Bliski istok

Američki medij The Wall Street Journal piše kako administracija Donalda Trumpa planira zamijeniti američki vojni kontingent u Siriji s vojnicima arapskih zemalja.

Prema riječima izvora WSJ-a, novi Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton nedavno je telefonski razgovarao s v.d. direktorom obavještajnih službi Egipta generalom Abbasom Kamelom, kako bi doznao, namjerava li Kairo sudjelovati u operacionalizaciji najnovijeg američkog plana. Bijela kuća obraćala se i Saudijskoj Arabiji, Kataru i UAE s molbom da daju milijarde dolara za obnovu sjevernog dijela Sirije, a također, američka administracija želi da te zemlje u taj dio Sirije pošalju svoje vojnike.

WSJ navodi kako je cilj te inicijative – izbjegavanje pojave „vakuuma u sferi sigurnosti“ u Siriji, koji bi mogao omogućiti povratak boraca „Islamske države“.

Stariji znanstveni suradnik analitičkog centra Instituta za Bliski istok (The Middle East Institute) Charles Lister, smatra, kako je sazivanje novih snaga problematično jer su „Saudijska Arabija i UAE i dalje vojno nazočne u Jemenu, a Egipat ne želi štititi teritoriji koji nije pod nadzorom predsjednika Bashara Assada“, navodi WSJ. Također, smatra on dalje, arapske zemlje ne žele poslati svoje vojnike u Siriju, ukoliko u njoj ne ostanu i američke snage.

Geopolitika News ove navode iz WSJ smatra realnim jer smo i sami već u više navrata u našim prijašnjim analizama pisali o američkim novim planovima za Siriju, koji uključuju formiranje od vlade u Damasku neovisne administrativno-teritorijalne jedinice u Siriji, istočno od rijeke Eufrat. Pentagon se, prvotno, u realizaciji tog cilja oslanjao na pretežito kurdske postrojbe SDF, koje su, uz pomoć koalicijskih zračnih snaga na čelu s SAD-om i oslobodile taj dio Sirije od ISIL-ovih boraca. Međutim, tada smo jasno ukazali na realne probleme oslanjanja SAD-a isključivo na kurdske snage, jer su Kurdi time drastično izišli izvan okvira svog realnog uskog teritorijalno-etničkog prostora na sjeveru Sirije, uzduž granice s Turskom. Osim toga, jasno smo ukazali na iskonsku netrpeljivost Kurda i Arapa, koji će se, prije ili kasnije, suprostaviti kurdskom zauzimanju njihove zemlje na istoku Sirije. Zbog toga su Amerikanci grozničavo tražili supstitut za kurdske borcu u tom dijelu Sirije, prije svega u obučnim kampovima „oporbenih“ boraca u Jordanu, kao i u zoni sirijskog grada At-Tanf, smještenog na tromeđi te zemlje s Jordanom i Irakom. Međutim, ta zamjena kurdskih snaga ide vrlo sporo i slabo, a u međuvremenu je sirijska vojska (ali i turska u zoni kurdske enklave Afrin) oslobodila najveće dijelove bivših oporbenih uporišta u tzv. zonama deeskalacije i stavila ih u ustavno-pravni poredak zemlje. Nakon toga Damask je najavio i potpuno oslobađanje Sirije (od tud i scenarij s primjenom kemijskog oružja u Dumi, nakon što je sirijska vojska već gotovo u potpunosti oslobodila Istočnu Gutu, kao i posljedični vojni odgovor SAD-a, kojim se nastoji usporiti sirijsko napredovanje i stvari iznova staviti u okvir pregovaračkog procesa pod okriljem UN-a). Međutim, rusko uporno odbijanje vođenja jalovih pregovora legitimne vlade u Damasku s razbijenim i inače razmrvljenim oporbenim snagama, koji ranije nikada nisu urađali plodom osim što su povremeno zaustavljali borbe, što bi onda islamisti redovito iskorištavali za obnovu svojih iscrpljenih i polurazbijenih snaga te se sve vraćalo na početak sukoba, kao i odlučan stav Moskve da će nakon subotnjih američko-britanskih napada na Siriju nastaviti jačati sirijsku vojsku i podupirati Assada, primoravaju iznova, po tko zna koji put, na promjenu američke „strategije“ za Sirju. Trumpve najave povlačenja američke vojske, pa izjave vojnih i obavještajnih krugova SAD-a da to ne dolazi u obzir, pa opetovane sinoćnje najave Bijele kuće za povlačenjem američkih snaga nisu ništa drugo nego propagandni potezi.

Trumpovo strašenje povlačenjem američke vojske ima za cilj primoravanje Saudijske Arabije za financiranje budućih američkih vojnih poteza u Siriji. Ali Rijad već ionako financira američko-britansko-jordansku obuku boraca u kampovima u Jordanu i At-Tanfu, pomaže oporbene islamističke snage u Siriji, financira kampanju u Jemenu, kao i sebi odane snage u Libiji vezane uz službenu vladu u Tripoliju. Teško je vjerovati kako će Rijad u takvim okolnostima pristati na najnoviji plan slanja svojih vojnika u Siriju, isto kao i Egipat i UAE. Možda i ne toliko zbog velikih financijskih troškova, ili zbog neugodnog stanja u koje se neočekivano doveo u ratu u Jemenu, koliko zbog jednostavne činjenice – u Siriji „kolo vodi“ Moskva, a tu je i Iran. A u takvu opasnu ratnu igru s Rusijom arapske vođe, koliko god bili odani SAD-u, neće se dati uvući. Na karaju krajeva, Amerika je od tog „vrućeg kotla“ ipak jako daleko.

 

 

I dok je čitava međnarodna javnost usmjerena na Siriju zbog američkog vojnog odgovora protiv te zemlje zbog navodne uporabe kemijskog oružja od strane sirijske vojske, u ovoj analizi, objavljenoj 13. travnja u tjedniku 7Dnevno, izvjestit ćemo o nečem važnom, što je prethodilo do sada neviđenoj eskalaciji američko-ruskih odnosa, nakon čega se mogu jednostavnije shvatiti i njezini stvarni uzroci, skriveni daleko iza očiju javnosti i svjetskih medija. Evo teksta te analize, prenesenog u cijelosti:

Nakon što je u prošli tjedan ruski predsjednik Putin u Turskoj dočekan s gotovo carskim počastima, odmah se znalo kako njegov dolazak ne može imati samo protokolarnu važnost i da dvije strane (a idućeg im se dana pridružio i iranski predsjednik Hassan Rouhani u sklopu samita triju država po pitanju Sirije) itekako imaju u planu konkretne poteze koji će osigurati razvoj njihovih odnosa u srednjoročnom razdoblju i na kojima će im mnogi moći pozavidjeti.

Ruski je čelnik, u nazočnosti turskog kolege Recepa Tayyipa Erdogana, svečano otvorio početak izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“, koju će graditi ruska državna tvrtka „Rosatom“. Ne samo to: osim što je nedavno dobila sve potrebne licence, ruska tvrtka bit će i vlasnik nuklearke i prodavat će struju turskim potrošačima. Prvi energetski blok trebao bi s radom početi već 2023. godine, a rok eksploatacije je 60 godina, uz mogućnost produljenja na još 20 godina. Naravno, ruska strana će projekt i financirati, a financiranje je otvoreno i za druge investitore budući da je Turska pristala na zahtjeve Moskve da projekt proglasi strateškim i time mu omogući porezne olakšice, što je od ključne važnosti za privlačenje investitora. U izgradnju nuklearke ruska strana će uključiti i stotine turskih tvrtki i proizvođača. Gradit će se po najnaprednijoj svjetskoj tehnologiji i uz najviše standarde zaštite okoliša. Najpriznatija ruska sveučilišta iz sfere nuklearne energetike već školuju stotine turskih studenata upravo za ovladavanje atomskom tehnologijom, a dvadesetorica su već polučila i prve diplome i bit će spremni za rad u novoj nuklearci. Posao u njoj i uz nju dobit će čak 15 tisuća turskih radnika.

Moskva i Ankara istog su se dana dogovorile i o cijeni isporuke ruskog protuzračnog sustava S-400 Turskoj, što je osobno objavio sam Putin na medijskoj konferenciji održanoj s predsjednikom Erdoganom. I ono – ne manje važno, a što je toliko željela sama Turska: Putin je izjavio kako ne postoje nikakva ograničenja za zajedničku rusko-tursku proizvodnju PZO sustava S-400 i predaju ruske tehnologije turskoj strani.

O Siriji

Što se tiče samita triju zemalja po pitanju Sirije, na njemu su praktički usuglašeni svi stavovi po pitanjima koja su bila postavljena na dnevni red. To se ne ogleda isključivo u slovu usvojene zajedničke deklaracije, već i u samoj atmosferi između trojice vođa nakon završetka samita. O njegovom uspjehu svjedoči i odsutnost bilo kakvih komentara od strane američkih medija, koji su ranije u takvim slučajevima gotovo redovito, sinkronizirano pronalazili „pukotine“ unutar neugodnog trojca, koje su, onda, služile za ocjene o nesvrsishodnosti daljnjeg nastavka Astanskog pregovaračkog procesa i drugih inicijativa triju strana (poput sirijskog svenacionalnog kongresa) usmjerenih prema političkom riješenju sirijskog sukoba izvan glavnog utjecaja SAD-a.

Glavne teze iz zajedničke deklaracije svode se na tri ključna elementa:

Prvo – naglašena je daljnja, čvrsta odlučnost triju strana o suverenitetu, nezavisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Sirije. Tu treba dodati kako je Moskvi i Teheranu bilo nužno i de iure zafiksirati sirijsku teritorijalnu cjelovitost (de facto je do nje još dalek put) i to su ovog puta od Ankare i dobili. Također, Rusija i Iran izrazili su potporu turskoj operaciji „Maslinova grana“ u kurdskoj enklavi Afrinu ali i napomenule o mogućnosti da se u doglednoj budućnosti u nju razmjesti sirijska vojska (oko toga nema suglasnosti s Ankarom ali nije isključeno kako će do nje jednom i doći budući da je turskoj vojsci teško u dugoročnom smislu vojno nadzirati to područje, oko kojeg međunarodna zajednica ionako vrši snažan pritisak na Ankaru za omogućavanje povratka izbjeglog kurdskog stanovništva. Osim toga, turska vojska tamo nadzire samo ključne gradove i naselja, a u brdsko-planinska područja naseljena Kurdima niti ne zalazi). Također treba reći kako je predsjednik Erdogan na konferenciji za medije nakon samita najavio nastavak turske vojne operacije na Manbij i dalje uzduž sirijsko-turske granice prema Iraku. Međutim, budući da je taj grad pod nadzorom američkih specijalaca i kurdskih snaga, teško je vjerovati kako će se on u ovom trenutku usuditi na takav korak. O tome najbolje svjedoči i nastavak Erdoganovih riječi s iste medijske konferencije, u kojima kaže, kako je Turska „spremna na zajednički rad s ruskim i iranskim prijateljima po pitanju (grada) Tell Rifaata“. Radi se o gradu koji je također pod nadzorom kurdskih snaga i u koji se smjestio veliki broj kurdskih izbjeglica i boraca iz Afrina. Međutim, u blizini grada nalaze se i provladine sirijske snage, pa čak i postrojbe sirijske vojske. Ali u kontekstu dosadašnjih dogovora Moskve i Ankare oko zamjene teritorija, što se najbolje ogleda u nedavnom čišćenju velike pobunjeničke enklave Istočna Guta u blizini Damaska od strane sirijske vojske (zamjena za Afrin) i zatišju u regiji Idlib, za pretpostaviti je i razmjena Tell Rifaata za izmještaj islamista iz male enklave pokraj grada Homsa koji je pod nadzorom vlade u Damasku. Time se, zapravo, stvara tendencija dogovornog, ne proširenja zona deeskalacije (to su ne tako davno tražili Amerikanci) već njihove likvidacije i uspostave stvarnog nadzora nad određenim područjima od strane sirijske vojske, odnosno turske vojske i njoj odanih postrojbi sirijske oporbe na sjeveru zemlje;

Drugi ključan element svodi se na izjavu trojice državnika, kako uništenje terorističkih organizacija i oružane oporbe u Siriji ima prvostupanjsku važnost za zaštitu civilnog stanovništva. Radi se o organizacijama „Islamska država“, „Jabhat al-Nusra“ i svh onih organizacija ili osoba s njima povezanih ili povezanih s „Al-Qaidom“, kako zahtjeva i VS UN-a. Tri strane „potvrđuju svoju odlučnost nastaviti suradnju do potpune neutralizacije tih organizacija“. To formalno (hoće li i u praksi, vrlo brzo će se vidjeti) znači pristanak Ankare na fizičku neutralizaciju prosaudijske „Al.Nusre“ u regiji Idlib, a operacije u njoj morale bi biti zajedničke. Pretpostavljamo kako bi Ankara upravo u toj sirijskoj regiji mogla zadržati jedini dio svog snažnijeg utjecaja na tlu Sirije, pri čemu joj je ipak primarni nacionalni interes onemogućiti formiranje bilo kakve u većem ili manjem stupnju neovisne kurdske terotorijalne jedinice;

I treći element, nastavak pružanja pune potpore triju strana za nastavkom pregovora unutar „Astanske platforme“, kao jedine učinkovite međunarodne inicijative koja je pomogla smanjiti nasilje na sirijskom tlu, i dala nužni impuls oživotvorenju zamrlog Ženevskog procesa, kako bi se pronašlo „čvrsto političko riješenje sirijskog sukoba“. Također su se podržali zaključci svesirijskog nacionalnog kongresa u Sočiju o formiranju ustavotovrne komisije, uz suradnju s glavnim tajnikom UN-a. Time su sve tri strane jasno kazale kako od nastojanja (prije svega američke strane) da Ženevski pregovarački proces iznova postane jedina pregovaračka platforma o Siriji neće biti ništa. Jer Moskvi, Ankari i Teheranu je jasno kako kroz nastavak inicijativa u kojima imaju glavnu ulogu (a zbog činjenice da nadziru sve glavne vojne formacije na sirijskom tlu, koje, u konačnici, i odlučuju o političkom  nadzoru te zemlje), one u sasvim zadovoljavajućem opsegu osiguravaju svoje ključne nacionalne interese i od toga ne namjeravaju odustati. To je sada i glavni američki problem, jer je Washingtonu jasna velika limitiranost sirijskih Kurda  na odlučivanje o ukupnim političkim procesima u toj zemlji zbog njihove  malobrojnosti i teritorijalne ograničenosti, ali i zbog svearapskog, a onda i tursko-iranskog stava prema Kurdima u cjelini. On se temelji na gotovo podsvjesnoj netrpeljivosti prema Kurdima, kako po etničkom, tako i po vjerskom, socijalnom, kulturnom i svakom drugom načelu.

Izraelci o rusko-turskom savezništvu

U posljednje vrijeme jačaju i izraelsko-turske političke tenzije i međuoptužbe na najvišoj državnoj razini, a što je onda popraćeno i negativnom medijskom kampanjom. Te odnose „truju“, kako tursko-rusko-iranski savez po Siriji, tako i metode koje Izrael primjenjuje kada se radi o rješavanju palestinskog pitanja – kulminiralo je u prosincu 2017. godine i Trumpovim proglašenjem Jeruzalema izraelskim glavnim gradom, što je izvršeno u najužoj koordinaciji s premijerom Benjaminom Netanjahuom. Ali, također, i najnoviji izraelsko-palestinski sukobi vezani uz palestinske prosvjede glede obilježavanja obljetnice konfiskacije zemlje u vlasništvu Palestinaca na teritoriju izraelske države.

