Europa

Europske vrednote ili ideološki temelj politike proširenja kojima je Europska unija gospodarstva novih članica predala na milost i nemilost svjetskom kapitalu (neoimperijalistički gen) je nešto o čemu se u Hrvatskoj ne smije raspravljati, budući da vam se odmah nalijepi etiketa „populiste“.

Trenutni sukob između predsjednice Grabar Kitarović i premijera Plenkovića većina „lijevo-liberalnih“ analitičara smjestila je u kontekst unutarnjopolitičkih rasprava ili prepucavanja državnog vrha, koji zbog specifičnih, osobnih interesa ili animoziteta ne uspijeva postići konsenzus o ključnim problemima u Hrvatskoj. Generalni prigovor predsjednici je da je svojim zahtjevima, ali i žestokim istupima već počela kampanju za nove predsjedničke izbore, stoga je pitanje, priprema li se predsjednica za novi mandat ili možda, još gore, sprema li se preuzeti HDZ.

Treba reći kako je predsjednica otvorila raspravu o najvažnijim pitanjima hrvatskog društva koja bi, neizostavno, trebala biti predmet predsjedničke ili parlamentarne kampanje, ali, na žalost, i sastavni dio politike vlade koja se njima uporno odbija baviti. Ova tema, međutim, izlazi iz okvira domaće, unutarnje politike, a jako se tiče politike Europske unije koja odavno njeguje, a kroz politiku „više brzina“ nastoji i institucionalizirati podjelu EU-a na zemlje bogate jezgre (Njemačka, Austrija, Francuska, zemlje Beneluxa i Skandinavije), koje još uvijek uživaju visoku razinu standarda: građani imaju plaće s kojima se može „preživjeti“, platiti režije, kupiti hranu, izaći u restoran i putovati, kao i brojne socijalne povlastice – besplatno obrazovanje, višu razinu zdravstvenih usluga, socijalne naknade (koje uživaju i imigranti); južnu Europu ili europsku poluperiferiju (Grčka, Italija, Portugal i Španjolska): zemlje izložene stalnom naletu migranata, društva destabilizirana mjerama štednje po receptu Angele Merkel, i na kraju „novu“ Europu: Rumunjsku, Bugarsku, Hrvatsku kojima možemo pridružiti i  baltičke zemlje, a koje karakterizira, uza sve druge nevolje koje im je donijelo članstvo u Europskoj uniji i iznimna depopulacija, odnosno iseljavanje stručnog i visokoobrazovanog stanovništva u naponu radne snage. Države članice Višegradske skupine ( Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) nisu osobito impresionirane Bruxellesom, često odbijaju njihove e-mailove, odnosno direktive, čemu mogu zahvaliti svoju gospodarsku, političku, kao i socijalnu stabilnost.

„Demografsko pitanje je pitanje svih pitanja. Mi smo zbog masovnog iseljavanja u izvanrednom stanju, stoga se traže izvanredne mjere. Treba dobro razmisliti o prijedlogu proračuna za sljedeću godinu“, izjavila je predsjednica Grabar-Kitarović u studenom 2017. Na 25. savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji upozorila je na manjkavosti domaćeg gospodarstva, lošu strukturu zaposlenih, nizak standard i demografske probleme, zbog čega je zahtijevala i sazivanje zajedničke sjednice Vlade na temu demografije i blokiranih što je premijer odbio. I konačno, prije nekoliko dana, tijekom predavanja „Pet godina hrvatskog članstva u EU: do sada učinjeno i pogled unaprijed“ koje je održala u Bruxellessu, u Centru za europsku politiku, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović usudila se izreći notornu činjenicu, kako je Europska unija u cjelini profitirala od članstva Hrvatske, dok Hrvatska to nije niti nakon pet godina poslije pristupanja, i istakla kako jedna od europskih vrednota – sloboda kretanja / mobilnost ljudi trenutačno ne ide u prilog Hrvatskoj zbog velikog odljeva ljudi.

Europske vrednote ili ideološki temelj politike proširenja kojima je Europska unija gospodarstva novih članica predala na milost i nemilost svjetskom kapitalu (neoimperijalistički gen) je nešto o čemu se u Hrvatskoj ne smije raspravljati, budući da vam se odmah nalijepi etiketa „populiste“. Mobilnost radne snage, odnosno stručnih i visokoobrazovanih ljudi koji blokirani, u dugovima, u potrazi za poslom (najčešće ispod razine postignutih kvalifikacija) u pravilu ogorčeni i uz muku napuštaju Hrvatsku, predstavlja po vjerovanju euroelite i dalje „bazičnu vrijednost“. Naime, putovanje bez putovnice po državama članicama EU odavno je već predstavljeno kao maksimalni doseg slobode i prednosti članstva u Europskoj uniji. Iako je jasno kako se radi o izlizanoj ideološkoj mantri, ipak razloge i posljedice mobilnosti „ljudskog kapitala“ nepotrebno je, gotovo zabranjeno propitivati.

Ja ću se ipak usuditi demistificirati četiri temeljne slobode (vrijednosti) Europske unije: slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi (radne snage) koje nisu nikakve vrijednosti, već temeljni postulati zloglasne neoliberalne ekonomije, koja je u perifernim zemljama EU-a (u koje spada i Hrvatska) postala politička racionalnost, nimalo propitivani način normativnog upravljanja koji favorizira kapital moćnih, razvijenih zemalja, potkopava proizvodnju i resurse novih članica, obezvrjeđuje vrijednost rada, zaposlene pretvara u prekarijat i sprječava države da osiguraju osnovne potrebe za svoje stanovništvo. Neoliberalizam je u potpunosti oslobodio kapital bilo kakvih ograničenja, stega ili moralnih vrijednosti, ekonomizirao demokraciju i politiku općenito, i oblikovao „politički sustav koji je određen hijerarhijom – kapital, tržište, gospodarstvo i na dnu ljudi, sve više traženi kao potrošači, manje kao proizvođači“ (Z. Mršić, Samouništavanje i novi početak Europe, Kamenjar, 04/12/2017). Unatoč propagandi domaće političke elite, Europska je unija (svima je postalo jasno) tek vazalna tvorevina korporativnog kapitala koji uz pomoć MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije svoju moć osigurava putem kontrole tržišta roba i usluga, financijskog tržišta, tržišta informacija, ali i tržišta radne snage ili „ljudskog kapitala“.

Što se tiče Hrvatske, tajkunska privatizacija tijekom devedesetih definitivno je promijenila odnose moći i oslobodila kapital, međutim glavna se pljačka odvila u korist stranih korporacija koje su preuzele, zaključno s Agrokorom, sve što se moglo na domaćem tržištu. Preostaje još samo turizam, zarada od apartmana i ugostiteljske djelatnosti, kao i osobne nekretnine uskoro bi se mogli naći pod kontrolom velikih igrača – stranih agencija i velikih turističkih korporacija.  Za Hrvatsku je prvo desetljeće samostalnosti, u smislu gospodarskog razvoja jednako kao i za druge tranzicijske zemlje, zapravo “izgubljeno razvojno razdoblje“ (Bebek, Santini, 2008), međutim ne i za izvanjske aktere, tzv. investitore. Program „strukturnih reformi“ na kojem su inzistirali i još uvijek inzistiraju (privatizacija, deregulacija i liberalizacija) naši mentori – EU i MMF, značio je masovnu deindustrijalizaciju: zatvaranje industrijskih kapaciteta i provedbu politike stečajeva, kao i restrukturiranje i potpuno privatiziranje bankarskog sektora uz pomoć EBRD-a i Svjetske banke kako bi se olakšao ulazak inozemnih ulagača. Gospodarski rast ranih dvijetisućitih počinje se temeljiti na uvozu i razvoju uslužnog sektora, posebno trgovine, turizma i graditeljstva, dok ekspanzija izvanjskog kreditiranja generira  enormnu osobnu i opću potrošnju.

Danas je većina građana svjesna kako je Hrvatska postala nepovratno strukturalno ovisna o stranoj pomoći i stranim kreditima (potraga za investitorima i EU fondovima temeljne su „mantre“ vladajućih elita), što u najvećoj mjeri određuje njezinu sadašnjost, ali i budućnost.  David Harvey, istaknuti antropolog i socijalni teoretičar, u svojoj čuvenoj knjizi „Kratka povijest neoliberalizma“ navodi neka obilježja akumulacije kapitala putem izvlaštenja koja se prepoznaju i u Hrvatskoj.

·         Privatizacija i komodifikacija javne imovine predstavljaju jednu od ključnih značajki neoliberalnog projekta kojim se do sada netržišna područja javnih usluga svih vrsta, socijalne skrbi, obrazovanja, zdravstva, javnih institucija “pa čak i ratovanja“ otvaraju privatnom kapitalu. Cilj ovih procesa je transfer imovine iz javne u “privatne i klasno privilegirane domene.“

·         Financijalizacija kojom su financijske korporacije postale glavna središta redistributivnih aktivnosti putem špekulacije, prijevare i krađe. Naime, napuhivanje vrijednosti dionica, komadanje tvrtki i rasprodaja te nejasno pripajanje njenih djelova, poticanje dužničkog opterećenja, pljačkanje mirovinskih fondova, samo su dio raznovrnih aktivnosti financijskih mešetara poduzetih s ciljem izvlačenja vrijednosti. Brojne manipulacije ili špekulativne financijske transakcije koje karakteriziraju aktivnost financijskih institucija moguće su zahvaljujući procesima deregulacije i liberalizacije tržišta kapitala perifernih zemalja, pri čemu je uloga MMF-a i WTO-a nezamjenjiva.

·         Upravljanje i manipulacija krizama kao provjerena metoda podrazumijeva “dužničku klopku“ kao “primarni mehanizam akumulacije izvlaštenjem,“ putem kojeg se odvija transfer bogatstva iz zemalja u razvoju prema bogatim zemljama pri čemu su, opet, međunarodne financijske institucije postale ključne za provedbu takve politike. David Harvey smatra kako su dužničke krize zapravo namjerno izazvane i upravljane s ciljem redistribucije imovine. Pozivajući se na postojeće izračune, navodi kako su “narodi periferije“ od 1980.g. “svojim kreditorima u centru” proslijedili iznos viši od 4,6 bilijuna dolara, odnosno više od 50 Marshallovih planova.

·         Neoliberalni pritisak od strane globalnih aktera usmjeren je na smanjenje “regulacije“ posebno u području zaštite prava radnika, demontažu socijalne države, povećanja poreznog opterećenja građana, uz istovremeno porezno rasterećenje korporacija. Sintagma „fleksibilnost tržišta rada“, dobila je svoj izraz u formi novog Zakona o radu  usvojenom u srpnju 2014.g. Opći ishod nije veća zaposlenost, nego niže nadnice i rastuća nesigurnost radnih mjesta, uz visoku stopu eksploatacije zaposlenih. Usvojen pod pritiscima Europske komisije, MMF-a, Svjetske banke, ali i poslovne zajednice novi Zakon o radu ozakonio je brojne nove fleksibilne oblike rada: privremene i povremene radne ugovore, uz agencijske oblike zaposlenja. Hrvatska nije izuzeta od globalnog fenomena, koji, umjesto politike blagostanja ljudi, promiče politiku “blagostanja za korporacije. Naime, briga o potrebama i dobrobiti društva tijekom dva desetljeća, zamijenjena je brigom za privatni, uglavnom financijski i korporativni sektor koji se obilno podupire javnim novcem, tj. državnim subvencijama i poreznim olakšicama.

I na kraju, neupitna blagodat – mobilnosti radne snage. Devastirajući učinci politike proširenja EU na istok Europe ogledaju se u masovnom iseljavanju radno sposobnog, često visokoobrazovanog stanovništva, trend koji je npr. baltičke zemlje, u manje od petnaest godina, doveo na rub nestanka, odnosno pretvorio u „propale“ države. U studiji MMF-a iz 2016.g. navodi se kako Istočna Europa nije uhvatila priključak s razvijenim zemljama europske jezgre, najvećim dijelom zbog iseljavanja, osobito mladih i obrazovanih ljudi koji su svojim odlaskom poticali rast razvijenih zemalja (uglavnom starih članica EU) u koje su odselili. Da nije bilo tog iseljavanja, procjenili su stručnjaci MMF-a, stopa rasta BDP-a u istočnoeuropskim zemljama (i u Hrvatskoj) bila bi veća u prosjeku za sedam posto. Odljev mozgova oslabio je i još uvijek slabi nove članice, kao i povećanje prosječne starosti stanovništva zbog čega rastu troškovi mirovina i zdravstva. Udio ovih socijalnih davanja u proračunima ovih zemalja neprestano raste, zbog čega se ove zemlje (i Hrvatska) sve više zadužuju kako fi financirale tu potrošnju. Sve češće ograničavaju razinu zdravstvenih usluga, a niske mirovine (ako ih uopće uskoro bude) velikim su dijelom razlog zbog čega gotovo 20% hrvatskih građana živi ispod granice siromaštva.

U našoj je javnosti malo poznato da je iračka vlada još 2008.g. uputila notu njemačkoj vladi, kojom je zatražila prestanak pozivanja liječnika i drugog medicinskog osoblja. Radi se o suptilnoj „soft“ politici kojim je Zapad dodatno opustošio Irak, naravno i čitav Bliski istok, a sada istu aplicira na zemlje Istočne Europe.

Vratimo se temeljnom pitanju ove analize – zbog čega Hrvatska skupo školuje kadrove za razvijene zemlje Zapada? Hrvatska je, u deset godina ostala bez više od 200 tisuća stanovnika, smanjenje broja novorođene djece prijeti ozbiljnim demografskim disbalansom. Dok hrvatski stručnjaci odlaze prema razvijenim zemljama Zapada, u kojima, bez obzira na stupanj obrazovanja, najčešće postaju dio globalističkog prekarijata, bez stvarnog „mjesta pod suncem“, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili zemlji primateljici, hrvatska Vlada na zahtjev poslodavaca, izdavanjem 30 tisuća radnih dozvola, osigurava masovni uvoz radne snage, što je također dio plana liberalizacije tržišta rada na kojem će se dodatno sniziti cijena rada.

Naime, uistinu je potrebno otvoriti raspravu o strukturi, odnosno paradoksima domaćeg tržišta rada na kojem se uglavnom nude poslovi na određeno vrijeme i za koja su potrebne jednostavne vještine. Nakon zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, koju je Vlada uvela na zahtjev EK (uz ciljanu medijsku sotonizaciju državnih ili javnih zaposlenika kao neradnika i parazita), ostaje otvoreno pitanje, za koga hrvatski fakulteti školuju studente? Na prošlogodišnjoj konferenciji „Radna mjesta: što gospodarstvu treba i kako mu pomoći“ koju su organizirali Ekonomski institut u Zagrebu i portal MojPosao, moglo se čuti kako, unatoč porastu potražnje za radnom snagom od 30% (što je trend pred svaku turističku sezonu), ova se „potraga“ uglavnom svodi na niže kvalificirana zanimanjima, dok je potražnja za osobama sa srednjom stručnom spremom sve manja. Dok su 2008.g. oglasi kojima se traže radnici nižih stručnih sprema činili manje od 4% ukupnih oglasa, 2016.g. bilo ih je čak 27%. Kako je top pet najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj – prodavač, konobar, kuhar, programer i vozač, doista je opravdano postaviti pitanje gdje mogu raditi studenti fakulteta brojnih hrvatskih sveučilišta? Mladima s fakultetskom diplomom uglavnom se nudi stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, zbog čega najviše i odlaze iz zemlje.

Obrazovanje je dugotrajan, vrlo skup i zahtijevan proces u koji društvo ulaže u skladu s postavljenim prioritetima. Hrvatski problem podjednak je problemu drugih zemalja s europske periferije – masovna „proizvodnja“ srednjeg i visokoobrazovanog kadra za uređenija i bogatija društva zapadne Europe i SAD-a. Tome je poslužilo i prilagođavanje sustava obrazovanja modelu EU (Bolonjski proces), kao i raširenost raznovrsnih programa dostupnih studentima i nastavnicima, a putem kojih se vrši selekcija kadrova.

Veliki američki ekonomist John Kenneth Galbright konture “dobrog društva“ definira u kontekstu snažne i stabilne ekonomije koja svojim građanima treba osigurati podjednake prilike za sudjelovanje i napredovanje u skladu s vlastitim sposobnostima i ambicijama. Humano društvo vodi računa o pravičnijoj raspodjeli dohotka u društvu, nužnosti progresivnog oporezivanja, ukidanju poreznih povlastica korporacijama i pružanju mogućnosti obrazovanja svima. Razmatrajući aspekte modernih demokracija koju karakteriziraju sve veće društvene nejednakosti, ali i različita gledanja na ulogu države u okolnostima dominacije tržišta, Galbright zaključuje da demokracija postoji, ali je oteta od strane političkih elita i korporacija. Upravo zato goruća pitanja hrvatskog društva ne mogu postati temelj rasprave!

 

 

 

 

 

Od trenutka kada je na referendumu, 1991. godine proglasila neovisnost pa do danas, Makedonija je u sporu oko svog imena s južnim susjedom – Grčkom. Preciznije, Grčka ima problem oko toga da se Makedonija naziva Makedonijom. Spor ima dugu povijest i netko sa strane teško ga može razumjeti. Uglavnom, Grčka osporava ne samo pravo Makedonije na povijesno, antičko naslijeđe, nego i državni teritorij. Naime, nakon Balkanskih ratova, mirom u Bukureštu 1913. godine Makedonci nisu dobili svoju nezavisnost budući da je “oblast” Makedonija konačno podjeljena između Grčke, Bugarske i Albanije.

