Bliski istok

Opirući se o vanjske „instrukcije“, vođe islamističkih organizacija u Istočnoj Guti donijele su odluku o prekidu pregovora s Damaskom i nastavku oružane borbe do konačne pobjede. Međutim, u uvjetima, kada je ta zona u potpunosti okružena vladinim snagama, uz njihovu apsolutnu nadmoć u zračnim i topničkim snagama, izručiti svoje borce „na milost i nemilost“, a da ne govorimo tamošnje civilno stanovništvo kao stvarne taoce nastalog stanja, mogu samo vođe kojima je u zahvalu za takav „humani“ potez osiguran ugodan smještaj i novac u inozemstvu.

Večeras se (u 12 sati po njujorškom vremenu), na zahtjev Švedske i Kuvajta održava izvanredno zasijedanje Vijeća sigurnosti UN-a, na temu pogoršanja humanitarnog stanja u Istočnoj Guti, predgrađu sirijskog glavnog grada Damaska. U prijedlogu rezolucije traži se 30-odnevni prekid vatre na čitavom sirijskom teritoriju, a on se ne bi odnosio jedino na akcije protiv „Islamske države“ (zanimljivo: svi vanjski igrači, koju su vojno angažirani u Siriji i Iraku, ali i vlade u Damasku i Bagdadu, još su u prosincu prošle godine proglasili svoje pobjede tj. potpuni poraz „Islamske države“ na tim prostorima, pa se čini, kako ta teroristička struktura, zbog svega zla što utjelovljuje, sada predstavlja nužni element za opravdanje daljnje strane vojne nazočnosti u tim dvjema državama. Drugim riječima, s pozicije zemalja koje vojno djeluju na sirijskom terenu, a za to nemaju odobrenje VS UN-a ili službene vlade u Damasku, nije dobro da ISIL  od tamo u potpunosti i iščezne). U spomenutom prijedlogu rezolucije od svih se strana koje sudjeluju u sukobu također traži propuštanje humanitarne pomoći u okružene zone i evakuacija ranjenika. UN poziva na žurno zaustavljanje borbi u Istočnoj Guti, stanje u kojoj je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres prozvao „paklom na zemlji“, a glavni tajnik UN-a za ljudska prava Zeid Raad al-Hussein, topničke i zračne napade sirijske vojske nazvao „čudovišnom kampanjom ubojstva“ stanovnika Istočne Gute (u kojoj živi oko 400 tisuća stanovnika). Prema informacijama UN-a, tamo je u posljednja tri dana poginulo više od 270 osoba, uključno i 60 djece.

Što se u stvari događa?

Kao što je Geopolitika.news predvidjela, turska vojna operacija „Maslinova grana“ (koju su prešutno odobrile sve ključne vanjske silnice čije vojske aktivno sudjeluju u sirijskom sukobu  – Rusija, Iran i SAD), pokrenuta prije točno mjesec dana u sjevero-zapadnoj, pretežito Kurdima naseljenoj sirijskoj enklavi Afrinu, imat će za posljedicu dramatičnu promjenu vojno-političkih elemenata u toj zemlji .

Gotovo paralelno s njom, sirijska vojska je, uz potporu ruskih zračnih snaga, pokrenula vojnu operaciju na jugu i jugo-istoku posljednje sirijske regije pod nadzorom radikalnih islamističkih skupina – Idlib. Amerikanci su (naravno, zbog svojih novih planova za Siriju, a ne kurdskih interesa), u međuvremenu demonstrirali svoju odlučnost u zaštiti pretežito kurdskih postrojbi iz „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF), koje su od ISIL-a očistile veliki dio sirijske regije Deir ez-Zour, istočno od rijeke Eufrat do granice s Irakom, bombardiravši provladine snage pretežito sastavljene od šijtskih postrojbi i ruskih privatnih vojnih formacija koje su krenule prema izvjesnom bogatom naftnom nalazištu istočno od Eufrata (tada je poginuo veliki broj tih boraca, uključno i onih iz Rusije). Također, održan je i dugo iščekivani Kongres svesirijskog dijaloga u ruskom Sočiju, gdje su udareni početni temelji, nužni za zaustavljanje sedmogodišnjeg krvavog građanskog rata i pokretanje političkog dijaloga između svih suprostavljenih strana, kao i položena inicijativa za novi sirijski ustav u čijoj bi izradbi sudjelovali predstavnici sviju strana i što bi se sve na kraju „amenovalo“ na umrtvljenom, impotentnom Ženevskom mirovnom procesu. Sve su ovo bitni podsjetnici da bismo mogli pravilno razmotriti i shvatiti što se sve, i zašto ovih dana događa u Istočnoj Guti.

Islamističke oporbene snage u Istočnoj Guti odbile su poziv za sudjelovanje u radu spomenutog Kongresa svesirijskog dijaloga u Sočiju. Time su jasno dale do znanja kako ne prihvaćaju bilo kakav razgovor sa službenom vladom u Damasku i da, zapravo, daljnje egzistiranje tzv. zone deeskalacije Istočna Guta, koja podrazumijeva prekid vatre i kretanje civila kroz propusne nadzorne točke, više nema smisla (ukoliko ćemo biti precizni, prekid vatre i slobodan prijelaz ljudi u toj zoni deeskalacije nikada nije u potpunosti niti zaživio, sukobi manjeg intenziteta bili su više-manje stalni, a sirijska je vojska, s obzirom na blizinu glavnog grada Damaska, bila primorana na obodu te zone koncentrirati značajan dio svojih postrojbi, veličine od čak nekoliko divizija.

Naravano kako islamistička oporba u Istočnoj Guti odluku o ne dolasku u Soči i o nastavku vojnog otpora vladi predsjednika Bashara Assada nije donijela samostalno. Iza nje su stajale ključne zemlje regije kojima je od početka cilj Assadovo svrgavanje s vlasti, ali i Zapad, čiji je krajnji politički cilj u Siriji zapravo identičan.

Ukoliko se prisjetimo operacije sirijske vojske za oslobađanje istočnog Aleppa od islamističkih snaga (pretežito „Jabhat al-Nusre“), završene prije nešto više od godine dana (u kojoj, u gradskim borbama, namjerno nisu sudjelovale sirijske i ruske zračne snage radi što većeg izbjegavanja civilnih žrtava, ali i izbjegavanja oštrih (i licemjernih) prosvjeda velikog dijela međunarodnih političkih i humanitarnih organizacija i medija o nehumanosti „sirijskog režima“ i Moskve koja ga podržava), uočit ćemo brojne sličnosti i sa sadašnjim stanjem u Istočnoj Guti.  I tada su se pokretali prijedlozi rezolucija, zahtjevala hitna obustava napada radi dostave humanitarne pomoći civilima, plasirali „dokazi“ o uporabi kemijskog oružja od strane omražene vlade u Damasku i još puno toga. Naravno, nakon pobjede sirijske vojske i stavljanja čitavog grada pod njezin nadzor, stanje se pokazalo potpuno drukčijim. Niti je sirijska vojska činila masovne zločine i odmazdu nad tamošnjim stanovništvom i zarobljenicima, niti je tamošnje stanovništvo patilo za dugogodišnjim islamističkim vlastima tog dijela drugog po važnosti sirijskog grada. Grad je vrlo brzo obnovljen (naravno, u uvjetima koji to u današnjoj Siriji dozvoljavaju) i uspostavljeni su svi ključni sigurnosni, komunalni i socijalni instrumenti i institucije nužne za uobičajeni život stanovništva koje se vrlo brzo vratilo u svoje napuštene domove.