Izrael s velikom pozornošću prati razvoj stanja u Siriji, najviše zbog tamošnjeg jačanja iranskog utjecaja. Zbog toga je trojni sastanak Rusija-Turska-Iran u Ankari izazvao lavinu negativnih i oštrih reakcija Jeruzalema. Ministar obrane Avigdor Lieberman izjavio je slijedeće: „To je prvi put nakon Drugog svjetskog rata, da se takav susret proveo bez sankcija UN-a. Oni (Rusija, Turska i Iran) određuju sirijsku budućnost bez bilo kakvog američkog predstavništva.“ Utjecajna novina „Haaretz“ nazvala je prijateljstvo Moskve i Ankare „prekrasnim“, optuživši pri tom Ankaru, kako, i pored toga što je članica NATO saveza, u praksi ubrzano ulazi u sferu ruskog utjecaja. U pozadini stoji velika bojazan kako su se Rusija i Turska dogovorile podržati napad sirijske vojske na sirijski dio Golanske visoravni u svibnju, što će neposredno ugroziti izraelske nacionalne interese.

U petak je Jerusalem Post napisao kako Moskva potiče Ankaru na vojne akcije protiv Kurda, čime podriva još jednog američkog regionalnog saveznika, ali pri tom ne spominje da su Kurdi itekako saveznici samoga Izraela, što se najbolje vidjelo u potpori Tel Aviva prošlojesenskom referendumu o nezavisnosti Iračkoog Kurdistana.

Jeruzalem sada nastoji objasniti Moskvi da ona čini krivo kada igra na savezništvo s Turskom na situacijskoj razini (po pitanju Sirije), budući da dvije zemlje imaju sasvim suprotne stavove po nizu drugih pitanja u regiji i izvan nje. Međutim, Izrael pri tom zaboravlja kako upravo to isto i on sada čini, težeći uspostavi savezništva sa Saudijskom Arabijom u odnosu na Iran. Ovdje treba naglasiti kako se u pojedinim izraelskim analitičkim krugovima već pojavljuje zabrinutost od uspostave „prebliskih“ veza s Rijadom i traži oprez zbog saudijske želje za razvojem svog nuklearnog programa, iz kojeg, onda, vrlo lako može doći i do pojave prve saudijske atomske bombe. A tko u budućnosti, pri takvom scenariju, kada će dvije zemlje biti al pari tj. imati paritet po pitanju posjedovanja nuklearnog oružja, može jamčiti nastavak saudijske prijateljske politike prema Izraelu?

Zabrinutost na izraelskoj strani vidljiva je i glede Trumpove najave skorog povlačenja američkih vojnika iz Sirije. I tu se ne radi samo o još jednoj lakomislenoj i nepromišljenoj izjavi na kakve smo već navikli i kako se to i sada najčešće medijski tumači (Pentagonu i obavještajnim strukturama od Trumpove se izjave „diže kosa na glavi“). Jer Trump je nedavno iznova kazao kako bi, iako nije izdao izričitu zapovjed po tom pitanju, bilo dobro da se povlačenje američkih snaga dogodi tijelom slijedećih pola godine. Ukoliko znamo kako se u studenom održavaju američki parlamentarni izbori, od kojih Trump puno toga očekuje u svoju korist kako bi u buduće mogao samostalnije voditi državnu politiku, nije isključeno kako se radi o njegovoj puno dublje promišljenoj izjavi.

 

Izraelska geopolitička strategija računa kako je prihvatljivija  opcija  na granici imati različite islamističke skupine u cijeloj skali svog ekstremističkog divljaštva, nego organiziranu, međunarodno priznatu sirijsku arapsku državu. Takvo promišljanje istovremeno je i  paradigma  cijele američke i savezničke strategije na prostorima Sirije i  Bliskog istoka – korištenje islamističkog ektremizma i sektaških podjela kao instrumenta ratnog regionalnog prekrajanja kroz rušenje ne samo pojedinih režima, kako se to želi prikazati, nego cijelih arapskih država.

Uvidom u geopolitičke učinke bliskoistočnog ratovanja na dugoročnoj, strateškoj razini i što je izuzetno važno, u povjesnom kontekstu, zaključak o izraelskim geopolitičkim dobicima je jednostavno neizbježan.

No takav odnos snaga i  bliskoistočna geopolitička slika nije nastala spontano i slučajno nego je rezultat smislene i dugoročne izraelske politike uz potporu SAD-a i njegovih saveznika. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne nefunkcionalne paradržavne tvorevine, razdirane unutarnjim sukobima, i regionalna fragmentacija savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine.

On je sadržan u studiji „Strategija za Izrael tijekom 80.-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona. Studija  je objavljena na hebrejskom od strane „The World Zionist Organization“ iz Jeruzalema, zapravo njihovog “ Department of Publicity“ u  glasilu „Kivunim“ Journal for Judaism and Zionism; Issue No, 14- Winter, 5742, February 1982.

Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovog pretvaranja u bezopasne, nefunkcionalne paradržave, razdirane unutarnjim sukobima i regionalna fragmentacija savršeno je jasno izražena u toj studiji. Navodi se slijedeće: „Sirija će se raspasti u skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država, kao danas Libanon, tako da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga sunitska država Damaska, a Druzi će također uspostaviti svoju državu…. Takvo stanje biti će jamstvo mira i sigurnosti u regiji za duže razdoblje, a taj cilj je već danas unutar našeg dosega“. Izraelski disident prof. Israel Shahak, koji je na engleski preveo i svijetu obznanio Yinonovu studiju, tvrdio je tada da je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete iznesena u studiji postala sastavni dio izraelske strateške misli, a daljnjim razvojem događaja nakon drugog iračkog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine isticao je potpunu sukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonovog plana.

Ukoliko je netko i sumnjao u vjerodostojnost sadržaja Yinonovoga plana (profesor Shahak preveo ga je početkom drugog desetljeća 21. stoljeća), razuvjerio ga je svojim eksplicitnim izjavama dugogodišnji načelnik glavnog stožera izraelske vojske i ministar obrane  Moshe Ya’alon. Ono što je izjavio kao ministar obrane Izraela u listopadu 2014. godine u intervjuu za National Public Radio tijekom svog posjeta Washingtonu potvrdilo je sve što je navedeno u Yinonovoj studiji i, štoviše, ukazalo da se njezin sadržaj punom parom, u suradnji s američkom politikom  provodi na bliskoistočnim prostorima. Ya’alon  tada kaže: “Granice na Bliskom istoku apsolutno će se mijenjati… one su se već promijenile  jer sirijski predsjednik Bashar al-Assad više nije u mogućnosti ujediniti svoju zemlju i kontrolira samo 25 posto Sirije“. Prema  Ya’alonu većina  arapskih država nema „realnu povijest“ nego su “umjetno iscrtane famoznim britansko-francuskim sporazumom Sykes –Picot na ruševinama Osmanskog carstva. Egipat će uvijek ostati Egipat ali Libija, Sirija i Irak su umjetne državne tvorevine i mi danas svjedočimo njihovom kolapsu.“ Nije mogao biti izravniji i u funkciji izraelskog ministra obrane,  pred očima cijeloga svijeta zagovara razbijanje suverenih arapskih država. Istini za volju, pri tom uvijek treba imati na umu da je riječ o državama koje nikada nisu željele potpisati mirovni ugovor s Izraelom i koje su s njim u ratu od 1948. godine. Potpisani  su samo sporazumi o  primirju i razdvajanju snaga, ali nikada dokument koji bi u formalnom smislu značio okončanje rata s  Izraelom. Iz te neosporne činjenice Izrael izvlači legitimitet neizravnog i izravnog vojnog djelovanja prema tim državama. Na eventualna pitanja, kojim pravom izraelski borbeni zrakoplovi  hladno upadaju u sirijski zračni prostor, izraelski odgovor je uvijek krajnje jednostavan – pa mi smo u ratu, a ukoliko žele mir imaju naš broj telefona, kako je znao reći pokojni (ubijeni) izraelski premijer  Yitzhak Rabin.

Na konfernciji o sigurnosti u Munchenu u veljači 2016. godine, Moshe Ya’alon, tada još uvijek ministar obrane Izraela, ponavlja svoje, a očito i službene stavove izraelske politike o budućnosti bliskoisočnih država koje okružuju Izrael.  Ya’alon tada izjavljuje  kako je pesimist glede mogućnosti trajnog primirja u Siriji, pa kaže: “Nažalost, morat ćemo se suočiti s kroničnom nestabilnošću u vrlo dugom razdoblju. I to je dio velike strategije da izbjegnemo povrat prošlosti govoreći da ćemo ponovo ujediniti Siriju. Kako je to moguće? Znamo kako možemo napraviti omlet od jaja,  ali uistinu ne znam kako možemo ponovo napraviti jaje iz omleta“. Ya’alon je tada izjavio da će se „Sirija pretvorit u enklave pod faktičkim nadzorom vjerskih i etničkih skupina, uključujući alavitsku zajednicu predsjednika Bashara al-Assada, vjersku manjinu Druza, kurdsku etničku skupinu i područje većinskih sunita. Mogli bi tada surađivati ili se pak boriti jedni protiv drugih“.

U siječnju iste godine, na konferneciji u Tel Avivu izrekao je (info: „Times of Israel“) da Izrael gleda na Iran kao veću prijetnju od oružanih skupina u Siriji. Izričito je naglasio: “U Siriji, ako imamo izbor između Irana i Islamske države – ja izabirem islamsku državu. Ona nema sposobnost koju ima Iran“.

Da ne bi bilo zabune, za izraelski Vojni radio Ya’alonove  izjave nadopunio  je tadašnji glavni direktor izraelskog  Ministry of Intelligence Services, odnosno ravnatelj izraelske obavještajne zajednice Ram Ben-Barak, rekavši: “Mislim kako se u konačnici Siriju treba pretvoriti u regije, pod nadzorom onih snaga koje faktički kontroliraju dijelove teritorija. Suludo bi bilo vlast u državi sa sunitskom većinom vratiti u ruke Alavita koji u stanovništvu sudjeluju s  12 posto .“

O izraelskom i američkom planu podjele arapskih država na nefunkcionalne entitete koji ne bi predstavljali prijetnju Izraelu i američkim i savezničkim gospodarskim interesima govori i geopolitičar William Engdahl, autor glasovite knjige „Stoljeće rata“.

U članku pod nazivom “Erdogan, Salman i nastupajući sunitski rat za naftu” , objavljenom početkom 2016. godine, Engdahl navodi: “Saudijci i njihovi saveznici, u suglasju s američkim i zapadnim planovima,  namjeravaju iznova preraditi podjelu osmanlijskog Bliskog istoka iz 1916. godine, slijedeći pri tom svoje nerazumne ambicije prerastanja u respektabilne svjetske sile. Tu je još u igri i Izrael, čije ponašanje je za trajanja posljednje bliskoistočne krize prijetvorno usmjereno na zavaravanje svih ostalih aktera, a zapravo slijedi vlastite ekspanzijske ciljeve prema svojim susjedima. Premijer   Netanyahu nedavno je obznanio svoje strateški savez sa Salmanovom Saudijskom Arabijom i Erdoganovom Turskom. Potrebno je dodati da je Izrael nedavno otkrio velike naftne pričuve na zaposjednutoj Golanskoj visoravni i na njih protupravno polaže ambicije, čije ostvarenje će mu omogućiti eventualni raspad Sirije kao države. Inače ovi naftni izvori otkriveni su od strane izraelske kćeri, malo poznate fantomske kompanije “Genie Energy” iz New Yerseya, u čijem su nadzornom odboru Dick Cheney (bivši američki potpredsjednik za mandata Georga Busha – op.a), lord Jacob Rotschild i bivši ravnatelj CIA-e James Woolsey”.

Na izraelsku strategiju,  s polazišta iranske  idejne i geopolitičke pozicije, savršeno jasno referira se dr. Rouhollah Qaderi Kangavari, direktor Znanstveno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu, u opširnom članku za “PIS- Journal of politics and international studies”, objavljenom  u broju 1 od 2016. godine. Analizirajući bliskoistočni ratni kaos, navodi slijedeće: „… U svemu tome cionisti vide značajnu priliku da se okoriste ekstremistima, ojačaju svoj utjecaj na njih, udalje od Izraela svaku prijetnju i iskoriste salafiste i ostale ekstremiste za obračun s državama koje Izrael smatra svojim neprijateljima…. Cionistički režim upravo preko njih, rasplamsavajući sektaštvo, efikasno ostvaruje svoje ciljeve na Bliskom istoku….“

Primarni i neskriveni interes Izraela je razbijanje Sirije i njezin nestanak s političke karte i time zadržavanje sirijskog  teritorija okupiranog  tijekom rata 1967. Godine, uključno Golansku visoravan s njezinim energetskim i vodnim potencijalima i cijelog Galilejskog  jezera čija je istočna obala do rata bila pod sirijskom kontrolom. Ako ne postoji Sirija ne postoji više ni spor oko crte razgraničenja na istočnoj obali Galilejskog jezera, niti Izrael ima kome vratiti Golan. Stoga izraelska geopolitička strategija računa kako je prihvatljivija  opcija  na granici imati različite islamističke skupine u cijeloj skali svog ekstremističkog divljaštva, nego organiziranu, međunarodno priznatu sirijsku arapsku državu. Takvo promišljanje istovremeno je i  paradigma  cijele američke i savezničke strategije na prostorima Sirije i  Bliskog istoka – korištenje islamističkog ektremizma i sektaških podjela kao instrumenta ratnog regionalnog prekrajanja kroz rušenje ne samo pojedinih režima, kako se to želi prikazati, nego cijelih arapskih država. Sve u cilju  nametanja vlastitih  geoekomskih i geopolitičkih interesa i zaštite ključnih regionalnih saveznika, Izraela i zaljevskih diktatura.

No naizgled neobično, nakon neospornih učinaka izraelske  dugoročne strategije u suradnji s američkim saveznicima, u   izraelskim medijima pojavlju se i sumnje u održivost takve konstrukcije u kojoj bi Izrael po uništenju arapskih država bio okružen sunitskim ekstremističkim skupinama, a na samim svojim vratima bi imao i  libanonski šijitski i proiranski Hezbollah, koji  je Izraelu posebice iritantan i, objektivno gledano, opasan protivnik. Hezbollah je 2006. godine, vojno i politički daleko slabiji nego danas, tijekom izraelskog vojnog napada na Libanon, kao uvodne operacije tada pokrenutog američkog plana prekrajanja Bliskog istoka, nanio velike gubitke izraelskim snagama koje nisu uspjele ostvariti ni jedan cilj rata. Praktički su pretrpjele poraz, prvi put nakon egipatskog razbijanja izraelske Bar-Lev linije davne 1973. godine. Izraelski vojni stručnjaci to iskustvo i njegove pouke neizostavno uključuju u svoje kalkulacije.

Tako izraelski umirovljeni obavještajni časnik, general Azer Tsfir, javno, u „Haaretzu“, sredinom 2015. godine izražava sumnju u vladajuću koncepciju po kojoj  stvarnu opasnost za Izrael predstavlju samo jake protivničke države, kao što su bile arapske Libija, Irak ili Sirija ili pak Iran, pa stoga njihovo uništenje u bilo kakvim kombinacijama treba aktivno podupirati, a da su pokreti kao što su Al Qaeda ili ISIL drugorazredna opasnost. Upravo suprotno, Tsfir smatra kako će djelovanje različitih sunitskih  islamističkih oružanih skupina, kao i proiranskog Hezbollaha u Siriji ako padne Assad,  biti jako teško  kontrolirati i da će one  predstavljati prvorazrednu stratešku ugrozu za izrelsku državu. Tsfir upozorava: “Sirija će se pretvoriti u crnu rupu s hegemonijom islamističkih ekstremnih skupina, a njezine granice u poligon s kojeg će se pokretati napadi na Izrael. Biti će ugrožena stabilnost Jordana i uništena krhka libanonska sektaška i ideološka ravnoteža.“

To se on, zapravo, samo pita je li došlo vrijeme za  provedbu završne faze velikog izraelskog i američkog „master plana“,  koja  nastupa nakon razbijanja neprijateljskih arapskih država. A to je pak, uspostavljanje kontrole nad novim paradržavnim entitetima stvorenim po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama  i područjima koje kontroliraju različite oružane formacije, i temeljem toga stvaranje novoga geopolitičkog poretka  u skladu s izraelskim i američkim interesima. Ponovo se javnim istupima bivših obaviještajnih časnika i nižerangiranih dužnosnika sondira teren i anticipiraju buduća zbivanja.

