Bliski istok

SOPHIE MANGAL (25), je američka „freelance“ novinarka, suradnica istraživačkog portala OrientalReview.org, i članica Inside Syria Media Center. Mangal živi u SAD-u, u Sjevernoj Karolini, gdje je i završila novinarstvo i medijske studije na University of North Carolina. U fokusu njenog interesa je izbjeglička kriza u Europi, kao i komparativna analiza Sirijskog sukoba i krize na Balkanu. U suradnji sa Sophie Mangal prenosimo njen članak „The Situation Is Worsening in Syrian South As US Tries To Defend Terrorists While Israel To Strike A Deal With Russia“ objavljen, 18. lipnja 2018. na portalu OrientalReview.org. Zahvaljujemo Sophie Mangal za kontaktiranje portala Geopolitika News i veselimo se nastavku suradnjel!

Iako je stanje u Siriji, kao i odnos velikih sila na prostoru ove bliskoistočne države svakako u fokusu javnosti, Sophie Mangal, američka freelance novinarka i analitičarka, članica organizacije Inside Syria Media Center, upozorava kako je razvoj događaja u južnoj Siriji jedva “pokriven” medijskim izvješćima, poglavito u Idlibu i Deir Es-Zouru. Naime, iako su u svibnju 2017. godine u Siriji uspostavljene četiri zone deeskalacije koje su trebale osigurati prekid ratnih sukoba i smanjiti međusobno nepovjerenje, samo godinu dana poslije, kako Mangal navodi, situacija u južnim sirijskim pokrajinama svakako zaslužuje našu pozornost. Čak i zone deeskalacije u istočnoj Guti i Homsu, u medijima predstavljene kao uspješan „alat“ kojim se može rješavati sirijska kriza, funkcioniraju loše upravo zbog nepostojanja institucionalne moći koja bi bila sposobna zaustaviti daljnje napade, borbu i nasilje.

Treba podsjetiti kako je status južne zone deeskalacije, koja graniči s Jordanom, razrješen već početkom lipnja 2017. godine  između predstavnika Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, ali i Jordana kao države koja je zajamčila poštivanje prekida vatre od strane naoružane oporbe i nastavak daljnje borbe protiv terorizma unutar zone. Međutim, stanje na terenu, pod kontrolom umjerene oporbe, jasno pokazuje kako je odnos snaga unutar ovih zona potpuno promijenjen – prema procjenama stručnjaka, 55% teritorija zone nalazi se pod kontrolom ISIS-a i „Jabhat Al Nusre“. Broj njihovih članova penje se na desetke tisuća, dok je broj potencijalnih džihadista veći od 5000. Sve to, naravno, otvara pitanje mogućnosti poduzimanja vojnih operacija kojima bi se eliminirali teroristi iz zone deeskalacije.

Kao prvo, najveći dio „Južne zone“ pod nadzorom je tzv. Slobodne sirijske vojske (Free Syrian Army – FSA) koju i dalje snažno podupiru Washington i Tel Aviv, ali i ostatak zapadnih saveznika, kroz regularne humanitarne konvoje. Stoga nije ni čudno da je Izrael među prvima podržao ideju uklanjanja radikalnih džihadista s graničnih linija. Tel Aviv se čak složio da se na graničnu, demarkacijsku liniju na Golanskoj visoravni rasporede snage sirijske vojske – SAA’s (Syrian Arab Army). Interes izraelskog premijera Netanyahua je jasan! Nakon svega, toliki broj terorista koji se nalazi u neposrednoj blizini sirijsko – izraelske granice prevelik je izazov, čak i za njega.

Izrael inzistira na povlačenju pro – iranskih šijtskih snaga duboko u sirijski teritorij, te je taj zahtjev postavio kao preduvjet sudjelovanja i pružanja potpore protuterorističkim operacijama u „Južnoj zoni“. Sirijska arapska vojska (SSA) naknadno je počela s planovima ofanzivnih napada, međutim, operacija je odgođena zbog pozicije Washingtona. Naime, Sjedinjene se Države protive ulasku SAA u deekalacijsku zonu, budući da odluka da se kreira „Južna zona“ za američku administraciju ima brojne benefite i osigurava joj dalekosežne prednosti. Pružajući kontinuiranu potporu u novcu i oružju radikalnim džihadistima, i zatvarajući oči pred ekspanzijom ISIS-a, Bijela kuća osigurava svoje pozicije, odnosno uporište za napad na Damask koji se nalazi svega 100 kilometara udaljen od te zone deeskalacije. Je li to znači da će Washington i dalje, zbog svojih interesa, nastaviti s politikom poticanja nasilja, bez obzira na činjenicu da takva politika podrazumijeva „suradnju“ s teroristima?

 

Sirijski i iranski mediji izvješćuju o početku snažnih borbi sirijske vojske i snaga tzv. slobodne sirijske vojske (oslonjene u prvom redu na borce terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ i ostataka „Islamske države“) u jugo-zapadnoj regiji Deraa, koja graniči s Izraelom. Vojska je u utorak izvršila napade na njihove baze u zoni Tel al-Harra. Damask prebacuje dodatne snage na jug zemlje za nastavak operacije u „Južnoj zoni deeskalacije“. U nadolazećim danima počet će operacija u zoni Umm-Batna, u kojoj će, uz vladine snage sudjelovati i palestinski borci iz brigade „Liva al-Quds“ („Jeruzalemska brigada“), umjesto šijtskih postrojbi koje su, prema nedavnom dogovoru  Izraela i Irana u jordanskom glavnom gradu Ammanu, napustile to područje i povukle se u dubinu sirijskog teritorija. Pojava Palestinaca u toj bitci zanimljiva je iz perspektive, da su oni do sada u većem ili manjem stupnju sudjelovali jedino u borbama u Istočnom Aleppu i Yarmuku (predgrađu Damaska).

Kako je Geopolitika News u svojim prethodnim analizama i najavljivala, nakon nedavnih oslobađanja sirijskih područja (poznatijih po nazivu „zone deeskalacije“) na zapadu zemlje „Istočna Guta“ i „Homs“, a onda i južnih predgrađa Damaska od islamističkih snaga (čime je taj grad po prvi put od početka građanskog rata u cijelosti pod nadzorom sirijske vlade), logični smjer daljnjih operacija sirijske vojske vodi prema jugo-zapadu zemlje i „Južnoj zoni deeskalacije“, koja uključuje dijelove regija Deraa i Al-Quneitra uz granicu s Izraelom i Jordanom. Posljednja preostala zona deeskalacije „Idlib“ na sjevero-zapadu zemlje sasvim je druga priča i nije predmet ove analize. Prodor na jugo-zapad i uspostava nadzora granice s Izraelom i Jordanom glavni je cilj sirijske vlade, kao dio ukupnog formata riješenja dugogodišnjeg sirijskog građanskog rata. Oslobađanje „Južne zone deeskalacije“ njegov je logični slijed (nema nikakve tajne kako iza ove operacije stoje Moskva, Damask i Teheran, neovisno o aktivnom političkom uključivanju Izraela koji je uoči njezinog početka postavio svoje uvjete, o čemu smo također pisali, a i sada ćemo nešto niže u tekstu). Također smo najavljivali kako će operacija sirijske vojske u svom intenzivnijem stupnju vjerojatno početi završetkom muslimanskog svetog mjeseca ramazana. Prethodno je sirijska strana dala ultimatum islamističkim snagama u južnim zonama da polože oružje, ali su njihovi terenski zapovjednici to odbili i najavili borbu do kraja.

Rusi i Izraelci „podešavaju satove“

Rusija i Izrael u međuvremenu „podešavaju satove“ vezano uz početak operacije sirijske vojske, nakon što su prethodno u Ammanu, uz jordansko posredništvo i u nazočnosti ruskih časnika razgovarali izraelski visoki vojni dužnosnici i predstavnici iranske vlade i vojske. Podsjetimo, tada je Izrael Iranu  postavio jasne uvjete (od kojih neće odustati) za svoju potporu toj vojnoj operaciji i izlasku sirijske vojske na međusobnu granicu: potpuno povlačenje svih šijtskih, proiranskih postrojbi iz te zone u dubinu sirijskog teritorija (to je već učinjeno), a zauzvrat Izrael neće izvoditi bombardiranje njihovih položaja na sirijskom tlu. Tako su 15. lipnja o stanju na jugu Sirije telefonski razgovarali ruski predsjednik Vladimir Putin i izraelski premijer Benjamin Netanjahu. Tom se prigodom razgovaralo o potrebi koordinacije aktivnosti radi osiguranja sigurnosti toga područja i, općenito, zajedničke borbe protiv terorizma. Međutim, iz ovoga ne treba izvoditi zaključak kako se sada stvara neko novo rusko-izraelsko savezništvo po pitanju Sirije – jednostavno se radi o činjenici da je po Izrael ugodnije na svojoj granici imati čak i islamiste nego proiranske postrojbe. Pa iako Izrael sirijsku vojsku optužuje za usku suradnju s Iranom, upravo od Izraela tražena i dobivena ruska sigurnosna jamstva po Tel Aviv predstavljaju bolju opciju nego daljnja eskalacija sukoba s Teheranom, i to u vrijeme sve složenijeg stanja u pojasu Gaze i Hamasovih najava nastavka rata protiv Izraela, kao i posljedičnog (u slučaju rata s Iranom) sigurnog  rata Izraela s Hezbollahom u južnom Libanonu. Rat na tri fronte istodobno Izrael sigurno ne želi, poglavito ne samostalno i bez aktivnog sudjelovanja SAD-a do kojeg sigurno neće doći. Upravo se zato (a ne u sklopu nekog savezništva) Tel Aviv odlučio na kooperativnost tj. „podešavanje satova“ s Moskvom po pitanju predstojeće sirijske vojne operacije u blizini svojih granica. Koliko on u tome ima potporu SAD-a teško je reći. Naime, izraelski su dužnosnici nakon dogovora s Rusijom i Iranom u Ammanu otišli u Washington, koji se načelno oštro protivi napadu sirijske vojske na „Južnu zonu deeskalacije“ čije su osnivanje prošle godine zajednički usuglasili SAD, Rusija i Jordan (međutim, taj je dogovor uključivao i nužnost pregovora tamošnjih oporbenih čelnika s Damaskom, što ovi prvi postojano odbijaju, što i jest uzrok sadašnjeg pokretanja napada sirijske vojske).  Neovisno o tome ima li ili ne potporu Washingtona, izraelski vojni i politički vrh ne bi po prvi put u povijesti djelovao samostalno, bez dozvole, a ponekad čak i uz protivljenje SAD-a. Kada god Izrael procijeni da je ugrožena njegova nacionalna sigurnost on traži razumijevanje ključnih čimbenika međunarodne zajednice za svoj odgovor na konkretnu ugrozu, a ukoliko to razumijevanje izostane bez oklijevanja djeluje samostalno. Izraelski vojni vrh sada pravilno zaključuje kako za rat ionako uvijek ima vremena ukoliko bi nešto krenulo po zlu. Zato u ovom slučaju radije prednost daje dogovoru i kompromisu. A  dogovor s Moskvom i Teheranom iz Ammana de facto je dao i „zeleno svjetlo“ za start operacije sirijske vojske.

Treba naglasiti kako su čitav posljednji mjesec konzultacije po tom pitanju vodili i Amerikanci i Jordanci, ali bez uspjeha, o čemu svjedoči i spomenuti dogovor iz Ammana kojeg je Jordan već istoga dana pozdravio. Ništa čudno, ukoliko znamo da je Jordan otvoreno istupio i protiv Trumpovog priznanja Jeruzalema za glavni grada Izraela u prosincu prošle godine, kao i nedavno, prilikom otvaranja američkog veleposlanstva u Jeruzalemu. Jordan se, uz Egipat, također nije htio priključiti niti, sada već propaloj, nedavno pokrenutoj američkoj inicijativi o stvaranju združenih arapskih snaga za intervenciju u istočnoj Siriji bez sudjelovanja američkih snaga (arapske su snage sada potpuno koncentrirane na eskalaciju predugog rata u Jemenu i svoju, prošli tjedan pokrenutu ofanzivu na veliki lučki grad Hodeidu koji je u rukama šijtskih pobunjenika huta, i nikakava neizvjesna vojna avantura u Siriji, u kojoj su, k tome, vojno uključeni i Rusi, Turci i Iranci nije im u interesu).

Nemiri u Jordanu i strahovi Rijada

Slučajno ili ne, Jordan su prije dva tjedna potresli veliki ulični prosvjedi socijalno-ekonomskog karaktera (ali po prvi put čuli su se i pojedini zahtjevi otvoreno političke konotacije, usmjereni protiv samog kralja, što je u Jordanu zakonom kažnjivo!) koji su prilično uzdrmali kralja Abdullaha II. U međuvremenu se stanje stabiliziralo jer je kralj zaigrao lukavu igru: imajući u vidu obustavu saudijske financijske pomoći njegovoj zemlji u zadnje dvije i pol godine, kralj se za financijsku pomoć, osim Rijadu, sada obratio Kuvajtu i saudijskom „mrskom neprijatelju“ Kataru. Obje su mu monarhije (i Kuvajt je saudijski zaljevski konkurent neovisno o formalnom savezništvu, a ta je monarhija prošle godine neuspješno pokušala posredovati u pomirenju Rijada i Dohe u početnoj fazi njihovog dubokog političkog sukoba) odmah ponudile financijsku pomoć u visini od po 500 milijuna dolara, a Kuvajt i kredite s vrlo niskim kamatama. Rastuća važnost uloge Kuvajta (jordanski kralj u utorak je i osobno stigao u posjet Kuvajtu) i Katara, kao nezavisnih igrača u zoni Perzijskog zaljeva, kralju Abdullahu II. daje stvarnu šansu za provedbu političke reforme društva, bez koje dugoročno neće uspjeti očuvati vlast. Rijad se uplašio prelijevanja nemira iz Jordana i na svoj teritorij, a još više rastćeg utjecaja svojih konkurenata na sam Jordan. Zato je Ammanu ponudio novu pomoć u okviru „zajedničkog arapskog paketa“ u iznosu od 2,5 milijardi dolara. Međutim, ukoliko raščlanimo tko je iz tog iznosa i koliko pojedinačno dao Jordanu dolazimo do zanimljivog zaključka: po 500 milijuna dolara daju Saudijska Arabija i UAE, a Kuvajt ostalih 1,5 milijardi dolara (više nego prve dvije monarhije zajedno!).

Reakcija SAD-a limitirana manjkom saveznika na terenu

U tim i takvim okolnostima Sjedinjenim Državama nije lako manevrirati između želja i mogućnosti njezinih regionalnih saveznika i partnera s jedne, i vlasitih geopolitičkih interesa s druge strane. State Department, kao što je to već učinio prije cca mjesec dana, nakon prve najave moguće vojne operacije sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje, iznova daje gotovo identičnu izjavu o svom oštrom protivljenju njezinom pokretanju. Tako je 14. lipnja State Department izjavio: „SAD su zabrinute operacijama koje  provodi  sirijska vlada na jugo-zapadu zemlje unutar zone deeskalacije, osnovane prema dogovoru postignutom prošle godine između SAD-a, Jordana i Ruske Federacije, koja je bila potvrđena u vrijeme susreta predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina u studenom, u Vijetnamu.“ Dalje se navodi, kako bilo kakva djelovanja sirijske vojske povisuju rizik proširenja sukoba i da će SAD „poduzeti odlučne i potrebne mjere kao odgovor na sirijsko narušavanje sporazuma o toj zoni“.