Nakon raspada Jugoslavije, u kojoj je Makedonija imala status republike, Grci su, iz straha da će Makedonija potraživati i teritorije i antičko nasljeđe, preimenovali cijelu regiju oko Soluna u „Makedonija“, kako bi prigrabili za sebe makedonsko naslijeđe i inkorporirali ga u svoj identitet. Tako, današnja Grčka valjda ima najkompleksniji identitet u Europi: pravoslavno-bizantijski (ona je jedina nesekularna država u Europi u kojoj je pravoslavna religija ustavno i službena), antičko-grčki, helenski, makedonski….

Grci su odmah nakon neovisnosti Makedonije počeli s mjerama pritiska kako bi postigli svoj cilj, odnosno prinudili Makedoniju na odricanje od svoga imena. Embargo, granične blokade, vize, nepriznavanje putovnica, do maltretiranja makedonskih turista na graničnim prijelazima i demoliranja automobila… sve kao dio službenog i neslužbenog pritiska na Makedoniju. Tako je nastao i Privremeni sporazum i s njim povezano privremeno ime ili privremena referenca FYROM (Former Yugoslavian Republic of Macedonia), koja je trebala „bajpasirati“ ulazak Makedonije u međunarodne organizacije koje su joj mogle zajamčiti opstanak. Pristanak na „privremeno ime“ bio je tada politički oportun potez, kojim je mlada makedonska država osigurala svoj opstanak. Ali taj se spor produžio, eto više od dva i pol desetljeća i u međuvremenu kreirao ozbiljne, ne samo međususjedske, već i regionalne, geostrateške probleme. Najbliže su do riješenja dvije zemlje bile na samitu NATO saveza u Bukureštu, 2008., kada se tadašnji državni vrh na čelu s Nikolom Gruevskim suglasio s imenom Republika Makedonija – Skoplje. Međutim, Grci to nisu prihvatili, zbog čega Makedonija nije bila primljena u NATO. Nakon toga, Makedonija je pred Međunarodnim sudom u Hagu pokrenula i spor zbog kršenja privremenog sporazuma od strane Grčke. Naime, tim se sporazumom Grčka obvezala kako neće blokirati Makedoniju prilikom pristupanja u međunarodne saveze i integracije. Iako je spor dobila, Makedoniji to nije puno pomoglo budući da je presuda iz Haga neobvezujuća.

Kako ta blokada od strane Grčke nosi probleme samo Makedoniji, a ne i Grčkoj, Makedonija je u pokušaju zatvaranja tog problema s vremenom počela praviti sve veće i veće ustupke i napuštati svoje ranije pozicije u odnosu na Grčku, iako ih je u međunarodnim relacijama već bila stekla. Prema Privremenom sporazumu predmet spora je ime koje Grčka osporava. Međutim sporazum nalaže da dvije države pronađu međusobno prihvatljivo riješenje. Na početku, Makedonija je stajala na poziciji “dvojne formule”, što je u duhu Privremene pogodbe: jedno ustavno ime za međunarodnu uporabu (Republika Makedonija), a drugo ime u komunikaciji s Grčkom. Ipak takav je prijedlog vrlo brzo napušten kao pozicija koja je slaba i koju  Makedonija ne može dobiti. Nakon toga prešlo se na međunarodno ime bez Ustavnih promjena. Vrlo skoro predmet pregovora postao je i identitet države, što podrazumijeva: jezik, nacionalnost, povijest…Iako su u međunarodnim i bilateralnim odnosima 133 zemlje priznale Makedonju pod ustavnim imenom Republika Makedonija, između kojih i tri stalne članice Vijeća sigurnosti UN. Isto tako, makedonski jezik je u Ujedinjenim narodima zapisan kao makedonski, a Makedonci priznati kao nacija. Kako vidimo, ovih se stečenih pozicija Makedonija treba odreći.

Ulazak u Europsku uniju svakako je strateski cilj Makedonije, ali ne pod takvim uvjetima. „Tajming“ je na strani Grčke, budući da Zapad, zbog sve većeg utjecaja Rusije na regiju, inzistira na uvlačenju Makedonije u NATO, pa makar se država zvala i Disneyland.  To Zapad uopće ne interesira, pa tako valjda ne interesira i Zaeva i njegovu stranku. On je osobno, kao i vlada koju predvodi, izašao sa službenim prijedlogom „Ilindenska Makedonija“ (Republik of Ilinden Macedonia), što je, svakako, apsurdno i smiješno. Taj prijedlog otkriva svu apsurdnost jednog takvog spora. Iako je bilo sasvim očito kako ovaj apsurdni spor ne može imati logično riješenje, ipak ovo je vrhunac. Iliden je makedononski praznik na koji je prvi put 1903.g. podignut ustanak protiv Turaka, a potom i 1944., kada je održano zasijedanje Antifašističkog Sobranja Narodnog Oslobođenja Makedonije (ASNOM), u manastiru Svetoga Prohora Pčinskog. Povjesničari, koji ne daju da im bilo što promakne, kažu kako taj datum 1903. godine nije izabran slučajno. Naime, tog je datuma Filip, otac Aleksandra Makedonskog, dobio veliku bitku kod Heroneje (338 pr.Kr.) protiv udruženih Grčkih polisa, čime je postao vladar tadašnje Grčke.

Možda baš zbog toga (a koji bi razuman čovjek više znao zbog čega uopće), Grčka je ekspresno odbacila ovaj prijedlog kako “iredentistički” i time opet minirala pregovore. Što iredentističko ima u tome, trebali bismo stvarno biti kreativni, a da bismo shvatili. Tom logikom svaki prijedlog može biti odbačen. Da apsurd dovedemo do krajnih granica, možemo reći da bi i prijedlog “Cirkuska Makedonija” također bio iredentistički, jer “circ” na latinskome označava krug, zbog čega bi se to moglo referirati na zaokruženost – objedinjavanje sva tri dijela Makedonije koja su razdjeljena nakon Bukureštanskog dogovora, što svakako pretstavlja opasnost za Grke.

Ali vratimo ozbiljan ton ovom neozbiljnom sporu i zaključimo kako ovaj prijedlog makedonskog premijera Zaeva i nije bio namjenjen konačnom rješenju, već je, prema našem mišljenju, trebao poslužiti kao dimna zavjesa za ustupke koje niko prije njega nije učinio. Naime, po prvi je put makedonska strana suglasna promjeni Ustava, kako bi novo ime postalo službeno ustavno ime i za domaću uporabu, što bi značilo kako bi sva korespondencija za svijetom, upis u registar međunarodnih organizacija, bilateralne komunikacije, čak i s državama koje su već priznale Makedoniju kao Republiku Makedoniju, službene dokumente države – putovnice, osobne iskaznice, vozačke dozvole, zdrastvene iskaznice, novac….ustav….sve, doslovno baš sve trebalo preimenovati novim imenom! Ovih dana svi raspravljaju o tom besmislenom prijedlogu „ILINDENSKA Makedonija“, a niko ne vidi, čak i ne priča kakva je šteta već nanesena posljednjim, kao i brojnim prethodnim ustupcima.  Iako sada sporazum može biti i nepostignut, ipak, nakon ovih ustupaka, Grčka nikada ne bi prihvatila ništa manje. Više od ovog je jedino odluka da se samoukinemo. Ali kako su Grci iracionalni do krajnih granica, njihovo odbijanje i ovaj put će nam valjda spasiti ime…od nas samih!

(Stavovi autora su njegovi osobni i ne predstavljaju nužno i stav redakcije Geopolitika Newsa).

O autoru: doktorirao je filozofske znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta „Sv. Kiril i Metod“ u Skoplju, radi kao predavač filozofije na Filozofskom fakultetu u Štipu, autor je brojnih stručnih publikacija.

Američki predsjednik Donald Trump je, sredinom svibnja, tijekom sastanka svog kabineta kojem je nazočio i glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg, upozorio europske saveznike da će se on uskoro suočiti s njihovim izbjegavanjem ugovorenih financijskih  obveza prema NATO-u,  odnosno dogovorenim podizanjem stope izdvajanja za obranu na 2 posto BDP. Posebice je ukazao na Njemačku, koja to uporno izbjegava. Trump to nije izrekao slučajno,  niti se  glavni tajnik NATO-a bez razloga u tom trenutku našao u Washingtonu.

Na izvjesni način Trumpove riječi  poruka su odaslana  najmoćnijim članicama EU, Francuskoj i Njemačkoj , koje ubrzano pokreću  zajedničku vojnu osovinu, kako u integraciji struktura oružanih snaga tako i na području izgradnje zajedničkog vojno-industrijskog kompleksa i proizvodnje novih oružnih sustava,  kojima bi se opremale francuske i njemačke oružane snage i vojske drugih država članica EU. To je samo po sebi već udarac na američku prodaju oružja u Europi. Pored toga predsjednik Trump svojom izjavom poručuje Francuskoj, Njemačkoj i jezgri ostalih najsnažnijih država EU – namjeravate trošiti milijarde eura na zajedničke vojne projekte,  koje već i ugovarate,  a ne želite povisiti obrambene proračune i financijski pridonositi NATO-u. Trumpova izjava odražava sumnju američke politike da će razvojem svoje zajedničke EU obrambene sile, pa možda čak i vojske EU, europski saveznici zapostaviti NATO pod vodstvom SAD-a. Istovremeno , to je i upozorenje Europi da razvoj EU vojne integracije oko francusko-njemačke osovine ne može biti na štetu NATO-a,  a najmanje zamjena za njega. Washington se s takvim razvojem događaja nikada neće složiti. Odgovor je to i na nedavnu izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel na svečanosti dodjele nagrade Karla Velikoga francuskom predsjedniku Macronu, kako se Europa više ne može pouzdati u američku zaštitu i kako  mora „uzeti stvari u svoje ruke“.

Francusko- njemačka vojna suradnja tako je, u sjeni medijski atraktivnijih političkih zbivanja, izazvala prve reakcije s druge strane Atlantika. Američkim partnerima, zacjelo, posebice smeta razvoj EU vojne industrije,  čiji bi proizvodi mogli umanjiti vojne nabavke članica EU od SAD-a na račun europskog oružja.

Sada se, nakon reakcije Washingtona na intenziviranu francusko-njemačku vojnu suradnju, može očekivati i aktivno uključenje Velike Britanije u francusko-njemačku  vojnu  ljubavnu priču, na način kojim bi pokušala privoliti Francusku na ponovno aktiviranje svega što je na tom području posljednjih godina pregovarala s  Londonom. Sudeći po pragmatičnosti francuskog predsjednika Macrona, na pomolu je možda trokut nadmetanja za budući profit proizvodnjom i liferacijom oružja i vojne opreme. Jer, u pozadini svega što se događa na planu europskog vojno-industrijskog sustava , nisu novi izljevi francusko-njemačke ljubavi nego zajedničko očekivanje novog profita. To je bit naglo oživjele francusko-njemačke suradnje na vojnom planu i, na koncu, priče  o vojsci EU. Ali ni u snu se oni neće moći riještiti utjecaja SAD-a na europske poslove, niti će u  sjenu baciti NATO, pa  ni izgradnjom zajedničke vojne moći. Mogu tražiti, i eventualno izboriti, samo koncesije unutar postojeće strukture moći na čijem je vrhu SAD.

Stoga, koncentriranje političke volje Francuske i Njemačke na bliskom povezivanju međusobnih vojnih sposobnosti i vojne industrije uglavnom služi u borbi za pozicije na tržištu oružja i vojne opreme. Istovremeno preko takve suradnje Pariz i Berlin pokušavaju dublje integrirati jezgru najmoćnijih članica EU okupljenih oko francusko-njemačke osovine.

Tako se obrambena i sigurnosna politika,  prije svega inicijativom francuskog predsjednika Macrona,  postavlja  kao jedan od ključnih temelja nove,  reformirane Europske unije. U tom smislu Frank Baasner, šef njemačko-francuskog instituta iz Ludwigsburga, u članku za njemački  poluslužbeni   „Deutsche Welle“ od 22. siječnja 2018. godine, potpuno otvoreno iskazuje: “Potrudili smo se proučiti sve dosadašnje njemačko-francuske izjave o namjerama i samo minimalni  broj njih je ostvaren“. Prema Baasneru,  projekt ujednačavanja  poreznih odredbi koje se odnose na tvrtke pokrenut je  još 2011. godine, a do danas nije dao nikakvog rezultata. Navodi kako su za blisku suradnju Francuske i  Njemačke podobna samo tri područja – obrana, porezna politika  i mobilnost kapitala i radne snage između Njemačke i Francuske. Prema Baasneru je “posebice važna vojna suradnja Francuske i Njemačke kao središnje osi oko koje su se spremne okupiti po pitanjima sigurnosti i obrambene politike 23 od 28 članica EU. Njemačka i Francuska u tom projektu mogle bi imati ulogu predvodnika“.

Ta nova vizija Europske unije, kako ju je definirala francuska politika,  a koju Berlin u sve većoj mjeri prihvaća,  predviđa razvoj europske integracije kao unije  u više razvojnih brzina, u čijem bi se središtu političkog odlučivanja nalazile  financijski  i gospodarski najmoćnije europske države. Zajednička proračunska potrošnja i raspodjela novca po članicama ovisila bi i o sukladnosti njihovih politika s politikom  koja će biti kreirana u franko-njemačkom centru, uz asistenciju ostalih  najmoćnijih država EU, oličenom  u bruxelleskoj administraciji.

Takva Europska unija svoj bi novi razvojni impuls u ovom početnom trenutku transformacije trebala dobiti kroz zajedničku i jedinstvenu francusko-njemačku obrambenu politiku.

Razvoj jedinstvene vojne moći,  u biti franko-njemačko bratstvo po oružju,  uz francuske nuklearne vojne kapacitete i njemačku financijsku i gospodarsku moć, trebalo bi osigurati snažnu koheziju EU i njezino pretvaranje u jedinstveni politički, vojni i ekonomski entitet. On bi osigurao stabilni mirovni poredak u Europi, sigurnost EU,  a njezin vanjski utjecaj podigao do globalne razine. Francuska strana istovremeno bi, zbog svojih ponovo uspostavljenih i ojačanih  veza i partnerstva sa SAD-om i Velikom Britanijom tijekom  Macronovog predsjedništva, bila svojevrsni štit prema njihovim pokušajima dominacije europskim poslovima. Pariz bi, tako, trebao igrati ulogu balansa između interesa EU i interesa Anglosfere, predvođene SAD-om i Velikom Britanijom. Francuska za  Macrona ne samo da razvija blisku suradnju s američkom i britanskom politikom na svim područjima njihova interesa i aktivnog djelovanja na područjima izvan Europe, od sjeverne Afrike do Bliskog istoka, Subsaharske Afrike,  do Indo-pacifičke regije,  nego je spremna i  na bilo koji oblik vojne intervencije na tim prostorima,  bilo unilateralno ili u zajedničkim operacijama s SAD-om i Velikom Britanijom,  što je jasno izraženo tijekom posljednjeg napada na Siriju. Macron uporno naglašava potrebu stvaranja europske kulture vanjskog intervencionizma,  koji je, uostalom, za samu Francusku tradicionalan, ali u takvu doktrinu sada pokušava uključiti Njemačku kao strateškog europskog partnera i cijelu Europsku uniju. Francuska politika, za razliku od Njemačke, nema nikakvih ograda i suzdržanosti u sučeljavanju s Rusijom i Kinom u okviru zajedničkog djelovanja s britanskom i američkom politikom.

Njemačka manevrira, ali  svjesna činjenice da su se okolnosti, kako u Europi tako i na globalnoj razini nakon promjene predsjedničke administracije u SAD-u i problema  u kojima se EU našla promijenile, pokušava redefinirati svoju vanjsku politiku.

Za razliku od ranije,  ovoga puta, u četvrtom mandatu kancelarke Angele Merkel, velika koalicija koja ga je osigurala gotovo u cjelosti je jedinstvena u tome da je Njemačkoj i cijeloj Europskoj uniji potrebna nova obrambena i sigurnosna politika,  pa time Njemačka ide ususret francuskim pozivima i raširenim  rukama koje pozivaju na duboku vojnu suradnju.

Novo bratstvo po oružju sada se rađa po zamisli Macrona i suglasnosti Merkel, uz jasnu potporu koalicije CDU/CSU/SPD i treba postati jedna od ključnih poluga dublje integracije Europske unije, jačanja njezine unutarnje kohezije, podizanja stupnja vojne neovisnosti od SAD-a  i prerastanja EU pod francusko-njemačkim vodstvom u globalnog igrača na svjetskoj pozornici.

Temeljem Macronovog  plana o rekonstrukciji Europske unije i integracije obrambenih politika Francuske i Njemačke, kao osovine buduće zajedničke europske vojne sile, francuska vlada  donijela je u listopadu 2017.pregled sigurnosne i vojne strategije – „Revue stratégique de défense et de sécurité nationale 2017“. Macronova nova strategija razvoja francuske vojne moći predviđa do sada neviđeno  jačanje francusko-njemačke vojne suradnje na svim razinama – od zajedničkog razvoja naoružanja i vojne opreme do formiranja zajedničkih vojnih formacija, i što je najvažnije, na stvaranje zajedničke vojne doktrine.

Doneseni strateški pregled pripreman je za donošenje nove francuske vojne doktrine koji će biti kodificiran u novom zakonu o razvoju  vojnog ustroja –„La loi de programmation militaire“. U predgovoru „Revue stratégique de défense et de sécurité nationale“, kojeg je objavilo francusko Ministastvo obrane,  predsjednik francuske republike Emmanuel Macron objasnio je razloge i ciljeve nove francuske strategije i njezine usmjerenosti na usku suradnju s Njemačkom, kao drugom stranom središnje osovine europske moći.