Opirući se o vanjske „instrukcije“, vođe islamističkih organizacija u Istočnoj Guti, donijele su odluku o prekidu pregovora s Damaskom i nastavku oružane borbe do konačne pobjede. Međutim, u uvjetima, kada je ta zona u potpunosti okružena vladinim snagama, uz njihovu apsolutnu nadmoć u zračnim i topničkim snagama, izručiti svoje borce „na milost i nemilost“, a da ne govorimo tamošnje civilno stanovništvo kao stvarne taoce nastalog stanja, mogu samo vođe kojima je u zahvalu za takav „humani“ potez osiguran ugodan smještaj i novac u inozemstvu. Obični borci i civili zato moraju platiti skupu cijenu. Ali prije svega trebamo reći slijedeće: odbivši pregovore u Sočiju (na kojima je bio vidljiv politički napredak) i izabravši „borbu do konačne pobijede“, kao novi (stari) cilj, islamističke postrojbe iz Istočne Gute počele su otvoreno kršiti sporazum o primirju (ma kakav on da je do sada bio). Na granicama zona deeskalacije u regijama Homs, Damask (Istočna Guta) i Deraa (na krajnjem jugu Sirije), snažno su se intenzivirali napadi sa strane boraca  tzv. Slobodne sirijske vojske i njoj pridruženih radikalnih organizacija, poput proturskog „Ahrar ash- Shama“, ne samo na položaje vladinih snaga već i po naseljenim mjestima koja su pod nadzorom vlade u Damasku. Samo u Damasku, na zone Dahiyat al-Asad, Mazra, Al-Mezeea, Abbasiin i td., posljednja dva tjedna islamisti iz Istočne Gute izveli su napade u kojima je poginulo 30-ak civila, a ranjeni se broje u stotinama. Samo u utorak u Damasku je  poginulo 13 osoba, a ranjeno njih 77, a na grad je ispaljeno 114 granata (info: sirijska agencija SANA).

Sve to, zapravo, govori kako su islamisti krenuli „va-bank“, na sve ili ništa, radi dezavuiranja mirnog načina riješenja sukoba u Siriji. Među tim snagama (usprkos usuglašenim uvjetima pri potpisivanju sporazuma o zonama deeskalacije između sirijske vojske i oporbe unutar Astanskog pregovaračkog procesa iuz jamstvo Rusije, Turske i Irana), ostao je veliki broj boraca iz „Al-Qaide“ unutar organizacije „Hayat Tahrir ash-Sham“ (bivša teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“), iza koje u osnovi stoji Saudijska Arabija. Međutim, veliki dio međunarodne zajednice te činjenice u potpunosti ignorira i nastavlja s optužbama Damaska (a onda i Moskve) zbog teškog socijalnog i  humanitarnog stanja na teritorijima pod nadzorom spomenutih snaga.

A upravo ti radikalni islamistički elementi „guše“ onu slabu, istinski umjerenu oporbu u tim zonama koja je sklona razgovorima s vladom i političkom riješenju sukoba, pritišću ih, ili ih, poput civila, u slučaju potrebe koriste kao „živi štit“ pri pokušajima proboja vladinih snaga. To je najbolje vidljivo upravo u Istočnoj Guti, gdje je stanje dodatno usložnio i osnutak zajedničkog operativnog stožera do nedavno međusobno neprijateljskih organizacija „Jeish al-Islam“ i „Feilah al-Rahman“. Zahvaljujući najavama njihovih vođa, kako im u pomoć uskoro stižu nove postrojbe sastavljene od bivših boraca poražene „Islamske države“, obučene u američkoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka, oni dižu moral svojim  borcima, lažno ih uvjeravajući u skoru pobjedu nad Asadovim snagama.

Sirijske obavještajne službe upozoravaju vladu kako se u Damasku očekuju nove serije terorističkih napada tzv. spavača, čime se želi izazvati nervoza i napetost unutar stanovništva i stvoriti preduvjeti za  napad islamista iz Istočne Gute na sam glavni grad.

Iz svega ovog se može zaključiti kako najnovija esklalacija nasilja i borbi u zonama deeskalacije, nakon što je sirijska vojska de facto slomila otpor ISIL-a i drugih džihadističkih snaga u većem dijelu Sirije zapadno od Eufrata i prešla iz faze frontalnog ratovanja u više-manje protuterorističke vojne akcije manjeg opsega i lokalnog karaktera (izuzev regije Idlib koja je, kao kompaktan i velik teritorij još uvjek koncentrat različitih islamističkih organizacija, uključno i spomenute inačice „Al-Nusre), znači i pokušaj uništenja tog zajedničkog rusko-tursko-iranskog projekta (uspostave četiriju zona deeskalacije) kao preduvjeta za start ozbiljnog političkog dijaloga. Za to bi se sada trebalo optužiti vladu u Damasku, a time i Rusiju i Iran koji iza nje stoje. To je vidljivo i iz sadržaja spomenutih prijedloga rezolucija VS.

Međutim, teško je vjerovati kako će Rusija u ovakvoj poziciji pristati na takav željeni scenarij njoj suprostavljenih globalnih igrača. O tome najbolje svjedoči i izjava iz ruskog Centra za pomirbu sukobljenih strana u Siriji, smještenom u njihovoj vojnoj bazi u Latakiji. U njoj se navodi, kako su se borci iz Istočne Gute oglušili o pozive ruskih časnika za polaganje oružja i da je time pregovarački proces uništen (zapovjednik Centra, general Yuri Evtushenko). Također, u četvrtak, 22. veljače, ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, izjavio je, kako će Rusija podržati inicijativu drugih članica VS ukoliko ona ne bude pokriće za borce povezane s „Islamskom državom“ i „Al-Qaidom“(info: Associated Press). „Ukoliko naši argumenti opet budu proignorirani, mi nemamo drugog izbora…“, kazao je ruski šef diplomacije, misleći pri tom na vojnu neutralizaciju ekstremističkih oružanih formacija iz prigrada Damaska.

Zoran Meter: TURSKA INTERVENCIJA KARDINALNO MIJENJA VOJNO-POLITIČKO STANJE NA SJEVERU SIRIJE

 

 

Najbolja ilustracija „uspjeha“ pregovora izjava je turskog ministra Cavushoglua, kako Ankara ne prihvaća galamu i ucjene u svezi njezinog sporazuma s Moskvom o kupnji ruskog PRO sustava S-400 oko kojeg su za usuglasiti „ostali još samo minimalni tehnički detalji“. S druge strane, Amerikanci su iznova potvrdili svoje razumijevanje oko zabrinutosti Ankare za turske granice i opasnost od terorizma ali je također jasno kako oni tu „zabrinutost“ ograničavaju isključivo na Afrin i ništa više od toga.

Konačno je osvanuo i, od svjetskih političkih i analitičkih krugova dugo iščekivani dan – 15. veljače. Naime, tada je u službeni posjet Turskoj stigao američki državni tajnik Rex Tillerson, sa samo jednom zadaćom – poboljšati američko-turske odnose ili ih barem zadržati na postojećoj razini tj. spriječiti njihovo daljnje pogoršavanje. Ankara susretima s visokim američkim dužnosnicima redovito pridaje veliku pozornost, pri tom uvjek iščekujući konačni završetak mučnog i iscrpljujućeg razdoblja bilateralnih odnosa kroz postizanje nekog, po sebe prihvatljivog sporazuma. Ali po svemu sudeći, od toga ni ovog puta neće biti ništa.