Riječ je, zapravo, o najavi i  uvodu u slijedeću etapu velikog i do sada nevjerojatnom upornošću i savšenom preciznošću provođenog izraelskog geopolitičkog  plana. To je budući oružani obračun s Hezbollahom i ostalim iranskim eksponentima u izraelskom okružju i preko toga najava namjere konačnog razrješenja sučeljavanja s Iranom, na ovaj ili onaj način. Hoće li to biti preko posredničkih ratova, hibridnim djelovanjem na unutarnje iranske prilike u suradnji s američkim saveznicima ili pak direktnim sukobom u cilju postizanja mirovnog rješenja, ili pak u kombinaciji svih tih mogućnosti   ostaje za vidjeti. U svakom slučaju na dnevnom redu izraelske  politike,  nakon očitog ostvarivanja strateške  nadmoći nad arapskim  protivnicima i u cjelini arapskom stranom,  na redu je razrješenje odnosa s iranskom komponentom bliskoistočnog  geopolitičkog kompleksa. Slijedom toga nastavak udara izraelskog zrakoplovstva po sirijskim ciljevima nije usmjeren samo na infrastrukturu Hezbollaha i iranskih vojnih snaga u Siriji, nego je i poruka da Izrael ima svoje interese pri razrješenju sirijske krize od kojih ne misli odustati. Izbacivanje Hezbollaha i s njim povezanih šijitskih vojnih formacija i iranskih snaga  iz Sirije samo su dio izraelskih ciljeva.

U potpunom suglasju s Yinonovin planom i njegovom kasnijom učinkovitom provedbom na terenu, što je nedvojbeno razotkriveno eksplicitnim  izjavama izraelskog ministra obrane  Ya’alona,  studije su  američkih obaviještajnih časnika i uglednih geopolitičara povezanih s moćnim i na političko odlučivanje utjecajnim think- tankovima. Između njih postoji snažna sadržajna i povijesna korelacija.

Tako u srpnju 2006. godine, istovremeno dok američka državna tajnica Condoleezza Rice na tiskovnoj konferenciji u Tel Avivu  objavljuje rađanje “Novog Bliskog istoka u porođajnim mukama“, koje po njoj simbolizira  tada rasplamsali  libanonski rat i izraelska vojna intrevencija, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva “Armed Forces Journal” objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog  pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom “Blood Borders”, koja je, uskoro, zbog svog “proročanskog“ karaktera postala nadaleko poznata i čitana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila za obuku kao temu svojih “ratnih igara”.

U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg – demokratski transformiranog Bliskog istoka koji bi se zasnivao na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i smjerova  njihovog transporta prema SAD-u i europskim  saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem  navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranja novih državnih entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima. Time bi se, prema autoru, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta  u zasebne državnopravne kutije, napokon stvorio siguran i trajni mirovni poredak. Jednostavno rečeno,  različite etničke i  vjerske skupine potrebno je razdvojiti i podjeliti ih u zasebne državnopravne entitete – suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći,  dok po pukovniku Petersu na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim praktički izoliranim “bantustanima”. Postojeće, prema njemu „neprirodne“ države kao što su Sirija i Irak, bile bi podjeljene i prestale postojati. Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i državica i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova, progona i pokušaja istrebljenja pojedinih etničkih i vjerskih zajednica. To novo iscrtavanje  granica zamjenilo bi granice koje su podjelom Osmanskog carstva tajnim sporazumom  Marka Sykesa i Francoisa Georges-Picota, poznatim kao ugovor “Sykes-Picot” iz 1916. godine, u skladu sa svojim interesima iscrtali Britanci i Francuzi i tako međusobno podijelili sfere utjecaja na osvojenim osmanlijskim  bliskoistočnim posjedima. Kao i danas, tako i tada preslagivanjem regije bavili su se samoproglašeni stručnjaci  za bliskoistočnu problematiku, pa je tako, primjerice, britanski urotnik pri skapanju tajnog  dogovora s Francuzima  diplomat Mark Sykes, sin baruna Sir Tattona Sykesa, Bliski istok upoznao tijekom turističkih putovanja na koja  ga je kao dijete vodio otac, a arapski jezik mu je ostao trajna nepoznanica.

 

 

 

Zanimljiva vijest stiže iz Velike Britanije. Tamošnji medij The Times piše kako za premijerku te zemlje Theresu May nije bilo dovoljno dokaza o kemijskom napadu u Siriji, a da bi se ona suglasila s prijedlogom američkog predsjednika Donalda Trumpa za britanskim sudjelovanjem u zajedničkom napadu na Siriju.

Times navodi, kako je Trump predlagao May izvođenje zajedničkog napada na vojsku Bashara Assada kao odgovor na navodno korištenje kemijskog oružja u gradu Dumi. Britanska premjerka je prijedlog odbila, pozvavši se na nužnost čekanja nedvojbenih dokaza. Navodi se, kako je na odluku premjerke May mogla utjecati vijest o skorom dolasku stručnjaka Organizacije za zaštitu kemijskog oružja u Siriju glede utvrđivanja stvarnih događaja.

Podsjećam, sinoć je Rusija u Vijeću sigurnosti UN-a vetom blokirala američki prijedlog rezolucije, a također, nije usvojen niti ruski prijedlog rezolucije, a oba su bila vezana uz metodologiju budućeg istraživanja uporabe kemijskog oružja.

Ovo „odbijanje poslušnosti“ britanske  strane američkom predsjedniku Trumpu  smatram svojevrsnim novim igrokazom. Jasno je kako su dvije zemlje najveći mogući saveznici, koji u kritičnim trenutcima uvjek stoje uz bok jedni drugima. Tako je bilo i nedavno, nakon optužbe britanske vlade da Rusija stoji iza kemijskog napada na bivšeg špijuna Skripala i njegovu kćer, gdje je Washington, odmah, ne čekajući rezultate istrage, donio odluku  o protjerivanju 60 ruskih diplomata iz ruskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u SAD-u. Naravno kako Sjedinjenim Državama u vojnom smislu nije potrebna britanska niti bilo čija druga pomoć u ostvarivanju svojih zacrtanih planova ne samo oko najnovijih događaja u Siriji (glede njih Trump je, gotovo isti dan kada su došla izvješća o navodnoj uporabi kemijskog oružja od strane sirijske vojske, izjavio kako ne treba nikakva istraga jer je sve jasno. To je identično reakciji premijerke May po pitanju „afere Skripal“, u kojoj se, kako je rekla, radi o „velikoj vjerojatnosti“ ruske krivnje i „nepostojanju drugog logičnog zaključka“, što je tada također isključilo nužnost istrage prije donošenja proturuskih diplomatskih mjera i protjerivanja njihovih 23-oje diplomata iz te zemlje). SAD-u, kao najvećoj svjetskoj  vojnoj sili nikada nije nužna vojna pomoć u razračunavanjima  ovakvoga tipa, ali iz psiholoških razloga uvjek traži suučešće u operacijama barem jednog od ključnih NATO saveznika – bilo Velike Britanije, bilo Francuske. Upravo u ovom posljednjem i leži „ključ“ „dešifriranja“ spomenute, naizgled čudne odluke britanske premjerke. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron već je ranije jasno izrazio potporu američkom napadu na Siriju jer je primjena kemijskog oružja „za Francusku potpuno neprihvatljiva“. Nikakve nove dokaze ne traži niti njemačka kancelarka Angela Merkel kojoj je još i jučer oko dokaza o uporabi kemijskog oružja u Siriji bilo „sve jasno“. Američki mediji jučer pišu kako se i njemačka fregata Hessen uputila prema Sredozemnom moru, gdje će se priključiti također jučer pokrenutoj grupaciji vojnih brodova na čelu s nosačem zrakoplova Harry S. Truman iz američke baze Norfolk prema Sredozemlju. To je za Trumpa i Pentagon i više nego dovoljna potpora svojih europskih saveznika za daljnje akcije u Siriji. Osim toga Washington na ovaj način želi demonstrirati i novo američko-europsko jedinstvo, koje se eto, ostvaruje čak i uvjetima kada jedan London „kalkulira“ oko vojne potpore SAD-u. Međutim, do pravog jedinstva još je dalek put. Naime, na trojnom sastanku održanom u Washingtonu između SAD-a, Velike Britanije i Francuske nikakva konačna odluka nije donesena. I Britanci i Francuzi još se ne žele izjasniti o svom formalnom priključenju američkoj vojnoj akciji. Oni čekaju konsenzus po tom pitanju od strane ostalih članica EU, koje bi pitanje o uporabi kemijskog oružja u Siriji službeno mogle postaviti na sastanku u Luxemburgu 16. travnja. Osim toga, nemali je broj onih političkih snaga u EU i Bruxellessu koje shvaćaju kako ih agresivna Trumpova politika gura ili u bezizlaznu situaciju sukoba s Rusijom ili u situaciju sukoba s Iranom i, zapravo, krahu Sporazuma o iranskom nuklearnom programu o kojem se Trump namjerava izjasniti krajem idućeg mjeseca, prethodno od EU tražeći pristanak na njegove izmjene ili će ga SAD jednostrano napustiti i iznova aktivirati „zamrznute“ sankcije prema Iranu. Podsjećamo kako EU želi ostaviti na snazi postojeći Sporazum (u tome je na istoj strani kao i Rusija i Kina – također supotpisnice tog međunarodnog Sporazuma) i nastaviti gospodarsku suradnju s Teheranom.

Ali ključna i jedina zabrinutost Pentagona, koja sada, na isteku Trumpovih 48 sati (završava s krajem današnjeg dana) do konačne objave američke odluke o potezima u Siriji ostaje na snazi, jest potpuna nepoznanica ruske vojne reakcije na pretpostavljeni američki napad. Upada u oči kako ruski predsjednik sve ove dane u javnosti šuti oko najnovijeg kritičnog stanja, koje, zapravo, sve više podsjeća na Kubansku krizu iz XX. stoljeća. On nije reagirao niti na prekjučerašnje prve oštre Trumpove napade na njega osobno. Tako je zadnja izjava koja ostaje „visiti u zraku“ glede bilo čijih mogućih napada na ruske ili sirijske snage još uvijek ona od zapovjednika ruskog Glavnog stožera Valerya Gerasimova od prije nekoliko tjedana, prema kojoj će ruska vojska uništavati bilo čije rakete i njihove nositelje u slučaju spomenutih napada. Ova najnovija šutnja ruskog političkog i vojnog vrha (objavljuju se izjave samo nižerangiranih ruskih političara ili analitičara) čini ruski odgovor potpuno nepredvidljivim, a nepredvidljivost suprotne strane je, kao što je poznato, najlošija moguća opcija za  odabir odluke koji će se vojni potezi povući.

SAD naprosto mora vojno reagirati nakon ovoliko „dima“ pokrenutog s njihove strane i izrečenih optužbi na račun Damaska i Moskve, ali i najnovijih, po Trumpa vrlo neugodnih unutarnjih problema i istražnih radnji jučer pokrenutih od FBI-a čak i u kabinetima njegovih suradnika u Bijeloj kući.

Međutim, znamo i to, kako je SAD od završetka Drugog svjetskog rata sve svoje ratove vodio isključivo s ipak, u najmanju ruku drugorazrednim zemljama, poput komunističke Koreje, komunističkog Sjevernog Vijetnama, Grenade ili arapskih vojski (bez obzira što je ona iračka naizgled bila vrlo respektabilna), Afganistana. Bez obzira što su se Amerikanci u pojedinim od tih ratova posredno i sukobljavali s ruskim tj. sovjetskim vojnim komponentama, poput zračnih borbi nad Vijetnamom s ruskim pilotima na strani sjeverno-vjetnamske vojske, ostaje činjenica kako nikada do sada američka vojska nije napala rusku i obratno. Jednostavno, potencijal rizika takvih operacija potpuno je neprihvatljiv po obje strane. To je i ono jedino što sada može djelovati umirujuće iako vanjska slika stanja oko Sirije djeluje gotovo pa apokaliptično. Nikada se Washington neće odlučiti na neposredni napad na ruske snage, bilo to u Siriji ili negdje drugdje. U Siriji Rusija ima stacionirane itekako ozbiljne snage: od onih zračnih, protuzračnih, moćnih obalnih protubrodskih sustava „Bastion“, bešumnih dizel-podmornica naoružanih krstarećim raketama „Kalibr“ i td. Zbog toga će američka odluka o ciljevima napada u Siriji, koliko to god čudno zvučilo u uvjetima sveopćeg prekida komunikacije između SAD-a i Rusije, isključivo ovisiti o, vjerujem, još uvjek postojećem kanalu između vojnih vrhova dviju država i ruskom (ne)pristanku na suglasnost američkog napada na sirijske snage i odabir njihovih ciljeva, intenzitet i vrijeme trajanja. Jer što bi se dogodilo da Rusi, primjerice potope neki američki razarač, da ne govorim nosač zrakoplova? Bi li Amerikanci krenuli u sveopći, totalni rat protiv Rusije? Sumnjam. Dakle, američki potezi moraju biti uravnoteženi jer sadrže i visoki reputacijski rizik, a uravnotežiti ih može isključivo pozadinski dogovor s Rusijom. Sve drugo izvan toga igrokaz je za svjetsku i domaću publiku. A ti američki napadi, ukoliko se Moskva odluči na „smirivanje stanja“ i dopusti ih, bili bi izvedeni isključivo po sirijskim zračnim bazama, njihovim zapovjednim središtima (nikako ne na sam Damask ili Assada osobno što bi rezultiralo neminovnim ratom), proiranskim šijtskim snagama i objektima, ali nikako prema ruskim bazama i zonama u kojima djeluju profesionalni ruski vojnici (baze Hmeymim, Tartus i sam Damask) ali niti onim čisto iranskim zbog rizika od vojnog odgovora te zemlje na američke snage u Perzijskom zaljevu. Sadašnja nastojanja Washingtona da u zračne napade na Siriju, osim europskih, privuče i najvažnije arapske zemlje ostaju bez odaziva i to je dugotrajan proces. Osim toga, dugotrajnu i opsežnu američku operaciju koja bi utjecala na stratešku promjenu vojnih odnosa na sirijskom tlu (koja je nemoguća bez široke uporabe kopnenih snaga) sprječava i američki zakon o oružanim snagama pa bi njegovo zaobilaženje Trumpu donjelo samo nove velike probleme kod kuće. Zato pretpostavljam kako nikakva američka odluka o vojnoj operaciji u Siriji neće biti donesena prije kraja ovog tjedna, do kada će se puno toga iskristalizirati i u širem,  političkom smislu.

Zoran Meter: SVIJET NA RUBU RATNE KATAKLIZME. RUSKI ZRAKOPLOVI NADLIJEĆU AMERIČKI RAZARAČ DONALD COOK

Jača bojazan u izraelskim analitičkim krugovima o stvarnim namjerama razvoja saudijskog nuklearnog programa. Jer tko Izraelu može jamčiti kako u budućnosti Saudijska Arabija iznova neće zauzeti oštru protuizraelsku politiku, tim prije, s obzirom  na njezine ambicije za vodećom ulogom u arapskom i muslimanskom svijetu.  

