepokriven balkanski prostor, mami li Rusija svoje protivnike u opaku balkansku klopku za koju će, ukoliko se ustinu ratno aktivira,  bliskoistočna ratna drama biti tek amatersko šaketanje. Ukoliko i zaključi da na prostoru Balkana ne može realizirati svoje interese ili da bi cijena bila previsoka, ruskoj politici preostaje opcija daljneg zaoštravanja i otvaranja političke i ratne krize koju ukoliko ne može, uopće i ne mora kontrolirati. Na žalost, balkansko krizno žarište je samodostatno i samoobnovljivo, nije ga potrebno dodatno stimulirati. Jednom pokrenuto potpuno bi zatvorilo europski prilaz strateškom koridoru planirane integracije EU i Bliskog istoka. Tako bi Rusija, bez potrebe neposrednog vojnog angažmana na europskim, balkanskim vratima koridora i usporednim nastavkom direktne vojne intervencije na bliskoistočnim vratima u Siriji, ugrozila oba prilaza budućoj geopolitičkoj cjelini Europe i Bliskog istoka. Naime, uspješna bi realizacija ovog koncepta, konačno blokirala ruski pristup Europi i Sredozemlju. S druge strane, SAD i ključni europski saveznici svjesni su da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, te potiskivanja ruskih regionalnih opcija.

Diplomatskim i vojnim povratkom SAD-a na jugoistok, uslijedit će novi ciklus geopolitičkog preslagivanja kroz odlučna i žestoka sučeljavanja i vjerojatne oružane obračune, dakako, preko regionalnih posrednika (proxy partnera) zapadnih i ruskih strateških interesa. Sasvim je izgledna i geopolitički logična situacija istodobnog sukoba na bliskoistočnim, sirijskim i na europskim, balkanskim vratima koridora prema bliskoistočnim prostorima. Nesmetanu projekciju interesa najmoćnijih europskih država i njihovih američkih saveznika prema bliskoistočnim prostorima i cijeloj regiji MENA (Sjeverna Afrika i Bliski Istok), svakim danom sve više ugrožavaju ne samo, s ruskim opcijama povezana srpska politika kreirana u Beogradu i distribuirana preko Banja Luke, nego i ukupna geopolitička nedefiniranost balkanskih prostora.

Jedino  uistinu čvrsto i stabilno uporište američke i europske politike na Balkanu ovoga trenutka je Albanija kao članica NATO-a, a koja će u nastavku balkanske političke  dinamike odigrati jednu od ključnih uloga.

Kako Europska očito nije bila sposobna osigurati američke i europske geostrateške interese, Washington je pokrenuo agendu velikog povratka na Balkan. Ona će imati velike posljedice i za regiju i za Europsku uniju. Mnogo grublji način realizacije ciljeva kojim se služi Washington za razliku od Bruxellesa koji se oslanja na meku moć, lako bi mogao na jugoistoku Europe izazvati niz kauzalno povezanih sukoba, možda čak i oružanih. Iz svega postoji vjerojatnost stvaranja kontroliranog kaosa koji će na kraju američka politika riješiti u skladu sa svojim temeljnim interesima.

 

 

 

 

Nedavni posjet srpskog predsjednika Hrvatskoj, rezultirao je različitim političkim bodovima za glavne protagoniste ovog neočekivanog diplomatskog susreta čelnih ljudi Hrvatske i Srbije, dviju susjednih zemalja čiji su odnosi još uvijek snažno opterećeni ratnom prošlošću, time i brojnim otvorenim, neriješenim pitanjima. Dok je hrvatska desnica uputilla brojne kritike Kolindi Grabar Kitarović i odlučila joj uskratiti buduću političku potporu, niti ljevica nije bila osobito impresionirana ovim iznenadnim posjetom koji su doživjeli kao poniženje Hrvatske ili u funkciji instrumentalizacije političkih ciljeva dvaju predsjednika. Predsjednici Grabar Kitarović zamjera se što nije pripremila hrvatsku javnost, poglavito braniteljsku populaciju za ovaj nenadani događaj, mnogi su ostali iznenađeni i njenim govorom na skupštini Srpskog narodnog vijeća, čije je prijemove povodom pravoslavnog Božića do sada redovito izbjegavala. S druge strane, mediji u Srbiji uglavnom su „na prvu“ reagirali trijumfalistički, čemu je pridonio i susret predsjednika Vučića sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Josipom Bozanićem s kojim je, kako spekuliraju, razgovarao o slučaju blaženog kardinala Alojza Stepinca i mogućem dolasku pape Franje u Srbiju. Srpski mediji navode, kako je kardinal Bozanić jedna od najutjecajnijih figura, ne samo Katoličke crkve, već i hrvatske političke scene. Samo dva dana prije upućivanja poziva Vučiću, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sastala se s kardinalom Bozanićem i papinskim nuncijem u Njemačkoj, Nikolom Eterovićem, koji su je „podržali u nastojanjima da dijalogom rješava sva otvorena pitanja sa susjednim državama“. Bilo kako bilo, ovaj iznenadni posjet srpskog predsjednika ozbiljno je uzdrmao poziciju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Ono što je većina hrvatskih medija izostavila iz analize jest kontekst susreta do kojeg sigurno nije došlo na inicijativu hrvatske predsjednice. Naime, posjet je dogovoren pod vanjskim pritiscima Sjedinjenih Država, uz asistenciju Vatikana (prema nekim izvorima, čak samog pape Franje), a potporu je, naravno, pružila i EU. Sjedinjene se Države posljednjih godinu dana vrlo aktivno bave Balkanom, metode su im vrlo suptilne – uz „mrkvu i štap“, naizmjenična potpora čas jednima, čas drugima, vrlo je zbunjujuća strategija koja regiju održava u stanju permanentne nestabilnosti i otvorenih sukoba.

Tako je nakon Kolinde, trenutno nova „zvijezda“ na regionalnom nebu Aleksandar Vučić, kojem je u funkciji uspješne realizacije novog američkog pristupa (pomirenja Srbije sa SAD-om) otvoren i prostor portala „Politico“, na kojem se u gostujućoj kolumni predstavio kao vizionarski lider regije čije se barijere mogu srušiti zajedničkom voljom i suradnjom. (Neoliberalna) je ekonomija, naravno, provjerena „bla-bla“ priča za stabilnost zapadnog Balkana (realno, izvor velike nestabilnosti), pa Vučić, kao iskusan i, ovom prilikom, „sposobniji“ igrač na međunarodnoj političkoj sceni, nudi zonu slobodne trgovine koja će pridonijeti rastu i prosperitetu zemalja regije.

Međutim, ono što je manje poznato je, da se izabrana „zvijezda“ – Aleksandar Vučić, nalazi pod snažnim pritiscima i američke i britanske politike koje od njega prije svega zahtijevaju žurno rješavanje pitanja Kosova. Prema izjavi visoke predstavnice EU, Federike Mogerini, postignut je sporazum između Kosova i Crne Gore o rješenju graničnog spora, sada je na redu Beograd. Iako se Srbija, zahvaljujući Aleksandru Vučiću (i američkim „prijateljima“) uspjela predstaviti kao zemlja koja će diktirati uvjete na Balkanu, stvarnost je bitno drugačija. Od Srbije se zahtijeva potpisivanje pravno obvezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom (do 2019.), time i promjena Ustava, odricanje od geopolitičkog izbora (vojna neutralnost) i poduzimanje ozbiljnih akcija protiv „anti EU“ propagande ruske vlade. Srbiju na putu u „2025“ (okvirni datum ulaska u EU) čekaju i drugi izazovi – riješavanje spornih graničnih pitanja s Hrvatskom (granica na Dunavu) i BiH. To je na Munchenskoj konferenciji o sigurnosti izrijekom potvrdio i Junker, predsjednik EK. Hrvatska, koja potražuje plaćanje ratne odštete u iznosu od 50-100 milijardi eura, može blokirati Srbiju na putu ulaska u EU. Međutim, kako se pred zemlje zapadnog Balkana više ne postavljaju Kopenhaški kriteriji koje su obvezno trebale zadovoljiti sve zemlje pristupnice, pridruživanje EU i NATO-u postaje otvoreno (geo)političko pitanje.

Naime, iako Strategija Europske unije za zapadni Balkan obuhvaća cijelu regiju, sasvim je vidljivo kako Bruxelles vidi tek Srbiju i Crnu Goru kao moguće kandidate (perspektiva je i tu upitna). Prema analizi dr.sc. Zlatka Hadžidedića za IFIMES (veljača, 2018.), Albanija, Kosovo, Makedonija i BiH „ostavljene su u sivoj zoni, bez ikakvih vremenskih okvira i mapa puta“. Ova analiza pruža zanimljiv pogled na budućnost proširenja EU. Naime, pozivajući se na dugogodišnji tretman Turske kao „neželjenog kandidata“, kojeg EU, kao „ekskluzivni kršćanski klub“ odbija primiti, za Hadžidedića nema dvojbe – zemlje regije koje se percipiraju kao muslimanske, ne tretiraju se kao europske. Ova strategija vodi Europu natrag, prema njenim pred-Westphalskim korijenima, i signalizira trijumf europske ksenofobije, najreakcionarnijih populističkih ideologija odbacivanja svih koji se percipiraju kao „drugi“.

