Bliski istok

–          Rastu aktivnosti ali i geopolitički rizici oko plinskih nalazišta u Istočnom Sredozemlju

–          Zbog izvođenja operacije bušenja, ciparska vlada je za plovidbu zatvorila morsku zonu širine pet milja oko „Bloka 11“ i dva susjedna bloka, što Ankara smatra neposrednom objavom sukoba.

Nedavno su nastavljeni pregovori između Ankare i Tel Aviva oko izgradnje plinovoda kojim bi se Turskoj dostavljao izraelski plin. Izrael već godinama jača geološka istraživanja i ima velike planove vezane uz izvoz svog plina i na europsko tržište, zbog čega vodi posebnu geopolitičku igru u bliskoistočnoj regiji ali i u odnosu na Europu. U Istočnom Sredozemlju, osim Izraela, još je niz zemalja zainteresirano za proizvodnju plina – od Grčke, preko Cipra, do Sirije, Libanona i Egipta.

A kada su stvari tako posložene, jasno je kako osim jačanja geoloških istraživanja jačaju i geopolitički rizici, i inače permanentno nazočni u strateškim energetskim projektima, a kamo li ne kada se oni još odnose na Europu i to u vrijeme aktualnog globalnog preustorja geopolitičkih odnosa.

Posjet izraelskog ministra energetike Turskoj

Prošli tjedan u službeni posjet Turskoj stigao je izraelski ministar energetike Yuval Steinitz. On se sa svojim turskim kolegom Baratom Albaryakom usuglasio kako je potrebno ubrzati usvajanje međuvladinog sporazuma o izgradnji podmorskog plinovoda između Izraela i Turske (foto: 1), oko kojeg su se već održala četiri pregovaračka kruga.

foto: 1

Do kraja 2017. godine turski ministar doći će u uzvratni posjet Izraelu s ciljem finalizacije čitavog posla. Radi se o plinu koji bi išao iz izraelskog nalazišta Leviatan u Istočnom Sredozemlju (zaliha od 613 milijardi m3 plina), a kako bi bio ekonomski potuno isplativ, Tel Aviv traži i pristup drugim tržištima zbog čega traži dodatne partnere. Izraelski ministar Steinitz otovreno je izjavio kako njegova zemlja želi izgraditi plinovod do Turske ali i želi da se izraelski plin, osim za tursko tržište, izvozi i u zemlje EU i na Balkanski poluotok. Planovi Izraela su jasni ali oni u sebi nose i rizike i proturječja, o kojima nešto više kasnije u tekstu.

Ciparsko-turski plinski spor prijeti vojnim sukobom

Osvrnimo se najprije na najaktualnija zbivanja u toj regiji vezana uz plinski biznis koja u sebi nose visoki potencijal sigurnosne destabilizacije. Posebno se izdvaja rizik od otpočinjanja pravog vojnog sukoba s plinskom pozadinom, ukoliko se u najskorije vrijeme ne postigne dogovor između Turske, Grčke i Cipra, jer velike perspektive plinskog biznisa podjednako privlače sve tri zemlje. Naravno, uz bok njihovom plinskom sukobu stoji i onaj permanentni – politički, glede nerješenog ciparskog problema u svezi podjeljenosti otoka na grčki i turski (sjeverni) dio Cipra. Sjeverni dio Cipra nastanjen većinski turskim stanovništvom već desetljećima podupire službena Ankara. A upravo su nedavno neuspjehom završili novi pregovori o ujedinjenju te otočne države, vođeni pod agendom Ujedinjenih Naroda.

Pritom ipak treba naglasiti kako u posljednje vrijeme postoji povećan optimizam oko budućnosti razvoja ciparskih podmorskih plinskih nalazišta, u koji se nastoji uključiti i pojedine zvučne inozemne partnere,  što onda eventualno može pridonjeti i bržem političkom riješenju gotovo polustoljetne ciparske krize.

Ali unosan biznis oko tamošnjih plinskih nalazišta ugrožava politički sukob između dva glavna sudionika – grčkog i turskog dijela Cipra, koji su nastavili s međusobnim optužbama o tome, kako baš suprotna strana ne želi postići konačan politički sporazum.

A nastavak njihovog neprijateljstva može ugroziti offshore naftne i plinske projekte francuskog energetskog giganta Total i njegovog talijanskog partnera ENI. Upravo su te tvrtke 16. srpnja objavile kako će početi s podmorskim bušenjima na „Bloku 11“ u ciparskim teritorijalnim vodama (foto 2).

foto: 2

To je izazvalo oštru reakciju Ankare, koja je te namjere osudila i zaprijetila poduzimanjem svih nužnih mjera za njihovo sprječavanje. 17. srpnja Turska je u tu zonu uputila svoju fregatu TCG Gokceada s jednom jedinom zadaćom – nadziranja specijaliziranog broda za podvodno bušenje „West Capella“, kojeg spomenute energetske tvrtke namjeravaju koristiti u „Bloku 11“. Taj specijalizirani brod već je stigao u ciparske morske vode, u zonu spomenutog bloka.

Nakon izvršenog pregleda on će početi bušenje na dubini od 700 metara, a probni radovi bi trebali trajati dva do tri mjeseca. Prvi rezultati trebali bi biti objavljeni na jesen ove godine, a analitičari očekuju pozitivne vijesti.

Zbog izvođenja operacije bušenja, ciparska vlada je za plovidbu zatvorila morsku zonu širine pet milja oko „Bloka 11“ i dva susjedna bloka, što Ankara smatra neposrednom objavom sukoba. Naime, Turska je oduvjek izjavljivala kako svi plinski resursi Cipra pripadaju objema stranama – grčkom i turskom dijelu otoka, između kojih oko toga još nema postignutog sporazuma.

U Istanbulu je u tijeku 22. Svjetski naftni kongres na kojem je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan u svezi s opisanim problemom izjavio slijedeće: „Mi očekujemo da oni koji su sudionici događaja na Cipru izbjegavaju korake koji vode k novoj napetosti u regiji. Htio bih ih podsjetiti kako se mogu suočiti s rizikom gubitka takvog prijatelja kakav je Turska, ne samo u regiji već bilo gdje i u bilo kojoj sferi.“

A kakav je Turska prijatelj i što znači gubitak njezinog prijateljstva po Cipar, najbolje svjedoči vijest kako je Turska, kao odgovor na aktivnosti Nikozije vezane uz bušenja u „Bloku 11“, tamo poslala nekoliko svojih vojnih brodova koji patroliraju spornim područjem. Osim toga Ankara je u tu zonu poslala i vlastiti brod za bušenje „Barbaros Hayrettin Pa“ kojeg je kupila ove godine.

Cipar i Grčka imaju vlastite interese s Izraelom

I upravo tu dolazimo do slijedećeg paradoksa. Svi ciparski projekti po istraživanju plinskih nalazišta do sada su bili neposredno vezani uz izraelske projekte. Naime, Izrael planira dva izvozna plinovoda: prvi je već spomenuti, u suradnji s Turskom – jeftiniji i kraći, dug oko 550 kilometara; a drugi je u suradnji s Ciprom i Grčkom, koji bi išao kroz južni Cipar u Grčku i dalje za Italiju, dug oko 2000 kilometara i puno skuplji (foto 3).

foto: 3

Nakon objave Kaira o značajnim egipatskim kopnenim zalihama plina, a poglavito nakon objave talijanskog ENI-ja o pronalasku golemih zaliha plina na nalazištu „Zohr“ u egipatskim vodama Sredozemnog mora (najveće nalazište u Sredozemnom moru, s procjenjenim zalihama od 850 milijardi m3 plina), raspala se izraelsko-ciparska konkurencija za egipatsko tržište koje je za te zemlje trebalo biti i ključno. Nakon toga Tel Aviv i Nikozija počeli su razmišljati o usmjeravanju svog plina u Europu. Izraelski plan sastoji se u povezivanju njegovog plinskog nalazišta „Tamar“ (ispred izraelske  sredozemne obale) podmorskim plinovodom preko Cipra u Grčku i dalje u Italiju, a njegova duljina iznosila bi oko 2 tisuće  kilometara (bio bi jedan od najdužih podmorskih plinovoda na svijetu), pričemu bi se polagao na dubini od 3 kilometra. Godišnji kapacitet isporuke plina iznosio bi 10 milijardi m3, a cijena izgradnje stajala bi između 6 i 10 milijardi dolara. Trebao bi biti završen do 2025. godine. Ključna zapreka tom projektu sastoji se u tome što je još uvjek nejasno hoće li se Bruxelles usuglasiti s tim skupim projektom usprkos svojoj politici diversifikacije plinskih dobavljača. Druga zapreka je što bi on prolazio kroz seizmološki nestabilnu i opasnu zonu Sredozemnog mora. Još jedan rizik povezan je s činjenicom da bi Turska, sa svojom željom da izraelski plin prolazi upravo njezinim teritorijem, mogla iskoristiti sigurnosne sporove vezane uz Cipar i otoke Egejskog mora koje ima s Grčkom.

Nemali broj analitičara smatra kako Izrael ovaj drugi plinovod s Ciprom i Grčkom zapravo umjetno podiže na površinu zbog postizanja što povoljnijih uvjeta u pregovorima s Ankarom oko plinovoda preko turskog teritorija, koji je puno kraći, jeftiniji i, što je najvažnije, sigurniji pa bi time izraelski plin puno brže stigao do europskog kopna (plinovod bi išao od Izraela po dnu Sredozemnog mora do turske regije Mersin i dalje prema Europi). Tu se svakako onda otvara i pitanje padanja Izraela u ovisnost o Turskoj, pa je promicanje  plinovodnog projekta s Ciprom i Grčkom jasan signal Tel Aviva Ankari kako Izrael ima alternativu. Ali eventualna izgradnja tog drugog plinovoda ipak će ovisiti o uključivanju i drugih partnera jer Izrael samostalno za tako skupi projekt (u slučaju uspješne realizacije njegovog posla s Turskom) sigurno nema  mogućnosti niti interesa.

Međutim, eventualna operacionalizacija plinovoda s Ciprom i Grčkom postavlja Izrael u red država – blago rečeno ne partnerski nastrojenih prema Turskoj i koje a priori odbacuju bilo kakvu suradnju s Ankarom po projektima strateškog značaja, među koje se svakako mora pridodati i Egipat. Na taj način Tel Aviv može biti uvučen u sukob koji može destabilizirati čitavu istočno-sredozemnu regiju. A izabirući tursku stranu, Izrael postavlja tempiranu bombu pod strategiju Europske unije koja je u energetskom smislu primarno fokusirana na Grčku, Cipar i Egipat, a nikako na Tursku.

Grčka najavljuje zaštitu Cipra od turske agresije

Koliki je potencijal sigurnosnih ugroza najbolje svjedoči službena izjava Atene nakon eskalacije prepucavanja Ankare i Nikozije vezano uz južna ciparska plinska nalazišta. Atena je izjavila kako će „turske protumjere prema eksploataciji ciparskog „Bloka 11“ dobiti grčki odgovor“  i da je ona „spremna zaštititi svoja suverena prava“.

Ovo ukazuje na rastuću napetost između dviju članica NATO saveza tj. jedne članice EU sa zemljom koja je već više od pola stoljeća u pristupnim pregovorima za članstvo u toj istoj Uniji. Osim Grčke, Cipar je potporu za svoje aktivnosti dobio i od Europske komisije ali i Washingtona, pričemu je Bruxelless otvoreno kazao kako se Turska mora suzdržati od ugroza prema državi članici EU. Naravno, Nikozija pritom izjavljuje kako je nastavak plinskog projekta u vodama južnog Cipra u potpunosti odvojen od pregovora o ujedinjenju otoka.
Stanje je tim složenije zbog činjenice da su 1993. godine i Grčka i Turska usvojile vlastite obrambene doktrine o zaštiti te jedinstvene zone od „agresije druge države“.

Problem sigurnosti ove zone percipira i izraelsko Ministarstvo obrane koje je potpislo ugovor  vrijedan 420 milijuna dolara za jačanje pomorskih snaga zemlje kroz kupovinu sustava za zaštitu plinskih nalazišta i pomorskih putova izraelske države.

Turska ima svoje interese

Turska želi dogovor s Izraelom oko plinovoda preko njezinog teritorija. Ona time diversificira dobavljače (sada su to primarno Rusija, Iran i Azerbajdžan, pričemu je azerbajdžanski plin znatno jeftiniji od ovih drugih), a osim toga, Turska  jača svoju tranzitnu ulogu. Trenutačno se gradi plinovod TANAP i Transjadranski plinovod TAP kroz koje će azarbajdžanski plin dolaziti u Tursku i EU. Tu je i nedavno započeta izgradnja „Turskog toka“ kojim će ruski plin dolaziti u Tursku kroz Crno more, a iz Turske eventualno dalje i u EU. Ukoliko se Bruxelless usuglasi s isporukama plina iz svih tih plinovoda na svoje tržište, Turska se pretvara iz regionalnog u globalno važan koridor jer bi kroz njezin teritorij za tržište EU prolazio plin od potencijalno čak 10 država. Ukoliko mu se u nekoj perspektivi pridoda i Panarapski plinovod koji je sada zaustavljen zbog rata u Siriji, važnost Turske bila bi još veća.

Zaključak:

Istočno Sredozemlje raspolaže potencijalno velikim zalihama plina pa će ubuduće, ukoliko se pronađu dodatni plinski izvori, njegova geostrateška i geoekonomska važnost biti još i veća. To otvara neslućene mogućnosti u prvom redu za Tursku čiji će autoritet porasti daleko izvan okvira regije jer će o njoj ovisiti opskrba plinom brojnih država, a time i financijska dobit država izvoznica tog energenta. Samim tim Ankara će imati puno povoljnije političke pozicije, poglavito u odnosu na pregovarački proces o svom pristupu EU.

Naravno, što se tiče istočno-sredozemne regije sve će ovisiti o sposobnosti rješavanja gorućih problema Turske s Ciprom, Grčkom, kao i Egiptom, a onda i Izraelom. Svi oni svoj plin namjeravaju plasirati na EU tržište.

Rekli bismo kako je ključ mira ipak u rukama Ankare i da ona, ukoliko želi postići uspjeh u tranzitu plina iz Istočnog Sredozemlja (svih spomenutih zemalja osim Grčke) preko svog teritorija, mora odustati od svoje politike provociranja sukoba sa susjednim zemljama i prednost dati gospodarskim pitanjima u odnosu na politička razmimoilaženja.

Tu su još i vrlo opterećujući odnosi Turske i Izraela po pitanju potpore Ankare palestinskoj samoupravi i Sektoru Gaza, gdje je Turska, po mišljenju Tel Aviva ipak učinila pozitivan „korak naprijed“ zbog svog odustajanja od trećeg zahtjeva predanog Izraelu koji se odnosi na deblokadu Sektora Gaze (Turska pak tvrdi da je Izrael deblokirao morski pristup tom sektoru).

Slijedeći korak koji bi Ankara trebala učiniti je normalizacija odnosa s Egiptom kroz priznanje predsjednika Abdela Fataha al-Sisija, koji je 2013. godine vojnim pučem svrgnuo proturskog, demokratski izabranog predsjednika Mohammeda Mursija iz ekstremističke panislamske organizacije „Muslimanska braća“.