Macron navodi: „Vojne sposobnosti Francuske u srcu su naših težnji. Ostvarivanje naših ambicija na tom planu zahtijeva financijske i ljudske resurse. Ali također je potrebna i strateška vizija. Stoga sam, odmah nakon preuzimanja dužnosti, od ministra obrane zatražio strateško definiranje naše obrane i nacionalne sigurnosti i donošenje novog zakona o obrambenom planiranju. Ušli smo u doba velike turbulencije. Rizici i prijetnje s kojima se suočavamo nisu nam nepoznati, ali su se njihove manifestacije ubrzale, a učinci pojačali. Akumulacija izazova i prijetnji odražava slabljenje međunarodnog sustava sigurnosti i pojavu aktera koji ga žele otvoreno osporiti. Francuska i Europa sada su izravno izložene…. Autoritativni režimi nastaju ili se vraćaju na scenu, dok se sve više čini kako multirateralna sigurnost blijedi i prevladava zakon jačega. Cyberspace je, tako, postalo mjesto redovitih agresivnih akcija s potencijalno dramatičnim posljedicama. Europska ideja, kao predložak mira i prosperiteta, rođena nakon dramatičnih događaja prošlog stoljeća, duboko je potresena Brexitom, izbjegličkom krizom i sumnjama u sposobnost Europe da se zaštiti. U ovakvom okruženju, koje dovodi u pitanje vrijednosti izgrađene tijekom triju desetljeća, samo moćna Francuska može donijeti odgovore na izazove suvremene krize, unaprijediti promicanje svoje vrijednosti i interesa. Ovakva ambicija ne može se ostvariti bez aktivnog djelovanja francuske diplomacije, uz istovremenu potporu moćne vojske, snažne i vjerodostojne, sposobne djelovati protiv svih prijetnji i na svim prostorima. Tako ćemo učvrstiti naš položaj u Vijeću sigurnosti UN-a i u multilateralnom poretku održati sposobnost djelovanja koje jamči našu suverenost. Zato sam odlučio zadržati  i ojačati našu sposobnost nuklearnog odvraćanja. Ona je jamstvo naših vitalnih interesa, naše neovisnosti i slobode odlučivanja. U ovom neizvjesnom stateškom okružju i u kotekstu snažnih operativnih napetosti trebamo osposobiti svoju  vojnu moć i ojačati vojne kapacitete kako bi okretno i elastično mogli jamčiti našu obranu.“

Nakon općeg pregleda stanja francuske obrane i nacionalne  sigurnosti i izazova kojima je Francuska izložena, predsjednik Macron je u svom predgovoru naznačio važnost stvaranja zajedničke europske obrambene politike i izgradnje  zajedničke vojne moći.

Macron definira budući razvoj riječima: “Konačno, europski napredak  na području zajedničke obrane morat će se ubrzati i konsolidirati. Već su postavljeni temelji europske strateške autonomije. Naši najvažniji partneri shvaćaju kako je Europa u okviru izbalansiranog transatlanskog odnosa prirodno okruženje naše sigurnosti i zaštite naših granica. Izazovi s kojima se suočavamo mogu se riješavati jedino zajedničkim djelovanjem. Došao je, stoga, trenutak, kada je potrebno oživljavanje europske obrane povezivanjem i poticanjem pragmatičkog partnerstva s europskim državama koje imaju političku volju i vojnu sposobnost da s nama, rame uz rame dijele odgovornost u vojnim djelovanjima  izdvajanjem potrebnih resursa za obrambenu sposobnost Europske unije.  Pri tom se mora konsolidirati i uvezati europska obrambena industrija, kako bi zadržala i ojačala  svoju tehnološku moć i tako ostala konkurentna na globalnoj razini.“

Nakon predgovora francuskog predsjednika, „Revue stratégique de défense et de sécurité nationale“ razrađuje prioritete francuske obrambene politike. U točki 5. se navodi: “Francuska želi ojačati europsku obranu temeljem zajedničkih sigurnosnih interesa. Francuska stoga podupire instrumente razvoja europskih obrambenih sposobnosti, Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku (CSDP), novostvoreni PESCO – Permanent Structured Cooperation i Europski obrambeni fond.“ Posebno se naglašava suradnja s Njemačkom: “Inicijativa definirana u ovom strateškom pregledu usmjerena je na jačanje ključnih bilateralnih obrambenih odnosa s Njemačkom……To će pridonijeti razvoju zajedničke strateške obrambene kulture za Europljane. Cilj je da Europa ima zajedničku  obrambenu doktrinu, operativne sposobnosti za vjerodostojnu zajedničku intervenciju i zajedničke proračunske  instrumente za potrebe obrane do početka slijedećeg desetljeća.“

Francuska inicijativa definirana u „ Revue stratégique de défense et de sécurité nationale“, a posebice  predgovor samog francuskog predsjednika,  oduševila je njemačku politiku.

Prema German Council on Foreign Relations (DGAP) francuska inicijativa odmah je prihvaćena od strane njemačke politike i to ne samo vladajuće nego i dobrog dijela oporbe. Francuska se ovim dokumenom otvara vojnoj suradnji s Njemačkon do do sada neviđenih razmjera, nudeći mogućnost brzog napretka u formiranju europskih oružanih snaga. Njemačka strana je posebice zadovoljna pozivom na projekte razvoja zajedničkih oružanih sustava, kao, primjerice, KNDS, zajednički projekt njemačkog proizvođača tenkova i oklopnih vozila Krauss-Maffei Wegmann (KMW), koji proizvodi tenkove „Leopard  2“ i francuskog  Nexter Defense Systems, proizvođača tenkova „Leclerc“ u cilju razvoja zajedničkog francusko-njemačkog osnovnog tenka koji bi u obje vojske zamijenio postojeće Leoparde i Leclerce i time unificirao udarnu snagu francuskih i njemačkih oklopnih i mehaniziranih postrojbi. No to bi bio  samo početak zajedničke suradnje vojnih industrija, a konačni cilj je puna zajednička proizvodnja najsuvremenijih ratnih brodova i novog europskog  borbenog zrakoplova šeste generacije koji bi zamijenio sadašnje „Eurofightere“ i „Rafale“.

Integracija francuske i njemačke vojne industrije u holdingu KNDS, koju su stvorili njemački KMW i francuski Nexter, odvija se u širem kontekstu zajedničkog obrambenog  projekta KANT.

Projekt KANT nastao je 15. prosinca 2015. godine početnom integracijom KMW-a i Nexter Systemsa. Sjedište holdinga je u Leidenu u Nizozemskoj. Cilj projekta je daljnja integracija razvoja i vojne proizvodnje ključnih francuskih i njemačkih proizvođača oružja i vojne opreme okupljenih oko najmoćnijih njemačkih i francuskih tvrtki koje su stvorile KANT. Inače sam naziv KANT je skračenica od početnih slova  tvrtki KMW i Nexter, odnosno rečenice KMW and Nexter Together.  Taj holding francusko-njemačke obrambene industrije ima godišnji neto promet od 2 milijarde eura, trenutno  ugovorene narudžbe u vrijednosti od oko 9 milijardi eura i više od šest tisuća zaposlenika. U srpnju 2015. godine, francusko zakonodavstvo, u cilju daljnjeg razvoja tog vojno-industrijskog giganta, odobrilo je privatizaciju dijela francuskih tvrtki vojne industrije u državnom vlasništvu kako bi se lakše mogle uklopiti u KANT. Holding  KANT samo je dio procesa integracije francuskog i njemačkog vojnoindustrijskog  kompleksa na području oružja i opreme za potrebe kopnene vojske. Razvoj zajedničke zrakoplovne industrije i novih tehnologija zračnog i pomorskog ratovanja koncentriran je u gigantu „Airbus“. U integracijske procese uključuju se i druge države iz uske jezgre buduće EU iz prve razvojne brzine, prije svega Italija i Španjolska. Tako se talijanski proizvođač ratnih brodova „Fincantieri „spaja s nekadašnjom  francuskom DCNS Naval Group, čime će se stvoriti  tvrtka koja bi proizvodnjom svih vrsta ratnih brodova i naoružanja pomorskog ratovanja osigurala dominantan položaj na tržištu Europe.

Osim spajanja vojnih industrija, u tijeku su ugovorene isporuke naoružanja koje se donedavno ne bi mogle niti zamisliti. Tako je njemački „Heckler und Koch“ s francuskim ministarstvom obrane sklopio ugovor o isporuci više od sto tisuća primjeraka jurišnih pušaka HK416 za francusku vojsku. Te puške će zamijeniti francusko streljačko oružje u francuskoj vojsci, što francuski nacionalni ponos do prije kratkog vremena ne bi ni u snu dozvolio. No riječ je o velikim ulozima, velikom kapitalu i enormnim profitima koji će se zajednički ostvariti prodajom oružja nove generacije ostalim članicama Europske unije koje nemaju ni financijske ni tehnološke sposobnosti uvezivanja u novi vojno-industrijski kompleks koji se u Europi upravo stvara.

Krajem travnja ove godine, tijekom održavanja  Aerospace Exhibition (ILA) u Berlinu, ministri obrane Francuske i Njemačke, potpisivanjem više preliminarnih ugovora na području vojne industrije vrijednih gotovo tri milijarde eura, pokrenuli su međusobnu industrijsku i vojnu suradnju koja bi u planiranoj punoj realizaciji trebala obuhvatiti vojne projekte u vrijednosti od više stotina milijardi eura. Tom prigodom izvršni direktor francuskog proizvođača zrakoplova Dassault Aviationa, Eric Trappier otvoreno je naznačio cilj francusko-njemačke vojne suradnje: “Ovdje je riječ o jačanju europskog suvereniteta i strateške autonomije EU što je moguće samo na temelju nezavisnih europskih riješenja. Sada su oni postavljeni kao temeljni ciljevi.“ U središtu tih ambicioznih projekata je projektiranje i proizvodnja novog borbenog zrakoplova na temelju Airbusovog  koncepta FCAS (Future Combat Air System). 25. travnja, Airbus Defence and  Space, sa sjedištem u Ottobrunnu kod Munchena, i francuski Dassault Aviation sklopili su ugovor o razvoju novoga borbenoga zrakoplova šeste generacije, zapravo, složenog zrakoplovnog borbenog sustava u kojem je sam zrakoplov samo podsustav unutar većeg sustava. Novi zrakoplov trebao bi zamjeniti Eurofightere i francuske Rafale do 2040. godine. Cijena razvoja i konstrukcije zrakoplova trenutno se procjenjuje na oko 80 milijardi eura.

Mario Stefanov: NOVA EU KROZ FRANCUSKO-NJEMAČKO BRATSTVO PO ORUŽJU

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Paralelno s napadom na Siriju uspostavljen je i most prema Rusiji. Macron svjedoči kako je napadu prethodio njegov razgovor s Putinom, koji svakako namjerava nastaviti. Jer  da je Rusija u Europi, a jedino što je iz nje izdvaja je činjenica da nikada nije živjela u demokratskom sustavu poput onoga koji dominira Europskom unijom.  Nameće se pitanje : je li Rusija time nešto propustila?

Svibnja mjeseca 2012., francuski su birači na predsjedničkim izborima rekli doviđenja Sarkozjii[1]  koju je iznjedrila tradicionalna parlamentarna desnica. Isto kao što je Hollandija, koja je tada zastupala tradicionalnu ljevicu, obećavala obračun sa svemoćnim financijskim sektorom. Međutim, zapravo se dogodio obračun s poreznim obveznicima, a Hollandijom  je  zagospodario mladi financijaš[2] Emannuel Macron.

Svibnja mjeseca 2017., francuski je elektorat i socijalistima rekao zbogom.  Odbacivši i ljevicu i desnicu, očekivano se je zatekao u Macroniji  – na trećem neoliberalnom putu deregulacije, privatizacije i povlačenja države iz područja socijalne skrbi. Za trasiranje tog trećeg puta, strategijom diskvalifikacije lijevo-desne političke baštine i istodobnim vještim  kooptiranjem bivših dužnosnika kritiziranih lijevih i desnih vlada, Macronu su bile dovoljne nepune dvije godine (2016.-2017.).

Novi francuski predsjednički stil

U svibnju 2018., Macronija je prisutna jednako u Bruxellesu, kao u Washingtonu ili Taormini. Promovira osebujni, novi predsjednički stil.

Više ili manje uspješno, prethodni stanari palače Élysée u zrelim su se godinama trudili prilagoditi suvremenom svijetu, u  kojem je egocentrizam mjerilo za sve. Mladi Emmanuel Macron iskočio je iz  kolosjeka i krenuo prečacem, prema restauraciji  i modernizaciji tradicionalne, autoritativne predsjedničke funkcije. Oprezno, jer zna kako upravlja prostorom u kojem je osmišljena giljotina, a kralju odrubljena glava; kao i da francuska javna uprava ima bogatu povijest i vlastiti jezik. Povijest se ne smije ignorirati. Institucionalni jezik treba prakticirati, ali i evoluirati.

Ključna specifičnost novog francuskog predsjedničkog stila nalazi se u činjenici da je Macron pobornik «kompleksne misli»  Edgar Morin-a[3], čijim jezikom govori. Odatle učestali nesporazumi u komunikaciji s medijima i konkurentima. Tako je, tijekom zadnjih predsjedničkih izbora, u jednoj od televizijskih debata (TF1) između kandidata, Marine Le Pen, čelnica Nacionalne fronte (Front national) priznala: «Vi (Emmanuel Macron) imate ludi talent. Govorili ste sedam minuta, ali tako da ja nisam u stanju rezimirati što ste rekli. Jer vi ništa niste rekli. Radi se o apsolutnom ništavilu.»

Potom, kada je iz Macronije prvi put stigla vijest kako se novi predsjednik neće uklopiti u tradicionalnu novinarsku ispitivačku shemu, jer da je, kako je prenio Le Monde: «predsjednikovu ‘kompleksnu misao’ teško izraziti putom novinarske igre pitanja i odgovora», uvrijeđena medija-sfera osjetila se je pozvanom ridikulizirati Morin-ovo učenje. Tako se je moglo čuti da se Edgar Morin zalaže za «zapetljanu misao, u kojoj je sve u svemu, povezano sa svime na način da djeluje na sve i gdje ništa ne isključuje ništa».[4]

Uistinu, rasuđivanjem, koje se oslanja na jednosmjernu, linearnu uzročnost, gdje uvijek isti uzroci proizvode iste efekte, nemoguće je razumjeti koncept Macronije koja se oslanja na kompleksnu uzročnost i načelo rekurzije.[5]  Macronija ne komplicira i ne zapetljava misli, nego traži odgovore na izazove globaliziranog kompleksnog svijeta. Među njima i na problem inertne  medijske kulture.

Prema načelu rekurzivnosti, npr. novinari su istodobno proizvod i proizvođač medija. Mediji su novinare naučili medijskom jeziku, čime su novinari postali proizvođači/učitelji tog istog medijskog jezika. Činjenica da je proizvod proizvođač je, dakle, omogućila inertnost medijske kulture, odnosno prenošenje medijskog jezika s generacije na generaciju novinara. Čak i više. Jer, baš zahvaljujući fenomenu rekurzivnosti, generacije novinara i postoje. Reprodukcija je manifestacija rekurzivnosti.

Kako jezik «kompleksne misli» još nije dio inertne medijske i političke kulture, aktualna analitika novog francuskog predsjedničkog stila tretira uglavnom njegove nebitne, površinske manifestacije. Poput Macronova govora tijela (čvrst stisak Trump-ove ruke), čija je analiza mjesecima punila stupce svih svjetskih novina.  Iako se tu nije imalo puno za reći, osim da se vjerojatno radi o premeditiranoj gesti, čija je svrha  svjetskoj javnosti predstaviti novopronađenu francusku samouvjerenost. Jer se autoritet ne može objasniti, ali se može demonstrirati.

Živo je komentirana i Macronova retorika s repetitivnim  «i istodobno». Kako ne govore jezik «kompleksne misli», analitičari rijetko povezuju tu poštapalicu sa sustavnim pristupom u upravljanju organizacijama, koji ne samo da omogućuje istodobno povezivanje elemenata koje smo smatrali nepovezivima, nego i ovladavanje tim povezanim suprotnostima. Iako je sistemska metoda  izrasla iz prirodnih zakonitosti, Macronov « i istodobno » predstavljan je kao izgovor koji mu omogućuje nemoguće, da se istodobno slaže s Fillon-om (desnicom) i Mélanchon-om (radikalna ljevica). Kao i kreaciju «protuprirodne» vlade, koja okuplja ljevicu, desnicu i centar, čineći da je Macron istodobno i u parlamentarnoj većini i u oporbi.

Ovladavanje proturječnostima

Munjevit uspon aktualnog francuskog predsjednika i njegov internacionalno prepoznatljiv stil, rezultat su uspješnog kombiniranja jedne stvari i njene suprotnosti (ago-antagonizma). Iz kojeg se je razloga izvještio u ovladavanju proturječnostima. Njegova odvažnost i mladost u kontrastu su s predsjedničkom funkcijom koja podrazumijeva odmjerenost i zrelost. Izbor starije životne družice u suprotnosti je s onim steretopinim – mlađahne partnerice (Donald Trump). Macron je, dakle, originalan u osobnim izborima i liberalan u političkim stavovima i odlukama. Prvim privlači medijsku pozornost, a drugim stječe povjerenje utjecajnih svjetskih političkih, ekonomskih i financijskih sfera.

Sam po sebi, taj novi predsjednički stil ne bi bio dovoljan  da se nije pojavio u pravo vrijeme. Dakle, u aktualnom, bizarnom, zrakopraznom prostoru međunarodnih odnosa  s Amerikom u stand-by poziciji moći. Washnington je jasno formulirao svoje zahtjeve prema saveznicima,  za razliku od svima prihvatljivog savezničkog koncepta. Trenutak je, stoga, prikladan za nove ideje, a poglavito za optimizam. Kako je Macronova pobjeda u Francuskoj privremeno stopirala širenje europske «nacionalističke zime», toplo je primljena od strane G7. Pa čak i od Trumpa. Nešto kao kada depresivni ljudi otkriju kako loše raspoloženje i pesimizam nisu neizbježni.