Tillerson je u Ankari boravio dva dana, tijekom kojih se najprije  susreo s predsjednikom Erdoganom, u razgovoru s kojim je, zbog „osjetljivog karaktera“ sastanka, nazočio jedino turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu (koji je bio u svojstvu prevoditelja, što dovoljno govori o važnosti razgovora i želji turske strane da glavni dio njegovog sadržaja ostane izvan javnosti). Drugi dan Tillerson se odvojeno sastao sa spomenutim turskim ministrom.

Poslije Tillersonovog razgovora s Erdoganom (koji je počeo na večer i trajao više od tri sata), ured za odnose s javnošću turskog predsjednika  priopćio je kako se razgovaralo o „stanju u regiji, uključno u Siriji i Iraku, pod prizmom borbe s terorizmom i bilateralnim odnosima“. „Očekivanja i prioriteti Turske po tim su pitanjima bili jasno izloženi“. S druge strane, američki State Department je ukazao na „produktivne i otvorene razgovore o uzajamno korisnom putu prema američko-turskom partnerstvu“.

Nakon sastanka Tillerson-Cavushoglu, potonji je izjavio kako su se dvije zemlje dogovorile o normalizaciji odnosa. Međutim, kazao je dalje Cavushoglu, atmosfera povjerenja između Ankare i Washingtona može biti  uspostavljena tek nakon povlačenja kurdskih snaga „Postrojbe narodne samozaštite“ (YPG) iz sirijskog grada Manbija (smješten na sjeveru Sirije, zapadno od rijeke Eufrat, u kojemu se sada, osim kurdskih snaga, nalazi i neutvrđeni broj američkih specijalaca op. ZM.). „Za to je u prvom redu nužno povući postrojbe YPG iz Manbija“, naglasio je turski šef diplomacije.

U zajedničkoj deklaraciji, objavljenoj nakon sastanka, navedeno je, kako su Ankara i Washington privrženi načelu zaštite teritorijalne cjelovitosti i jedinstva Sirije, kao i to, da su spremne odgovorno se suprostaviti bilo kakvim pokušajima promjene etničkog sastava sirijskog stanovništva i uspostavi novog statusa-quo u toj zemlji.

Dakle, vrlo uopćena deklaracija, koja, zapravo, samo potvrđuje već ionako ranije poznate stavove dviju država po tm pitanjima.

Ali pustimo na stranu diplomatske izjave i radije pogledajmo, kakav je mogao biti željeni rezultat spomenutih razgovora po Sjedinjene Države?  Prije svega, Washington bi želio lokalizirati tursku operaciju „Maslinova grana“ na Afrin tj. onemogućiti njezino daljnje širenje na istok, prema Manbiju, naravno, pri tom umirujući svog saveznika u NATO-u jer je protuamerička retorika turskog državnog vrha dosegla točku vrenja. Amerikanci, naime, vrlo dobro znaju kolika je Erdoganova nepredvidljivost i da se od njega puno toga (po njih neželjenog) itekako može očekivati. Jer i samo savezništvo dviju država nije uvjek u skladu s tom rječju. Prisjetimo se turske invazije na sjeverni Cipar 1974.g., kojoj su se Sjedinjene Države oštro protivile. Velika kriza njihovih odnosa bila je i na početku američke invazije na Irak, kada je Turska zabranila prolaz američkim vojnim snagama preko svog teritorija. A oba su se događaja zbila u vrijeme više-manje „pro-zapadnih“ snaga na čelu Turske i u vrijeme kada je turska vojska nadzirala „pravilan“ smjer turske demokracije.

Kakav je bio željeni rezultat razgovora po tursku stranu?

Popis turskih želja i pretenzija je slijedeći: prestanak američke potpore stranci sirijskih Kurda „Demokratski savez“ i njihovim vojnim postrojbama YPG, kao i pretežito kurdskim postrojbama „Sirijske demokratske snage“-SDF, odlazak „kurdskih terorista“ sa sirijsko-turske granice i uspostava sigurnosne zone (u koju bi se, između ostalog, iz Turske vratile sirijske izbjeglice), ali i povlačenje američkih snaga iz Sirije koje „tamo nemaju što tražiti“. Tu su još i zahtjevi za izručenjem Fethullaha Gulena, turskog disidenta u SAD-u kojeg Ankara optužuje za organizaciju neuspjelog vojnog udara u srpnju 2016.g. i td. Sve su to zahtjevi koje je Ankara svojedobno proglasila „crvenom crtom“, od kojih neće odustati, pa zato sada niti nema manevarskog prostora.

Spomenute zahtjeve Washington ne može (čitaj: ne želi) ispuniti (osim, eventualno, jednog dana Gulenove deportacije, glede koje će, kako je Tillerson kazao, SAD pozorno proučavati svaki dobiveni dokaz o „terorizmu“ Gulenove organizacije FETO) jer bi time poništio vlastite interese u Siriji koji imaju puno širi, pa i globalni geopolitički karakter suprostavljanja ruskim, iranskim i kineskim interesima na Bliskom istoku. Dakle, Tillerson je u Ankaru stigao sa zadaćom smirivanja tenzija, a ne riješavanja nesuglasica, koje je, zapravo, nemoguće riješiti bez velike žrtve po jednu od dviju strana, na koju one, naravno, nisu spremne i koja bi, barem što se Turske tiče, značila i vjerojatnu detronizaciju Erdogana i njegove vlade.

Tillerson je vrlo diplomatski prokomentirao sadašnje odnose dvaju saveznika: „Nalazimo se u maloj kriznoj točci naših odnosa. Mi više ne želimo djelovati jednostrano – Amerika radi jedno, a Turska drugo. Mi ćemo raditi zajedno… Imamo puno posla kojeg je potrebno napraviti.“ Cavushoglu je izjavio kako su se dvije strane dogovorile uspostaviti „novi instrument“ za podrobno proučavanje zabrinutosti dviju strana i iznalaženje putova njihovog riješenja. Rok za njegovo formiranje je sredina ožujka. Sve izvan tih riječi dvojice šefova diplomacije svelo se na Cavushogluove želje za odlaskom Kurda i Amerikanaca iz Mnbija, i na Tillersonovu poznatu retoriku o američkom nastavku borbe protiv „Islamske države“.

I to je u biti ono najvažnije, dakle – vrlo malo.