Oko istočno-sredozemnog energetskog potencijala i tamošnjih transportnih koridora otovrene su brojne mogućnosti i brojne kombinacije. Međutim, iza njih, na žalost, stoji prevelik broj nerjetko međusobno posve oprečnih interesa, koji puno prije mogu završiti vojnim incidentima pa i otvorenim sukobima nego li suradnjom.

 

Prošli tjedan, osim već pomalo standardnog političkog sukoba između prosaudijskog „arapskog kvarteta“ i Katara, zbivanja u regiji obilježili su vojni sukobi u Siriji, Iraku, Libiji, Jemenu, Afganistanu, kao i u Južnom Sudanu i Somaliji.

Sirija:

Što se tiče vojnog stanja u Siriji prošlog tjedna, njega smo detaljno obradili u jučerašnjem pregledu kojeg možete vidjeti ovdje.
Zato ćemo se u ovom pregledu posvetiti političkim aspektima te krize. U Ženevi je od 10.-14. srpnja, uz posredništvo UN-a, održan novi krug pregovora oko riješenja sirijskog sukoba. Nikakvih važnijih pomaka nije bilo ali je ipak bilo interesantnih detalja. Naime, u perspektivi bi se ipak mogla formirati jedinstvena oporbena delegacija, sastavljena od tri sada suprostavljene frakcije: „saudijske“, „egipatske“ i „moskovske“. Predstavnici triju frakcija održat će konzultacije po pitanju ujedinjenja od 25. srpnja do 5. kolovoza. Ono što je bilo presudno jesu korekcije unutar „saudijske“ frakcije u odnosu na sirijskog predsjednika B. Asada. Naime, tijekom navedenih pregovora  njezini predstavnici, za razliku od svih dosadašnjih, niti jednom nisu otvoreno istupali s imperativom Asadove ostavke. Očekuje se kako bi se idući krug Ženevskih pregovora trebao održati u rujnu.

Posebnu pozornost i dalje privlači američko-ruski sporazum o uspostavi zona deeskalacije, a u tijeku je razrada detalja o njegovom praktičkom funkcioniranju na jugo-zapadu Sirije – u regijama Deraa, El-Kuneitra i Al-Sweida. Dokument o formiranju zona u jordanskom glavnom gradu potpisali su predstavnici Rusije, SAD-a i Jordana.

Osim pozitivnih reakcija službene Moskve, na temu zona deeskalacije oglasio se i američki predsjednik D. Trump, koji je izjavio, kako je postignuti dogovor primjer uspješne suradnje Moskve i Washingtona. Ovo se primirje, za razliku od ostalih, provodi – izjavio je predsjednik SAD-a. Njegov posebni predstavnik za suradnju s drugim zemljama po pitanju borbe protiv terorizma  B. McGurk, izjavio je 13.7., kako ovaj dogovor po prvi puta sadrži detaljno razrađenu liniju doticaja između oporbenih snaga i sirijske vojske.

Službeni Teheran pozitivno se odnosi na američko-ruski sporazum i smatra kako on može dati rezultat „ukoliko se proširi na čitavu Siriju i ako u sebe uključi teritorij  o kojem se raspravlja na pregovorima u Astani“.

Terorističke organizacije koje djeluju na jugo-zapadu Sirije, u prvom redu „Jabhat al-Nusra“ i njezine izvedenice, odbacile su navedeni sporazum o prekidu vatre.

Rusija se ne bavi potporom Asadu već ne dopušta da se sa Sirijom dogodi ono što se dogodilo s Irakom, izjavio je 13. srpnja ruski ministar vanjskih poslova S. Lavrov, naglasivši, kako se ruska politika u toj zemlji temelji na normama međunarodnog prava i rezolucijama VS UN-a.

SAD i Francuska predlažu formiranje međunarodne kontaktne grupe koja bi se bavila stabilizacijom stanja u postratnoj Siriji i podupirala odgovarajuće akcije UN-a, izjavio je 13. srpnja francuski predsjednik E. Macron nakon razgovora s američkim kolegom D. Trumpom. Kontaktnu grupu sačinjavale bi stalne članice VS UN-a i „regionalni igrači“. Francuski čelnik ukazuje na važnost nastavka dijaloga s predsjednikom Asadom. Macron smatra, kako je nakon njegovih nedavnih razgovora s ruskim čelnikom V. Putinom , „suradnja Pariza i Moskve po pitanju Sirije došla na novu razinu“.

14. srpnja održana je zatvorena sjednica VS UN-a o Siriji, a priopćeno je kako je bila konstruktivna, a da su svi sudionici priznali kako se po pitanju Sirije stvara „pozitivna atmosfera“.

Američki general S. Townsend, zapovjednik operacije koalicijskih snaga za borbu protiv tzv. Islamske države „Nepokolebljiva odlučnost“ („Inherent Resolve“), izjavio je, kako je zadovoljan suradnjom s ruskom vojskom u Siriji i kazao slijedeće: „Postoje kanali  po kojima mi mirno radimo, neovisno o određenim diplomatskim napetostima. Kontakti među vojnicima mirno se nastavljaju , profesionalno i učinkovito. Mi se s Rusima bavimo pitanjima deeskalacije.“

Libija:

Libijski premijer F. Sarraj predložio je prošli tjedan novi plan za izlazak zemlje iz krize. On se sastoji od provedbe predsjedničkih i parlamentarnih izbora u ožujku slijedeće godine, kao i objave prekida svih vojnih aktivnosti u zemlji, osim onih koji se odnose na borbu protiv terorizma. Predstavljen je projekt osnivanja zajedničkih vijeća Predstavničkog doma (međunarodno priznati jednodomni parlament sa sjedištem u Tobruku, na istoku Libije) i Državnog vijeća, radi početka procesa integracije „razbacanih“ državnih tijela i institucija. Planira se i osnivanje Visokog Vijeća za nacionalnu pomirbu, proglašenje opće amnestije, uspostava prijelaznog pravosudnog sustava, kao i osnivanje vijeća za pomirbu između libijskih gradova.

Irak:

Premijer H. al-Abadi izjavio je 10. srpnja kako je, nakon više od tri godine okupacije u potpunosti oslobođen grad Mosul. Međutim, u samom gradu, u njegovom zapadnom dijelu, još je uvjek ostalo malih zona koje su pod okupacijom džihadista i u kojima traju borbe. Američko regionalno vojno  zapovjedništvo smatra kako će čišćenje grada od terorista trajati još nekoliko tjedana.

Izrael:

Izraelska služba javne sigurnosti (SHABAK) zabrinuta je povećanjem broja izraelskih Arapa koji su pali pod utjecaj ekstremističke islamske ideologije. Nedavna primjena vatrenog oružja kraj svetog Hrama u Jeruzalemu (14.7.) smatra se previše čak i za salafite, zbog čega tijela sigurnosti ne isključuju kako su tri terorista koja su napad izvršili bili pripadnici „Islamske države“.

Turska:

Američki državni tajnik R. Tillerson boravio je 10.7. u Istanbulu, gdje je razgovarao s predsjednikom R.T. Erdoganom. Tillerson je izjavio kako Washington čini sve što je u njegovoj mogućnosti kako bi se odnosi dviju država vratili u prijašnje stanje jer je „Turska za SAD vrlo važan partner, kako po pitanju sigurnosti, tako i budućih ekonomskih mogućnosti“. U tom smislu SAD želi surađivati s Turskom i po pitanju rješavanja stanja na sjeveru Sirije, koje najviše i ometa suradnju Ankare i Washingtona.

U Turskoj je 15. srpnja obilježena godišnjica pokušaja izvođenja vojnog udara, povodom čega su diljem zemlje održani „Marševi nacionalnog jedinstva“ i potpore sadašnjoj vladi i predsjedniku države. Istodobno su nastavljene represivne mjere prema osumnjičenim osobama za sudjelovanje u pokušaju puča. Tako je prošlog tjedna s posla udaljeno više od 7 tisuća policajaca, državnih službenika i predavača u školama i sveučilištima, a uhićeno je još 85 osoba.

Katarska kriza:

U zonu Perzijskog zaljeva prošli tjedan stigao je američki državni tajnik R. Tillerson, u namjeri pomaganja u postizanju riješenja katarske krize. On je najprije posjetio Kuvajt, gdje su 10.7. američki, britanski i kuvajtski predstavnici pozvali prosaudijski „arapski kvartet“ i Katar na dijalog i brzo riješenje sukoba. Već 11.7. Katar i SAD (državni tajnik Tillerson) potpisali su u Dohi memorandum o zajedničkoj borbi protiv financiranja terorizma. Tillerson je „razumnom“ nazvao poziciju Dohe u odnosu na krizu s ostalim arapskim susjedima unutar „kvarteta“. Nakon toga državni tajnik je posjetio Saudijsku Arabiju, da bi 13.7. opet došao u Dohu i izjavio kako smatra da neposredni dijalog i pregovori između arapskih zemalja i Katara mogu biti slijedeći važni korak prema riješenju krize. Prije toga promatrači su izjavili kako nikakvog stvarnog napretka Tillersonova „leteća diplomacija“ po tom pitanju nije ostvarila.

Šef Pentagona  J. Mattis je 14.7. izjavio kako katarska kriza ničim ne utječe na aktivnosti američkih i koalicijskih snaga u regiji i da SAD nema namjeru tražiti alternativu svojoj vojnoj bazi Al-Udeid smještenoj na katarskom teritoriju.

Posjet državnog tajnika Tillersona Saudijskoj Arabiji i razgovor s kraljem Salmanom u gradu Jeddahu nije doveo do približavanja stavova oko Katara. Službeni Rijad je nezadovoljan ulogom Tillersona i smatra kako je on „zauzeo katarsku stranu“, a nedostatnom mjerom smatraju i potpisani američko-katarski sporazum o borbi protiv financiranja terorizma. „Arapski kvartet“ i dalje će nastaviti s pritiscima na Dohu sve dok ona ne ispuni zahtjeve koje su joj prošlog mjeseca uputili kao preduvjet za normalizaciju odnosa, a koje je Katar u potpunosti odbacio kao nerealne i neprovodive.

Krajem tjedna u regiju je stigao i francuski ministar vanjskih poslova J. Le Drian, koji je, došavši u Dohu, zatražio ukidanje sankcija arapskih zemalja uvedenih protiv Katara. On će posjetiti i druge arapske zemlje regije.

 

Vojno stanje na sirijskom i iračkom terenu na dan 14. srpnja:

Karta: southfront.org

Pregled prošlotjednog vojnog stanja u Siriji najbolje je započeti informacijama od 11. srpnja, kada je čitav niz terenskih zapovjednika „Islamske države“ priznao pogibiju osnivača i „kalife“ „Islamske države“ Abu Bakr al-Bagdadija, o čemu su već ranije, kao o mogućem, izvješćivali ruski i iranski vojni krugovi. Međutim, 14. srpnja šef američkog Pentagona, general James Mattis, izjavio je kako on još uvjek nema službene potvrde o likvidaciji Al-Bagdadija. Danas su nešto slično izvjestili i obavještajni izvori iračkih Kurda.

Još jedan događaj od prošlog tjedna privlači pozornost analitičara, a riječ je o jačanju oružanih sukoba na sjeveru regije Latakija, gdje su Rusija i Turska ne tako davno proglasile primirje između sirijskih postrojbi i tamošnjih proturskih oporbenih snaga. Obnova sukoba možda je signal kako između ruskih i turskih odnosa po pitanju Sirije ipak nije sve tako jednostavno.

Prema izvješću Koordinacijskog središta u Bagdadu, u kojem se nalaze vojni predstavnici Iraka, Irana, Rusije i Sirije, 10. srpnja ruski zrakoplovi izvršili su desetke napada na džihadističke ciljeve „Islamske države“ u sirijskoj istočnoj regiji Deir ez-Zour, usljed čega je likvidirano nekoliko važnih terenskih zapovjednika te t.o. Napadi ruskih zrakoplova u toj zoni nastavljeni su i slijedećih dana, što jasno ukazuje na njihovo jačanje vojnih aktivnosti na istoku Sirije s ciljem slabljenja pritiska džihadista na dva opkoljena garnizona sirijske vojske u južnim dijelovima grada Deir ez-Zoura i obližnjoj zrakoplovnoj bazi sirijske vojske, koji već godinama odbijaju napade ISIL-ovih snaga. Ovdje treba nadodati, kako su u toj zoni prošli tjedan djelovali i sirijski vojni zrakoplovi, koji su u zajedničkom napadu s ruskim zračnim snagama 13.7. uništili veliko skladište „IS“ u predgrađu Deir ez-Zoura. Zrakoplovi sirijskih oružanih snaga su 11. srpnja izveli veliki zračni napad na auto-kolonu „Islamske države“ koja se iz Rakke uputila u smjeru Deir ez-Zoura.

Islamisti iz organizacije „Snage Ahmada al-Abdo“ objavili su 11.7. kako su u južnoj regiji Al-Suweida oborili sirijski vojni zrakoplov.

Borbe protiv džihadista vođene su u nizu sirijskih regija. 12.7. na sjeveru regije Aleppo, proturske sirijske oporbene snage napale su položaje kurdskih postrojbi u selu Sheik Isa ali je napad bio odbijen. Arapski mediji priopćili su kako je 13.7. na sjever regije Aleppo došla ruska vojna delegacija, koja je od zapovjednika kurdskih  snaga tražila izvlačenje njihovih postrojbi iz pet gradova u zoni Afrina, kako ne bi provocirali tursku vojsku s druge strane sirijsko-turske granice. Neovisno o tome, 15. srpnja obnovljeni su sukobi u toj zoni, kada je ubijeno nekoliko boraca proturskih sirijskih oporbenih snaga.

U rgiji Damask, u Istočnoj Guti, 9. i 10.7. vladine snage su nastavile bojeve akcije protiv islamista iz t.o. organizacije „Tahrir ash- Sham“ za zone Ain Terma i Jobar. Do 15. srpnja pripadnici 105. brigade Republikanske garde sirijske vojske ovladali su lokalnom tržnicom i okolnim zgradama Ain Terma.

Ovdje treba napomenuti kako je 15.7. u Istočnoj Guti došlo do međusobnog oružanog obračuna islamističkih snaga, kada su borci „Tahrir ash-Shama“ napali položaje „Jeish al-Islama“ i „Ahrar ash-Shama“, prigodom čega je poginulo više desetaka boraca.

U regiji Rakka na sjevero-istoku zemlje nastavljena je operacija oslobađanja istoimenog grada od strane pretežito kurdskih postrojbi unutar „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF), uz potporu zrakoplopvstva međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om. Te su snage 11.7. oslobodile selo Al-Akerish istočno od grada, u kojem se nalazio centar za obuku „Islamske države“ po nazivu „Osama bin Laden“. Istog dana zapovjedništvo SDF-a je priopćilo o pogibiji dvojce Amerikanaca i jednog Britanca koji su se kao dragovoljci borili u redovima SDF-a. Do 14.7. SDF je uspio ovladati istočnim kvartom Rakke po imenu Batani, nakon čega su počeli napad na susjedni kvart Rmeila.

9.7., na istoku regije Homs, sirijska vojska je izbila na liniju 10 kilometara udaljenu od posljednjeg uporišta „Islamske države“ na putu prema regiji Deir ez-Zour. U borbama i neuspješnom pokušaju ISIL-ovog protunapada, poginulo je 25 džihadista. U toj zoni vladine snage su 11.7. uspostavile puni nadzor nad plinskim nalazištem Al-Heil.