Razvidno je kako je «la French touch» u globalizacijiskom procesu  dobrodošao. Međutim, ostaje ono najteže – rezultati. Na vanjskopolitičkom planu nema spektakularnih pomaka. Macron to objašnjava činjenicom da se je proteklog desetljeća sve promijenilo na diplomatskoj sceni, što Francusku primorava na izgradnju novih mostova suradnje i definiranje novih strateških prioriteta.  S obzirom na Trumpovu poziciju «America First», odnosno američku vanjsku politiku u funkciji unutarnjopolitičkih ciljeva i s protu-iranskom prizmom,  transatlantska je suradnja usredotočena na vojno-političku suradnju i borbu protiv terorizma.

U tom kontekstu, nedavnom zajedničkom, limitiranom intervencijom u Siriji, američko-britansko-francuski partneri (nuklearne sile NATO-a) su testirali učinkovitost koordiniranog vojno-političkog djelovanja i, na taj način, sami sebi produžili dozvolu za nanošenje štete Assadovom režimu. Istodobno je uspostavljen i most prema Rusiji. Macron svjedoči kako je napadu prethodio njegov razgovor s Putinom, koji svakako namjerava nastaviti. Jer  da je Rusija u Europi, a jedino što je iz nje izdvaja je činjenica da nikada nije živjela u demokratskom sustavu poput onoga koji dominira Europskom unijom.  Nameće se pitanje : je li Rusija time nešto propustila?

Brexit je jedan od mogućih odgovora.  Osim nekoliko banaka iz londonskog City-a koje su se preselile u parišku inačicu la Défense, zasad nije primjećen jači migracijski val iz Velike Britanije prema europeističkim državama. Istodobno, elan koji je 2017. proizvela najava programa reformi EU Emmanuela Macrona, potrošio se tijekom proteklih godinu dana, u očekivanju povratka na EU scenu Angele Merkel. Francusko-njemačka opruga, o kojoj ovisi svaki europski skok unaprijed, ostaje beznadno opuštena. Pravi okršaj između europeista i nacionalista očekuje se iduće godine, prilikom europskih izbora. Preostaje li dovoljno vremena za  osposobljavanje francusko-njemačke opruge?

Paralelno, Trump uporno ne mijenja odluku o povlačenju iz Bečkog ugovora o iranskom nuklearnom programu. Unatoč Macronovom naporima, odbija ublažiti konzekvence  američkog izlaska iz Pariškog sporazuma o klimi. Istodobno, tamo gdje se francuski predsjednik nije trudio uvjeriti u nužnost novog oblika međunarodne suradnje u svezi klimatskih promjena, u Basharovoj Siriji – sporazum je ratificiran.

Slično je i s Makronovom ekonomskom bilancom. U samo godinu dana u  francuskom se gospodarstvu sve sretno posložilo. Solidna aktivnost, nezaposlenost u padu, javni dug manji (u 2018.  za malo više od 2%, što je najniže od 2006.). Impresivno. Samo što se malošto od tih pozitivnih pokazatelja pripisuje predsjednikovoj politici. Za rezultate je, uglavnom, zaslužna pozitivna konjuktura na europskim tržištima. Nešto o čemu je Macronov prethodnik Hollande tijekom cijelog svog mandata mogao samo sanjati.

Jednogodišnja bilanca Makronije

Prema istraživanju Centra za političke znanosti – Sciences Po (Cevipof), koju su realizirali Ipsos-Sopra Steria (institut za istraživanje javnog mnijenja), Le Monde i Zaklada Jean Jaurès, većina Francuza (55%) smatra kako je Macronova jednogodišnja bilanca negativna, a 45% da je pozitivna. Oni koji ga ocjenjuju negativno, to je uglavnom iz razloga što ništa nije učinio kako bi se oslobodio etikete «predsjednika bogatih». Radikalna ljevica ide puno dalje. U Macronu vidi utjelovljenu sintezu socijal-demokracije i ultra-liberalne desnice, za koje smatra da su u dogovoru još od osnutka Europske unije, radi vođenja protu-socijalne politike diktirane iz Bruxellesa.

Oni koji pozitivno ocjenjuju prvu godinu Macronova mandata, pozdravljaju «la French touch» na međunarodnoj razini. Odnosno, novi francuski prosvjetiteljski elan, kojim se republikanskom konceptu (liberté-égalité-fraternité) i laicizam (jednakopravnost i jamstvo individualnih sloboda) vraća njihova izvorna univerzalna vokacija. On transformira globalizacijski jezik/kulturu, kako bi ovladao planetarnim kulturološkim proturječnostima.

U svijetlu novog atentata Islamske države u Parizu od 12. svibnja ove godine, i činjenice kako je Francuska EU država koja broji najviše žrtava islamističkog terorizma, vidljivo  je kako je baš francuski svjetonazor prepoznat kao neprijatelj broj 1 političkog islama i svih  religijskih fundamentalizama. Kao i da «la French touch» globalizacijskom procesu daje planetarni ideološki sadržaj i metodu (demokratska pedagogija).

Ostaje sporna proturječnost između primjene metode na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Između demokratske pedagogije i bombi u njezinoj službi (sile). Ukoliko Makronija ne uspije ovladati vlastitim proturječnostima,  na način na koji je ovladala francuskim političkim sustavom, uistinu je moguće obzor 2020. zamisliti  kao ulaz u dugu europsku «nacionalističku zimu» i sumrak «planetarne civilizacije» – kako ju zamišlja E. Morin.

A zamišlja ju kao simbiozu između Orijenta i Oksidenta, izrasloj na zajedničkoj politici civilizacije. Jer Zapad sve više trpi od dominacije tehnike i kalkulacija u svim aspektima ljudskog života. Kako bi opstao, u interesu mu je u vlastitu civilizacijsku shemu ugraditi  fundamente  ostalih civilizacija planete.

 

[1] Sarkozija – prijevod s francuskog : vladavina predsjednika Nicolas Sarcozy ,2007.-2012.; Hollandija: vladavina predsjednika François Hollande, 2012.-2017. ; Macronija : vladavina aktualnog predsjednika Emmanuel Macron , 2017.

2Emmanuel Macron je karijeru započeo 2004., u državnoj službi, kao financijski inspektor. 2008. pridružio se je investicijskoj banci Rotschild & Cie, koje je 2010. postao partner. Između 2006. i 2009.  Član je PS-a (Socijalističke partije). 2012. priključuje se Hollande-ovoj predsjedničkoj kampanji, koji ga 2012. postavlja za šefa svog kabineta. 2014. preuzima Ministarstvo gospodarstva i industrije. 2016. kreira svoj politički pokret En marche.

3 « Kompleksna misao » Edgar Morin-a proizlazi iz njegove Metode (grupira 6 knjiga, objavljenih između1977. i 2004.), u kojoj teorizira sistemski pristup organizacijama kao najkompleksnijim regulacijskim (upravljačkim)  sustavima.

4 Pauline Mille, 1. Srpanj 2017., http://reinformation.tv/macron-congres-pensee-complexe-eleve-morin-mort-aristote-mille-72171-2/.

5 Načelo rekurzije Edgara Morin-a, jedan je od tri principa na kojima počiva « kompleksna misao ». Radi se o posebnom obliku cirkularne (kompleksne) uzročnosti, gdje ne samo da postoji neprekinuti lanac između efekata koji djeluju na uzroke i uzroka koji djeluju na efekte, nego je isto prisutna perpetuacija tog lanca, iz razloga što su i sami efekti proizvođači uzroka, čime proizvod postaje proizvođač.

 

 

 

 

Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore sporazumu s Iranom, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Donald Trump je svojom predvidljivom odlukom o povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom izazvao pravu paniku i razočarenje svojih europskih saveznika i europskih medija. Glavna pitanja, koja se ovih dana otvaraju, su slijedeća: hoće li doći do sveopćeg rata na Bliskom istoku pod kontrolom SAD-a, hoće li SAD napasti Iran, i hoće li se EU udaljiti od SAD-a i početi voditi samostalniju vanjsku politiku?

Odgovori slijede nešto kasnije u tekstu, a sada bih najprije podsjetio na zvučne izjave pojedinih utjecajnih europskih dužnosnika, koje mogu ukazivati na pojavu dramatike u odnosima između prekoatlantskih saveznika. Njemačka kancelarka Angela Merkel je, u četvrtak, na zajedničkoj konferenciji za medije s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, prvi put jasno i glasno kazala kako „nas Amerika više neće štititi“ i da „Europa treba uzeti sudbinu u svoje ruke“ po pitanju vanjske politike i sigurnosti. Gotovo identičan stav zauzeo je i predsjednik Macron ali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker (EK ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati bez obzira na narasla unutareuropska proturječja), dok je posebno glasno odjeknuo intervju francuskog ministra financija Bruna Le Mairea za radio Europe-1, u kojem je kazao, kako je europskim zemljama potrebno zauzeti još oštriji stav prema američkoj odluci o povlačenju iz sporazuma s Iranom, da se europljani ne smiju ponašati kao „američki vazali“ i da Europa mora glasno iskazati prosvjed protiv američke uloge „svjetskog ekonomskog policajca“. Europske tvrtke moraju nastaviti poslove s Iranom usprkos upozorenjima Washingtona o njihovom mogućem ulasku pod sankcije, kazao je Le Maire, pri čemu je predložio osnivanje sveeuropskog tijela koje bi imalo iste ovlasti kao i američko Ministarstvo financija po uvođenju sankcija protiv inozemnih tvrtki.

Ovdje odmah želim naglasiti kako ne vjerujem u dramatično i sveobuhvatno pogoršanje američko-europskih odnosa. Dvije su strane vojno i sigurnosno snažno povezane kroz NATO savez, a njihovi su ukupni gospodarski odnosi, bez obzira na novonastalo stanje, i dalje bez premca u svijetu. Zato bih isključio mogućnost nekog novog i snažnog zbližavanja EU, Rusije i Kine koje bi bilo usmjereno protiv SAD-a, o čemu se sada dosta govori i unutar same EU. Kriza odnosa EU s Washingtonom je situacijska, a ne strateška, i trajat će dok je na vlasti Trump i ništa duže od toga. Poslije njega će doći neki novi „Obama“ i stvari vratiti na svoje mjesto, a SAD će, do tada, pod svoj puni geopolitički nadzor nastojati staviti Europu i Bliski istok s Mediteranom. Hoće li Trump u tome uspjeti drugo je pitanje, jer se geopolitička šahovska ploča koju je izradio Zbigniew Brzezinski u međuvremenu neočekivano preokrenula, a šahovske figure nekontrolirano porušile.

EU je sada primarno zabrinuta isključivo za svoj biznis jer povlačenje SAD-a iz Sporazuma prijeti teškim posljedicama po velike europske tvrtke, poput Airbusa, Siemensa, Alstoma, Peugeot-Citroena, Renaulta, Totala, Enija, Danielija, velike europske banake i td. U pitanju su stotine milijardi dolara koje su uložene na iransko tržište, tisuće radnih mjesta i to sve u vrijeme kada SAD uvodi restrikcijske carinske propise na uvoz europskog aluminija i čelika. Savezništvo je, naizgled, uistinu na velikoj kušnji i EU želi jasno dati do znanja kako više ne želi podilaziti „strijem bratu“ i služiti mu kao moneta za raskusuravanje u njegovoj globalnoj geopolitičkoj igri. Dovoljno se prisjetiti kako je Bruxelless pod pritiskom Washingtona primorao mnoge članice EU na priključenje američkim sankcijama protiv Rusije, uvedenim 2014.g. Ništa neobično u tome ne bi bilo, kada najveće posljedice takve odluke ne bi snosila  upravo EU kroz milijarde dolara velike štete po njezine tvrtke koje su poslovale s Rusijom ili u Rusiji. EU snosi i najveće troškove financiranja Ukrajine, a ne treba zaboraviti niti američko rasplamsavanje arapskih revolucija i sirijskog rata, koji su rezultirali pokretom milijuna izbjeglica prema europskom tlu. Naravno, treba biti iskren i reći kako su SAD u svemu ovom samo uspješno iskorištavale svoj snažan utjecaj, a da ništa manju krivicu od te podle prekooceanske politike ne snosi i EU politička elita koja je na nju pristala, neovisno je li to stvarno željela ili joj se „samo“ nije usudila suprostaviti. Tek sada, kada im je „voda došla do grla“ i prijeti novim urušavanjem poslovnih interesa europskog krupnog biznisa (za interese običnih građana i njihove egzistencijalne strahove od sve poraznije socijalne slike mnogih eurospkih društava, jačanja opasnosti od terorizma i td. one se ionako nisu brinule), te iste EU elite počinju shvaćati svoje zablude. Je li otrežnjenje stiglo prekasno ili nije, pokazat će vrijeme.

Stavovi bliskoistočnih država o Trumpovom potezu prema Iranu

Trumpovu odluku o sporazumu s Iranom očekivano su podržali jedino Izrael, Saudijska Arabija i njezini zaljevski sateliti – prije svih Bahrein i UAE. Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore Sporazumu, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Egipat igra svoju opreznu igru „nezamijeranja“ nikome u vrijeme dok je i sam u velikim sigurnosnim problemima s terorizmom u svojoj kući, dok je Turska otvoreno osudila Trumpovu odluku. Predsjednik Erdogan je 9. svibnja za CNN izjavio, kako će upravo SAD biti zemlja koja će izgubiti zbog izlaska iz Sporazuma, a izrazio je i strah, kako će Trumpov jednostrani potez u regiji i čitavom svijetu izazvati novu krizu i staviti pod ugrozu čitavo svjetsko gospodarstvo, „a nova kriza nama nije potrebna“.

Što se tiče bojazni (ili nadanja, s obzirom na to kako tko gleda na problematiku Irana) da će SAD u skoro vrijeme pokrenuti vojne napade na Iran, želim kazati kako od toga nema ništa, čak i što se tiče eventualnih američkih napada na iranske ciljeve u Siriji. Washington je sada zaokupljen pripremom protuiranskih sankcija koje bi u punom obujmu trebale startati 4. studenog, do kada će Bijela kuća nastojati postići konsenzus po pitanju sankcija sa svojim europskim saveznicima. Amerikanci nikada ne uvode sankcije da bi potom odmah krenuli ratovati, tim više, što napad na Iran ne bi riješio ama baš ništa, a može dovesti do veće štete po američke interese u regiji nego li do koristi.  Washington će nastojati ekonomski i financijski pritisnuti Iran kako bi doveo do smjene vlade u Teheranu kroz rastuće socijalno i političko nezadovoljstvo u zemlji, kao i do smanjenja njegove vojne moći. A bez SAD-a, s Iranom neće ratovati ni Izrael (neovisno o vojnom zaoštravanju s Iranom na tlu Sirije), ni Saudijska Arabija ili bilo koji drugi američki regionalni partner. Izrael bi to nedvojbeno učinio u paru s SAD-om i zato se nadao kako će stimuliranjem američkog izlaska iz Sporazuma isprovocirati automatsko vraćanje Irana razvoju svog nuklearnog programa i posljedičnom američkom preventivnom napadu. Ovdje bih želio podsjetiti kako je Iran još 2003. g. službeno odustao od razvoja atomskog oružja, da bi se u drugoj polovici prvog desetljeća XX. stoljeća okrenuo jedino obogaćivanju urana (što je potpuno druga razina neugodnih aktivnosti u odnosu na program razvoja atomskog oružja) ali je i to zaustavljeno Sporazumom iz 2015.g. Naravno da Teheran za takve želje zna i zato ne djeluje histerično i ishitreno, usprkos gnjevu iranskih građana izraženom na ulicama diljem zemlje nakon objave Trumpove odluke. A kako ne bi bilo nepromišljenosti iranske vlade uzrokovanih emocijama, pobrinuo se zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov koji je tog istog dana došao u Teheran. Paralelno, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif dobio je zadatak od predsjednika Rouhanija da u narednim tjednima precizira stavove ostale petorice zemalja-supotpisnica nuklearnog sporazuma, nakon čega će Teheran donijeti konačan stav o američkom potezu. Iran je najavio nastavak poštovanja preuzetih obveza iz Sporazuma ukoliko i ostalih 5 zemalja nastave s njegovom primjenom. Zarif u ponedjeljak putuje u Moskvu, nakon toga u Peking i onda u Bruxelless. Pošto je stav Rusije i Kine o Sporazumu poznat i čvrst, Teheran će precizno skenirati samo stav europskih supotpisnika (on je svjestan odnosa EU sa SAD-om kao svojim strateškim saveznikom i mogućnosti da europske tvrtke na kraju ipak odustanu od poslova s Iranom jer su poslovi koje imaju u SAD-u kudikamo veći i važniji, a da bi ih smjele ugroziti), nakon čega će se i sam konačno odrediti.

Da Trump radi stratešku grešku, upozoravaju i brojni američki ugledni političari, od Baraka Obame, koji je i koautor Sporazuma, do ex-predsjednika Jimmyja Cartera – koji upozorava na nedopustivost kršenja potpisanog međunarodnog sporazuma, pa do brojnih medija koji upozoravaju da Trump izolira Ameriku, a ne Iran. Dodao bih i slijedeće: ukoliko jednostrane američke sankcije i uspiju oslabiti Iran (što nije nemoguće), to može dovesti do još teže posljedice po SAD jer će neminovno doći do još većeg približavanja Irana Rusiji kao najvećem jamcu njegove sigurnosti. Što bi to značilo po utjecaj Moskve na čitav Bliski istok nepotrebno je i govoriti.