Nedavno je saudijski prijestolonasljednik, princ Muhammed bin-Salman Al-Saud, boravio u službenom posjetu Sjedinjenim Državama, a u ponedjeljak je saudijski kralj Abdel Aziz Al-Saud telefonski razgovarao s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Čini se kako se iznova intenziviraju političko-diplomatski kontakti dviju država, što znači, ili da se stanje u regiji ne odvija prema željenom planu, ili da odnosi dviju zemalja, prije svega po pitanju budućnosti te regije, i nisu baš tako idilični kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti, imajući prije svega u vidu pred skoro godinu dana potpisane unosne sporazume i ugovore dviju strana o američkom izvozu oružja Rijadu.

Saudijski kralj Al-Saud američkom se čelniku Trumpu zahvalio na toplom prijamu saudijske delegacije na čelu s princom prijestolonasljednikom, a razmotrili su i regionalna i međunarodna pitanja, kao i mirovni plan za Bliski istok. Kralj je pritom naglasio kako je saudijska pozicija u odnosu na palestinsko pitanje ostala nepromjenjena i kako palestinski narod ima pravo na svoju državu s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Također je zahvalio Bijeloj kući na potpori Saudijcima u njihovoj borbi protiv jemenskih huta, i naglasio važnost zajedničke borbe protiv „Islamske države“ u Iraku i Siriji.

Ono što je uočljivo jest to, da su po završetku  prinčevog susreta s američkim državnim vrhom izostale bilo kakve važnije zajedničke izjave, a zanimljivo je i to da američki analitičari o toj činjenici šute, što može značiti jedino, kako do nikakvog vidljivog novog napredaka u formiranju zajedničkog strateškog prostora dviju država nije došlo. Prezentacija pojedinih dogovora gotovo je redovita pojava prilikom sastanaka na vrhu, koji nikada nisu sami sebi svrha već se za njih obavljaju dugotrajne i temeljite pripreme koje moraju i „uroditi plodom“.

Štoviše, ukoliko promotrimo izjave saudijskog kralja, lako je uočiti njihovo neslaganje oko pojedinih bitnih stvari, primjerice, statusu Jeruzalema tj. riješenja palestinskog pitanja (pitanje opstojnosti Izraela kao države saudijski državni vrh već odavno ne dovodi u pitanje). Međutim, predsjedniku Trumpu saudijski stavovi i nisu pretjerano bitni. On nakon sastanka sa saudijskim princom jasno daje do znanja kako je SAD-u najvažnije imati glavi udio na saudijskom tržištu oružja kojim će se osigurati interesi američkih proizvođača, a time i otvaranje novih radnih mjesta. Sve je drugo sporedna stvar. Međutim, tako se pregovori na Istoku ne vode. Istoku smeta upravo započeta „era“ nove diplomacije, bez uobičajenih finih diplomatskih manira i uvažavanja davno usvojenih konvencija, i isključivo djelovanje s pozicije sile i vlastitog PR-a diplomatskih predstavnika.

Osim po pitanju Jeruzalema Saudijci su odbili razmotriti novi američki bliskoistočni plan i zadržali su svoj stav o istočnom Jeruzalemu i načelu „dviju država za dva naroda“, što je potpuno suprotno planu Trumpovog zeta Jareda Kushnera, koji nastoji, i što Trump snažno podupire, uspostaviti osovinu Izrael-Saudijska Arabija. Palestinsko pitanje očito će još dugo sprječavati formalno i javno strateško partnerstvo dviju zemalja u odnosu na suprostavljanje Iranu kao zajedničkom suparniku.

Drugo pitanje, koje opterećuje američko-saudijske odnose, isto je tako neposredno vezano uz Izrael. Naime, posljednje vrijeme u izraelskim analitičkim krugovima se sve češće i otvorenije izražava bojazan od pretjerano bliskih odnosa Jeruzalema i Rijada, najviše s pozicije velikih saudijskih ambicija u razvoju svog nuklearnog programa. Strah se svodi na mogućnost da Saudijska Arabija u ne tako dalekoj budućnosti stekne uvjete za proizvodnju atomske bombe. S obzirom kako Rusija želi u Saudijskoj Arabiji izgraditi prvu atomsku centralu i da Rijadu može pomoći u ovladavanju nuklearnom tehnologijom u civilne svrhe (to je samo korak do ovladavanja tom tehnologijom i u vojne svrhe), jasno je kako izraelski strah nije bez razloga. Jer tko Izraelu može jamčiti kako u određenoj budućnosti Saudijska Arabija iznova neće zauzeti oštru protuizraelsku politiku, tim prije, s obzirom  na njezine ambicije za vodećom ulogom u arapskom i muslimanskom svijetu uopće. Ukoliko ovome dodamo i saudijsku golemu financijsku moć kao preduvjet za pridobivanje nužnog intelektualnog potencijala za razvoj atomskog oružja (ako je to mogao jedan siromašni Pakistan zašto ne bi i moćna Saudijska Arabija!), ovo pitanje nikako nije bezrazložno. Washington podupire razvoj saudijskog nuklearnog programa ali samo do određene faze, a nikako se ne slaže s usvajanjem potpunog „nuklearnog ciklusa“ nužnog preduvjeta za proizvodnju atomske bombe (od proizvodnje i obogaćenja urana do prerade iskorištenog goriva).

Treće pitanje po kojem dvije strane ne mogu postići dogovor je odbacivanje od strane SAD-a saudijskih zahtjeva za otvorenim američkim uključenjem u jemenski sukob, u koji je Rijad duboko „zaglibio“ i iz kojeg on ne vidi izlaz koji bi mu omogućio očuvanje obraza ali i minimalnih nacionalnih interesa. Štoviše, umjesto nastavka prodaje svojih avio-bombi, Washington Rijadu predlaže nastavak traženja mirnog riješenja jemenskog sukoba. Drugim riječima – treba se dogovarati s pobunjenicima hutima. Čini se kako je Bijela kuća po pitanju jemenskog sukoba zauzela poziciju UAE koja se temelji na „tihoj“ podjeli Jemena na sjeverni i južni dio (tako je to svojedobno i bilo) i pokretanju pregovora o primirju, pri čemu bi južnojemenske luke, nužne za daljnji prodor u Istočnu Afriku, nadzirao Abu Dhabi. S takvim se planom Rijad nikako ne slaže.

Još je jedno „teško“ pitanje između SAD-a i Saudijske Arabije – sirijski sukob – u kojem Rijad gotovo da ostaje izvan pregovaračkih okvira o budućnosti te zemlje jer snage koje on podupire na terenu trpe poraz za porazom. Posljednji primjer bio je „pad Istočne Gute“ (kao najsnažnijeg i po Damask najopasnijeg teritorija pod nadzorom oružane oporbe) u ruke predsjednika Assada gotovo bez ispaljenog metka, usprkos američkim obećanjima o pomoći očuvanja te oporbene enklave izvan dosega vlade u Damasku. (Prisjetimo se samo nedavne oštre retorike između diplomatskih i vojnih krugova Rusije i SAD-a po tom pitanju.) Štoviše, SAD više ne mogu jamčiti niti zaštitu preostalih prosaudijskih oružanih elemenata u posljednjoj velikoj zoni deeskalacije, onoj u regiji Idlib, s obzirom na postignute rusko-tursko-iranske sporazume (o čemu više uskoro), prema kojima će dominantnu ulogu i utjecaj tamo imati Ankara. Naravno, Washington nije namjerno odustao od potpore prosaudijskim snagama u tom dijelu Sirije. On se rukovodio čistom vojnom i političkom logikom koja je upućivala na prevelike rizike takvog koraka, prije svega po svoj ugled, jer Bijeloj kući i Pentagonu nije niti na kraj pameti zaratiti s Rusijom, Turskom ili Iranom zbog saudijskih interesa u toj zemlji. Osim toga, ni Pentagon ni State Department nemaju nikakav utjecaj na prosaudijske islamističke oružane formacije i dugoročno ih uopće niti ne žele jer su po ideološkoj matrici ionako usmjerene protuamerički. One mu sada koriste jedino zbog njihovog suprostavljanja sirijskoj vojsci, a time i Rusiji, ali i to je još samo kratkoga vijeka.

Zato, kada govorimo o nedavnoj Trumpovoj senzacionalnoj izjavi o skorom povlačenju američke vojske iz Sirije pod lozinkom „pobjede protiv „IS“, usprkos današnjim i jučerašnjim izjavama pojedinih visokih dužnosnika iz Pentagona kako će Amerikanci i dalje ostati u Siriji ne treba ju sagledavati olako, kao samo još jednu u nizu Trumpovih „luckastih“ izjava kojima on privlači medijsku pozornost. Iako Trump, kao iskusan biznismen takve izjave može davati s ciljem dezinformiranja geopolitčkih protivnika, ipak sam dojma kako ovaj put to nije tako. Američka vojska, koja u Siriji broji oko 2000 vojnika, počela je brojiti i prve ljudske žrtve u svojim redovima, bilo kao razultat početih gerilskih napada, bilo onih klasičnih – terorističkih. To se prije svega odnosi na zonu grada Manbija koja je pod nadzorom američkih i kurdskih snaga, čije povlačenje istočno od Eufrata sve ultimativnije zahtjeva Ankara (sukladno obećanju datom joj još u vrijeme Omabine administracije ali i činjenice da je Manbij gotovo u cjelosti većinski arapsko-sunitski grad koji nikada nije bio dio kurdskih enklava ili njihovih teritorijalnih planova za budućnost). Amerikanci su prošli tjedan „u pomoć“ pozvali Francuze čiji se predsjednik Macron spremno odazvao i odmah najavio slanje francuskih snaga u Manbij. Međutim, francuski specijalci su u Manbiju već odavno, skupa s američkim, pa nije jasan ovaj igrokaz Washingtona i Pariza, osim, ukoliko se američki vojnici uistinu ne namjeravaju s tog područja i povući i tako ublažiti Erdoganov gnjev. Jer Ankara po tom pitanju igra vrlo lukavo: njoj ne pada na pamet turskom vojskom napadati američke vojnike (s Francuzima to može biti malo drugačije) već na tom području gomila sebi odane sirijske oporbene snage iz zone nedavno osvojene kurdske enklave Afrin (u operaciji „Maslinova grana“), ali i one proturske borce koji se sada na sirijski sjever autobusima prevoze iz Assadu predane Istočne Gute. Prošlotjedni napadi na američke vojnike sa smrtnim ishodom vežu se najvjerojatnije uz njihove aktivnosti, a što je nemoguće dokazati, a još je manje moguće dokazati turske instrukcije u tom smjeru.

S druge strane, potpuno povlačenje Amerikanaca iz Sirije nerealno je s pozicije njihovog suprostavljanja širenju utjecaja ne Irana (Iran je samo maska u toj velikoj igri jer je Teheran i prije izbijanja sirijskog građanskog rata u toj zemlji imao najveći utjecaj pa to nikome nije smetalo), već jedino i ponajprije Rusije, i to ne samo u Siriji već na čitavom Bliskom istoku.

Nastavak shizofrene američke vanjske politike, kontroverznih izjava najviših državnih dužnosnika pa njihovih demantija, prijetnji strašnom uporabom sile (poput one prema Sjevernoj Koreji) do naglog pristajanja na političke i diplomatske pregovore, sve više i sve dramatičnije utječu na ugled vanjske politike SAD-a i u bliskoistočnoj regiji. Ona je ionako dodatno uzdrmana Trumpovom prosinačkom odlukom o priznanju Jeruzalema kao izraelskog glavnog grada, ali i ne pronalaženju čvrstih saveznika po pitanju revizije iranskog nuklearnog sporazuma (ukoliko izuzmemo Izrael i arapske monarhije Perzijskog zaljeva). Suprotno padu američkog utjecaja u regiji, raste utjecaj Rusije, gotovo kao po zakonu o spojenim posudama.

O tome najbolje svjedoči činjenica kako više nitko u regiji ne spominje nužnost Assadovog odlaska s vlasti, uključno i samu Saudijsku Arabiju. Tako je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman u intervjuu novini „The Time“ izjavio slijedeće: „Bashar će ostati. Ja mislim, kako je u njegovom interesu ne dozvoliti Irancima činiti sve što požele.“ Pri tom je izrazio želju da „američka vojska i dalje ostane u Siriji u srednjoročnom razdoblju, a možda i na dugi rok“. Drugim riječima, bez američke vojne nazočnosti u Siriji nema niti mogućnosti za ostvarenje minimalnih saudijskih interesa u toj zemlji.

A Assadov ostanak na čelu šefa države već se uzima kao fakt. Najbolji primjer je činjenica kako će grupa arapskih zemalja, 15. travnja, na samitu Arapske lige u Saudijskoj Arabiji, zatražiti povratak Sirije u članstvo te organizacije iz koje je izbačena 2011.g. Radi se o Maroku, Alžiru, Egiptu, Palestini, Libanonu, Iraku, Kuvajtu, Omanu i Mauritaniji tj. o čak 9 država iz te organizacije  od njih ukupno 22. I baš svima je potpuno jasno kako iza ove promjene stava o Siriji i Assadovoj budućnosti ne stoji nitko i ništa drugo osim Rusije i njezine vojne angažiranosti na strani Damaska. Ukoliko se tome pridoda i suglasje između Moskve, Ankare i Teherana po pitanju Sirije, stvar je i više nego jasna. Čelnici triju država – Putin, Erdogan i Rouhani –  naglasak stavljaju na taktički, a ne na strateški savez svojih zemalja, i to ih čini uspješnim. A prekjučerašnja izjava turskog predsjednika Erdogana da se tursko-ruski savez, citiram, „kali kao čelik“ usprkos provokacijama vanjskih sila, kao i pristajanje vječno ratobornog Irana na rusko-tursku poziciju da se sirijska kriza mora riješiti isključivo političkim pregovorima a ne vojnim putom, o tome najbolje i svjedoče. Novi savez triju država ima puno veći potencijal nego što je to samo sređivanje stanja u Siriji. Rusija, Turska i Iran, kako je to rečeno u članku The Washington Posta od 4. travnja (https://www.washingtonpost.com/world/iran-russia-and-turkey-meet-over-syrias-future-as-trump-mulls-troop-withdrawal/2018/04/04/c607e27c-3770-11e8-af3c-2123715f78df_story.html?utm_term=.ef60774362d1) upravo rišu obrise novog Bliskog istoka.

Yinion zaključuje, kako je cijeli arapski svijet kandidat za disolucije zbog svoje unutarnje podjeljenosti i vanjskih pritisaka, što je šansa koju Izrael ne smije propustiti. I po svemu sudeći nije je propustio nego ju je iskoristio do krajnjih granica i za sebe, u ovom povijesnom trenutku, bez puno buke i egzibicionizma pribavio neprocjenjive geopolitičke dobitke.

Višegodišnjim bliskoistočnim ratovanjima i preslagivanjima moći  Izrael je  izgubio svoje najveće i najopasnije neprijatelje, a da se od 1982. godine, zapravo, nije direktno sukobio ni s jednom organiziranom vojskom arapskoga svijeta.

Teško je, stoga, izbjeći zaključak koji se logički nameće, da je Izrael asimetričnim djelovanjem, koristeći političke i vojne instrumente i slabosti neprijatelja,  uništio  sve svoje potencijalne  protivnike  osim Irana,  koji, objektivno, za njega iz više razloga ne predstavlja dugoročnu ugrozu bez obzira koliko to danas izraelska politika  iz svojih i američkih interesa pokušava  drugačije prikazati.