Međutim, moramo kazati kako su američke mjere u stvarnosti vrlo ograničene i ne mogu značajnije utjecati na stanje na terenu u smislu bilo kakve promjene odnosa snaga, poglavito uz činjenicu da se u sukob sa sirijskom vojskom neće upuštati niti Izrael niti Jordan (iz gore navedenih razloga), kao jedini realni vojni čimbenici koji bi trenutačni odnos snaga na jugu Sirije mogli promijeniti. Čak i u slučaju novih američkih zračnih i raketnih napada, poput onih nedavnih zbog navodnog sirijskog korištenja kemijskog oružja u gradu Dumi, u Istočnoj Guti, stanje se ne bi bitnije promijenilo. Washingtonu je sada primarno bitno da se sirijska vojska, nakon ovladavanja svojim jugo-zapadnim granicama ne uputi prema američkoj vojnoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka, ili istočno od Eufrata. (na istok Sirije se,  navodno, umjesto kurdskih snaga upravo prebacuju i postrojbe talijanske vojske). Osim toga, Pentagon je sada zaokupljen nedavno mukotrpno postignutim dogovorom s Turskom oko nadzora zone grada Manbija na sjeveru Sirje (zapadno od rijeke Eufrat) iz koje su se, prema tom dogovoru, već trebali povući sirijski Kurdi a to još uvjek nisu učinili. Osim toga, sirijski Kurdi sve otvorenije odašilju političke signale Pentagonu (ti signali, u stvarnosti, pokazuju njihov strah da će, poput njihove subraće u Iračkom Kurdistanu i oni od Amerikanaca prije ili kasnije  biti ostavljeni na milost i nemilost. A kurdski borci su se na nagovor SAD-a već ionako povukli iz svoje enklave Afrin na krajnjem sjevero-zapadu Sirije, koja je u potpunosti pala u ruke turske vojske i njezinih sirijskih saveznika). Tako su ugledni kurdski politički predstavnici, nedavno, po prvi put zatražili pokretanje neposrednih razgovora sa službenom vladom u Damasku o budućnosti Sirije i statusu Kurda unutar nje.

SAD-u je jasno kako malobrojni sirijski Kurdi ne mogu biti ona snaga koja realno može utjecati na dogovor o budućnosti te zemlje i da od njih ne mogu imati nikakve dugoročne koristi, pa je od tuda i proizišla ranije spomenuta želja Washingtona da se kurdski vojni segment na istoku Sirije zamjeni združenim arapskim snagama. Sadašnja kurdska vojna nazočnost u regiji Rakka i duž istočne obale Eufrata postaje sve omraženija kod lokalnog arapskog stanovništva i tu činjenicu sve više koriste Damask i Teheran, obećavajući tamošnjim plemenskim zajednicama širu lokalnu autonomiju i participaciju u raspodjeli dobiti od eksploatacije tamošnjih naftnih nalazišta, u zamjenu za odanost središnjoj vladi. Zato State Department, sada, kroz osobu državnog tajnika Mikea Pompea, zajednički i bez koordinacije s Pentagonom djeluje s Trumpovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Johnom Boltonom na pokušaju rehabilitacije poremećenih odnosa s Turskom. Iako je dugo pripremani sporazum o Manbiju nedvojbeno uspjeh u tom smjeru, SAD neće biti u stanju „nahraniti“ turske interese u Siriji u onolikoj mjeri koliko to Ankara zahtijeva, a bez šteta po američke interese. Međutim, SAD ionako više nema drugih mogućnosti, jer su svi njegovi pokušaji oslanjanja na Saudijsku Arabiju po sirijskom pitanju završili krahom. Ukoliko bi SAD uspjele zatopliti odnose s Turskom, stvorio bi se svojevrsan trokut Moskva-Ankara-Washington, unutar kojeg bi, iako u naizgled idealnom  položaju, i Erdogan morao biti oprezan da svojim eventualnim pretjeranim apetitima ne dovede do prinudnog zbližavanja SAD-a i Rusije, a time i gubitka onoga što je po Tursku do sada na sirijskom tlu ostvario.

Zoran Meter: (Video) SENZACIONALNI TAJNI DOGOVOR RUSIJE, IZRAELA I IRANA

Nakon što je sirijska vojska kombinacijom dogovora s pobunjenicima spremnim na pregovore, i primjene vojne sile prema onima koji su za nastavak rata oslobodila važna pobunjenička uporišta na zapadu zemlje – Istočnu Gutu, teritorij sjeverno od Homsa, i po prvi put od početka rata čitav glavni grad Damask i njegova predgrađa – većina svjetskih vojnih i političkih analitičara smatra kako uskoro slijedi koncentrirani napad sirijskih snaga na preostala pobunjenička uporišta na jugo-zapadu zemlje. Prije svega regije Deraa i Al-Quneitra, uz granicu s Izraelom i Jordanom (operacija bi, prema pojedinim izvorima, mogla početi odmah po završetku muslimanskog svetog mjeseca ramazana). Naime, odmah nakon oslobađanja južnih predgrađa Damaska, snažne postrojbe sirijske vojske, predvođene elitnom 4. oklopnom gardijskom brigadom, krenule su prema jugo-zapadu zemlje. Taj smijer budućih napadačkih djelovanja sirijskih snaga posve je logičan s vojnog i geopolitičkog stajališta. Damask sada ne namjerava krenuti u rizično oslobađanje regije Idlib (iako će njegovo stavljanje pod nadzor Damaska prije ili kasnije morati doći na dnevni red zbog sigurnosnih razloga), u kojoj je koncentrirana glavnina sporazumom prebačenih islamističkih snaga iz navedenih područja koja su do nedavno bila pod njihovim nadzorom (u Idlib su prethodno prebačene i proturske pobunjeničke snage iz istočnog Aleppa nakon njegovog oslobođenja prije cca godinu i pol dana). Osim toga, Idlib je zona deeskalacije za čiju se stabilizaciju, prema Astanskim sporazumima, primarno treba pobrinuti Turska. Ona to i čini uspostavom mreže sigurnosnih točaka i potčinjavanjem niza tamošnjih prosaudijskih oružanih organizacija. I Ankara to, iako možda izgleda presporo, radi prilično uspješno. U tim i takvim okolnostima ni njoj ni Damasku nije potrebno ulaziti u rizične vojne sukobe, tim prije što između njih učinkovito posreduje Moskva.

Što se tiče eventualnog prodora sirijske vojske u smjeru istočno od Eufrata, to je nemoguće učiniti dok ne sazriju političke okolnosti. Naime, na sjevero-istoku Sirije američki Pentagon pruža punu potporu tamošnjim prokurdskim postrojbama SDF koje nadziru većinu tog prostora.

Dakle, logičan smijer djelovanja ostaju zone deeskalacije Deraa i Quneitra, smještene na vrlo osjetljivom prostoru, uz sjevernu izraelsku granicu. One su osnovane temeljem sporazuma Rusije, SAD-a i Jordana, koji su jamci njihove sigurnosti. Zato je prošlog tjedna američki State Department upozorio Damask da ne poduzima bilo kakve vojne operacije u regiji Derea jer će, u protivnom, snositi posljedice američkog odgovora. Iako je SAD jedan od jamaca sigurnosti te zone, Washington u svojoj prijetnji ignorira važnu činjenicu: te su zone  deeskalacije uspostavljene radi prestanka sukoba i njima se nalaže otpočinjanje dijaloga između oprbe i vlade u Damasku. A upravo činjenica kako tamošnje oružane snage odbacuju mogućnost bilo kakvog razgovora s Damaskom i daje alibi vladinim snagama za uspostavu ustavno-pravnog poretka primjenom sile. (Damask vrlo dobro zna za težnje Saudijske Arabije da upravo na prostoru južne Sirije formira autonomnu teritorijalnu jedinicu, koja bi de facto značila teritorijalni raspad zemlje). Upravo na to aludira i ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, koji je prošlog tjedna eksplicite kazao kako sirijska vojska mora izići na granicu s Izraelom i Jordanom. Na taj bi se način onemogućilo ubacivanje ekstremističkih snaga koje se sada, kao sirijska oporba nespremna za pregovore s Assadom,  obučavaju u jordanskim kampovima, pod instruktorskom palicom SAD-a i Velike Britanije, uz financijsku potporu Saudijske Arabije. Ovdje ipak treba reći kako Washington nije toliko zabrinut izbijanjem sirijske vojske na granicu s Izraelom (Izrael se i sam zna nositi sa svim ugrozama oko svojih granica), koliko vjerojatnošću da se sirijska vojska nakon uspostave nadzora nad tim područjem pokrene prema američkoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije s Jordanom i Irakom, koja formalnim nestankom ISIL-a zapadno od Eufrata više ne bi imala opravdanje za daljnje postojanje. Ta baza SAD-u služi za obučavanje novih arapskih boraca i njihovo prebacivanje istočno od Eufrata gdje bi trebali zamijeniti među lokalnim arapskim stanovništvom omražene kurdske snage iz SDF-a (taj proces ide vrlo sporo i odatle američki strah od pokreta sirijske vojske na istok).

Zabrinuti Izrael

Još jedan neugodan element u očekivanoj operaciji sirijske vojske, uz onaj o blizini izraelske granice, je i činjenica da se u Deraai, uz sirijsku vojsku nalaze i proiranske šijtske milicje, uključno i libanonski Hezbollah. Uprvo su tamošnje proiranske snage povremena meta izraelskih zračnih snaga i s njihovim trajnim prisustvom na svojoj granici Izrael se nikada neće složiti, što on niti ne krije. Zato je upravo ta zona visokorizična za izbijanje velikog izraelsko-iranskog rata kojeg ne žele ni Tel Aviv (sada ima dovoljno problema i s libanonskim Hezbollahom i palestinskim Hamasom u Gazi) ni Teheran (nakon što su SAD izišle iz nuklearnog sporazuma s Iranom i uvode oštre sankcije protiv  Teherana, ne isključujući niti vojnu opciju). Tel Aviv je sada potpuno svjestan tko može biti  jedini moderator sprječavanja izbijanja tog opasnog sukoba. Radi se, naravno, o Rusiji. Kontakti između Moskve i Tel Aviva oko Deraae počeli su u tajnosti odmah nakon kontroverznog američko-britansko-francuskog raketnog napada na Siriju, kada je prva briga Izraela bila zaustaviti najavljenu isporuku ruskog PRO sustava S-300 sirijskoj vojsci. Kontakti su dodatno intenzivirani  nakon prvog velikog incidenta između Izraela i Irana na Golanskoj visoravni prije cca mjesec dana i snažnog zračnog odgovora izraelskih snaga po (pro)iranskim vojnim objektima na sirijskom tlu.

Dakle, igrom sudbine, Deraa, koja je bila početno mjesto oružanog ustanka protiv Assada od strane  „Muslimanske braće“ 18. ožujka 2011.g., uskoro može postati mjesto završetka oružanog otpora sirijske oporbe tj. njezinog vojnog poraza. Evo zašto:

Tajni izraelsko-iranski sastanak u Jordanu

Prošli tjedan, posredstvom Jordana, iranski veleposlanik u toj zemlji poručio je Izraelcima kako Iran neće sudjelovati u vojnim operacijama sirijske vojske u zonama Deraa i Quneitra uz granicu s Izraelom i Jordanom i da to ne namjerava činiti niti u buduće. Takvo obećanje Irana melem je i za jordanske uši, budući da je Amman zabrinut kako će operacija sirijske vojske dovesti šijtske postrojbe na njegovu granicu i time dodatno radikalizirati jordansko sunitsko stanovništvo. Osim toga, Jordan se boji i priljeva novih izbjeglica s juga Sirije, kao i dolaska novih islamističkih boraca. S druge strane Jordan nema ništa protiv da sirijska vojska pod svoj nadzor stavi taj dio granice (dalje na istok uz granicu s Jordanom proteže se sirijska regija Al Suweida, nastanjena većinom Druzima i u njoj nema sunitskih pobunjenika kao ni šijtskih postrojbi) jer to osigurava ponovnu uspostavu prometa autocestom Damask-Aman koja prolazi kroz grad Deraa, za što je jordanska vlada vrlo zainteresirana. Ona već duže vrijeme surađuje s vladom u Damasku i nije skolona vojnom učešću u arapskoj koaliciji koju Trumpova administracija nastoji oformiti upravo za intervenciju na istoku Sirije, čemu se opire i Egipat.

Nakon spomenutog iranskog poziva Izraelu zaredali su kontakti dviju strana u izvjesnom hotelu u Ammanu, a kao odgovor  na iranski prijedlog Izrael je obećao kako njegove zračne snage više neće napadati sirijske i iranske postrojbe. U prošli petak, uz jordansko posredništvo razgovarali su iranski veleposlanik u Ammanu i drugi visoki iranski službenici došli u taj grad upravo iz spomenutog razloga, s predstavnicima izraelskih oružanih snaga.

Za izvjesni saudijski medij, jordanski visoki službenik povezan s pregovorima izjavio je slijedeće: „Na naše veliko čuđenje, već kroz nekoliko sati uspjeli smo postići sporazum između svih snaga koje djeluju u regiji – najvažnije između Izraela i Irana – u odnosu na to, da će samo sirijska i jordanska vojska djelovati i razmjestiti se s obje strane sirijsko-jordanske granice. Iranci su … dali jamstva kako njihove snage neće djelovati zajedno sa sirijskom vojskom … S druge strane, Izrael je uputio agresivnu izjavu Sirijcima i, najvažnije, Irancima…, kako neće dozvoliti nikakve vojne aktivnosti iranskih snaga u južnoj Siriji zajedno sa sirijskom vojskom, konkretno u regijama Deraa i Al-Quneitra – čak i pod cijenu zaoštravanja stanja, koje bi dovelo do neposrednog vojnog sukoba s Iranom.“ Ono što je jordanski službenik posebno naglasio jest to, da su ruski predstavnici, koji su nazočili tim sastancima, Izraelcima kazali kako će Moskva biti jamac da iranski vojnici u Siriji, kao i njihovi bliski saveznici – borci Hezbollaha i drugih šijtskih milicja – neće sudjelovati u planiranom napadu sirijske vojske na jugo-zapadne regije. Između Rusije, Izraela i Jordana također su dogovoreni komunikacijski kanali za pomoć u izbjegavanju mogućih grešaka koje bi mogle dovesti do šireg vojnog sukoba. Sve je ovo potvrdio i iranski veleposlanik u Ammanu Mojtaba Ferdowsi-Pour u intervjuu jordanskom mediju Al-Ghad, a o dogovoru su pisali i izraelski mediji, pozivajući se na arapske medije, dok službeni Tel Aviv o svemu šuti.

Moskovski sastanak ruskog i izraelskog ministra obrane

31. svibnja u Moskvu je došla visoka vojna i obavještajna delegacija iz Izraela, na čelu s ministrom obrane Avigdorom Liebermanom i šefom izraelske vojne obavještajne službe (Aman) general-bojnikom Tamirom Haymanom, koji su razgovarali s ruskim kolegama, na čelu s ministrom obrane Sergeyom Shojgu. Pregovorima su prethodile izjave ruskog ministra Lavrova o nužnosti povlačenja iz Sirije svih vojski koje tamo djeluju izvan zakona tj. poziva službene vlade u Damasku, i nužnosti da se na južnoj sirijskoj granici razmjesti sirijska vojska. Glavnina razgovora odnosila se na predstojeću vojnu operaciju sirijske vojske i, ukoliko je vjerovati izraelskim medijima (a nema razloga u suprotno), Moskva i Tel Aviv usuglasili su se oko operacije sirijske vojske prema gore navedenim uvjetima, uz obećanje Moskve da će se sve proiranske snage povući s juga Sirije u dubinu zemlje.

Međutim, ovdje bih naglasio kako izraelski vojni vrh ipak puno više brinu iranski lansirni sustavi u dubini Sirije (koji su pokazali svoje mogućnosti nedavnim raketnim napadom na izraelske snage na Golanskoj visoravni) nego njihove pješačke postrojbe u pograničnim djelovima uz sjeverni Izrael. Zato ovaj sporazum između Rusije i Izraela o povlačenju proiranskih snaga više treba promatrati kao test ruske sposobnosti jamčenja sigurnosti Izraela od vojnog  djelovanja Irana. Jer ukoliko Moskva uspješno osigura spomenuti sporazum oko operacije sirijske vojske i povlačenje iranskih snaga s juga Sirije, to joj širom otvara vrata izraelskog povjerenja i za po Izrael puno važniji problem – iranske lansirne sustave u Siriji.

Možemo slobodno reći kako se posložio slijedeći algoritam stanja: Moskva će jamčiti nesudjelovanje proiranskih snaga u napadu sirijske vojske i njihov premještaj s juga Sirije u dubinu teritorija, a Izrael će, zauzvrat, barem do daljnjega obustaviti svoje zračne napade na proiranske snage u dubini Sirije pri ruskom jamstvu da Iran neće raketama sa sirijskog tla napadati izraelski teritorij. Moskva je, nesumnjivo, imala presudan utjecaj i na pomirljivi ton Teherana i njegov pristanak na ustupke. Iz ovog rusko-izraelskog dogovora najbolje se vidi i kako je nedavni ruski ustupak Izraelu kroz odustajanje Moskve od isporuka sustava S-300 Siriji imao svoje puno dublje  političke i vojne razloge, važnost i cijenu nego što bi imao sam čin njihove isporuke.