Stoga, američki diplomatski nastup i javno iskazivanje nezadovoljstva preko medija i think-tankova učincima politike Europske unije na jugoistoku Europe, od 2016. godine postaje sve oštrije i izravnije. Bruxelles i najmoćnije europske države, posebice Njemačka, izložene su sve žešćim kritikama i učestalim upozorenjima da mirovni poredak na jugoistoku Europe ne mogu osigurati države nastale raspadom bivše Jugoslavije, a koje su ostale izvan euro-atlanskih integracija. To može i treba osigurati moćni izvanjski čimbenik, prilika koju je propustila Europska unija. Naime, u nizu analiza i studija sugerira se da se na području Balkana mora uspostaviti imperijalna vlast koja bi osigurala učinkovit mirovni poredak. U skladu s javnom objavom američkog povratka na Balkan, medijski su istupi pojedinih američkih geopolitičara postajali sve učestaliji. Zahtijevajući akciju  Europske unije, istovremeno su ukazali na  nemoć politike EU, i time u javnosti pripremili teren za novi nastup američke geopolitičke moći na jugoistoku Europe.

Tako američki geopolitičar Robert  D. Kaplan, suradnik moćnog think-tanka „Center for a New American Security“, šef geopolitičke analitike u privatnoj obavještajnoj agenciji „Stratfor“ i nekadašnji  savjetnik američkog ministarstva obrane (u vrijeme dok je dužnost ministra obavljao Robert Gates), u autorskom članku „The Necessary Empire“ objavljenom u „New York Times“ (svibanj, 2017.) tvrdi kako se na Balkanu mir može održavati samo uz pomoć izvanjske imperijalne sile. Autor navodi da je to temeljno obilježje regije kao geopolitičkog prostora koje je kontinuirano prisutno kroz cijelu njenu povijest. Prema Kaplanu, u trenucima raspada imperija koje su vladale balkanskim prostorima, regija se redovito pretvarala u ratište. Primjerice, nakon  carstva Karla Velikoga, Habsburškog  carstva i Osmanske imperije koje su vladale prostorima jugoistočne Europe, po Kaplanu bi upravo Europska unija trebala postati nova imperija koja će na Balkanu održavati mirovni poredak.

Kaplan navodi: “Izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj unijeli su veliku dramu unutar stare karolinške jezgre, u kojoj je Karlo Veliki utemeljio svoje carstvo u 9. stoljeću. To je oduvijek bio najbogatiji i institucionalno najsnažniji dio Europe. No, ako Europska unija nastavi slabiti, posljedice opadanja njene moći snažno će se odraziti na istoku i jugu Europe, daleko više nego u europskoj jezgri Tamo, na razmeđi nekadašnjeg Hasburškog i Osmanskog carstva, bivše komunističke zemlje nemaju čvrstu bazu srednje klase kakvu ima jezgra Europe, u mnogim su slučajevima i dalje zaokupljene etničkim i teritorijalnim sporovima. One su, kao nikada ranije, duboko ovisne o vladavini pro- europske Unije. Stoga, politička zbivanja u Parizu, Berlinu i Bruxellesu imaju dalekosežne posljedice za stabilnost Balkana. I povratno, o stabilnosti regije u kojoj su i dalje prisutne tradicionalne crte razdvajanja Istoka i Zapada, ovisi sigurnost i prosperitet Europe kao kontinenta.  Bivši bizantski  i osmanski dio Europe, dio koji je najbliži Bliskom istoku, još uvijek je najsiromašniji, najnestabilniji i najviše treba potporu i vodstvo Europske unije“. Kaplan zaključuje da samo Europska unija može stabilizirati Balkan, stoga navodi: “Samo ako Srbija, Albanija i Kosovo  postanu članovi Unije etnički spor između Srba i Albanaca uistinu se može riješiti. Unutar Europske unije Albanija i Kosovo više neće imati potrebe za ujedinjenjem, a ako bi se i pokušali ujediniti to bi mogao postati „casus belli“ za Srbe. Slična  dinamika vrijedi i za kontinuirano nadmetanje između Hrvatske i Srbije za utjecaj u Bosni i Hercegovini. U okviru Europske unije postoji mir za sve iz bivše Jugoslavije. Bez nje postoji samo dugotrajan sukob.“  Svoja razmišljanja Kaplan sažima u jednoj rečenici: “Europska unija je nužna imperija,“ i zaključuje kako bi ona, zapravo, trebala zamijeniti funkcionalnost svih bivših carstava koja su vladala tim geopolitičkim prostorom. „Države bivše Jugoslavije mogu naći mir i sigurnost jedino kroz novi, znatno benigniji imperijalni sustav – Europsku uniju“, poručuje autor. Kaplan, ipak proziva Europsku uniju za sve što se događa na jugoistoku Europe i čini je odgovornom za tamošnja zbivanja, unaprijed pripremajući teren za europski neuspjeh, američke prigovore, i na kraju, veliki američki povratak na jugoistok Europe.

Nakon niza raščlambi američkih geopolitičara objavljenih u širokom rasponu medija – od specijaliziranih vojnih časopisa, studija The United States Army War College (USAWC) i raznih think-tankova sa sjedištem u SAD-u, sve do korporacijskih medija u kojima se naglašava odgovornost Europske unije za stanje na jugoistoku Europe, uslijedile su analitičke studije u kojima se od američke administracije zahtijeva povratak na jugoistok Europe kako bi se popunila praznina koja je nastala uslijed neuspješnog angažmana Europske unije, a koju su za prezentiranje vlastitih interesa iskoristile druge sile, prije svega Rusija, Kina, Saudijska Arabija i Turska. Jedna od najutjecajnijih studija, objavljena krajem prošle godine je „Balkans Forward – A New US Strategy for the Region“, kojom je Atlantic Council predstavio svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudio preporuke i prijedloge kako bi zemlje zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO,  SAD i EU. Takva geopolitička konstrukcija predstavljala bi čvrstu branu prodoru ruskih interesa i interesa drugih vanjskih sila uključujući Kinu i Tursku na prostor regije. Atlantic Council, sa sjedištem u Washingtonu, vodeći je američki geopolitički think-tank u kojem se još od početka 60-ih godina, sve do danas kreira američka vanjska politika. Atlantic Council zapravo je neformalni glasnogovornik svih američkih administracija u pitanjima vanjske politike, posebice u odnosima unutar euroatlanske integracije.

No, još u ožujku 2017. godine, još jedan utjecajni think-tank sa sjedištem u New Yorku – „Network 20/20“ objavio je studiju pod nazivom „A Plan B for the Western Balkan – Reigniting U.S. Leadership in Southest Europe“ (Plan B za zapadni Balkan  – obnova američkog vodstva u jugoistočnoj Europi). Proklamirani cilj „Network 20/20“ je priprema nove generacije lidera  za američku vanjsku politiku i diplomaciju. Svoje studije izrađuje ne samo proučavanjem dokumenata nego i neposrednim radom na terenu (diljem svijeta) što je praktički oblik razvijene obavještajne djelatnosti. Rezultate svojih  istraživanja uobličena u studijama, „Network 20/20“ dostavlja američkoj vladi, kreatorima vanjske politike u privatnom sektoru i nevladinim organizacijama.

I studija „A Plan B for the Western Balkan – Reigniting U.S. Leadership in Southest Europe“, sažeto rečeno, navodi na zaključak da su svi pokušaji uspostavljanja učinkovitog mirovnog poretka na jugoistoku Europe od strane Europske unije potpuno propali, prvenstveno zbog njenih unutarnjih problema, te nepostojanja zajedničke i konzistentne politike. Od 2014.g. EU je uslijed „zamora“ zaustavila proces proširenja integracije, što je postupno utjecalo na gubitak interesa lidera država jugoistočne Europe za pridruživanje EU. Naravno, prema „Networku 20/20“ takva je situacija otvorila prostor Rusiji i Kini koje sve agresivnije promoviraju svoje interese u regiji. Jjedino rješenje za potiskivanje ruskih i interesa drugih sila sa jugoistoka Europe je u povratku američke diplomatske i vojne moći u regiju. Studija podsjeća na velika postignuća američke politike u regiji – tijekom 1990-tih SAD i NATO uspjeli su zaustaviti ratove na jugoistoku Europe, međutim sada je to nasljeđe u opasnosti. Administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame, odlučile su „napustiti“ istaknuto liderstvo u regiji, te su se umjesto toga usmjerile na krizne izazove poput Arapskog proljeća, Libije, Sirije, Iraka, rusko ilegalno anektiranje Krima, sve ratoborniji Peking u Južno kineskom moru i sukobe u Afganistanu. Ove krizne situacije zaista zaslužuju pozornost, međutim bez američkog vodstva, regiji koja je bila uspješna priča i relativno veliko postignuće američke vanjske politike prijeti razaranje svega postignutoga s rizicima za živote ljudi i sigurnost Europe. Studija „Network 20/20“ analizira i utjecaj vanjskih sila na jugoistoku Europe, regiji u kojoj međunarodni igrači, poput Rusije, Kine, Saudijske Arabije i Turske aktivno provode svoje vlastite interese na prostoru jugoistoične Europe od kojih su neki u suprotnostima sa ciljevima SAD-a. Promjena regionalne dinamike stvara potrebu za američkim vodstvom u političkom i gospodarskom razvitku regije više nego ikad prije. U središnjem dijelu studije utvrđuje se stanje, te se nude zanimljivi zaključci: „Žurno je potreban novi plan za regiju s obzirom da djelovanje po planu A koji provodi EU vjerojatno neće rezultirati pristupanjem država regije euroatlanskim integracijama, barem u idućih 5 godina, ako uopće ikada i bude proveden. Stoga vlada SAD-a i zainteresirane korporacije trebaju poduzeti vodeću ulogu u kreiranju i provođenju alternativnog plana. Rusija, Turska, Kina i Saudijska Arabija svaki za sebe natječu se za utjecaj i mijenjaju dinamiku regije“.