No takav odnos snaga i  bliskoistočna geopolitička slika nije nastala spontano i slučajno nego je rezultat smislene i dugoročne izraelske politike uz potporu SAD-a i njegovih saveznika. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne, nefunkcionalne, paradržavne tvorevine, razdirane unutarnjim sukobima i regionalna fragmentacija, savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine.

On je sadržan u studiji „Strategija za Izrael tijekom 80-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona. Studija  je objavljena na hebrejskom od strane „The World Zionist Organization“ iz Jeruzalema zapravo njihovog“  Department of Publicity“ u  glasilu „Kivunim“ Journal for Judaism and Zionism; Issue No, 14- Winter, 5742, February 1982, izdavača Yoram Becka, odobreno od izdavačkog vijeća u sastavu Eli Eyal, Yoram Beck, Amnon Hadari, Yohanan Manor i Elieser Schweid. Puni naziv izvornika potrebito je navesti jer u izraelskoj politici i publicistici  postoje tendencije negiranja postojanja toga dokumenta ili pak,  omalovažavanja njegovog utjecaja na dugoročnu izraelsku politiku. U pojedinim izraelskim izvorima  tvrdi se kako je riječ o krivotvorini i novom  obliku  zloglasnih „Protokola Sionskih mudraca“,  ili se tvrdi  da je Yinon bio državni službenik preniske razine da bi bio u mogućnosti  kreirati  izraelsku strategiju.

No u svakom slučaju ostaje činjenica da je studija uistinu objavljena u navedenoj publikaciji Svjetske cionističke organizacije, da sadrži savršen pregled odnosa na Bliskom istoku i stanja u arapskom svijetu i njihovim državama,  što je moglo biti sačinjeno samo uz pomoć informacija čistog obavještajnog karaktera i da su se događaji uistinu u slijedećim desetljećima odvijali u skladu s onim što je navedeno u studiji potpisanoj od strane Odeda Yinona, tko god ju je sačinio.  Uostalom, ni Ralph Peters – tvorac glasovite studije „Blood Borders“, objavljene u srpnju 2006. godine u časopisu američke kopnene vojske i zrakoplovstva „Armed Forces Journal“, koji je zagovarao i anticipirao  raspad arapskih država po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama, nije bio visoki državni službenik nego umirovljeni pukovnik američke  vojne obavještajne  službe. U oba slučaja nije riječ o  ljudima iz vrhova izraelske ili američke politike, nisu  oni ni osobiti bistri politički mislioci, ni proroci i vidovnjaci,  nego, jednostavno, pogodne osobe kojima je državna administracija preko svojih obavještajnih agencija dostavila projekcije budućih planova i temeljem njih mogućih varijanti zbivanja. I ustinu, sve se odvijalo upravo onako kako je naznačeno u tim analizama. To se čini djelomično zbog psihološkog djelovanja na protivnike i njihovu mogućnost procjene objektivne situacije,  jer sasvim je sigurno da je Yinonova studija već slijedećih dana bila na stolovima administracija svih arapskih prijestolnica,  a dijelom zbog  pripreme vlastitih stručnih i političkih krugova koji donose odluke o  novim strateškim  promišljanjima. Često se takvi radovi, potom, nakon stručnih publikacija dijelom ili u cijelosti pripuštaju masovnim medijima radi postupne pripreme javnosti na ono što se planira u budućnosti.

Studiju je  pak,  na engleski preveo i javno obznanio izraelski disident  Israel Shahak, koji je bio prosefor sa  Hebrew University  u  Jeruzalemu.

Prof.  Shahak tvrdio je tada kako je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete, iznesena u Yinonovoj studiji, postala sastavni dio izraelske strateške misli, što je u stvarnosti potvrđeno  daljnjim razvojem događaja nakon drugog zaljevskog rata i rušenja Saddama Husseina 2003.godine,  kada je iskazana potpuna  sukladnost američke i izraelske geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.

Daleko je najzanimljiviji  i za sadašnji trenutak aktualan dio koji analizira arapski svijet. Za njega Yinonova studija iz 1982. godine  navodi: “Arapski muslimanski svijet nije glavni problem s kojim ćemo se suočiti u 80-ima, unatoč činjenici da on kratkoročno predstavlja glavnu prijetnju Izraelu zbog svoje rastuće vojne moći. Ovaj svijet, sa svojim etničkim manjinama, svojim frakcijama i unutarnjim krizama koji je zapanjujuće samodestruktivan, kao što možemo vidjeti u Libanonu, nearapskom Iranu i sada, također, u Siriji (tadašnja u krvi ugušena pobuna protiv vladavine Hafeza al-Assada-op. autora), ne može se uspješno nositi sa svojim temeljnim problemima i stoga ne predstavlja stvarnu ugrozu državi Izrael na duže staze, nego samo kratkoročno jer njegova vojna moć raste rapidnom brzinom.“

Studija, dalje, savršenom preciznošću utvrđuje slabosti arapskog svijeta koje postoje  i dan danas: “Dugoročno, arapski svijet neće moći opstati unutar svog sadašnjeg okvira na područjima koja nas okružuju bez prolaska kroz prave revolucionarne promjene. Muslimanski arapski svijet je izgrađen kao privremena kuća od karata koju su sastavili stranci (Francuska i Velika Britanija 20.-ih godina,  ne uzimajući u obzir želje i potrebe stanovnika). Arbitrarno je podijeljen u 19 država, od kojih su gotovo sve kombinacija različitih etničkih i vjerskih skupina koje su u međusobnom neprijateljstvu, tako da se svaka arapska muslimanska država danas suočava s unutarnjim socijalnim destrukcijama, a u nekima već bijesne građanski ratovi.“

Analizirajući vojne potencijale arapskih protivnika Yinon navodi: “Sve ove države imaju snažne vojske ali postoji  problem. Sirijsku vojsku danas uglavnom čine suniti, dok časničke pozicije drže Alaviti, a iračkom vojskom, sačinjenom od većinskih šijita, upravljaju sunitski zapovjednici. To je dugoročno gledano izuzetno važno jer neće zadržati odanost vojski dugo vremena, osim kada je riječ o jedinom zajedničkom nazivniku – neprijateljstvu prema Izraelu, no danas i to postaje  nedovoljno za održanje ustroja tih vojski.“

Dio o pregledu stanja arapskih država  Yinon zaključuje konstatacijom: “Žalosna i olujna situacija okružuje Izrael i za njega stvara izazove, probleme i rizike, ali i otvara nove prilike prvi put od 1967. godine. Šanse i prilike koje su propuštene tada, nakon šestodnevnog rata, postat će ostvarive u 80.-ima u mjerama i proporcijama koje danas ne možemo ni zamisliti.“

Ovime Yinonova studija nedvosmisleno ukazuje kako će se izraelska strategija u budućnosti nedvojbeno zasnivati na maksimalnom iskorištavanju svih slabosti neprijateljskih arapskih država, koje će biti iskorištene protiv njih u cilju njihove disolucije i eliminiranja njihove opasnosti za izraelsku državu.

U drugom dijelu studije Yinon taksativno nabraja izraelske ciljeve i prioritete u narednom razdoblju,  a oni se pak,  savršeno poklapaju sa svime što je gotovo četvrt stoljeća kasnije, u svojoj zlosutnoj viziji rješavanja bliskoistočnih problema uobličenoj u analizu „Blood Borders“, iznio američki pukovnik Ralph Peters.

Yinonova studija signalizira kako se u budućem razdoblju pred izraelskom strategijom ostvaraju nove mogućnosti koje je potrebno iskoristiti da bi se izraelska država uoopće održala. Yinon navodi: “Danas se iznenada suočavamo s golemom prilikom za preobrazbu situacije u našu korist i to moramo učiniti u razdoblju nadolazećeg desetljeća, inače nećemo preživjeti kao država.“ Studija razlikuje zapadnu frontu i istočnu frontu sučeljavanja s arapskim sukobima. Glede zapadne fronte, u kojoj se nalazi Egipat kao najmoćnija država Sjeverne Afrike, izražava se teza da je mirovni sporazum iz Camp Davida, kojim su uspostavljeni diplomatski odnosi Egipta i Izraela i nakon kojeg je Izrael vratio Egiptu Sinaj i pojas Gaze, zapravo, Izraelu vezao ruke i umanjio njegove opcije djelovanja, kao rezultat lukave politike, tada, od egipatskih islamista već ubijenog egipatskog predsjednika Anvara al- Sadata. Navodi se da Izrael u odnosu prema Egiptu više nema mogućnost izravnog djelovanja pa je, stoga, „na raspolaganju ostala samo neizravna opcija“ ili drugim riječima ono što se danas naziva hibridno djelovanje. Računa se na unutarnje egipatske podjele između sunitske većine i kršćanske manjine koja čini 10 posto egipatskog stanovništva i na jačanje islamističkog ekstremizma. Zaključuje se kako Egipat više nije vodeća politička sila u arapskom svijetu upravo zbog sklopljenog mira s Izraelom i zbog teške gospodarske situacije u kojoj se nalazi, te ne može više direktno  utjecati na izraelske strateške pozicije. No u slučaju potrebe i otvorene mogućnosti, studija preporuča djelovanje k teritorijalnom razbijanju Egipta na različita zemljopisna područja prema vjerskim i sektaškim razdjelnicama.

Dakle, iako zaključuje da će se Egipat držati mirovnog sporazuma, Yinonova studija neizravno upućuje na potrebu povreme destibilizacije prilika u toj državi kada se god za Izrael ukaže prilika, kako Egipat ne bi postigao razinu vojne i političke moći koja bi mogla parirati izraelskim interesima. Sasvim je izvjesno kako je i tzv. arapska revolucija i dolazak na vlast islamističkih političkih snaga, i naknadni vojni udar jedan od tih planiranih, povremenih, hibridnih udara po Egiptu. Ovaj iz 2011. godine, Egipat je glede ekonimije, političke stabilnosti i vojne moći vratio unazad barem 20-ak godina. U praksi,  izraelsko neizravno djelovanje prema Egiptu, kako ga naziva Yinon, u slijedećim desetljećima značilo je i stalno vršenje pritiska na američke saveznike da Egiptu u sklopu svoje vojne pomoći  ne isporučuju oružne sustave koji bi mogle dovesti do vojnog pariteta s Izraelom. Tako je Egipat mogao od SAD-a nabaviti borbene zrakoplove F-16 ali nikada nije mogao dobiti F-15 Eagle. Mogao je nabaviti tenkove Abrams verzije M1 A1 pa čak i pokrenuti licencnu proizvodnju, ali nikada nije mogao dobiti usavršenu verziju M1A2. Još jedan od osigurača za Izrael su odredbe mirovnoga sporazuma koje se odnose na Sinaj, prema kojima Egipat na njemu, iako je to sastavni dio egipatskog teritorija, ne smije dovesti teža oklopna vozila, uključno i tenkove. Tako i dan danas u ratu protiv islamističkih terorista na Sinaju Egipat na to područje ne smije dovući ozbiljnije oklopne snage već se koristi oklopnim vozilima redarstvene namjene i kao najtežim vozilima – oklopnim  transporterima M-113, slabe oklopne zaštite i borbenim vozilima pješaštva YPR765.

Glede istočne fronte, kako je naziva Yinonova  studija, navodi se kako se ona „površinski gledano čini problematičnijom, no zapravo je manje komplicirana od zapadne frotne iako se na njoj odvija većina ključnih događaja.“ U daljnjem tekstu Yinon  izričito i neskriveno ukazuje: “Sadašnja razgradnja Libanona u pet provincija služi kao presedan za pokretanje u tom smjeru čitavog arapskog svijeta, uključujući Egipat, Siriju, Irak i cijeli arapski poluotok. Disolucija Sirije i Iraka u etnički i vjerski podjeljena područja, kao što je to slučaj u Libanonu, za Izrael je na istočnoj fronti dugoročni cilj, dok je slamanje  vojne moći tih država primarni, kratkoročni cilj. Sirija će se raspasti u skaldu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko državnih entiteta, kao što je to slučaj u današnjem Libanonu, tako da će šijitski alaviti držati njegovu obalu, suniti posebni državni entitet na alepskom području i drugi sunitski entitet na području Damaska. Druzi bi, također, mogli uspostaviti svoj entitet, možda čak, svakako u Hauranu na jugozapadu Sirije, a možda čak i na sjeveru Jordana. Ovakvo stvanje bit će jamstvo mira i sigurnosti na tom području za dugo vremena i taj cilj je već danas u našem dosegu djelovanja.“ Zapanjujuća je činjenica kako je ovo napisano na samom početku 80.-ih godina prošlog stoljeća, a da se događaji na terenu danas odvijaju gotovo potpuno sukladno  opisanom, za Izrael poželjnom razvoju zbivanja. Kako očito nije riječ ni o kakvom vidovnjaštvu, jedino objašnjenje je da je izraelska i američka politika, temeljem pravilne prosudbe zasnovane na točnim obavještajnim informacija, svojim djelovanjem zbivanja usmjeravala upravo u smijeru kakav je priželjkivala Yinonova studija.

U svezi  Iraka Yinon je još eksplicitniji i njegova predviđanja su uistinu šokantno potpuno identična današnjoj situaciji na terenu. Navodi se: “Irak, bogat naftom s jedne strane, a s druge strane duboko podijeljen iznutra, nameće se kao najbliži kandidat za iraelske ciljeve. Njegov  raspad za nas je još važniji nego disolucija Sirije jer je Irak daleko jači od Sirije. Kratkoročno gledano, iračka gospodarska i vojna moć Izraelu predstavlja najveću prijetnju, no iračko-iranski rat ipak će ga oslabiti, podijeliti na unutarnjem planu i uzrokovati slom kod kuće, čak i prije nego što bude u stanju protiv nas organizirati borbu na širokoj fronti. Svaka vrsta međusobnog sukoba kratkoročno gledano će nam pomoći i skratiti put do najvažnijeg cilja – razbijanje Iraka na odvojena  područja s različitim denominacijama kao u Siriji i Libanonu. Podjela Iraka na provincije po etničkim  i vjerskim razdjelnicama je moguća, pa će na području Iraka postojati barem tri ako ne i više država oko gradova Basre, Bagdada i Mosula. Posebice će se šijitska područja na jugu pokušati odvojiti od sunitskog i kurdskog sjevera. To je moguće jer će sadašnji iračko-iranski sukob samo dodatno produbiti postojeću polarizaciju.“ Zaključuje se kako je cijeli arapski svijet kandidat za disolucije zbog svoje unutarnje podjeljenosti i vanjskih pritisaka, što je šansa koju Izrael ne smije propustiti. I po svemu sudeći nije je propustio nego ju je iskoristio do krajnjih granica i za sebe, u ovom povijesnom trenutku, bez puno buke i egzibicionizma pribavio neprocjenjive geopolitičke dobitke.

Mario Stefanov: IZRAEL – JEDINI DOBITNIK BLISKOISTOČNIH RATOVA (2)

 

 

 

 

 

 

 

Nastavljamo s izvrsnom analizom Maria Stefanova, čiji smo prvi dio objavili 19. ožujka. Za one koji je nisu pročitali, mogu to učiniti i klikom na slijedeći link.