Veliki bliskoistočni rat

Veliki rat na Bliskom istoku, o kojem sada mnogi govore, Moskvi ne može naškoditi, a dugoročno i igra za ruske interese. On bi na dugo vrijeme odrezao bliskoistočne energente od europskog tržišta (to odgovara i američkim proizvođačima ugljikovodika), doveo do još veće potražnje za onim ruskim, a nedvojbeno bi doveo i do velikog skoka cijena nafte. Naravno, neminovno bi došlo i do nove potražnje za oružjem, što i Rusima  itekako odgovara, a da ne govorimo koliko bi joj takav scenarij značio kada bi pod svoje okrilje u potpunosti uvukla Iran, sa svim geopolitičkim, geostrateškim i geoekonomskim posljedicama koje to nosi. Zato Moskva uopće i nema  potrebe paničariti. Ona sada radi ono što treba – izražava zabrinutost i daje suhoparne diplomatske izjave, tipa: „dečki, primirite se, treba živjeti zajedno, u međusobnom uvažavanju“. A zašto bi drugačije i postupala. Rusija nije „zapalila“ bliskoistočno stanje da bi ga morala „gasiti“. Tamošnja „kuhinja“ ipak je djelo tuđih receptura, pa oni koji iza njih stoje moraju prvi i konzumirati njezine plodove, kakvi god oni bili. To se najbolje vidi i kroz rusko nemiješanje u izraelsko-iranski sukob u Siriji, gdje je Moskva svoju liniju interesa na terenu čvrsto iscrtala i koju je spremna odlučno braniti, a drugi neka sami riješavaju međusobne probleme. Rusija, realno govoreći, ništa drugo niti ne može učiniti. Ona se zato neće dati vojno uvući ni na čiju stranu velikih regionalnih igrača. Sličnu politiku upravo počinje voditi i Trumpova administracija koja svoju vojsku u Siriji i općenito Bliskom istoku želi nadomjestiti onom „panarapskom“, iza koje će samo politički i logistički stajati. Tj. američka, desetljećima važeća bliskoistočna doktrina – „SAD ratuje, a Arapi plaćaju“, sada prestaje važiti i uskače nova: „Arapi ratuju i sami plaćaju“. Međutim, paradoks je u tome da se niti Arapi niti Izrael u vojni sukob s Iranom (a kamoli Rusijom) bez aktivnog sudjelovanja SAD-a ne žele upustiti. A kako i SAD i Rusija imaju negativna iskustva ratovanja s muslimanima – oboje u Afganistanu, a Amerikanci dodatno i u Iraku i ranije u Vijetnamu, takve skupe, i na unutarnjem planu politički potencijalno pogubne avanture ni Trumpu ni Putinu nisu potrebne.

Ali sve dok je na Bliskom istoku prisutna Rusija, niti SAD od tamo neće nikamo otići. To je čista geopolitika.

 

Pentagon je 2. veljače 2018. godine objavio novu američku nuklearnu doktrinu  „Nuclear Posture Review“, koja poziva na razvijanje dviju novih vrsta taktičkog nuklearnog oružja koje bi se koristilo s platformi postojećeg, američkog, strateškog, nuklearnog potencijala. Pojednostavljeno, na američka strateška nuklearna oružja  postavile bi se nuklearne bojeve glave ograničene snage: na interkontinentalne strateške balističke projektile, koji se lansiraju s nuklearnih podmornica, pored postojećih bojevih glava na jednom dijelu primjeraka bile bi ugrađene nuklearne bojeve glave malog učinka po cilju, a identično bi bilo učinjeno i s dijelom  američkih krstarećih projektila koji se lansiraju s brodova i podmornica. Time bi strateški prijenosnici nukleranog oružja velikoga dometa po kalkulacijama američkih stratega, zapravo, postala oružja nestrateškog, taktičkog značaja, čime bi se mogle zaobići odredbe postojećih ugovora  o ograničavanju strateškog nuklearnog oružja.

Nije na odmet podsjetiti se kako je teorija ograničenog nuklernog rata „oborena“ još davne 1983. godine za vrijeme Reaganove administarcije. Velika strateška ratna igra „Proud  Prophet“, čiji je cilj bila provjera tadašnje američke nuklearne doktrine, odvijala se sedam tjedana u potpunoj tajnosti, ali u krajnje realnim uvjetima. Uz sudjelovanje zapovjednih struktura svih rodova američkih oružanih snaga širom svijeta, sa stotinama vojnih časnika i najviših vojnih i političkih dužnosnika koji odlučuju o uporabi američkih nuklearnih snaga, uključujući i tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera i predsjedavajućeg zajedničkog stožera američkih oružanih snaga, simuliran je nuklearni rat s tadašnjim protivnikom – SSSR-om. Provjerene su sve teorije, pa i ona o preventivnom nuklearnom udaru i ograničenom nuklarnom ratu. Rezultat je bio poražavajući – svaka „scenaristička“ varijanta nuklearnog rata završila je potpunim uništenjem obiju strana. „Poginulo“ je 500 milijuna ljudi, a sjeverna hemisfera u cjelosti je postala nepodobna za život. Predsjednik Reagan izvedenu simulaciju nuklearnog sukoba zaključio je izjavom: „Ideja, kako se nuklearno oružje može koristi za išta osim zastrašivanja i odvraćanja, vrlo je opasna. Nuklearni rat se ne može dobiti.“

Sada, gotovo četrdeset godina nakon „Proud  Propheta“, okupljen je krug novih stratega, koji temeljem promjenjenih geopolitičkih okolnosti, apsolutne tehnološke dominacije američke vojne sile i tehnološkog razvoja, ponovo promišljaju ideju ograničenog nuklarnog rata. Opasna ideja, prema kojoj se malim nuklearnim ratom s nuklearnim oružjem male snage može spriječiti veliki nuklearni rat, pridobija sve veći broj pobornika unutar američkog vojno-industrijskog kompleksa. Ograničeni, „mali“ nuklearni rat odigrao bi se, dakako, na europskom teritoriju (po linijama neposrednog kontakta američkih i NATO snaga s ruskom vojnom silom) kako bi spriječio veliki nuklearni rat koji bi ugrozio američki teritorij. Senatorica Dianne Feinstein, povodom rasprava o finaciranju novih krstarećih raketa, javno je upozorila da su oružja LRSO namjenjena vođenju upravo ograničenog nuklearnog rata: “Iskreno mislim da su ova oružja projektirana kako bi nam pomogla boriti se i pobijediti u ograničenom nuklearnom ratu. Držim da je riječ o šokantnom konceptu“

Naime, na poprištu novog hladnog rata i globalnog sučeljavanja Sjedinjenih Država i saveznika s Rusijom i Kinom, ponovno se, iz mraka prošlosti, vraća doktrina ograničenog nuklearnog rata koji bi se vodio prije svega na prostorima Europe. Ideja da se ograničenim nestrateškim nuklearnim udarima po protivničkim snagama mogu ostvariti  strateški dobici ne temelji se na egzaktno utvrđenim podacima, nego na klimavoj  pretpostavci da neprijatelj nije toliko lud da odgovori totalnim nuklearnim ratom koji bi uništio obje strane kao reakciju na taktički nuklearni udar. Riječ je opasnoj doktrirarnoj strateškoj konstrukciji koja je u svojoj suština čista deluzija koja vodi snižavanju nuklearnoga praga i otvara mogućnost tzv. „malog nuklearnog rata“ na europskim prostorima. Ovakav sukob poštedio bi glavne aktere – SAD i Rusiju. Očito više nije dovoljno voditi posredničke konvencionalne ratove diljem svijeta, već je u međusobnom sučeljavanju, kao ulog, potrebno ubaciti i nuklearno prženje Europe.

Trampov NPR znatno je proširio uporabu američkog nuklearnog arsenala u odnosu na Obaminu administraciju. Prema američkim tvrdnjama, ruska doktrina predviđa uporabu taktičkog nuklearnog oružja u slučajevima tzv.“konvecionalnog preopterećenja“, kada ruske snage ne bi više mogle parirati udarima konvencionalnih snaga SAD-a i njegovih saveznika. Tu strategiju američka strana naziva doktrinom „eskalacije radi deeskalacije“. Naime, sredinom ožujka 2018. godine, pred Senatskim odborom za oružane snage (Senate Armed Services Committee) novu nukleranu strategiju prezentirao je osobno zapovjednik američkog strateškog zapovjedništva ( U.S. Strategic Command – USSTRATCOM), general John Hyten. Prema Hytenu, ruski je predsjednik Putin još u travnju 2000. godine najavio da će ruska doktrina koristiti nuklearno oružje s niskim učincima na bojnom polju u slučaju konvencionalnog preopterećenja“. General Hyten upozorava da to znači da su Rusi spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage. Prema sadašnjem stanju američkog arsenala, Sjedinjene Države praktički ne bi imali s čime odgovoriti, osim svojim strateškim nuklearnim potencijalima. Stoga je, prema njemu, potrebno razviti odgovarajuća oružja kao protutežu velikom broju ruskih taktičkih nukleranih oružja raspoređenih u Europi, a koja bi se koristila u slučaju takvog pretpostavljenog razvoja ratnih zbivanja. Najučinkovitiji način, prema procjeni američkih stratega, čija razmišljanja je iznio general Hyten, je razvoj nuklernih bojnih glava male snage, otprilike onakve kakvu su imale nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki. Njihovo instaliranje na dalekometne prijenosnike strateškog nuklearnog oružja – balističke projektile koji se lansiraju s podmornica i krstarećih raketa postavljenih na podmirnicama i brodovima, takvo bi oružje moglo prekvalificirati u taktičko nuklearno oružje koje nije regulirano postojećim sporazumima o ograničenju strateškog nuklearnog oružja. Istovremeno, američkom vodstvu takva klasifikacija odgovara, budući da svojim strateškim nuklearnim oružjem (koje zbog ugrađenih nuklearnih bojevih glava male snage praktički postaje taktičko nuklearno oružje) može odgovoriti novim malim nuklearnim silama poput Sjeverne Koreje ili Irana. To američkoj strani omogućava veću fleksibilnost nuklearnog odgovora tim prije što takve nuklearne sile za sada i nemaju nukleranu snagu kojom bi u punoj mjeri SAD-u odgovorile na strateškoj razini. No pariranje novim nuklearnim silama samo je jedan od elemenata nove američke nuklearne strategije, a njezin glavni cilj su Rusija i Kina.

Usporedno, na drugoj strani Atlantika, u procesu ubrzanog  preustroja američkog nuklearnog arsenala, kao središnje pitanje nametnula se upravo izgradnja sposobnosti za vođenje ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. Među američkim stratezima prevladao  je stav kako se u slučaju ratnog sukoba u Europi nastupajuće ruske snage mogu zaustaviti preciznim, ograničenim, nuklearnim udarima. Procjenjujući da bi ionako svaki direktni sukob NATO-a s Rusijom na kraju ipak završio nuklearnim ratom, zaključili su kako bi „kontrolirana,  teritorijalno  ograničena nuklearna eskalacija“ odbila daljnji ruski napad i posljedično spriječila globalni nuklearni rat.

Ta morbidna geostrateška logika, da je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklarni rat, potaknula je prilagodbu američke vojne doktrine i 30 milijardi dolara težak razvoj nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon ) za lansiranje sa zrakoplova, koje su prilagođene uporabi  u takvom planiranom, ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-!58 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), dometa 370 km i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara, sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojeve glave, ubrzano se uvode u naoružanje kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima), i postaju okosnica američke nuklearne strategije. Odlikuje ih velika preciznost i otpornost na proturaketnu obranu zbog stealth svojstava i manevarskih  sposobnosti. Njima se opremaju strateški bombarderi B-52 i B-2, kao i budući B-21, ali zbog svoje male mase i kompaktnog dizajna za razliku od ranijih krstarećih raketa mogu se koristiti i s manjih borbenih zrakoplova taktičke namjene. Verzija JASSM, osim SAD-a, uvedena je i u naoružanje Australije, Finske i Poljske. Iako projektili LRSO nemaju sposobnost strateškog nuklearnog odvraćanja, američki dužnosnici ih u scenarijima nuklearnih sukoba otvoreno opisuju kao ofenzivno, taktičko, nuklearno oružje koje se može koristiti u početnim fazama sukoba prije uporabe strateškog dalekometnog nuklearnog oružja. Tako je na tiskovnoj konferenciji 2014. godine general Garrett Harencak, tadašnji pomoćnik načelnika stožera američkog zrakoplovstva za strateško odvraćanje i nuklearno  integriranje, opisao  njihovu ulogu kao „nuklearno oružje koje se koristi u fazi prije stvarnog i globalnog nuklearnog rata, a koje naši bombarderi koriste na regionalnoj pozornici“.

Najava uporabe tog nuklearnog oružja u fazi konflikta prije nuklarnog rata nije ništa drugo nego oživotvorenje strategije ograničenog nuklearnog rata. Američka strategija računa da bi se njegovom uporabom na ograničenom europskom prostoru mogao odvratiti protivnik od nastavka sukoba i tako spriječiti direktni nuklearni rat SAD-a i Rusije, i izbjeći razaranja na američkom tlu. U drugoj varijanti, LRSO projektili s nuklearnim bojevim glavama mogli bi se upotrijebiti prije nuklearnog napada strateškim oružjem u svrhu uništenja ili slabljenja ruske proturaketne obrane. Dakle, u svrhu otvaranja puta strateškim nuklearnim udarima koji bi onemogućili protivnički nuklearni odgovor i osigurali pobjedu u nuklearnom ratu bez štete za američki teritorij. “Tim oružjem možemo napraviti rupe i praznine u protivničkoj protuzračnoj obrani i otvoriti prostor napadnim bombarderima“, objasnio je 2014.g. general Stephen Wilson,.zapovjednik američkih strateških nuklearnih  bombarderskih snaga (Air Force Global Strike Command –  AFGSC).

Tako su taktička nuklearna oružja LRSO bez stvarne moći nuklarnog odvraćanja uzdignuta na stratešku razinu i potvrdila aktivni status američke  strategije ograničenog regionalnog nuklearnog rata. “Mi smo usmjerili pozornost Ministarstva obrane na planiranje i provođenje nuklarnog odvraćanja u eskalirajućim regionalnim sukobima. Pojačane regionalne pozicije nuklearnog odvraćanja, kao rezultat misija i sposobnosti naših nuklarnih snaga, podigle su razinu strateške stabilnosti i osigurale dodatne opcije predsjedniku SAD-a u rješavanju regionalnih izazova nuklarnog odvraćanja“, potvrdio je Robert Scher, pomoćnik američkog ministra obrane za strategiju, planiranje i potencijal. Iza složene Scherove konstrukcije krije se jednostavno otvorena mogućnost djelovanja američkih nuklearnih snaga na ograničenom europskom području u cilju odvraćanja ruskih vojnih aktivnosti.

Stvorena oružja odaju namjere i strateška promišljanja njihovih tvoraca. Američki sustavi LRSO, nove bojeve glave male snage koje bi se instalirale na strateška oružja, kao i ruski „Kalibr“, kreirani su s istom svrhom u okviru različitih varijanti koncepta ograničenih nuklearnih djelovanja na europskim prostorima. Koliko god stare teorije ograničenog nuklearnog rata bile danas sofisticirane i prilagođene modernom političkom i tehnološkom razvoju, uvjek će ostati samo opasna zabluda  koja Europi prijeti uništenjem.

Za Europu ostaje otvoreno pitanje – čime se, zapravo, definira strateški ili taktički značaj nuklearnog oružja: dometima sredstava prijenosa do cilja, kako je kodificirano u postojećim nuklearnim sporazumima, ili se klasifikacija vrši prema učincima nuklearne bojeve glave na cilju. Tradicionalno se to određivalo uglavnom prema dometu sredstava prenošenja, balističkih raketnih sustava, krstarećih projektila i strateških bombardera. Ali sada se, zbog tehnološkog razvoja koji probija normativne okvire postojećih sporazuma u velikom globalnom sučeljavanju SAD-a s ruskim i kineskim konkurentima,  sve više gura klasifikacija prema učinku nuklearne bojeve glave na cilju. Time se automatski zaobilaze i čine bezvrijednim ugovori o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja, kao i onaj koji se odnosi na ograničavanje nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog pozicioniranja u Europi (The Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty – INF), sklopljen  između SAD-a i SSSR-a u prosincu  1987. godine. Naime, sporazum koji nakon propasti sovjetskog carstava i dalje, pored SAD-a  obvezuje i Rusiju, kao i sve države nastale raspadom SSSR-a, zabranjuje raspoređivanje raketa kratkog i srednjeg dometa (500-5500 km) koje se lansiraju s kopna. Ti sporazumi su već danas u velikoj mjeri dovedeni u pitanje, izbušeni svim mogućim rupama i upitne normativne funkcionalnosti.

Američka strana poziva se na razvoj i raspoređivanje velikog broja ruskih projektila kratkog i srednjeg dometa na europskom prostoru za koje se tvrdi, da su po svojim karakteristima u suprotnostima s odredbama sporazuma. Ne samo da se raspoređuju kao kopnena oružja uz lažno prikazivanje dometa nego se, prema Washingtonu, koriste sa zrakoplovnih i pomorskih platformi i svojim karakteristikama probijaju okvire starih nuklearnih ugovora. Pri tom namjerno naglašavanje moguće uloge nuklearno sposobnih krstarećih raketa srednjeg dometa do 4 tisuće kilometara  3M-54 „Klub“ (Kalibr) i balističkih raketa 9K720  „Iskander“ kratkog dometa do 500 kilometara, šalje signal da su i Rusi u sučeljavanju s SAD-om i saveznicima spremni na opasni ograničeni  nuklearni  ratni odgovor, koji bi obuhvaćao samo europske prostore i u kojem se ne bi koristilo strateško nuklearno oružje koje može ugroziti američki teritorij i dovesti do globalnog nuklearnog rata.