9.7. na jugu regije Hama vladine snage su odbile napad t.o. „Tahrir ash-Sham“ u zoni termoelektrane Az-Zara.

Na istoku te regije je 13. srpnja primjećen dolazak ruskih vojnika iz Snaga za specijalne operacije. Oni djeluju u redovima sirijskih postrojbi, poglavito u akcijama taktičkog izviđanja, a koriste snajpere i protutenkovske sustave. Već 15. srpnja, u postrojbama sirijske vojske na istoku regije Hama primjećeno je rusko topničko oruđe M-46 kalibra 130mm. Ono može djelovati na ciljeve udaljene  do 45 kilometara.

9.7. u regiji Al-Kuneitra vladine snage napale su položaje organizacije „Tahrir ash-Sham“ i izbacili ih iz zone „Crvena villa“ pokraj grada Al-Samdania i „Villa al-Mohtar“ kraj grada Al-Samdania al-Sharki.

U regiji Suwaida sirijska vojska je 11. srpnja od islamističkih boraca oslobodila 300 kvadratnih kilometara teritorija s nizom naseljenih mjesta. Iz priopćenja sirijskih medija nije vidljivo protiv koje oružane grupacije su ostvarene te pobjede, kao ni to, je li taj rezultat postignut prije ili nakon stupanja na snagu američko-ruskog sporazuma o osnivanju zone deeskalacije u toj regiji. Naravno, sporazum i uspostave zona deeskalacije se ne odnose na terorističke organizacije i nastavak napada na njih i dalje ostaje na snazi.

 

 

Pri takvoj manipulaciji demokracijom u svrhu geopolitičkih potreba najmoćnijih država svijeta pravo pitanje možda više i nije kako osigurati svijet siguran za demokraciju, nego kako osigurati demokraciju sigurnu za svijet. 

Inicijativa američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu  „Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima i Rusije uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njegove prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom, što je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac 9. lipnja 2008. godine ocijenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija.” No, kreatore velikih strategija, gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti.

Nakon usvajanja agende, za koju veliki dio mainstreim medija i danas tvrdi kako nema nikakve veze s bliskoistočnim ratnim sukobima, da su oprečne tvrdnje obična teorija zavjere i da je sve što se danas događa na Bliskom istoku isključivo rezultat unutarnjih regionalnih napetosti i trajnih i nepomirljivih sukoba bliskoistočnih aktera, uslijedio je niz multilateralnih sastanaka članica G8 i čelnika arapskih država.

U cilju provođenja na G8 usvojene američke i europske Broader Middle East and North Africa Initiative (BMENA) na sastanku u Rabatu, Maroko, u prosincu 2004. godine formiran je “Forum for the Future” kao izvršno tijelo na ministarskoj razini u funkciji neposrednog provođenja dogovorenih zadaća inicijative BMENA-e  na širokom prostoru arapskih i nearapskih pretežito muslimanskih zemalja – od Maroka do Pakistana. Sa strane G8, u provođenje originalne američke geostrateške inicijative BMENA-e, uz SAD aktivno su tada bili uključeni i Velika Britanija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i nominalno Rusija kao potpisnica rezolucije G8 kojom je usvojena inicijativa BMENA-a, čiji je otklon od praktične realizacije s vremenom sve više rastao. Uslijedio je niz političkih aktivnosti, kako po toj novoj inicijativi tako i po ranijim američkim i europskim geopolitičkim agendama  na Bliskom istoku, kao što je primjerice „Mediteranski dijalog“ pod vodstvom EU, ili NATO-ova „Istanbulska inicijativa“. Sve te aktivnosti usmjerene su na transformaciju politike bliskoistočnh država i njezine prilagodbe američkim i europskim interesima. Količina energije uložena u promjenu bliskoistočnih geopolitičkih odnosa uništila bi mirovni poredak i same Skandinavije da je na nju primjenjena, a kamoli ne krhkog Bliskog istoka.

No javnost se i dalje uvjerava kako bliskoistočni kaos nema nikakve veze s dobronamjernom inicijativom demokratizacije Bliskog istoka, prikrivajući pritom da su istinski ciljevi navodne demokratizacije u suštini goli geoekonomski i geopolitički interesi američke politike, Izraela i europskih saveznika. Na sreću, enormna politička, gospodarska pa i vojna aktivnost na planu provođenja vizije stvaranja “Novog Bliskog istoka“ proizvela je ogromnu količinu dokumenata koji se ne mogu tek tako ukloniti iz javnog prostora, jer su mnogi od njih u međuvremenu deklasificirani. Njihova nevjerojantna količina i sadržaj svjedoče o intenzitetu američkog i europskog pritiska na regionalnu strukturu. Kako se provođenje prekrajanja Bliskog istoka po strateškoj viziji Novog Bliskog istoka provodi i dan danas i u nekim svojim dijelovima prelazi u terminalnu fazu, to dokumenti jasno otkrivaju suštinu onoga što se danas događa na Bliskom istoku. Regionalne suprotnosti  samo su vješto iskorištene za relizaciju u suštini imperijalne politke stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Kolikom su političkom i diplomatskom pritisku bile izložene bliskoistočne države, što je u konačnici dovelo do disolucije dijela njih, podjela po etničkim, vjerskim i sektaškim temeljima i potom oružanim obračunima, svjedoči  već i sama deklaracija donešena na summitu  na Sea Islandu u lipnju 2004. godine, ali i dostupni dokumenti američke administracije, posebice Kongresa.

Tako se, primjerice, u deklaraciji G8, kojom je usvojena inicijativa BMENA,  između ostalog navodi: “Kao čelnici najvećih industrijskih demokracija svijeta prepoznajemo našu posebnu odgovornost za potporu slobodi i reformama u političkoj i gospodarskoj sferi na prostorima Bliskog istoka i obvezujemo se na stalne napore u cilju provođenja ovog velikog zadatka, partnerstva za napredak i zajedničku budućnost s vladama i narodima Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (Broader Middle East and North Africa). Ovo partnerstvo temelji se na suradnji s vladama regije ali i predstavnicima poslovne zajednice i organizacija civilnog društva u cilju jačanja slobode, demokracije i prosperiteta za sve.”

Deklaracija G8 utvrđuje načela tzv. partnerstva, među kojima je i pravilo da “postojeći regionalni sukobi ne smiju biti prepreka planiranim reformama”, a izričito  se naglašava kako se demokratske promjene “ne bi trebale nametati izvana” i kako se pri provođenju prosesa demokratizacije mora voditi računa o lokalnim uvijetima. No već u slijedećoj točci se određuje  kako se te “lokalne različitosti ne smiju iskorištavati za sprječavanje  političke i gospodarske reforme.” Utvrđuje se nadalje, kako će “sjedište novog partnerstva biti Forum za budućnost (Forum for the Future)  koji će nadzirati provedbu sklopljenog partnerstva na dva bitna područja – političkoj i gospodarskoj sferi“. Deklaracija izričito navodi: “U političkoj sferi napredak prema demokraciji i vladavini prava podrazumijeva niz učinkovitih akcija na području uspostave ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz to, reforma državne uprave i njezina modernizacija također su nužni sastojci za izgradnju demokracije. U ekonomskoj sferi…… zajedno ćemo s vladama i poslovnim subjektima promovirati poduzetništvo, podupirati financijske reforme, promicati transparentnost i borbu protiv korupcije.” Bitna rečenica u tom odjeljku deklaracije ipak je ona koja govori kako će na ekonomskom području partnerstvo aktivno djelovati na “otvaranju  pristupa kapitalu u regiji Bliskog istoka”. Jednostavno rečeno, inicirana masivna promjena političkih odnosa u regiji kroz instaliranje demokracije, a time i cijele dotadašnje geopolitičke konstrukcije usmjerena je zapravo na ovo posljednje – otvaranje slobodnog pristupa američkog i europskog kapitala na bliskoistočne prostore.

Već u veljači 2005. godine američki Kongres detaljno je izvješćen o učincima provođenja inicijative Šireg Bliskog istoka. Služba američkog Kongresa za istraživanje (Congressional Research Service-CRS) 15. veljače 2005. godine, pod brojem RS22053 podnosi Kongresu pregled ciljeva i učinaka inicijative Šireg Bliskog istoka. Izvješće informira kongresnike da je inicijativu u svom govoru uoči sastanka Nacionalne zaklade za demokraciju ( Nacional Endowmment for Democracy- NED) u studenom 2003. godine službeno pokrenuo tadašnji predsjednik George Bush. U  govoru  je istaknuo kako je “promocija demokracije u Iraku i na Bliskom istoku temeljni interes SAD-a” i predstavio  “strategiju slobode na Bliskom istoku”, kao nastavak demokratizacije Istočne Europe nakon pada Berlinskoga zida. Predsjednik Bush je ponovio pritom da SAD neće odustati od svoje obveze širenja demokracije, naglašavajući da djelovanje u tom smislu prema Bliskom istoku do tada nije bio dovoljno snažno. Prema Bushu “narodi Zapada 60 godina nisu ništa poduzeli za otklanjanje nedostatka slobode na Bliskom istoku pravdajući to potrebom očuvanja stabilnosti.” “Dugoročno gledano, stabilnost se ne može kupiti na štetu demokracije”- naglasio je Bush. Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) pritom nije slučajno odabrana kao mjesto prestavljanja Busheve inicijative. Riječ je, naime, o “privatnoj, neprofitnoj zakladi usmjerenoj  jačanju demokratskih institucija širom svijeta“ – kako je definirana svojim temeljnim dokumentima. Zaklada na svojim internetskim stranicama navodi da „godišnje daje više od tisuću financijskih potpora projektima nevladinih skupina u inozemstvu koje rade na promicanju  demokratskih ciljeva u više od 90 država.”

Prema izvješću CRS-a inicijativa nailazi na velike probleme u okoštalim strukturama bliskoistočnih vlastodržaca, pa se citira Leslie Campbell, tadašnji ravnatelj “Middle East Program at the National Democratic Institute for Internacional Affairs”, koji je izjavio kako je “neporeciva činjenica da zapravo pokušavamo surađivati s hrpom ljudi koji bi bili izbačeni iz svojih ureda ukoliko se uistinu pokrenu demokratske promjene, pa se zbog toga  za sada uglavnom pregovara o slobodnoj trgovini, a ne o temeljnim političkim promjenama.”

Kako bilo, te 2005. godine “Forum za budućnost”, kao izvršno tijelo partnerstva BMENA-e, naznačio je bitne zadaće inicijative. Izvješće CRS-a navodi da su to prije svega “izrada regionalnog razvojnog fonda za privatno poduzetništvo u okviru (Internacional Finance Corporation -IFC)”. Za napomenuti je kako je IFC sastavni dio grupacije Svjetske banke pod pretežitim utjecajem SAD-a kao najvećeg dioničara. Nadalje, prema izvješću “Forum za budućnost” je utvdio kako  je “potrebno stvoriti Dijalog za pomoć demokraciji (Democracy Asistance Dialogue) koji bi omogućio skupinama civilnog društva jači utjecaj na regionalne vlade u svezi političkih i gospodarskih reformi”. Pored toga CRS-ovo izvješće za Kongres nabraja i već postojeće američke i međunarodne programe reforme koje djeluju na prostoru Bliskog istoka, pa tako, u okviru programa američke bilateralne ekonomske pomoći (US Bilateral Economic Assistance) posebno ističe aktivno djelovanje američke agencije za međunarodni razvoj (The United States Agency for International Development- USAID), koja je prema izvješću već dugo prisutna na Bliskom istoku. Kongres je za djelovanje te agencije u Iraku, Egiptu, Jordanu, Zapadnoj obali, Gazi, Libanonu, Maroku, Jemenu, u proračunu za 2005. godinu osigurao 1,4 milijarde dolara. CRS izvješćuje da i nearapske zemlje, poput Pakistana i Afganistana, dobivaju znatne iznose američke pomoći. Kongresu su kroz izvješće predstavljene i europske inicijative suradnje na razvoju demokracije s bliskoistočnim državama, među kojima se posebno ističe tzv. „Mediteranski dijalog“. Također se navodi kako i Ured za ljudska prava, demokraciju i rad State Departmenta (The State Department`s Bureau of Human Rights,Democracy, and Labor) „na području Bliskog istoka upravlja znatnim financijskim sredstvima za promociju demokracije u više pretežito muslimanskih zemalja“, a djeluje uglavnom preko američkih veleposlanstava na Bliskom istoku gdje organizira radionice i seminare o reformskim pitanjima. Izvješće CRS-a nije prvo podneseno Kongresu u svezi širenja demokracije na Bliskom istoku, pa kongresnike upućuje na svoja ranija izvješća  i to  RS21457-Inicijativa za partnerstvo na Bliskom istoku i RL32260 -američka vanjska pomoć na Bliskom istoku – povijesna pozadina i trendovi.

Opisan je samo dio, mali dio diplomatskog, političkog, ekonomskog i vojnog djelovanja na društvene i političke strukture bliskoistočnih država u cilju njihove transformacije i prilagođavanja američkim i europskim utjecajima. Tomu treba pridodati bilateralne utjecaje pojedinih zapadnih država koji su  uglavnom međusobno usklađeni  i tiho djelovanje obavještajnih organizacija SAD-a, europskih saveznika, Izraela, ali i njihovih regionalnih posrednika čije politike kontroliraju. U konačnici,  ukupan zbroj  aktivnosti stvorio je stabilnu operativnu bazu za provođenje tzv. „revolucija Arapskoga proljeća“ koje su nakon ovakvih diplomatskih priprema umotanih u ukrasni papir napokon punom silinom pokrenule  američku i europsku transformacijsku agendu pod krinkom demokratizacije, i Bliskom istoku donjele dar u obliku Trojanskoga konja koji je iznutra  doveo do pomicanja tektonskih ploča bliskoistočnog mirovnog poretka stvorenog raspadom Osmanskog carstva prije jednog stoljeća  i geopolitičkog potresa koji danas prekraja regiju.

Sasvim je očito, ponovo naglašavamo, da bi toliki politički i diplomatski i ekonomski pritisak za žurnim promjenama političke strukture kada bi se primjenio i na najstabilnije države i socijalne strukture svijeta, kao što je  primjerice europska Nordijska regija, zacijelo proizveo masivni destabilizacijski učinak, ako ne i  jednaki kaos kakav je  izrodio na Bliskom istoku. Toliki asimetrični pritisak morao je dovesti do eksplozije. Oni koji su ga kreirali i primjenili  ni u čemu nisu pogriješili i jako su dobro znali što će se dogoditi – eksplozija nasilja im je i bila primarni cilj.

Uostalom, o tome svjedoči i  sama Condoleezze Rice u svojoj novoj knjizi iz svibnja ove godine “Democracy: Stories from the Long Road to Freedom”. Rice u svojim“Pričama s dugog puta do slobode“ jasno iskazuje, da kao jedan od kreatora bliskoistočnih događanja u vrijeme predsjednikovanja Georgea Busha i invazije na Irak nije ni u čemu pogriješila i da za ničime ne žali. Navodi pritom kako je put do demokracije težak i pun prepreka, a da je sama demokracija, uostalom, “uvjek na nekoj vrsti oštrice noža između kaosa i autoritarnosti, a to slatko mjesto na oštrici noža je upravo demokracija”. Dok ona u svojim vizijama nastavlja balansirati po oštricama noža i naslađivati  se na slatkim mjestima oštrice, stotine tisuća ljudi zahvaćenim njenim i sličnim vizijama su ubijeni na najokrutnije načine, nasilno raseljeni i upućeni kao roblje na europska tržišta radne snage.