Ali ovdje bih upozorio, kako i pored dobre volje sviju strana da se dogovor  iz Ammana i Moskve u potpunosti izrealizira, opasnost leži u slijedećem: islamistički borci na jugo-zapadu Sirije (a tamo djeluju terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ i ostatci „Islamske države“), u iščekivanju napada sirijske vojske vrlo dobro znaju za sigurnosnu osjetljivost Izraela po tom pitanju i nije isključena njihova provokacijska aktivnost kroz izvođenje napada na izraelski teritorij s ciljem isprovociranja izraelske reakcije i sukoba sa sirijskom vojskom. Zato se treba nadati kako je i taj element uzet u obzir prilikom gore spomenute uspostave komunikacijskih kanala između Izreaela, Rusije i Jordana.

Sirijski Kurdi su nestabilan partner za SAD

Od samog početka ruske vojne intervencije u Siriji „dalekovidniji“ analitičari mogli su znati kako algoritam riješenja izraelske sigurnosti s obzirom na rat u Siriji leži u posredništu Moskve. Ona je realna politička i vojna snaga koja u toj zemlji ima ključan utjecaj na glavne igrače na terenu: sirijsku vojsku i Assada, Tursku i Iran, uz partnerske odnose s Izraelom. Sjedinjene su Države na sirijskom poligonu igrale „s drugim igračima“, nerjetko koketirajući s radikalnim islamističkim elementima, i doživjele neuspjeh koji sada pokušavaju kompenzirati uz pomoć sirijskih Kurda, obećavši im, zauzvrat, određenu političku samostalnost od Damaska. Međutim, utjacaj Kurda na sirijskom političkom i vojnom polju vrlo je ograničen, a Kurdima su neskloni i američki vanjski saveznici poput Turske. Položaj sirijskih Kurda u perspektivi je  vrlo nesiguran, kako je svjedočila i sudbina njihove subraće u Iračkom Kurdistanu, koji su se također oslanjali na SAD do prošlojesenskog referenduma o nezavisnosti. Zato i eventualni američki vojni odgovor na operaciju sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje (ukoliko do tog odgovora uopće i dođe), može biti samo vrlo ograničenog karaktera, bez ikakvog bitnog učinka na terenu u smislu promjene odnosa snaga. Slično, kako je to bilo i nakon famoznog „kemijskog napada“ sirijske vojske u Dumi, nakon kojeg su u travnju uslijedili raketni napadi na očito unaprijed upozorene ciljeve, bez ikakvih ljudskih žrtava ili većih matrjelnih šteta po sirijsku vojsku. Odmah nakon njih sirijska je vojska u potpunosti oslobodila Istočnu Gutu, da bi odmah potom krenula u vojno čišćenje južnih kvartova Damaska.

A da su sirijski Kurdi nestabilan partner, može se iščitati i iz prošlotjednog intervjua Bashara Assada za RT. Tada je izjavio kako, nakon što su „oslobođeni Aleppo, Deir ez-Zour, Homs i sada Damask“, u rukama SAD-a „ostaje sve manje karata. Njihov glavni as u rukavu bila je „Jabhat al-Nusra“, koja se nazivala „umjerenom“… Sada su to „Sirijske demokratske snage“ (prokurdski SDF), koje nakon uništenja terorista postaju glavni problem u državi“. Assad je kazao kako Damask Kurde poziva na dijalog jer su i oni Sirijci i ne smiju biti marionete stranih sila. Ali, ukoliko oni ne prihvate dijalog, problem će riješiti sirijska vojska jer je njazina zadaća osloboditi zemlju, kazao je sirijski čelnik.

Problem po Washington je i u tome što su po pitanju Kurda stavovi Damaska, Moskve, Ankare, Teherana i Bagdada gotovo identični. Izrael o sirijskim Kurdima ionako ne vodi brigu, a nisu previše simpatični niti američkim arapskim zaljevskim partnerima. Možda zato i ne iznenađuje nedavna informacija američkog The Wall Street Journala, prema kojoj Bijela kuća priprema teren za osiguranje samita Trump-Putin (navodno na inicijativu američkog veleposlanika u Moskvi Johna Huntsmana), na kojem bi se razgovaralo o Siriji i Ukrajini.

 

Geopolitika News, s obzirom da se i hrvatski vojnici nalaze u Afganistanu u sklopu NATO-ove  misije, i u nadi da će naše analize pripomoći i hrvatskim vojnim stratezima u donošenju odluka vezanih uz tu problematiku, posebnu pozornost posvećuje praćenju vojno-sigurnosnog stanja u Afganistanu, kao i političkim procesima vezanim uz tu zemlju i njezino okružje. Naravno, pozorno pratimo i stavove ključnih vanjskih aktera koji kreiraju sudbinu te zemlje, koja je i dalje vrlo neizvjesna.

A što se događa s Afganistanom danas? Gotovo polovica zemlje došla je pod nadzor talibana, teroristički napadi postali su svakodnevica, poglavito oni s potpisom „Islamske države“ (čak i u najsigurnijem, glavnom gradu Kabulu), stižu prve oštre kritike afganistanskog parlamenta glede sigurnosnog sporazuma sa SAD-om i NATO savezom, a sve to, usprkos, ne tako davno objavljenoj novoj strategiji američkog predsjednika Donalda Trumpa za stabilizaciju te zemlje, između ostalog, i slanjem novih američkih vojnika. Pođimo redom:

Krajem travnja, sigurnosno stanje u Afganistanu naglo se destabiliziralo, a pobunjenici su intenzivirali napade. Talibani su najavili početak velike ofanzive i zauzimanja teritorija u mnogim regijama, što je dovelo do značajnih gubitaka u redovima vladinih snaga. Istovremeno su se intenzivirali i teroristički napadi od strane „Islamske države“, koja je preuzela odgovornost za pojedine velike terorističke napade u Kabulu i nastavlja politiku širenja svog utjecaja u toj zemlji. Posebnu težinu predstavlja američko-pakistanski sukob oko uloge Islamabada u mirnom riješenju afganistanskog sukoba, gdje je Washington isključio tu zemlju iz pregovaračkog procesa između vlade u Kabulu i pobunjeničkih organizacija, smatrajući Pakistan destabilizirajućim čimbenikom zbog njegovog utjecaja na talibane. Naravno, nije nikakva tajna da se i Islamabad i talibanski pokret otvoreno zalažu za odlazak stranih vojski iz Afganistana, kao glavni preduvjet za mirno riješenje dugogodišnjeg sukoba. Washington je na upražnjeno mjesto Pakistana pozvao Indiju, koja, međutim, nema gotovo nikakav utjecaj na stanje na terenu i služila bi uglavnom za pružanje potpore u naoružanju vladi u Kabulu. Međutim, takva receptura Pentagona očito se pokazuje pogrešnom, isto kao i nova Trumpova strategija o Afganistanu – usvojena  prije nekoliko mjeseci, koja, zapravo, i ne predstavlja nikakve bitnije promjene u odnosu na prethodnu – Obaminu. Radilo se, uglavnom, samo o najavi povećanja američkih vojnika u toj zemlji i nastavku prethodnih planova usmjerenih na dogovor između vlade u Kabulu i na pregovore spremnih pobunjeničkih organizacija, uključno i talibana, pod uvjetom da polože oružje. Međutim, glavnina talibana takve razgovore u startu odbacuje, zahtjevajući najprije odlazak stranih vojski iz zemlje. Problem je u tome, što vlada u Kabulu odlaskom Amerikanaca ne bi preživjela više od dva mjeseca, i to svi jako dobro znaju.

Afganistanski parlament nezadovoljan SAD-om i politikom Kabula

Afganistanska televizija „Tolo“ objavila je 21. svibnja kako su zastupnici afganistanskog parlamenta (Meshrano Jirga) oštro kritizirali američku politiku u toj zemlji i zatražili ponovno razmatranje postojećeg sigurnosnog sporazuma sa SAD-om i NATO savezom. Zastupnici su obratili pozornost na to, da afganistanske snage nisu dobile nužnu količinu pomoći za suprostavljanje trenutačnim ugrozama, i da Zapad tijekom nekoliko posljednjih godina nije obraćao pozornost na tamošnje sigurnosne izazove. Sporazum o suradnji između Afganistana i SAD-a u obrambenoj sferi, kao i status snaga NATO saveza u toj zemlji, ne provodi se od strane afganistanskih partnera, tvrde zastupnici parlamenta. Zato sporazum mora biti promjenjen ili, kako kaže prvi zamjenik predsjednika parlamenta Mohammad Alam Izidyar, u najmanju ruku ponovo razmotren. Kritici zastupnika bila je izložena i politika vlade, koja bi morala uložiti više napora na suprostavljanje pobunjenicima. Neovisno o tome što se američko zrakoplovstvo priključilo suprostavljanju snažnim napadima talibanskih pobunjenika u regiji Farah, a Velika Britanija razmatra povećanje svog kontingenta u okviru postojeće vojne misije, takve mjere nisu zadovoljile zastupnike parlamenta.

Rusko Vijeće sigurnosti zabrinuto stanjem na sjeveru Afganistana

Zabrinutost stanjem na sjeveru Afganistana, 25. svibnja izrazilo je rusko Vijeće sigurnosti, čiji je tajnik, Nikolay Patrushev, upozorio, kako je broj džihadista na sjeveru Afganistana narastao na 15-20 tisuća, što povećava ugrozu za države članice Organizacije sporazuma o zajedničkoj sigurnosti (ODKB) na čelu s Rusijom (članice tog ruskog pandama NATO-u su Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Rusija i Tadžikistan). Navodno se u pograničnoj zoni s Tadžikistanom nalazi oko 7 tisuća islamističkih boraca, što predstavlja rizik za njihov prodor u tu zemlju, kao i u Turkmenistan i Uzbekistan. Početkom travnja je prvi zamjenik direktora FSB-a Sergey Smirnov, izjavio, kako je oko 8 tisuća islamističkih boraca iz Sirije prebačeno na sjever Afganistana. Sve češća upozorenja i zabrinutost Moskve stanjem u Afganistanu glede vlastite sigurnosti i nacionalnih interesa otvara pitanje: sprema li se Rusija za snažniji politički i vojni angažman u toj zemlji u okviru ODBK-a? Takav scenarij itekako može pomrsiti američke interese i njihovu strategiju u Afganistanu, što Moskva jako dobro zna. S obzirom na nastavak i zaoštravanje ukupne američke politike u odnosu na Rusiju, Moskva vrlo brzo može preći „s riječi na djela“ i u praksi početi zagorčavati život Amerikancima u ključnim svjetskim kriznim žarištima. Jer, osim vojne snage i obavještajnih operacija na terenu, Rusija nema drugih bitnijih poluga kojima bi se mogla suprostaviti američkim sankcijama i političkim opstrukcijama, koje su sve snažnije.

Indijski premijer Modi od Putina traži zajedničko djelovanje

U Sočiju je 21. svibnja održan sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i indijskog premijera Narendre Modija. Sastanak je trajao nevjerojatnih 6 sati, a između brojnih tema, na dnevnom se redu našao i Afganistan. Indijsko MVP je objavilo kako su se dvije strane „dogovorile o zajedničkom djelovanju“ u Afganistanu. Puno opširniji bio je utjecajni indijski medij The Indian Express, koji navodi slijedeće: „…prvi put u povijesti Indija i Rusija počinju suradnju nad zajedničkim projektom u Afganistanu. … Poslije šest sati razgovora jedan na jedan premijera Narendre Modija i predsjednika Rusije Vladimira Putina u Sočiju, New Delhi i Moskva planiraju suradnju u novoj sferi: u Afganistanu.“ Rusija jednostavno ne može dozvoliti destabilizaciju stanja u Afganistanu zbog vlastite sigurnosti, pri čemu sve češće tvrdi kako američke vojne mjere na terenu ne daju rezultata. Sastanak Modija i Putina uslijedio je nedugo nakon boravka  Modija u Kini i razgovora s predsjednikom Xi Jinpingom. Podsjećamo: sve su tri zemlje članice Šangajske organizacije (ŠO), koja uključuje i vojnu i sigurnosnu suradnju, a član ŠO je, između ostalog, i jedan od ključnih igrača na afganistanskom terenu – Pakistan. Upravo u tom smjeru (utjecaja na talibane) treba sagledavati moguću rusko-indijsku suradnju (Indija i Pakistan imaju vrlo složene i opterećujuće odnose s obzirom na pogranične sporove), s obzirom da su Washington i Islamabad drastično pogoršali svoje odnose. S druge strane, Rusija i Pakistan (iako proteklih desetljeća međusobno nisu bile ni malo prijateljske) proteklih su godina počele intenzivno jačati sveukupni razvoj svojih odnosa, uključno i onih vojnih. Osim toga, Pakistan je i najveći kineski saveznik uopće. Iako su i Rusija i Indija u Afganistanu podržavale savez nacionalnih manjina „Sjeverni savez“ koji se bori protiv talibana, čini se kako obje zemlje smatraju nužnim početak razgovora s talibanskim pokretom, a što je, uostalom, pokušavao i Washington, skupa s Kabulom, ali kroz politiku unošenja razdora među talibane i pronalazak sebi odanih političkih i vojnih vođa te organizacije, koju formalno svi smatraju terorističkom. Međutim, talibanski pokret, kakav god on bio, ima golemu potporu među afganistanskim stanovništvom i to više nitko ne može ignorirati ukoliko se želi stabilizirati stanje. Uostalom, ulogu omraženih terorista tamo ionako sve više preuzima „Islamska država“, što talibanima olakšava skidanje stigme “terorist” u onu – “borci za slobodu”. Granica između terorista i boraca za slobodu ionako je uvijek i svugdje u svijetu jako tanka i vrlo često ovisi o kutu gledanja moćnika tj. njihovih nacionalnih interesa.

Izvješće iz SAD-a – poražavajuće po Bijelu kuću!

A da je strategija SAD-a u Afganistanu loša, ukazuje i izvješće američkog posebnog glavnog inspektora za Afganistan (Special Inspector General for Afganistan Reconstruction, SIGAR), objavljeno na istoimenom portalu . SIGAR je opunomoćen za obavljanje nezavisnog nadzora Pentagona, State Departmenta i USAID-a, a utemeljen je 2008.g., nakon snažnog pritiska medija i Kongresa zbog neučinkovitog trošenja velikih sredstava na uspostavu nove afganistanske državnosti.

U dokumentu, dostavljenom Kongresu, navodi se, kako je u razdoblju od 2002.-2017.g. u tu svrhu dodjeljeno 4,7 milijardi dolara, a najveći dio išao je na projekte od 2009.-2011.g. Spominju se promjene strategije iz 2009.g. koje su dovele do „nerealističnih ocjena stanja“ u Afganistanu; navodi se kako su se ex predjednik Obama i njegovi svjetnici vodili istim obrascem djelovanja kao u vrijeme kampanje u Iraku, ne uzevši u obzir lokalne posebnosti; sve se baziralo na broju vojnika i njihovim geografskim ciljevima, a nije se uzimala u obzir sposobnost vlade u Kabulu i njihove vojske. Osim toga, stoji dalje u izvješću, veliki novci dati za afganistansku kampanju doveli su do jačanja korupcije i preuveličavanja postignutih rezultata. Općenito, prijašnju američku strategiju o stabilizaciji Afganistana SIGAR je nazvao neprovedivom, i bez oslanjanja na stvarno stanje na terenu, zbog čega je bila osuđena na propast. Trumpova nova strategija je, prema tom izvješću, dovela samo do neznatnog napretka u Afganistanu. To je potpuno u skladu analizama Geopolitika Newsa, kada smo pisali, kako bitne razlike u odnosu na Obaminu strategiju u Trumpovoj zapravo niti nema, osim povećanja broja vojnika. Zato je i  logično da se stanje na terenu ne mijenja, štoviše, postaje još složenije. Tako se u dokumentu posebnog inspektora dalje navodi i da je američka strategija Afganistan učinila „opasnim i nestabilnim mjestom“ nakon gotovo 17 godina američke vojne nazočnosti. Pod sumnju se dovodi i odluka Trumpove administracije da ove godine tamo pošalje nove vojne instruktore za rad s lokalnim snagama sigurnosti, koji se nalaze na liniji fronte. Taj će korak „dovesti do daljnjeg rasta rizika gubitaka civilnog stanovništva“, rasta terorističkih napada i sa strane samih afganistanskih vojnika, „žrtava među Amerikancima i ostalih pojava nasilja“. Navodi se i problem smanjenja broja afganistanskih vojnika, koji je krajem siječnja iznosio 313 tisuća, u usporedbi s godinu dana ranije kada je iznosio 331 tisuću vojnika, „što izaziva zabrinutost o njihovoj bojevoj spremnosti“.

