Europa

Nedavni posjet srpskog predsjednika Hrvatskoj, rezultirao je različitim političkim bodovima za glavne protagoniste ovog neočekivanog diplomatskog susreta čelnih ljudi Hrvatske i Srbije, dviju susjednih zemalja čiji su odnosi još uvijek snažno opterećeni ratnom prošlošću, time i brojnim otvorenim, neriješenim pitanjima. Dok je hrvatska desnica uputilla brojne kritike Kolindi Grabar Kitarović i odlučila joj uskratiti buduću političku potporu, niti ljevica nije bila osobito impresionirana ovim iznenadnim posjetom koji su doživjeli kao poniženje Hrvatske ili u funkciji instrumentalizacije političkih ciljeva dvaju predsjednika. Predsjednici Grabar Kitarović zamjera se što nije pripremila hrvatsku javnost, poglavito braniteljsku populaciju za ovaj nenadani događaj, mnogi su ostali iznenađeni i njenim govorom na skupštini Srpskog narodnog vijeća, čije je prijemove povodom pravoslavnog Božića do sada redovito izbjegavala. S druge strane, mediji u Srbiji uglavnom su „na prvu“ reagirali trijumfalistički, čemu je pridonio i susret predsjednika Vučića sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Josipom Bozanićem s kojim je, kako spekuliraju, razgovarao o slučaju blaženog kardinala Alojza Stepinca i mogućem dolasku pape Franje u Srbiju. Srpski mediji navode, kako je kardinal Bozanić jedna od najutjecajnijih figura, ne samo Katoličke crkve, već i hrvatske političke scene. Samo dva dana prije upućivanja poziva Vučiću, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sastala se s kardinalom Bozanićem i papinskim nuncijem u Njemačkoj, Nikolom Eterovićem, koji su je „podržali u nastojanjima da dijalogom rješava sva otvorena pitanja sa susjednim državama“. Bilo kako bilo, ovaj iznenadni posjet srpskog predsjednika ozbiljno je uzdrmao poziciju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Ono što je većina hrvatskih medija izostavila iz analize jest kontekst susreta do kojeg sigurno nije došlo na inicijativu hrvatske predsjednice. Naime, posjet je dogovoren pod vanjskim pritiscima Sjedinjenih Država, uz asistenciju Vatikana (prema nekim izvorima, čak samog pape Franje), a potporu je, naravno, pružila i EU. Sjedinjene se Države posljednjih godinu dana vrlo aktivno bave Balkanom, metode su im vrlo suptilne – uz „mrkvu i štap“, naizmjenična potpora čas jednima, čas drugima, vrlo je zbunjujuća strategija koja regiju održava u stanju permanentne nestabilnosti i otvorenih sukoba.

Tako je nakon Kolinde, trenutno nova „zvijezda“ na regionalnom nebu Aleksandar Vučić, kojem je u funkciji uspješne realizacije novog američkog pristupa (pomirenja Srbije sa SAD-om) otvoren i prostor portala „Politico“, na kojem se u gostujućoj kolumni predstavio kao vizionarski lider regije čije se barijere mogu srušiti zajedničkom voljom i suradnjom. (Neoliberalna) je ekonomija, naravno, provjerena „bla-bla“ priča za stabilnost zapadnog Balkana (realno, izvor velike nestabilnosti), pa Vučić, kao iskusan i, ovom prilikom, „sposobniji“ igrač na međunarodnoj političkoj sceni, nudi zonu slobodne trgovine koja će pridonijeti rastu i prosperitetu zemalja regije.

Međutim, ono što je manje poznato je, da se izabrana „zvijezda“ – Aleksandar Vučić, nalazi pod snažnim pritiscima i američke i britanske politike koje od njega prije svega zahtijevaju žurno rješavanje pitanja Kosova. Prema izjavi visoke predstavnice EU, Federike Mogerini, postignut je sporazum između Kosova i Crne Gore o rješenju graničnog spora, sada je na redu Beograd. Iako se Srbija, zahvaljujući Aleksandru Vučiću (i američkim „prijateljima“) uspjela predstaviti kao zemlja koja će diktirati uvjete na Balkanu, stvarnost je bitno drugačija. Od Srbije se zahtijeva potpisivanje pravno obvezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom (do 2019.), time i promjena Ustava, odricanje od geopolitičkog izbora (vojna neutralnost) i poduzimanje ozbiljnih akcija protiv „anti EU“ propagande ruske vlade. Srbiju na putu u „2025“ (okvirni datum ulaska u EU) čekaju i drugi izazovi – riješavanje spornih graničnih pitanja s Hrvatskom (granica na Dunavu) i BiH. To je na Munchenskoj konferenciji o sigurnosti izrijekom potvrdio i Junker, predsjednik EK. Hrvatska, koja potražuje plaćanje ratne odštete u iznosu od 50-100 milijardi eura, može blokirati Srbiju na putu ulaska u EU. Međutim, kako se pred zemlje zapadnog Balkana više ne postavljaju Kopenhaški kriteriji koje su obvezno trebale zadovoljiti sve zemlje pristupnice, pridruživanje EU i NATO-u postaje otvoreno (geo)političko pitanje.

Naime, iako Strategija Europske unije za zapadni Balkan obuhvaća cijelu regiju, sasvim je vidljivo kako Bruxelles vidi tek Srbiju i Crnu Goru kao moguće kandidate (perspektiva je i tu upitna). Prema analizi dr.sc. Zlatka Hadžidedića za IFIMES (veljača, 2018.), Albanija, Kosovo, Makedonija i BiH „ostavljene su u sivoj zoni, bez ikakvih vremenskih okvira i mapa puta“. Ova analiza pruža zanimljiv pogled na budućnost proširenja EU. Naime, pozivajući se na dugogodišnji tretman Turske kao „neželjenog kandidata“, kojeg EU, kao „ekskluzivni kršćanski klub“ odbija primiti, za Hadžidedića nema dvojbe – zemlje regije koje se percipiraju kao muslimanske, ne tretiraju se kao europske. Ova strategija vodi Europu natrag, prema njenim pred-Westphalskim korijenima, i signalizira trijumf europske ksenofobije, najreakcionarnijih populističkih ideologija odbacivanja svih koji se percipiraju kao „drugi“.

Stoga, američki diplomatski nastup i javno iskazivanje nezadovoljstva preko medija i think-tankova učincima politike Europske unije na jugoistoku Europe, od 2016. godine postaje sve oštrije i izravnije. Bruxelles i najmoćnije europske države, posebice Njemačka, izložene su sve žešćim kritikama i učestalim upozorenjima da mirovni poredak na jugoistoku Europe ne mogu osigurati države nastale raspadom bivše Jugoslavije, a koje su ostale izvan euro-atlanskih integracija. To može i treba osigurati moćni izvanjski čimbenik, prilika koju je propustila Europska unija. Naime, u nizu analiza i studija sugerira se da se na području Balkana mora uspostaviti imperijalna vlast koja bi osigurala učinkovit mirovni poredak. U skladu s javnom objavom američkog povratka na Balkan, medijski su istupi pojedinih američkih geopolitičara postajali sve učestaliji. Zahtijevajući akciju  Europske unije, istovremeno su ukazali na  nemoć politike EU, i time u javnosti pripremili teren za novi nastup američke geopolitičke moći na jugoistoku Europe.

Tako američki geopolitičar Robert  D. Kaplan, suradnik moćnog think-tanka „Center for a New American Security“, šef geopolitičke analitike u privatnoj obavještajnoj agenciji „Stratfor“ i nekadašnji  savjetnik američkog ministarstva obrane (u vrijeme dok je dužnost ministra obavljao Robert Gates), u autorskom članku „The Necessary Empire“ objavljenom u „New York Times“ (svibanj, 2017.) tvrdi kako se na Balkanu mir može održavati samo uz pomoć izvanjske imperijalne sile. Autor navodi da je to temeljno obilježje regije kao geopolitičkog prostora koje je kontinuirano prisutno kroz cijelu njenu povijest. Prema Kaplanu, u trenucima raspada imperija koje su vladale balkanskim prostorima, regija se redovito pretvarala u ratište. Primjerice, nakon  carstva Karla Velikoga, Habsburškog  carstva i Osmanske imperije koje su vladale prostorima jugoistočne Europe, po Kaplanu bi upravo Europska unija trebala postati nova imperija koja će na Balkanu održavati mirovni poredak.