U pozadini te duge priče do rata  je vizija američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati „svijet siguran za demokraciju“, kako je to  nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson, kao i zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti koju je još u 19. stoljeću osmislio  francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo  na njega će se u razgovoru za „Brookings“ u svibnju ove godine pozivati  i Condoleezza Rice objašnjavajući  model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta.

U biti, američki liberalni intervencionizam utemeljen na doktrini izuzetnosti samo je iskaz potrebe za osiguranjem temeljnih američkih geostrateških interesa diljem svijeta.

Pri takvoj manipulaciji demokracijom u svrhu geopolitičkih potreba najmoćnijih država svijeta pravo pitanje možda više i nije kako osigurati svijet siguran za demokraciju, nego kako osigurati demokraciju sigurnu za svijet.

 

 

 

 

 

U prošlom tjednu u regiji je pozornost i dalje najviše privlačila katarska kriza, a onda i „vječne“ teme, poput Sirije, Iraka, Libije.

Katarska kriza:

Rok za katarski odgovor na ultimatum „arapskog kvarteta“ (Saudijske Arabije, UAE, Bahreina i Egipta) istekao je 5. srpnja. Podsjećamo, prihvaćanje u njemu sročenih 13 zahtjeva bio je preduvjet za normalizaciju međusobnih odnosa. Međutim, Doha ih je odbacila sve do jednoga, smatrajući ih nerealnim i neprovedivim, a ministar vanjskih poslova te zemlje M. Al-Thani je izjavio kako „Katar nastavlja pozivati na dijalog“ i da je Doha spremna za sudjelovanje u pregovorima „uz uvjet uvažavanja našeg suvereniteta“. Ministar je kazao kako vodeća uloga u provedbi blokade njegove zemlje leži na Saudijskoj Arabiji i UAE. Mediji su objavili, kako je Katar u svom odgovoru predložio arapskim susjedima smanjenje (a nikako ne prekid, kako je to od njih traženo) razine svojih diplomatskih odnosa s Iranom i isključio mogućnost zatvaranja turske vojne baze na svom teritoriju, pozivajući se na statut organizacije Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva koji ne zabranjuje suradnju takvog oblika s drugim državama. Na zahtjeve za ukidanje televizije „Al-Jazeera“, katarska vlada je predložila simetričan odgovor – prestanak emitiranja i drugih arapskih televizija, poput „Al-Arabia“ i „Al-Hadas“, čije se središnjice nalaze u Abu Dhabiju (UAE).

Prošli tjedan u Kairu je održan sastanak čelnika obavještajnih službi „arapskog kvarteta“ na temu katarske krize, uoči sastanka ministara vanjskih poslova tih država 5. srpnja, održanog također u egipatskoj prijestolnici. Objavljeno je kako „Katar mora odustati od potpore, između ostalog financijske, ekstremističkim organizacijama i prestati se miješati u unutarnje stvari drugih zemalja“. Ministri su izrazili žaljenje zbog negativnog odgovora Dohe na njihove zahtjeve ali još nisu razmatrali pooštravanje sankcija, a što su ostavili za slijedeće konzultacije. Pritom su optužili Katar za miniranje diplomatskog riješenja krize i posredničke uloge koju je u tom smislu imao Kuvajt. Sve to, smatraju šefovi diplomacije četiriju arapskih zemalja, samo potvrđuje vezu Dohe s terorističkim organizacijama. Također je kazano kako Katar predstavlja nedjeljiv dio regije Perzijskog zaljeva i arapskog svijeta u cjelini.

4. srpnja Vijeće sigurnosti UN-a odbilo je raspravu o bojkotu Katara, koju je predložio Egipat.

Egipat je 7. srpnja zabranio uplovljavanje katarskih brodova u luke u zoni Sueskog kanala. Kairo, međutim, sukladno međunarodnom pravu nema pravo zabraniti prolaz katarskim brodovima kroz Sueski kanal.

Turska ne odustaje od svojih sporazuma s Katarom, izjavio je predsjednik R.T. Erdogan, dok je saudijski ministar vanjskih poslova A. Al-Jubeir izjavio, kako se četiri arapske zemlje nadaju da će Turska nastaviti svoj neutralni smjer po pitanju sukoba s Katarom.

Sirija:

9. srpnja, u 12:00 sati po sirijskom vremenu, na snagu je stupio prekid vatre u zonama deeskalacije na jugo-zapadu zemlje, u regijama Al-Quneitra, Deraa i Al-Suweida, sukladno postignutom sporazumu. Sigurnost će osiguravati ruska vojna policija, u koordinaciji sa SAD-om i Jordanom. Američka vojska preuzela je obvezu nadzora prekida vatre od strane oporbenih snaga u tom dijelu Sirije. U memorandumu je jasno potvrđena ruska, američka i jordanska privrženost teritorijalnoj cjelovitosti Sirije. Američki državni tajnik R. Tillerson je izjavio kako će detaljna razrada svih pitanja novog sporazuma trajati tjedan dana.

Ovom treba nadodati, kako je zapovjedništvo sirijske vojske 3. srpnja objavilo svoj prekid vatre u spomenutim regijama, u trajanju do 8. srpnja.

Ruski predsjednik V. Putin izjavio je 8. srpnja kako dogovori oko zona deeskalacije predstavljaju napredak, zahvaljujući, između ostalog, suradnji s američkim predsjednikom D. Trumpom. Pritom je, kazao je Putin, najvažnije osigurati u konačnici teritorijalnu cjelovitost Sirije, a da zone deeskalacije budu teritoriji koji bi mogli međusobno ali i surađivati sa službenim Damaskom. Pritom je kazao kako je američka pozicija po Siriji postala „više pragmatična“, kao i to, da sudbina predsjednika B. Asada ovisi o volji sirijskog naroda, a ne želja američke administracije.

Washington dogovor o uspostavi zona deeskalacije na jugo-zapadu Sirije (zona uz Golansku visoravan i granicu s Izraelom i Jordanom) smatra važnim korakom za riješenje sirijskog sukoba. Pritom se nada kako će B. Asad poštivati primirje uz ruski utjecaj. State Department pritom ne isključuje mogućnost da terorističke organizacije pod nadzorom „Al-Qaide“ ili „Islamske države“ pokušaju narušiti sporazum o zonama deeskalacije na jugu Sirije. R. Tillerson je kazao kako su D. Trump i V. Putin tijekom susreta u Hamburgu 7. srpnja ukazali na nužnost rasprave o budućem sirijskom vodstvu. „SAD ne vidi nikakve duge političke karijere za Asada i njegovu obitelj u Siriji, a u protivnom međunarodna zajednica neće priznati državu pod njegovim vodstvom“, kazao je Tillerson.

Sirijska vlada je 9. srpnja izjavila kako će pozdraviti bilo koji oblik primirja koji će dovesti do normalizacije stanja u zemlji.

Izraelski premijer B. Netanjahu je 9. srpnja kazao kako Izrael računa da će SAD i Rusija prihvatiti njihove zahtjeve o nedopustivosti učvršćenja iranskih snaga u organizaciji zona deeskalacije na jugo-zapadu Sirije.

Na susretu s turskim predsjednikom R.T. Erdoganom 8.7. u Hamburgu, ruski čelnik Putin je izjavio kako je u riješenju sirijskog sukoba i borbi protiv terorizma u Siriji postignut ozbiljan napredak, između ostalog, zahvaljujući i naporima turskog vodstva.

Što se tiče vojnih akcija u Siriji, prošlog tjedna sirijska vojska i njezini saveznici na terenu nastavili su akcije protiv terorističkih i ekstremističkih organizacija, a najveće uspjehe ostvarili su u regijama Hama i Homs. Bojeve akcije izvodili su i u regijama Rakka, Damask i Deir ez-Zour.

Ruski strateški zrakoplovi Tu-95MS su 5. srpnja izveli napade krilatim raketama X-101 po ciljevima „Islamske države“ u regijama Hama i Homs, uništivši tri velika skladišta oružja.

Većinski kurdske snage unutar postrojbi SDF (Sirijske demokratske snage), uz snažnu potporu zrakoplova koalicije na čelu sa SAD-om, nastavile su borbe za ovladavanje gradom Rakkom i uspjele su se probiti u stari dio grada.

Libija:

Zapovjednik Libijske nacionalne vojske feldmaršal Kh. Haftar je 5. srpnja objavio vijest o potpunom oslobođenju od terorista drugog po veličini libijskog grada Bengazija. U tom su se gradu, poznatom po početku libijskog „arapskog proljeća“ kojim je svrgnut predsjednik M. Gaddafi, od 2014. g. utaborili pripadnici „Islamske države“ i snaga odanih „Al-Qaidi“, s kojima su permanentne borbe vodile upravo snage generala Haftara, koje već duže vrijeme podupiru Egipat, UAE, Rusija i Francuska, nasuprot vladi u Tripoliju, vojnički slabijoj i neučinkovitijoj, koju formalno podupire međunarodna zajednica i UN, a najviše Italija. Nakon oslobođenja Bengazija, Haftarova LNV se sprema za čišćenje grada Derne – glavnog uporišta libijskih džihadista, smještenog na samoj granici s Egiptom, čiji su pripadnici, prema informacijama Kaira, odgovorni za niz terorističkih napada na egipatske crkve i pripadnike koptske kršćanske manjine.

Turska:

Turska ne planira napustiti NATO savez, neovisno o pogoršanju odnosa s nizom Zapadnih zemalja, izjavio je 5. srpnja predsjednik Erdogan. NATO je uvjek bio korektniji i pošteniji u odnosu prema Turskoj negoli Europska unija, kazao je turski vođa. Berlin, koji odbija Ankari izručiti osumnjičene osobe za pokušaj vojnog udara 2016. godine, neposredno podupire terorizam, izjavio je Erdogan.

Nakon susreta s turskim predsjednikom, održanom 8. srpnja u Hamburgu, njemačka kancelarka A. Merkel je izjavila kako su pregovori s turskim vođom ukazali na duboka razmimoilaženja između Berlina i Ankare.

Irak:

Glavni zapovjednik iračkih oružanih snaga, premijer H. al-Abadi čestitao je 9. srpnja iračkim građanima oslobođenje grada Mosula od terorista „Islamske države“. Istog dana premijer Al-Abadi je stigao u Mosul i čestitao iračkim vojnicima pobjedu nad terorističkom organizacijom „Islamska država“ u njezinom glavnom iračkom uporištu.

 

Proteklih tjedana, s izbijanjem umjetno pokrenute katarske krize, kroz saudijsko-katarske međusobne optužbe i protuoptužbe za sponzororanje radikalnih i terorističkih organizacija na Bliskom istoku (čije aktivnosti, na žalost, već odavno izlaze i izvan okvira te regije) na vidjelo sve više izlaze prljavi potezi koje su u tom smislu godinama povlačile dvije glavne petro-monarhije ali i ne samo one.

Podsjetimo, nedavno je bivši katarski premijer i ministar vanjskih poslova princ Hamad bin Jassim bin Jaber al-Thani, u senzacionalnom intervjuu za američku televiziju PBS princ priznao katarske pogreške proteklih godina koje se tiču potpore radikalnim islamističkim organizacijama u Siriji, kazavši kako je iste greške činila i Saudijska Arabija. Pritom je izjavio kako se sada ta potpora poput bumeranga vraća i udara po samim arapskim monarhijama.

Važno je napomenuti kako se radi o bivšem katarskom visokom državnom dužnosniku i osobi koja je imala glavnu ulogu u početnoj fazi tzv. arapskog proljeća i bila sukreator svrgavanja libijskog vođe Muammara Gaddafija, dolaska  „Muslimanske braće“ na vlast u Egiptu, kao i destabilizacije sirijske vlade pod vodstvom Bashara al-Asada.

Jasno je kako katarski princ otvoreno aludira na izjednačavanje krivnje Dohe i Rijada u sponzoriranju islamističkog terorizma i da Katar neće dopustiti eskulpiranje Saudijaca na račun prebacivanja potpune krivice u toj prljavoj raboti isključivo na Katar. Nedavno je nešto slično učinio i katarski veleposlanik u Washingtonu, kada je optužio UAE za pružanje potpore teroristima koji su izvršili teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine.

Iz svega ovog jasno proizlazi kako su sve spomenute zemlje obilato sponzorirale (i to još uvjek čine) najpoznatije islamističke radikalne i terorističke organizacije u bliskoistočnoj regiji, koje su, na žalost, svoje aktivnosti već odavno proširile i na susjedne prostore Europe, Afrike i Azije. Zato, koliko god to grubo zvučalo, niti jedna od spomenutih zemalja koje se, k tome, najčešće prepiru koja je od njih „svetija“ i „pravovjernija“ po pitanju tumačenja islamske religije, da je prava i pravice – ne bi više postojala na geografskoj karti svijeta kao međunarodni politički subjekt.

Britansko izvješće o sponzorima terorizma

Ovom prigodom proanalizirat ćemo stavove Zapadnih institucija i medija koji su se proteklih godina doticali teme sponzoriranja radikalnih isalmističkih organizacija i pokreta, pričemu ću se primarno koristiti izvješćima britanske vlade i britanskih i američkih medija, kao tradicionalno najprisutnijih vanjskih izvjestitelja iz bliskoistočne regije koji imaju snažna informacijska uporišta u tamošnjim strukturama vlasti, kao i vojnim i obavještajnim krugovima. Pritom London i Washington nerijetko sudjeluju i u sukreiranju njihove vanjske i gospodarske politike.

Britanska vlada je 14. travnja ove godine objavila izvješće pod nazivom „2017 nacionalna procjena rizika pranja novca i financiranja terorizma“. Radi se, zapravo, o nastavku njihovog istoimenog izvješća od 15. listopada 2015. godine.

U novom izvješću se jasno pojašnjava kako terorističke organizacije poput „Islamske države“, „Al-Qaide“, „Boko Harama“ i „Al-Shababa“ dobivaju novce nužne za njihovu terorističku djelatnost.

Pojasnit ćemo načine pomoću koji se financira njihova teroristička aktivnost:

Jedan od načina dobivanja sredstava su bankovne prijevare. Različiti prevaranti i njihovi suradnici pomažu teroristima osigurati pristup bankovnim računima i kreditima. Narudžbe za prevarantske zajmove glavni su izvor sredstava za radikalne islamiste koji žele otići u Siriju i ratovati na strani „Islamske države“. Prema informacijama nedavno objavljenim u The New York Timesu vezano uz teroristički napad u Parizu, jedan od terorista je od banke ING Belgium dobio 15 tisuća eura. U spomenutom britanskom Izvješću navedeno je slijedeće: „Iskorištavanje bankarskog sektora od strane terorista ostaje ugroza, između ostalog i u kontekstu Sirije. Osobe mogu iskoristiti bankomate za slanje sredstava u susjedne zemlje gdje postoji službeni bankarski sektor, a odatle sredstva prebacivati u Siriju.“ Postoje dokazi o tome i da se sustav britanskih studentskih kredita koristio za financiranje terorizma. Izvješće navodi kako bankovni sustav studentskih kredita predstavlja „srednji“ rizik, a dobit koju teroristi polučuju na taj način ipak je relativno niska.