Ovdje bih dodao i slijedeće, što nije navedeno u tom dokumentu: problem afganistanske vojske ogleda se i u sve većoj infiltraciji u njezine redove protalibanskih elemenata. Talibani imaju svoje izvore i u najvišim zapovjednim mjestima službene vojske u Kabulu. Zbog te činjenice odgođena je i najavljena američka velika ofanziva „proljeće-ljeto“, koja je bila glavni element nove strategije SAD-a. Odluku o obustavi donio je osobno ministar obrane James Mattis u travnju, u vrijeme svog iznenadnog posjeta Afganistanu i razgovora s američkim zapovjednicima na terenu. Dakle, nećemo pogriješiti ukoliko kažemo kako je nova Trumpova strategija, koja se bazirala na porazu talibana i pokretanju mirovnog procesa između vlade u Kabulu i ostalih (vojno)političkih snaga u zemlji, suprostavljenih službenoj vladi, doživjela poraz, i to vrlo brzo nakon što je donesena, a razloge su vrlo dobro interpretirali i inspektori SIGAR-a. Oni kažu kako nova strategija nije imala utjecaja na talibane. „U vojnom smislu američke (i afganistanske) snage nastavljaju izvoditi zračne napade i vršiti kopnene operacije, ali nisu uspjele vratiti značajniji dio teritorija“.

Dodajmo ovome, kako je stanje upravo suprotno. Talibani su nedavno pokrenuli široke napade u nizu regija, uključno i na zapadu i jugu zemlje. Prošli tjedan su se s teškim naoružanjem i sredstvima za noćno izviđanje približili administrativnom središtu regije Farah (granica s Iranom), što podsjeća na njihovo osvajanje Kunduza 2015.g. Iranski trag u tome je itekako vidljiv. Vojni obavještajci, tako i oni američki, dobro znaju da se talibanski borci treniraju u obučnim kampovima Korpusa straže islamske revolucije na teritoriju Irana i da se tamo i naoružavaju. I jačanje njihovih aktivnosti posljednjih tjedana neposredna je posljedica politike Washingtona prema Teheranu, poglavito nakon jednostranog američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma i uvođenja starih i novih sankcija protiv Irana. Teheran je ne jednom izjavio kako će SAD zbog takve politike snositi teške posljedice diljem bliskoistočne regije. I Afganistan je sigurno dio te povijesne „velike igre“ Irana. Iran u tome ima potporu Pakistana i posve je vjerojatno da će se talibanska ofanziva ubrzo proširiti i na sjever Afganistana. Jer Washington, ne želeći zbog pogoršanih odnosa s Islamabadom ovisiti o pakistanskim lukama i Pakistanu kao glavnom (jedinom) logističkom središtu za američke snage u Afganistanu, nedavno je osigurao novu opskrbnu rutu preko Kaspijskog jezera, u kojoj će, zanimljivo, sudjelovati i kazahstanske luke (Kazahstan je bliski ruski saveznik, član ODBK i ŠO!), a krajnji cilj dostave tom rutom je upravo sjeverni Afganistan. Dakle, talibanski napadni na tamošnje komunikacije sigurno će se intenzivirati. Radi se o velikom bacanju izazova Islamabada Washingtonu, za kojeg je, u okolnostima istovremene zavade Trumpove administracije  i s američkim saveznicima, i s partnerima i sa suparnicima na globalnoj areni, teško pronaći učinkovit „lijek“. Jer Kina, Rusija, Iran i Pakistan sada su na jednoj strani afganistanske problematike. A pitanje je što i kamo će i Indija, na koju je Trumpova administracija snažno računala, uključivši je aktivno u svoju novu strategiju baš umjesto Pakistana. A dobiti novu veliku pomoć u ljudstvu od NATO saveznika  za Pentagon će biti nemoguća misija.

Zoran Meter: KRVAVI NAPAD U AFGANISTANU IZVRŠEN U VRIJEME BORAVKA AMERIČKOG VOJNOG ZAPOVJEDNIKA U KABULU!

 

Gradić Abu-Dis, jugo-istočno predgrađe Istočnog Jeruzalema, bit će proglašen glavnim gradom palestinske države, a Arapi će ga moći zvati „Istočnim Jeruzalemom“; u sastav Izraela praktički ulazi čitava zona C (polovica Zapadne obale  na kojoj se nalaze židovska naselja), a nova palestinska država ne bi imala ni puni suverenitet, kao ni nadzor nad svojim granicama. Novi američki plan, zapravo, predstavlja samo promjenu terminologije – sadašnja Palestinska samouprava promijenila bi ime u Država Palestina, dok su svi ostali „pripravci“  kozmetičkog karaktera.

Strasti prošlotjednih krvavih sukoba između palestinskih prosvjednika i izraelskih snaga sigurnosti na granici pojasa Gaze i Izraela (u kojima je poginulo više od 60 Palestinaca) još se nisu smirile, a iz SAD-a već pristiže nova inicijativa, koja će ih, sasvim je sigurno, još više rasplamsati. Radi se o konačnoj verziji novog plana američke administracije o mirnom riješenju izraelsko-palestinskog sukoba, koji bi sukobljenim stranama i javnosti trebao biti predstavljen u drugoj polovici mjeseca lipnja, nakon završetka muslimanskog svetog mjeseca ramazana. O tome su u subotu, 19. svibnja, izvjestili pojedini američki i izraelski mediji.

Nije nikakva tajna kako je, nakon što je američki predsjednik Donald Trump 6. prosinca prošle godine priznao Jeruzalem kao jedinstveni glavni grad izraelske države, Bijela kuća intenzivirala svoje aktivnosti usmjerene na izradbu novog sveobuhvatnog plana riješenja višedesetljetnog sukoba Izraelaca i Palestinaca vezanog uz uspostavu nezavisne palestinske države, nakon što je 1948. godine na prostoru Palestine formirana izraelska država, čija je opstojnost zajamčena rezolucijom 181 Vijeća sigurnosti. Tom se rezolucijom zahtjeva i osnivanje nezavisne palestinske države.

Postavlja se pitanje, s koje to pozicije Donald Trump sukobljenim stranama sada želi nametnuti upravo svoj plan riješenja ovog velikog problema, nakon što je svojom odlukom o Jeruzalemu Sjedinjene Države de facto samoisključio iz uloge predvodnika mirovnog procesa. Naime, Palestinska samouprava i njezin predsjednik Mahmut Abbas odmah su nakon toga izjavili kako SAD više ne mogu imati ulogu posrednika u pregovorima jer su one svoju stranu tom odlukom jasno izabrale. Kada se tome pridoda kako su glavni arhitekti novog Trumpovog plana njegov zet i savjetnik za bliskoistočnu politiku Jared Kushner, i Jason Greenblatt, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Bliski istok, koji su (što u ovom pitanju uopće nije nevažno) obojica židovske nacionalnosti i praktični ispovjedaoci židovske vjere, stvar po Palestince i Arape izgleda još gore. Njih su dvojica već počeli intenzivne razgovore s čelnicima najvažnijih arapskih zemalja, a nedavno je i novi američki državni tajnik Mike Pompeo boravio u Saudijskoj Arabiji, Izraelu i Jordanu, gdje je govorio i o potrebi novog riješenja za palestinsko pitanje.

S obzirom na spomenuti dvojac, kao glavne protagoniste novog plana, u startu se može reći kako će Arapi smatrati da on pogoduje izraelskim interesima. A da je to uistinu tako, vidjet ćemo i kroz pregled najvažnijih točaka tog plana koje su objavljene u medijima. Ostatak plana, naravno, bit će zagonetka po obje suprostavljene strane do trenutka njegove službene dostave. Evo najvažnijih elemenata novog Trumpovog plana:

  • Osnovat će se palestinska država s ograničenim suverenitetom, na polovici Zapadne obale i u pojasu Geze;
  • Izraelu će ostati vojni nadzor nad većim dijelom Zapadne obale, kao i nad graničnim prijelazima koji će palestinsku državu povezivati s drugim arapskim državama tj. Egiptom i Jordanom;
  • Jordanska dolina ući će u sastav suverenog teritorija Države Izrael;
  • Pojedini rubni kvartovi Istočnog Jeruzalema naseljeni Arapima, ali ne i sam Istočni Jeruzalem, prešli bi pod nadzor palestinske arapske države;
  • Brdo hrama s tamošnjom džamijom Al-Aksa bit će pod zajedničkim suverenitetom Izraela, Jordana i palestinske arapske države;
  • Gradić Abu-Dis, smješten u jugo-istočnom predgrađu Jeruzalema, bit će proglašen glavnim gradom palestinske arapske države (Arapi će ga moći nazvati „Istočnim Jeruzalemom“);
  • Pojas Gaze bit će dio palestinske arapske države pod uvjetom razoružanja Hamasa;
    Neće biti „prava na povratak“ na teritorij Države Izrael za palestinske izbjeglice (preciznije, njihove potomke). Bit će osnovano međunarodno tijelo koje će im dodijeliti kompenzacije;
  • Izrael će biti priznat od strane arapskih država i palestinske arapske države, kao nacionalne države palestinskog naroda.                                                                                                                                       Iz svih ovih elemenata je razvidno kako je novi plan vrlo blizak stavovima izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i političkog vrha te zemlje. Jer radi se o uključenju u sastav Izraela praktički čitave zone C iz izraelsko-palestinskog sporazuma iz Osla iz 1993.g. (teritoriji Judeje i Samarije, žid., ili Zapadne obale, po palestinskoj terminologiji) na kojoj se nalaze židovska naselja i u kojima Židovi brojčano nadvisuju Arape. Izraelu također ostaje praktički čitav Jeruzalem, dok nova palestinska država ne bi imala niti puni suverenitet, niti nadzor nad svojim granicama. Gotovo pa se slobodno može zaključiti kako novi američki plan predstavlja samo promjenu terminologije – sadašnja Palestinska samouprava promijenila bi ime u Država Palestina, dok su svi ostali „dodatci“ isključivo kozmetičkog karaktera. Ne treba sumnjati kako će ovaj plan automatizmom biti odbačen od strane Palestinaca i njihovog političkog vodstva, ali i od čitavog arapskog i islamskog svijeta, a toga su, sasvim sigurno, svjesni i u Washingtonu i u Tel Avivu.

Zato se s pravom postavlja pitanje – što Trump i njegova administracija novim planom žele postići? Pokušat ću odgovoriti:

Prezentacijom plana nesumnjivo će se pogoršati američko-palestinski odnosi. Međutim, Washington, svjestan učinka svoje prethodne odluke o statusu Jeruzalema, s novim, nazvat ću ga „maksimalističkim planom“ (koji ostavlja prostora za ustupke) niti ne računa na kratkoročno vrijeme,  niti računa na Mahmuta Abbasa i sadašnje političko vodstvo Palestinske samouprave. Bijela kuća sada računa jedino na političke elite ključnih arapskih zemalja – Saudijske Arabije, Egipta, Jordana i UAE, koje bi trebale priznati kako u novom planu, iako je općenito negativan, postoje određeni elementi oko kojih bi se moglo razgovarati. U tom smislu, te bi zemlje trebale, prije svega u svojim državama, među palestinskim stanovništvom iznaći one pojedince ili udruge koje bi u perspektivi sjele za pregovarački stol s Izraelom, uz arapsko posredništvo (bez Mahmuta Abbasa). Dakle, i Saudijska Arabija i ostale arapske zemlje trebale bi odustati od inicijative za izradbu zajedničkog arapskog plana za utvrđivanje palestinskih stavova u budućim pregovorima s Izraelom, koja se proteklih godina odvija kroz tzv. Pariške konferencije, na koje nije pozivan Izrael. Tel Aviv je često kritizirao Parišku konferenciju zbog svog nesudjelovanja u njezinom radu, navodeći, kako mu Arapi rade iza leđa.

Washington računa kako njegov plan može poslužiti kao nova međunarodna platforma za koordinaciju izraelsko-palestinskih odnosa, na koju će, prije ili kasnije „sjesti“ i neki novi predstavnici Palestinaca, a također, i kao novi okvir za političko približavanje Izraela i arapskih država.

Saudijska Arabija (nema diplomatske odnose s Izraelom zbog nerješenog palestinskog pitanja) i bez tog plana već duže vrijeme aktivno radi na uspostavi, prije svega vojno-sigurnosne, a onda i gospodarske suradnje s izraelskom državom, usprkos imidžu glavne zaštitnice palestinskih interesa. A kako ih ona namjerava štititi Geopolitika News pisala je još 15. prosinca 2017. g. (http://geopolitika.news/analize/zoran-meter-izrael-zeli-s-arabiju-kao-posrednicu-u-pregovorima-s-palestincima-sto-ce-reci-turska/), kada sam u svojoj analizi, između ostalog, naveo i slijedeće: „A o kakvoj bi se „neutralnosti“ i „objektivnosti“ Saudijske Arabije moglo raditi u slučaju njezinog preuzimanja posredništva u izraelsko-palestinskim pregovorima, pokazuje i vijest, objavljena u New York Timesu prije cca mjesec dana, koja kaže, kako je u posjet Rijadu stigao palestinski čelnik Mahmud Abbas. On je, nakon razgovora s prijestolonasljednikom Muhammedom bin-Salmanom pokislo napustio Rijad, ostavši šokiran njegovim prijedlogom,  da predgrađe istočnog Jeruzalema – Abu Dis – postane glavni grad Palestine. Štoviše, u tom prijedlogu ni Zapadna obala i Gaza, kao glavnina teritorija buduće palestinske države, ne bi bili u potpunosti suvereni u odnosu na Tel Aviv“.

Priznanje Golanske visoravni izraelskim teritorijem?

Međutim, iz SAD-a ovih dana stižu i još neke čudne inicijative. Tako je u subotu, 19. srpnja, republikanski kongresmen Ronald DeSantis (iz savezne države Florida), prema navodima američkog medija The Washington Free Beacon, objavio, kako je prošli tjedan u Kongresu osobno podnio prijedlog zakona o američkom priznanju suvereniteta Izraela nad Golanskom visoravni.

Radi se o sirijskom teritoriju kojeg je okupirala izraelska vojska u Šestodnevnom ratu 1967.g. Većina sirijskog stanovništva nakon toga je pobjegla i napustila svoje domove, iselivši se, glavninom, u dubinu sirijskog teritorija, dok su na sjeveru okupirane Golanske visoravni u četiri sela ostali Druzi i u jednom Alaviti. U iseljene prostore gotovo istodobno je počelo i naseljavanje židovskog stanovništva. Izraelski parlament Knesset je 1981.g. donio „Zakon o Golanskoj visoravni“, čime ju je de facto proglasio dijelom svog teritorija. Njime je preostalim sirijskim stanovnicima dana mogućnost dobivanja izraelskog državljanstva, uz preduvjet otkazivanja od sirijskog; ili mogućnost zadržavanja sirijskog državljanstva i dobivanje statusa stalnog boravka u Izraelu, s nemogućnošću sudjelovanja u parlamentarnim izborima.  Najveći dio tamošnjih Druza pristao je na drugu ponuđenu varijantu, iako je posljednjih godina, kao posljedica rata u Siriji, primjetna tendencija njihovog odbacivanja sirijskog i prihvaćanja izraelskog državljanstva. Pri tom je zanimljiv podatak da su golanski Alaviti (pripadnici vladajućeg sloja sirijske države kojem pripada i  predsjednik Bashar Assad), nastanjeni u jedinom alavitskom selu Radžar, odmah po prvotnoj ponudi i prihvatili izraelsko državljanstvo.