Novi američki plan za Siriju

Naravno kako je bilo za očekivati da se najveća svjetska velesila, SAD, i jedna od najvažnijih regionalnih država – Turska, koje su, k tome, i saveznice u NATO-u, nakon razgovora na ovako visokoj razini nisu mogle javo razići, svaka na svoju stranu, i reći kako su razgovori bili neuspješni, te da je izjava o poboljšanju odnosa jedino mogla i morala biti opcija. Ali možda i najbolja ilustracija „uspjeha“ pregovora izjava je turskog ministra Cavushoglua, kako Ankara ne prihvaća galamu i ucjene u svezi njezinog sporazuma s Moskvom o kupnji ruskog PRO sustava S-400 oko kojeg su za usuglasiti „ostali još samo minimalni tehnički detalji“. S druge strane, Amerikanci su iznova potvrdili svoje razumijevanje oko zabrinutosti Ankare za turske granice i opasnost od terorizma ali je također jasno kako oni tu „zabrinutost“ ograničavaju isključivo na Afrin i ništa više od toga. Glavni američki smjer djelovanja u Siriji i dalje ostaje oslanjanje na Kurde i postrojbe SDF, uz postupnu inkorporaciju arapskih sunita istočno od Eufrata u tu vojnu formaciju, kao najvažniju polugu u uspostavi kvazi-upravnih tijela u tamošnjim lokalnim zajednicama, kao temelja budućeg, od Damaska potpuno odvojenog  (gotovo polovica Sirije) teritorija s Washingtonu odanim vojnim strukturama kao jamcem zaštite američkih interesa. S ciljem pridobivanja „duša“ tamošnjih Arapa SAD-u će dobro doći davanje im na korištenje tamošnjih velikih naftnih nalazišta, koja su od ISIL-a oslobodile kurdske snage iz SDF-a, čime će iz ruku Damaska izbiti tu najvažniju polugu za buduće financijsko održavanje sirijske države na okupu. Washington vrlo dobro zna kako vojno svrgavanje Assada od strane poražene umjerene sirijske oporbe nije moguće, a s džihadistima i islamistima, kao uporišnoj točci koja bi, eventualno, iz Idliba rušila Assada, SAD ne želi imati posla. Iz tog proizlazi i relativno neutralan stav Washingtona kada su u pitanju operacije sirijske vojske u toj regiji, što, naravno, ne znači kako on želi da sirijska vojska uspostavi nadzor nad tim strateški bitnim dijelom zemlje. Štoviše, u interesu mu je da sukobi tamo što duže traju i tako odvlače pozornost sirijskih i ruskih snaga od stanja na istoku zemlje, barem do trenutka dok SAD tamo uspije formirati sebi odane snage od arapskih sunitskih plemena.

Vrlo je interesantno upitati se, zašto SAD ne prihvaćaju opravdani (i od Obame osobno Erdoganu obećani) turski zahtjev za odlaskom kurdskih snaga iz Manbija i njihovo prebacivanje istočno od Eurfata (kurdskog stanovništva u Manbiju nije niti bilo), pa čak (ukoliko je vjerovati informaciji Reutersa), niti turski prijedlog o zajedničkom tursko-američkom vojnom kontingentu u tom gradu. Pa upravo zbog ranije navedenog novog američkog plana za Siriju. Jer u slučaju da Manbij dođe u turske ruke, Turska bi de facto nadzirala svu granicu od Afrina do Eufrata, što je američkim stratezima potpuno neprihvatljivo budući da računaju kako će se upravo u Manbiju prije ili kasnije kurdsko-arapske snage (na čijem se jačanju radi i što je nedavno potvrdio Pentagon, zatraživši od Kongresa dodatnih 400 milijuna dolara u tu svrhu za 2019.g.) sudariti sa sirijskom vojskom, poraziti je i u Damasku formirati po Washington idealnu političku vladu, lišenu islamističkih elemenata. Manbij bi trebao biti isturena američka vojna točka zapadno od Eufrata, kao što je to na jugo-istočnoj granici Sirije, na tromeđi s Jordanom i Irakom, sirijski pogranični grad At-Tanf i 50 kilometarska zona oko njega, izvan koje su sada razmještene sirijske snage s ciljem sprječavanja ubacivanja novih protuvladinih boraca na oslobođeni dio zemlje. Amerikanci kroz postrojbe SDF namjeravaju, također, uspostaviti puni nadzor sirijsko-iračke granice i time bitno smanjiti utjecaj Irana u Siriji, što je i izraelski cilj.

Što slijedi?

Drugim riječima, turski interesi u ovom su trenutku po Amerikance posve nebitini jer su u pitanju puno važnije stvari. Naravno, za Tursku su „puno važnije stvari“ ipak nešto posve drugo. Zbog toga je za očekivati nastavak turskog sudjelovanja u Astanskom pregovaračkom procesu, skupa s Rusijom i Iranom. Međutim, turski manevarski prostor za snažnije promicanje svojih  interesa i u tom se formatu ubrzano smanjuje jer će se Ankara, prije ili kasnije morati jasno odrediti što od tih pregovora očekuje i može li ona pridonijeti konkretnom napretku oko već postignutih dogovora, prije svega onog o turskom preuzimanju odgovornosti za stabilizaciju stanja u regiji Idlib, kao 4. zone deeskalacije. Međutim, to de facto znači njezin obračun s tamošnjim inačicama „Al-Nusre“. One iste, s kojom glavne proturske organizacije u Idlibu usko surađuju u suprostavljanju ofanzivi sirijske vojske (koja ima zračnu potporu Rusije). Osim toga, te proturske organizacije turskoj vojsci sada pružaju veliku pomoć u njezinoj operaciji u Afrinu, koja se odvija previše sporo s obzirom na od turskog glavnog stožera zadanih 6 mjeseci za njezin završetak.

Zbog svega ovog iznova ću riskirati, kazavši, kako i dalje izražavam skepsu glede postizanja nekog konkretnog dogovora između Ankare i Washingtona, koji bi zadovoljio, u prvom redu turske interese (jer Amerikanci će i dalje raditi po svome), a što de facto znači nastavak mučnih odnosa na relaciji SAD-Turska. Osim toga, u Trumpovoj administraciji po ovim pitanjima već dugo glavnu riječ vodi ne State Department, već Pentagon. O tome svjedoči i prethodni (prije Tillersonovog) posjet Turskoj Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Herberta McMastera i njegovi razgovori s turskim državnim vrhom, koji nisu urodili nikakvim plodom. I dalje smatram kako će se Sjedinjene Države na sirijskom terenu oslanjati isključivo na kurdske snage, što, opet, nikako ne bi bilo moguće daljnjim američkim ignoriranjem njihovih političkih i vojnih interesa. Dakle, u američko-turskim odnosima sve više-manje ostaje po starom, a možda ide i u još lošijem smijeru.

 

Sutra, vjerojatno ne slučajno, nakon današnjeg Tillersonovog boravka u Jordanu, sastaju se ruski predsjednik Putin i jordanski kralj Abdullah II. Posrednička diplomacija u vrijeme novog hladnog rata očito čini svoje.

U današnjoj analizi posvetit ćemo se trima ključnim elementima koji su se ovih dana odvijali ili će se tek odvijati, a mogu imati ozbiljne  posljedice na stanje u Siriji i bliskoistočnoj regiji. Radi se, prvo, o povećanju američke diplomatske aktivnosti u regiji, usmjerene prije svega prema Turskoj; izraelskom intenziviranju vojnih aktivnosti u odnosu na Siriju s refleksijom na ruske i iranske interese; i, konačno, poziv iračke šijtske milicje SAD-u da čim prije povuče svoju vojsku iz Iraka jer će je, u protivnom, smatrati ciljem svojih napada.