Slijedeći oblik financiranja terorizma je prodaja antikvarijata i artefakata. UNESCO je objavio kako je početkom 2017. godine utvrđeno da „Islamska država“ krade antikvarijate i artefakte u „industrijskim razmjerima“, a The Guardian navodi kako većina njih završava upravo na londonskom tržištu – jednom od najvećih međunarodnih tržišta rijetke antikvarne robe.

Glavna prednost „Islamske države“ u odnosu na ostale terorističke organizacije je njezin pristup nafti, nakon što je pod svoj nadzor stavila velike teritorije Iraka i Sirije skupa s brojnim naftnim nalazištima. Na taj način dobivenu naftu „Islamska država“ je izvozila cisternama kroz Tursku i dalje na svjetsko tržište. Ovdje mogu nadodati kako je Geopolitika.News već davno ranije pisala, kako je na taj način, osim za vlastito bogaćenje, „Islamska država“ utjecala na porast „crnog tržišta“ i ukupni pad cijena nafte, od čega su profitirale i pojedine velike i globalno poznate naftne tvrtke koje su preko svojih pomno odabranih posrednika kupovale jeftinu ISIL-ovu naftu (time izbjgavajući eventualne optužbe za suradnju s terorističkim organizacijama, kao i mogućnost podizanja tužbi od strane službenih vlada Iraka i Sirije koje su stvarni vlasnici ukradene nafte)  i dalje ju, kao svoju vlastitu, prodavale po tržišnim cijenama i ostvarivale enormni protupravni ekstra-profit.

I The Financial Times nedavno je proveo istraživanje po pitanju trgovine ISIL-ovom naftom, koje je dokazalo da je ta operacija gotovo identična „državnoj naftnoj kompaniji“ u kojoj rade inžinjeri, trejderi i menadžeri. Dobit koju je „Islamska država“ polučivala takvim transakcijama iznosila je oko 50 milijuna dolara mjesečno, što na godišnjoj razini iznosi nevjerojatnih 600 milijuna dolara!

Osim toga, „Islamska država“, za razliku od drugih terorističkih organizacija, prihode je skupljala i uspostavom klasičnog poreznog sustava. Tako je The New York Times u svom nedavnom istraživanju naveo, kako dobit, koju je na taj način od stanovnika i biznismena koji su živjeli na prostoru „Islamske države“ polučio „IS“, iznosi 900 milijuna dolara godišnje. Radi se o klasičnom poreznom sustavu u kojem „IS“ ubire poreze na izvoz roba, najam proizvodnih postrojenja, naplata kazni za narušavanje zakona, računa za komunalne usluge i td.

Terorističke organizacije koriste se i humanitarnim prilozima iz čitavog svijeta, a daleko najviše iz zemalja Perzijskog zaljeva, odakle pristižu životno važna sredstva za „Al-Qaidu“ kroz tzv. humanitarne priloge, kao temelj njezinih terorističkih aktivnosti. Ta golema sredstva prebacuju se preko punktova na kojima se u pravilu ne traže dokumenti niti imena osoba, ili posredstvom kurira koji ih prenose preko različitih granica.

Slijedeći oblik financiranja jest uzimanje talaca i traženje otkupnina. Na taj način, prema britanskom izvješću, „Islamska država“ je od rujna 2013. do rujna 2014. godine prikupila između 35 i 45 milijuna dolara, pričemu je, prema New York Timesu, „Al-Qaida“ u tom segmentu nadmašila „IS“.

Drugo – šokantno nevladino britansko izvješće

U izvješću britanskog analitičkog centra Henry Jackson Society, kojeg je nedavno objavio BBC, navodi se kako je Saudijska Arabija glavni inozemni pokrovitelj islamskog ekstremizma u Velikoj Britaniji. Autori izvješća upozoravaju na veliki utjecaj koje na rasprostranjenje islamskog ekstremizma i aktivnosti radikalnih propovjednika i džihadističkih grupa u Velikoj Britaniji ima financiranje iz inozemstva.

Navedeni analitički centar već je pozvao na provođenje javne istrage o pretpostavljenoj vezi Saudijske Arabije i drugih država Perzijskog zaljeva s ekstremistima u V. Britaniji.

U izvješću se navodi kako sunitske države Perzijskog zaljeva i Iran pružaju financijsku potporu džamijama i islamskim obrazovnim organizacijama koje su u svoje redove primale ekstremističke propovjednike i bile povezane s distribucijom ekstremističkog, propagandističkog materijala.

Na vrhu tog spiska nalazi se Saudijska Arabija – jedna od najvećih britanskih saveznika na Bliskom istoku i njezin najveći gospodarski partner.

U izvješću se egzaktno prikazuje kako privatne osobe i organizacije sudjeluju u promicanju „neliberalne, fanatične ideologije vahabizma“.

Saudijsko veleposlanstvo u Velikoj Britaniji reagiralo je riječima, kako su bilo koje optužbe da je Kraljevstvo utjecalo na radikalizaciju „nevelikog broja ljudi, neutemeljene i za njih nema vjerodostojnih dokaza“ i da se Rijad neće smiriti „dok ti nenormalni ljudi i njihove organizacije ne budu uništeni“.

Britansko Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je komentirati izvješće analitičkog centra Henry Jackson Society. A zašto i bi, ukoliko znamo koliko milijardi dolara vrijednog oružja Ujedinjeno Kraljevstvo isporučuje Rijadu usprkos njegovom dramatičnom kršenju ljudskih prava unutar svoje zemlje, kao i u ratovima koje Saudijska Arabija vodi neposredno (Jemen) ili „tuđim rukama“ – najčešće rukama klasičnih džihadista.

Američka uloga

U tijeku je smjena američkih bliskoistočnih geopolitičkih prioriteta, kao i smjena njezinih vanjskopolitičkih prioriteta općenito, što je najbolje razvidno umjetnim pokretanjem katarske krize. Smjena prioriteta se najbolje može vidjeti ukoliko promotrimo  potporu bivše Obamine administracije projektu „Velikog Bliskog istoka“ kroz smjenu diktatorskih režima i instalacijom na vlast „islamskih demokrata“, najviše iz redova radikalnog panislamskog pokreta „Muslimanska braća“. S tim ciljem Washington se oslanjao upravo na Katar i u Dohi instalirane podružnice nositelja spomenute američke geostrateške politike u vidu organizacija RAND Corporation, Brookings Institute, CSID (Centar za izučavanje islama i demokracije), POMED i dr.

Nakon posijanog kaosa i teško-upravljivih kriza, u koje su u međuvremenu ušli i drugi izvanjski „teškaši“, poput Rusije, pa i Kine, nova američka administracija pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa iz temelja mijenja američku vanjsku politiku u regiji. Od prethodne potpore „arapskoj revoluciji“, sadašnja administracija podupire „arapsku kontrarevoluciju“ koju predvodi Saudijska Arabija.

U takvim okolnostima za pretpostaviti je smanjivanje regionalne uloge Katara u novonastalim okolnostima i njegovo potiskivanje iz američkih geopolitčkih projekata. Međutim, daljnja radikalizacija tog sukoba i njegovo produljenje može imati i dalekosežnije geopolitičke posljedice u regiji, a koje su već i sada vidljive, ne samo kroz svrstavanje tamošnjih država u dva tabora (prosaudijski, većina, i „prokatarski“, Turska, Iran, Sirija), već i pojavi formalno neutralnih zemalja, poput Iraka, Omana, Kuvajta, od kojih svaki tabor ima i svoje vanjske sponzore.

Zlo se proždire samo, ali ono se nalazi i u našim redovima

Kao što sam gore rekao, mnoge od petro-monarhija ne zaslužuju opstanak na političkoj i geografskoj karti svijeta zbog podle politike potpore terorizmu i zlouporabe vjere i vjerskih osjećaja ljudi s ciljem vlastitog bogaćenja i širenja svojih partikularnih utjecaja i interesa. One se sada međusobno glođu, optužuju jedna drugu za prljave rabote u kojim su glave izgubili (ili su im životi posve razoreni) milijuni ljudi.

S pravom bismo rekli – Zlo se proždire samo. Ali u ovom slučaju Zlo se, na žalost, prostire i daleko izvan krugova islamskih, bliskoistočnih zemalja – među pojedincima i raznim monopolističkim i elitističkim političkim i  pseudopolitičkim udruženjima i organizacijama čiji su članovi bezobrazno dobro plaćeni upravo tim „krvavim“ novcem, od kojih je njihov nemali broj i neposredno involviran u izvršne vlasti moćnih europskih i prekooceanskih država. Njih, naravno, nije ni malo briga za sudbine naroda i država iz kojih potječu i u kojima djeluju, a kamo li za one druge.

Situacija u koju je dovedena europska politika Trumpovim zakuhavanjem krize oko Katara  je krajnje neugodna. Nastavili li Njemačka i EU vojnu  i gospodarsku suradnju s Katarom, ukoliko se sukob nastavi, zatvoriti  će joj se vrata Saudijske  Arabije i ostalih protivnika Katara. A prekid suradnje s Dohom je praktički nemoguć, ne samo zbog  gubitka poslova i enormne financijske štete nego i zato što je Katar duboko involviran  u europsko gospodarstvo i financije putom svojih udjela u vlasništvu moćnih europskih korporacija i banaka i svaki poremećaj odnosa može ozbiljno destabilizirati europske burze. Pored toga Katar je i najveći opskrbljivač Europske unije ukapljenim plinom i neposredni konkurent američkim planovima opskrbe Europe svojim ukapljenim plinom. Američka politika tako je naizgled lepršavim  Trumpovim izletom do Rijada dovela njemačke i europske regionalne opcije u škripac  koji prijeti ozbilljnim posljedicama za europska gospodarstva i geopolitičke interese.

Katarski investicijski fond (Qatar Investment Authority) raspolaže redovnim i povlaštenim dionicama njemačkog Volkswagena i Siemensa, anglo-nizozemskog Royal Dutch Shella, francuskog građevinskog giganta Vinci, švicarskog Glencore koji se bavi rudarstvom i trgovanjem sirovinama, španjolske elektroenergetske tvrtke Iberdole sa 31 tisuću zaposlenika u desetak država, čiji je i većinski vlasnik, te banke Barclays sa sjedištem u Londonu.  S njim složenim financijskim konstrukcijama povezani katarski Paramount Holding Services fond u vlasništvu člana kraljevske obitelji šeika Hamada Bin Jassim Bin Jabor Al-Thania, tijekom 2014 godine sudjelovao je u dokapitalizaciji Deutsche Bank  ubrizgavanjem 1,75 milijardi eura. Fond ima značajne udjele u Credit Suisse, a 2008. godine od propasti je spasio Barclays direktno ulažući u tu banku 6 milijardi funti. Prema posljednjim dostupnim podacima Katarski fondovi imaju 17 posto udjela u Volkswagenu, 9 posto u Glencoreu, u Royal Dutch Shellu 2,13 posto, Barclaysu 6,3 posto. Udarac na Katar i nastavak njegove opsade imaju potencijala ozbiljno destabilizirati  europske burze.

Katar je po procjeni njemačke politike ključan oslonac njemačkih interesa u Perzijskom zaljevu i ključ pristupa Berlina petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC).Takav stav službene njemačke politike ilustrira  nedavna studija uglednog think-tanka, Dahrendorf Forum, osnovanog  od strane berlinske Hertie School of Governance, London School of Economics i zaklade Stiftung Mercatora, koji  pokušava  na tragu promicanja suradnje s Katarom i ostalim  diktaturama iz GCC-a, stvoriti ljepšu sliku Katara i naglasiti njegov strateški značaj za  njemačku i europsku politiku.  Dahrandorfova studija, autora Nicolasa Fromma sa sveučilišta njemačkih oružnih snaga  „Helmut Schmidt“u Hamburgu, tvrdi da je Katar tijekom vladavine emira Hamada bin Khalifa Thania (1995-2013) započeo „politiku otvorenosti prema vanjskom svijetu i izgradnju liberalne ekonomske i društvene strukture” čime se  tobože približio europskom društvenom i ekonomskom modelu. Nakon bizarnog  oslikavanja Katara kao čudnovatog kljunaša liberalne demokracije s emirom na čelu države, studija zaključuje  da Europska unija mora još snažnije  razvijati odnose s Katarom i ostalim  državama GCC-a kako bi postigla svoje vlastite dugoročne, ekonomske i sigurnosne interese: „To vrijedi danas više nego ikad, u svijetlu sve veće važnosti sredozemne dimenzije za europsku politiku pri čemu je Katar ključna poveznica EU prema ostalim državama GCC-a.” Stoga prema autoru studije “Europa treba usvojiti konstruktivniji pristup prema svojim zaljevskim partnerima iz GCC-a. Trebalo bi se odmaknuti od paradigme koja Katar, ali i ostale države GCC-a prikazuje isključivo kao prekršitelje ljudskih prava pri čemu se ignorira meritum katarske vanjske politike.” Umjesto nametanja krivnje za ljudska prava Fromm tvrdi da bi se s Katarom i drugim državama iz GCC-a uključujući Saudijsku Arabiju trebao stvoriti nekakav odnos povjerenja, koji bi ih mudrim posredovanjem Europske unije vodio k daljnjoj unutarnjoj demokratizaciji. Dakako, riječ je najobičnijoj bedastoći  kojom se pokušava politički i moralno opravdati  bliska suradnja s notornim diktaturama koje se koriste u provođenju strateškog integracijskog procesa Europe i Bliskog istoka. Stoga je mnogo važnija odrednica Katara i drugih diktatura iz GCC-a prikazana u nastavku studije, gdje Fromm navodi kako je “Katar  snažno uključen u interakciju s državama NATO-a pri čemu se Doha uspjela postaviti kao primarni arapski sugovornik, koji je konstruktivo pridonio jačanju veza  GCC-a s NATO-om. Tijekom 2011. godine Katar je pokazao svoju spremnost slijediti Zapad i preuzeti  odgovornost rušenjem Gaddafia u Libiji“. Upravo ova posljednja citirana rečenica je bit američkog i europskog odnosa prema arapskim državama i  savršena definicija uloge arapskih autoritativnih monarhija iz GCC-a u zapadnoj regionalnoj strategiji. To je istovremeno i istinski  kriteriji  vrednovanja  arapskih partnera – koliko je tko bezpogovorno spreman slijediti Zapad i rušiti vlade drugih suverenih država, kakve god one bile, na trasi realizacije zapadnih strateških agendi. Treba li uopće išta više dodati nakon ovih teza iz Dahrendofove studije. Trump i američka politika udarili su baš na taj i takav Katar koji njemačka politka stavlja u središte svog bliskoistočnog nastupa negirajući istovremeno  njemačke i europske  službene stavove  o demokratskom iskoraku Katara i konstruktivnoj ulozi na Bliskom istoku.Tako i sve  izneseno u studiji  Dahrendorf Foruma iz pera  Nicolasa Fromma sa sveučilišta njemačkih oružanih snaga gubi svaki smisao, jer Katar u američkoj režiji postupno postaje oličenjem organizatora  i financijera  sveukupnog islamističkog terorizma, kako  sunitskog tako i šijitskog uz potpunu  ekskulpaciju Saudijske Arabije i njezinog klana.