Izrael je koristio svaku, i najmanju slabost  arapskoga svijeta u svoju korist. Slijedeći destabilizirajući faktor u razjedinjavanju Arapa i uništenju njihovih država nakon izbjegličkih palestinskih organizacija koje Izrael iskoristio za svoje ciljeve, je islamistički ekstremizam. Bilo bi potpuno nerazumno,  gledano s izraelskih pozicija, ne iskoristiti ga i uz pomoć njega ne umanjiti moć Izraelu najopasnijih arapskih država ili ih čak razoriti. Bezbroj je indicija o tihoj suradnji i u najmanju ruku suživotu Izraela i sunitskih islamističkih i terorističkih organizacija uključujući i ISIL. Logično, jer nikakva „Al-Qaed“ ili ISIL i slične umotvorine „holdinga“ islamističkog terora, dugoročno gledano ne mogu ugroziti izraelsku državu. Oni jednostavno nemaju tu moć kakvu su imale nacionalne arapske države, kao što su bile  Sirija ili Irak,  s organiziranom državnom vojnom silom, opremljenom suvremenim oružnim sustavima. Izraelska politika je procijenila kako je za opstanak izraelske države i geoprojekciju njezinih geopolitičkih ali i ekonomskih interesa na Bliskom istoku, povoljnije biti okružen većim brojem neregularnih vojnih postrojbi različitih islamističkih organizacija, nego neprijateljskim arapskim državama s konvencionalnim,  dobro organiziranim i opremljenim vojskama, koje su stalno iskazivale namjeru razvijanja vlastitih raketnih i nuklearnih programa  i u tom smjeru  poduzimale  konkretne poteze. Indikativno, ni islamističke vojne formacije, uključno i ISIL, ne pokazuju za sada nikakav interes udariti po državi koja bi temeljem njihove uvrnute i morbidne ideologije trebala biti njihov najveći nevjernički neprijatelj. Razlog tomu se ne krije samo u izuzetnoj vojnoj moći i sposobnosti Izraela, nego je rezultat dugotrajnog, upornog i konzistentnog djelovanja izraelske strategije. Izraelske obavještajne službe u šaci drže islamističke i terorističke organizacije i vješto njima manipuliraju, koristeći ih za svoje ciljeve i otklanjajući njihovu opasnost po izraelsku državu. Istovremeno, te su organizacije kroz islamske revolucije arapskoga proljeća razorile sve arapske države koje su mogle svojom vojnom silom ugroziti Izrael.

Izraelska strategija provodi se kontinuirano godinama, bez obzira koja je stranka u toj zemlji trenutačno na vlasti, a povijesni uvid jasno ukazuje na postupno i nezaustavljivo jačanje izraelskih strateških pozicija.

Davne  1948. godine, već samo proglašenje države Izrael  izazvalo je vojni napad svih tada postojećih arapskih država, koje su svojim vojskama nahrupile na teritorij na kojem je proglašena nova država. Izraelske snage uspjele su ih odbiti iako je u jednom trenutku Izrael bio gotovo presječen na pola. Izraelski preventivni ratovi 1956. godine, zajedno s francuskim i britanskim trupama koje su pokušale vratiti u svoje ruke Sueski kanal, i 1967. godine, nakon kojeg je Izrael okupirao egipatski Sinaj, pojas Gaze i zapadnu obalu rijeke Jordan, sirijsku golansku visoravan i zauzeo Jeruzalem, pokazali su razjedinjenost i vojnu nemoć arapskih država.

Svo to  vrijeme postojala je logistička potpora Izraelu od strane SAD-a i američko aktivno političko djelovanje na bliskoistočnim prostorima, koje se nastavlja i danas. Održavanje opstojnosti Izraela i njegova sigurnost, strateška je odrednica američke bliskoistočne politike.  Kombinacijom američkog i izraelskog vojnog i političkog djelovanja slomljena je arapska vojna moć i umanjen značaj ideje panarabizma, kao sile, koja je do tada u velikoj mjeri oblikovala politike arapskih vlada. Još 1948. godine arapske su države jednoglasno odbacile rezolucije  UN-a  i golom vojnom silom pokušale spriječiti uspostavu i održanje izraelske države. Godine 1982., kada su Izraelci napali Libanon, zauzeli njegov glavni grad Bejrut i protjerali palestinske oslobodilačke organizacije predvođene PLO -om, reakcije arapskih država bile su iznenađujuće suzdržane. Kada se u jednom trenutku, tijekom šestodnevnog arapsko-izraelskog rata 1967. godine pojavila sumnja da Amerikanci neposredno podržavaju Izrael,  diljem arapskoga svijeta oko američkih diplomatskih predstavništava organizirani su prosvijedi. No dvadesetak godina kasnije, 1986. godine, kada su Amerikanci izvršili zračne napade po libijskom Tripoliju, ništa se slično nije dogodilo. Izravni američki napad na jednu arapsku prijestolnicu izazvo je ravnodušnost u drugim arapskim glavnim gradovima. Usporedo je slabila i arapska potpora Palestincima i njihovoj borbi za svoju državu.

Potpuno je jasno kako je Izrael asimetričnim djelovanjem, koristeći političke i vojne instrumente, uništio  sve svoje potencijalne  protivnike osim Irana, koji, objektivno, za njega iz više razloga ne predstavlja dugoročnu ugrozu bez obzira koliko to danas izraelska politika  iz svojih i američkih interesa pokušava drugačije prikazati.

Izraelska politika u potpunoj je suglasnosti i koordinaciji sa strategijom SAD-a. Na kraju dolazimo do činjenice, da 1948. godine, kada su započela za izraelsku i američku politiku relevantna ratna zbivanja na bliskoistočnim prostorima, SAD gotovo nije imao svojih vojnika na arapskom tlu.  Bliski američki saveznik, Velika Britanija, svoje trupe je tijekom kasnih 60.-ih i ranih 70.-ih godina  gotovo u cijelosti povukla s bliskoistočnih prostora tijekom operacije „povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza“. Američki i britanski savjetnici nalazili su se u Jordanu, Maroku tijekom 70.-ih i 80.-ih godina, ali ne i operativne vojne postrojbe.  Nakon listopadskog rata 1973. godine, kada je Egipat iz sovjetskog prešao u američki  tabor i potpisao mirovni ugovor s Izraelom, američki vojni savjetnici, američko naoružanje i oprema preplavili su Egipat, a nazočnost operativnih američkih postrojbi na egipatskom tlu održavana je učestalim zajedničkim vojnim vježbama, od kojih su najveće bile pod nazivom „Bright Star“. Nakon prvog Zaljevskog rata američke su snage osigurale svoju vojnu prisutnost u Saudijskoj Arabijii, zaljevskim monarhijama, a nakon terorističkog napada u New Yorku   i početka rata protiv terorizma, Amerikanci su prisutnost svojih vojnih postrojbi protegnuli diljem sjeverne Afrike i Bliskog istoka – od Maroka na zapadu, do Afganistana na istoku. Sada se, pod agendom  borbe protiv terorizma, premiještaju u Subsaharsku Afriku. Američka i saveznička vojna nazočnost na području MENA-e je trenutno u punom zenitu, a time i politički utjecaj, čemu, uostalom, i služi vojna moć kao instrument politike.

Sasvim je jasno kako su dobitnici bliskoistočnih ratova u njihovom povijesnom kontinuitetu od 1948. godine do danas SAD i njegovi saveznici.  Amerikanci su po čitavom teritoriju Bliskog istoka uspostavili vojne baze i rasporedili vojne postrojbe koje osiguravaju njihov politički  utjecaj. Izrael je tijekom tih ratova izgubio sve opasne neprijatelje, organizirane arapske države koje su imale sposobnost njegovog političkog i vojnog ugrožavanja. Paralelno, arapski svijet potonuo je u islamistički ekstemizam i međusobne beskrajne sukobe po etničkim, vjerskim i sektaškim crtama razdvajanja.

Početni arapsko-izraelski rat  pretvorio se u arapsko-arapski rat i arapsko-iranski rat, u kojima, da traju i 100 godina neće biti pobjednika, niti će suniti uspjeti istrijebiti šijite, niti je moguća obrnuta situacija. Slijedom potpore šijitskoj strani u sukob je involviran i nearapski Iran, koji je ostao jedini potencijalno barem kratkoročno  opasni   protivnik Izraela. Njegovo uvlačenje u rat sa sunitskim arapskim svijetom, stoga, Izraelu više nego odgovara, bez obzira što iranska upletenost jača Izraelu neprijateljski libanonski Hezbollah. U konačnici i Iran i Hezbollah ratovanjem gube snagu koju bi mogli upotrijebiti protiv Izraela.

Mora se priznati,  kako je u posljednjih pola stoljeća izraelska politika, uz pomoć američke, uspjela maestralno pokrenuti sve zatomljene proturječnosti arapskoga svijeta, sučeliti njegove različite etničke, vjerske i  sektaške sastavnice, i potom ih oblikovati u sukob malih arapsko-arapskih ratova i, napokon, u veliki, beskrajni, bliskoistočni rat koji je slomio najopasnije izraelske neprijatelje i   osigurao opstojnost izraelske države. Američko priznanje Jeruzalema, kao glavnog grada Izraela, samo je posljednji čin takve zajedničke američko-izraelske politike koja arapski svijet stavila u podređeni položaj. To su jasno iskazale  i mlake i nemoćne  reakcije arapskog svijeta na taj čin.

Nakon ovakovg sagledavanja strateške slike bliskoistočnih ratova u njihovoj povijesnoj dimenziji, može se ponovo odmrznuti slika ratovanja i nastaviti pratiti uzastopna preuzimanja nekakvih sela od strane ove ili one arapske frakcije. U svakom slučaju, iza pozornice gluposti svojih neprijatelja s punim se pravom smije Izrael i njegov američki saveznik.

No takav odnos snaga i  bliskoistočna geopolitička slika nije nastala spontano i slučajno, već je rezultat smislene i dugoročne izraelske politike uz potporu SAD-a i njegovih saveznika. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovog pretvaranja u bezopasne, nefunkcionalne paradržavne tvorevine, razdirane unutarnjim sukobima, i regionalna fragmentacija, savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine. On je sadržan u studiji „Strategija za Izrael tijekom 80.-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona, objavljenoj u publikaciji „Kivunim“, uprave svjetske cionističke organizacije u Jeruzalemu.  Studiju je  pak na engleski preveo i javno obznanio izraelski disident  Israel Shahak, koji je bio prosefor sa  Hebrew University  u  Jeruzalemu.

Prof.  Shahak tvrdio je tada, kako je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete, iznesena u Yinonovoj studiji, postala sastavni dio izraelske strateške misli, što je u stvarnosti potvrđeno  daljnjim razvojem događaja nakon drugog zaljevskog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine, kada je iskazana potpuna  sukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.

Mario Stefanov: IZRAEL – JEDINI DOBITNIK BLISKOISTOČNIH RATOVA (1)

 

 

Katarska televizija „Al Jazeera“ objavila je informaciju prema kojoj je u četvrtak, 22. ožujka, suglasno sinoćnjem dogovoru, počela evakuacija boraca islamske organizacije „Ahrar al-Sham“ i njihovih obitelji iz grada Harasta, u Istočnoj Guti, u blizini sirijskog glavnog grada Damaska. Oni će biti preveženi u sjevero-zapadnu regiju Idlib. Sporazum o evakuaciji sklopljen je između zapovjednika te oružane organizacije i sirijske vlade, uz posredništvo ruskog Centra za pomirbu sukobljenih strana u Siriji.

Evakuacija 1500 boraca i 6000 članova njihovih obitelji počela je u jutro, u 7:00 sati. Oni napuštaju Harastu uz sigurnosno jamstvo tamo raspoređenih ruskih vojnika, priopćio je predstavnik „Ahrar al-Shama“.

Sirijska vojska već je ranije objavila kako će borci, koji će željeti ostati u Harasti, morati položiti oružje i predati se vlastima, nakon čega će im se pružiti mogućnost dobivanja amnestije. Ukoliko to ne učine smatrat će ih se teroristima i prema njima će se postupati zakonom sile.

U trenutku evakuacije u Harasti se vjerojatno nalazi oko 20 tisuća stanovnika, a stvarni broj je nemoguće utvrditi.

Do sada je od strane sirijske vojske oslobođeno oko 70% teritorija Istočne Gute, koji je vojnim operacijama sirijske vojske  presiječen na tri dijela i nalazi se u njezinom potpunom i čvrstom okruženju. Proturska organizacija „Ahrar al-Sham“ u stvarnosti je kapitulirala bez boja i predala veliko naselje Harasta i njegov prigrad sirijskoj vojsci, u zamjenu za evakuaciju u Idlib. Istodobno, druga organizcija, prosaudijska „Jeish al-Islam“ još uvjek nastoji zadržati svoje položaje u najvećem naselju Istočne Gute, gradu Dumi. Pregovori s njihovim zapovjednicima se nastavljaju uz sudjelovanje predstavnika spomenutog ruskog Centra za pomirbu. Glavni zahtjev sirijske strane, postavljen islamističkim borcima, je predaja njihovog teškog naoružanja i oslobođenje svih zatočenih osoba.

U svezi ove vijesti, za komentar smo upitali glavnog urednika portala Geopolitka.news Zorana Metera. Evo njegovih razmišljanja:

Geopolitika.news još je krajem veljače predvidjela ovakav scenarij za riješenje stanja u Istočnoj Guti, slično onom iz plana oslobađanja istočnog Aleppa, koji se u glavnini odnosio na rusko-turski dogovor o evakuaciji proturskih snaga iz tog dijela grada, a svi preostali borci iz prosaudijskih islamističkih organizacija (de facto, povezanih s t.o. „Al-Qaidom“) koji nisu pristali na sporazum sa sirijskom vladom i pružanje amnestije bili su uništeni.

Glede najnovijih zbivanja u Istočnoj Guti moraju se povući paralele s dva bitna događaja:

Prvi je, prošlotjedno oštro upozorenje zapovjednika ruskih oružanih snaga generala Valerya Gerasimova kako će, u slučaju američkih napada na sirijsku vojsku i vladine zgrade u Damasku ruska vojska uzvratiti „uništenjem raketa, sredstava i platformi s kojih se lansiraju“. Radi se o odgovoru na samo dan ranije izrečenu oštru izjavu američke veleposlanice u UN-u Nikki Haley, kako će američka vojska, prema potrebi, u Siriji napasti ne samo sirijsku vojsku nego i sve one koji ju pomažu. Jasno je kako se pri tom vrlo jasno mogla iščitati poruka Rusiji. Izostanak ruskog diplomatskog odgovora na tako oštru izjavu tj nastavka međusobnog „rata priopćenjima“, i prepuštnje odgovora glavnom zapovjedniku ruskih oružanih snaga predstavljao je jasan stav Moskve kako tako nešto ne dolazi u obzir, osim, ukoliko SAD ne želim ući u otvoreni rat s Rusijom. A to je ono jedino što SAD uistinu ne želi, ne samo po pitanju Sirije. Nakon tog događaja i odmah je i počela ubrzana evakuacija civilnog stanovništva iz Istočne Gute u Damask, a što su prije toga sprječavali islamistički borci pucajući po uspostavljenim koridorima za evakuaciju civila, koji su im potrebni kao “živi štit” od napada sirijske vojske;

drugi događaj je, onaj, povezan s turskim osvajanjem sjevero-zapadnog sirijskog kantona Afrin, naseljenog Kurdima, i nedavnim ulaskom proturskih sirijskih snaga u njegovo istoimeno administrativno središte. Rezultat je to, prije svega, rusko-turskog dogovora „iza kulisa“ (uz pasivan pristanak SAD-a, koji se sada nadaju kako Turska neće nastaviti svoje operacije na grad Manbij i dalje sjeverom Sirije istočno od Eufrata, do granice s Irakom), na prošlotjednom sastanku turskog ministra vanjskih poslova M. Cavushoglua s ruskim kolegom S. Lavrovom u Moskvi.