Kaplan navodi: “Izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj unijeli su veliku dramu unutar stare karolinške jezgre, u kojoj je Karlo Veliki utemeljio svoje carstvo u 9. stoljeću. To je oduvijek bio najbogatiji i institucionalno najsnažniji dio Europe. No, ako Europska unija nastavi slabiti, posljedice opadanja njene moći snažno će se odraziti na istoku i jugu Europe, daleko više nego u europskoj jezgri Tamo, na razmeđi nekadašnjeg Hasburškog i Osmanskog carstva, bivše komunističke zemlje nemaju čvrstu bazu srednje klase kakvu ima jezgra Europe, u mnogim su slučajevima i dalje zaokupljene etničkim i teritorijalnim sporovima. One su, kao nikada ranije, duboko ovisne o vladavini pro- europske Unije. Stoga, politička zbivanja u Parizu, Berlinu i Bruxellesu imaju dalekosežne posljedice za stabilnost Balkana. I povratno, o stabilnosti regije u kojoj su i dalje prisutne tradicionalne crte razdvajanja Istoka i Zapada, ovisi sigurnost i prosperitet Europe kao kontinenta.  Bivši bizantski  i osmanski dio Europe, dio koji je najbliži Bliskom istoku, još uvijek je najsiromašniji, najnestabilniji i najviše treba potporu i vodstvo Europske unije“. Kaplan zaključuje da samo Europska unija može stabilizirati Balkan, stoga navodi: “Samo ako Srbija, Albanija i Kosovo  postanu članovi Unije etnički spor između Srba i Albanaca uistinu se može riješiti. Unutar Europske unije Albanija i Kosovo više neće imati potrebe za ujedinjenjem, a ako bi se i pokušali ujediniti to bi mogao postati „casus belli“ za Srbe. Slična  dinamika vrijedi i za kontinuirano nadmetanje između Hrvatske i Srbije za utjecaj u Bosni i Hercegovini. U okviru Europske unije postoji mir za sve iz bivše Jugoslavije. Bez nje postoji samo dugotrajan sukob.“  Svoja razmišljanja Kaplan sažima u jednoj rečenici: “Europska unija je nužna imperija,“ i zaključuje kako bi ona, zapravo, trebala zamijeniti funkcionalnost svih bivših carstava koja su vladala tim geopolitičkim prostorom. „Države bivše Jugoslavije mogu naći mir i sigurnost jedino kroz novi, znatno benigniji imperijalni sustav – Europsku uniju“, poručuje autor. Kaplan, ipak proziva Europsku uniju za sve što se događa na jugoistoku Europe i čini je odgovornom za tamošnja zbivanja, unaprijed pripremajući teren za europski neuspjeh, američke prigovore, i na kraju, veliki američki povratak na jugoistok Europe.

Nakon niza raščlambi američkih geopolitičara objavljenih u širokom rasponu medija – od specijaliziranih vojnih časopisa, studija The United States Army War College (USAWC) i raznih think-tankova sa sjedištem u SAD-u, sve do korporacijskih medija u kojima se naglašava odgovornost Europske unije za stanje na jugoistoku Europe, uslijedile su analitičke studije u kojima se od američke administracije zahtijeva povratak na jugoistok Europe kako bi se popunila praznina koja je nastala uslijed neuspješnog angažmana Europske unije, a koju su za prezentiranje vlastitih interesa iskoristile druge sile, prije svega Rusija, Kina, Saudijska Arabija i Turska. Jedna od najutjecajnijih studija, objavljena krajem prošle godine je „Balkans Forward – A New US Strategy for the Region“, kojom je Atlantic Council predstavio svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudio preporuke i prijedloge kako bi zemlje zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO,  SAD i EU. Takva geopolitička konstrukcija predstavljala bi čvrstu branu prodoru ruskih interesa i interesa drugih vanjskih sila uključujući Kinu i Tursku na prostor regije. Atlantic Council, sa sjedištem u Washingtonu, vodeći je američki geopolitički think-tank u kojem se još od početka 60-ih godina, sve do danas kreira američka vanjska politika. Atlantic Council zapravo je neformalni glasnogovornik svih američkih administracija u pitanjima vanjske politike, posebice u odnosima unutar euroatlanske integracije.

No, još u ožujku 2017. godine, još jedan utjecajni think-tank sa sjedištem u New Yorku – „Network 20/20“ objavio je studiju pod nazivom „A Plan B for the Western Balkan – Reigniting U.S. Leadership in Southest Europe“ (Plan B za zapadni Balkan  – obnova američkog vodstva u jugoistočnoj Europi). Proklamirani cilj „Network 20/20“ je priprema nove generacije lidera  za američku vanjsku politiku i diplomaciju. Svoje studije izrađuje ne samo proučavanjem dokumenata nego i neposrednim radom na terenu (diljem svijeta) što je praktički oblik razvijene obavještajne djelatnosti. Rezultate svojih  istraživanja uobličena u studijama, „Network 20/20“ dostavlja američkoj vladi, kreatorima vanjske politike u privatnom sektoru i nevladinim organizacijama.

I studija „A Plan B for the Western Balkan – Reigniting U.S. Leadership in Southest Europe“, sažeto rečeno, navodi na zaključak da su svi pokušaji uspostavljanja učinkovitog mirovnog poretka na jugoistoku Europe od strane Europske unije potpuno propali, prvenstveno zbog njenih unutarnjih problema, te nepostojanja zajedničke i konzistentne politike. Od 2014.g. EU je uslijed „zamora“ zaustavila proces proširenja integracije, što je postupno utjecalo na gubitak interesa lidera država jugoistočne Europe za pridruživanje EU. Naravno, prema „Networku 20/20“ takva je situacija otvorila prostor Rusiji i Kini koje sve agresivnije promoviraju svoje interese u regiji. Jjedino rješenje za potiskivanje ruskih i interesa drugih sila sa jugoistoka Europe je u povratku američke diplomatske i vojne moći u regiju. Studija podsjeća na velika postignuća američke politike u regiji – tijekom 1990-tih SAD i NATO uspjeli su zaustaviti ratove na jugoistoku Europe, međutim sada je to nasljeđe u opasnosti. Administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame, odlučile su „napustiti“ istaknuto liderstvo u regiji, te su se umjesto toga usmjerile na krizne izazove poput Arapskog proljeća, Libije, Sirije, Iraka, rusko ilegalno anektiranje Krima, sve ratoborniji Peking u Južno kineskom moru i sukobe u Afganistanu. Ove krizne situacije zaista zaslužuju pozornost, međutim bez američkog vodstva, regiji koja je bila uspješna priča i relativno veliko postignuće američke vanjske politike prijeti razaranje svega postignutoga s rizicima za živote ljudi i sigurnost Europe. Studija „Network 20/20“ analizira i utjecaj vanjskih sila na jugoistoku Europe, regiji u kojoj međunarodni igrači, poput Rusije, Kine, Saudijske Arabije i Turske aktivno provode svoje vlastite interese na prostoru jugoistoične Europe od kojih su neki u suprotnostima sa ciljevima SAD-a. Promjena regionalne dinamike stvara potrebu za američkim vodstvom u političkom i gospodarskom razvitku regije više nego ikad prije. U središnjem dijelu studije utvrđuje se stanje, te se nude zanimljivi zaključci: „Žurno je potreban novi plan za regiju s obzirom da djelovanje po planu A koji provodi EU vjerojatno neće rezultirati pristupanjem država regije euroatlanskim integracijama, barem u idućih 5 godina, ako uopće ikada i bude proveden. Stoga vlada SAD-a i zainteresirane korporacije trebaju poduzeti vodeću ulogu u kreiranju i provođenju alternativnog plana. Rusija, Turska, Kina i Saudijska Arabija svaki za sebe natječu se za utjecaj i mijenjaju dinamiku regije“.

Nakon izvršene analize, „Network 20/20“ daje slijedeće preporuke:“ Sjedinjene Države  trebaju prestati sa odbijanjem preuzimanja vodstva u regiji u korist Europske unije. Posljednjih godina SAD su prepustile vodeću ulogu Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugim državama EU, međutim te države nisu uspjele postići rezultate i građani regije ponovo priželjkuju američko vodstvo. Trumpova bi administracija trebala biti proaktivna i preuzeti stratešku ulogu u regiji“. U studiji se ističe da Sjedinjene Države trebaju izraditi plan intervencije za slučaj obnove sukoba u regiji ili raspada Bosne i Hercegovine. Iako je to neugodna i nepoželjna zadaća, važno je da State Department ima gotove planove za izvanredne situacije za raspad Bosne i Hercegovine, uključujući i način na koji će reagirati ako Republika Srpska proglasi neovisnost, ako Hrvati krenu prema većoj autonomiji ili nezavisnosti, te ako Bošnjaci pokušaju promijeniti političku strukturu BiH Međutim, ono što posebno upada u oči odnosi se na Europsku uniju! Naime, SAD trebaju pripremiti slične planove za nepredviđene situacije koje mogu proizaći iz mogućeg radikalnog restrukturiranja ili raspada Europske unije.