Nakon izvršene analize, „Network 20/20“ daje slijedeće preporuke:“ Sjedinjene Države  trebaju prestati sa odbijanjem preuzimanja vodstva u regiji u korist Europske unije. Posljednjih godina SAD su prepustile vodeću ulogu Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugim državama EU, međutim te države nisu uspjele postići rezultate i građani regije ponovo priželjkuju američko vodstvo. Trumpova bi administracija trebala biti proaktivna i preuzeti stratešku ulogu u regiji“. U studiji se ističe da Sjedinjene Države trebaju izraditi plan intervencije za slučaj obnove sukoba u regiji ili raspada Bosne i Hercegovine. Iako je to neugodna i nepoželjna zadaća, važno je da State Department ima gotove planove za izvanredne situacije za raspad Bosne i Hercegovine, uključujući i način na koji će reagirati ako Republika Srpska proglasi neovisnost, ako Hrvati krenu prema većoj autonomiji ili nezavisnosti, te ako Bošnjaci pokušaju promijeniti političku strukturu BiH Međutim, ono što posebno upada u oči odnosi se na Europsku uniju! Naime, SAD trebaju pripremiti slične planove za nepredviđene situacije koje mogu proizaći iz mogućeg radikalnog restrukturiranja ili raspada Europske unije.

Za slučaj raspada Europske unije, studija daje preporuku – ako članstvo u EU postane nepoželjno ili potpuno nestane u slučaju daljnjeg razbijanja Europske unije, Sjedinjene bi Države trebale imati „pripremljene alternativne saveze“ za države regije kao sredstvo za borbu protiv nadiranja Rusije, Kine i drugih. Posebno se naglašava: „U slučaju sloma Europske unije NATO postaje još jača snaga ujedinjenja….NATO je mnogo dostupnija unija koja je tijekom godina preuzela više političke moći“. U zaključku se navodi: „izvanjski strani utjecaji mogu dovesti do političke nestabilnosti i upitne održivosti Europske unije, te istovremeno smanjiti privlačnost članstva kao katalizatora reformi“. Stoga, „Network 20/20“ u studiji koju je u ožujku prošle godine dostavio američkoj administraciji i centrima političkog odlučivanja, zaključuje da je zbog neuspjeha Europske unije, suspektne opstojnosti same EU i sve agresivnijih vanjskih utjecaja, nužno obnoviti američko vodstvo na jugoistoku Europe. Državama regije moguće je „ponuditi“ NATO „kao alternativni instrument političkog i vojnog pridruživanja euroatlanskom integracijskom kompleksu“.

I naravno, za kraj nedavno objavljena studija nezaobilaznog Stratfora u kojoj se navodi da EU ne uspijeva riješiti krizu u kojoj se našla, zbog čega će do 2025.godine još  nekoliko država slijediti Veliku Britaniju (Brexit). Stratford smatra da Europska unije nikada neće povratiti ranije zajedništvo, te da će, ukoliko preživi naredno desetljeće, nastaviti funkcionirati u ograničenom i fragmentiranom obliku, budući da ne postoji jedinstvena politika koja odgovara svim članicama. Ovaj utjecajni think tank procjenjuje da će Europu u sljedećem razdoblju definirati povratak nacionalnih država. Što će se, u tom kontekstu, događati s nestabilnim državama Zapadnog Balkana s „relativnim viškom muslimanskog stanovništva“, ostaje za vidjeti. Mogu li se one opredjeliti za multi-opcijsku vanjsku politiku orijentiranu prema nekoliko geopolitičkih centara (Bruxelles, Washington, Moskva, Peking, Ankara, Teheran i dr.). Jer politika bez alternative, poput trenutno sadržane u Strategiji EU koja kao papagaj ponavlja svoju posvećenost europskim integracijama, zapravo nije nikakva politika, a niti budućnost. Još uvijek sve ove zemlje žele u EU, „međutim birokrati koji upravljaju Europskom unijom mogu vam jednostavno reći da nikada nećete igrati u istom timu s njima. Takvo odbijanje neminovno gura zemlju da traga za vlastitim geopolitičkim alternativama“ (Z. Hadžidedić, IFIMES, veljača, 2018)

Stoga i te kako ostaje otvoreno pitanje, mogu li Sjedinjene Države, bez primjene sile, samo svojim autoritetom, obnoviti liderstvo u regiji!

dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: ZAPADNI BALKAN: „NEZAVRŠENI POSAO“ SAD-a I EU

 

 

 

 

Dugo očekivana i najavljivana strategija uključivanja država Zapadnog Balkana (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Kosovo) u Europsku uniju koju je pripremila Europska komisija predstavljena je javnosti u Europskom parlamentu 6. veljače 2018. „A Credible Enlargement Perspective for and Enhanced EU Engagement with the Western Balkans“ (puni naziv strategije), najavljena kao ambiciozni plan, ne donosi ništa novoga. Radi se o ispraznom dokumentu koji tek savršeno dobro ilustrira svu složenost odnosa unutar same Europske unije i sukobe članica, koje se zapravo oko ničega bitnoga ne mogu složiti, osobito ne oko osiguranja sigurnosnog poretka jugoistočne Europe na strateški važnoj poveznici Europe i MENA-e (sjeverna Afrika i Bliski istok). Naime, riječ je o jedinom slobodnom pravcu projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa Njemačke i najmoćnijih država članica EU prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji, s obzirom da je pravac preko Ukrajine potpuno zatvoren ratnim djelovanjima. To zorno svjedoči o neporecivoj činjenici potpune odsutnosti bilo kakvog koncenzusa unutar Europske unije i prevlasti egoističnih pojedinačnih interesa najmoćnijih europskih država.

Dakle, ono što bi trebala biti strategija Europske unije prema državama bivše Jugoslavije koje su ostale izvan euroatlanskih integracija zapravo je dokument izbalansiranih interesa pojedinih europskih država, budući da se Nizozemska, Belgija i Njemačka nisu složile sa konkretnim vremenskim određenjem prijema novih članica u Europsku uniju. U Strategiji koja je posvećena daljnjem proširenju EU prema istoku izbjegnuto je spominjanje bilo kakvog datuma, izuzev „moguće perspektive 2025.“ koja se navodi tek kao okvirna godina u kojoj bi Srbija i Crna Gora (uz koje se koristi pojam „članstva“) mogle pristupiti Europskoj uniji. Dok se Bosni i Hercegovini pruža nerealna nada o „statusu kandidata“, za Makedoniju i Albaniju usvojena je (neobvezujuća) „preporuka o otvaranju pristupnih pregovora“. Španjolska, važna članica EU, zbog iskustva s vlastitim separatističkim zahtjevima, izričito se protivi tretmanu Kosova kao samostalne države, te je spriječila njegovo spominjanje kao dijela proširene Europske unije, stoga je u Strategiji kompromisno usvojena formulacija o „europskoj perspektivi Kosova“. Tako se prošlogodišnje obećanje predsjednika EK, Jean-Claudea Junkera vladama zemljama Zapadnog Balkana o „pouzdanoj perspektivi članstva“ pokazalo kao „fake news“, lažno propagandno, potpuno neozbiljno obećanje, izgubljeno u floskulama europskih svemirskih birokrata koji trabunjaju o „zamoru“, „europskim standardima i vrijednostima“ „slabom napretku u provedbe reformi“ i ostalim budalaštinama.

Iako svako nekoliko godina, još od Solunskog summita, 2003.g., EU baci „udicu“ pred zemlje regije, ove iste sve više postaju svjesne da se radi o neobično važnoj geopolitičkoj igri čiji su integralni dio. Naime, proširenje Europske unije na prostor Zapadnog Balkana prvorazredno je geostrateško pitanje kojim upravlja američka i britanska politika, dok se utjecajne članice EU-a vode isključivo vlastitim egoističnim interesima otimačine resursa regije. Za Sjedinjene je Države, Europska unija u tom „ambicioznom planu“ vrlo koristan alat, produžena ruka vanjske politike Washingtona i NATO pakta. Stoga je sasvim očito da je na djelu žestoki okršaj Sjedinjenih Država i Rusije, uključile su se i Turska i Kina, za potpunu kontrolu nad jugoistokom Europe. Strategija je zemlje regije postavila pred neobično teške zahtjeve koji često potkopavaju same temelje njihovog državnog suvereniteta, gospodarske i socijalne stabilnosti, time i stabilnost sadašnjih, ali i budućih političkih garnitura. Tijekom procesa pristupanja EU, neke su države regije izložene procesu dezintegracije (Srbija, Makedonija), druge procesu integracije (Albanija, Kosovo), za BiH postoje obje vrste opcija, kako bi se Zapadni Balkan „prekrojio“, te time posložila nova geopolitička realnost na jugoistoku Europe prema interesima zapadnih centara moći.