Destabilizacija Katara, Vijeća za suradnju u Zaljevu i cijelog arabijskog poluotoka, poticanje međusobnih sukoba na crti tobožnjeg razgraničenja tko podržava organizacije islamističkog terorizma, a tko se bori protiv  njih i raspirivanje ratne psihoze prema Iranu i njegovim šijitskim saveznicima u arapskom svijetu,  u službi je jačanju američkih i britanskih regionalnih pozicija i potiskivanju svih ostalih aktera. Inače,  prava  je istina je da su  sve zaljevske države osim Omana na razne načine, u većoj ili manjoj mjeri podržavale holding islamističkog terora. Od članica kolalicije, koje sada u stilu srednjovjekovnih opsada pritiskaju Katar, jedinih pravih razloga za to ima Egipat, koji ne samo, da za razliku od ostalih nije podržavao islamističke ekstemiste, nego ga je Katar direktnom potporom „Muslimanskom bratstvu“ i rušenju vlasti Hosni Mubaraka vratio barem dva desetljeća unatrag. Katarsko djelovanje na egipatskom tlu za trajanja tkzv. arapkog proljeća imalo je sve odlike asimetrčnog rata i posredne agresije. No to je druga priča koja je Egipat priljubila saudijskoj politici i uvela u  antikatarsku  koalicju. U novom američkom bliksoistočnom preslagivanju na općoj crti starih strateških agendi stvaranja „Novog Bliskog istoka“, eliminiranje ekonomskih političkih i vojnih pozicija Europske unije i Njemačke kao njene predvodnice na samom je vrhu prioriteta američke i britanske politike. Njemačkoj i Europskoj uniji polako se pokušavaju zatvoriti  svi smjerovi projekcije njihovih interesa, kako prema istoku Europe tako i preko jugoistoka Europe prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji.

Njemačka, stoga, punom silinom posljednjih godina, a posebice nakon Brexita i američkih izbora jača svoje geoekonomske i geopolitičke pozicije upravo na području GCC-a, koji je ključan za plan integracije bliskoistočnih prostora i Europske unije u jednu jedinstvenu geopolitičku cjelinu, kao i za  održavanje prohodnosti pravaca projekcije njemačkih interesa prema cijeloj MENA-i i dalje prema Aziji. Vojna industrija – trgovina oružjem – ima veću političku težinu nego bilo koja druga gospodarska djelatnost u vanjskoj politici. Stoga na isti način kako je Trump svoj posjet Rijadu i Izraelu osnažio pokretnim sajmom oružja to radi i Njemačka. Prodaja oružja Saudijskoj Arabiji i ostalim članicama GCC-a nema samo ekonomski karakter nego je i moćni  instrument  geopolitičkog pozicioniranja.

Počinje zapravo otimanje za utjecaj na onom geopolitičkom fragmentu koji  će činiti odlučni čimbenik modeliranja novih odnosa i rasporeda snaga na Bliskom istoka i osigurati njegovo povezivanje s Europom u jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu. To je upravo ovaj kompleks interesnog saveza Saudijske Arabije i cijelog GCC-a s Izraelom koji se  gradi pod dominirajućim američkim i britanskim utjecajem. Potpuno je jasno kako taj blok pod vodstvom Saudijske Arabije, SAD i cijeli Zapad podržava svom silinom, a da konkurentski Iran i njegove saveznike gleda kao neprijatelje. Taj saudijski blok, podržan  od strane Zapada, odlučivat će o ratu i miru. Izvjesno je kako on kreće u veliki rat potiskivanja iranskog utjecaja i svi globalni igrači u ovome trenutku žele imati kontakte s njim i bilo kakav utjecaj u njemu kako bi mogli osigurati utjecaj na njegovu politiku i u što većoj mjeri osigurati svoje regionalne interese u nastupajućem raspletu.

Iza potiskivanja njemačkih pozicija iz GCC-a ne stoje samo geopolitički interesi nego i snažna ekonomska dimenzija. Američki interes je jednako kao potisnuti prodaju njemačkih automobila na američkom tržištu, ovdje potisnuti prodaju njemačkog oružja i povećati svoj udjel u poslovima. Njemačka i europska vojna industrija posljednjih godina u ekspanziji su na bliskoistočnom tržištu, a  glavnina sklopljenih ugovora i realiziranih aranžmana upravo je sa zaljevskim monarhijama, pa i sa Saudijskom Arabijom, iako unutar njemačke politike postoje ozbiljni prigovori vojnoj suradnji s tom državom zbog notornog  kršenja ljudskih prava i sudjelovanja u ratnom sukobu u Jemenu. Prodaja oružja i vojne opreme takvoj državi je u suprotnosti s člankom 26. njemačkog Ustava kojim se Njemačkoj zabranjuje potpora državama koje vode ratove. Prema „Deutsche Welleu“: „Isporuke Saudijskoj Arabiji kojoj oružje prodaju firme „Heckler&Koch“ (jurišna puška G36), „Kraus-Maffei Wegmann“ i Rheinmetall (streljivo i pokušaji prodaje tenkova Leopard 2), EADS (borbeni zrakoplovi „Eurofighter“i  zrakoplovi cisterne A330), „Diehl BGT“ (rakete za „Eurofightere“ IRIS-T te drugo naoružanje i oprema) u suprotnosti su s duhom njemačkog ustava. Saudijska Arabija zbog kršenja ljudskih prava i vojne intervencije u Jemenu i optužbi da neposredno podržava terorističku islamsku državu, je država s kojom Njemačka nikako ne bi trebala poslovati sukladno članku 26. svoga Ustava….“

Kako je zbog pritiska javnosti i dijela politike postala problematična daljnja isporuka modernog njemačkog naoružanja Saudijskoj Arabiji, njemački  proizvođači, za koje je potpuno jasno da su pod nadzorom i zaštitom države, pronašli su zaobilazne  načine isporuke oružja Rijadu. Tako je sredinom prošle godine južnoafrička podružnica „Rheinmetalla“, „Rheinmetall Denel Munition“ (RDM) zajedno sa saudijskim proizvođačem oružja „Saudi Millitary Industries Corp.“ (SAMIC), u vojno industrijskom kompleksu „Al-Kharj“  južno od Rijada, otvorila tvornicu za proizvodnju zrakoplovnih bombi i svih vrsta streljiva – od minobacačkih mina kalibra 60,81 i 120mm preko topničkog streljiva 105 i 155 mm, do zrakoplovnih bombi težine do tisuću kilograma. Dnevni kapacitet proizvodnje je 300 topničkih granata i 600 minobacačkih mina. Streljivo proizvedeno kod Rijada od strane njemačkog „Rheinmetalla“ maskiranog  južnoafričkom podružnicom direktno je upucano u jemensko ratište i njime, posebice zrakoplovnim bombama bez sustava preciznog navođenja, ekstenzivno  se  uništava infrastruktura te države.  Na njemačkoj strani nitko ništa ne poduzima, iako je riječ o očitom izigravanju njemačkih propisa, a moguće i poreznim manipulacijama. A i zašto bi – novac je novac od koga god dolazio. Stoga je,  znajući što Trump planira s Rijadom, njemačka kancelarka Angela Merkel pohitala  dva tjedna prije njega u Saudijsku Arabiju gdje je blago zamolila Rijad da jemenski rat konačno završi. Nije, dakako, propustila ni licemjerno naglašavanje ljekovite saudijske uloge u bliskoistočnim zbivanjima, uobičajeno u svakom  bilateralnom susretu, pa je ovom prigodom u prisutnosti saudijskog kralja Salmana posebno naglasila značaj Saudijske Arabije u borbi protiv terorizma. „Njemačka je izuzetno zainteresirana za suradnju sa Saudijskom Arabijom u području sigurnosne politike jer je Saudijska Arabija važan dio koalicije u borbi protiv Islamske države“- kazala je Angela Merkel. U znak daljnje suradnje dogovorena je  obuka saudijskih vojnika od strane instruktora Bundeswehra u Njemačkoj, a njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova obučavat  će granične službenike i sigurnosne stručnjake.

Osim Saudijske Arabije, velike poslove njemačka vojna industrija ugovorila je i s drugim zaljevskim monarhijama među kojima se ističe Katar kao njemački strateški parner. Prema informacijama “Welt am Sonntaga“ Njemačka je tijekom 2015. godine izvezla oružja u vrijednosti od 7,86 milijardi eura, što je dvostruko više nego 2014. godine (3,97 mlijardi), pa je tako došla na treće mjesto izvoznika oružja, odmah nakon SAD-a i Rusije. Prodaja oružja Kataru izazvala je, jednako kao i trgovina oružjem sa Saudijskom Arabijom, nove rasprave unutar njemačkog političkog miljea i zgražanje javnosti koja prigovara da je Katar direktno umješan u građanski rat u Jemenu i temeljito sumnjiv oko podrške Islamskoj državi.

Unatoč tome Njemačka je tijekom 2016. godine ugovorila prodaju oružja Kataru u vrijednosti od 1,6 milijardi eura. Do kraja 2016. godine „Krauss-Maffei Wegmann“ (KMW) Kataru je isporučio gotovo polovinu od naručenih 62 usavršena i modificirana najsuvremenija njemačka tenka Leopard 2A7+. Isporuka ostalih tenkova dovršava se u ovim trenucima, kao i isporuka 24 samohodne haubice PzH 2000 kalibra 155 mm, 32 izvidnička vozila „Fenek“ i veći broj oklopnih vozila „Dingo“ u tri različite  verzije naoružanja i opreme. Uz njih se prema ranijim ugovorima isporučuje i 100 Mercedesovih tegljača za prijevoz tenkova „Actos 4058“ u konfiguraciji pogona 6×6. „Rheinmetall Waffe Munition“ zajedno sa južnoafričkom podružnicom „Denel Munition“ isporučuje streljivo i to 120 mm granate „DM11“ za tenkove „Leopard“ i 155 mm streljivo za topničke sustave.

Uz njemačku industriju i ostala vojna industrija Europske unije, koja je već poprilično međusobno integrirana, ima ugovorene i djelomično realizirane poslove prodaje vojne opreme zaljevskim monarhijama i Kataru u vrijednosti koje se mjere milijardama eura. Što se tiče Katara on je s Francuskom ugovorio kupovinu 24 borbena zrakoplova „Dassault Rafale“, uključujući i MBDA visoko sofisticirane projektile za njega, trening za 36 pilota i 100 mehaničara sve u vrijednosti od oko 6,7 milijardi eura. Prvi zrakoplovi „Rafale“ za Katar su već proizvedeni i terbali bi biti isporučeni u ritmu od jedan mjesečno. No nakon Trumpove intervencije u regionalni raspored snaga, Katar je sklopio preliminarni ugovor o kupnji američkih zrakoplova F-15QA i otvoreno je pitanje kako će se to odraziti na isporuku francuskih borbenih zrakoplova. Lako je mouće da će Katar ići u nabavku i jednih i drugih, tim prije što bi nekakvo daljnje zaoštravanje moglo dovesti do uskrate odobrenja američkog Kongresa prodaji F-15. Koliko su bogate narudžbe zaljevskih monarhija i Katara prema njemačkoj i EU vojnoj industriji, govori podatak o broju najavljenih i ugovorenih  poslova  samo tijekom međunarodne pomorske izložbe i konferecije u Dohi sredinom prošle godine (Doha Internacional  Maritime Defence Exhibition and Conference- DIMDEX 2016). Tako je Katar  s europskom tvrtkom vojne industrije „Finmeccanica“, u kojoj udjele imaju Njemačka, Francuska, Italija,  sklopio ugovore o prodaji automatiziranih brodskih topova kalibra 76 mm, protutorpednog obrambenog sustava C310 i brodske borbene stanice kalibra 30 mm za nove katarske ophodne brodove kao i verije  za opremanje borbenih vozila. Od „Finmeccanice“ Katar je naručio  i bespilotne letjelice „Falco“. S europskom tvrtkom MBDA Katar je potpisao pismo namjere o nabavi raketnih sustava obalne  obrane u vrijednosti 2,6 milijarde eura, novih protubrodskih raketa  „Exocet“ MM40B3 u vrijednosti od 240 milijuna eura, od njemačke kompanije“ MTU Friedrichshafen GmbH“ naručio je remont  MTU brodskih motora i plinskih turbina ugrađenih na katarskim ratnim brodovima, s francuskom tvrtkom „DCI“ obuku pilota borbenih zrakoplova i helikoptera u vrijednosti od 32,5 milijuna eura, s njemačkom tvrtkom“ Reiner Stemme Utillity Air- Systems GmbH“ zajedničku proizvodnju bespilotnih letjelica u vrijednosti 365 milijuna eura, a s francuskom tvrtkom“ Thales“ isporuku radara u vrijednosti od 60 milijuna eura. I to sve u samo dva dana trajanja izložbe.

Za  američku administraciju europski poslovi prodaje oružja, opreme  i vojnih usluga vodećim državama GCC-a na tim prostorima direktno ugrožavaju interese dominirajuće američke vojne industrije.

Američki interes je stoga izbaciti iz igre ili barem smanjiti opseg poslovanja europskih proizvođača naoružanja i vojne opreme, a udarac po Kataru, ključnom njemačkom i europskom političkom  partneru u GCC-u  i obećavajućem tržištu plasmana proizvoda vojne industrije, ujedno je i udarac ekonomskim i geopolitičkim interesima Njemačke i EU.

Ali to je i bio jedan od bitnih ciljeva Trumove bliskoistočne turneje i američkog induciranja krize na Arapskom poluotoku, koja je rezultirala  zaoštravanjem odnosa između zaljevskih monarhija i  kulminirala diplomatskom, političkom i fizičkom izolacijom Katara na granici neposrednog vojnog sukoba.

 

 

U ponedjeljak, 26. lipnja, njemački šef diplomacije Sigmar Gabriel je na forumu Europskog vijeća za međunarodne odnose (ECFR), govoreći o katarskoj krizi, izjavio slijedeće:

„Mi nastojimo približiti stavove i sniziti napetosti, ali za sada taj spisak (zahtjeva četiriju arapskih država upućenih Kataru, op. ZM.), općenito, predstavlja provokaciju.“ Ministar je dodao kako će Kataru njega biti teško ispuniti. Također je kazao kako je u taj sukob „uključeno jako puno strana“.

Podsjećamo, Saudijska Arabija, Bahrein, UAE i Egipat uputile su 22. lipnja Kataru spisak s 13 točaka (zahtjeva) koje Doha mora ispuniti u roku od 10 dana ukoliko želi normalizaciju odnosa. Zahtjev je zapravo čisti ultimatum, koji Katar lišava mogućnosti vođenja samostalne vanjske politike, a, između ostalog, traži se njegov prekid diplomatskih odnosa s Iranom, zatvaranje turske vojne baze na njegovom teritoriju, ukidanje televizije Al Jazeera, prekid financiranja radikalnog panislamskog pokreta „Muslimanska braća“, isplata novčanih kompenzacija spomenutim arapskim zemljama zbog šteta nanesenih katarskom potporom terorizmu i td. Doha je takve zahtjeve nazvala nerazumnim i neprovedivim te ih odbacila, a državni vrh odmah najavio nastavak suradnje s Iranom i Turskom, pričemu je katarski emir Al-Thani obavio telefonski razgovor s iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem ali i demonstrativni, osobni susret s duhovnim vođom „Muslimanske braće“, kao i izvjesnim egipatskim propovjednikom koji se nalazi na „terorističkom spisku“ četiriju spomenutih arapskih zemalja.