Za slučaj raspada Europske unije, studija daje preporuku – ako članstvo u EU postane nepoželjno ili potpuno nestane u slučaju daljnjeg razbijanja Europske unije, Sjedinjene bi Države trebale imati „pripremljene alternativne saveze“ za države regije kao sredstvo za borbu protiv nadiranja Rusije, Kine i drugih. Posebno se naglašava: „U slučaju sloma Europske unije NATO postaje još jača snaga ujedinjenja….NATO je mnogo dostupnija unija koja je tijekom godina preuzela više političke moći“. U zaključku se navodi: „izvanjski strani utjecaji mogu dovesti do političke nestabilnosti i upitne održivosti Europske unije, te istovremeno smanjiti privlačnost članstva kao katalizatora reformi“. Stoga, „Network 20/20“ u studiji koju je u ožujku prošle godine dostavio američkoj administraciji i centrima političkog odlučivanja, zaključuje da je zbog neuspjeha Europske unije, suspektne opstojnosti same EU i sve agresivnijih vanjskih utjecaja, nužno obnoviti američko vodstvo na jugoistoku Europe. Državama regije moguće je „ponuditi“ NATO „kao alternativni instrument političkog i vojnog pridruživanja euroatlanskom integracijskom kompleksu“.

I naravno, za kraj nedavno objavljena studija nezaobilaznog Stratfora u kojoj se navodi da EU ne uspijeva riješiti krizu u kojoj se našla, zbog čega će do 2025.godine još  nekoliko država slijediti Veliku Britaniju (Brexit). Stratford smatra da Europska unije nikada neće povratiti ranije zajedništvo, te da će, ukoliko preživi naredno desetljeće, nastaviti funkcionirati u ograničenom i fragmentiranom obliku, budući da ne postoji jedinstvena politika koja odgovara svim članicama. Ovaj utjecajni think tank procjenjuje da će Europu u sljedećem razdoblju definirati povratak nacionalnih država. Što će se, u tom kontekstu, događati s nestabilnim državama Zapadnog Balkana s „relativnim viškom muslimanskog stanovništva“, ostaje za vidjeti. Mogu li se one opredjeliti za multi-opcijsku vanjsku politiku orijentiranu prema nekoliko geopolitičkih centara (Bruxelles, Washington, Moskva, Peking, Ankara, Teheran i dr.). Jer politika bez alternative, poput trenutno sadržane u Strategiji EU koja kao papagaj ponavlja svoju posvećenost europskim integracijama, zapravo nije nikakva politika, a niti budućnost. Još uvijek sve ove zemlje žele u EU, „međutim birokrati koji upravljaju Europskom unijom mogu vam jednostavno reći da nikada nećete igrati u istom timu s njima. Takvo odbijanje neminovno gura zemlju da traga za vlastitim geopolitičkim alternativama“ (Z. Hadžidedić, IFIMES, veljača, 2018)

Stoga i te kako ostaje otvoreno pitanje, mogu li Sjedinjene Države, bez primjene sile, samo svojim autoritetom, obnoviti liderstvo u regiji!

dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: ZAPADNI BALKAN: „NEZAVRŠENI POSAO“ SAD-a I EU

 

 

 

 

Dugo očekivana i najavljivana strategija uključivanja država Zapadnog Balkana (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Kosovo) u Europsku uniju koju je pripremila Europska komisija predstavljena je javnosti u Europskom parlamentu 6. veljače 2018. „A Credible Enlargement Perspective for and Enhanced EU Engagement with the Western Balkans“ (puni naziv strategije), najavljena kao ambiciozni plan, ne donosi ništa novoga. Radi se o ispraznom dokumentu koji tek savršeno dobro ilustrira svu složenost odnosa unutar same Europske unije i sukobe članica, koje se zapravo oko ničega bitnoga ne mogu složiti, osobito ne oko osiguranja sigurnosnog poretka jugoistočne Europe na strateški važnoj poveznici Europe i MENA-e (sjeverna Afrika i Bliski istok). Naime, riječ je o jedinom slobodnom pravcu projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa Njemačke i najmoćnijih država članica EU prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji, s obzirom da je pravac preko Ukrajine potpuno zatvoren ratnim djelovanjima. To zorno svjedoči o neporecivoj činjenici potpune odsutnosti bilo kakvog koncenzusa unutar Europske unije i prevlasti egoističnih pojedinačnih interesa najmoćnijih europskih država.

Dakle, ono što bi trebala biti strategija Europske unije prema državama bivše Jugoslavije koje su ostale izvan euroatlanskih integracija zapravo je dokument izbalansiranih interesa pojedinih europskih država, budući da se Nizozemska, Belgija i Njemačka nisu složile sa konkretnim vremenskim određenjem prijema novih članica u Europsku uniju. U Strategiji koja je posvećena daljnjem proširenju EU prema istoku izbjegnuto je spominjanje bilo kakvog datuma, izuzev „moguće perspektive 2025.“ koja se navodi tek kao okvirna godina u kojoj bi Srbija i Crna Gora (uz koje se koristi pojam „članstva“) mogle pristupiti Europskoj uniji. Dok se Bosni i Hercegovini pruža nerealna nada o „statusu kandidata“, za Makedoniju i Albaniju usvojena je (neobvezujuća) „preporuka o otvaranju pristupnih pregovora“. Španjolska, važna članica EU, zbog iskustva s vlastitim separatističkim zahtjevima, izričito se protivi tretmanu Kosova kao samostalne države, te je spriječila njegovo spominjanje kao dijela proširene Europske unije, stoga je u Strategiji kompromisno usvojena formulacija o „europskoj perspektivi Kosova“. Tako se prošlogodišnje obećanje predsjednika EK, Jean-Claudea Junkera vladama zemljama Zapadnog Balkana o „pouzdanoj perspektivi članstva“ pokazalo kao „fake news“, lažno propagandno, potpuno neozbiljno obećanje, izgubljeno u floskulama europskih svemirskih birokrata koji trabunjaju o „zamoru“, „europskim standardima i vrijednostima“ „slabom napretku u provedbe reformi“ i ostalim budalaštinama.

Iako svako nekoliko godina, još od Solunskog summita, 2003.g., EU baci „udicu“ pred zemlje regije, ove iste sve više postaju svjesne da se radi o neobično važnoj geopolitičkoj igri čiji su integralni dio. Naime, proširenje Europske unije na prostor Zapadnog Balkana prvorazredno je geostrateško pitanje kojim upravlja američka i britanska politika, dok se utjecajne članice EU-a vode isključivo vlastitim egoističnim interesima otimačine resursa regije. Za Sjedinjene je Države, Europska unija u tom „ambicioznom planu“ vrlo koristan alat, produžena ruka vanjske politike Washingtona i NATO pakta. Stoga je sasvim očito da je na djelu žestoki okršaj Sjedinjenih Država i Rusije, uključile su se i Turska i Kina, za potpunu kontrolu nad jugoistokom Europe. Strategija je zemlje regije postavila pred neobično teške zahtjeve koji često potkopavaju same temelje njihovog državnog suvereniteta, gospodarske i socijalne stabilnosti, time i stabilnost sadašnjih, ali i budućih političkih garnitura. Tijekom procesa pristupanja EU, neke su države regije izložene procesu dezintegracije (Srbija, Makedonija), druge procesu integracije (Albanija, Kosovo), za BiH postoje obje vrste opcija, kako bi se Zapadni Balkan „prekrojio“, te time posložila nova geopolitička realnost na jugoistoku Europe prema interesima zapadnih centara moći.

Srbija je država koja je nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije kontinuirano izložena dekompoziciji ili „teritorijalnom sužavanju“ (gubitak teritorija Kosova i Crne Gore). Normalizacija odnosa s Kosovom (državom) već tijekom 2018.g., jedan je od prvih zahtijeva koji Strategija postavlja (to je i dio pregovaračkog poglavlja 35), znači da će Srbija vrlo skoro morati otvoriti pitanje promjene Ustava koji Kosovo i Metohiju (pokrajinu) još uvijek smatra integralnim dijelom državnog teritorija. Također, promjena statusa Vojvodine i Raške oblasti (Sandžaka) sve češće je u fokusu različitih „stručnih“ analiza. Budući status Srbije u EU podrazumijeva i promjenu politike prema Bosni i Hercegovini, osobito odustajanje od Republike Srpske, te normalizaciju odnosa s Hrvatskom koja je i započela posjetom srpskog premijera, Aleksandra Vučića, Zagrebu. Srbija svoju vanjsku politiku treba uskladiti i s politikom EU prema Rusiji, što znači uvesti sankcije Rusiji, te zatvoriti rusku vojnu bazu ili „humanitarni centar“ u Nišu. Ovi zahtjevi za trenutnu, ali i svaku buduću vlast u Srbiji nisu jednostavni, budući da prema najnovijim istraživanjima podrška građana pristupanju Srbije EU pada (trenutno je na svega 26%), Srbiju čekaju izbori za Beograd, veliki politički potresi, destabilizacija, ali i moguća detronizacija Vučića i njegove SNS-a. Svakako, i najnovija ponuda ruskog predsjednika Putina kojom bi do 2025.g. Srbija, time i Republika Srpska mogle postati članice Euroazijske ekonomske unije, dolila je „vatru na ulje“, kao i razmatranja pojedinih ruskih političkih analitičara o ujedinjenju svih Srba na Balkanu u jednu državu. Sjedinjene su Države, kao i NATO, vrlo jasno stavili do znanja da su Balkan, time i Srbija, za njih od strateškog značaja, stoga je za očekivati njihove različite diplomatske i političke (vojne?) aktivnosti kojim bi napokon „nedovršeni“ posao u regiji bio okončan.