Srbija je država koja je nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije kontinuirano izložena dekompoziciji ili „teritorijalnom sužavanju“ (gubitak teritorija Kosova i Crne Gore). Normalizacija odnosa s Kosovom (državom) već tijekom 2018.g., jedan je od prvih zahtijeva koji Strategija postavlja (to je i dio pregovaračkog poglavlja 35), znači da će Srbija vrlo skoro morati otvoriti pitanje promjene Ustava koji Kosovo i Metohiju (pokrajinu) još uvijek smatra integralnim dijelom državnog teritorija. Također, promjena statusa Vojvodine i Raške oblasti (Sandžaka) sve češće je u fokusu različitih „stručnih“ analiza. Budući status Srbije u EU podrazumijeva i promjenu politike prema Bosni i Hercegovini, osobito odustajanje od Republike Srpske, te normalizaciju odnosa s Hrvatskom koja je i započela posjetom srpskog premijera, Aleksandra Vučića, Zagrebu. Srbija svoju vanjsku politiku treba uskladiti i s politikom EU prema Rusiji, što znači uvesti sankcije Rusiji, te zatvoriti rusku vojnu bazu ili „humanitarni centar“ u Nišu. Ovi zahtjevi za trenutnu, ali i svaku buduću vlast u Srbiji nisu jednostavni, budući da prema najnovijim istraživanjima podrška građana pristupanju Srbije EU pada (trenutno je na svega 26%), Srbiju čekaju izbori za Beograd, veliki politički potresi, destabilizacija, ali i moguća detronizacija Vučića i njegove SNS-a. Svakako, i najnovija ponuda ruskog predsjednika Putina kojom bi do 2025.g. Srbija, time i Republika Srpska mogle postati članice Euroazijske ekonomske unije, dolila je „vatru na ulje“, kao i razmatranja pojedinih ruskih političkih analitičara o ujedinjenju svih Srba na Balkanu u jednu državu. Sjedinjene su Države, kao i NATO, vrlo jasno stavili do znanja da su Balkan, time i Srbija, za njih od strateškog značaja, stoga je za očekivati njihove različite diplomatske i političke (vojne?) aktivnosti kojim bi napokon „nedovršeni“ posao u regiji bio okončan.

Što se tiče Makedonije, u tijeku je promjena naziva države, usvajanje Zakona o upotrebi jezika kojeg je predsjednik Ivanov odbio potpisati, time i promjena Ustava. Sve ovo djeluje vrlo turbulentno na prilike u Makedoniji, ali i u susjednoj Grčkoj. O situaciji u Bosni i Hercegovini, ne treba ni pričati. Dok Europska unija uskladi međusobna stajališta država članica, po svemu sudeći, kandidatkinje na jugoistoku Europe za ovo „prestižno“ članstvo, nesumnjivo će se međusobno poklati tupim noževima.

Proteklih se mjeseci na „tržištu“ pojavio veći broj američkih analiza u kojima se razmatra geopolitički preustroj regije. Ponovno uvlačenje Europske unije u rješavanje situacije na jugoistoku Europe prema zamislima hegemona, zgodna je prilika za američku „duboku državu“ da EU prokaže kao neuspješnu i nemoćnu, iskazujući njeno nejedinstvo i nesposobnost efektivnog djelovanja. Strategija proširenja EU, očito iznikla iz neuspjelog pokušaja kompromisa razjedinjenih članica EU, već je samom objavom, Europsku uniju ponovno stavila u podređen položaj prema Washingtonu. Sjedinjene Države nesumnjivo nastoje oslabiti Njemačku, njen utjecaj u Europskoj uniji, time i na Balkanu, osobito ne žele da ona nastavi voditi proces proširenja. Naime, dok Njemačka pokušava oslabiti sankcije prema Rusiji, snažno je „pritisnuta“ američkom inicijativom Tri mora (Baltik, Crno more, Jadransko – jonski bazen).

No, to je samo početak, prva faza američkog plana. Nakon objave nove strategije Europske unije za jugoistok Europe, potpuno je jasno da EU kao logistika nove američke inicijative izgradnje Zapadu poželjnog mirovnog poretka na jugoistoku Europe ne može odraditi posao, odnosno ostvariti ono što se od nje očekuje. Politička nemoć Europske unije na stvaranju razumne i jedinstvene strategije proširenja EU na jugoistok Europe, dovest će do situacije u kojoj će Amerikanci vrlo skoro Europsku uniju izvući na vjetrometinu balkanskog prostora, gdje će se iskazati njena ne samo papirnata i politička, već sada i efektivna geopolitička nemoć. Amerikanci su unaprijed znali da su isprazni govori u Europskom parlamentu za protivnike američke i europske politike koji vješto plasiraju svoje interese po Balkanu – od velikih igrača Rusije i Kine do Saudijske Arabije i Turske, za odvalit od smijeha. Istovremeno su i te kako svjesni da su s takvim djelovanjem Europske unije potpuno sigurni na svojim dostignutim pozicijama. Sjedinjene će Države, kao i devedesetih godina, nakon što su ih gurnuli u proširenje, Europsku uniju i zemlje regije  ponovno ostaviti da se „kuhaju“ u vlastitom kotlu čiju će vatru i potpaliti. Naime, nakon godina izbjegavanja suočavanja sa problemom jugoistočnog dijela Europe, Europska će unija sada ponovno, od strane SAD-a, biti „aktivirana“, time i prepuštena velikim meštrima balkanskih podmuklih politika, mračnih velikodržavnih vizija i prljavih ratova.

Sjedinjene Američke Države aktivno su prisutne u regiji još od završetka hladnog rata. Kada je riječ o američkoj politici prema regiji, treba napomenuti da se radi o kompleksnom geopolitičkom pristupu kojeg obilježava niz politika, konkretnih diplomatskih akcija, ali i vojnog djelovanja čiji je cilj bio uspostavljanje nove geopolitičke konfiguracije prostora bivše države u okviru strategije pomicanje granica Zapada prema Istoku, a koji je promišljeno žrtvovao stabilnost i prosperitet zemalja regije u ime vrlo specifičnih strateških i ekonomskih interesa Sjedinjenih Država i vodećih zemalja Europske unije. Prostor bivše Jugoslavije, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju i Hrvatsku kao i slabe države Zapadnog Balkana, destabiliziran je prvi – prije Sjeverne Afrike, Ukrajine i Bliskog istoka, odgovornost svakako snosi Zapad. Širenje zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, tzv. izvoz demokracije, koje su Sjedinjene Države snažno kontrolirale, obuhvatilo je vrlo različite strategije promicanja demokracije, uključujući i nametanje demokracije silom. Novonastale države regije koje možemo označiti kao slabe (fragile states) zbog određenih institucionalnih, ali i brojnih funkcionalnih nedostaka (Gligorov: 2007), po stjecanju samostalnosti postaju objekt geopolitike enlargementa, kao i engagementa SAD-a i EU koji kao izvanjski akteri moderiraju krizom u regiji. Njihov je angažman rezultirao lošim političkim rješenjima koji su zemlje regije, umjesto navedenih ciljeva, pa i obećanja –  političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, učinile sigurnosno nestabilnim,  ekonomski i političke ovisnim o Zapadu.

Amerika je mirovnim rješenjima: Washingtonski sporazum, Dayton, Ohridski mirovni sporazum  trenutno zaustavila rat, ali zapravo od Balkana napravila bure baruta, ili tempiranu bombu čiji detonator, okidač koji će aktivirati potencijalne sukobe po potrebi, drže upravo Sjedinjene Države. Naime, Daytonski sporazum je od BiH napravio nemoguću tvorevinu – upravo ustavno komplicirana država koja načelno uvažava nacionalna i ljudska prava svih i svakoga, drži BiH u stanju rasula podjednako kao i sveprisutna islamizacija susjedne države. Ohridski sporazum podijelio je Makedoniju, džihadisti su realnost o kojoj se malo govori u Hrvatskoj. Sinhronizirana politika s Europskom komisijom i Međunarodnim monetarnim fondom koji zahtijevaju politiku štednje i javnosti neobjašnjene strukturne reforme, izloženost estremnom i kontinuiranom priljevu migranata, jačanje radikalnih skupina u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, samo su neki od funkcionalnih elemenata održavanja nove geopolitičke konfiguracije regije. Američka je politika u regiji djelovala kroz nekoliko ciklusa (Clinton, Bush, Obama), međutim naslijeđe „nedovršenog rata“ ili „nedovršenog mira“ ugrađena je mina koja po potrebi može obnoviti eskalaciju nasilja u regiji.