Teško je vjerovati, s obzirom na međunarodno pravo koje Golansku visoravan smatra neotuđivim teritorijem sirijske države, kako će Kongres u ovom trenutku odobriti taj kontroverzni prijedlog zakona. Jer Sjedinjene Države potezima Trumpove administracije ionako imaju dovoljno problema s  ugledom u bliskoistočnom i ukupnom islamskom svijetu. Osim toga, Izrael de facto nadzire Golansku visoravan i formalno američko priznanje, koliko mu god bilo ugodno s obzirom na međunarodno-pravni spor kojim je zbog Golanske visoravni opterećen, u praksi nema nikakvo značenje. Na Golanu su koncentrirane dostatne izraelske vojne snage, koje bez problema mogu nadzirati sigurnosno stanje na jugu Sirije, u regijama Deraa i Quneitra, i po potrebi, kako to navodi izraelski vojni vrh, djelovati prema proiranskim postrojbama koje ugrožavaju izraelski teritorij.

Opasan zaborav složenosti američko-izraelskih odnosa

Međutim, u izrazito pozitivnom ozračju ukupnih američko-izraelskih odnosa nakon dolaska na čelo SAD-a Donalda Trumpa i njegovog tima, posve se zabravlja kako time nisu riješena ukupna proturječja koja opterećuju dvije zemlje.  Sadašnja razina strateškog partnerstva  ni u kom ih slučaju nije eliminirala, a u pojedinim segmentima proturječja su se i usložnila. U prvom redu to se odnosi na potpunu izraelsku ovisnost o ključnim američkim političkim figurama – u ovom slučaju Donaldu Trumpu i uskom krugu njegove administracije. To je itekako bilo vidljivo i na tako važnom događaju, kakav je bio prošlotjedno otvaranje američkog veleposlanstva u Jeruzalemu. Ono, o čemu su tada gotovo svi mediji šutjeli je činjenica, da osim predstavnika Bijele kuće i Republikanske stranke, nitko iz redova američke Demokratske stranke nije nazočio upriličenoj svečanosti. Time su jasno potvrđene temeljne razlike dviju dominantnih američkih stranaka po tom ali i mnoštvu drugih pitanja koja se tiču Izraela i njegove vanjske politike (dovoljno je podsjetiti na Obamino potpisivanje nuklearnog sporazuma s Iranom), kao i unutarnjeg stanja u samom Izraelu vezano uz modalitete riješenja palestinskog pitanja. Osim s Demokratskom strankom i unutarnjim građanskim nesuglasicama, izraelska vlada na čelu s Benjaminom Netanjahuom ima itekako dovoljno problema i sa suprotnim taborom židovske zajednice u SAD-u. Dovoljno je ukazati na primjer, kada je Židov po podrijetlu, bivši kandidat unutar Demokratske stranke za njezinog kandidata na prošlim predsjedničkim izborima Ben Sanders, prije nekoliko dana oštro kritizirao uporabu sile od strane Izraela protiv palestinskih demonstranata na granici pojasa Gaze, nazvavši je prekomjernom i nesrazmjernom. Na nepostojanje adekvatne izraelske politike oslanjanja na obje američke stranke ovih dana ukazuju i pojedini izraelski oporbeni političari, upozoravajući, kako Trump neće biti vječno na vlasti i da se poslije njega očekuje tzv. bipartisan issue, tj. potreba konsenzusa republikanaca i demokrata o politici prema Izraelu, kojeg sada nema.

Zoran Meter: IZRAEL ŽELI S. ARABIJU KAO POSREDNICU U PREGOVORIMA S PALESTINCIMA. ŠTO ĆE REĆI TURSKA?

 

Vijeće sigurnosti – to ključno međunarodno sigurnosno tijelo, zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova. Sada primarno između geopolitički suprostavljanih strana – SAD-a i Rusije, i povremeno Kine.

Koliko se god činilo, nakon nemilih zbivanja proteklih dana na granici između pojasa Gaze i Izraela i pogibije više od 60 palestinskih prosvjednika i više od 2 tisuće ranjenih, kako su izraelsko-palestinski odnosi iznova u fokusu interesa regionalne i međunarodne politike, to uopće nije tako. Sadašnja pozornost samo je situacijskog karaktera i posljedica medijski „vruće“ tema. Primarni interes šire javnosti i politike, u stvarnosti, već je dugo vremena na području Bliskog istoka ipak usmjeren na „puno važniju stvar“ – borbu za sfere utjecaja između glavnih regionalnih sila – Irana, Turske i Saudijske Arabije, a onda, naravno, i glavnih globalnih igrača koji su aktivni na tom prostoru, SAD-a, Rusije, Kine i EU-e). U kaotičnom vrtlogu te borbe Izrael (koji je u nju itekako indirektno involviran) već duže vrijeme nastoji polučiti najveće dividende po svoje nacionalne interese. Pri tom se on sada u potpunosti oslanja na Trumpovu bliskoistočnu politiku, nakon faze hladnih odnosa premijera Netanjahua s prethodne dvije Obamine administracije, u vrijeme kojih su odnosi dviju država bili na najnižoj povjesnoj razini, poglavito nakon američkog potpisivanja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. U takvoj konfiguraciji stanja i odnosa, realno gledano, Palestinci su prepušteni sami sebi. Deklarativna izražavanja potpore od strane većeg dijela međunarodne zajednice, a prije svega arapskog i općenito islamskog svijeta i njihovih ključnih organizacija poput Organizacije za islamsku suradnju (čije je zasijedanje za petak sazvao turski predsjednik Erdogan) ili Arapske lige, u praksi za Palestince ne znače ništa osim pružanja emocionalne satisfakcije u spoznaji da su njihova borba i njihovi politički ciljevi i težnje ispravni.  U tim i takvim okolnostima, riješenje palestinsko-izraelskog problema morat će, na žalost, pričekati konsolidaciju ukupnog bliskoistočnog stanja po glavnim smjerovima – Iran-Saudijska Arabija-Turska, naravno, uz „pravilno“ preslagivanje interesa globalnih sila – a što će sve skupa trajati jako dugo, možda i vječno. Palestinci, jednostavno, nemaju snage samostalno učiniti bilo što konkretno, kako u vojnom smislu tako i u pokretanju političkih inicijativa koje bi pripomogle pravednom rješenju njihovog statusa. Osim toga, ako pitate same Palestince, mnogi od njih su itekako svjesni svoje usamljenosti i licemjerja glavnih arapskih pokrovitelja kada je u  pitanju zaštita palestinskih interesa, a farsom smatraju i sve ranije arapsko-izraelske ratove u kojima su prvi, prema njihovom mišljenju (s kojim se i osobno slažem) sudjelovali gotovo na simboličkoj razini. Dovoljno se podsjetiti kako je uoči Trumpove odluke o Jeruzalemu u Rijad stigao čelnik palestinske samouprave Mahmut Abbas, koji je ostao šokiran kada mu je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman ponudio opciju da glavni grad buduće palestinske države bude jedno predgrađe Istočnog Jeruzalema!

Međutim, ono što je Palestincima u čitavom ovom kaosu, intenziviranom nakon američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela dobro došlo, jest unutarnja homogenizacija vječito sukobljenih političkih opcija, prije svega onih na relaciji Fatah-Hamas (Zapadna obala-Gaza), što otvara prostor za početak nove faze svepalestinskog otpora. Apsurdno, ali i sveopći bliskoistočni kaos koji sada ozbiljno prijeti čitavoj regiji kao posljedica Trumpove agresivne protuiranske politike, također, eventualno, pri stjecaju sretnih okolnosti  može pomoći Palestincima u ostvarivanju njihovih težnje u slučaju da protuizraelske snage u nekoj hipotetskoj „armagedonskoj“ bitci na Bliskom istoku izvojevaju pobjedu.  Drugim riječima, strpljenje i čekanje prilike za „lov u mutnom“ – to je jedino što u ovom trenutku Palestincima preostaje. Do tada, na samom terenu nastavit će se sporadični prosvjedi i incidenti, a svojevrsna treća intifada nije moguća iz gore navedenih razloga tj. izostanka snažne potpore neke od ključnih arapskih ili islamskih zemalja, ali i činjenice, kako je dobar dio Palestinaca svjestan kako ona u sadašnjim okolnostima ne može donijeti ništa drugo osim novih razaranja infrastrukture i velikih ljudskih žrtava, prije svega u pojasu Gaze kao Hamasovom uporištu. Još je u prosincu prošle godine izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman upozorio kako će, ako se nasilje nakon Trumpove odluke o Jeruzalemu proširi i eskalira, izraelska vojska intervenirati u pojasu Gaze i da će to učiniti posljednji put.

Što može učiniti Vijeće sigurnosti?

Vijeće sigurnosti po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba ne može učiniti ništa. Ono ne može učiniti ništa ni po drugim svjetskim sigurnosnim problemima. To ključno međunarodno tijelo zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova između geopolitički suprostavljanih strana – sada, primarno, SAD-a i Rusije i povremeno Kine.

Pa iako je i prije bilo slično (ali se ipak trudilo stvarati privid o dogovoru ili barem pokušaju postizanja dogovora između ključnih svjetskih silnica), dolaskom na vlast Trumpove administracije počelo je američko otvoreno vođenje samostalne vanjske politike po pitanjima ključnih svjetskih žarišta. Pritom, često, uz potpuno ignoriranje međunarodnog prava i operacionalizaciju svojih političkih, gospodarskih i vojnih poteza usprkos neslaganju drugih, za što je Washingtonu, obično (samo u svrhu imidža i otklanjanja percepcije izoliranosti), dovoljna potpora jednog ili više ključnih savezika u Europi. Dovoljno se prisjetiti nove američke strateške doktrine o nacionalnoj sigurnosti iz siječnja ove godine, gdje je otvoreno navedeno kako će američka diplomacija ubuduće djelovati s pozicije sile. U prijevodu, to onda znači: možemo razgovarati ukoliko vi pristajete na naše uvjete, a ukoliko ne pristajete nemamo o čemu razgovarati, već vam slijede sankcije ili vojna intervencija. Ovo drugo obično ide u paketu „pomoći obespravljenim narodima čija ljudskka prava i demokracija stenju pod palicom nemilosrdnih diktatora“.  Ako ćemo iskreno, to  i nije ništa novo. Radi se o kontinuitetu američke vanjske politike od 70-ih g. prošlog stoljeća, od kada Washington ruši sebi nepodobne despotske  režime, a čuva iste takve režime koji im omogućuju provedbu njegovih nacionalnih interesa.

O sudbini „bliskoistočnog kvarteta“

Ovih dana pojedini mediji sjetili su se i tzv. međunarodnog kvarteta za Bliski istok, kojeg čine SAD, Rusija, EU i UN, i postavljaju pitanje, koja je njegova daljnja uloga u poticanju palestinsko-izraelskog dijaloga.

Ali o kakvom međunarodnom kvartetu za Bliski istok više uopće može biti govora? Dovoljno je samo pogledati njegov dosadašnji učinak u posljednjih 20-ak godina u približavanju palestinsko-izraelskih stavova. Ako uspjeh nisu mogli postići početkom 21. stoljeća, kada su globalni geopolitički odnosi bili kudikamo stabilniji, kako će to učiniti sada, kada članice kvarteta, ili stoje  na suprotnim stranama bliskoistočnih barikada (SAD, Rusija) ili su potpuno paralizirani poput UN-a, ili ograničeni po pitanju vođenja jedinstvene vanjske politike – kada je riječ o EU. Zbog jalovih rezultata, svojedobno su Saudijci pokrenuli izradbu svearapskog plana za riješenje palestinskog pitanja kroz format Pariških konferencija, na koje nije bio pozivan Izrael (a zašto i bi, jer je riječ o razradi palestinskih pregovaračkih stavova?), a  što je opet jako ljutilo Tel Aviv koji je smatrao kako mu Arapi rade iza leđa i žele ga dovesti pred svršeni čin. Tel Aviv se, zapravo, uvjek bojao arapskog jedinstva oko palestinskog pitanja, slično kako je to i s unutarpalestinskim političkim jedinstvom kojeg dugo nije bilo i gdje je Izrael tada puno lakše manipulirao stanjem i upravljao procesima.

Hamas i Fatah: novo približavanje „silom prilika“

Hamas i Fatah, dvije najsnažnije političke (i vojne) organizacije u Palestinskoj samoupravi, dugo su vremena bile međusobno sukobljene što je itekako išlo u  korist Izraela. Štoviše, Hamasov radikalizam Tel Avivu je bio potvrda njegovog pravilnog izbora metoda u razgovorima oko palestinske državnosti i svojevrsni alibi pred međunarodnom zajednicom za primjenu sile, prije svega u pojasu Gaze kojom Hamas i upravlja. Međutim, najnovije zaoštravanje odnosa nakon Trumpovog priznanja Jeruzalema ubrzalo je unutarpalestinsku pomirbu i sada nećemo pogriješiti ukoliko kažemo da počinje etapa novog svepalestinskog otpora. Hamas danas dobiva pomoć Turske, Katara i Irana. Pojasnit ću: nakon što je taj pokret stao na stranu Saudijske Arabije i Katara u sukobima u Siriji i želio svrgavanje Assada, s njim su prekinuli odnose libanonski Hezbollah i Iran. Međutim, stvari su se sada kardinalno izmjenile. Nakon prošlogodišnje smjene u vodstvu Hamassa i dolaska na čelni položaj Yahye Sinwara, iznova su pokrenuti procesi približavanja i suradnje te organizacije s Iranom i Hezbollahom. Štoviše, i s Katarom, nakon što ga je prošle godine „arapski kvartet“ pokušao izopčiti iz arapskog svijeta, optuživši ga za sponzoriranje terorizma. Dana 28. svibnja prošle godine, u južnom predgrađu Bejruta, pod pokroviteljstvom Hezbollaha održan je sastanak predstavnika iranskog Korpusa straže islamske revolucije  i Hammasa, a Yahya Sinwar je u ljeto prošle godine otišao u posjet Teheranu. Uslijedio je dolazak iranskih instruktora u pojas Gaze, kao i specijalista Hezbollaha za raketni program, izgradnju podzemnih tunelskih sustava i td. Hezbollah je lani, u Dolini Beka u Libanonu, na dvije baze pokrenuo proizvodnju oružja, uključno i raketa za Hamas.

Izraelski odgovor na jačanje Hamasove aktivnosti bila je snažnija aktivnost Mosada: ubojstvo palestinskog znanstvenika u Kuala Lumpuru 21. travnja, uhićenje palestinskog inžinjera u Ukrajini 2013.g. (koje je izazvalo prosvjede Ukrajinske službe sigurnosti (USB) i koja je koštala izraelski proračun plaćanja zadovoljštine ukrajinskim sigurnjacima; ubojstvo stručnjaka za dronove u Tunisu u prosincu 2016.g., pokušaj atentata na visokog Hamasovog dužnosnika u Libanonu u siječnju te iste godine, koji je radio na tajnom programu otvaranja skladišta raketa, samo su neki od aktivnosti izraelske obavještajne službe usmjerene na neutralizaciju Hamasovih istaknutih sljedbenika. A osim Hamas, Izrael nastoji eliminirati i Hezbollahovu aktivnost izvan Libanona.

Zato je Izrael nedavnim napadima na iranske ciljeve u Siriji i riskirao otvaranje triju frontova istodobno: rata s Iranom u Siriji, rata s Hezbollahom u Libanonu i rata s Palestincima u Gazi. Ne čudi, stoga,  pomirljivi ton Avigdora Liebermana prema Teheranu odmah nakon izraelskog zračnog napada u Siriji, kada je kazao kako ne želi rat s Iranom. Izrael uistinu ne želi samostalno ući u otvoreni sukob s Iranom (u paru s SAD-om da), što samo svjedoči o složenoj situaciji i visokim rizicima po sve strane. O kolikim se napetostima radi svjedoče i rijeći šeika Nasrallaha, šefa Hezbolaha, koji je, nedavno, napade na izraelske ciljeve na Golanskoj visoravni označio prekretnicom vojnih odnosa na Bliskom istoku u cjelini.