Što se tiče Makedonije, u tijeku je promjena naziva države, usvajanje Zakona o upotrebi jezika kojeg je predsjednik Ivanov odbio potpisati, time i promjena Ustava. Sve ovo djeluje vrlo turbulentno na prilike u Makedoniji, ali i u susjednoj Grčkoj. O situaciji u Bosni i Hercegovini, ne treba ni pričati. Dok Europska unija uskladi međusobna stajališta država članica, po svemu sudeći, kandidatkinje na jugoistoku Europe za ovo „prestižno“ članstvo, nesumnjivo će se međusobno poklati tupim noževima.

Proteklih se mjeseci na „tržištu“ pojavio veći broj američkih analiza u kojima se razmatra geopolitički preustroj regije. Ponovno uvlačenje Europske unije u rješavanje situacije na jugoistoku Europe prema zamislima hegemona, zgodna je prilika za američku „duboku državu“ da EU prokaže kao neuspješnu i nemoćnu, iskazujući njeno nejedinstvo i nesposobnost efektivnog djelovanja. Strategija proširenja EU, očito iznikla iz neuspjelog pokušaja kompromisa razjedinjenih članica EU, već je samom objavom, Europsku uniju ponovno stavila u podređen položaj prema Washingtonu. Sjedinjene Države nesumnjivo nastoje oslabiti Njemačku, njen utjecaj u Europskoj uniji, time i na Balkanu, osobito ne žele da ona nastavi voditi proces proširenja. Naime, dok Njemačka pokušava oslabiti sankcije prema Rusiji, snažno je „pritisnuta“ američkom inicijativom Tri mora (Baltik, Crno more, Jadransko – jonski bazen).

No, to je samo početak, prva faza američkog plana. Nakon objave nove strategije Europske unije za jugoistok Europe, potpuno je jasno da EU kao logistika nove američke inicijative izgradnje Zapadu poželjnog mirovnog poretka na jugoistoku Europe ne može odraditi posao, odnosno ostvariti ono što se od nje očekuje. Politička nemoć Europske unije na stvaranju razumne i jedinstvene strategije proširenja EU na jugoistok Europe, dovest će do situacije u kojoj će Amerikanci vrlo skoro Europsku uniju izvući na vjetrometinu balkanskog prostora, gdje će se iskazati njena ne samo papirnata i politička, već sada i efektivna geopolitička nemoć. Amerikanci su unaprijed znali da su isprazni govori u Europskom parlamentu za protivnike američke i europske politike koji vješto plasiraju svoje interese po Balkanu – od velikih igrača Rusije i Kine do Saudijske Arabije i Turske, za odvalit od smijeha. Istovremeno su i te kako svjesni da su s takvim djelovanjem Europske unije potpuno sigurni na svojim dostignutim pozicijama. Sjedinjene će Države, kao i devedesetih godina, nakon što su ih gurnuli u proširenje, Europsku uniju i zemlje regije  ponovno ostaviti da se „kuhaju“ u vlastitom kotlu čiju će vatru i potpaliti. Naime, nakon godina izbjegavanja suočavanja sa problemom jugoistočnog dijela Europe, Europska će unija sada ponovno, od strane SAD-a, biti „aktivirana“, time i prepuštena velikim meštrima balkanskih podmuklih politika, mračnih velikodržavnih vizija i prljavih ratova.

Sjedinjene Američke Države aktivno su prisutne u regiji još od završetka hladnog rata. Kada je riječ o američkoj politici prema regiji, treba napomenuti da se radi o kompleksnom geopolitičkom pristupu kojeg obilježava niz politika, konkretnih diplomatskih akcija, ali i vojnog djelovanja čiji je cilj bio uspostavljanje nove geopolitičke konfiguracije prostora bivše države u okviru strategije pomicanje granica Zapada prema Istoku, a koji je promišljeno žrtvovao stabilnost i prosperitet zemalja regije u ime vrlo specifičnih strateških i ekonomskih interesa Sjedinjenih Država i vodećih zemalja Europske unije. Prostor bivše Jugoslavije, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju i Hrvatsku kao i slabe države Zapadnog Balkana, destabiliziran je prvi – prije Sjeverne Afrike, Ukrajine i Bliskog istoka, odgovornost svakako snosi Zapad. Širenje zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, tzv. izvoz demokracije, koje su Sjedinjene Države snažno kontrolirale, obuhvatilo je vrlo različite strategije promicanja demokracije, uključujući i nametanje demokracije silom. Novonastale države regije koje možemo označiti kao slabe (fragile states) zbog određenih institucionalnih, ali i brojnih funkcionalnih nedostaka (Gligorov: 2007), po stjecanju samostalnosti postaju objekt geopolitike enlargementa, kao i engagementa SAD-a i EU koji kao izvanjski akteri moderiraju krizom u regiji. Njihov je angažman rezultirao lošim političkim rješenjima koji su zemlje regije, umjesto navedenih ciljeva, pa i obećanja –  političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, učinile sigurnosno nestabilnim,  ekonomski i političke ovisnim o Zapadu.

Amerika je mirovnim rješenjima: Washingtonski sporazum, Dayton, Ohridski mirovni sporazum  trenutno zaustavila rat, ali zapravo od Balkana napravila bure baruta, ili tempiranu bombu čiji detonator, okidač koji će aktivirati potencijalne sukobe po potrebi, drže upravo Sjedinjene Države. Naime, Daytonski sporazum je od BiH napravio nemoguću tvorevinu – upravo ustavno komplicirana država koja načelno uvažava nacionalna i ljudska prava svih i svakoga, drži BiH u stanju rasula podjednako kao i sveprisutna islamizacija susjedne države. Ohridski sporazum podijelio je Makedoniju, džihadisti su realnost o kojoj se malo govori u Hrvatskoj. Sinhronizirana politika s Europskom komisijom i Međunarodnim monetarnim fondom koji zahtijevaju politiku štednje i javnosti neobjašnjene strukturne reforme, izloženost estremnom i kontinuiranom priljevu migranata, jačanje radikalnih skupina u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, samo su neki od funkcionalnih elemenata održavanja nove geopolitičke konfiguracije regije. Američka je politika u regiji djelovala kroz nekoliko ciklusa (Clinton, Bush, Obama), međutim naslijeđe „nedovršenog rata“ ili „nedovršenog mira“ ugrađena je mina koja po potrebi može obnoviti eskalaciju nasilja u regiji.

Američka diplomacija, trenutno primjenom meke moći (ali uz elemente vojne sile) nastoji potisnuti utjecaje Rusije, Saudijske Arabije, Turske i Kine, nakon čega bi tako presloženi regionalni geopolitički sustav ponovno predala Europskoj uniji radi integracije prostora jugoistočne Europe, te izgradnje, SAD-u i europskim saveznicima, prihvatljivog oblika mirovnog poretka na ovim prostorima. To su javno deklarirani temeljni  ciljevi i modaliteti velikog američkog povratka na Balkan. Međutim, politika Sjedinjenih Država i Europske unije prema regiji zapravo je devastirajuća zbog čega je mogućnost novog konflikta u regiji sasvim realna opcija. Uz činjenicu da se tijekom protekla, gotovo tri desetljeća, uvijek vodila vlastitim egoističnim ekonomskim interesima zemalja članica, osobito Europska unija nije sposobna odigrati svoju ulogu u američkom master planu za Balkan. Amerikanci to vrlo dobro znaju i u svojim planovima ne griješe – nakon što se EU još jednom zapetlja u vlastitu podijeljenost,   neslaganja, nesposobnost aktivnog djelovanja i rješavanja problema na europskim prostorima, uslijedit će juriš američke konjice i, naravno, uspostava geopolitičkog sustava kompatibilnog američkim interesima.