Intenziviranje američke diplomacije i odnosi s Turskom

Već ionako dugotrajna, oštra protuamerička retorika turskog državnog vrha, koja je kulminirala prekjučerašnjom izjavom ministra vanjskih poslova Mevluta Cahvushoglua o mogućem trajnom prekidu odnosa između dviju država zbog američke politike prema Siriji i potpore Washingtona tamošnjim kurdskim oružanim postrojbama, ali i jučerašnjim, ne puno blažim izjavama predsjednika Edogana o američkom financiranju sirijskih Kurda, uvod je u turbulentni politički tjedan koji je u tijeku. U utorak je u Kuvajtu održan sastanak predstavnika 70-ak država članica koalicije za borbu protiv „Islamske države“, a iz riječi američkog državnog tajnika Rexa Tillersona s toga skupa, jasno se može iščitati postojanje ozbiljnih pukotina u promišljanju daljnjeg zajedničkog djelovanja koalicije u odnosu na početni zadani cilj – uništenje „IS“. Upravo je činjenica da su SAD, Rusija, i Irak na najvišim državnim razinama još krajem prošle godine proglasili, svatko svoju pobjedu nad tom terorističkom organizacijom, a njezine aktivnosti i teritorij na kojima još djeluje sveli na minimum, i predstavlja problem za pravdanje daljnjeg aktivnog vojnog djelovanja međunarodne koalicije. Američki stratezi već dulje vrijeme uviđaju kako im nestanak ISIL-a predstavlja veću štetu nego korist jer ono znači nužnost potpunog povlačenja američkih vojnih snaga iz Iraka, a u Siriji se njihove snage ionako, s gledišta međunarodnog prava nalaze protuzakonito tj. nemaju službeno odobrenje za boravak od međunarodno priznate vlade u Damasku. To je danas i jedan od glavnih razloga američkog nepriznavanja legitimiteta Assadove vlade, a ne njegova nedemokratičnost, tiranija ili nešto treće što se Assadu redovito nameće kao neoprostiv krimen. Povlačenje Amerikanaca, u uvjetima kada „Islamska država“ nije učinila ono što se od nje na samom početku očekivalo i zbog čega se prešutno toleriralo njezino barbarsko ponašanje (po onoj geopolitičkoj: „terorist, ali naš terorist“), a to je – rušenje Assada i iračke vlade, i uspostava radikalne sunitske države-kalifata, čime bi se za dugo vrijeme s tih prostora izbacio iranski, a potom i neočekivano obnovljeni ruski utjecaj, više nije moguće jer bi predstavljalo potpuni krah američke bliskoistočne strategije u čijem su sukreiranju, kao „kooperanti“, sudjelovali i mnogi bliskoistočni igrači, poput Saudijske Arabije, Katara, Izraela i u početku Turske, uz, naravno, i glavne američke europske saveznike. I baš zato Tillerson jučer u Kuvajtu iznova upozorava na opasnost od reinkarnacije „Islamske dražave“ i poziva partnere na nastavak zajedničkog boja, u kojem Amerikanci nikako ne žele biti sami.

Jedan od glavnih problema s kojim je po tom pitanju Washington suočen, njegov je potpuno poremećeni odnos s Turskom, koji, iako se on danas najviše ogleda u pogledu Sirije, ima i svoj dublji korijen koji seže u ljeto 2016.g. i pokušaj vojnog svrgavanja predsjednika Erdogana s vlasti (Erdogan jako dobro zna tko je iza tog pokušaja u konačnici stajao). Zato se s velikim nestrpljenjem u svjetskim političkim krugovima i javnosti očekuje skori dolazak Rexa Tillersona u Ankaru.

Ali nešto je ipak ostalo iza kulisa šire javnosti. U nedjelju je u Istanbul, na razgovor s predstavnikom predsjednika Erdogana Ibrahimom Kalinom, stigao pomoćnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster. Tijekom susreta „naglašena je važnost nastavka dugoročnog strateškog partnerstva između Turske i SAD-a“, a, također, „razmjenjeni su stavovi o stanju u regiji i o zajedničkim naporima za prevladavanje strateških izazova s kojima su se suočile Turska i SAD“. Kalin i McMaster su „detaljno proanalizirali teme koje negativno utječu na bilateralne odnose, kao i pitanja zajedničke borbe s terorizmom“. Ovaj susret trebao je poslužiti kao priprema Tillersonovog dolaska u Ankaru pa ćemo se zato iznova udaljiti od diplomatskog govora i okrenuti dobrom, starom, hrvatskom jeziku.

Jedini McMasterov zadatak  u Istanbulu bio je pokušaj artikuliranja američke pozicije u svezi s mogućim turskim proširenjem vojne operacije iz zone Afrina na grad Manbij, smješten zapadno od Eufrata, koji nadziru kurdske postrojbe uz pomoć neutvrđenog broja američkih specijalaca. (Manbij, inače većinski arapski grad, još u ljeto 2016.g. bivši predsjednik Obama Erdoganu obećavao isprazniti od kurdskih postrojbi, koje su se, nakon njegovog oslobađanja od ISIL-ovih snaga trebale povući na istočnu obalu Eufrata, a što se nikada nije dogodilo). Također, krajem prošle godine predsjednik Trump obećao je Erdoganu kako će SAD prestati s naoružavanjem sirijskih Kurda, što je kasnije opovrgnuo Pentagon, objavivši kako naoružavanje i oslanjanje na Kurde ide dalje. Amerikanci sada upozoravaju Tursku da se mora kretati u okviru obveza koje proizlaze iz njezinog članstva u NATO savezu, pa tako i na sirijskom teritoriju. Međutim, nedjeljni razgovor nije razriješio ono glavno – nastavak američke potpore sirijskim Kurdima, o čemu svjedoče i Cavushogluove i Erdoganove oštre izjave posljednja dva dana, kao jasan izraz što se može dogoditi ukoliko ne dođe do po Tursku prihvatljivog dogovora s SAD-om. Jer osnutak neke snažne kurdske teritorijalne jedinice pod američkim patronatom, kao alternativne regije Damasku i de facto podjele sirije na istočni i zapadni dio (što je sada i glavni američki cilj) Turskoj nikako ne odgovara. Takva snažna kurdska, nazovimo je uvjetno –  autonomija, bila bi magnet za turske Kurde i njihova baza za daljnje separatističke akcije na turskom teritoriju, ma koliko se Washington upirao Ankari objasniti kako on to može i hoće spriječiti. Tursko vodstvo dobro je upoznato s različitim američkim (ne)službenim strateškim planovima i kartografijskim prikazima koji nemaju puno veze s današnjim teritorijalnim izgledom turske države, pa je Ankara po tom pitanju neumoljiva –  za kurdsku „paradržavu“ na sjeveru Sirije nema budućnosti! Sada je samo stvar može li se Ankara oduprijeti američkim pritiscima, koji će zasigurno jačati, prije svega na gospodarskom planu ali i onom vojnom, po pitanju daljnje vojno-tehničke suradnje tj. prodaje suvremenog američkog naoružanja Turskoj i prijetnjom za ne pružanje savezničke pomoći u slučaju eventualne vojne ugroze. Međutim, sve su to veliki rizici i po SAD jer radikalizacija njegovih odnosa s Turskom prijeti njezinom još snažnijem zbližavanju s glavnim američkim globalnim suparnikom (barem po vojnom pitanju) – Rusijom, ali i Iranom.  I Erdogan to također dobro zna, kao što zna i da mu preveliko približavanje Rusiji onemogućuje jači utjecaj u Siriji, a ruska koncentracija vojne snage i njezin nadzor Istočnog Sredozemlja Turskoj također nije po volji. Dakle, ulozi su golemi. I SAD i Turska mogu puno dobiti ali i puno izgubiti samo jednim pogrešnim korakom, jednom pogrešnom odlukom. Zato se ova velika „igra živaca“ itekako pozorno prati u svim globalnim središtima moći – od Zapada, preko Moskve, do Kine i Indije, kao novih velikih igrača koje snažno ulaze na nekad tvrda bliskoistočna vrata pod nadzorom SAD-a. Jer, kako kaže stara arapska poslovica: „magarac natovaren zlatom otvara i najčvršća vrata gradskih bedema“, a Kina i Indija nesumnjivo takvih „magaraca“ imaju dovoljno, dok Rusija to čini jednostavnom demonstracijom vojne moći i vještom diplomatskom igrom kojom ukazuje na nepouzdanost partnerstva sa SAD-om, koje su iskusili već brojni bliskoistočni lideri, neki samo svrgnuti, a neki dekapitizirani ili obješeni. A sutra, vjerojatno ne slučajno, nakon današnjeg Tillersonovog boravka u Jordanu, sastaju se ruski predsjednik Putin i jordanski kralj Abdullah II. Posrednička diplomacija u vrijeme novog hladnog rata očito čini svoje.