Takav se odgovor Dohe na ultimativne zahtjeve mogao i očekivati, znajući pritom kako od vojne akcije arapskih država protiv Katara neće biti ništa. Dohu zbog toga očekuju duga i teška vremena gospodarske i prometne blokade od strane Saudijske Arabije i UAE, što ove već posve otvoreno i najavljuju. Međutim, Katar se glede toga pouzdaje u svoju golemu financijsku moć, kao i sve veći broj svojih saveznika ili neutralnih zemalja, ne samo u zoni Perzijskog zaljeva. Osim toga, nedavnim sporazumom o kupovini američkih vojnih zrakoplova u vrijednosti od 12 milijardi dolara i izvođenju zajedničkih pomorskih vježbi dviju zemalja, Doha je nedvojbeno primirila i ratoborni stav koji je protiv nje u prvoj fazi izbijanja krize zauzeo predsjednik Donald Trump.

Zato se mi vratimo Europskoj uniji i stavovima njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, znajući kako su njemačko-katarski odnosi vrlo razvijeni i da, primjerice, samo u jednoj od najvećih svjetskih banaka – Deutsche Bank, Katar posjeduje čak 10% vlasničkog udjela.

Nije nikakva tajna kako iza pokretanja katarske krize stoji nova američka administracija u Washingtonu i da to čini posredstvom Rijada, koji je i ranije vrlo dobro znao sve katarske aktivnosti (uostalom, kao i sam Washington), uključno i sponzoriranje „Muslimanske braće“ i „Islamske države“ i otvaranje turske vojne baze u toj zemlji, a  što mu do sada nije pretjerano smetalo. Washington, preko nove konstelacije odnosa unutar dinastijske strukture Saudijske Arabije, kroz prošlotjedno službeno imenovanje princa Muhammeda bin Salmana za prijestolonasljednika i prvog zamjenika premijera (uz već postojeću dužnost ministra obrane), nastoji prekrojiti Bliski istok sukladno svojim težnjama, brinući se isključivo za vlastite interese i interese regionalnih igrača koji su s njima kompatibilni. A katarski, kao i oni dijela Europske unije, to ipak nisu.

Njemački stav po katarskoj problematici, najblaže rečeno, nije usklađen s američkim. Berlin je kroz riječi ministra Gabriela (koji zasigurno ne predstavlja samo njemačko već i šire europsko gledište na taj problem) jasno dao do znanja kakav je njegov stav oko te krize i načina iznalaženja puta za njezino riješenje. Da dvije strane „ne gledaju kroz iste naočale“ po pitanju Bliskog istoka svjedoči i boravak iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa u Berlinu prije nekoliko dana, kada je pozvao EU na izgradnju bliskoistočnog sigurnosnog sustava zbog novih napetosti u regiji vezanih uz katarsku krizu. Svi potezi njemačkih i ostalih EU diplomata jasno ukazuju na ozbiljan stupanj nezadovoljstva Europske unije američkim bliskoistočnim potezima. A sve je počelo još ranije, nevezano uz katarsku krizu, nakon posjeta  američkog predsjednika Donalda Trumpa Rijadu krajem svibnja, kada je sa Saudijskom Arabijom dogovorio sporazume vrijedne stotine milijardi dolara i time izbacio europsku konkurenciju (posebno onu vojno-industrijsku) s tamošnjeg unosnog tržišta, što je razljutio i Pariz i Berlin.

Ali EU čelnike i europski krupni biznis još više ljuti novi  smjer američke oštre protuiranske politike. Washington nastoji blokirati dogovor postignut oko iranskog nuklearnog programa i inkorporirati „u jedan paket“ nove protuiranske sankcije i sankcije protiv ruskog energetskog sektora. Njime istodobno „iz igre“ s EU nastoji izbaciti dva opasna azijska konkurenta. To je nedavno izazvalo prvu snažniju protuameričku reakciju „germanskog bloka“ unutar Unije (Berlina i Beča) koji su se otvoreno, na najvišoj političkoj razini, usprotivili mogućnosti američkog kažnjavanja europskih energetskih tvrtki koje surađuju s ruskim partnerima u projektima koji se odnose na izvoz ruskog plina i nafte u Europsku uniju, otvoreno kazavši, kako se time želi pogodovati američkim energetskim tvrtkama koje žele izvoziti svoj skuplji ukapljeni plin na europsko tržište, ali i utjecati na strategiju europske energetske politike, što zajedno može imati pogubne posljedice po globalnu konkurentnost europskog gospodarstva. Sve se to, naravno, odvija uz već započeti proces britanskog napuštanja Europske unije, pričemu London itekako „drži leđa“ američkoj strategiji.

Ovdje treba podsjetiti kako je Obamina administracija pri uvođenju prvog paketa proturuskih sankcija u svezi otvaranja ukrajinske krize 2014. godine, gubitke EU nastale njihovim uvođenjem i gubitkom unosnih poslova na golemom ruskom tržištu željela kompenzirati upravo otvaranjem iranskog tržišta za europske tvrtke, u okviru postizanja nuklearnog sporazuma s Teheranom. To je i bio razlog tadašnje velike američke žurbe oko konačnog riješenja tog problema, a čemu su se otvoreno protivili Izrael i Saudijska Arabija, bojeći se širenja iranskog utjecaja u regiji i šire.

Sadašnja američka administracija otvoreno djeluje s pozicije uskih američkih korporativnih  interesa, ne želeći voditi računa o bilo komu i o bilo čemu drugom, pričemu, osim svojih EU saveznika,  prečesto ne uvažava stavove niti profesionalnih djelatnika Stete Departmenta koji upozoravaju na političku „kratkovidnost“ takvih poteza.

Zbog svega ovog sve je veći broj onih stručnjaka koji ukazuju kako Njemačka još samo čeka završetak svojih parlamentarnih izbora u rujnu ove godine, nakon čega će zauzeti jasan i otvoren stav po pitanju Irana i daljnje suradnje s tom zemljom. Jer istodobnim nastojanjem izbacivanja Katara i Irana iz njemačke sfere utjecaja, uz nimalo slučajno pogoršanje njemačko-turskih odnosa nakon posjete Ankari britanske premijerke Therese May u veljači o.g., američko-britanska strategija zapravo iznova odsjeca njemački gospodarski pristup Bliskom istoku, čime politički utjecaj Berlina u toj regiji želi svesti na sebi prihvatljiv minimum, kako je to bilo već puno puta tijekom povijesti. A iskonstruiranom ukrajinskom krizom anglo-američka strategija je već ranije Berlin za dugo vremena odsjekla i od Rusije, čime je sprječena glavna američka glavobolja koja se odnosila na mogućnost stvaranja „čeličnog saveza“ Berlin-Moskva, za kojeg je utjecajni američki analitičar i utemeljitelj privatne obavještajne agencije Stratfor George Friedman, rekao, kako jedini može realno ugroziti američku globalnu dominaciju kroz njemačku tehnologiju i ruske prirodne resurse i radnu snagu.  Dakle, povijest se neprestano ponavlja, pa se zato dobro podsjetiti i one izreke koja kaže, kako se „prijatelji, kao i neprijatelji mijenjaju, a konstanta su jedino nacionalni interesi“.

A da se nešto dramatično mijenja (možda upravo po pitanju „prijatelja“ i „neprijatelja“), ukazuje i izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela nakon ovotjednog susreta s iranskim kolegom Zarifom, kako će se „Berlin suprostaviti nastojanjima revizije sporazuma o iranskom nuklearnom programu“. Podsjećamo da je i Njemačka članica tzv. međunarodne šestorke koja je sklopila spomenuti sporazum s Teheranom. Nije nevažno reći kako se i Rusija i Kina, kao supotpisnice, također protive bilo kakvoj njegovoj reviziji, kao i uvođenju novih protuiranskih sankcija.

Zanimljivo je primjetiti i najnovije hrvatske službene kontakte s iranskim gospodarskim i financijskim predstavnicima i namjere oko hrvatskog posredovanja u platnom prometu između iranskih i tvrtki iz EU, što jasno ukazuje na uvezanost hrvatske i njemačke politike unutar EU, ne samo po ovom pitanju.

Imajući u vidu i tursko-iransko približavanje stavova po pitanju Sirije, a poglavito oko najnovije katarske krize (što je opet blisko stavu Berlina), geopolitička borba na Bliskom istoku poprima posve nove obrise i pokreće nove procese čiji je konačan rezultat nemoguće predvidjeti. Oni će nedvojbeno utjecati i na buduću europsku geopolitičku sliku.

I prošlog tjedna u bliskoistočnoj regiji dominirala je katarska kriza, poglavito odnosi na relaciji Doha-Rijad, ali i stanje u samom saudijskom državnom vrhu, gdje je došlo do smjene princa prijestolonasljednika Muhammeda bin Naefa, na čiji je položaj kralj Salman  imenovao svog sina Muhammeda bin Salmana.

Prošli tjedan Saudijska Arabija, Bahrein, UAE i Egipat posredstvom Kuvajta (kao neformalnog posrednika u sporu) uručile su Kataru zahtjev s 13 točaka. Među najvažnijim, svakako su zahtjevi za prekidom katarskih diplomatskih odnosa s Iranom i svih veza s panislamističkim radikalnim pokretom „Muslimanska braća“ . Još jedan zvučan zahtjev odnosi se na završetak turske vojne nazočnosti u Kataru.Traži se i prekid „naturalizacije državljana“ drugih arapskih zemalja koji se sada nalaze u Kataru, a Doha također mora izručiti sve one koji se nalaze na tjeralicama Saudijske Arabije, UAE, Bahreina i Egipta, a optuženi su za terorizam. Također mora dostaviti detaljno izvješće o financiranju inozemnih oporbenih organizacija i političkih pokreta. U jednoj točci se spominje i isplata kompenzacija za četiri spomenute arapske države-podnositeljice zahtjeva, čiji je iznos još nepoznat.

Za ispunjavanje ovog klasičnog ultimatuma, čijim bi prihvaćanjem Katar de facto kapitulirao i prestao biti država koja vodi suverenu vanjsku politiku, Dohi su na raspolaganje stavili svega deset dana.

Ovdje treba naglasiti kako arapske države ne namjeravaju primjeniti silu ukoliko Katar odbije njihove zahtjeve. Katarski oponenti smatraju kako će za normalizaciju odnosa biti nužan daljnji pritisak i nadzor sa strane SAD-a i EU.

Bilo kako bilo, katarski odgovor nije trebalo čekati dugo. Doha je uručene joj zahtjeve prozvala „nerealističnim“ i „neispunjivim“ i od uručitelja zatražila njihovo preispitivanje.

Američki državni tajnik Rex Tillerson pozvao je arapske zemlje da budu razumne u svojim zahtjevima prema Kataru. Rusko MVP je 24. lipnja izjavilo kako sukob između arapskih država mora biti riješen diplomatskim putom na temelju ravnoteže interesa, a samo dan ranije katarska vlada je ublažila vizni režim za ulazak ruskih državljana u zemlju. Oni sada mogu dobiti vizu na mjesec dana odmah po dolasku u Katar, bez pozivnog pisma i prethodnog odobrenja tamošnjeg MUP-a.

Najveću potporu Kataru ipak pruža Turska. Robna razmjena između dviju država od uvođenja blokade Katara povećana je za čak tri puta. Predsjednik Erdogan je 25.6. izjavio kako dijeli stav katarskog državnog vrha o neumjesnim zahtjevima prema toj zemlji, a poglavito se protivi onom dijelu koji se odnosi na ukidanje dozvole za djelovanje turske vojne baze i povlačenju turskih vojnika iz Katara, što Erdogan naziva nedopustivim mješanjem u tursko-katarske odnose.

Štoviše, turski vojnici stigli su u Katar radi izvođenja zajedničke vojne vježbe. U slučaju produljenja prometne i gospodarske blokade, Doha, osim Turske i Irana, računa i na pomoć dviju arapskih zemalja iz Zaljeva – Omana i Kuvajta (obje članice prosaudijskog Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva).

Stručnjaci ne prognoziraju pomirbu između zavađenih strana u bližoj budućnosti.

Sada se osvrnimo na promjene u saudijskoj kraljevskoj obitelji koje se tiču nasljedstva na prijestolju. Kralj Salman je za prijestolonasljednika imenovao, navodno 31-godišnjeg sina Muhammeda bin Salmana (točan broj njegovih godina iz nekog razloga dinastija krije). To je važan korak usmjeren k pomlađivanju vladajuće elite i, zapravo, posve očekivan. Za njegovu kandidaturu glasovao je 31 od 34 člana Vijeća za prisegu kraljevske obitelji. Kao službeni razlog kraljevskog dekreta o zamjeni nasljednika naveden  je pojam „posebne prilike“. Princ Muhammed bin Salman također je imenovan i za prvog zamjenika premijera, uz nastavak dužnosti ministra obrane koju obnaša od ranije. Njegov protukandidat i dosadašnji princ prijestolonasljednik te ministar unutarnjih poslova Muhammed bin Naef, lišen je svoje titule, položaja prvog zamjenika premijera i ministra UP, a na ministarsko mjesto je imenovan njegov nećak, princ Abdel Aziz bin Saud bin Naef. Nakon toga smjenjeni prijestolonasljednik je prisegnuo na vjernost novoizabranom prijestolonasljedniku.

Ove promjene u kraljevskom dvoru i vladi Muhammedu bin Salmanu i njegovom timu praktički omogućuju monopol vladavine.

Noviomenovanom službenom prijestolonasljedniku telefonski je odmah čestitao američki predsjednik Trump, pričemu su razgovarali o „nužnosti sprječavanja potpore terorizmu i pronalasku načina rješenja razmimoilaženja oko Katara“. Razgovarali su i o naporima glede uspostave pravednog mira između Izraelaca i Palestinaca, kao i tijesnoj suradnji oko postizanja sigurnosti, stabilnosti i razvoja Bliskog istoka.

Sirija:

Složenost stanja u toj zemlji potvrđuje i događaj od 18.6, kada je američki lovac F/A-18E srušio sirijski bombarder Su-22, koji je, prema američkoj verziji, bacao bombe južno od grada Tabka, u blizini boraca „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) – proameričkom arapsko-kurdskom vojnom organizacijom s dominantnim učešćem kurdskih snaga. Sirijsko vojno zapovjedništvo opovrgnulo je takvo obrazloženje, izjavivši, kako je njihov zrakoplov napadao snage „Islamske države“. Moskva je ovaj američki napad nazvala „činom agresije“ i „pomoć teroristima“, a rusko MO je 19.6. objavilo prekid suradnje s Amerikancima u okviru memoranduma o sprječavanju incidenata na nebu iznad Sirije i od američkog zapovjedništva zatražilo opsežnu i detaljnu istragu tog incidenta. Također je objavljeno kako će sve letjelice u zoni djelovanja ruskog zrakoplovstva zapadno od rijeke Eufrat biti praćene ruskim zračnim i kopnenim sredstvima PZO kao vojni ciljevi.