Regiji se ne piše dobro! Nesuvislo djelovanje Europske unije i njenih najmoćnijih članica, potpuno zaokupljenih svojim pojedinačnim, egoističnim interesima, rezultirat će kaosom koji Europsku uniju neće ostaviti netaknutu. Ipak, bit će to „kontrolirani kaos“ (od strane SAD-a), u čije će se rješavanje Washington uključiti kao vrhovni arbitar u trenutku njegovoga klimaksa, kada američka politika procjeni da je pogodan trenutak. Sjedinjene su Države već sada snažno ukotvljene u svojoj interesnoj sferi  – Hrvatska, jadranka obala, Hercegovina, Sandžak, Crna Gora, Kosovo i Makedonija. U novom geopolitičkom kontekstu, interesi Europske unije, sekundarni su i podređeni američkim.

Svoj plan za Balkan Sjedinjene Države oblikuje već duže vrijeme, a brojni analitičari od dolaska nove administracije ciljano daju prognoze i preporuke. Tako je nedavno u Washingtonu, u organizaciji Atlantskog vijeća (Atlantic Council), američkog utjecajnog think-tanka, bliskog NATO-u i američkom State Departmentu, održana konferencija vrlo znakovitog naslova – „Dolazeća oluja? Oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“. Prethodila joj je, također, studija „Balkan naprijed – nova američka strategija za regiju“ u kojoj je Atlantsko vijeće predstavilo svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudilo preporuke i prijedloge kako bi zemlje Zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO. Međutim, novi pristup američke administracije prema regiji može izazvati daljnje turbulencije, te pojačati mogućnosti izbijanja sukoba, barem u odnosu na dva aspekta.

Već sada postoji jasno izražena namjera upučivanja novih američkih snaga na jugoistok Europe kako je to i opisano u navedenoj studiji. Američka strategija usmjerena je na prodaju ili doniranje velikih količina oružja zemljama regije, uz obuku njihovih oružanih snaga. Istovremeno, broj američkih vojnika na tom prostoru, po svim procjenama, trebao bi se povećati za barem tri do pet puta, a baza Camp Bondsteel na Kosovu koja je još uvijek formalno pod zapovjedništvom KFOR-a trebala bi doći pod direktno američko zapovjedništvo. Prema Atlantic Councilu, Camp Bondsteel na Kosovu, trebao bi biti vrlo skoro i službeno proglašen prvom stalnom američkom bazom na prostoru jugoistočne Europe. Iako je, prema novoj američkoj obrambenoj strategiji objavljenoj ovih dana od strane američkog ministarstva obrane, pod naslovom „Summary of the 2018 National Defense Strategy of The United States of America“, težište američkih obrambenih aktivnosti većim dijelom stavljeno u kontekst sučeljavanja s Kinom, dakle na Indo-pacifičku regiju, ipak je, kao drugi veliki američki suparnik, protivnik ili neprijatelj označena Rusija.  Značajni dio kopnene crte zamišljene „bojišnice“ s Rusijom prolazi jugoistokom Europe. Stoga je američki cilj na jugoistoku Europe postići vojno političku situaciju identičnu onoj kakvu su izgradili na sjeveroistoku Europe, gdje je pod njihovim vodstvom uspostavljen obrambeni bedem  od baltičkih država i Poljske s logističkom potporom s teritorija Njemačke. Američke snage na sjeveroistoku Europe svoju stalnu prisutnost održavaju redovitim rotacijama angažiranih postrojbi i aktivnom suradnjom s oružanim snagama tih zemalja. Washington istu situaciju želi postići i na jugoistoku Europe uvođenjem trajno raspoređenih vojnih snaga s osloncem na bazu Bondsteel.

Da ne bi bilo iluzije kako u svemu tome Velika Britanija neće imati nikakvoga utjecaja pobrinuo se ovih dana Dom lordova britanskog  parlamenta svojim izvješćem pod nazivom „The UK and the future on the Western Balkans“  (UK i budućnost  Zapadnog Balkana) objavljenim 10. siječnja 2018. godine prema kojim se od britanske vlade zahtijeva provođenje aktivne politike na Zapadnom Balkanu s ciljem zaštite britanskih i europskih interesa. Zapravo, ovim je najavljena neposredna podrška Velike Britanije novoj američkoj regionalnoj inicijativi. Izvješće Doma lordova navodi: “Velika Britanija ima dugu povijest angažmana na Zapadnom Balkanu uključujući i vojne operacije u regiji od 1992. godine u kojima je uložen veliki diplomatski i humanitarni napor i u kojima je 72 pripadnika britanskih oružanih snaga izgubilo život. Neki interese Velike Britanije u regiji danas opisuju kao površne i nebitne. Međutim, u svom govoru u Lancanster Houseu još 17. siječanja 2017. godine, britanska je premijerka, Theresa May, jasno identificirala Zapadni Balkan kao regiju u kojoj je Velika Britanija igrala i nastavit će igrati aktivnu ulogu u promicanju europskog prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U pisanom obliku to dokazuje i izvješće  Foreign and Commonwealth Office (FCO) u kojem se navodi da temeljem prepoznatih izazova našim interesima  u regiji  planiramo povećati razinu angažmana, uz odgovarajuće povećanje troškova za djelovanje u predstojećim godinama. Odluka o održavanju summita Zapadnog Balkana (Western Balkans Summit) u Londonu tijekom ove godine demonstracija je naše volje za sučeljavanje sa izazovima u regiji Zapadnoga Balkana koji predstavljaju prijetnju svima u regiji, time i interesima Velike Britanije.“

Dom lordova posebno ističe da ova inicijativa koja dolazi tijekom važnih faza pregovora o Brexitu, jasno pokazuje da vlada UK ne napušta Europu iako napušta Europsku uniju“. Naime, britanski parlament time je izrijekom potvrdio ono što ozbiljni politički analitičari tvrde od kada je pokrenut izlazak Velike Britanije iz Europske unije – Brexit ne znači gubitak britanskog interesa, osobito utjecaja na prilike u Europi. Upravo sada, čini se, Londonu se otvara veći manevarski prostor za realizaciju svojih interesa u europskim poslovima, daleko širi nego što bi ga imao da je Velika Britanija ostala u strukturi europske integracije. U svakom slučaju zbog vremenskog i sadržajnog poklapanja najave većeg američkog i većeg britanskog anagažmana na jugoistoku Europe može se zaključiti da je riječ o usklađenom djelovanju i da će London cijelim arsenalom svoje diplomacije i vojne moći podržavati veliku američku agendu vojnog i političkog povratka na Balkan.

 

Poziv predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović srbijanskom predsjedniku Vučiću nije iznenadni i neočekivani potez, kako ga prikazuje  dio medija, nego početak dugo pripremane velike diplomatske inicijative američke diplomacije, pokrenute u suradnji s Hrvatskom, kao najbližim i najpouzdanijim američkim saveznikom koji je sposoban na prostoru jugoistočne Europe otvoriti planiranu, novu,  američku i europsku političku i diplomatsku agendu. Djelovanje hrvatske predsjednice i hrvatske diplomacije potpuno je usklađeno s američkim saveznikom i Europskom unijom, koja je ovog puta  ipak u drugom planu. Pojednostavljeno rečeno, SAD se, nakon neuspjeha Europske unije u stvaranju pouzdanog  mirovnog poretka na području jugoistočne Europe i uključivanja tamošnjih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije u euroatlanske integracije, ponovo sa svim elementima svoje “meke“ i „tvrde moći“ vraća na Balkan.

Američka inicijativa sa sobom nosi,  kako se moglo  razabrati  i  iz riječi koje je koristila predsjednica RH prilikom najave posjeta  srbijanskog predsjednika Zagrebu, potencijal povijesnog preokreta na prostorima jugoistočne Europe,  koji bi  uz američku potporu trebao promijeniti kompletnu paradigmu regionalnih međusobnih odnosa.  Američka politika  cilja na stvaranje  novog regionalnog mirovnog poretka pod pokroviteljstvom Washingtona,  svojevrsni „Pax Americana“ za Balkan,  uz istovremeno potiskivanje, kako ruskih  geopolitičkih interesa,  tako i aspiracija svih drugih vanjskih sila koje su se, u vremenu odsustva američke politike s tih prostora, zbog indolencije i nesposobnosti politike Europske unije uspjele pozicionirati na jugoistoku Europe.