„Nećemo više nikada ostaviti Siriju „jedan na jedan“ s Izraelom“, kazao je Nasrallah i dodao, kako će svaki budući napad na Siriju biti kažnjen, a da Izrael može biti raketiran i po svom središnjem a ne samo rubnom teritoriju.

Je li mrtav Sporazum iz Osla?

U Oslu je, u kolovozu 1993. potpisan mirovni sporazum između palestinskog vođe Jasera Arafata i izraelskog premijera Yitzaka Rabina, uz posredništvo američkih i ruskih ministara vanjskih poslova Worena Christofora i Andreya Kozireva. Radilo se o velikom koraku naprijed, kojeg su mogle postići samo izuzetno mudre osobe, prepune životnog iskustva. A upravo se o njima i radilo: obojica su bili bivši vojnici s golemim ugledom u svojim narodima, koji su prečesto jedan drugoga gledali „preko nišana“, ali su baš zato dobro znali kako se izraelsko-palestinski sukob nikada ne može riješiti vojnim putom. Hrabro su sjeli jedan s drugim i uz međusobno uvažavanje postigli jedino mogući privremeni sporazum o uspostavi Palestinske samouprave i osnivanju palestinskih snaga sigurnosti uz postupno povlačenje izraelske vojske (iz pojasa Gaze i sa Zapadne obale). Nakon toga trebala je uslijediti i druga faza sporazuma kojom bi se i konačno dogovorili uvjeti odvajanja palestinskih područja od Izraela i formiranje njihove samostalne države, što je u potpunosti u skladu s rezolucijm VS 181. Međutim Rabin je ubijen već 1995. od izraelskog ekstremiste koji je smatrao da je Palestincima dao previše, a 2004. je pod čudnim okolnostima umro i sam Arafat. Dalje je uslijedio palestinski raskol, rat Fataha i Hamasa i izraelsko „trljanje ruku“. Ali sreća temeljena na tuđoj nesreći ne može biti dugog vijeka jer problem ostaje. On je samo privremeno zamrznut „argumentom sile“, ali rizik po Izrael time može postati samo veći jer se nikada ne zna što donosi sutrašnji dan i hoće li Izrael uvijek imati dovoljno snažne i sebi privržene saveznike da ga u takvoj politici štite.

Osim toga, u geopolitici određenog prostora nikada se ne može sve predvidjeti,  još manje kontrolirati, a poglavito kada je riječ o procesima unutar vječito užarenog Bliskog istoka, na kojemu se prelamaju brojne regionalne i međunarodne silnice.

 

 

 

 

Turski predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, neočekivano je objavio datum održavanja prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su bili predviđeni za studeni 2018. godine. Službeno, izbori će se održati 24. lipnja 2018. godine, a glavni razlog njihovog održavanja, prema tvrdnjama vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i njezine saveznice nacionalističke stranke pokreta (MHP) jesu političke i gospodarske okolnosti u državi koje zahtijevaju „unutarnju rekonstrukciju i preoblikovanje političkog sustava unutar države i opsežne vojne operacije turske vojske protiv terorističkih organizacija unutar i izvan države (PKK i FETO), kao i na sjeveru Sirije. Sam predsjednik Erdogan potvrdio je kako se prijevremeni izbori održavaju zbog povijesnih događaja u regiji.

Nakon što su Austrija i Njemačka zabranile organizaciju političkog skupa u tim zemljama, Erdogan bi 20. svibnja trebao u Sarajevu održati veliki predizborni skup za oko 10 tisuća turskih državljana koji žive u Bosni i Hercegovini, ali i onih koji će stići iz drugih europskih zemalja. Dolazak turskog predsjednika u BiH svakako je top tema u regiji! Ovaj posjet izazvao je brojne reakcije političkih stranaka, intelektualne javnosti i medija, iako je do prije nekoliko godina Erdogan održavao predizborne skupove u nizu zemalja članica Europke unije. Međutim, migrantska kriza bitno je pogoršala odnose Erdogana i država članica Europske unije, nakon čega je nastupio politički zaokret koji je turskog predsjednika u Europi učinio „personom non grata“.

Treba reći kako se Turska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom položaju i na unutarnjem i na vanjskom planu. Turska je vlada u siječnju ove godine po šesti put produljila izvanredno stanje uvedeno nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016.g. Odnosi s Washingtonom, dugogodišnjim saveznikom, narušeni su odbijanjem američke vlade da isporuči Fetullaha Gulena kojeg su vlasti u Ankari optužile za pokušaj puča, međutim i nakon toga serija nesporazuma snažno opterećuje odnose dviju zemalja. Naime, američka potpora Kurdima na sjeveru Sirije osobito je razljutila turskog predsjednika, a nakon odluke turske vlade o modernizaciji svoje vojske ruskim raketnim sustavima S-400, Sjedinjene su Države zaprijetile uvođenjem sankcija.

Tursku vanjsku politiku možda je najlakše približiti kroz analizu uglednog profesora međunarodnih odnosa, diplomata, bivšeg premijera Turske (2014 – 2016) Ahmeta Davutoglua, autora jedne od najznačajnijih knjiga iz područja geopolitike – Strategic Depth: Turkey’s International Position ( Strategik Derinlik, Turkye’nin Uluslararasi Konumu, 2001). Knjiga, na žalost, nije prevedena u Hrvatskoj. Iako se Davutoglu, 2016. godine razišao s Erdoganom zbog neslaganja s prelaskom na predsjednički sustav, ali i nekim drugim političkim odlukama, zasigurno možemo reći kako se radi o iznimno utjecajnom autoru. U knjizi, koja je inače poslužila kao platforma za novu tursku vanjsku politiku na početku 21. st., Ahmet Davutoglu navodi, kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile i time oblikovanje nove aktivne vanjske politike, posebno prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Naime, Davutoglu smatra kako se nacionalni utjecaj pojedine zemlje u svjetskoj politici temelji na geostrateškom položaju i povijesnoj dubini (strategic depth). Prema stavu autora, Turska je jedinstvena, dvostruko „obdarena“ zemlja – prostorom svog geopolitičkog utjecaja, poglavito kontrolom Bospora (Turska nadzire međunarodno važne tjesnace – Bospor i Dardanele), ali kao nasljednica Osmanskog carstva i povijesnom baštinom. Turska je središnja država, epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza čime se implicira kako turska vanjska politika svoju sferu interesa treba proširiti na području bivšeg Osmanskog carstva. Autor navodi kako je Turska prirodni nasljednik Osmanskog carstva koje je jednom ujedinilo muslimanski svijet i stoga ima potencijal da postane muslimanska super sila (Muslim super power). Naime, Turska nije tek obična nacionalna država, Turska je moćna regionalna sila koja ima snažnu tradiciju državnosti i, zapravo, široki geostrateški doseg. Dok je Ataturkova Turska često zanemarivala kulturne sveze koje su njegovale zajedničku prošlost, suvremeno tursko društvo treba se osloniti na svoje povijesno pamćenje i iskustvo s ciljem stvaranja misaonog odnosa koji obuhvaća strateško planiranje i konfiguraciju realne moći.

Knjiga je snažno utjecala na odbacivanje tradicionalnog republikanskog narativa (Ataturkov svjetonazor postaje sve više out), i široko prihvaćanje turske otomanske prošlosti. Radi se o njezinom ciljanom oživljavanju, kulturnom obogaćivanju i definiranju novog turskog identiteta. Kako se nova turska vanjska politika temelji na uvjerenju da je Turska u središtu važnih povijesnih zbivanja, njezina vanjskopolitička strategija prestaje biti nacionalna i postaje regionalna. Naime, Turska ne smije biti periferija, niti nevažna zemlja unutar EU, NATO-a ili Azije – ona je središnje pozicionirani međunarodni akter smješten u središtu Rimlanda, tvoreći tako poveznicu između Mediterana i Tihog oceana. Republika Turska je u središtu „prijelaznih oblasti i borbi za prostor dominacije kopnenih i pomorskih centara moći u smijeru istok – zapad, sjever – jug zbog toga što je završetak hladnog rata uzrokovao geopolitički vakuum“. Autor smatra kako Turska može i treba koristiti tri važna područja utjecaja: 1. bliska kopnena sfera (Balkan, Bliski istok, Kavkaz); 2. bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i 3. bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija). Upravo su navedene sfere geopolitički temelji nove turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svog geopolitičkog položaja.

Iako se vremenom turska vanjska politika svela u realne okvire, odnosno prostor mogućeg djelovanja, činjenica je kako je Turska danas nezaobilazan čimbenik kada je riječ o Bliskom istoku ili Balkanu. Upravo na Balkanu, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg smatra tradicionalnom sferom svog geopolitičkog utjecaja, ali i svojim važnim tržištem. Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i Makedoniji (investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, obnova zračnih luka u Skopju i Prištini, vlasništvo nad bosanskim zračnim prijevoznicima), a ulaganja su znatno proširena i na ostale zemlje u regiji (pa i na Hrvatsku). Turska i kroz svojevrsni koncept soft power-a iskazuje jasne političke i strateške interese prema regiji.

Što se tiče Balkana, Davutoglu navodi kako je luk, koji iz smijera sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalne važnosti za turske nacionalne interese. Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava kako su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci, koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, poglavito očuvanju i osnaživanju islamsko-osmanskog naslijeđa, i poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora. Vanjska politika treba biti usmjerena k zajedničkim projektima koji će spojiti liniju Istanbul – Jadransko more, ali i povezati ovaj prostor s Dunavom.

Osim akademske rasprave o potencijalu i mjestu Turske u svijetu, strateška dubina, koja definira Davutogluovu vanjskopolitičku strategiju, ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu. Stoga je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, primjetna je njezina refokusacija s dugogodišnjih tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije (koji i dalje ostaju, svakako, važni, unatoč evidentnim sporovima) na nove saveznike poput Rusije i Irana. Bolji odnosi, čak i moguće savezništvo s Kinom i Indijom koje Davutoglu razmatra, također je važno za balansiranje turske ovisnosti o Zapadu.

 

 

Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore sporazumu s Iranom, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Donald Trump je svojom predvidljivom odlukom o povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom izazvao pravu paniku i razočarenje svojih europskih saveznika i europskih medija. Glavna pitanja, koja se ovih dana otvaraju, su slijedeća: hoće li doći do sveopćeg rata na Bliskom istoku pod kontrolom SAD-a, hoće li SAD napasti Iran, i hoće li se EU udaljiti od SAD-a i početi voditi samostalniju vanjsku politiku?

Odgovori slijede nešto kasnije u tekstu, a sada bih najprije podsjetio na zvučne izjave pojedinih utjecajnih europskih dužnosnika, koje mogu ukazivati na pojavu dramatike u odnosima između prekoatlantskih saveznika. Njemačka kancelarka Angela Merkel je, u četvrtak, na zajedničkoj konferenciji za medije s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, prvi put jasno i glasno kazala kako „nas Amerika više neće štititi“ i da „Europa treba uzeti sudbinu u svoje ruke“ po pitanju vanjske politike i sigurnosti. Gotovo identičan stav zauzeo je i predsjednik Macron ali i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker (EK ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati bez obzira na narasla unutareuropska proturječja), dok je posebno glasno odjeknuo intervju francuskog ministra financija Bruna Le Mairea za radio Europe-1, u kojem je kazao, kako je europskim zemljama potrebno zauzeti još oštriji stav prema američkoj odluci o povlačenju iz sporazuma s Iranom, da se europljani ne smiju ponašati kao „američki vazali“ i da Europa mora glasno iskazati prosvjed protiv američke uloge „svjetskog ekonomskog policajca“. Europske tvrtke moraju nastaviti poslove s Iranom usprkos upozorenjima Washingtona o njihovom mogućem ulasku pod sankcije, kazao je Le Maire, pri čemu je predložio osnivanje sveeuropskog tijela koje bi imalo iste ovlasti kao i američko Ministarstvo financija po uvođenju sankcija protiv inozemnih tvrtki.

Ovdje odmah želim naglasiti kako ne vjerujem u dramatično i sveobuhvatno pogoršanje američko-europskih odnosa. Dvije su strane vojno i sigurnosno snažno povezane kroz NATO savez, a njihovi su ukupni gospodarski odnosi, bez obzira na novonastalo stanje, i dalje bez premca u svijetu. Zato bih isključio mogućnost nekog novog i snažnog zbližavanja EU, Rusije i Kine koje bi bilo usmjereno protiv SAD-a, o čemu se sada dosta govori i unutar same EU. Kriza odnosa EU s Washingtonom je situacijska, a ne strateška, i trajat će dok je na vlasti Trump i ništa duže od toga. Poslije njega će doći neki novi „Obama“ i stvari vratiti na svoje mjesto, a SAD će, do tada, pod svoj puni geopolitički nadzor nastojati staviti Europu i Bliski istok s Mediteranom. Hoće li Trump u tome uspjeti drugo je pitanje, jer se geopolitička šahovska ploča koju je izradio Zbigniew Brzezinski u međuvremenu neočekivano preokrenula, a šahovske figure nekontrolirano porušile.

EU je sada primarno zabrinuta isključivo za svoj biznis jer povlačenje SAD-a iz Sporazuma prijeti teškim posljedicama po velike europske tvrtke, poput Airbusa, Siemensa, Alstoma, Peugeot-Citroena, Renaulta, Totala, Enija, Danielija, velike europske banake i td. U pitanju su stotine milijardi dolara koje su uložene na iransko tržište, tisuće radnih mjesta i to sve u vrijeme kada SAD uvodi restrikcijske carinske propise na uvoz europskog aluminija i čelika. Savezništvo je, naizgled, uistinu na velikoj kušnji i EU želi jasno dati do znanja kako više ne želi podilaziti „strijem bratu“ i služiti mu kao moneta za raskusuravanje u njegovoj globalnoj geopolitičkoj igri. Dovoljno se prisjetiti kako je Bruxelless pod pritiskom Washingtona primorao mnoge članice EU na priključenje američkim sankcijama protiv Rusije, uvedenim 2014.g. Ništa neobično u tome ne bi bilo, kada najveće posljedice takve odluke ne bi snosila  upravo EU kroz milijarde dolara velike štete po njezine tvrtke koje su poslovale s Rusijom ili u Rusiji. EU snosi i najveće troškove financiranja Ukrajine, a ne treba zaboraviti niti američko rasplamsavanje arapskih revolucija i sirijskog rata, koji su rezultirali pokretom milijuna izbjeglica prema europskom tlu. Naravno, treba biti iskren i reći kako su SAD u svemu ovom samo uspješno iskorištavale svoj snažan utjecaj, a da ništa manju krivicu od te podle prekooceanske politike ne snosi i EU politička elita koja je na nju pristala, neovisno je li to stvarno željela ili joj se „samo“ nije usudila suprostaviti. Tek sada, kada im je „voda došla do grla“ i prijeti novim urušavanjem poslovnih interesa europskog krupnog biznisa (za interese običnih građana i njihove egzistencijalne strahove od sve poraznije socijalne slike mnogih eurospkih društava, jačanja opasnosti od terorizma i td. one se ionako nisu brinule), te iste EU elite počinju shvaćati svoje zablude. Je li otrežnjenje stiglo prekasno ili nije, pokazat će vrijeme.

Stavovi bliskoistočnih država o Trumpovom potezu prema Iranu

Trumpovu odluku o sporazumu s Iranom očekivano su podržali jedino Izrael, Saudijska Arabija i njezini zaljevski sateliti – prije svih Bahrein i UAE. Pojedini saudijski komentatori kritiziraju EU zbog potpore Sporazumu, govoreći kako nju uopće „ne interesira cijena koju će zbog toga platiti zemlje regije“, dok drugi pišu, kako će EU morati izabrati hoće li „s nama ili s Iranom“. Prije bih rekao kako će Arapi biti ti koji će se morati odlučiti hoće li s Iranom (iako šijtskim ali ipak muslimanskim) ili će s Izraelom. Zaljevskim monarhijama sada je ipak veći neprijatelj Iran ali nitko ne zna što nosi budućnost i vruća arapska ulica, kojoj je upravo Izrael (uz SAD) vječni i zakleti neprijatelj.