Izraelsko-sirijski rat i ruska pozicija

Nakon subotnje „zaigranosti“ iranskim dronovima, izraelskim raketiranjima dubine sirijskog teritorija i sirijskim obaranjem izraelskog zrakoplova F-16, poglavito se pozorno osluškuje „bilo“ Tel Aviva (ako hoćete, Jeruzalema)  i Moskve. U izraelskoj javnosti postoji nesuglasje oko budućih poteza tamošnje vlade: od onih koji smatraju kako vojska treba nastaviti još jače napade na Siriju jer Izraelu prijeti ozbiljna ugroza od tamošnjeg iranskog utjecaja, do onih koji misle kako treba biti oprezan i ne povećavati napetosti i incidente kako se ne bi zamjerilo Moskvi, kao jedinom mogućem medijatoru između Tel Aviva i Teherana. Tako je bivši izraelski veleposlanik u SAD-u Michael B. Oren, u razgovoru s američkim novinarima izjavio: „Američki dio balansiranja sastoji se u potpori nama“, želeći time reći kako stvarnu ulogu u traženju ravnoteže i zaustavljenju sukoba može poduzeti jedino Moskva. Sličnu izjavu dao je još 2015.g. i bivši izraelski ministar obrane Yalon, kazavši, kako je Rusija po pitanju Sirije puno utjecajnija nego SAD. Danas većina izraelskih analitičara i medija smatra kako Rusija treba konačno zauzeti jasan stav po pitanju izraelsko-iranskog suparništva u Siriji koje prijeti širenju na čitavu regiju. Međutim, mišljenja o tome, na koji će se korak Moskva odlučiti posve se razilaze. Stručnjak za Bliski istok sveučilišta u Haifi prof. Gabriel Ben-Dor, smatra kako Moskva neće postupiti kao bespogovorni zaštitnik Teherana u punom obujmu, jer u Rusiji raste strah od iranskih poteza u Siriji, a Moskva istodnobno ima šansu za sinkroniziranje interesa s Jeruzalemom. O tome svjedoči, navodi Ben-Dor, i izostanak neposredne i oštre kritike predsjednika Putina u subotnjem telefonskom razgovoru s premijerom Netanjahuom. S druge strane, izraelski medij Haaretz, smatra kako ruski odgovor može biti potpuno suprotan i da Moskva može biti primorana na zauzimanje potpune proiranske pozicije.

Usuđujemo se prognozirati kako je pozicija Moskve po ovom pitanju sada ipak bliža stavovima Izraela iz nekoliko razloga: prvo, Netanjahu je Putinu obećao kako Izrael neće izvršiti nikakav „preventivni napad“ na Siriju, a zauzvrat će Rusija i dalje nastaviti sprječavati eskalaciju možebitnih vojnih napada na izraelski teritorij sa strane Sirije od sirijske vojske i proiranskih snaga (kojih, to treba naglasiti, niti do sada nije bilo, ukoliko izuzmemo ekstremističke islamističke skupine u pograničnom dijelu Sirije, poput donedavno ISIL-a). Jer niti Iranu nije u interesu ulazak u rat s Izraelom u vrijeme dok se iščekuje riješenje budućeg statusa sporazuma o njegovom nuklearnom programu, kojeg Trumpova administracija želi ili sadržajno promijeniti, ili se iz njega povući, a što zahtjeva i od svojih europskih saveznika. I drugo, Rusiji slijedeći mjesec predstoje  predsjednički izbori i bilo kakva dodatna eskalacija sigurnosnog stanja u Siriji i intenziviranje ruskih vojnih aktivnosti Putinu ne bi išle u korist, neovisno o njegovoj očekivanoj sigurnoj i uvjerljivoj pobjedi. Izrael, sa svoje strane, ne želi postati žrtva provokacija Irana ali nipošto nije spreman ići u otvoreni rat u Siriji pokretanjem preventivnog napada. Naravno, ima i onih koji smatraju kako je Iran u ovakvom rasporedu snaga u najboljoj poziciji. Oni tvrde, kako, za razliku od Izraela koji mora djelovati samostalno, Iran protiv Izraela može ratovati posrednim putom – preko libanonskog Hezbollaha i, osim Sirije, može zapaliti čitav Levant. Osobno nisam pobornik takvih stavova, koji se, eventualno, mogu pokrenuti samo kao nekakav očajnički i visokorizičan čin iranske osvete zbog potpunog poraza njegovih nacionalnih interesa, ali Iran još niti izdaleka nije u takvoj situaciji. A evo i zašto:

Prijetnje iračkih šijta američkim vojnicima

Mjesto gdje Iran i Rusija iznova mogu Amerikancima zagorčati život jest Irak. Prekjučerašnji zahtjev čelnika jedne šijtske milicije, koja djeluje u sastavu iračke moćne šijtske vojne i političke organizacije „Hash al-Shaabi“ Qaisa Hazalija, da SAD mora čim prije povući svoje vojnike iz Iraka jer će ih, u protivnom, oni početi napadati, sigurno nije izrečen samoinicijativno. To je kazano javno, na konferenciji za medije, dan uoči dolaska Rexa Tillersona u obližnji Kuvajt, a obrazloženo je upravo Tillersonu suprotnim stavom – rat s „Islamskom državom“ u Iraku (i Siriji) je završio i „daljnji ostanak američkih vojnika u Iraku je nepotreban“! Ova prijetnja ima čisti propagandni karakter. U uvjetima novog radikalnog smjera američke politike prema Iranu, „suprostavljajnju iranskom utjecaju svugdje gdje se to može“, pripremama novih sankcija kroz jednostrano američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Teheranom, prošlotjednog američkog raketiranja šijtskih postrojbi na istoku Sirije, izraelskog intenziviranja napada na iranske objekte u Siriji, kao i predstojećeg dolaska saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana u Washington gdje će tražiti snažniju američku pomoć u borbi  protiv proiranskih huta u Jemenu, Iran ovim šalje jasnu poruku da je u stanju zagorčati život američkim vojnicima u čitavoj regiji. Ovoj prijetnji danas se priključila još jedna snažna iračka šijtska organizacija koja ratuje u Siriji na strani Assada – „Haraqat Hezbollah al-Nuyana“, čiji je čelnik Akram al-Qaabi jučer boravio u Bejrutu, gdje je u razgovoru s glavnim tajnikom „Hezbollaha“ šeikom Hassanom Nasrallahom, izrazio „bespogovornu potporu“ toj libanonskoj šijtskoj organizaciji u slučaju izraelskog napada i najavio stvaranje jedinstvene fronte od Iraka do Libanona (info: Al-Arabiya).