Jedini regionalni  američki saveznik koji ima dovoljno utjecaja i, u konačnici, kredibiliteta da na mekan i suptilan način otvori vrata ulasku velike i robusne američke moći na jugoistok Europe  je  Republika Hrvatska. Stoga je poziv predsjednice RH srbijanskom predsjedniku Vučiću upravo taj prvi najosjetljiviji korak prema  uvođenju u pogon američkog diplomatskog stroja. O usklađenosti djelovanja vrha hrvatske vlasti s američkom politikom jasno svjedoči reakcija američkog veleposlanstva u Zagrebu, samo dan nakon predsjedničinog poziva Vučiću, koje je pozdravilo njen potez i naglasilo „važnost odnosa Zagreba i Beograda za prosperitet regije“. Navodni raskorak između hrvatske Vlade i predsjednice države nastao zbog poziva Vučiću, koji se pronosi  kroz hrvatske medije, jednostavno ne postoji. U pozadini blago iskazane distance vladine administracije prema predsjedničinoj  inicijativi zapravo je svjesno  jačanje njene pregovaračke pozicije u budućoj diplomatskoj dinamici. Na posredan način zaobilazi se i stavlja u pozadinu zahuktalo diplomatsko sučeljavanje posljednjih mjeseci između hrvatke Vlade i Beograda koje bi moglo ometati provođenje velike američke diplomatske inicijative u čijem pokretanju Hrvatska,  kroz djelovanje predsjednice Republike, u ovom trenutku ima ključnu ulogu.  Prikazano iznenađenje Vlade i njezino blago distanciranje zapanjujuće je dobro odigran potez, koji predsjednici Grabar Kitarović otvara manevarski prostor djelovanja. Sada postaje jasnije i što bi moglo stajati  iza iznenadne i neobjašnjive  odluke Vlade  o odgodi objave kupnje novih borbenih zrakoplova  za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Neposredno pred pokretanje velike mirovne diplomatske inicijative pod američkim vodstvom i uz ključnu hrvatsku asistenciju, odgodom objave najvjerojatnije je izbjegnut mogući prigovor srpske strane američkoj politici kako je ugovaranjem isporuke američkog  ili  savezničkog naoružanja Hrvatskoj izvršen debalans snaga na području bivše Jugoslavije i na Balkanu i kako je time Srbija stavljena u lošiju  vojnu i diplomatsku poziciju.  U svakom slučaju Beogradu je iz ruku izbijen prigovor na koji bi se mogao  pozivati, ucjenjivati ili stavljati dodatne uvjete sudjelovanju u američkoj diplomatskoj inicijativi.

U cijeloj priči bilateralni odnosi  Zagreba i Beograda samo su površinski sloj, a težište cijele diplomatske ofenzive Washingtona usmjereno je prema Srbiji.

Poziv srbijanskom predsjedniku u Zagreb i razgovori o bilateralnim problemima  samo su  početni korak koji treba ispitati dobru volju i spremnost Srbije za otvaranje novog poglavlja odnosa sa SAD-om i Europskom unijom. Američka politika je procjenila kako je zapostavljanje jugoistoka Europe od strane Europske unije i američke politike za predsjedništva Baracka Obame otvorilo širok prostor ruskom utjecaju u regiji u kojem Moskva zapravo i nema  svojih značajnijih  gepolotičkih  interesa već joj je jedini cilj destabilizacija prostora duboko unutar rasporeda NATO-a i američkih i europskih geopolitičkih pozicija. Na jugoistoku Europe, na području država nastalih raspadom bivše Jugoslavije,  a koje su ostale izvan euroatlanskih integracija,  stvoren je „meki trbuh“ Europe i cijelog euroatlanskog kompleksa,  kako je to 2015. godine definirao bugarski politički analitičar Ivan Krastev.

Američka i zapadna politika je procjenila kako je temeljni razlog takvom stanju beskrajno balansiranje Srbije između Rusije i Europske unije i SAD-a i da je stoga  Srbija postala epicnetar ruskog djelovanja na prostoru jugoistočne Europe. Washington je zaključio kako je došlo vrijeme za promjene  i da su se nakon stabilizacije američkih i europskih pozicija u Crnoj Gori i Makedoniji, odakle su potisnuti ruski utjecaji,  stekli svi preduvjeti za konačni pokušaj uspostave novih odnosa sa Srbijom.

Američka politika odlučila je Srbiji, ovoga puta u velikom stilu, na diplomatskom pladnju ponuditi više nego što bi Srbija u bilo kakvoj verziji razvoja događaja na jugoistoku Europe mogla dobiti – povijesno približavanje SAD-a i Srbije. Dakako, ponuđeni zlatni pladanj sa svim ekonomskim, političkim i vojnim probicima koji se Srbiji nude nakon uspostavljanja bliskih odnosa s američkom politikom, pretpostavlja postupno raskidanje srbijanskih veza sa Rusijom. Washington čak ne inzistira na trenutnom prekidanju vojne suradnje Srbije s Rusijom, uopće ne uvjetuje prekidanje  suradnje na političkom i kulturnom planu,  ali želi jasan iskaz Srbije da je nedvojbeno, u uvjetima globalnog sučeljavanja Zapada i Rusije,  pouzdan partner SAD-a i Europske unije. Od Srbije se očekuje onemogućavanje pretvaranja svog teritorija u poligon obavještajnog i vojnog djelovanja Rusije i njegova korištenja kao operativne osnovice za duboku projekciju ruske vojne i političke moći prema Europskoj uniji. Također se očekuje i konačno razrješenje odnosa s Kosovom uz jamstvo američke strane sigurnosti i opstojnosti srpskog stanovništva i kulturnih dobara na teritoriju Kosova. Američka strana podrazumjeva obuzdavanje političkog vodstva BiH entiteta, Republike Srpske  s  Miloradom Dodikom i prekidanje bilo kakvih novih pokušaja disolucije BiH i odvajanja srpskog entiteta. Također,  preduvjet izgradnje novih partnerskih odnosa SAD-a i Srbije je i rješavanje spornih pitanja sa svim susjedima, uključujući i Republiku Hrvatsku.

Objektivno gledajući, od Srbije se uistinu malo traži,  a nudi joj se više nego što bi ikada svojim vlastitim djelovanjem,  pa i uz pomoć ruske politike,  ikada mogla postići. No povijesna američka  ponuda za resetiranjem međusobnih odnosa i stvaranjem partnerstva istovremeno  je, zbog ogromnih pogodnosti koja nudi, i posljednja američka ponuda Srbiji. Ukoliko američku ponudu Srbija prihvati posljedično geopolitičko preslagivanje slobodno se može usporediti s onim koje je stvoreno nakon potpisivanja izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma dogovorenog  u Camp Davidu pod američkim pokroviteljstvom za predsjedanja Jimmyja Cartera  davne 1978. godine, koji je promijenio sigurnosnu arhitekturu cijele regije.

Za vjerovati je da srpska politika pod Vučićem jako dobro zna što se događa i što je u pozadini, naizgled bilateralne političke inicijative. Da je tome tako svjedoči i hitro prihvaćanje hrvatskog poziva od strane Vučića, jednostavno zato, što je svjestan kako iza toga  poziva zapravo stoji velika mirovna ponuda za cijeli prostor jugoistočne Europe  s potencijalom  velikih dobitaka za Srbiju iza koje stoji velika američka geopolitička moć.

Sada je jasnije i povlačenje europske diplomacije tijekom prethodnih mjeseci iz pitanja jugoistočne Europe koje je izazivalo čuđenje većine analitičara. Berlin, Pariz i Bruxelles samo su otvarali prostor za djelovanje SAD-a. Mirovna inicijativa pokrenuta od strane SAD-a prema Srbiji,  potrebno je ponoviti, zacjelo nudi Beogradu više od onoga što Srbija ikada može postići, a o čemu je sve riječ, za sada možemo samo pretpostavljati. No s druge strane, odbijanje američke inicijative, odugovlačenje i nastavak igre na dvije strane ili pak  naknadno sabotiranje i miniranje ponude ili ostvarenog dogovora, vodit će otvorenoj konfrontaciji Srbije sa  SAD-om i Zapadom. Washington nikada neće povući svoje vojne snage s jugoistoka Europe nego će ih i povećati i u svakom slučaju, bez obzira na cijenu, zatvorit će prostor plasmana ruskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na jugoistoku Europe, sa Srbijom ili bez nje.

Srbija, stoga,  mora konačno odlučiti jer pred njom je posljednja američka  ponuda. Washington  Srbiji više od onoga što je sadržano u sadašnjoj inicijativi više nikada neće ponuditi.