Egipat igra svoju opreznu igru „nezamijeranja“ nikome u vrijeme dok je i sam u velikim sigurnosnim problemima s terorizmom u svojoj kući, dok je Turska otvoreno osudila Trumpovu odluku. Predsjednik Erdogan je 9. svibnja za CNN izjavio, kako će upravo SAD biti zemlja koja će izgubiti zbog izlaska iz Sporazuma, a izrazio je i strah, kako će Trumpov jednostrani potez u regiji i čitavom svijetu izazvati novu krizu i staviti pod ugrozu čitavo svjetsko gospodarstvo, „a nova kriza nama nije potrebna“.

Što se tiče bojazni (ili nadanja, s obzirom na to kako tko gleda na problematiku Irana) da će SAD u skoro vrijeme pokrenuti vojne napade na Iran, želim kazati kako od toga nema ništa, čak i što se tiče eventualnih američkih napada na iranske ciljeve u Siriji. Washington je sada zaokupljen pripremom protuiranskih sankcija koje bi u punom obujmu trebale startati 4. studenog, do kada će Bijela kuća nastojati postići konsenzus po pitanju sankcija sa svojim europskim saveznicima. Amerikanci nikada ne uvode sankcije da bi potom odmah krenuli ratovati, tim više, što napad na Iran ne bi riješio ama baš ništa, a može dovesti do veće štete po američke interese u regiji nego li do koristi.  Washington će nastojati ekonomski i financijski pritisnuti Iran kako bi doveo do smjene vlade u Teheranu kroz rastuće socijalno i političko nezadovoljstvo u zemlji, kao i do smanjenja njegove vojne moći. A bez SAD-a, s Iranom neće ratovati ni Izrael (neovisno o vojnom zaoštravanju s Iranom na tlu Sirije), ni Saudijska Arabija ili bilo koji drugi američki regionalni partner. Izrael bi to nedvojbeno učinio u paru s SAD-om i zato se nadao kako će stimuliranjem američkog izlaska iz Sporazuma isprovocirati automatsko vraćanje Irana razvoju svog nuklearnog programa i posljedičnom američkom preventivnom napadu. Ovdje bih želio podsjetiti kako je Iran još 2003. g. službeno odustao od razvoja atomskog oružja, da bi se u drugoj polovici prvog desetljeća XX. stoljeća okrenuo jedino obogaćivanju urana (što je potpuno druga razina neugodnih aktivnosti u odnosu na program razvoja atomskog oružja) ali je i to zaustavljeno Sporazumom iz 2015.g. Naravno da Teheran za takve želje zna i zato ne djeluje histerično i ishitreno, usprkos gnjevu iranskih građana izraženom na ulicama diljem zemlje nakon objave Trumpove odluke. A kako ne bi bilo nepromišljenosti iranske vlade uzrokovanih emocijama, pobrinuo se zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov koji je tog istog dana došao u Teheran. Paralelno, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif dobio je zadatak od predsjednika Rouhanija da u narednim tjednima precizira stavove ostale petorice zemalja-supotpisnica nuklearnog sporazuma, nakon čega će Teheran donijeti konačan stav o američkom potezu. Iran je najavio nastavak poštovanja preuzetih obveza iz Sporazuma ukoliko i ostalih 5 zemalja nastave s njegovom primjenom. Zarif u ponedjeljak putuje u Moskvu, nakon toga u Peking i onda u Bruxelless. Pošto je stav Rusije i Kine o Sporazumu poznat i čvrst, Teheran će precizno skenirati samo stav europskih supotpisnika (on je svjestan odnosa EU sa SAD-om kao svojim strateškim saveznikom i mogućnosti da europske tvrtke na kraju ipak odustanu od poslova s Iranom jer su poslovi koje imaju u SAD-u kudikamo veći i važniji, a da bi ih smjele ugroziti), nakon čega će se i sam konačno odrediti.

Da Trump radi stratešku grešku, upozoravaju i brojni američki ugledni političari, od Baraka Obame, koji je i koautor Sporazuma, do ex-predsjednika Jimmyja Cartera – koji upozorava na nedopustivost kršenja potpisanog međunarodnog sporazuma, pa do brojnih medija koji upozoravaju da Trump izolira Ameriku, a ne Iran. Dodao bih i slijedeće: ukoliko jednostrane američke sankcije i uspiju oslabiti Iran (što nije nemoguće), to može dovesti do još teže posljedice po SAD jer će neminovno doći do još većeg približavanja Irana Rusiji kao najvećem jamcu njegove sigurnosti. Što bi to značilo po utjecaj Moskve na čitav Bliski istok nepotrebno je i govoriti.

Veliki bliskoistočni rat

Veliki rat na Bliskom istoku, o kojem sada mnogi govore, Moskvi ne može naškoditi, a dugoročno i igra za ruske interese. On bi na dugo vrijeme odrezao bliskoistočne energente od europskog tržišta (to odgovara i američkim proizvođačima ugljikovodika), doveo do još veće potražnje za onim ruskim, a nedvojbeno bi doveo i do velikog skoka cijena nafte. Naravno, neminovno bi došlo i do nove potražnje za oružjem, što i Rusima  itekako odgovara, a da ne govorimo koliko bi joj takav scenarij značio kada bi pod svoje okrilje u potpunosti uvukla Iran, sa svim geopolitičkim, geostrateškim i geoekonomskim posljedicama koje to nosi. Zato Moskva uopće i nema  potrebe paničariti. Ona sada radi ono što treba – izražava zabrinutost i daje suhoparne diplomatske izjave, tipa: „dečki, primirite se, treba živjeti zajedno, u međusobnom uvažavanju“. A zašto bi drugačije i postupala. Rusija nije „zapalila“ bliskoistočno stanje da bi ga morala „gasiti“. Tamošnja „kuhinja“ ipak je djelo tuđih receptura, pa oni koji iza njih stoje moraju prvi i konzumirati njezine plodove, kakvi god oni bili. To se najbolje vidi i kroz rusko nemiješanje u izraelsko-iranski sukob u Siriji, gdje je Moskva svoju liniju interesa na terenu čvrsto iscrtala i koju je spremna odlučno braniti, a drugi neka sami riješavaju međusobne probleme. Rusija, realno govoreći, ništa drugo niti ne može učiniti. Ona se zato neće dati vojno uvući ni na čiju stranu velikih regionalnih igrača. Sličnu politiku upravo počinje voditi i Trumpova administracija koja svoju vojsku u Siriji i općenito Bliskom istoku želi nadomjestiti onom „panarapskom“, iza koje će samo politički i logistički stajati. Tj. američka, desetljećima važeća bliskoistočna doktrina – „SAD ratuje, a Arapi plaćaju“, sada prestaje važiti i uskače nova: „Arapi ratuju i sami plaćaju“. Međutim, paradoks je u tome da se niti Arapi niti Izrael u vojni sukob s Iranom (a kamoli Rusijom) bez aktivnog sudjelovanja SAD-a ne žele upustiti. A kako i SAD i Rusija imaju negativna iskustva ratovanja s muslimanima – oboje u Afganistanu, a Amerikanci dodatno i u Iraku i ranije u Vijetnamu, takve skupe, i na unutarnjem planu politički potencijalno pogubne avanture ni Trumpu ni Putinu nisu potrebne.

Ali sve dok je na Bliskom istoku prisutna Rusija, niti SAD od tamo neće nikamo otići. To je čista geopolitika.

 

Tel Aviv je itekako svejstan svih rizika, a sasvim sigurno dobro pozna i američki vanjskopolitički pragmatizam i nepostojanje čvrstih jamstava (neovisno o sadašnjoj Trumpovoj protuiranskoj retorici) da će ga SAD u svemu i uvjek slijepo slijediti, a poglavito ne u „armagedonskim“ scenarijima pa makar Izrael i na njih bio spreman. Izraelu je sada dostatna kriza na Golanskoj visoravni, kao i nestabilnost u pojasu Gaze, Istočnoj obali i na granici s južnim Libanonom, pa mu otvoreni rat s Iranom nikako nije u interesu.

Počelo je! Tako bismo mogli okarakterizirati najnoviju eskalaciju odnosa između Izraela i Irana i njezin prijelaz iz faze visoke napetosti u fazu početka međusobnih vojnih napada i protunapada nižeg intenziteta, koji prijete kulminaciji tj. ulasku u fazu otvorenog oružanog sraza dviju bliskoistočnih država. Rano jutros, 10. svibnja, specijalna postrojba „Al-Quds“ iranskog Korpusa revolucionarne garde (njima zapovjeda poznati general Qassem Soleimani) izvršila je raketni napad na izraelske vojne objekte na Golanskoj visoravni, što predstavlja iranski protuodgovor na prethodni izraelski zračni napad na proiranske snage u Siriji u noći na 9. svibnja. Izraelski vojni izvori priopćili su kako je dio iranskih raketa uništen od strane izraelskog PRO sustava – tzv. čelične kupole, iz čega proizlazi kako je preostali dio raketa ipak pogodio zadane ciljeve (iako „žrtava i uništenja nema“). Iranski protuodgovor nije bio neočekivan jer je Teheran u posljednje vrijeme često jasno upozoravao kako će vojno odgovoriti na sve učestalije izraelske zračne napade na njegove snage i objekte u Siriji. Taj se odgovor svodi na akcije Teherana „tuđim rukama“ tj. preko libanonskog Hezbollaha i(ili) proiranskih postrojbi stacioniranih na sirijskom tlu, koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara Assada.

Ali najprije podsjetimo na stanje koje je prethodilo jutrošnjem iranskom napadu na izraelske vojne objekte. Izraelske zračne snage su u noći, 9. svibnja,  u vremenu od 01:45 do 03:45 sati, izvršile snažni napad na Siriju, u kojem je sudjelovalo čak 28 zrakoplova F-15 i F-16, koji su lansirali 60-ak raketa, a Siriju je s izraelskog teritorija napalo i više od 10 taktičkih raketa. Gađani su pojedini vojni objekti kojima se koriste proiranske sanage u toj zemlji, kao i položaji sirijske PZO u zoni Damaska i na jugu zemlje – prema granici s Izraelom. Izraelska vlada napade je okarakterizirala kao odgovor na napad iranskih postrojbi u zoni Golanske visoravni.  Danas se na istu temu oglasilo i rusko Ministarstvo obrane. Ono je objavilo, kako su sirijski sustavi proturaketne obrane uspjeli uništiti više od polovice izraelskih raketa. Glasnogovornik izraelskog vojnog zapovjedništva Jonathan Conricus priopćio je kako se radi o jednoj od najvećih zračnih operacija posljednjih godina i „sigurno najvećoj protiv iranskih ciljeva“, a njezin zadatak bio je „prouzročiti dugoročnu štetu iranskom vojnom potencijalu u Siriji“. Pritom je Conricus izjavio kako su napadnuti oni objekti kojima se služi jedna od postrojbi iranskog Korpusa straže islamske revolucije.

Pri svemu ovom je važno naglasiti dva aspekta: napad izraelskih snaga prethodio je jučerašnjem odlasku izraelskog premijera Benjamina Netanjahua u Moskvu, službeno, zbog sudjelovanja na tradicionalnoj ruskoj vojnoj paradi povodom Dana pobjede; i drugo, napad je izvršen nedugo nakon Trumpove odluke o povlačenju SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma koju je Izrael odmah pozdravio. Oba elementa jasno ukazuju kako je tajming napada odabran pažljivo i da demonstrira izraelsku odlučnost po pitanju protivljenja iranskom vojnom jačanju i aktivnosti Teherana na sirijskom tlu. Ali glavni cilj Netanjahuovog posjata Rusiji ipak nije bila vojna parada već njegov kasniji razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o sirijskoj i široj bliskoistočnoj problematici. Prethodno se Putin sastao i s ruskim Vijećem sigurnosti gdje je s generalima raspravljao o netom ranije izvedenom izraelskom napadu. Indikativno je kako se Iran baš jutros po prvi put odlučio vojno odgovoriti po izraelskim vojnim ciljevima na njegovom teritoriju. Teško da Moskva s tim nije bila upoznata.

Novi izraelski protuodgovor

Nakon ranojutrošnjeg napada proiranskih snaga na Izrael je odgovorio vrlo brzo i napao desetke iranskih vojnih objekata u Siriji, koji pripadaju elitnoj postrojbi „Al-Ouds“, između ostalih i njezin Glavni stožer u Siriji, vojni kamp sjeverno od Damaska, skladišta oružja „Al-Qudsa“ na međunarodnoj zračnoj luci kraj Damaska, iranski lansirni sustavu iz kojeg su ispaljene rakete na Izrael i td. (info: glasnogovorništvo izraelske unutarnje vojske). Napadnuta je i sirijska PZO koja je gađala izraelske zrakopolove i rakete usprkos izraelskim upozorenjima da to ne čine, pri čemu su se svi izraelski zrakoplovi vratili u svoje baze. Američki obavještajni izvori priopćili su da su izraelski zrakoplovi djelovali iz libanonskog zračnog prostora radi minimaliziranja mogućih gubitaka.

Ovdje želim naglasiti kako sada uopće nije bitno očekivano, započeto, verbalno iransko-izraelsko prepucavanje o vojnim (ne)uspjesima jedne ili druge strane, kao i čitava ta javna predstava i demonstracija njihove odlučnosti. Važno je samo jedno: Iran je uistinu vojno odgovorio po izraelskom tlu na učestale izraelske napade u Siriji! I to je činjenica od koje se u buduće mora polaziti, kao od novog elementa u sirijskom sukobu kojeg su dvije strane, svaka na svoj način, aktivni sudionici. Dakle, osim svih dosadašnjih unutarsirijskih dubioza, od sada će se pozornost morati pridavati i izraelsko-iranskom sukobu na tlu te zemlje. Obje će strane taj sukob nastojati zadržati unutar sirijskog teritorija ali njegova eskalacija svejedno ne može biti isključena, poglavito ako imamo u vidu širu regionalnu i globalnu geopolitičku sliku i aktere koji u njoj danas vode glavnu riječ. Novonastalo stanje poglavito će predstavljati izazov za Rusiju čija važnost sukobom na relaciji Tel Aviv-Teheran izbija u prvi plan. Moskva će biti ona snaga koja će igrati glavnu ulogu  u kreiranju daljnjeg tijeka eskalacije njihovih odnosa zbog snažnog utjecaja na iransku politiku u Siriji (po Siriji, ali i borbi protiv bliskoistočnog terorizma  Moskva i Teheran imaju savezničke odnose), ali i važnog utjecaja na Izrael kada je u pitanju njegova vojna aktivnost u sirijskom zračnom prostoru.

Da se u svemu ovom radi o dobro osmišljenoj predstavi ukazuje i njezin operativni tajming: najprije je američki predsjednik Donald Trump „uranio“ sa svojom odlukom o sudbini iranskog nuklearnog sporazuma i umjesto najavljenog 12. svibnja, odluku o izlasku SAD-a iz njega obznanio 8. svibnja, uoči ruskog obilježavanja Dana pobjede i planiranog odlaska premijera Netanjahua u Moskvu, čime je taj, po Rusiju i ostali svijet veliki dan, „zasjenio“ problem s iranskim sporazumom u kojem je iznova u prvi plan svjetskih medija i politike izbio sam Trump. Svega nekoliko sati nakon Trumpove odluke, Izrael je pokrenuo najveći zračni napad na Siriju u posljednjih nekoliko godina i s takvim „teretom na leđima“  Netanjahu je otišao u posjet Putinu.  A Iran se slijedeće jutro odlučio na vojni odgovor po izraelskom teritoriju. Reklo bi se, previše važnih elemenata koncentrirano u vrlo maloj vremenskoj odrednici.