Američka diplomacija, trenutno primjenom meke moći (ali uz elemente vojne sile) nastoji potisnuti utjecaje Rusije, Saudijske Arabije, Turske i Kine, nakon čega bi tako presloženi regionalni geopolitički sustav ponovno predala Europskoj uniji radi integracije prostora jugoistočne Europe, te izgradnje, SAD-u i europskim saveznicima, prihvatljivog oblika mirovnog poretka na ovim prostorima. To su javno deklarirani temeljni  ciljevi i modaliteti velikog američkog povratka na Balkan. Međutim, politika Sjedinjenih Država i Europske unije prema regiji zapravo je devastirajuća zbog čega je mogućnost novog konflikta u regiji sasvim realna opcija. Uz činjenicu da se tijekom protekla, gotovo tri desetljeća, uvijek vodila vlastitim egoističnim ekonomskim interesima zemalja članica, osobito Europska unija nije sposobna odigrati svoju ulogu u američkom master planu za Balkan. Amerikanci to vrlo dobro znaju i u svojim planovima ne griješe – nakon što se EU još jednom zapetlja u vlastitu podijeljenost,   neslaganja, nesposobnost aktivnog djelovanja i rješavanja problema na europskim prostorima, uslijedit će juriš američke konjice i, naravno, uspostava geopolitičkog sustava kompatibilnog američkim interesima.

Regiji se ne piše dobro! Nesuvislo djelovanje Europske unije i njenih najmoćnijih članica, potpuno zaokupljenih svojim pojedinačnim, egoističnim interesima, rezultirat će kaosom koji Europsku uniju neće ostaviti netaknutu. Ipak, bit će to „kontrolirani kaos“ (od strane SAD-a), u čije će se rješavanje Washington uključiti kao vrhovni arbitar u trenutku njegovoga klimaksa, kada američka politika procjeni da je pogodan trenutak. Sjedinjene su Države već sada snažno ukotvljene u svojoj interesnoj sferi  – Hrvatska, jadranka obala, Hercegovina, Sandžak, Crna Gora, Kosovo i Makedonija. U novom geopolitičkom kontekstu, interesi Europske unije, sekundarni su i podređeni američkim.

Svoj plan za Balkan Sjedinjene Države oblikuje već duže vrijeme, a brojni analitičari od dolaska nove administracije ciljano daju prognoze i preporuke. Tako je nedavno u Washingtonu, u organizaciji Atlantskog vijeća (Atlantic Council), američkog utjecajnog think-tanka, bliskog NATO-u i američkom State Departmentu, održana konferencija vrlo znakovitog naslova – „Dolazeća oluja? Oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“. Prethodila joj je, također, studija „Balkan naprijed – nova američka strategija za regiju“ u kojoj je Atlantsko vijeće predstavilo svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudilo preporuke i prijedloge kako bi zemlje Zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO. Međutim, novi pristup američke administracije prema regiji može izazvati daljnje turbulencije, te pojačati mogućnosti izbijanja sukoba, barem u odnosu na dva aspekta.

Već sada postoji jasno izražena namjera upučivanja novih američkih snaga na jugoistok Europe kako je to i opisano u navedenoj studiji. Američka strategija usmjerena je na prodaju ili doniranje velikih količina oružja zemljama regije, uz obuku njihovih oružanih snaga. Istovremeno, broj američkih vojnika na tom prostoru, po svim procjenama, trebao bi se povećati za barem tri do pet puta, a baza Camp Bondsteel na Kosovu koja je još uvijek formalno pod zapovjedništvom KFOR-a trebala bi doći pod direktno američko zapovjedništvo. Prema Atlantic Councilu, Camp Bondsteel na Kosovu, trebao bi biti vrlo skoro i službeno proglašen prvom stalnom američkom bazom na prostoru jugoistočne Europe. Iako je, prema novoj američkoj obrambenoj strategiji objavljenoj ovih dana od strane američkog ministarstva obrane, pod naslovom „Summary of the 2018 National Defense Strategy of The United States of America“, težište američkih obrambenih aktivnosti većim dijelom stavljeno u kontekst sučeljavanja s Kinom, dakle na Indo-pacifičku regiju, ipak je, kao drugi veliki američki suparnik, protivnik ili neprijatelj označena Rusija.  Značajni dio kopnene crte zamišljene „bojišnice“ s Rusijom prolazi jugoistokom Europe. Stoga je američki cilj na jugoistoku Europe postići vojno političku situaciju identičnu onoj kakvu su izgradili na sjeveroistoku Europe, gdje je pod njihovim vodstvom uspostavljen obrambeni bedem  od baltičkih država i Poljske s logističkom potporom s teritorija Njemačke. Američke snage na sjeveroistoku Europe svoju stalnu prisutnost održavaju redovitim rotacijama angažiranih postrojbi i aktivnom suradnjom s oružanim snagama tih zemalja. Washington istu situaciju želi postići i na jugoistoku Europe uvođenjem trajno raspoređenih vojnih snaga s osloncem na bazu Bondsteel.

Da ne bi bilo iluzije kako u svemu tome Velika Britanija neće imati nikakvoga utjecaja pobrinuo se ovih dana Dom lordova britanskog  parlamenta svojim izvješćem pod nazivom „The UK and the future on the Western Balkans“  (UK i budućnost  Zapadnog Balkana) objavljenim 10. siječnja 2018. godine prema kojim se od britanske vlade zahtijeva provođenje aktivne politike na Zapadnom Balkanu s ciljem zaštite britanskih i europskih interesa. Zapravo, ovim je najavljena neposredna podrška Velike Britanije novoj američkoj regionalnoj inicijativi. Izvješće Doma lordova navodi: “Velika Britanija ima dugu povijest angažmana na Zapadnom Balkanu uključujući i vojne operacije u regiji od 1992. godine u kojima je uložen veliki diplomatski i humanitarni napor i u kojima je 72 pripadnika britanskih oružanih snaga izgubilo život. Neki interese Velike Britanije u regiji danas opisuju kao površne i nebitne. Međutim, u svom govoru u Lancanster Houseu još 17. siječanja 2017. godine, britanska je premijerka, Theresa May, jasno identificirala Zapadni Balkan kao regiju u kojoj je Velika Britanija igrala i nastavit će igrati aktivnu ulogu u promicanju europskog prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U pisanom obliku to dokazuje i izvješće  Foreign and Commonwealth Office (FCO) u kojem se navodi da temeljem prepoznatih izazova našim interesima  u regiji  planiramo povećati razinu angažmana, uz odgovarajuće povećanje troškova za djelovanje u predstojećim godinama. Odluka o održavanju summita Zapadnog Balkana (Western Balkans Summit) u Londonu tijekom ove godine demonstracija je naše volje za sučeljavanje sa izazovima u regiji Zapadnoga Balkana koji predstavljaju prijetnju svima u regiji, time i interesima Velike Britanije.“

Dom lordova posebno ističe da ova inicijativa koja dolazi tijekom važnih faza pregovora o Brexitu, jasno pokazuje da vlada UK ne napušta Europu iako napušta Europsku uniju“. Naime, britanski parlament time je izrijekom potvrdio ono što ozbiljni politički analitičari tvrde od kada je pokrenut izlazak Velike Britanije iz Europske unije – Brexit ne znači gubitak britanskog interesa, osobito utjecaja na prilike u Europi. Upravo sada, čini se, Londonu se otvara veći manevarski prostor za realizaciju svojih interesa u europskim poslovima, daleko širi nego što bi ga imao da je Velika Britanija ostala u strukturi europske integracije. U svakom slučaju zbog vremenskog i sadržajnog poklapanja najave većeg američkog i većeg britanskog anagažmana na jugoistoku Europe može se zaključiti da je riječ o usklađenom djelovanju i da će London cijelim arsenalom svoje diplomacije i vojne moći podržavati veliku američku agendu vojnog i političkog povratka na Balkan.

 

Poziv predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović srbijanskom predsjedniku Vučiću nije iznenadni i neočekivani potez, kako ga prikazuje  dio medija, nego početak dugo pripremane velike diplomatske inicijative američke diplomacije, pokrenute u suradnji s Hrvatskom, kao najbližim i najpouzdanijim američkim saveznikom koji je sposoban na prostoru jugoistočne Europe otvoriti planiranu, novu,  američku i europsku političku i diplomatsku agendu. Djelovanje hrvatske predsjednice i hrvatske diplomacije potpuno je usklađeno s američkim saveznikom i Europskom unijom, koja je ovog puta  ipak u drugom planu. Pojednostavljeno rečeno, SAD se, nakon neuspjeha Europske unije u stvaranju pouzdanog  mirovnog poretka na području jugoistočne Europe i uključivanja tamošnjih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije u euroatlanske integracije, ponovo sa svim elementima svoje “meke“ i „tvrde moći“ vraća na Balkan.