Pentagon je priopćio kako SAD nema namjeru stvarati sukobe u Siriji ali da namjerava zaštititi sebe i svoje partnere u slučaju pojava ugroze, a također i „raditi na potpori otvorenih komunikacijskih kanala s Rusijom…“

Sirijska vojska i njezini saveznici na terenu prošli tjedan nastavili su napade istočno od Palmire. Oni su 19.6. izbacili teroriste iz grada Rasafa, 30 km južno od Rakke, a stavili su pod svoj nadzor i pet zona u jugo-istočnom prigradu glavnog grada Damaska.

Izbacili su teroriste i iz zone Bir-Qasab, 75 km jugo-istočno od Damaska. Istodobno, „Islamska država“ prebacuje svoje snage u regiju Hama, gdje su gradili zapovjedne točke i skladišta naoružanja. To je 23.6.  isprovociralo ruski napad krstarećim raketama „Kalibr“ s brodova i podmornice ruske flotile u Istočnom Sredozemlju. Uništene su uspostavljene zapovjedne točke i skladišta „IS“ u regiji Hama, a ostatci ISIL-ovih snaga uništeni su napadima ruskih bombardera koji su uslijedili odmah iza raketnih.

Bojeve operacije vođene su i u regijama Deir ez-Zour na istoku zemlje, Aleppo, Deraa i Al-Quneitra na jugu, a 25.6. po sirijskoj zoni Golanske visoravni u dva su navrata djelovali izraelski zrakoplovi.

Nastavlja se i vojna operacija prokurdskog SDF-a vezano uz oslobođenje grada Rakke, u čemu im pomažu zrakoplovi međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om. Pritom je zapovjedništvo SDF-a zatražilo zaustavljanje vojnih akcija koje protiv njih vodi sirijska vojska na prilazima Rakki. U protivnom, „postrojbe SDF bit će primorane pribjeći svom zakonitom pravu na samoobranu i pružiti otpor vojsci režima“. Damask je odgovorio kako „nitko nema pravo smetati sirijskoj vojsci oslobađati teritorij svoje zemlje. Tko to bude želio učiniti, doživjet će poraz“. Ali općenito gledano, i kurdske snage i sirijska vojska nastoje izbjeći ponavljanje sukoba u regiji Rakka.

Američki minisatr obrane J. Mattis Turskoj je dostavio informaciju o isporuci oružja sirijskim Kurdima, naglasivši u pismu svom turskom kolegi, kako će „oružje isporučeno Kurdima biti vraćeno u SAD poslje poraza „Islamske države“. Predsjednik Turske R.T. Erdogan je 25.6. izjavio kako SAD čini grešku isporučujući Kurdima oružje.

Francuski predsjednik E. Macron je 21.6. izjavio kako on više ne traži „smjenu Asada kao prethodni uvjet za bilo što, jer ja ne vidim nijednog kvalitetnog njegovog nasljednika“. Pozvao je na razradu novog plana za Siriju s prioritetom borbe protiv terorističkih organizacija. „One su naši neprijatelji“, a za učinkovitu borbu protiv njih treba „suradnja svih zemalja, a posebno s Rusijom“.

Irak:

Stara jezgra Mosula – posljednje uporište ISIL-ovih snaga – praktički je oslobođena, izjavilo je 25.6. iračko vojno zapovjedništvo. Pod kontrolom džihadista ostalo je svega 1% njezinog teritorija, rečeno je u priopćenju.

Egipat:

24.6. egipatski predsjednik A.F. al-Sisi potvrdio je potpisani sporazum iz 2016. godine o demarkaciji granice sa Saudijskom Arabijom, suglasno kojem Egipat predaje saudijskom Kraljevstvu svoja dva otoka u Crvenom moru – Tiran i Sanafir. Nešto ranije to je potvrdio egipatski parlament, dok je saudijska strana to učinila još 2016. g., odmah po potpisivanju dogovora.

Afganistan:

Američki Pentagon objavio je redovito polugodišnje izvješće o stanju u Afganistanu, za razdoblje od prosinca prošle, do svibnja 2017. godine. U njemu se navodi kako se službene afganistanske snage sada nalaze na odlučujućoj prekretnici  borbe protiv pobunjenika ali da su, općenito, u stanju snositi odgovornost za sigurnost zemlje. Neovisno o ozbiljnom pogoršanju stanja, ugroza od strane unutarnje oporbe smatra se „suzdržanom“. Navodi se kako u zoni afganistansko-pakistanske granice sada djeluje 20 pobunjeničkih skupina, između kojih i Talibani, organizacija „Hakkani“, „Al-Qaida i „Islamska država“. Time se koncentracija terorističkih i ekstremističkih organizacija u toj regiji smatra najvećom u svijetu ali se sumnja u njihov operativni uspjeh. Tako se navodi da je vojna sposobnost i aktivnost Talibana različita u odnosu na pojedine regije, ali da je učinkovita u širenju informacija o svojim uspjesima posredstvom društvenih mreža i propagandne kampanje. Što se tiče „IS“, Pentagon navodi kako su protiv nje postignuti značajni uspjesi i da ona uglavnom još djeluje u četiri zone istočne regije Nangarhar, pričemu još uvjek predstavlja ugrozu izvršenjem terorističkih napada u velikim gradovima. Također se navodi kako se sve češće „Islamskoj državi“ priključuju i lokalni zapovjednici i borci talibanskog pokreta. Značajno jačaju položaji ekstremista u južnim i istočnim afganistanskim regijama Logar, Nangarhar, Hilmend, kao i na sjeveru, u regijima Kunduz i Parvan.

 

Američke vojne analitičare u Pentagonu zabrinjava činjenica da se na sirijskom tlu iznova pojavio zapovjednik specijalnih snaga „Al-Quds“ iranskog Korpusa straže islamske revolucije general Qasim Soleimani. Oni to smatraju jasnim predznakom ofanzivnih akcija sirijske vojske i novog zaoštravanja stanja, imajući u vidu boravak Soleimanija u regiji Aleppo u rujnu prošle godine, nedugo nakon kojeg je uslijedila operacija oslobađanja istoimenog regionalnog središta od strane Sirijske Arapske Vojske, a također i boravak Soleimanija u regiji Hama u ožujku ove godine, nakon koje je uslijedila operacija šijtskih postrojbi odanih vladi u Damasku, vezano uz čišćenje grada Hame i njegove okolice od islamističkih snaga. Karizmatični iranski general, s velikim ugledom u čitavoj bliskoistočnoj regiji, sada se nalazi na istoku Sirije, u zoni sirijsko-iračke granice, što je za američke analitičare jasan signal o tome u kojem će se smjeru odvijati daljnje operacije sirijskih snaga i njihovih saveznika iz šijtskih milicja. Podsjećamo, 14. lipnja sirijska vojska je nakon dugih godina sirijskog ratnog vrtloga (koji je po trajanju prešao sve moderne vojne sukobe i nadmašio Drugi svjetski rat) iznova izišla na granicu s Irakom na njezinom južnom dijelu, pokraj naslja Arak i time do krajnosti zakomplicirala američke planove uspostave punog nadzora nad granicom dviju zemalja posredstvom sebi odanih postrojbi tzv. umjerene sirijske oporbe.

Američki vojni analitičari slijedećim smjerovima napada sirijske vojske smatraju:

–          Smjer prema Rakki, gdje su  prebačene elitne postrojbe sirijske vojske „Tigrovi“, u namjeri sprječavanja mogućeg daljnjeg prodora proameričkih snaga SDF („Sirijske demokratske snage“, čiji kostur čine kurdske postrojbe) u smjeru jugo-zapada;

–          Drugi, najkritičniji smjer po mišljenju američkih stručnjaka, jest pokret sirijskih snaga po prometnici M20 od Palmire do Deir ez-Zoura (gdje se već godinama u okruženju džihadista „IS“ nalazi jedan garnizom sirijske vojske, koji drži i tamošnju zračnu luku), uz potporu ruskog zrakoplovstva i iranskih snaga na terenu. Ovladavanje Deir ez-Zourom i pograničnom zonom s Irakom, ostvaruje se scenarij uspostave strateškog koridora Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut, toliko važnog za Iran i aktualnu sirijsku vladu;

–          Treći smjer bio bi pokret sirijskih snaga i šijtskih milicja prema strateškoj točci At-Tanf, na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana, u čijoj su okolici amerikanci uspostavili svoju bazu i gdje se nalaze pripadnici oružanih postrojbi umjerene sirijske oporbe. Kroz to naselje, gdje je pogranični punkt, prolazi autocesta Damask-Bagdad, a američke snage sprječavaju pritisak sirijskih snaga povremenim zračnim napadima na njihove snage u okolici. Međutim, šijtske snage zaobišle su taj punkt s južne-iračke strane granice i sprječile daljnje kretanje proameričkih snaga na jug, uzduž sirijsko-jordanske granice.

Upravo za taj manever, koji za cilj ima odvlačenje američke pozornosti od Deir ez-Zoura, amerikanci krive iranskog generala Soleimanija. Vladine snage i proiranske postrojbe imaju puno više izgleda za proboj prema Deir ez-Zouru, nego što to imaju loše motivirane snage sirijske oporbe uz granicu s Jordanom, skupljene sa svih strana i obučavane na jordanskom teritoriju, u kampovima s jordanskim, američkim i britanskim instruktorima. Štoviše, pojedini zapovjednici umjerene oporbe u zoni At-Tanfa otvoreno navode kako oni još nisu spremni za borbu protiv „Islamske države“, a prije nekoliko dana jordanski mediji prenijeli su informaciju iz vlade u Ammanu, kako Jordan ne namjerava slati svoju vojsku na jug Sirije ni u kom slučaju i da ostaje privržen teritorijalnioj cjelovitosti te zemlje i mirnom riješenju sirijskog sukoba, a čime de facto i otpada mogućnost otvaranja „južnog fronta“, o kojem je bilo dosta riječi proteklih mjeseci. Osim lošeg stanja sa sirijskim oporbenim snagama na jugu, i proameričke snage SDF u zoni Rakke operaciju oslobođenja tog grada izvode neočekivano dugo, čime daju dodatnu šansu za prodor sirijskih snaga prema Deir ez-Zouru. Upravo je u ponedjeljak, 26. lipnja, stigla informacija kako su prokurdske snage uspjele izbaciti ISIL-ovce iz zapadnih djelova Rakke, a što bi moglo značiti i njihovu konačnu potpunu pobjedu. Nedavne isporuke američkog oružja SDF-u također zasigurno nisu bez političke pozadine, o čemu svjedoče informacije o prvim nevelikim sukobima SDF-a sa snagama sirijske vojske južno od Rakke, kao i izjava jednog od zapovjednika SDF-a da će oni jačati svoje sbage u dva smjera: za borbu protiv „Islamske države“ i protiv sirijske vojske. To može zančiti i promjenu dosadašnje stretegije kurdskih snaga u tom dijelu Sirije, kako oni ni u kom slučaju neće sudjelovati u borbama protiv „IS“ južno od Rakke, u dubini arapskog etničkog prostora. Prisjetimo se, i Rakka je čisto arapski grad, a upravo je tu činjenicu postojano upotrebljavala službena Ankara protiveći se sudjelovanju Kurda u njegovom oslobađanju.

Karta: Southfront.org

Američki analitičari smartaju kako uspostavljeni koridor koji povezuje Damask s iračkom granicom sada učvršćuju iranske snage, čemu se američke snage suprostavljaju, otvoreno govoreći o iranskoj ekspanziji. Damask, s druge strane, osim ovladavanja svim velikim sirijskim gradovima, što je važno s gledišta ekonomije, nastoji uspostaviti nadzor i nad granicama i glavnim komunikacijama, čime neposredno dolazi u sukob s američkim interesima koji to nastoje spriječiti. Američki vojni stručnjaci zbog svega ovog izvode zaključak kako će se nova aktivna faza sirijskog rata odvijati na dijelu granice s Irakom, gdje će se u srednjoročnoj perspektivi odlučivati ne samo o odnosu snaga već i o stupnju održivosti Asadovog režima u Damasku. Govoreći o borbama za granicu, u taj dio Amerikanci svrstavaju i borbu za deblokadu grada Deir ez-Zoura kroz koji bi trebao ići novi, životno važni prometni koridor iz Irana prema Damasku i dalje Libanonu, odakle bi Iranci imali pristup Sredozemnom moru. On bi bio alternativna ruta autocesti Bagdad-Damask koja porolazi spomenutim pograničnim punktom At-Tanfom, u kojem se sada nalazi američka baza, zbog čega je teško vjerovati da će se Amerikanci iz nje htjeti povući.

Međutim, kako Amerikanci nemaju dovoljno tuđih i sebi odanih snaga na sirijskom terenu, sve su češće primorani djelovati samostalno, zračnim napadima po snagama sirijske vojske, čime se stavljaju u neugodan položaj ulaska u ilegalni vojni sukob s vojskom međunarodno priznate države, iskačući tako iz proklamiranog okvira borbe protiv „Islamske države“ . O tome su ovih dana govorili i pojedini ugledni američki kongresmeni nakon nedavnog obaranja sirijskog vojnog zrakoplova južno od Rakke i prekida ruske suradnje s američkom stranom u sklopu memoranduma o sprječavanju incidenata na nebu iznad Sirije. Nekolicina utjecajnih američkih senatora iz Demokratske stranke optužila je Trumpovu administraciju za nepostojanje strategije po pitanju Sirije i povlačenje riskantnih ad-hoc poteza, kojima je SAD uvučen u „nelegitimni rat“ sa službenom sirijskom vojskom s nesagledivim posljedicama po američke interese. Npr. kongresmen Eric Swalwell, u intervjuu za CNN kaže slijedeće: „Čini se kako se mi nalazimo u stanju rata sa Sirijom. Ali to je rat koji se vodi bez dozvole Kongresa.“  Kongresmen Tim Kaine, bivši guverner savezne države Virginie, u intervjuu za Yahoo News kaže, kako su američki napadi na sirijske snage „apsolutno nezakoniti“ i da ih Trumpova administracija izvodi bez postojanja ikakve strategije, a isto se čini i u odnosu na Afganistan.

Zbog objavljenog ruskog stava kako će sve letjelice zapadno od Eufrata ubuduće biti moguće legitimne mete ruskih vojnih snaga, prva je reagirala Australija kao članica međunarodne koalicije, navodeći prošlog tjedna kako njezini zrakoplovi prestaju letjeti nad Sirijom jer to više ne predstavlja samo borbu protiv „IS“. Australija ne želi sudjelovati u ratu sa sirijskom vojskom, a još se manje želi uvući u otvoreni vojni sukob s Rusijom, pa makar to bilo i u sklopu njezinog sudjelovanja u međunarodnoj koaliciji pod vodstvcom SAD-a čija vojna nadmoć  u zračnim snagama na prostorima bliakoistočne regije ipak višestruko nadmašuje one ruske. Međutim, međunarodno pravo je ovdje posve jasno i  nedvojbeno ide u korist vlade u Damasku. Ali glavno je pitanje ipak, tko  od velikih sila u današnjim turbulentnim globalnim uvjetima uopće više i mari za međunarodno pravo ukoliko je ono oprečno njihovim nacionalnim interesima i strategijama.