Poruka je to američkim europskim saveznicima da je moguća situacija, u kojoj će se budući nuklearni rat  Rusije i SAD-a voditi isključivo na europskom tlu i da su Rusi za njega spremni. Projektili  „Kalibr“ i „Iskander“ oružja su upravo takvog ograničenog nuklearnog rata i za njega su dizajnirana. Uostalom i samo korištenje  krstarećih  raketa  „Kalibr“ u sirijskoj kampanji, ali s konvencionalnim bojevim glavama, bila je gola  demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata. Naime, nije postojala nikakva vojna potreba za njihovom uporabom, mogli su biti operativno jednako uspješno korišteni i drugi ruski kopneni i zrakoplovni potencijali. Time je ruski predsjednik jasno dao do znanja kako ruska strategija uključuje i mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata.

SAD i saveznici bi, dakle, u slučaju rata s Rusima trebali provesti ograničeni nuklearni napad kako bi ih prislili na prestanak vojnog djelovanja (strah od  eskalacije nuklearnog rata). Međutim, prema analizi Geoffa Wilsona i Will Saetrena za „Ploughshares Fund“, a koja se bavi problematikom oružja za masovno uništenje, riječ je o čistoj iluziji. U realnoj situaciji, to bi, u slučaju primjerice ruskog prodora u savezničku Latviju konvencionalnim snagama, značilo da bi i NATO u prvi mah reagirao svojim konvencionalnim snagama. No kako bi takav sukob zaprijetio širenjem na cijelu Europu, Amerikanci i saveznici pokrenuli bi strategiju ograničenog nuklearnog rata i udarili  preciznim  nuklearnim oružjem po ruskim snagama na latvijskoj granici. Bi li to zaustavilo Ruse i otvorilo put diplomaciji, veliko je pitanje! Ovakav „crtić“,  prema  Wilsonu i Saetrenu, za planere u Pentagonu, vjerovali ili ne, legitimna je opcija. Tisuće ruskih vojnika mogli bi biti mrtvi ili umirati na latvijskoj granci, dok bi Rusi bili zaustavljeni. Američki „planeri“ ne razmišljaju o još jednom važnom detalju – što bi bilo s latvijskim stanovništvom koje bi trebalo obraniti ili njihovim i savezničkim vojnicima u neposrednom borbenom dodiru s nokautiranim i ozračenim protivnikom.

 

 

«Laičnost nije slučajan partikularizam francuske povijesti, nego predstavlja postignuće koje vrijedi sačuvati i promicati kao univerzalnu vrijednost..[…] Ideal laičnosti nije okrenuti protiv religije […] Radi se o pozitivnom idealu koji afirmira slobodu savjesti, jednakost između vjernika i ateista, kao i ideju da republikanski zakon treba težiti zajedničkom dobru, a ne partikularnim interesima. Nešto što nazivamo načelom neutralnosti javne sfere.” ((PENA-RUÌZ, Henri, “Sekularizam i jednakost, poluge emancipacije», Le Monde Diplomatique – veljača 2004. i intervju za MAIF, rujan 2003.)

Rimski povjesničari, poput Plinija Mlađeg (61.-114.) ili Kornelija Tacita (56.-117.),  govore o kršćanstvu kao o jednoj od brojnih religija pristiglih s ruba Rimskog carstva.  U stoljećima što slijede, uvijerenje da je otkrivenje Boga postignuto u Isusu Kristu – ono na kojem počiva kršćanski univerzalizam, nije planetarno prevladalo. Stoga je danas, dva tisućljeća kasnije, u humanističkim znanostima, kršćanstvo opet tretirano kao monoteistički koncept među ostalima.

Takvo je pozicioniranje vjere donedavno odgovaralo multikulturalnoj realnosti razvijenih europskih država, poput Francuske. Međutim, interkulturalne, a posljednjih desetljeća i međuvjerske  interakcije su se intenzivirale, kompleksificirajući u beskonačnost suživot između sve brojnijih i raznovrsnijih  useljeničkih skupina i starosjedilaca globaliziranog europskog prostora.

Islamistički terorizam zahvatio je i Francusku.  Iako/jer se radi o laičkoj državi koja svim vjernicima i nevjernicima jamči jednakopravno i slobodno izražavanje uvjerenja: da budu ili ne budu vjernici, da promijene religiju ili da ju napuste, da nesmetano prakticiraju svoj kult.  Ne samo da je građanima priznata sloboda vjeroispovjesti, nego su im jamčene i slobode u odnosu  prema religiji, na način da ih nitko ne može primorati da slijepo slijede vjerske dogme i naputke. Jer, francuska laičnost pretpostavlja strogu odvojenost države od vjerskih organizacija, jamči politički poredak koji se temelji isključivo na suverenitetu naroda i ravnopravnosti svih građana, i ne priznaje i ne plaća bogoslužje, niti se upliće u  unutarnje funkcioniranje vjerskih zajednica. Dakle, laičnost nije jedno mišljenje među ostalima, nego pravo da ga imamo i slobodno izrazimo.

Proizlazi kako je bit problema upravo u slobodnom izražavanju, koje, za razliku od neoliberalnog kapitalizma, nije planetarno prihvaćeno, nego mu konkurira planetarni islam. Francuska republikanska etika i socijalna država postupno se rastaču. S jedne strane, pod pritiskom neoliberalne ideologije, putem koje se je tržišna logika proširila i  na područje socijalnih prava i odnosa. S druge strane, pod pritiskom muslimanske zajednice ili ume kao sredstva preko kojega se kuranski ideali prenose na socijalnu razinu.  Naime, unatoč različitosti država s većinskim muslimanskim življem i njihovoj raspršenosti po svim kontinentima, plurijezičnosti i različitim bojama kože vjernika, unatoč bratoubilačkoj mržnji koju šijiti izražavaju prema sunitima i obrnuto, bez obzira na socijalne nejednakosti između Senegalca koji čisti ceste u Francuskoj i saudijskog princa koji tamo posjeduje najskuplju privatnu kuću na svijetu (dvorac Louis XIV, kupljen za 275 milijuna dolara), postoji jedna deteritorijalizirana i solidarna globalna muslimanska zajednica, povezana jednim istim  svetim tekstom.

Francuska laičnost  u konkurenciji s islamom očito danas ne prolazi bolje od kršćanske doktrine u stoljeću VII, suočene s fulgurantnim usponom tog konkurentnog monoteizma. Akademska i politička zajednica upravo lome koplja oko kompatibilnosti Francuske Republike i islama. Kako Kuran nikako ne  prekonizira razdvajanje islama i politike, niti religije i države, postoji bojazan da se islamsko pravo izdigne iznad republikanskog.  U tom kontekstu,  filozof  Michel Onfray konstatira da je danas,  stotinjak godina nakon zakona iz 1905. o razdvajanju crkve i države, odnosno počevši od sekularizacije,  preko legalizacije pobačaja i ukidanja smrtne kazne, do homoseksualnih brakova iz 2013., Francuska osvanula dekristijanizirana.[1] U isto vrijeme, snažni imigracijski valovi, posebice iz bivših francuskih afričkih kolonija i zemalja Magreba pod francuskim utjecajem, iscrtali  su novu demografsku sliku, a proimigracijska  politika i stimulacija asimilacije prema mondijalističkom receptu: miješanjem populacija, učinili su da je danas u Francuskoj više aktivnih muslimanskih nego judeo-kršćanskih  vjernika.

François Héran, ravnatelj Nacionalnog instituta za demografske studije (1999. – 2009.) 2017. je procjenio kako broj ljudi s «muslimanskim podrijetlom» predstavlja jednu osminu ukupnog stanovništva Republike Francuske, odnosno, gotovo 8,4 milijuna ljudi, iz čega bi trebalo biti razvidno da je tiha muslimanska većina asimilirana.[2]  Međutim, kako se radi samo o procjeni (prilikom popisa stanovništva, zabranjeno je propitkivati se o vjerskom opredjeljenju popisanih), moguće je tu procjenu rastezati prema gore (ekstremna desnica) ili prema dolje (ekstremna ljevica), ovisno o potrebama elektolarne oligarhije. Kakogod, evidentno je da su republikanski asimilacijski motor i « socijalno dizalo »  uistinu u kvaru u «zonama bezakonja», predgrađima velikih gradova (Lille, Lyon, Marseille, Paris ili Strasbourg), u kojima se je koncentrirao prekarijat,  koji u velikoj mjeri konstituiraju građani muslimanske vjeroispovjesti. Getoizacija, neprosvjećenost i neimaština nedaleko od bogatih metropola, generirale su mržnju i nasilje koje se je, poglavito 2005. g., burno manifestiralo u neredima koji su zahvatili zaboravljena gradska predgrađa.

Kako su «zone bezakonja» opstale, degeneraciju mržnje, kao i mogućnost njezine instrumentalizacije od strane islamističkih ekstremističkih skupina, bilo je relativno lako predvidjeti. Ipak, kada su muslimanski teroristi, 13. studenog 2015. u Parizu masakrirali 130 nasumce izabranih osoba i ranili njih 413, samo zato što su slušali glazbu ili ispijali kavu na pariškim trotoarima, svaki je Francuz, ponaosob, neovisno o političkom i vjerskom uvjerenju, ostao zatečen i rastužen silinom fanatizma, očaja i mržnje koja je te ljude  (sugrađane), navela na barbarizam i autodestrukciju. Nakon 13. studenog 2015., dok se je političko-medijska scena bavila klimatskim zatopljenjem, među francuskim je narodom zavladalo zahlađenje.  Već 2016.[3], 63% Francuza smatralo je kako je islam u Francuskoj previše vidljiv  (način odijevanja i halal prehrana) i utjecajan, a 2/3 anketiranih Francuza zaključilo je kako  su muslimani slabo integrirani, uglavnom iz razloga što integraciju odbijaju.

2018., francuska političko-medijska scena, zatočena je u liberalno-europeističko-globalističkom, kozmopolitskom, potrošačkom i vulgarno hedonističkom svijetu, lišenom duhovnosti. Djeluje kao da više niti ne promišlja kako transformirati «zone bezakonja» efikasnom socijalnom i ekonomskom politikom. Najrabljenije riječi u medijskoj komunikaciji su islam, islamizam i islamofobija. Još se jedino nasljednici Diderot-a, Montesquieu-a, Voltaire-a i Rousseau-a, francuski filozofi XXI stoljeća, ne predaju. Svjesni da je njihov prostor, zahvaljujući globalizacijskom procesu, internalizirao ostatke svjetskih opskurantizama, temeljito analiziraju Kuran u potrazi za elementima iz Muhamedovog učenja, pomoću kojih bi bilo moguće reformirati islam  i restruktuirati muslimansku vjersku zajednicu u Francuskoj kako bi je osposobili za zakonito funkcioniranje u laičkoj državi (edukacija imama, transparentan financijski model s ugrađenim kontrolnim mehanizmom koji limitira i regulira financijske injekcije iz inozemstva). Isto u prosvjetiteljskoj tradiciji promoviranja znanja, suprostavljanja praznovjerju i netoleranciji od strane crkava i država.

Istraživačko novinarstvo pruža francuskim filozofima nužan feedback s terena.  Posljednji su izvještaji alarmantni. Svjedoče o svojevrsnom civilizacijskom pomaku unatrag europskog prostora, a koji je generirao  zadnji mondijalizacijski ciklus (1990.-2020.), u kojem je proklamirano društvo znanja pristalo na kohabitaciju sa srednjevjekovnom etikom.

Kako drugačije protumačiti  razmišljanja «novih Europljana» poput  Abdullah Jalila, 33-godišnjeg Francuza, koji je rođen i odgajan u dobro stojećoj katoličkoj obitelji senegalskog podrijetla. Međutim vratio se na islam svojih daljnjih predaka, te je danas imam u Nétreville-u, jednoj od francuskih četvrti koje je Francuska Republika očito napustila:

«Za ljude kršćanske tradicije ja nisam ništa drugo nego statistički  podatak: crnjo, kojeg su se svojedobno umarali kristijanizirati, da bih se danas vratio islamu… »[4]

Drugi «novi Europljanin», Hassan Hammouche, upravitelj džamije u kojoj Abdullah propovijeda, ne libi se jasno i glasno deklarirati (sloboda govora) kako je vjerski preporod francuskih muslimana u službi prevladavanja  francuske nacionalne države, a u korist vjerskog univerzalizma.  Hassan sa smješkom zaključuje : «Ako se sada crkve ponovno pune, to je zahvaljujući baš nama (muslimanima)! Otkako se islam spominje u  negativnom kontekstu, mnogi su ljudi ponovno otkrili da su kršćani, zar ne ?»[5]

Hassanova mudrost vodi na pomiso da bi i oligarsi svih vjeroispovjesti, a koje je proizvela globalizacija, mogli poželjeti  vratiti povijesni sat u Srednji vijek, i  prekarijat uputiti da se za sva pitanja socio-ekonomske naravi obrati pripadajućem svjetskom vjerskom centru: Vatikanu, Židovskoj ili Islamskoj državi. Jer da su nacionalne države prevladane.

Voltaire je s pravom tvrdio :

« Ako nas je Bog stvorio na svoju sliku, mi mu ju dobro vraćamo. » (Le Sottisier, izdanje post mortem1883.)

[1] ONFRAY, Michel, Penser l’Islam, Editions Grasset&Fasquelle, Pariz, 2016, str. 134.
[2] HÉRAN, François, Avec l’immigration : Mesurer, débattre, agir, La Découverte, 2017., str. 20.
[3] Prema anketi Ifop za Le Figaro, 14.-18. travnja,  http://www.lefigaro.fr/actualite- sefrance/2016/04/28/01016-20160428ARTFIG00353-l-image-de-l-islam-se-degrade-en-france-et-en-allemagne.php
[4] NIVAT, Anne, Dans quelle France on vit, Paris, Librairie Arthème Fayard, 2017, str. 72,
[5] Ibid., str. 74.

O autorici: dr.sc. Sanja Vujačić, politologinja, međunarodni odnosi; govornica francuskog  i engleskog jezika s desetogodišnjim transdisciplinarnim istraživačkim iskustvom u laboratorijima Sveučilišta Paris-Saclay UVSQ, i s bogatim iskustvom u transverzalnom menadžmentu inovativnih EU PPP projekata i različitih programa suradnje između akademskih institucija u mediteranskom prostoru. Doktorirala je iz područja međunarodnih odnosa,  na temi sistemske regulacije međudržavnih odnosa u hrvatskom prostoru. Polja znanstvenog i istraživačkog interesa : transdisciplinarnost, globalno upravljanje, sistemska metoda i regulacija međudržavnih odnosa, hrvatska vanjska politika, identitarna i sigurnosna pitanja u euromediteranskoj zoni. 

 

Preko afere Skripal i sada sa otvorenom vojnom intervencijom u Siriji zajedno s Francuskom pod američkim patronatom, Velika Britanija otvara svoje  post- Brexitovsko pozicioniranje u Europi. Afera s ishlapljelim bivšim ruskim i tko zna čijim sve obavještajcem Skripalom bila je samo uvod kojim je Velika Britanija iznudila potporu Europske unije, ubrzala proces povezivanja s Francuskom u cilju slabljenja francusko-njemačke osovine kao okosnice buduće EU,  a vojna intervencija na Levantu, nimalo slučajno,  zajedno s Francuskom početak je realizacije nametanja nove uloge Velike Britanije u europskim poslovima. London se,  uz američku podršku, zapravo  nameće kao ratni predvodnik Europe.

Već smo ranije ukazivali da Velika Britanija Brexitom ne namjerava ništa izgubiti, da to nije slučajni proces kao rezultat neobjašnjive volje britanskih birača , već je riječ o složenoj operaciji jačanja britanskog i američkog utjecaja u Europi. Njegov cilj je onemogućavanje ili barem odgađanje pretvaranja Europske unije u geopolitički  funkcionalnu cjelinu,  koja bi jednoga dana mogla ugroziti globalne  angloameričke interese . Sa stajališta klasične geopolitike riječ je o sukobu pomorskih sila Rimlanda s kontinentalnim silama Hearthlanda, odnosno euroazijske kopnene mase za njegovom  kontrolom. Pomorske sile, Velika Britanija i njezin Commonwealth koji zajedno sa SAD-om čine tzv. anglosferu, kako bi to postigle prije svega moraju ograničiti moć Njemačke, slomiti bilo kakvo povezivanje Njemačke s Rusijom i ometati jačanje Europske unije prije svega udarom na franko-njemačku poveznicu odvajanjem  Francuske od Njemačke. Nije riječ ni o kakvoj misaonoj konstrukciji nego realnim odnosima na velikoj geopolitičkoj šahovskoj ploči.  Posebni odnosi Velike Britanije, SAD-a, Australije, Novog Zelanda i Kanade nisu samo utvrđeni u dokumentima nego se efektivno provode u zajedničkom   političkom i vojnom djelovanju. Washington, London i Canberra  redovito razmjenjuju  obavještajne informacije koje se ne djele s drugim saveznicima pa niti onima iz NATO-a.