Američka inicijativa sa sobom nosi,  kako se moglo  razabrati  i  iz riječi koje je koristila predsjednica RH prilikom najave posjeta  srbijanskog predsjednika Zagrebu, potencijal povijesnog preokreta na prostorima jugoistočne Europe,  koji bi  uz američku potporu trebao promijeniti kompletnu paradigmu regionalnih međusobnih odnosa.  Američka politika  cilja na stvaranje  novog regionalnog mirovnog poretka pod pokroviteljstvom Washingtona,  svojevrsni „Pax Americana“ za Balkan,  uz istovremeno potiskivanje, kako ruskih  geopolitičkih interesa,  tako i aspiracija svih drugih vanjskih sila koje su se, u vremenu odsustva američke politike s tih prostora, zbog indolencije i nesposobnosti politike Europske unije uspjele pozicionirati na jugoistoku Europe.

Jedini regionalni  američki saveznik koji ima dovoljno utjecaja i, u konačnici, kredibiliteta da na mekan i suptilan način otvori vrata ulasku velike i robusne američke moći na jugoistok Europe  je  Republika Hrvatska. Stoga je poziv predsjednice RH srbijanskom predsjedniku Vučiću upravo taj prvi najosjetljiviji korak prema  uvođenju u pogon američkog diplomatskog stroja. O usklađenosti djelovanja vrha hrvatske vlasti s američkom politikom jasno svjedoči reakcija američkog veleposlanstva u Zagrebu, samo dan nakon predsjedničinog poziva Vučiću, koje je pozdravilo njen potez i naglasilo „važnost odnosa Zagreba i Beograda za prosperitet regije“. Navodni raskorak između hrvatske Vlade i predsjednice države nastao zbog poziva Vučiću, koji se pronosi  kroz hrvatske medije, jednostavno ne postoji. U pozadini blago iskazane distance vladine administracije prema predsjedničinoj  inicijativi zapravo je svjesno  jačanje njene pregovaračke pozicije u budućoj diplomatskoj dinamici. Na posredan način zaobilazi se i stavlja u pozadinu zahuktalo diplomatsko sučeljavanje posljednjih mjeseci između hrvatke Vlade i Beograda koje bi moglo ometati provođenje velike američke diplomatske inicijative u čijem pokretanju Hrvatska,  kroz djelovanje predsjednice Republike, u ovom trenutku ima ključnu ulogu.  Prikazano iznenađenje Vlade i njezino blago distanciranje zapanjujuće je dobro odigran potez, koji predsjednici Grabar Kitarović otvara manevarski prostor djelovanja. Sada postaje jasnije i što bi moglo stajati  iza iznenadne i neobjašnjive  odluke Vlade  o odgodi objave kupnje novih borbenih zrakoplova  za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Neposredno pred pokretanje velike mirovne diplomatske inicijative pod američkim vodstvom i uz ključnu hrvatsku asistenciju, odgodom objave najvjerojatnije je izbjegnut mogući prigovor srpske strane američkoj politici kako je ugovaranjem isporuke američkog  ili  savezničkog naoružanja Hrvatskoj izvršen debalans snaga na području bivše Jugoslavije i na Balkanu i kako je time Srbija stavljena u lošiju  vojnu i diplomatsku poziciju.  U svakom slučaju Beogradu je iz ruku izbijen prigovor na koji bi se mogao  pozivati, ucjenjivati ili stavljati dodatne uvjete sudjelovanju u američkoj diplomatskoj inicijativi.

U cijeloj priči bilateralni odnosi  Zagreba i Beograda samo su površinski sloj, a težište cijele diplomatske ofenzive Washingtona usmjereno je prema Srbiji.

Poziv srbijanskom predsjedniku u Zagreb i razgovori o bilateralnim problemima  samo su  početni korak koji treba ispitati dobru volju i spremnost Srbije za otvaranje novog poglavlja odnosa sa SAD-om i Europskom unijom. Američka politika je procjenila kako je zapostavljanje jugoistoka Europe od strane Europske unije i američke politike za predsjedništva Baracka Obame otvorilo širok prostor ruskom utjecaju u regiji u kojem Moskva zapravo i nema  svojih značajnijih  gepolotičkih  interesa već joj je jedini cilj destabilizacija prostora duboko unutar rasporeda NATO-a i američkih i europskih geopolitičkih pozicija. Na jugoistoku Europe, na području država nastalih raspadom bivše Jugoslavije,  a koje su ostale izvan euroatlanskih integracija,  stvoren je „meki trbuh“ Europe i cijelog euroatlanskog kompleksa,  kako je to 2015. godine definirao bugarski politički analitičar Ivan Krastev.

Američka i zapadna politika je procjenila kako je temeljni razlog takvom stanju beskrajno balansiranje Srbije između Rusije i Europske unije i SAD-a i da je stoga  Srbija postala epicnetar ruskog djelovanja na prostoru jugoistočne Europe. Washington je zaključio kako je došlo vrijeme za promjene  i da su se nakon stabilizacije američkih i europskih pozicija u Crnoj Gori i Makedoniji, odakle su potisnuti ruski utjecaji,  stekli svi preduvjeti za konačni pokušaj uspostave novih odnosa sa Srbijom.

Američka politika odlučila je Srbiji, ovoga puta u velikom stilu, na diplomatskom pladnju ponuditi više nego što bi Srbija u bilo kakvoj verziji razvoja događaja na jugoistoku Europe mogla dobiti – povijesno približavanje SAD-a i Srbije. Dakako, ponuđeni zlatni pladanj sa svim ekonomskim, političkim i vojnim probicima koji se Srbiji nude nakon uspostavljanja bliskih odnosa s američkom politikom, pretpostavlja postupno raskidanje srbijanskih veza sa Rusijom. Washington čak ne inzistira na trenutnom prekidanju vojne suradnje Srbije s Rusijom, uopće ne uvjetuje prekidanje  suradnje na političkom i kulturnom planu,  ali želi jasan iskaz Srbije da je nedvojbeno, u uvjetima globalnog sučeljavanja Zapada i Rusije,  pouzdan partner SAD-a i Europske unije. Od Srbije se očekuje onemogućavanje pretvaranja svog teritorija u poligon obavještajnog i vojnog djelovanja Rusije i njegova korištenja kao operativne osnovice za duboku projekciju ruske vojne i političke moći prema Europskoj uniji. Također se očekuje i konačno razrješenje odnosa s Kosovom uz jamstvo američke strane sigurnosti i opstojnosti srpskog stanovništva i kulturnih dobara na teritoriju Kosova. Američka strana podrazumjeva obuzdavanje političkog vodstva BiH entiteta, Republike Srpske  s  Miloradom Dodikom i prekidanje bilo kakvih novih pokušaja disolucije BiH i odvajanja srpskog entiteta. Također,  preduvjet izgradnje novih partnerskih odnosa SAD-a i Srbije je i rješavanje spornih pitanja sa svim susjedima, uključujući i Republiku Hrvatsku.

Objektivno gledajući, od Srbije se uistinu malo traži,  a nudi joj se više nego što bi ikada svojim vlastitim djelovanjem,  pa i uz pomoć ruske politike,  ikada mogla postići. No povijesna američka  ponuda za resetiranjem međusobnih odnosa i stvaranjem partnerstva istovremeno  je, zbog ogromnih pogodnosti koja nudi, i posljednja američka ponuda Srbiji. Ukoliko američku ponudu Srbija prihvati posljedično geopolitičko preslagivanje slobodno se može usporediti s onim koje je stvoreno nakon potpisivanja izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma dogovorenog  u Camp Davidu pod američkim pokroviteljstvom za predsjedanja Jimmyja Cartera  davne 1978. godine, koji je promijenio sigurnosnu arhitekturu cijele regije.

Za vjerovati je da srpska politika pod Vučićem jako dobro zna što se događa i što je u pozadini, naizgled bilateralne političke inicijative. Da je tome tako svjedoči i hitro prihvaćanje hrvatskog poziva od strane Vučića, jednostavno zato, što je svjestan kako iza toga  poziva zapravo stoji velika mirovna ponuda za cijeli prostor jugoistočne Europe  s potencijalom  velikih dobitaka za Srbiju iza koje stoji velika američka geopolitička moć.

Sada je jasnije i povlačenje europske diplomacije tijekom prethodnih mjeseci iz pitanja jugoistočne Europe koje je izazivalo čuđenje većine analitičara. Berlin, Pariz i Bruxelles samo su otvarali prostor za djelovanje SAD-a. Mirovna inicijativa pokrenuta od strane SAD-a prema Srbiji,  potrebno je ponoviti, zacjelo nudi Beogradu više od onoga što Srbija ikada može postići, a o čemu je sve riječ, za sada možemo samo pretpostavljati. No s druge strane, odbijanje američke inicijative, odugovlačenje i nastavak igre na dvije strane ili pak  naknadno sabotiranje i miniranje ponude ili ostvarenog dogovora, vodit će otvorenoj konfrontaciji Srbije sa  SAD-om i Zapadom. Washington nikada neće povući svoje vojne snage s jugoistoka Europe nego će ih i povećati i u svakom slučaju, bez obzira na cijenu, zatvorit će prostor plasmana ruskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na jugoistoku Europe, sa Srbijom ili bez nje.