Netanjahu je dolaskom u Moskvu Putinu želio izraziti izraelski pijetet za  goleme ruske i sovjetske žrtve u Drugom svjetskom ratu i zahvaliti se Rusiji na nezaboravljanju holokausta (što se posljednjih godina često čini u pojedinim europskim zemljama, poput Francuske ali i ne samo nje). Ali Netanjahu je imao i jasan politički cilj posjeta – „omekšati“ ruski državni vrh i pozvati ga na vođenje više proizraelske politike po pitanju Sirije i u odnosima Rusije i Irana. Pa iako je Netanjahu na kraju razgovora s Putinom izrazio potpuno zadovoljstvo, nije sve onako kako bi se moglo činiti.  Izrael je sada vrlo zabrinut najavljenom ruskom modernizacijom sirijske protuzračne obrane tj. njezine ešalonizacije kroz opremanje suvremenim radarskim i PZO i PRO sustavima, kojima će se „zakrpati“ brojne „rupe“ u sirijskom zračnom prostoru kojima se vješto koriste izraelske i američke zračne snage. A što se tiče utjecaja Moskve na obustavljenje budućih iranskih zračnih napada  na Izrael, to je moguće jedino u slučaju da Izrael odustane od zračnih napada na proiranske snage na sirijskom tlu. U protivnom, Teheran će sigurno djelovati samostalno i Rusija ga u tome neće moći niti imati pravo obuzdavati.  Ali teško je vjerovati kako će Izrael s takvim napadima prestati, što potvrđuju i nedavne riječi njegovih najviših državnih i vojnih dužnosnika o tome, da je bolje djelovati preventivno nego kasnije, kada može biti puno bolnije i po sam Izrael. Iako može biti razumljiva, takva izraelska doktrina o preventivnom djelovanju nije u skladu s međunarodnim pravom (ali međunarodno pravo danas ionako sve manje vrijedi ili se upotrebljava selektivno i s pozicije jačeg, što samo ubrzava urušavanje posljeratnog međunarodnog poretka). A to, opet, znači, kako se i iranski raketni napadi iz Sirije na izraelsku vojsku i dalje mogu očekivati,  što opet može izazvati i izraelsku kopnenu operaciju duž granice sa Sirijom i Libanonom i dovesti do neposrednog sraza s iranskim, sirijskim i libanonskim snagama.

Amerikanci dalje od diplomatskih fraza neće ići

Međutim, ne idimo za sada tako daleko. Odlazak Netanjahua u Moskvu pred mogući „sveopći sukob“ s Iranom jasno ukazuje da takve opasnosti u stvarnosti i nije bilo jer bi premijer, kao šef države i vojske u tom slučaju ostao kod kuće. O tome svjedoče i američki obavještajni izvori koji govore o posve očekivanoj i ograničenoj  iranskoj vojnoj akciji po izraelskim vojnim objektima, koji su već duže bili najavljivani od strane Irana, a ta je zemlja u posljednje vrijeme i povećala izvoz svog oružja u Siriju. Ali Iran ipak nastoji izbjeći otvoreni  rat s Izraelom, a glavni mu je cilj očuvati i ojačati sirijsku vojsku i do kraja očistiti uporišta protu-Assadovih snaga  u središnjoj i južnoj Siriji. Nakon toga sirijska vojska i proiranske snage usmjerili bi se ne prema Izraelu, već prema regiji Idlib (gdje se odlučuje o saudijskom budućem utjecaju na Siriju) i istočno od rijeke Eufrat gdje su koncentrirane proameričke snage sirijskih Kurda unutar postrojbi SDF. Obje zadaće imaju kudikamo veći prioritet po Teheran nego ulazak u vojni sukob s Izraelom.

Također, niti Izraelu nije u interesu ući u veliki rat s Iranom i sada „poziva Iran na suzdržanost od napada“ (glasnogovornik izraelske vojske Jonathan Conricus). Ministar obrane Avigdor Lieberman izjavio je kako se nada da se neće nastaviti sukob s iranskim snagama u Siriji nakon noćne razmjene napada u četvrtak. Dakle, ovo može potvrditi tezu da se radi o velikom igrokazu koje su dvije strane pokazale svijetu, želeći mu predstaviti svaka svoju poziciju. Izrael  ima i dodatnih problema: američko povlačenje iz sporazuma s Iranom pokazalo je (ne)očekivano snažno protivljenje američkih saveznika takvom potezu i ostavilo je Trumpa u potpunoj izolaciji, što brine Tel Aviv. U pridobivanju potpore američkih saveznika nije pomogla niti prethodna Netanjahuova javna prezentacija s „dokazima“ o iranskom laganju glede njegove želje za proizvodnjom atomskih bombi, koja je izazvala podsmjeh međunarodne javnosti i u praksi ostala bez ikakvog učinka. Na nju se jedino pozvao Trump, spomenuvši je kao dodatni argument o ispravnosti njegove odluke o jednostranom povlačenju iz Sporazuma. Ukoliko se EU ne priključi američkim sankcijama protiv Irana (a sve je izglednije da će upravo tako i biti), u vodu pada i glavni izraelski cilj – sankcijsko kažnjavanje režima u Teheranu, slabljenje njegove vojne moći i njegov posljedični pad kroz izazivanje unutarnjih socijalnih i političkih nemira (a ne vanjskom vojnom intervencijom do koje sigurno neće doći ni od strane Izraela, niti Saudijske Arabije, a još manje SAD-a koji ne uspjeva izići na kraj i sa sve složenijom krizom u Afganistanu, te mu vojna avantura sa snažnim Iranom na njegovu tlu sigurno nije prioritet usprkos gromkim protuiranskim izjavama američkog državnog vrha). Učestalim provociranjem Irana kroz napade na njegove snage u Siriji, Izrael je želio još ranije potaknuti iranski vojni odgovor i na taj način „pokazati“ Europskoj uniji kolika opasnost prijeti od vlade u Teheranu i time je primorati na priklanjanje Trumpovom stavu prema Iranu i nuklearnom sporazumu.  Teheran je strpljivo čekao odluku Bruxellessa na Trumpov odustanak od Sporazuma i tek nakon što se uvjerio da je taj odgovor po Trumpa bio negativan odlučio je vojno djelovati po izraelskom teritoriju. Time je Teheran i Europskoj uniji jasno pokazao do čega može dovesti otkaz od Sporazuma s Iranom i da je potez Bruxellessa bio pravilan. Jer upravo Europi veliki bliskoistočni rat najmanje odgovara.

I suzdržanost Pentagona na najnoviju eskalaciju izraelsko-iranskih odnosa, ukoliko isključimo uobičajene fraze o“ punoj američkoj potpori pravu Izraela na samoobranu“, također jasno ukazuje na svu složenost stanja i po sam Izrael, jer ako fraze prevedemo na obični hrvatski jezik, vidljivo je kako se tu ustvari radi o diplomatskoj, a ne neposrednoj vojoj potpori. Američki obavještajni izvori također sumnjaju u uspjeh Netanjahuove diplomatske misije u Moskvi i savjetuju mu poboljšanje koordinacije svojih poteza u Siriji upravo s Moskvom. Radikalizacija sukoba Izraela i Irana može dovesti do opasne spirale uvlačenja u sukob i Libanona, a onda i Rusije i SAD-a čiji su koalicijski zrakoplovi gotovo identični izraelskim, a proiranske snage u Siriji također mogu napasti i američke vojnike u toj zemlji. Zato je uloga Rusije sada nezamjenjiva, smatra i bivši američki veleposlanik u Izraelu Daniel Shapiro. On je u četvrtak, 10. svibnja, u svojoj objavi na Twitteru napisao slijedeće: „Izrael treba silom odgovoriti na lansiranje iranskih raketa po Golanskoj visoravni. Ali ukoliko, pretpostavimo, niti jedna od strana još uvjek ne želi potpunu eskalaciju, njima treba pomoći u deeskalaciji. I postoji samo jedan logični kandidat – Rusija.“

Hoće li Izrael poslušati razum ili krenuti u opasnu avanturu s Iranom još je teško reći, ali nedvojbeno je kako je Tel Aviv itekako svejstan svih rizika i po samoga sebe, a sasvim sigurno dobro pozna i američki vanjskopolitički pragmatizam i nepostojanje čvrstih jamstava (neovisno o sadašnjoj Trumpovoj retorici) da će ga SAD u svemu i uvjek slijepo slijediti, a poglavito ne u „armagedonskim“ scenarijima pa makar Izrael i na takav rasplet  bio spreman. Izraelu je sada sasvim dostatna kriza na Golanskoj visoravni (koja ionako pravno nije njegov već sirijski teritorij), kao i nestabilnost u pojasu Gaze i Istočne obale, i na granici s jugom Libanona. S druge strane Washingtonu je povremeno izraelsko vojno „čačkanje“ po proiranskim snagama i sirijskoj vojsci sasvim dostatno da bi se usporile njihove očekivane operacije na jugu Sirije i istočno od Eufrata gdje SAD još treba vremena za jačanje protuasadovih snaga i formiranje od Damaska nezavisnog teritorija na istoku zemlje. SAD-u je to u ovakvim okolnostima sasvim dovoljno i za eventualne  radikalne izraelske avanture s Iranom sigurno nije zainteresiran, jer bi, u suprotnom, neminovno i sam u njih bio uvučen, uz potpuno neizvjesan krajnji ishod.

Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir, što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona i Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

Ako se odlukom američkog predsjednika, Donalda Trumpa, Sjedinjene Države povuku iz Iranskog nuklearnog sporazuma, ostatak svijeta bit će, kako navodi agencija  Associated Press, „stjeran na potpuno nepoznati teren“, odnosno primoran na snalaženje u složenoj mreži američkih sankcija koje su bile ukinute sporazumom, ali će, moguće, ponovno biti uspostavljene. Britanski ministar Boris Johnson posljednji je u nizu predstavnika tzv. EU 3 – Francuske, Njemačke i Velike Britanije – ključnih saveznika u povijesnom nuklearnom sporazumu s Iranom (2015.) koji pregovara s čelnim ljudima američke administracije kako bi predsjednik Trump odustao od povlačenja iz Sporazuma. Njemačka kancelarka, Angela Merkel i francuski predsjednik, Emmanuel Macron, izravno su, krajem travnja, lobirali kod Trumpa. Europske zemlje, iako načelno brane stavove SAD-a, ujedinjene su u pokušaju zaustavljanja iranskog ponašanja koje Bliski istok čini manje sigurnim: od njegovih kibernetskih aktivnosti, potpore Hezzbolahu i raketnom programu kojim naoružavaju Hute u Jemenu, ipak su (napokon) zajednički odbacile sankcije Iranu s kojim, zapravo, trguju i imaju milijarde eura vrijedne ugovore.

Prva ili tzv. „nuklearna opcija“ koja bi nametnula sve sankcije odjednom, dovela bi Sjedinjenje Države u poziciju neposrednog kršenja uvjeta Sporazuma u kojem se navodi da sankcije prestaju važiti sve dok Iran ispunjava uvjete. Međunarodna agencija za atomsku energiju, kao i UN-ova agencija za nuklearno praćenje svojim su priopćenjem potvrdili da se Iran pridržava uvjeta sporazuma, dodatno se s tim suglasio i državni tajnik Mike Pompeo. Druga, „blaža“ opcija, podrazumijeva nametanje sankcija američkog državnog trezora koje bi počelo u prvih 180 dana nakon američkog napuštanja Sporazuma. To znači da će korporacije ili zemlje smanjiti kupovinu nafte od Irana „milom ili silom“, inače će ih Washington žestoko kazniti.

Međutim, neočekivano, europske zemlje nisu podlegle pritisku trenutno najutjecajnijih lidera svijeta – američkog predsjednika Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, kao ni moćnog saudijskog princa Mahammada bin Salmana, za koje je Iran nedvojbeno država koja im podriva planove, zbog čega je vanjskopolitički i sigurnosni imperativ „smjena režima“ u Teheranu. EU ne želi nove sukobe s Iranom, što se može podvesti pod „povijesnu odgovornost“, primjetan je i sklad sve tri velike europske sile – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Neki analitičari postavljaju i pitanje – rađa li se time i nova europska politika? Svakako je važno da međunarodna zajednica podržava postojeće obveze ugovora počevši od Ugovora o nuklearnoj proliferaciji iz 1968.g. ( Nuclear Non-proliferation Treaty (NPT), pa nadalje. Kako vidimo, europske zemlje nemaju namjeru povlačenja iz sporazuma čak ako se SAD i povuku, međutim, prema Associated Pressu, to nije bitno, jer je globalni financijski sustav u tolikoj mjeri vezan uz New York da je naprosto nemoguće da bilo tko u svijetu nastavi poslovati s Iranom bez rizika da krši sankcije SAD-a. Važno je napomenuti kako se Trump, svega nekoliko tjedana poslije namjerava susresti s korejskim predsjednikom Kim Jong-unom što će se sigurno odraziti i na nuklearni program Sjeverne Koreje.

Mediji bruje i o najnovijem „potezu“ predsjednika Trumpa čiji su suradnici angažirali privatnu izraelsku obavještajnu agenciju s ciljem prikupljanja podataka, odnosno „prljavog rublja“ koje bi im moglo poslužiti u diskreditaciji ključnih ljudi administracije bivšeg predsjednika Baraka Obame koji je potpisao nuklearni sporazum s Iranom. U sklopu pomno razrađene sheme potkopavanja sporazuma, još u svibnju prošle godine dužnosnici Trumpove administracije kontaktirali su privatne istražitelje kako bi iskopali neugodne podatke iz privatnog i političkog života bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Bena Rhodesa, pomoćnika bivšeg predsjednika, Colina Kahla, ali i bivšeg potpredsjednika Joa Bidena. Kako navodi britanski Observer, istražitelji će se pozabaviti učešćem u lobiranju s Iranom, kao i mogućim osobnim ili političkim koristima proizišlim za njih, budući da se bivši državni tajnik, John Kerry kao privatna osoba tajno sastao s iranskim ministrom vanjskih poslova, Javadom Zarifom u Velikoj Britaniji (čime je prekršio Zakon još iz 18. st., koji privatnim osobama brani bavljenje diplomacijom).

Kada su 2003.g. SAD pripremale napad na Irak, Benjamin Netayahu svjedočio je pred američkim Kongresom i uvjeravao ga kako Sadam Husein radi na razvijanju nuklearnog oružja. Netayahu, sada ponovno, kao aktualni premijer Izraela, slične optužbe upućuje na račun Irana. Zanimljivo, Izrael koji posjeduje neprijavljeni arsenal nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja smatra se odgovornom nuklearnom silom, poznato je da je još američki predsjednik John F. Kennedy izrazio neodobravanje razvoja izraelskog programa nuklearnog oružja, smatrajući kako će to utjecati na stvaranje utrke u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku.

Američko inzistiranje na odstupanju od Iranskog nuklearnog sporazuma, kao i upravo iznijete optužbe stavljaju nas pred pitanje: slijedi li američki (planirani) napad na Iran? Naime, Mike Pompeo optužio je Iran za napad 11. rujna 2001. i povezanost s Al-Qaidom. Iako većina analitičara ne vjeruju u mogućnost izbijanja direktnog sukoba, odnosi između Irana i Izraela visoko su rizični. Sukobi traju već desetljećima, a najnovija uloga Irana u očuvanju Assadovog režima, doslovno je  „približila“ Iran izraelskim granicama. Iran je postao neposredan susjed od kojeg Izrael itekako zazire. Naime, Iran u regiji nesumnjivo ugrožava primat Izraela ali i Saudijske Arabije. Važno pitanje koje „visi u zraku“ nakon američkog napuštanja Sporazuma je: što će Iran, kao velika zemlja Bliskog istoka učiniti – hoće li nastaviti s razvijanjem balističkih raketa ili s potporom militantnim grupama u inozemstvu?

Bliski istok kao terminološki pojam, u suvremenoj politici i znanosti često izjednačen s pojmom Srednjeg istoka (Middle East), sinonim je za jednu od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u suvremenom svijetu. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađeni stavovi o tome koje države čine regiju. Politologinja Mirjana Kasapović, u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, poglavito naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i europske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok  (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Europi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv.Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Europe, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog europskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.

Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu tijekom 20.st. narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljevi, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu  Rebuilding America s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od političkih i gospodarskih sankcija, pomaganja opozicije do poduzimanja vojnih operacija koje mogu imati i karakter unilateralne intervencije s ciljem rušenja neprijateljskih režima.

Američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, i formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Međutim, redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima, pripremljenim u Izraelu. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni kandidati. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenata jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključno i Siriju.

Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima treba potporu SAD-a! Stoga su dva mandata predsjednika Busha obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji, kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer, kako navodi Brzezinski, „globalni primat Sjedinjenih Država, izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.

Ključno je shvatiti kako je politika SAD-a prema Siriji i regiji sukladna onoj koju kreira Izrael. Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postao je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima.

Uspostava sigurnog okružja i hegemonije na Bliskom istoku, ostaje prioritetni cilj Izraela. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir, što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona i Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.