Turska vodi vrlo lukavu politiku. Ona je pristala na povlačenje dijela svojih postrojbi iz Istočne Gute u zamjenu za omogućavanje osvajanja Afrina, ali pojedine proturske oružane organizacije i dalje se bore u preostalom – neoslobođenom dijelu Istočne Gute. Za pretpostaviti je kako će Turska upravo preko njih dalje trgovati s Rusima u zamjenu za osiguranje turskog nadzora u regiji Idlib i sprječavanje pada te regije u ruke Damaska. S obzirom da je fokus međunarodnih organizacija, prije svega UN-a, nakon nedavne rezolucije o primirju i dostavi humanitarne pomoći primarno usmjeren na Istočnu Gutu zbog geopolitičkih razloga (čitaj: američkih interesa da rusku i sirijsku vojsku permanentno drži u napetosti u predgrađu samog glavnog grada, uz postojan politički pritisak i prijetnje vojnim napadima ukoliko sirijska vojska uporabi kemijsko oružje (pojedini analitičari upravo to smatraju jednim od ciljeva afere Skripalj u Velikoj Britaniji) i tako onemogući njihovo djelovanje istočno od Eufrata, gdje Amerikanci posredstvom prokurdskih snaga SDF drže ključna nalazišta nafte i nastoje formirati paralelnu vlast neovisnu od Damaska), Moskva je, vjerojatno, primorana, u većoj mjeri nego što bi to željela, činiti ustupke Ankari. Osim toga, „u zraku visi“ i stalna mogućnost popravka američko-turskih odnosa, nakon što 1. travnja na čelnu poziciju State Departmenta zasjedne bivši direktor CIA-e Mike Pompeo. Moguće je da se dvije zemlje dogovore o zajedničkom vojnom nadzoru Manbija, što je i bio nedavni Erdoganov prijedlog sada već smjenjenom državnom tajniku Rexu Tillersonu, oko čega se on navodno suglasio. Pitanje je što će o svemu tome kazati Pompeo, nakon što mu idući tjedan u posjet dođe turski ministar Cavushoglu.

Zbog toga Rusi nemaju komoditet prepuštanja događaja slučaju, već radije s Turskom ubrzano dogovaraju onakve uvjete koji im, iako ne u punom obujmu, omogućuju osiguravanje nužnih nacionalneih interesa u zapadnom dijelu Sirije, gdje se i nalaze njihove dvije vojne baze, a uz to bi očuvali nadzor i nad glavnim gradom Damaskom, koji je sada i pod neposrednom zaštitom ruskih protuzračnih snaga, ali i prilično „nakrcan“ ruskim vojnicima. Ne treba zaboraviti niti, da je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov prije tjedan dana oštro kritizirao američku politiku u Siriji i namjeru njihove „trajne okupacije“ njezinog istočnog teritorija. Međutim, pri tom je i otvoreno kazao kako Rusija nema namjeru ratovati sa Sjedinjenim Državama za oslobođenje tog dijela Sirije. Takvi opasni presedani tj. američko jednostrano vojno djelovanje u stranoj zemlji bez odobrenja VS UN-a ili poziva službene vlade, Moskvi ostavljaju mogućnost za slično ponašanje „prema potrebi“, pozivajući se upravo na takvu američku „praksu“. U prvom redu to bi se moglo odnositi na Ukrajinu, ukoliko bi u toj zemlji došlo do obnove ratnih djelovanja. A upravo je ruski ministar Lavrov prije tjedan dana kazao, kako u Ukrajini živi veliki broj Rusa, prije svega na njezinom istoku, i da nitko ne smije imati iluzije o tome da će Rusija mirno promatrati pokušaj njihovog vojnog uništenja.

Dakle, daljnji razvoj sirijskog sukoba i njegovo (ne)riješavanje imat će reperkusije ne samo na Bliski istok, već i u puno širem – globalnom, geopolitičkom smislu, a što je za bolje poznavatelje analitičkih prilika bilo jasno još od samog početka ruske vojne kampanje u toj zemlji, 30. rujna 2015. godine. A u kom će se smjeru sve to dalje odvijati nemoguće je predvidjeti. Dovoljno je pogledati samo na prekjučerašnju Trumpovu „eskapadi“ i, općenito,  amplitude američke vanjske politike, koja se ogleda i u najnovijoj kadrovskoj križaljci unutar State Departmenta i CIA-e: tako je prije tri dana State Department službeno objavio kako predsjednik Trump neće čestitati ruskom predsjedniku Putinu na izbornoj pobjedi, a već slijedećeg dana Trump je, na sveopće čuđenje, upravo to učinio i to uz neobično toplu retoriku s ruskim vođom. To je izazvalo novu lavinu oštrih i grubih napada na američkog čelnika od strane vodećih američkih medija i dijela ratobornih kongresmena, prije svega kruga oko senatora Johna McCaina.

Zoran Meter: SIRIJSKA VOJSKA I RUSIJA KREĆU U ČIŠĆENJE ISTOČNE GUTE (2)

 

Bilo bi potpuno nerazumno,  gledano s izraelskih pozicija, ne iskoristiti islamistički ekstremizam i uz pomoć njega ne umanjiti moć Izraelu najopasnijih arapskih država ili ih čak razoriti. Bezbroj je indicija o tihoj suradnji i, u najmanju ruku, suživotu Izraela i sunitskih islamističkih i terorističkih organizacija, uključujući i ISIL.

Kada bi se kaos bliskoistočnih kanibaliziranih ratova, u kojima se jedva razaznaje tko, zapravo, protiv koga i zašto ratuje, i što je najvažnije, koji su stvarni učinci zaraćenih strana, mogao na trenutak zaustaviti u vremenu i prostoru, zamrznuta slika ratišta  jasno bi pokazala kako je jedini regionalni stvarni dobitnik nitko drugi do Izrael. Država koja, formalno, osim povremenih zračnih napada i upada u sirijski zračni prostor i, dakako, kopnenih vojnih intervencija na području Gaze, ne sudjeluje u ključnim ratovima velikog bliskoistočnog obračuna – Siriji, Iraku i Jemenu, pribavila je tim ratovima za sebe najveće probitke. To  jasno proizlazi iz račlambe zamrznute slike bliskoistočnog ratišta u kojoj je moguće eliminirati kratkoročno važna zbivanja kao što su pojedinosti o tome tko je gdje i kada napredovao ili se povlačio i tko je i gdje pretrpio poraze u pojedinačnim bitkama, bojevima i okršajima.

Uvidom u geopolitičke učinke bliskoistočnog ratovanja na dugoročnoj strateškoj razini, i što je izuzetno važno, u povjesnom kontekstu, zaključak o izraelskim geopolitičkim dobicima je jednostavno neizbježan. Glede vanjskih sila, neposredno ili posredno uključenih u sukobe, najveći dobitnik je, dakako, SAD, čija politika postupno popravlja štetu koju je pretrpjela uspješnom ruskom vojnom intervencijom i djelovanjem nesposobne Obamine administracije. Pored SAD-a, Rusija je također kao vanjska sila dobitnik bliskoistočnih ratovanja jer je u izvjesnoj mjeri uspjela revitalizirati svoju bliskoistočnu ulogu. Uspješnim vojnim djelovanjem istovremeno je oslobodila i prostor za samostalan nastup lokalnih aktera, posebice Turske, Saudijske Arabije i Irana, što je dodatno potkopalo američke pozicije. Iako je tursko djelovanje u velikoj mjeri usklađeno s američkim planovima, ipak uzimnje veće samostalnosti u odlučivanju od strane Ankare i nametanje svojih rješenja u odnosu na Kurde umanjilo  je američki autoritet i oslabilo pozicije Washingtona. No sada Amerikanci ipak postupno ojačavaju svoje pozicije, prije svega neposrednim vojnim djelovanjem i potporom pojedinim grupacijama sirijske oporbe, bolje reći dijelova holdinga islamističkog terora. Dakle, dobitnici dosadašnjih ratovanja od vanjskih sila su prije svega SAD i Rusija, a apsolutni regionalni dobitnik je Izrael.

Izrael je, jednostavno rečeno, tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja, u kojima je izuzetno  rijetko sudjelovao, posebice nakon intervencije u Libanonu 2006. godine koja je prošla s dvojbenim rezultatima, izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu,  ili je njihova vojna  moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestali su Irak i Sirija kakvi su nekad bili, kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njezin opstanak. Sirija rastrgana ratom i podjeljeni Irak to više nisu u mogućnosti.

Arapsko izraelski ratovi, započeti davne 1948. godine, samo dan nakon proglašenja izraelske države, upornim i dugogodišnjim djelovanjem američke i izraelske političke i vojne sile s vremenom su se pretvorili u međuarapske ratove, a potom u arapsko-perzijske ratove i na kraju u veliki, suludi sukob sunitskog i šijitskog islama u kojem nikada nitko neće pobijediti ali će trajati još desetljećima. On se odvija na terenu, kao posrednički sukob Irana kao šijitske sile, i s druge strane Turske, Saudijske Arabije i njihovih saveznika kao sunitskih sila, za podjelu plijena na bliskoistočnom zgarištu.

Izrael je jednostavno ispao iz fokusa arapskoga interesa i aktivno je još samo njegovo sučeljavanje s Iranom. Za cijelo vrijeme eskalacije bliskoistočnih ratova nakon izvanjski induciranih islamističkih revolucija tzv. arapskoga proljeća, Izrael je glumio suzdržanost i tobože stajao po strani, iako je svim elementima svoje „meke i tvrde moći“, posebice uz pomoć svog izuzetno moćnog i na terenu učinkovitog obavještajnog sustava bio duboko uključen u sve što se zbivalo.

Izraelska politika zapanjujuće je dobro odradila svoj posao u korist izraelske države, blefirajući nezainteresiranost za zbivanja pokrenuta tzv. arapskim revolucijama, javno iskazujući pritom svoju želju nemiješanja u međuarapske sukobe i revolucionarna zbivanja u pojedinim arapskim državama. Da je tome uistinu tako izraelska država ne bi opstala ni godinu dana u vječnom kaosu arapskoga svijeta i općem neprijateljstvu,  a ne 70 godina.

U iskazanu suzdržanost Izraela stoga nitko razuman ne može vjerovati. Čak, štoviše, izraelska politika uz potporu američke zapravo je profilirala bliskoistočne sukobe i unutar-arapska i među-muslimanska razračunavanja prema svojim potrebama, za što je pak imala dovoljno dobrih startnih pozicija i s obzirom na tradicionalne  odnose u arapskom i muslimanskom svijetu gdje neprijateljstva i raskoli traju ne samo  desetljećima nego i stoljećima. Izrael je tu unutarnju slabost koalicije svojih protivnika iz davne 1948. godine, kada su sve arapske države složno pokrenule rat protiv njega, iskoristio najprije za njihovo razjedinjavanje,  zapravo  disoluciju jedinstvenoga arapskoga korpusa usmjerenog protiv izraelske države, a potom, kada ih je međusobno do krajnih granica razjedinio i uvukao u međusobne sukobe, u čemu su mu i sami Arapi beskrajno mnogo pomogli, pristupio je uništavanju pojedinačnih arapskih nacionalnih dražva. Nije potrebno niti naglašavati kako su mu u tome nesebičnu pomoć pružili i sami Arapi,  zaslijepljeni međusobnim sukobima i mržnjom.

Izrael je pritom u velikoj mjeri koristio razne nedržavne subjekte arapske politike, posebice dijelove palestinskog oslobodilačkog pokreta. Proganjajući ih diljem arapskog svijeta postigao je početnu destabilizaciju svih država u kojima se političko vodstvo palestinskoga pokreta, zajedno sa svojim vojnim elementima pojavilo. Tako je Izrael, morbidno, Palestince protjerane s teritorija koje je zauzeo dodatno iskoristio protiv ostatka arapskoga svijeta i arapskih država. Tako su u  Jordanu 70.- ih godina, gdje su palestinske izbjegličke organizacije zajedno sa svojom vojnom strukturom našle utočište od izraelske države, pokušale stvoriti paralelnu vlast u zemlji,  u čemu ih je spriječila brza i oštra intervencija jordanske vojne sile pod kraljem Husseinom, tijekom tzv.“Crnog rujna“. No u Libanonu, u koji se političko i vojno vodstvo palestinskog otpora potom preselilo, izazvalo je rušenje krhke ravnoteže koja je postojala između libanonskih muslimana – šijita i sunita, i kršćana. Direktnim utjecajem izraelskih obavještajnih službi na  pojedine aktere sukoba koji se razvio unutar Libanona i potom prerastao u građanski rat, posebice povezivanjem s pojedinim  kršćanskim frakcijama i naoružanim milicijama, izraelska politika je, iskoristivši u početnoj fazi organizacije palestinskoga otpora za destabilizaciju Libanona, uspjela  nastale sukobe profilirati u nesmiljeni građanski rat desetaka različitih milicija i oružanih formacija. Građanski rat i direktna izraelska vojna intervencija koja je potom uslijedila u Libanonu i  završila okupacijom glavnog grada Bejruta, potpuno je uništila libanonsku državu koja se do današnjega dana nije oporavila.

Izrael je koristio svaku i najmanju slabost  arapskoga svijeta u svoju korist. Slijedeći destabilizirajući faktor u razjedinjavanju Arapa i uništenju njihovih država nakon izbjegličkih  palestinskih organizacija koje Izrael iskoristio za svoje ciljeve je islamistički ekstremizam. Bilo bi potpuno nerazumno,  gledano s izraelskih pozicija, ne iskoristiti ga i uz pomoć njega ne umanjiti moć Izraelu najopasnijih arapskih država ili ih čak razoriti. Bezbroj je indicija o tihoj suradnji i, u najmanju ruku, suživotu Izraela i sunitskih islamističkih i terorističkih organizacija uključujući i ISIL. Logično, jer nikakva Al-Qaeda ili ISIL i slične umotvorine holdinga islamističkog terora dugoročno gledano ne mogu ugroziti izraelsku državu. Oni jednostavno nemaju tu moć kakvu su imale nacionalne arapske države kao što su bile  Sirija ili Irak,  s organiziranom državnom vojnom silom, opremljenom suvremenim oružnim sustavima. Izraelska politika je procijenila kako je za opstanak izraelske države i geoprojekciju njezinih geopolitičkih ali i ekonomskih interesa na Bliskom istoku povoljnije biti okružen većim brojem neregularnih vojnih postrojbi različitih islamističkih organizacija nego neprijateljskim, arapskim državama s konvencionalnim,  dobro organiziranim i opremljenim vojskama, koje su stalno iskazivale namjeru razvijanja vlastitih raketnih i nuklearnih programa  i u tom smjeru  poduzimale  konkretne poteze. Indikativno, ni islamističke vojne formacije pa ni ISIL ne pokazuju za sada nikakav interes udariti po državi koja bi temeljem njihove uvrnute i morbidne ideologije trebala biti njihov najveći nevjernički neprijatelj. Razlog tomu se ne krije samo u izuzetnoj vojnoj moći i sposobnosti Izraela, nego je rezultat dugotrajnog upornog i konzistentnog djelovanja izraelske strategije. Izraelske obavještajne službe u šaci drže islamističke i terorističke organizacije i vješto njima manipuliraju, koristeći ih za svoje ciljeve i otklanjajući njihovu opasnost za izraelsku državu. Istovremeno, te su organizacije kroz islamske revolucije arapskog proljeća razorile sve arapske države koje su mogle svojom vojnom silom ugroziti Izrael.

(nastavlja se)

 

Washington je već od davno izgubio nadu za upravljanje budućim sirijskim političkim procesima. Međutim, njegov temeljni strah sada predstavljaju ne Asad i njegova politička budućnost, već  dvije ruske vojne baze u toj zemlji, ona pomorska, u Tartusu (koja je udaljila američku 6. flotu iz istočnog sredozemlja na zapad i prijeti ruskim nadzorom čitavog Sjevera Afrike, ali, što je još i gore, i juga Europske unije), koja će biti sidrište i za ruske podmornice osnažene krstarećim raketama Kalibr – dometa do 4 tisuće kilometara…

Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson, izjavio je 27. veljače, kako će Velika Britanija čvrsto stajati uz SAD ukoliko se ovaj odluči za vojne napade na sirijske vladine snage zbog njihove primjene kemijskog oružja, kako je to bilo i u travnju prošle godine. Ta je izjava uslijedila nedugo nakon jednoglasnog usvajanja rezolucije Vijeća sigurnosti o uspostavi primirja u Siriji (u subotu večer), iniciranoj zbog teškog humanitarnog stanja u Istočnoj Guti (predgrađu glavnog grada Damaska, koju drže oporbene islamističke snage), o čemu smo detaljno pisali  u analizi od 22. veljače.