Afera Skripal, sa svim svojim nelogičnostima, poslužila je demnostraciji britanskog utjecaja na Europu i države one iste EU koju ona napušta iznuđujući njihovu podršku u svjesno i planirano induciranom sučeljavanju s Rusijom oko pojedinca kojega su  po svim pravilima zanata britanske  sigurnosne i obaještajne službe trebale štititi. Očito, ili ga nisu štitile, ili su ga zlouporabile, ili su ga namjerno ostavile kao nezaštičeni mamac. Kako bilo London je postigao postrojavanje država članica EU pred simbolima svoje moći i njihovo izražavanje nedvojbene potpore Velikoj Britaniji. Dakako, to ne bi postigao da iza njega ne stoji Washington koji je pritisnuo one članice EU koje je trebalo malo više uvjeravati, nakon čega je uslijedilo veliko preseljavanje diplomatskog osoblja u smijeru Rusije ali i obrnuto. Demonstriran je, zapravo, novi autoritet Velike Britanije u europskim pitanjima i to upravo na najosjetljivijem području nacionalne sigurnosti i obaještajnog i vojnog pariranja Rusiji na europskom prostoru. Time je prvi put uspješno provjeren koncept koji je i sam bit Brexita, a to je jačanje utjecaja Velike Britanije u Europi kroz povećani manevarski prostor nakon oslobađanja od svih ugovornih obveza i unutarnjih pravila Europske unije. Kada Velika Britanija uistinu napusti EU ova agenda će doći do punog izražaja,  a afera Skripal, odvlačenje Francuske od Njemačke i njezino uključivanje u anglo-američku vojnu intervenciju u Siriji, koju je Njemačka izričito odbila, tek je proba onoga što će London u Europi dalje činiti. Nipošto ne treba zanemariti činjenicu da je operacija Londona oko Skripala i sada ratno djelovanje u Siriji zasjenila sve što su Mercel i Macron planirali učiniti nakon što Mercel ponovo preuzme kancelarsku funkciju. Macron je strpljvio čekao da Mercel stupi u punu funkciju kako bi zajedno s njom formulirao novu Europsku uniju, baziranu prije svega na okosnici Pariz- Berlin. I kada je kancelarka Mercel ponovo postala funkcionalna, umjesto razgovora o transforamciji EU ona i Macron su bili prisiljeni organizirati političku potporu Velikoj Britaniji oko Skripala i sučeljavanja s Rusijom. Od tada ništa drugo i ne rade osim prilagođavanja britanskim nametnutim temama, a planirana reorganizacija Europske unije gurnuta je u sasvim drugi plan.

Tako djeluje nova globalna Velika Britanija, koja pokušava oko sebe i tema koje ona nameće okupiti sve članice Europske unije kako bi uz potporu Washingtona imalo odlučujuću ulogu u kreiranju europske politike. Velika Britanija za sada je pokazala svoj utjecaj unutar Europske unije ne samo kroz slučaj Skripal nego i uvlačenjem Francuske u sirijsku vojnu intervenciju.

Danas Skripal  i Sirija , sutra nešto drugo i tako u beskraj.  Istovremeno Velika se Britanija pokušava vratiti na stare kolonijalne puteve i opet u potporu Washingtona polako, ali sigurno vraća vojne efektive na prostore na kojima se prostiralo nekadašnje britansko kolonijalno carstvo, prema Bliskom istoku  i Indopacifičkoj regiji gdje trebaju pomoći američkim snagama u konfrontaciji s Kinom. Istovremeno, izgradnjom pozicija na tim smjerovima kojima se prostiru i ključni njemački geoekonomski i geopolitički interesi stavlja se pod kontrolu  daljnja projekcija njemačkih i interesa EU na tim prostorima. Smjer projekcije prema Rusiji zatvoren je ukrajinskom krizom.

Indikativno je da su oba slučaja koja su poslužila Velikoj Britanija za demonstraciju nametanja svoga vodstva Europskoj uniji odnosno europskim državama utemeljena na istoj shemi- ruski bojni otrov i potom  reakcija koja proizvodi učinke solidariziranja svih  u Europi s Washingtonom i Londonom i okupljanje oko njih na zajedničkom djelovanju protiv nastale opasnosti.

U slučaju Sirije Njemačka je povukla crtu koju ne želi prijeći što samo pokazuje da Njemačka jako dobro zna što se događa i što Velika Britanija i njeni partneri pokušavaju postići. Da je tomu tako vidljivo je i iz komentara Barbare Wesel objavljenoga 24. ožujka u poluslužbenom Deutsche Welle-u. U članku se kaže: “Britanska premijerka je europsko zajedništvo (oko afere Skripal-op.a.) proslavila kao osobnu pobjedu ali kiti se tuđim perjem. Godinu dana prije izlaska svoje zemlje iz EU, May je, ni kriva ni dužna, profitirala od europske solidarnosti“. U nastavku autorica inače bliska političkom krugu kancelarke Angele Merkel jasno poručuje da takva solidarnost ima svoje granice i da je upitno hoće li je London moći dobiti nakon napuštanja EU. Barbara Wesel upozorava: “Unatoč svim zaklinjanjima Therese May da će i nakon Brexita postojati sjajno partnerstvo na sigurnosnom planu jasno je kako će Velika Britanija nakon što postane odvojena od Europske unije i kada London više ne bude sudjelovao na sastancima na vrhu EU, ta zemlja izgubiti na utjecaju i to dramatično.“ Deutsche Welle svojim tekstom poručuje da je s njemačkog stajališta trenutni trijumf  Velike Britanije ipak rezultat volje vodećih država Europske unije i Njemačke, a ne pritiska sa strane i da je velika mogućnost  da će Londonu takva potpora biti uskraćena kada konačno napusti članstvo EU. No s druge strane veliko je pitanje hoće li Njemačka i članice EU uspjeti odoliti britanskom pritisku podržanom od Washingtona jer će Velika Britanija u nastavku svoje djelovanje usmjeriti preko struktura NATO-a i europskog obrambenog  i sigurnosnog sustava gdje će pokušati nametnuti svoju vodeću ulogu. Na tom planu će uvijek u prvi plan gurati svoje globalne interese i pothranjivati agendu svog pretvaranja u tzv. globalnu Veliku Britaniju. Pa to je, uostalom, i  raison d’être  samog Brexita , otvaranje većeg manevarskog prostora Velikoj Britaniji unutar Europe, kao jednog od preduvjeta jačanja Velike Britanije na globalnom planu i njenog pretvaranja u savezništvu s Washingtonom u globalnu silu nazočnu na svim morima i na svakom kriznom žarištu diljem svijeta.

U tom cilju Velika Britanija je pokrenula intenzivnu kampanju sklapanja bilatelarnih sigurnosnih i obrambenih sporazuma s pojedinim članicama Europske unije nakon što je to učinila sa Turskom. Na prostorima Bliskog istoka i Indopacifičke regije gdje se prostiralo britansko kolonijalno carstvo i na kojima pokušava obnoviti utjecaj, reaktiviraju se stari i gotovo zaboravljeni obrambeni savezi i pokušavaju stvoriti nova vojna partnerstva.

Na europskom kontinentu politika Velike Britanije, udarajući na osovinu Berlin- Pariz, oslanja se prije svega na uspostavu što snažnije vojne suradnje s Francuskom, udaljavajući je istovremeno od Njemačke. Na tome London intenzivno radi još od 2010. godine. Sredinom siječnja ove godine konačno su Velika Britanija i Francuska potpisale novi obrambeni  ugovor. Tom prigodom u zajedničkom priopćenju, prilično neugodno za Njemačku, neskriveno su aludirali na 1. svjetski rat „Kada su se naše postrojbe borile rame uz rame u obrani zajedničke vjere u slobodu i otporu protiv agresije.“ Neposredno prije ugovora s Francuskom London je uspio sklopiti bilateralni  vojni sporazum s još jednom državom članicom EU. U prosincu 2017. godine Velika Britanija zaključila je vojni sporazum o suradnji s Poljskom. Taj sporazum ne uključuje samo suradnju na području obrambene industrije već uključuje i zajedničku vojnu obuku i razmjenu obavještajnih informacija. Također uključuje i suradnju u unaprjeđenju internetske sigurnosti. London i taj sporazum  s Poljskom stavlja u povijesni kontekst. „Nikada nećemo zaboraviti poljske vojnike koji su se s našim snagama borili tijekom 2. svjetskog rata u sjevernoj Africi i u kontinentalnoj Europi, niti poljske pilote koji su zajedno  s nama branili naše nebo u ime slobode i demokracije u Europi“ – izjavila je britanska premijerka Theresa May u priopćenju prigodom potpisivanja sporazuma.

Prvi plodovi britanskog djelovanja po okosnici Berlin-Pariz više su nego uočljivi. Nakon sječanjskog vojnog sporazuma s Velikom Britanijom, Francuska, zajedno s njom i SAD-om vojno udara po Siriji prisjećajući se valjda davnih dana zajedničkih borbi iz 1.svjetskog rata ali zacijelo i dana svoje kolonijalne  vladavine nad Sirijom. Istovremeno drugi kraj europske osovine Berlin izričito je odbio sudjelovanje u vojnoj intervenciji. Velika Britanija s Washingtonom iza leđa očito je već djelomično postigla svoje ciljeve. A što će tek uslijediti na europskom kontinentu i u okviru Europske unije  ako se zna da je ovo što se događa tek uvod, odnosno pripremna faza nove  angloameričke politike prema Europskoj uniji?

Novi vojni sporazumi održavaju temeljne elemente stare britanske strategije . S jedne strane Velika Britanije je uvjek nastojala onemogućiti pojavu neke integrirane kontinentalne moći koja bi predstavljala konkurenciju njezinim europskim i globalnim interesima. U današnjem vremenu riječ je o Europskoj uniji čije potencijale prerastanja u funkcionalnu europsku  ekonomsku, diplomatsku i vojnu  silu pa je stoga i temeljni cilj Velike Britanije ograničiti ili barem pod svojom kontrolom držati njezin razvoj i potencijal  uspona  prema globalnoj sili. S druge strane London je oduvjek, pa i sada, u suradnji  s Washingtonom nastojao spriječiti bilo kakvu blisku njemačko-rusku suradnju. To su osnovni parametri po kojima udara današnja britanska politika usklađena s politikom saveznika iz Anglosfere. Jednostavno rečeno – onemogućiti  stvaranje bilo kakve kontinentalne sile koja bi mogla vladati euroazijskim kopnom ili Hearthlandom.

Stoga će Velika Britanija nastaviti po agendi koja je do sada u svojim početnim fazama pokazala učinke. Straegija Velike Britanije nakon izlaska iz zajedničkog europskog, ekonomskog i geopolitičkog sporazuma i na njemu utemeljenog sigurnosnog sustava nastavit će se sklapanjem pojedinačnih  gospodarskih ali prije svega vojnih i sigurnosnih sporazuma s pojedinim  dražavama članica. Vojni sigurnosni sporazumi posebno intenzivno će se sklapati u prvo vrijeme nakon dovršenja Brexita, oslanjajući se pri tom ne nezaobilaznu ulogu Velike Britanije, podržane posebnim odnosima s Washingtonom unutar NATO-a. Nakon toga slijedi  gospodarska kampanja utemeljena također na bilateralnim gospodarskim sporazumima s pojedinim državama članica koje će joj osigurati sposobnost manipuliranja različitim državama unutar EU i utjecaj na ukupnu politiku kontinentalne Europe. Sve se to uklapa u veliku britansku strategiju o kojoj smo već pisali, povratka na stare imperijalne rute i stvaranja tzv.globalne Velike Britanije.

 

Na upravo završenim parlamentarnim izborima u Mađarskoj, Viktor Orban, dosadašnji premijer, uvjerljivo je osvojio još jedan mandat. Političar koji je „zaigrao“ na kartu otpora MMF-u, Europskoj komisiji i Sorosu, odbio provoditi „strukturne reforme“ i uvoziti izbjeglice, ostvario je, prema vlastitim riječima, „povijesnu pobjedu“. Naime, njegova stranka Fidesz, u koaliciji s Kršćansko-demokratskom narodnom strankom (KNDP), osvojila je 134 zastupnička mandata, od ukupno 199 u mađarskom parlamentu. Proeuropske i liberalne stranke doživjele su neviđeni poraz zbog čega su njihovi čelnici podnijeli ostavke. Oni izbore smatraju nepoštenim, zabrinuti su zbog skretanja Orbanove vlade s „europskog puta“ zbog čega bi, smatraju, Mađarska mogla osjetiti političke i ekonomske posljedice.

Izbori su, na žalost Europske unije, pokazali da Viktor Orban, kao najkontraverzniji lider Europe, uživa veliku potporu mađarskih građana, ali i vlada ostalih zemalja Višegradske skupine: Poljske, Češke, Slovačke, koje su se udružile u „pokretu otpora“ Bruxelessu. Orbanova pobjeda zasigurno je najveći izazov Europske unije u njenoj politici proširenja: „orbanizacija“ Europe nezaustavljiv je proces koji će nesumnjivo proizvesti dalekosežne posljedice na odnose nove i stare Europe. Prema riječima njemačkog analitičara Volkera Wagenera, Orbanova Mađarska predstavlja model raspada liberalnih vrijednosti u Europi nakon 1945. Naime, Orban se svrstava u red „novih odmetnika od demokracije“, poput Putina, Trumpa ili Erdogana, koji su „prirodni neprijatelji“ onoga što se desetljećima smatralo neupitnom poveznicom ujedinjene Europe: demokracije, slobode mišljenja, medija i pravne države. Međutim, liberalni Zapad, napokon bi trebao razumijeti da je posthladnoratovski „uspostavljeni konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njene univerzalne primjene kao konačnog oblika ljudske vladavine“ (Fukuyama, 1989) na kraju, zbog čega je Orbanova „neliberalna demokracija“, koja ističe vlastiti nacionalni interes, suverenost Mađarske, nacionalni ponos i ne upada u zamke multikulturalnog duha Europske unije, osvojila povjerenje i snažnu potporu građana.

Iako je Orban bio na čelu uspješne koalicijske vlade u razdoblju od 1998. do 2002.g. koja je Mađarsku pridružila NATO-u, smanjila inflaciju i stabilizirala gospodarsku situaciju, izbore je izgubio od Ferenca Gyurcsanyja i koalicije lijevo liberalnih stranaka.

Njegov politički uspon, zapravo, kreće od 2010.g. kada je pobijedio, tada već omraženog, socijalističkog premijera koji je neprestano obmanjivao vlastiti narod o napretku Mađarske, iako je zemlja bila teško pogođena globalnom recesijom i na rubu gospodarskog sloma – prva zemlja Europske unije kojoj je bio nužan kredit MMF-a.

Mađarska je, kao i Hrvatska, u procesu privatizacije rasprodala većinu tvrtki u državnom vlasništvu, nakon čega je ovisnost o stranim izvorima financiranja rezultirala dugom od 80 milijardi eura (2010.). Na zaprepaštenje Europske komisije i međunarodnih financijskih institucija kao čuvara svjetskog lihvarskog ekonomskog poretka, tada novi mađarski premijer, Viktor Orban, 2011.g. uspostavio je nadzor nad Središnjom bankom. To je bio razlog zbog kojeg se sukobio s čuvenom „Trojkom“ koja je upravo Mađarsku namjeravala pritisnuti i „zadaviti“ mjerama štednje i tzv. strukturnim reformama (što je malo poslije učinila s Grčkom). Mađarska je postala prva europska država koja je službeno zabranila sve Rothschildove banke koje djeluju u zemlji, a nakon što je prije vremena otplatio kredite MMF-u u cjelosti, Orban je zatvorio ured MMF i protjerao ga iz zemlje, naglasivši pri tom da je Mađarska neovisna i suverena zemlja. Orban je nacionalizirao i privatni mirovinski fond, a osobitu je popularnost građana stekao kada ih je „spasio“ rasta kredita u podivljalim švicarskim francima. Naime, rast tečaja švicaraca najviše je pogodio Mađarsku u kojoj je 2011. godine preko 80% stambenih kredita bilo vezano uz franak. Orbanova je vlada, za razliku od hrvatske Vlade, uspješno zaštitila korisnike ovih lihvarskih „proizvoda“, na način da su krediti konvertirani u domaću valutu po tečaju na dan uzimanja kredita, a banke prisiljene platiti odštetu za nepravedno određene i naplaćene kamate. Mađarska je vlada nakon toga zabranila kredite u stranoj valuti, a prema poreznoj reformi bankama, osiguravajućim društvima i korporacijama uveden je porez. Ekstraprofiti stranih kreditora i korporacija time su poništeni, a nacionalizacijom plinskih i komunalnih poduzeća, Vlada je cijene komunalnih usluga za kućanstva smanjila za više od 10%.

Orban je ovim mjerama jasno pokazao kako odbija provoditi politiku liberalizacije cijena, mjere štednje i tzv. strukturne reforme, koje je označio kao „kolonizatorske politike Zapada koje su upropastila sve narode koji su pristajali na njihovo provođenje“.

Viktor Orban kao mađarski premijer dotakao se i „tabu“ teme – ustvrdio je kako je liberalna demokracija mrtva („Era liberalizma je gotova“), kako želi graditi Mađarsku na nacionalnim temeljima po uzoru na Rusiju i Tursku. Na udaru su se našli i mediji! Naime, Orban je uveo i  nadzor državnih medija, a onim privatnim uskratio je licencu djelovanja ukoliko propagiraju neprirodne vrijednosti strane „mađarskom načinu života“, i neovisnim privatnim radio i televizijskim postajama zabranio vođenje predizbornih rasprava.

Usvojeni amandmani na mađarski Ustav u ožujku 2013.g., koje je podržala većina zastupnika, ograničili su ovlasti Ustavnog suda, ali i odmakli Mađarsku od europskih pravnih normi (zakonodavstva EU), načela vladavine prava i europskih standarda (tzv. „europskih vrijednosti“). Sloboda govora ograničena je „ako vrijeđa ponos mađarske nacije“. Vlada je uvela i praksu potpuno različitu od drugih istočnoeuropskih članica EU-a iz kojih se visokoobrazovani kadar po završetku studija masovno iseljava. Naime, studenti po završetku školovanja trebaju ostati u Mađarskoj u razdoblju koliko je trajalo njihovo školovanje. U protivnom državi plaćaju trošak njihovog visokog obrazovanja.