Srbija, stoga,  mora konačno odlučiti jer pred njom je posljednja američka  ponuda. Washington  Srbiji više od onoga što je sadržano u sadašnjoj inicijativi više nikada neće ponuditi.

Da je tomu tako, najavio je još u svibnju prošle godine David Phillips, nekadašnji savjetnik za europska pitanja u State Departmentu za Clintonove i Bushove administracije u svojoj kolumni za Huffington Post, posredno izražavajući stavove nove američke administracije predsjednika Trumpa. Phillips tada kaže: “Srbija pokušava igrati istovremeno na dvije strane. Vučić želi sigurnosnu i ekonomsku suradnju s Rusijom ali istovremeno koketira i s Europskom unijom. No toj igri je došao kraj. Vučić mora izabrati, leži li budućnost Srbije na Zapadu ili u Putinovoj Rusiji.“

Nova američka politika za jugoistočnu Europu  najavljena je na konferenciji „Nadolazeća oluja – oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“, organizirana od strane  Atlantskog  vijeća (Atlantic Council) u Washingtonu početkom prosinca prošle godine. Atlantic Council, sa sjedištem u Washingtonu, vodeći je američki geopolitički think-tank u kojem se od početka 60-ih godina do danas stvara  američka vanjska politika i preko kojeg se povratno za javnost  najavljuje smjer i dinamika američkog vanjskog nastupa. Atlantic Council zapravo je neformalni glasnogovornik svih američkih administracija u pitanjima vanjske politike, posebice u odnosima unutar euroatlanske integracije. Na konferenciji je jasno naznačen povratak američke politike na jugoistok Europe i ponovno aktiviranje odlučujuće američke uloge kojoj je cilj popunjavanje geopolitičke praznine na Balkanu  nastale zbog američkog političkog povlačenja s tog prostora i promašaja politike Europske unije, potiskivanja ruskih utjecaja i, u konačnici, stvaranja novog sigurnosnog poretka pod vodstvom i zaštitom Washingtona. Atlantic Council je na konferenciji zapravo predstavio zaključke svoje studije s kraja studenog prošle godine, kojom definira prioritete američke politike na jugoistoku Europe i najavljuje veliki povratak američke političke,  gospodarske ali i vojne moći na te prostore.  Temeljna postavka studije  pod nazivom „Balkans Forward – A New US Strategy for the Region „mogla bi  se  definirati na način da američka politika želi ponovo, nakon dvadeset godina, preuzeti inicijativu kreiranja politike na jugoistoku Europe od Europske unije i stvoriti novu sigurnosnu i mirovnu geopolitičku konstrukciju koja će države regije vezati uz SAD i EU i predstavljati čvrstu branu prodoru ruskih interesa i interesa drugih vanjskih sila uključujući Kinu i Tursku  na taj prostor.

Pojednostavljeno,  SAD na jugoistoku Europe namjerava stvoriti vojnu i političku situaciju identičnu onoj koju je posljednjih godina uspio stvoriti na sjeveroistoku Europe, gdje su pod američkim vodstvom čvrsto ujedinjene Baltičke države i Poljska. Da bi se to postiglo Atlantic Council zaključuje kako je potrebno raščistiti odnose sa Srbijom, koja je u ovom trenutku najače uporište ruskih interesa na tom prostoru.

U tom cilju Atlanic Councul u svojoj studiji o novoj američkoj stategiji za regiju definira četiri ključna elementa nastupa američke politike na jugoistoku Europe. To su: uspostavljanje trajnje vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi, nastavak povijesnog približavanja SAD-a Srbiji, povratak reputacije SAD-a kao pravednog posrednika u međusobnim odnosima unutar regije  i poticanje razvoja gospodarstva koja se oslanja na poduzetnike i mlade. U odlomku koji opisuje preduvjete za  povjesno približavanje SAD-a Srbiji studija Atlantic Councila navodi: “Beograd može i trebao bi biti bliski parnter i saveznik u regiji,  ali to može postati jedino ako započme značajno udaljavanje od Rusije.“ Dakle, otvoreno se nudi Srbiji strateška suradnja ukoliko se počme  postupno udaljavati od ruskog utjecaja. Iz ove točke se jasno vidi kako je to zapravo posljednja ponuda za suradnju Srbiji, koja ju, ukoliko prihvati, može dovesti na razinu strateškog partnerstva s Washingtonom, a ukoliko je odbije, u direktnu konfrontaciju s američkom politikom koja neće odstupiti od jačanja svojih pozicija na jugoistoku Europe i potpunog potiskivanja ruskih interesa, na ovaj ili onaj način, sa Srbijom ili bez nje.

O  američkoj odlučnosti govori i točka studije Atlantic Councila koja se odnosi na uspostavu trajnje vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi. U raščlambi se navodi kako je u razdoblju od 1999. godine do veljače 2017. godine, broj NATO vojnika u regiji, koji su većinom koncentrirani pod zapovjedništvom snaga  KFOR-a na Kosovu, s 50 tisuća vojnika smanjen na 4273 vojnika, što prema studiji svjedoči o padu pozornosti Zapada na jugoistoku Europe i strateškoj realnosti koja govori kako se na tom prostoru stvorio geopolitički vakum u koji se usisavaju ruski interesi. Stoga su  SAD najavile povećanje svoje vojne nazočnosti u regiji čime bi se jasno signaliziralo kako Washington i njegovi saveznici ne namjeravaju ostaviti taj prostor na raspolaganje suparničkim silama, prije svega Rusiji. Studija Atlantic Councila navodi, kako bi, u cilju jačanja vojne prisutnosti, američke vojne snage koje se trenutno nalaze na Kosovu u bazi Camp Bondsteel pod zapovjedništvom KFOR-a, trebalo  izvući iz zapovjedništva KFOR- a i staviti pod neposredno zapovjedništvo američkog  vojnog čelništva,  a bazu Bondsteel službeno proglasiti prvom stalnom vojnom bazom SAD-a na jugoistoku Europe.

Studija Atlantic Councila opsežni je dokument koji je nemoguće obuhvatiti u cijelosti u jednom novinskom članku,  a izneseni sažetak okosnica je nove američke politike koja se polako ali sigurno počinje provoditi na prostoru jugoistočne Europe. Početni, suptilni korak  razvoju nove američke strategije je  poziv  hrvatske predsjednice srbijanskom predsjedniku Vučiću. Pred Srbiju nova američka politika postavlja imperativ konačnog izbora, koji, prema američkim zamislima, i ne mora biti dramatičan i nagao, ali mora biti iskren i dosljedan. Srbija je u svakom slučaju dobila posljednju američku ponudu .

Nedugo nakon susreta s hrvatskom predsjednicom, Kolindom Grabar Kitarović, turski je predsjednik, Recep Tayyip Erdogan (čini se na vlastitu inicijativu) organizirao i trilateralni sastanak s predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, i bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, Bakirom Izetbegovićem. Tema, najprije odvojenih sastanaka (Erdogan – Vučić / Erdogan – Izetbegović), a zatim trilateralnog susreta, bili su odnosi Srba i Bošnjaka u BiH, kao i odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, a nastavljeno je s dogovorima oko velikih investicija i infrastrukturnih projekata, koji bi, prema akterima susreta, vrlo stabilizirajuće djelovali na regiju.

Prema turskoj agenciji Anadolija, medijatorska uloga turskog predsjednika je da približi stavove Beograda i Sarajeva i stabilizira prilike na Balkanu kroz snažniju gospodarsku suradnju. Susret u Istanbulu treći je susret predsjednika Srbije s turskim predsjednikom u manje od godinu dana. Susret je poglavito značajan, budući da je ovo godina u kojoj se u Bosni i Hercegovini održavaju opći izbori, stoga ostaje otvoreno pitanje, je li i ovaj trilateralni sastanak još jedan u nizu diplomatskih pokušaja da se „odblokira“ stanje i uspostavi dijalog u susjednoj državi. Podsjetit ćemo – tijekom posjeta hrvatske predsjednice Ankari, najavljeno je i održavanje trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine.

Dinamika političkih odnosa unutar Bosne i Hercegovine nešto je drukčija – Milorad Dodik, predsjednik RS, vrlo iznenađen sastavom „delegacije“ koja je posjetila Erdogana, izjavio je kako se radi o „ozbiljnom presedanu“, jer u razgovorima u Istanbulu sudjeluje tek jedan član Predsjedništva BiH (drugi o posjetu nisu bili informirani). Prema Dodiku, Bakir Izetbegović je ovaj posjet iskoristio da se još jednom prikaže kao „zaštitnik“ BiH, dok stvarno urušava njezine institucije i postojanje. Dodik je „oprao“ i predsjednika Erdogana za kojeg je rekao da se „ovdje dramatično miješa, podržavajući direktno samo Bošnjake“. Ovim posjetom ostali su zatečeni i Hrvati u BiH, iako su do nedavno, upravo računali na Tursku u razrješenju bosanskog gordijskog čvora, vodeći se stereotipnom analitikom, prema kojoj Turska ima snažan utjecaj na bošnjačke političare unutar BiH. Naime, osobno prijateljstvo turskog predsjednika Erdogana i bošnjačkog člana predsjedništva BiH, čelnika SDA, Bakira Izetbegovića, činilo se motivirajuće pri  lobiranju hrvatske predsjednice za postizanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i promjenu Izbornog zakona.