Izjava britanskog šefa diplomacije poklopila se (u inverzijskom smislu) s nedjeljnom izjavom ruskog Centra za pomirbu neprijateljskih strana, smještenog u ruskoj zračnoj bazi Hmeymim, pokraj Latakije. U njoj je, naime, rečeno, kako oružane (islamističke) postrojbe u Istočnoj Guti pripremaju provokaciju s primjenom kemijskog oružja, kako bi optužile vladine snage za primjenu tog oružja protiv tamošnjeg civilnog stanovništva.

U pozadini spomenute rezolucije stoje velike geopolitičke borbe između najvažnijih vanjskih aktera sirijskog sukoba, koji su tamo aktivno vojno nazočni: Rusije, SAD-a (Zapad u cjelini), Turske i Irana. Vrlo slično stanje bilo je i po pitanju operacije sirijske vojske za oslobađanje istočnog Aleppa, završene prije nešto više od godine dana. I tada su usvajane rezolucije i sklapani sporazumi o uspostavi koridora za dopremu humanitarne pomoći, izvlačenje civila i ranjenika i td. Tada je Moskva uspostavila sigurnosne koridore na način da su djelovali na dnevnoj razini, po nekoliko sati, nakon čega su nastavljane vojne operacije, u prvom redu protiv „Jabhat al-Nusre“ koja je bila vojno najjača organizacija i igrala glavnu ulogu u istočnom dijelu drugog po važnosti sirijskog grada. Takvi koridori nisu imali previše smisla jer su borci „Al-Nusre“ pucnjavom i prijetnjama onemogućavali izvlačenje civila iz opkoljenog dijela grada, zadržavajući ih time kao živi štit koji sprječava napade ruskih i sirijskih zrakoplova koji bi se, u tom slučaju, od suprotne strane geopolitičke vage medijski optuživali za kršenje međunarodnog i humanitarnog prava i td. Zbog toga u operaciji oslobađanja istoka Aleppa zrakoplovi nisu niti sudjelovali, a sve se svelo na dugu i iscrpljujuću pješačku i topničku bitku. Osim toga, oslobađanje Aleppa dovelo je do potpune konfuzije u sirijskoj oporbi, njezinih unutarnjih sukoba, međusobnih sukoba njezinih vanjskih sponzora (koji su od tada primarno počeli gledati svaki svoje interese), kao i do konačne spoznaje o nemogućnosti  vojnog svrgavanja Bashara Assada s vlasti. Nešto slično će se odigravati i s Istočnom Gutom, o čemu više malo kasnije u tekstu.

Ovo spominjem zato, što je jučer ruski državni vrh otvoreno kazao kako će se i u Istočnoj Guti provoditi sličan način humanitarnog izvlačenja ljudi i dostave humanitarne pomoći tj. to će biti omogućeno svaki dan između 9 i 14 sati, nakon čega će se nastaviti vojne akcije sirijske vojske protiv islamista koji ne žele položiti oružje. Tim prije jer je tamo stvoren „savez“ između islamističkih snaga i tzv. umjerene oporbe zbog čega sirijska vojska više ne treba voditi računa o tome na kojem se mjestu nalaze oporbeni, a na kojem islamistički borci. Savez s ekstremistima je kao kada se čista voda pomiješa s kontaminiranom – nju se više ne može koristiti, niti jednu od druge razlučiti. Iz ovih ruskih izjava je vidljivo kako oni, zapravo, ne vjeruju u postizanje stvarnog primirja. Tim više, što se ovdje de facto radi o bojišnici u neposrednoj blizini glavnog sirijskog grada – Damaska, koji je neposredna zona ruskog vojnog utjecaja i protuzračne obrane, o čemu svjedoči i nedavno obaranje izraelskog vojnog zrakoplova F-16 koji je djelovao u toj zoni, od strane sirijske vojske koja se koristi ruskim PRO sustavima. Moskva je u bilo kojem trenutku spremna podržati napad sirijske vojske na islamiste u Istočnoj Guti i, kako se čini, takav scenarij upravo počinje, o čemu daju naslutiti i američka obavještajna izvješća. Pri  tom uopće ne treba očekivati američko vojno miješanje već isključivo diplomatske pritiske na Moskvu (poput, u ponedjeljak rečene izjave glasnogovornice Bijele kuće Sarah Sanders, kako sirijska vojska odmah mora prekinuti svoje napade na Istočnu Gutu, a da vlada u Damasku mora ozbiljno shvatiti signale iz Washingtona) na Moskvu i Damask kako bi se ta operacija čim je moguće više odgodila. Istočna Guta je jednostavno pre blizu Damasku, a da bi se tamo bilo tko izvana usudio vojno intervenirati suprotno ruskim interesima i vršiti napade na vladine snage.

Važnost Istočne Gute

Zahtjevi Zapada za potpuni prekd vojnih operacija Damaska i Moskve upravo u Istočnoj Guti imaju svoju zakonitost. Stanje u toj, još uvjek formalnoj zoni deeskalacije, vrlo je važno za tijek čitave kampanje sirijske vojske protiv islamista i „nepomirljivih“ oružanih organizacija u srednjoročnom razdoblju. Slamanjem islamista u toj zoni de facto se formira algoritam prema kojem zapadno od Eufrata više neće biti ozbiljnog oporbenog otpora Basharu Assadu (Idlib je nešto posve drugo). A odlukom Damaska (i Moskve) da se taj posljednji vojno-sigurnosni problem, gotovo pred vratima sirijske vlade, riješi vojnim putom i bio je okidač za snažnu diplomatsko-političku inicijativu Zapada usmjerenu k uspostavi prekida vatre. Ukoliko ovom pridodamo i uspjeh sirijske vojske da islamistima zasićenu regiju Idlib razdijeli na dva dijela (pri tom dobro iskoristivši paralelnu tursku vojnu zauzetost svojom operacijom u susjednom Afrinu), prijeti realni proces raspada oporbenih snaga u cijelosti. „Padom“ Istočne Gute u vladine ruke iluzorno je očekivati da ista sudbina uskoro neće zahvatiti i ostale manje oporbene džepove na sjeveru Homsa i na krajnjem jugu Sirije. A taj proces raspada upravo započinje i u samoj Istočnoj Guti jer su stigle informacije o propasti želja za uspostavu zajedničkog vojnog zapovjedništva tamošnjih organizacija. Osim toga, tamošnja proturska oporbena organizacija „Sirijska slobodna vojska“ (FSA), u utorak, 27. veljače, uputila je pismo Vijeću sigurnosti i glavnom tajniku UN-a Antoniu Guterresu, o tome, da je spremna izvući svoje borce iz Istočne Gute tijekom idućih 15 dana pod nadzorom UN-a. Tekst je i više nego simptomatičan s obzirom na imena tamošnje „umjerene oporbe“, pa ćemo ga citirati u cjelosti: „Potpuno smo privrženi izvlačenju boraca organizacija „Heyat Tahrir ash-Sham“, „Jabhat al-Nusra“ i „Al-Qaida“ i svih koji su njima odani, iz Istočne Gute tijekom idućih 15 dana od trenutka uspostave prekida primirja, u suglasju s predodređenim instrumentima i pri suradnji s uredom posebnog predstavnika UN-a za Sirijiu.“ Toliko o umjerenoj oporbi.

Ovdje je jasno kako se radi o pokušaju Ankare da Istočnu Gutu riješi po modelu po kojem je oslobođen istočni Aleppo. Tada se Ankara dogovorila s Moskvom o izvlačenju snaga pod njezinim nadzorom, što je i imalo za posljedicu raskol između Turske te Saudijske Arabije i njezinih satelita koji su ovaj turski čin proglasili gotovo pa otvorenom izdajom. Međutim, u ovom slučaju teško je procijeniti koliko proturska FSA u Istočnoj Guti ima stvarnog utjecaja na ostale radikalne organizacije. Ali ovdje je nešto drugo važno. Ankara svojom pomirljivošću i željom za povlačenjem njezinih „podanika“ iz Istočne Gute odašilje jasan signal Moskvi o svojoj kooperativnosti. Ona time skreće pozornost na Idlib, kao po Tursku najvažniju sirijsku zonu utjecaja, koju je ona dobila za stabiliziranje kroz astanske pregovore s Rusijom i Iranom i sada nastoji da Moskva zaustavi daljnji prodor sirijske vojske u tu regiju. Osim toga, Ankara smatra kako po pitanju Afrina Rusija ima kudikamo veći utjecaj na tamošnje Kurde od SAD-a (koji ima dominantan utjecaj na kurdske snage SDF u Manbiju i istočno od Eufrata) i po sebe bi prihvatljivom opcijom smatrala da granice te enklave čuvaju neke druge snage, osim kurdskih. A o takvim idejama se upravo vode razgovori.

Slobodno možemo reći kako bi posljedice vladinog stavljanja pod nadzor Istočne Gute bile vrlo slične onima koje su bile i nakon oslobađanja Aleppa i koje su dovele do pregovora u Astani u formatu Rusija-Turska-Iran. Njihov je rezultat bio sažimanje posljednjih oporbenih snaga u svojevrsne manje džepove tj. zone deeskalacija. Oslobađanje Istočne Gute značilo bi, zapravo, reintegraciju tih izoliranih „džepova“ u ustavno-pravni poredak zemlje kroz ubrzani pregovarački proces tamošnjih plemenskih vođa s vladom u Damasku. I suprotno – onemogućavanje Damaska da vojno razriješi neugodni „džep“ u svom dvorištu, dalo bi dodatni impuls razjedinjenoj sirijskoj oporbi (od Idliba do juga zemlje) za ujedinjenje kroz neku novu, iluzornu spozanaju o tome da je Assada moguće srušiti vojnim putom.

Zapadna pozicija

Čišćenje središta i juga zemlje od preostalih islamističkih uporišta, dalo bi mogućnost za snažnu koncentraciju vladinih snaga za borbe u regiji Idlib, a onda, ukoliko to omoguće geopolitički uvjeti, i za nastavak napredovanja istočno od Eufrata, čemu će se, nedvojbeno, žestoko protiviti SAD (a on se u Siriji nalazi protupravno, bez mandata VS ili poziva službene sirijske vlade, pa bi ubrzani nestanak terorista u toj zemlji ubrzano i brisao alibi za daljnju nazočnost američke vojske na terenu koja se sada temelji na borbi protiv ISIL-a). Washington je već od davno izgubio nadu za upravljanje budućim sirijskim političkim procesima. Međutim, njegov temeljni strah sada predstavljaju ne Asad i njegova politička budućnost, već  dvije ruske vojne baze u toj zemlji, ona pomorska, u Tartusu (koja je udaljila američku 6. flotu iz istočnog sredozemlja na zapad i prijeti ruskim nadzorom čitavog Sjevera Afrike, ali, što je još i gore, i juga Europske unije), koja će biti sidrište i za ruske podmornice osnažene krstarećim raketama Kalibr – dometa do 4 tisuće kilometara. Moguća namjera ruskog prebacivanja strateških bombardera u, u budućnosti moderniziranu i proširenu zračnu bazu Hmaymim, također damatično širi ruski vojni utjecaj na Bliskom istoku. Američkim stratezima je u ovakvim uvjetima imprativ usmjeravanje sirijskog sukoba u tri smijera: Idlib, Afrin i Istočna Guta. Jer, dok Rusija, Turska, Iran i Damask tamo riješavaju svoje zadaće, SAD se u miru može posvetiti obuci lokalnih arapskih snaga istočno od Eufrata, koje bi zajedno s kurdskim SDF-om činile okosnicu američkog nadzora sjevero-istočne Sirije, koja bi de facto administrativno bila odvojena od vlade u Damasku i pružala branu širenju iranskog utjecaja u Siriji. Washington računa na permanentne lokalne borbe četiriju glavnih igrača zapadno od Eufrata, čime bi se onemogućila stabilizacija stanja i uspostava stabilne vlade u Damasku s kojom bi Rusija onda mogla realizirati planove koji joj se otvaraju posredstvom dviju njezinih baza. Dokle god nema stabilnosti na zapadu Sirije, nema mira ni za ruske snage koje su u taj sukob involvirane, makar i samo kroz zračnu kampanju. Prema pojedinim procjenama Rusija bi, nakon stabilizacije stanja u Siriji, u tu zemlju poslala do 70 tisuća svojih vojnika. Zbog toga je SAD-u i zapadnim saveznicima od ključne važnosti očuvanje vojnog potencijala glavnih uporišnih oporbenih točaka (čak i onih islamističkih) na zapadu Sirije – od Idliba, Istočne Gute pa do juga zemlje.

I dok završavamo ovu analizu upravo se obistinjuju naše pretpostavke, da od primirja u Istočnoj Guti neće biti ništa i da ga čeka sudbina istočnog Aleppa. Nakon novog granatiranja Damaska od strane islamističkih snaga kojim je prekinut prvi pokušaj primirja, vladine su snage jučer je počele sveobuhvatni napad na tu izoliranu zonu imajući sada za to potpuno zakonsko uporište. U napadu sudjeluju sirijska vojska i iranske organizacije, uz potporu ruskih zračnih snaga. Time su uništene nade Washingtona da će Moskva odustati od ofanzivne politike u Siriji. Rusija će nastaviti potporu sirijskoj vojsci do konačnog istrebljenja terorističke ugroze, izjavio je danas, 28. veljače, ruski ministar vansjkih poslova Sergej Lavrov u Ženevi, na 37. zasijedanju Vijeća UN-a za ljudska prava i na Konferenciji za razoružanje. „Nedopustivim smatramo dijeliti teroriste na „dobre“ i loše“ …, i nastavit ćemo se boriti protiv politike dvojnih standarda, … i pružati punu potporu sirijskoj vojsci u konačnom istrebljenju terorističke ugroze“, kazao je ruski šef diplomacije. Poruka je to koju su sigurno svi dobro čuli. A Washington je danas dobio još jedan neugodan odgovor – i to iz Ankare. Usprkos što je u utorak State Department objavio kako se rezolucija o primirju u Siriji odnosi i na tursku operaciju „Maslinova grana“ u Afrinu, danas je tursko MVP objavilo kako se ta rezolucija ne odnosi na spomenutu tursku operaciju. Glasnogovornik turskog MVP Hami Aksoya oštro je odbacio savjet State Departmenta kako Ankara mora „pažljivo čitati“ što piše u rezoluciji i prekinuti borbe u Afrinu. Nazvavši taj američki zahtjev „lišenim razuma“, Aksoya je kazao da se u Afrinu  Turska bori protiv terorista, a s njima nema primirja. Takvim stavom Ankare SAD nije uspio minimizirati turske ambicije da eventualno vojno krene i na grad Manbij (drugi američki cilj navedene rezolucije VS, uz primirje u Istočnoj Guti). U tom je smislu zgodno primijetiti i stav francuskih obavještajaca, koji govore o tome kako će zadržati Istočnu Gutu biti faktički nemoguće i da je neovisno o ruskoj potpori ovoj rezoluciji, ruski predsjednik Putin uvjereni pobornik potpunog vojnog sloma svih islamističkih uporišta.

Zoran Meter: ESKALACIJA STANJA U ISTOČNOJ GUTI I POZADINSKE POLITIČKE IGRE