Mađarski se premijer odbio pridržavati presude Europskog suda koji je naložio da Mađarska primi 1294 izbjeglice u skladu s europskim kvotama o raspodjeli. Migrante je nazvao „osvajačima“, a europske birokrate osobito je raspametila kampanja „Stop Soros“ koju je Orban proveo pred posljednje izbore. Naime, nakon što je državno odvjetništvo Ruske Federacije u studenom 2015.g., proglasilo Fond „Otvoreno društvo“ nepoželjnim u zemlji, i Viktor Orban počeo je propitivati utjecaj NGO’S-a kojim upravlja Soros na političke procese u Mađarskoj. Prema mađarskom premijeru „jedina mreža koja posluje kao mafija u Mađarskoj je ona Georga Sorosa“. Orban se hrabro suprotstavio i planovima Angele Merkel i EK o masovnoj migraciji, izgradio je učinkovit granični zid i razotkrio mrežu europskih političara koji se smatraju pouzdanim saveznicima Georga Sorosa.

Soroseva mreža, nesumnjivo, podsjeća na klasično venecijansko crno plemstvo, a njegov tajni utjecaj kojim prisvaja vlast i suspendira demokraciju, postavlja premijere i predsjednike unutar EU, sve izravnije postaje prijetnja europskoj demokraciji. „Open Society Fond“ osnovan je daleke 1979.g. s ciljem promocije demokracije i ljudskih prava, međutim u nešto manje od četiri desetljeća postojanja, kao institucija izvan sustava ili „fantomska institucija“, Fondacija je razvila djelovanje kroz nevladin sektor, vrlo problematično s aspekta demokratske legitimacije. „Open Society“ često izravno podriva suverenitet država, zaobilazi demokratske institucije i većinsku volju naroda izraženu na izborima. Soros se rukovodi načelom slaba država – jako civilno društvo što vodi stvaranju sustava u kojem bi NVO putem slabljenja i razaranja nacionalne države zapravo trebale pružiti legitimitet budućem uzvišenom projektu – globalnoj vladi. „Open society“ danas potpomaže organizacije koje se bave migrantima i osiguravaju koridore migrantskih ruta (500 milijuna dolara), a DC Leaks otkrio je brojne dokumente koji otkrivaju Sorosove planove za realizaciju europske migrantske krize. Ova agenda, poglavito najnovija vijest o silnom novcu koji je Soros spreman uložiti u politički preobražaj svijeta, izazvala je šok među demokratski izabranim čelnicima diljem svijeta koji strahuju da će Sorosev novac biti upotrebljen za potkupljivanje političara i novinara, s ciljem njihovog svrgavanje s vlasti.

S druge strane, Orban je suverenist, zagovara jake institucije države, a protiv Sorosa i političara iz Bruxelessa, Pariza i Berlina koju ugrožavaju Mađarsku i Europu namjerava se boriti svim sredstvima. Novim zakonima Orban uvodi nadzor nad organizacijama civilnog društva koje potiču ilegalnu migraciju. Naime, prema prijedlogu zakona, sve nevladine organizacije koje se bave migrantima trebaju se sudski registrirati i redovito podnostiti izvještaje o svojoj djelatnosti. Ukoliko su financirane iz inozemnih izvora, podliježu plaćanju poreza od 25%, može im se zabraniti pristup osam kilometara širokom pojasu uz vanjske granice Schengenskog područja, a njihovim stranim partnerima ulazak u zemlju.

I na kraju, noćna mora Europske komisije jesu bliske veze Orbana i Putina koje svoje krakove šire i na susjedne zemlje Europe. Naime, ostavka slovenskog premijera Mira Cerara na funkciju predsjednika vlade Slovenije, između ostalog, u uskoj je vezi s mogućnošću zajedničkog ulaska ruskog, mađarskog i kineskog kapitala u realizaciju trenutno najvažnijeg slovenskog državnog, ali i regionalnog projekta – izgradnju željezničke pruge između čvorišta Divača, na talijanskoj granici, i luke Koper.

U svakom slučaju, Bruxeless se sada suočava s Mađarskom, zemljom članicom Europske unije smještenom u središtu kontinenta koja postupno propituje, na neki način i odustaje od liberalnih vrijednosti zapadnog ekskluzivnog kluba. Viktor Orban, kao protu-imigrantski, nacionalistički lider, predstavlja veliki izazov za EU.

 

 

 

 

 

 

Nakon brojnih analiza američkih i britanskih think-thankova koje su se u protekloj godini svesredno bavile Balkanom, na potezu su „domaći“ kauboji ili politički akteri koji zacrtane planove, „preporuke“ za rasplet regionalne krize napokon moraju provesti. Geopolitičke odnose na Zapadnom Balkanu, pored (malignog) ruskog utjecaja, usložnjava i pojava Kine koja na ovim prostorima nikad nije bila prisutna, te novi, turbulentni američki odnosi s Turskom, državom koja kontrolira neke od najvažnijih geopolitičkih pozicija u svijetu – Bospor i Dardanele.

Albanski premijer Edi Rama, nedavno je u kosovskom Parlamentu, predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznijeta prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja da objedine teritorij. Politički lideri obje zemlje žele to učiniti prije mogućeg ulaska Kosova i Albanije u EU (?), budući da isto neće biti moguće nakon pridruživanja. Odnosi između Kosova i Albanije već sada su vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina.

Plan integracije Albanaca u Veliku Albaniju ili „prirodnu“ Albaniju pripremljen je već krajem 90-tih godina, unutar Albanske akademije znanosti. Plan ima nekoliko faza – prva je svakako sjedinjenje Albanije s Kosovom, zatim sa zapadnom Makedonijom (Ilirida), slijedi integracija Albanaca na jugu Srbije (Dardanija), istovremeno s Albancima na prostoru Crne Gore (Malesija). Sjeverni dio Grčke (Ćemerija) zadnji je na redu. Projekt Velike Albanije iza kojeg stoje sve dosadašnje posthladnoratovske administracije Sjedinjenih Država, Velike Britanije, ali i Turske, te Njemačke, praktično i pravno već je realiziran, budući da granice između Kosova i Albanije, kao i granica između Kosova i zapadne Makedonije, zapravo ne postoje. Pored znatnog dijela zapadne Makedonije, Velika Albanija poseže i za južnim i istočnim djelovima Crne Gore (Ulcinj i djelovi općina Plav i Rožaje), nakon čega ostaje otvoreno pitanje doline Preševa u južnoj Srbiji (Preševo, Bujanovac, Medveđa) te grčki južni Epir koji trebaju biti pripojeni novoj „velikoj“ državi.

Ovaj plan ugrađen je u „Tiransku platformu“, polazište albanskih političkih stranaka u Makedoniji u procesu formiranja vlade Zorana Zaeva. U platformi se zahtijeva uvođenje albanskog kao službenog jezika, što je i izglasano u makedonskom Sobranju, promjena Ustava (proglašenje autonomije „Iliride“), zastave i obilježja Makedonije. Predsjednik Ivanov odbio je potpisati Zakon o upotrebi jezika. Smatra ga neustavnim, zbog čega ga je vratio u parlament na treće čitanje. Makedonija, nadalje, treba postići kompromis s Grčkom oko imena, međutim, „u priču“ mogu biti uključene brojne geopolitičke kalkulacije, budući da je za Grčku, Makedonija ipak brana pred velikoalbanskim, pa i velikobugarskim zahtjevima. Kako bilo, etnička podjela Makedonije je u tijeku, Albanija, osobito njen predsjednik Edi Rama nastoji da se do ovogodišnje proslave 140-te godišnjice „Prizrenske lige“ (koja će se obilježiti na svim balkanskim prostorima na kojima žive Albanci), Kosovo i zapadna Makedonija kulturološki i ekonomski (neformalno i politički) integriraju. Naime, nakon što Makedonija po ubrzanom postupku uđe u NATO, svi Albanci s izuzetkom dvije općine na prostoru južne Srbije živjet će na jednom političkom i sigurnosnom prostoru.

Stvaranje „prirodne“ ili velike Albanije podupiru Sjedinjene Američke Države koje na Kosovu imaju jednu od navećih vojnih baza u ovom dijelu Europe (Bondsteel). U SAD-u djeluje vrlo snažan albanski lobi koji ima razgranate veze i s demokratima i s republikancima, a uz čiju je potporu albanska politika stigla na vrata povijesnog cilja objedinjavanja nacionalnih teritorija. Velika Albanija svakako je vrlo važna za Sjedinjenje Države – nakon ulaska Crne Gore u NATO konačno bi se zatvorio balkanski procjep u strateškom rasporedu SAD-a i NATO-a na jugoistoku Europe, te onemogućila projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana.

U tom kontekstu, sve se češće i vrlo otvoreno govori o projektu Velike Albanije za koji je Zapad očito dao „zeleno svjetlo“, međutim, u opticaju su i drugi velikodržavni projekti poput Velike Srbije. Naime, srpski ministar obrane, Aleksandar Vulin, izazvan Raminim razmišljanjima, uzvratio je: „Srbija treba naći odgovor na pitanje – kako zaustaviti stvaranje Velike Albanije. Vulin smatra kako je došlo vrijeme za rješavanje nacionalnog pitanja Srba na prostoru bivše Jugoslavije koje Srbija u posljednja dva desetljeća nije uspjela riješiti. „Albanski faktor na Balkanu je jedinstven, s jasnim idejama i pravcima. Srbija ne može sebi dozvoliti stvaranje „Velike Albanije“, te da njene granice određuju drugi, navodi, te dodaje, da u tom kontekstu, Srbija traži rješenje, ne s Prištinom, već s Tiranom.

Njegove je riječi komentirala Jelena Milić, direktorica Centra za euro-atlantske integracije. U intervjuu za VOA Srbija, https://www.glasamerike.net/a/intervju/4245078.html, Milić navodi da raspolaže vjerodostojnim informacijama prema kojima su Beograd i Priština postigli tajni dogovor o podjeli Kosova, odnosno da se odnosi između Srbije i Kosova riješe mimo Bruxelleskog sporazuma, razmjenom teritorija. Retorika ministra Vulina, navodi, poklapa se s projektom Velike Srbije. To je postala zvanična politika vlade Srbije, rekla je Minić, te dodala da razloge pojačanih tenzija u regiji vidi i u činjenici „da je Srbija predala svoje većinsko vlasništvo u industrijama nafte i plina u strane ruke. Naime, Gazprom i naftna industrija Srbije, strana su kompanija koja ima svoj korporativni sustav koji je napravio paralelnu sigurnosnu strukturu usred Srbije.

Srpski mediji navode da je ruski predsjednik Vladimir Putin, nakon Ramine izjave koja predviđa ujedinjenje Kosova i Albanije, diplomatskim kanalima odaslao ozbiljno upozorenje NATO-u i Ediju Rami u kojem se navodi da se „ne igraju vatrom“. U slučaju početka realizacije Velike Albanije, Rusija bi Srbiji pripojila sjever Kosova i Republiku Srpsku, te takvu Veliku Srbiju pripojila Euroazijskoj uniji. Dodaju da je to glavni sadržaj poruke koju je u Beograd donio Sergej Lavrov. Prema riječima Mihaila Aleksandrova, eksperta Centra za vojno-politička istraživanja Moskovskog instituta za međunarodne odnose „Rusija može izbiti na Balkan, pregazivši Bugarsku i Rumunjsku“, što je pomalo neobična teza. Lavrov je svečano otvorio Centar za ruske studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, pri čemu je potpisan Memorandum o znanstvenoj suradnji između FPN i Instituta za međunarodne odnose u Moskvi. MGIMO nije samo znanstvena i obrazovna institucija, radi se o velikoj istraživačkoj korporaciji kojoj je Srbija, kao i regija od izuzetnog značaja.

Novo preslagivanje snaga na jugoistoku Europe rezultiralo je i pojačanom aktivnošću američkih i britanskih obavještajnih službi na prostoru zapadnog Balkana. Prije nekoliko dana u Srbiji je uhićeno osam stranih državljana koji su neovlašteno snimali ili ulazili u nekoliko vojnih objekata. Osobitu je pozornost izazvalo snimanje dronom zgrade bivšeg Generalštaba, sada Vojno-obavještajne i vojno sigurnosne agencije, zbog čega su uhićeni dva Amerikanca i dvije Ukrajinke. Predsjednik Vučić iznio je podatak da je u Beogradu uhićen i američki specijalac koji je pripadao obavještajnoj skupini koja je tragala za Bin Ladenom u Afganistanu. Radi se o Danielu Corbettu, bivšem američkom marincu, pripadniku elitne jedinice Navy SEAL, koji je naoružan uhićen u „sigurnom“ stanu u Beogradu. Corbett je suradnik Jaya Footlika, bivšeg specijalnog izvjestitelja za bliskoistočna pitanja u vrijeme mandata predsjednika Clintona

Treba napomenti da se i direktor britanske obavještajne službe M16, Aleks Janger, najuglednije obavještajne službe na svijetu, početkom veljače odlučio sastati s predsjednikom Vučićem, vrlo vjerojatno kako bi ga privolio da se odrekne vojne neutralnosti, prihvati ulazak u NATO, te da se napokon odrekne veza s Rusijom. Velika Britanija nesumnjivo slijedi novu strategiju Sjedinjenih Država prema regiji u kojoj   Europska unija nije uspjela ništa napraviti u zatvaranju ruskog i kineskog prodora prema jugoistoku Europe. EU je pokazala da tijekom imigrantske krize zbog unutarnjih neslaganja i otimanja za vlastite ekonomske probitke pojedinih, najmoćnijih članica nije u stanju osigurati ni vlastite granice, a kamoli jugoistok Europe, strateški bitan pristup koridoru koji povezuje Europu sa Bliskim istokom i Azijom.

Ipak, preslagivanje granica na jugoistoku Europe (ne samo na Zapadnom Balkanu) nikako ne može biti miran proces, ako do toga dođe, zasigurno će izazvati nove krvave ratne sukobe na prostoru regije. Uostalom, rat je za vojno-industrijski kompleks koji ima velik utjecaj na vlade i Zapada i Istoka, zapravo, vrlo unosan biznis, globalni akteri samo tragaju za novim tržištima ili novim ratištima, a u trenutnim okolnostima regija je idealna prilika.

Jugoistočna Europa na vanjskom obodu  i važnim ulaznim vratima središnje kopnene mase Euroazije, srca svijeta ili Mackinderova Heartlanda, oduvijek je imala i u budućnosti će imati iznimno geostrateško značenje. Danas se ta spojnica Europe, Bliskog istoka i srednje Azije, premrežena važnim transportnim rutama i prometnim koridorima, našla u žarištu borbe regionalnih i globalnih sila za uspostavu i kontrolu novih pravaca transporta nafte i plina iz energetski bogatih prostora srednje Azije i kaspijskog bazena prema Europskoj uniji.

Ruska politika vrši pažljivo odmjereni pritisak na taj strateški važan europski prilaz koridoru prema Bliskom istoku, još uvijek propitujući reakcije druge strane. Je li  Zapad ostavio politički i vojno nepokriven balkanski prostor, mami li Rusija svoje protivnike u opaku balkansku klopku za koju će, ukoliko se ustinu ratno aktivira,  bliskoistočna ratna drama biti tek amatersko šaketanje. Ukoliko i zaključi da na prostoru Balkana ne može realizirati svoje interese ili da bi cijena bila previsoka, ruskoj politici preostaje opcija daljneg zaoštravanja i otvaranja političke i ratne krize koju ukoliko ne može, uopće i ne mora kontrolirati. Na žalost, balkansko krizno žarište je samodostatno i samoobnovljivo, nije ga potrebno dodatno stimulirati. Jednom pokrenuto potpuno bi zatvorilo europski prilaz strateškom koridoru planirane integracije EU i Bliskog istoka. Tako bi Rusija, bez potrebe neposrednog vojnog angažmana na europskim, balkanskim vratima koridora i usporednim nastavkom direktne vojne intervencije na bliskoistočnim vratima u Siriji, ugrozila oba prilaza budućoj geopolitičkoj cjelini Europe i Bliskog istoka. Naime, uspješna bi realizacija ovog koncepta, konačno blokirala ruski pristup Europi i Sredozemlju. S druge strane, SAD i ključni europski saveznici svjesni su da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, te potiskivanja ruskih regionalnih opcija.

Diplomatskim i vojnim povratkom SAD-a na jugoistok, uslijedit će novi ciklus geopolitičkog preslagivanja kroz odlučna i žestoka sučeljavanja i vjerojatne oružane obračune, dakako, preko regionalnih posrednika (proxy partnera) zapadnih i ruskih strateških interesa. Sasvim je izgledna i geopolitički logična situacija istodobnog sukoba na bliskoistočnim, sirijskim i na europskim, balkanskim vratima koridora prema bliskoistočnim prostorima. Nesmetanu projekciju interesa najmoćnijih europskih država i njihovih američkih saveznika prema bliskoistočnim prostorima i cijeloj regiji MENA (Sjeverna Afrika i Bliski Istok), svakim danom sve više ugrožavaju ne samo, s ruskim opcijama povezana srpska politika kreirana u Beogradu i distribuirana preko Banja Luke, nego i ukupna geopolitička nedefiniranost balkanskih prostora.

Jedino  uistinu čvrsto i stabilno uporište američke i europske politike na Balkanu ovoga trenutka je Albanija kao članica NATO-a, a koja će u nastavku balkanske političke  dinamike odigrati jednu od ključnih uloga.

Kako Europska očito nije bila sposobna osigurati američke i europske geostrateške interese, Washington je pokrenuo agendu velikog povratka na Balkan. Ona će imati velike posljedice i za regiju i za Europsku uniju. Mnogo grublji način realizacije ciljeva kojim se služi Washington za razliku od Bruxellesa koji se oslanja na meku moć, lako bi mogao na jugoistoku Europe izazvati niz kauzalno povezanih sukoba, možda čak i oružanih. Iz svega postoji vjerojatnost stvaranja kontroliranog kaosa koji će na kraju američka politika riješiti u skladu sa svojim temeljnim interesima.