Sve to ne znači kako će već sutra šijtske milicije početi snažne napade na američke vojnike jer za to u ovom trenutku nemaju potporu ni Moskve, ni Bagdada i, što je najvažnije Teherana. Ta tri središta za takav scenarij još nisu spremna. Međutim, Moskva i Teheran ovim daju do znanja kako se ne namjeravaju miriti s postojanom  američkom vojnom nazočnošću, poglavito ne na istoku Sirije, i njihovom pokušaju uspostave nekakvog od Damaska odvojenog administrativnog teritorija uz granicu s Turskom i Irakom (upravo je to prije dva dana naglasio i Washington Post, navodeći, kako Rusija želi istjerati Amerikance iz Sirije, što može dovesti do katastrofe). U ovom trenutku sigurno se neće napadati američki vojnici u Iraku (tome se protivi i službeni Bagdad) jer bi to de facto značilo objavu rata, ali se itekako može krenuti u kompliciranje stanja oko logističke opskrbe proameričkih snaga u Siriji. Irački šijti nadziru dio granice Iraka sa sjeverom Sirije (posljedica potpuno pogrešnog tajminga referenduma u Iračkom Kurdistanu i naknadnog postavljanja u Erbil dostatnih proiranskih poluga utjecaja u novu političku nomenklaturu te autonomne regije), kroz koju se dostavlja pomoć sirijskim kurdskim snagama. Ali takav scenarij još neće biti pokrenut jer i Moskvi i Teheranu itekako odgovara američko slanje pomoći Kurdima, što znači i nastavak napetosti između Washingtona i Ankare. Ali ozbiljni šijtski napadi na spomenute komunikacije mogu početi u slučaju eventualnog američko-turskog dogovora temeljenog na prekidu američke potpore Kurdima i njihovom okretanju stvaranju sunitske vojske od arapskih plemena u regiji Deir ez-Zour i njihovo stavljanje pod nadzor granice s Irakom. Upravo bi to bila prijelomna točka iza koje bi Iran dao „zeleno svjetlo“ za spomenute šijtske akcije. A u tome bi njegovi interesi biti potpuno sukladni ruskim, o čemu svjedoče i riječi ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova od prije nekoliko dana, kada je oštro osudio spomenute američke namjere na istoku Sirije.

Dakle, konfuzija se nastavlja, a ishod je potpuno neizvjesan.

Zoran Meter: PRIJETI LI ESKALACIJA STANJA U SIRIJI I AKTIVNI ULAZAK IZRAELA U SUKOB

Iako su izraelske rakete „Delilah“ osnažene visokotočnim, inteligentnim sustavom navođenja, zapanjuje činjenica kako su sve bile uništene sirijskim proturaketnim sustavima, što je neprijatno iznenadilo izraelske vojne stručnjake i predstavnike tamošnjeg vojno-industrijskog kompleksa, koji su bili uvjereni kako rakete „Delilah“ mogu izbjeći tamošnju PRO zaštitu, temeljenu na starim sustavima sovjetske ili ruske proizvodnje.

Kod većeg dijela i ono malo hrvatskih analitičara koji se danas usude dublje ulaziti u problematiku Bliskog istoka,  poglavito sirijskog „gordijskog čvora“, nerjetko nedostaje znanja, a možemo reći i hrabrosti za dublje pronicanje u složenu zbilju tamošnjih političkih i vojnih procesa. Oni se glavninom zadovoljavaju zadržavanjem u okvirima više-manje općepoznatih činjenica, poput onih o isprepletenosti velikog broja regionalnih i globalnih silnica u toj složenoj igri, opasnosti od eskalacije sukoba i td. Takav, slobodno ću ga nazvati površan pristup ovoj problematici, koji može biti svojstven komentatorima a nikako analitičarima, iza sebe ostavlja više pitanja i dvojbi nego što daje odgovora o tome, na koji će se način stanje dalje razvijati i što se može očekivati u sigurnosnom, političkom, gospodarskom i svakom drugom smislu. Osim širu javnost – sve više željnu kvalitetnih informacija – takav pristup ne može zadovoljiti niti političke i poslovne krugove, kojima je nužan jasan i pouzdan uvid u stanje na terenu i prosudba njegovog daljnjeg razvoja, zbog čega, uostalom, anlitičke službe i institucije primarno postoje i čemu služe. Ali to je još samo jedan od specifičnih hrvatskih fenomena, koji ipak nije tema današnje analize iako to sigurno zaslužuje.

Ali vratimo se sada ozbiljnijim stvarima. Jučerašnju top vijest domaćih i svjetskih medija – obaranje izraelskog vojnog zrakoplova F-16 u sirijskom zračnom prostoru i izraelske zračne napade u dubini sirijskog teritorija, proanalizirat ćemo kroz dva aspekta: vojni i politički.

Vojni aspekt:

U noći 7. veljače, dakle, tri dana prije spomenutog jučerašnjeg incidenta, četiri izraelska lovca F-16I „Sufa“ izvršila su napad krstarećim raketama „Delilah“ na informacijsko-istražni centar Qaraiya u Damasku, kojeg, prema izraelskim obavještajnim saznanjima, sirijski i iranski stručnjaci koriste za istraživanje i konstrukcijsku razradu novih inteligentnih oružja, višecjevnih raketnih sustava i operativno-taktičkih raketa namjenjenih za napad na izraelski teritorij. To je ključni objekt u vojno-tehničkoj suradnji između Damaska i Teherana, a bitno je naglasiti kako ovo nije prvi takav napad izraelskih zrakoplova na njega. Iako su rakete „Delilah“ osnažene visokotočnim, inteligentnim sustavom navođenja (GPS, infracrveni sustavi za noćno djelovanje i televizijska oprema visoke rezolucije), zapanjuje činjenica kako su sve te rakete bile uništene proturaketnim sustavima namjenjenim za zaštitu spomenutog istraživačkog centra, što je neprijatno iznenadilo izraelske vojne stručnjake i predstavnike tamošnjeg vojno-industrijskog kompleksa, koji su bili uvjereni kako rakete „Delilah“ mogu izbjeći sirijsku PRO, temeljenu na starijim sustavima sovjetske ili ruske proizvodnje, ili samo minimalno moderniziranim, prije svih sustavima S-200 i „Buk“. To je tim više čudo, budući da krstareće rakete „Delilah“ imaju radijus od 200 kilometara, što zrakoplovima omogućuje djelovanje izvan zone radarskih sustava sirijske PZO.

Prema informacijama kineskih vojnih i obavještajnih stručnjaka, koji pozorno motre sve aktivnosti izraelskih zračnih snaga ne samo na sirijskom teatru vojnih zbivanja, 9. veljače izraelski su zrakoplovi izvršili novi napad na iranske objekte na sirijskom teritoriju, uz jednako slab učinak zbog djelovanja sirijske PRO. Naime, trenutačno se na sirijskom tlu nalazi oko 9 tisuća iranskih vojnika i dragovoljaca, a ukoliko im se pribroje i Damasku savezničke postrojbe iz Libanona, Iraka i Afganistana, njihov ukupan broj penje se na oko 70 tisuća boraca (bez pribrijavanja sirijske vojske). Takav broj proiranskih boraca Izrael čini zabrinutim, a po njihovim procjenama, na sirijskom terenu sada postoji 12 iranskih vojnih objekata za kopnene postrojbe, kao i za izviđačke bespilotne letjelice, o kojima izraelska vojna obavještajna služba posjeduje foto snimke.

I sada dolazimo do jučerašnjeg događaja. Kao odgovor na spomenute izraelske zračne napade, 10. veljače iranski vojnici sa sirijskog tla, oko 4:30 sati u jutro, šalju svoju izviđačku bespilotnu letjelicu prema Golanskoj visoravni, tj. sirijsko-izraelskoj granici. Letjelica je uočena izraelskim radarskim sustavom, što je Izraelcima omogućilo utvrditi njezin smjer leta i izvršiti analizu signala i pravodobno označiti zračnu uzbunu. Kad se dron približio izraelskom teritoriju, podignut je jurišni helikopter AH-64D, koji ga je i uništio.