Da je tomu tako, najavio je još u svibnju prošle godine David Phillips, nekadašnji savjetnik za europska pitanja u State Departmentu za Clintonove i Bushove administracije u svojoj kolumni za Huffington Post, posredno izražavajući stavove nove američke administracije predsjednika Trumpa. Phillips tada kaže: “Srbija pokušava igrati istovremeno na dvije strane. Vučić želi sigurnosnu i ekonomsku suradnju s Rusijom ali istovremeno koketira i s Europskom unijom. No toj igri je došao kraj. Vučić mora izabrati, leži li budućnost Srbije na Zapadu ili u Putinovoj Rusiji.“

Nova američka politika za jugoistočnu Europu  najavljena je na konferenciji „Nadolazeća oluja – oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“, organizirana od strane  Atlantskog  vijeća (Atlantic Council) u Washingtonu početkom prosinca prošle godine. Atlantic Council, sa sjedištem u Washingtonu, vodeći je američki geopolitički think-tank u kojem se od početka 60-ih godina do danas stvara  američka vanjska politika i preko kojeg se povratno za javnost  najavljuje smjer i dinamika američkog vanjskog nastupa. Atlantic Council zapravo je neformalni glasnogovornik svih američkih administracija u pitanjima vanjske politike, posebice u odnosima unutar euroatlanske integracije. Na konferenciji je jasno naznačen povratak američke politike na jugoistok Europe i ponovno aktiviranje odlučujuće američke uloge kojoj je cilj popunjavanje geopolitičke praznine na Balkanu  nastale zbog američkog političkog povlačenja s tog prostora i promašaja politike Europske unije, potiskivanja ruskih utjecaja i, u konačnici, stvaranja novog sigurnosnog poretka pod vodstvom i zaštitom Washingtona. Atlantic Council je na konferenciji zapravo predstavio zaključke svoje studije s kraja studenog prošle godine, kojom definira prioritete američke politike na jugoistoku Europe i najavljuje veliki povratak američke političke,  gospodarske ali i vojne moći na te prostore.  Temeljna postavka studije  pod nazivom „Balkans Forward – A New US Strategy for the Region „mogla bi  se  definirati na način da američka politika želi ponovo, nakon dvadeset godina, preuzeti inicijativu kreiranja politike na jugoistoku Europe od Europske unije i stvoriti novu sigurnosnu i mirovnu geopolitičku konstrukciju koja će države regije vezati uz SAD i EU i predstavljati čvrstu branu prodoru ruskih interesa i interesa drugih vanjskih sila uključujući Kinu i Tursku  na taj prostor.

Pojednostavljeno,  SAD na jugoistoku Europe namjerava stvoriti vojnu i političku situaciju identičnu onoj koju je posljednjih godina uspio stvoriti na sjeveroistoku Europe, gdje su pod američkim vodstvom čvrsto ujedinjene Baltičke države i Poljska. Da bi se to postiglo Atlantic Council zaključuje kako je potrebno raščistiti odnose sa Srbijom, koja je u ovom trenutku najače uporište ruskih interesa na tom prostoru.

U tom cilju Atlanic Councul u svojoj studiji o novoj američkoj stategiji za regiju definira četiri ključna elementa nastupa američke politike na jugoistoku Europe. To su: uspostavljanje trajnje vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi, nastavak povijesnog približavanja SAD-a Srbiji, povratak reputacije SAD-a kao pravednog posrednika u međusobnim odnosima unutar regije  i poticanje razvoja gospodarstva koja se oslanja na poduzetnike i mlade. U odlomku koji opisuje preduvjete za  povjesno približavanje SAD-a Srbiji studija Atlantic Councila navodi: “Beograd može i trebao bi biti bliski parnter i saveznik u regiji,  ali to može postati jedino ako započme značajno udaljavanje od Rusije.“ Dakle, otvoreno se nudi Srbiji strateška suradnja ukoliko se počme  postupno udaljavati od ruskog utjecaja. Iz ove točke se jasno vidi kako je to zapravo posljednja ponuda za suradnju Srbiji, koja ju, ukoliko prihvati, može dovesti na razinu strateškog partnerstva s Washingtonom, a ukoliko je odbije, u direktnu konfrontaciju s američkom politikom koja neće odstupiti od jačanja svojih pozicija na jugoistoku Europe i potpunog potiskivanja ruskih interesa, na ovaj ili onaj način, sa Srbijom ili bez nje.

O  američkoj odlučnosti govori i točka studije Atlantic Councila koja se odnosi na uspostavu trajnje vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi. U raščlambi se navodi kako je u razdoblju od 1999. godine do veljače 2017. godine, broj NATO vojnika u regiji, koji su većinom koncentrirani pod zapovjedništvom snaga  KFOR-a na Kosovu, s 50 tisuća vojnika smanjen na 4273 vojnika, što prema studiji svjedoči o padu pozornosti Zapada na jugoistoku Europe i strateškoj realnosti koja govori kako se na tom prostoru stvorio geopolitički vakum u koji se usisavaju ruski interesi. Stoga su  SAD najavile povećanje svoje vojne nazočnosti u regiji čime bi se jasno signaliziralo kako Washington i njegovi saveznici ne namjeravaju ostaviti taj prostor na raspolaganje suparničkim silama, prije svega Rusiji. Studija Atlantic Councila navodi, kako bi, u cilju jačanja vojne prisutnosti, američke vojne snage koje se trenutno nalaze na Kosovu u bazi Camp Bondsteel pod zapovjedništvom KFOR-a, trebalo  izvući iz zapovjedništva KFOR- a i staviti pod neposredno zapovjedništvo američkog  vojnog čelništva,  a bazu Bondsteel službeno proglasiti prvom stalnom vojnom bazom SAD-a na jugoistoku Europe.

Studija Atlantic Councila opsežni je dokument koji je nemoguće obuhvatiti u cijelosti u jednom novinskom članku,  a izneseni sažetak okosnica je nove američke politike koja se polako ali sigurno počinje provoditi na prostoru jugoistočne Europe. Početni, suptilni korak  razvoju nove američke strategije je  poziv  hrvatske predsjednice srbijanskom predsjedniku Vučiću. Pred Srbiju nova američka politika postavlja imperativ konačnog izbora, koji, prema američkim zamislima, i ne mora biti dramatičan i nagao, ali mora biti iskren i dosljedan. Srbija je u svakom slučaju dobila posljednju američku ponudu .

Nedugo nakon susreta s hrvatskom predsjednicom, Kolindom Grabar Kitarović, turski je predsjednik, Recep Tayyip Erdogan (čini se na vlastitu inicijativu) organizirao i trilateralni sastanak s predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, i bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, Bakirom Izetbegovićem. Tema, najprije odvojenih sastanaka (Erdogan – Vučić / Erdogan – Izetbegović), a zatim trilateralnog susreta, bili su odnosi Srba i Bošnjaka u BiH, kao i odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, a nastavljeno je s dogovorima oko velikih investicija i infrastrukturnih projekata, koji bi, prema akterima susreta, vrlo stabilizirajuće djelovali na regiju.

Prema turskoj agenciji Anadolija, medijatorska uloga turskog predsjednika je da približi stavove Beograda i Sarajeva i stabilizira prilike na Balkanu kroz snažniju gospodarsku suradnju. Susret u Istanbulu treći je susret predsjednika Srbije s turskim predsjednikom u manje od godinu dana. Susret je poglavito značajan, budući da je ovo godina u kojoj se u Bosni i Hercegovini održavaju opći izbori, stoga ostaje otvoreno pitanje, je li i ovaj trilateralni sastanak još jedan u nizu diplomatskih pokušaja da se „odblokira“ stanje i uspostavi dijalog u susjednoj državi. Podsjetit ćemo – tijekom posjeta hrvatske predsjednice Ankari, najavljeno je i održavanje trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine.

Dinamika političkih odnosa unutar Bosne i Hercegovine nešto je drukčija – Milorad Dodik, predsjednik RS, vrlo iznenađen sastavom „delegacije“ koja je posjetila Erdogana, izjavio je kako se radi o „ozbiljnom presedanu“, jer u razgovorima u Istanbulu sudjeluje tek jedan član Predsjedništva BiH (drugi o posjetu nisu bili informirani). Prema Dodiku, Bakir Izetbegović je ovaj posjet iskoristio da se još jednom prikaže kao „zaštitnik“ BiH, dok stvarno urušava njezine institucije i postojanje. Dodik je „oprao“ i predsjednika Erdogana za kojeg je rekao da se „ovdje dramatično miješa, podržavajući direktno samo Bošnjake“. Ovim posjetom ostali su zatečeni i Hrvati u BiH, iako su do nedavno, upravo računali na Tursku u razrješenju bosanskog gordijskog čvora, vodeći se stereotipnom analitikom, prema kojoj Turska ima snažan utjecaj na bošnjačke političare unutar BiH. Naime, osobno prijateljstvo turskog predsjednika Erdogana i bošnjačkog člana predsjedništva BiH, čelnika SDA, Bakira Izetbegovića, činilo se motivirajuće pri  lobiranju hrvatske predsjednice za postizanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i promjenu Izbornog zakona.