Za Aleksandra Vučića, od osobite je važnosti partnerstvo s Turskom. Trgovinska razmjena između Srbije i Turske „podignuta“ je za više od milijardu eura u samo godinu dana. Turci su najbrojniji turisti u Srbiji, a više od 20 potpisanih sporazuma, kao i usklađene izjave dvojice državnika, jasno ukazuju kako su odnosi Turske i Srbije preusmjereni na novi kolosjek i transformirani u neku vrstu strateškog partnerstva. Nakon godina zahlađenja (od raspada SFRJ), prekretnica se dogodila 2016.g., kada je, tijekom pokušaja državnog udara, srpski predsjednik (tada premijer) sasvim otvoreno podržao predsjednika Erdogana. Vučić vrlo pažljivo osluškuje turske namjere (politiku) prema Balkanu, budući da Erdogan, koji slovi kao zaštitnik muslimana u regiji, zapravo čuva leđa srpskom predsjedniku na Sandžaku i na Kosovu, ali mu osigurava i bolje pozicije prema BiH. Srpski je predsjednik još jednom izrazio zahvalnost Erdoganu na potpori koju mu je osigurao tijekom zajedničke listopadske posjete Novom Pazaru, za koju bi se inače teško samostalno odlučio. Naime, u Srbiji postoje izražena „geopolitička žarišta“ (Proroković, 2015.), područja na kojima dolazi do izravnog međuetničkog i međureligijskog doticaja između Srba i Albanaca (Kosovo, Bujanovačko – preševska oblast,) Srba i muslimana Bošnjaka (Sandžak ili Raška oblast), Srba i Mađara, te Hrvata (Vojvodina). Radi se o područjima koja se nalaze na važnim tranzitnim koridorima, raspolažu velikim prirodnim bogatstvima ili predstavljaju „životni prostor“ za dva ili više naroda, no, ono što osobito komplicira geopolitičku poziciju Srbije je činjenica, da se na ovim „geopolitičkim žarištima“ prepliću vrlo različiti, međusobno suprotstavljeni interesi izvanjskih igrača, odnosno zainteresiranih velikih sila. Za Srbiju je, stoga, osobito značajna politička potpora koju joj je spremna pružiti Turska, ali neobično je važna i gospodarska suradnja s ovom regionalno silom koja broji 80 milijuna ljudi i do nedavno je bila 12. najjača ekonomija svijeta. Tijekom prošle godine potpisan je prošireni Sporazum o slobodnoj trgovini Srbije i Turske, a u Istanbulu je osnovano zajedničko trgovinsko predstavništvo Srbije i BiH za unaprijeđenje gospodarske suradnje. Najavljene investicije u turizam, kao i u brojna druga područja, za srpsku su vladu vrlo važne jer ciljaju najmanje razvijena, zapravo degradirana područja države (muslimanske enklave).

S druge strane, Turska u razdoblju pogoršanih odnosa sa svojim zapadnim saveznicima, poput Sjedinjenih Država i EU, nastoji izgraditi nove odnose s Rusijom, ali i Iranom, Kinom i Indijom temeljem kojih može „uravnotežiti“ svoju ovisnost o Zapadu. Gradeći novu vanjsku politiku, Turska je obnovila interes i prema bivšim djelovima Otomanskog carstva (povratak Turske na Bliski istok, Irak i Siriju), i želi preuzeti i veću odgovornost za regionalnu stabilnost na Balkanu. U tom kontekstu, suradnja s Rusijom i Srbijom, koju doživljava kao okosnicu svog novog političkog pristupa, nameće se kao integralni dio turske politike prema regiji. Inače, Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, a ulaganja su proširena i na ostale zemlje u regiji. Do 2015.g., Turska je bila vodeći financijer škola i sveučilišta u BiH, Albaniji, Kosovu i Makedoniji, osnivani su brojni kulturni centri, izvršena je revizija udžbenika povijesti u kojima se naglašava osmansko razdoblje, potaknuta je obnova spomenika, a turske su „sapunice“ preplavile regiju. Turska je investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, njezinom su zaslugom obnovljene zračne luke u Skopju i Prištini, u posjedu je bosanske zrakoplovne tvrtke, radi se o svojevrsnom konceptu soft power-a kojim je turska politika iskazala jasne političke i strateške interese prema regiji. Njezini dugogodišnji  saveznici – SAD i Velika Britanija „oslobodili“ su prostor takvom turskom utjecaju. Naime, Turska je u posthladnoratovskom razdoblju bila respektabilni saveznik SAD-a i NATO-a u regiji, za mnoge svojevrsni američki trojanski konj na Balkanu, te je sasvim slobodno mogla „zaigrati“ na kartu neoosmanizma, pri čemu joj je potpora stizala upravo od Sjedinjenih Država i zapadnih saveznika, a s ciljem sprječavanja širenja ruskog gospodarskog, političkog i vojnog utjecaja u regiji.

Sada se situacija promijenila! Turska je u situaciji osnivanja novih savezništva, pri čemu turski predsjednik nastoji održati, zapravo, pojačati vlastiti politički utjecaj u regiji. Erdogana veže prijateljstvo s Izetbegovićem, međutim, turske su ambicije mnogo veće. Njezin povratak na Balkan vodi preko snažnog gospodarskog utjecaja i modela suradnje koji uključuje turske tvrtke, obrazovne i zdravstvene institucije, ali i nevladine organizacije (to su preuzeli od SAD-a). Turski utjecaj širi se područjem tzv. „zelene transferzale“ (od sjeverozapadne Grčke, preko Albanije, Makedonije, Sandžaka, Srbije i Crne Gore do središnje BiH) koje je pretežito naseljeno muslimanskim stanovništvom. U toj projekciji, Srbija je dio najkraće rute prema Europi, stoga je Erdogan vidi kao ključnu državu na Balkanu. Ovladavanje (bar djelimično) regijom presudno je i za odnos Turske i Europske unije.

Iako je na nedavnom sastanku s hrvatskom predsjednicom, Erdogan izjavio kako se ne želi miješati u unutarnje prilike u BiH, sada je uistinu vidljivo kako Turska, što se tiče budućnosti regije, neće stajati po strani. Turskoj ne idu u prilog nove etničke tenzije, zbog čega će od Izetbegovića zahtijevati umjerenost i zaokret prema suradnji sa Srbijom. Turska nastoji povećati broj investicija na Zapadnom Balkanu kako bi se gospodarski proširila, ali i ojačala svoj politički utjecaj. Diplomatski „deal“ prezentiran je sasvim jasno –  „kao što Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH i Daytonski sporazum,  tako zahtijeva poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Srpske“, prijedlog je srpskog predsjednika s kojim su se, čini se, složili i Erdogan i Izetbegović, da se Srbi u RS i svugdje drugdje u BiH osjećaju sigurno. „Ono što je najvažnije za ljude, to je da zajedničkim naporima osiguramo trajan i siguran mir i za srpski narod, ali i za Bošnjake i Hrvate i sve druge koji žive na teritoriju“, zaključio je Vučić.

Prema Izetbegoviću „rezultati sastanka mogli bi biti povijesni“, budući da je prihvaćen prijedlog da se grade dvije trase (kombinacija autocesta – brza cesta) koje bi napravile krug Sarajevo – Zenica – Tuzla – Bijeljina – Beograd, a zatim preko Požege do Višegrada natrag prema Sarajevu. To je ogromna investicija koju je Erdogan odlučio podržati. Radi se o „pojasu putova“ koji će povezati Srbiju i BiH, ideja je podržana i od strane FBiH kao i od vlasti entiteta RS. Cilj je geopolitički sveobuhvatan: osigurati Srbiji brzu komunikaciju do Doboja i Banjaluke, Srbe iz Foče, Gackog, Bileće, Nevesinja i Trebinja (istočni dio BiH) povezati s koridorom 5-C, zatim preko Vardišta i srpske autoceste s koridorom 11., dakle sa Srbije. S druge strane, Bošnjaci sa Sandžaka (Novi Pazar, Sjenica) povezali bi se sa Sarajevom. Radi se o ozbiljnom dogovoru u kojem se turski predsjednik obvezao iznaći financiranje ovog ogromnog infrastrukturnog projekta kojim bi se realizirala vizija „mirne Bosne“. Gdje su bosanski Hrvati u toj priči tek će se vidjeti!

Iako je Europska unija dobila zadatak da sigurnosno i politički pacificira Balkan, ona u tome nije uspjela. Na prostoru regije sve je više zainteresiranih igrača. Nakon zahladnjenja odnosa s Amerikom i približavanja Rusiji, Ankara je počela provoditi samostalnu politiku prema zemljama zapadnog Balkana, ali i šire, koja nikako nije po volji Sjedinjenim Državama. Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua, politike koja je promovirala neoosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Nova strateška doktrina vanjske politike, Tursku je usmjerila prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati poglavito na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba, koji, zapravo, imaju dugu zajedničku povijest.