Za Aleksandra Vučića, od osobite je važnosti partnerstvo s Turskom. Trgovinska razmjena između Srbije i Turske „podignuta“ je za više od milijardu eura u samo godinu dana. Turci su najbrojniji turisti u Srbiji, a više od 20 potpisanih sporazuma, kao i usklađene izjave dvojice državnika, jasno ukazuju kako su odnosi Turske i Srbije preusmjereni na novi kolosjek i transformirani u neku vrstu strateškog partnerstva. Nakon godina zahlađenja (od raspada SFRJ), prekretnica se dogodila 2016.g., kada je, tijekom pokušaja državnog udara, srpski predsjednik (tada premijer) sasvim otvoreno podržao predsjednika Erdogana. Vučić vrlo pažljivo osluškuje turske namjere (politiku) prema Balkanu, budući da Erdogan, koji slovi kao zaštitnik muslimana u regiji, zapravo čuva leđa srpskom predsjedniku na Sandžaku i na Kosovu, ali mu osigurava i bolje pozicije prema BiH. Srpski je predsjednik još jednom izrazio zahvalnost Erdoganu na potpori koju mu je osigurao tijekom zajedničke listopadske posjete Novom Pazaru, za koju bi se inače teško samostalno odlučio. Naime, u Srbiji postoje izražena „geopolitička žarišta“ (Proroković, 2015.), područja na kojima dolazi do izravnog međuetničkog i međureligijskog doticaja između Srba i Albanaca (Kosovo, Bujanovačko – preševska oblast,) Srba i muslimana Bošnjaka (Sandžak ili Raška oblast), Srba i Mađara, te Hrvata (Vojvodina). Radi se o područjima koja se nalaze na važnim tranzitnim koridorima, raspolažu velikim prirodnim bogatstvima ili predstavljaju „životni prostor“ za dva ili više naroda, no, ono što osobito komplicira geopolitičku poziciju Srbije je činjenica, da se na ovim „geopolitičkim žarištima“ prepliću vrlo različiti, međusobno suprotstavljeni interesi izvanjskih igrača, odnosno zainteresiranih velikih sila. Za Srbiju je, stoga, osobito značajna politička potpora koju joj je spremna pružiti Turska, ali neobično je važna i gospodarska suradnja s ovom regionalno silom koja broji 80 milijuna ljudi i do nedavno je bila 12. najjača ekonomija svijeta. Tijekom prošle godine potpisan je prošireni Sporazum o slobodnoj trgovini Srbije i Turske, a u Istanbulu je osnovano zajedničko trgovinsko predstavništvo Srbije i BiH za unaprijeđenje gospodarske suradnje. Najavljene investicije u turizam, kao i u brojna druga područja, za srpsku su vladu vrlo važne jer ciljaju najmanje razvijena, zapravo degradirana područja države (muslimanske enklave).

S druge strane, Turska u razdoblju pogoršanih odnosa sa svojim zapadnim saveznicima, poput Sjedinjenih Država i EU, nastoji izgraditi nove odnose s Rusijom, ali i Iranom, Kinom i Indijom temeljem kojih može „uravnotežiti“ svoju ovisnost o Zapadu. Gradeći novu vanjsku politiku, Turska je obnovila interes i prema bivšim djelovima Otomanskog carstva (povratak Turske na Bliski istok, Irak i Siriju), i želi preuzeti i veću odgovornost za regionalnu stabilnost na Balkanu. U tom kontekstu, suradnja s Rusijom i Srbijom, koju doživljava kao okosnicu svog novog političkog pristupa, nameće se kao integralni dio turske politike prema regiji. Inače, Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, a ulaganja su proširena i na ostale zemlje u regiji. Do 2015.g., Turska je bila vodeći financijer škola i sveučilišta u BiH, Albaniji, Kosovu i Makedoniji, osnivani su brojni kulturni centri, izvršena je revizija udžbenika povijesti u kojima se naglašava osmansko razdoblje, potaknuta je obnova spomenika, a turske su „sapunice“ preplavile regiju. Turska je investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, njezinom su zaslugom obnovljene zračne luke u Skopju i Prištini, u posjedu je bosanske zrakoplovne tvrtke, radi se o svojevrsnom konceptu soft power-a kojim je turska politika iskazala jasne političke i strateške interese prema regiji. Njezini dugogodišnji  saveznici – SAD i Velika Britanija „oslobodili“ su prostor takvom turskom utjecaju. Naime, Turska je u posthladnoratovskom razdoblju bila respektabilni saveznik SAD-a i NATO-a u regiji, za mnoge svojevrsni američki trojanski konj na Balkanu, te je sasvim slobodno mogla „zaigrati“ na kartu neoosmanizma, pri čemu joj je potpora stizala upravo od Sjedinjenih Država i zapadnih saveznika, a s ciljem sprječavanja širenja ruskog gospodarskog, političkog i vojnog utjecaja u regiji.

Sada se situacija promijenila! Turska je u situaciji osnivanja novih savezništva, pri čemu turski predsjednik nastoji održati, zapravo, pojačati vlastiti politički utjecaj u regiji. Erdogana veže prijateljstvo s Izetbegovićem, međutim, turske su ambicije mnogo veće. Njezin povratak na Balkan vodi preko snažnog gospodarskog utjecaja i modela suradnje koji uključuje turske tvrtke, obrazovne i zdravstvene institucije, ali i nevladine organizacije (to su preuzeli od SAD-a). Turski utjecaj širi se područjem tzv. „zelene transferzale“ (od sjeverozapadne Grčke, preko Albanije, Makedonije, Sandžaka, Srbije i Crne Gore do središnje BiH) koje je pretežito naseljeno muslimanskim stanovništvom. U toj projekciji, Srbija je dio najkraće rute prema Europi, stoga je Erdogan vidi kao ključnu državu na Balkanu. Ovladavanje (bar djelimično) regijom presudno je i za odnos Turske i Europske unije.

Iako je na nedavnom sastanku s hrvatskom predsjednicom, Erdogan izjavio kako se ne želi miješati u unutarnje prilike u BiH, sada je uistinu vidljivo kako Turska, što se tiče budućnosti regije, neće stajati po strani. Turskoj ne idu u prilog nove etničke tenzije, zbog čega će od Izetbegovića zahtijevati umjerenost i zaokret prema suradnji sa Srbijom. Turska nastoji povećati broj investicija na Zapadnom Balkanu kako bi se gospodarski proširila, ali i ojačala svoj politički utjecaj. Diplomatski „deal“ prezentiran je sasvim jasno –  „kao što Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH i Daytonski sporazum,  tako zahtijeva poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Srpske“, prijedlog je srpskog predsjednika s kojim su se, čini se, složili i Erdogan i Izetbegović, da se Srbi u RS i svugdje drugdje u BiH osjećaju sigurno. „Ono što je najvažnije za ljude, to je da zajedničkim naporima osiguramo trajan i siguran mir i za srpski narod, ali i za Bošnjake i Hrvate i sve druge koji žive na teritoriju“, zaključio je Vučić.

Prema Izetbegoviću „rezultati sastanka mogli bi biti povijesni“, budući da je prihvaćen prijedlog da se grade dvije trase (kombinacija autocesta – brza cesta) koje bi napravile krug Sarajevo – Zenica – Tuzla – Bijeljina – Beograd, a zatim preko Požege do Višegrada natrag prema Sarajevu. To je ogromna investicija koju je Erdogan odlučio podržati. Radi se o „pojasu putova“ koji će povezati Srbiju i BiH, ideja je podržana i od strane FBiH kao i od vlasti entiteta RS. Cilj je geopolitički sveobuhvatan: osigurati Srbiji brzu komunikaciju do Doboja i Banjaluke, Srbe iz Foče, Gackog, Bileće, Nevesinja i Trebinja (istočni dio BiH) povezati s koridorom 5-C, zatim preko Vardišta i srpske autoceste s koridorom 11., dakle sa Srbije. S druge strane, Bošnjaci sa Sandžaka (Novi Pazar, Sjenica) povezali bi se sa Sarajevom. Radi se o ozbiljnom dogovoru u kojem se turski predsjednik obvezao iznaći financiranje ovog ogromnog infrastrukturnog projekta kojim bi se realizirala vizija „mirne Bosne“. Gdje su bosanski Hrvati u toj priči tek će se vidjeti!

Iako je Europska unija dobila zadatak da sigurnosno i politički pacificira Balkan, ona u tome nije uspjela. Na prostoru regije sve je više zainteresiranih igrača. Nakon zahladnjenja odnosa s Amerikom i približavanja Rusiji, Ankara je počela provoditi samostalnu politiku prema zemljama zapadnog Balkana, ali i šire, koja nikako nije po volji Sjedinjenim Državama. Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua, politike koja je promovirala neoosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Nova strateška doktrina vanjske politike, Tursku je usmjerila prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati poglavito na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba, koji, zapravo, imaju dugu zajedničku povijest.