Kao odgovor na taj čin, izraelska vojska opet je poslala četiri zrakoplova F-16I „Sufa“ i dva lovca-bombardera F-15I Raam, koji su napali tri raketna sustava sirijske PRO i četiri iranska vojna objekta, pri čemu je po tim zrakoplovima opet djelovala sirijska PZO, koristeći ruske sustave S-125 „Neva“, i S-200V „Vega“ i „BukM2“. Pri tom su izraelski zrakoplovi za let koristili istu rutu kao i tri mjeseca ranije, što je vjerojatno i pomoglo sirijskoj PZO da ih na vrijeme uoči.

Kao rezultat djelovanja sirijske PZO srušen je jedan F-16I „Sufa“, čiji su se pilot i kopilot uspjeli spasiti katapultiranjem nad izraelskim teritorijem. Radi se o drugom izraelskom gubitku zrakoplova toga tipa u zadnjih šest godina, a u međuvremenu su samo u Siriji izvršili više od 100 napada. Osim obaranja F-16I „Sufa“, čini se kako je sirijska PZO jučer oštetila i jedan izraelski F-15I Raam, koji se, ipak, s jednim aktivnim motorom uspio vratiti u matičnu zračnu bazu. Izraelske vojne stručnjake zabrinjava činjenica o gubitku skupog zrakoplova ali još i više da je on uništen zastarjelim PZO sustavima koji još uvjek predstavljaju glavninu sirijske zračne obrane, kao i činjenicom da se sirijska vojska, sada već posve otvoreno, odlučila na njihovo korištenje protiv izraelskih zrakoplova, što je Damask do sada većinom izbjegavao, ne želeći eskalaciju sukoba s Izraelom u vrijeme dok se na svom tlu bori protiv islamističkih i džihadističkih snaga.

Politički aspekt:

Ove izraelske vojne poteze treba promatrati u kontesktu novih i brzih političkih promjena na bliskoistočnom prostoru, koji se mogu sagledati kroz novi američki protuiranski smjer vanjske politike, snažnu rusku penetraciju u regiji ali i skrivene geoekonomske interese, o kojima najbolje svjedoči i najnovija eskalacija sigurnsonog stanja na izraelsko-libanonskoj granici i oštra politička retorika između vlade u Bejrutu i izraelske vlade (o čemu ćemo vrlo brzo detaljnije izvjestiti), u čijoj se pozadini, zapravo, kriju pretenzije na plinska bogatstva pripadajućeg dijela Sredozemnog mora. Međutim, što se tiče današnje Sirije, svima je potpuno jasno, neovisno o snažnijoj američkoj vojnoj aktivnosti u toj zemlji (poput prošlotjednog bombardiranja provladinih (najvjerojatnije šijtskih) snaga na istoku Sirije od strane koalicijskih (američkih) zrakoplova, ili vojnog ulaska Turske u većinski kurdsku enklavu Afrin, da je Rusija ona zemlja koju se u konačnici pita do koje se granice može ići u suprostavljanju vladinim ili proiranskim snagama u toj zemlji.

A da je to tako, svjedoči i jučerašnji telefonski razgovor između ruskog predsjednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua nedugo nakon izraelskih raketnih napada po sirijskom tlu. Ukoliko odstranimo uobičajene fraze iz ureda ruskog predsjednika (nakon tog razgovora), o nužnosti smanjenja napetosti i suzdržavanja obiju strana od opasnih poteza „koji bi mogli dovesti do nove opasnosti po čitavu regiju“, kao i Netanjahuove izjave o nastavku „koordinacije između naših vojski“, pozornost treba obratiti na dvije stvari:

Prvo, premijer Netanjahu  je u razgovoru s ruskim čelnikom kazao kako „Izrael ima pravo i obvezu štititi se od napada sa sirijskog teritorija“. Dakle, „zaštititi“ se, a ne „napadati“, ključne su riječi premijera, koji je prije dva tjedna, u vrijeme svog boravka u Moskvi, upozoren na moguće neprijatnosti ukoliko se nastavi praksa  izraelskih samoinicijativnih napada na sirijski teritorij. Jer izraelsku stranu zabrinjava i činjenica kako sirijska vlada teži dobivanju ruskih suvremenih PRO sustava S-400 (što ona od Moskve traži već odavno ali Rusija je po tom pitanju uvažavala izraelski stav). Te sustave Siriji može isporučiti Iran (prije S-300 ili modernizirani „Buk“ ili „Pancir“). Premijer Netanjahu je u jučerašnjem razgovoru s predsjednikom Putinom „zaboravio“ kazati o izraelskim samoinicijativnim raketnim i zračnim napadima na sirijske objekte i preko libanonskog zračnog prostora.

Sada je potpuno vidljivo kako takva praksa počinje razdraživati Moskvu, a da o Teheranu i Damasku i ne govorimo. O tome najbolje svjedoči jučerašnja izjava ruskog Ministarstva vanjskih poslova, kako Moskva smatra „apsolutno nedopustivim stvaranje ugroza za život i sigurnost ruskih vojnika koji se nalaze u Siriji na zakonitoj osnovi tj. pozivu službene sirijske vlade za borbu protiv terorizma“ (prisjetimo se naše analize od 18. siječnja o navodnim ruskim gubitcima usljed izraelskih zračnih napada, čiji se podatci dostavljaju ruskom čelniku Putinu).

Rusko MVP je posebno zabrinuto, kako su naveli, da izraelski napadi mogu dovesti do jačanja sukoba u sirijskim zonama deeskalacije, pri čemu je rečeno kako sirijska vojska ispunjava sve obveze oko osiguranja mira na jugo-zapadu zemlje (tj. u pograničnoj zoni s Izraelom, op. ZM.). Ukoliko ovaj diplomatski jezik prevedemo na hrvatski, jasno se uviđa kako Moskva upozorava Izrael da je on u svojoj protuiranskoj borbi prekršio prethodne sporazume o granicama svojih preventivnih napada. Štoviše, Moskva smatra kako izraelsko bombardiranje zone glavnog grada Damaska predstavlja nastojanje Tel Aviva za obuzdavanjem sirijske vojne operacije protiv islamista u enklavi Istočna Guta, a tako ocjenjuje i sve izraelske napade u dubini sirijskog teritorija, koji nemaju nikakvu stvarnu povezanost s neposrednom zaštitom izraelskog pograničnog prostora (s  kojom se Rusija na početku svoje vojne kampanje u Siriji, u listopadu 2015.g., s Izraelom i usuglasila).

Ukoliko Izrael neće čuti ove jasne ruske signale, Moskva sasvim sigurno u buduće neće sprječavati sirijsku vojsku i proiranske snage za korištenje njihovih PZO snaga u punom obujmu, ali, što je još važnije, niti jamčiti da izraelski teritorij neće biti napadan sa sirijskog teritorija od strane sirijske vojske ili proiranskih snaga. Tako je danas i tajnik iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Shamkhani, izjavio, kako je završilo „doba napada bez kazne“ na sirijski teritorij. Ne treba zaboraviti kako je Rusija u vrlo kratko vrijeme trajanja njezine sirijske kampanje uspjela modernizirati sirijske sustave S-300 koji sada mogu predstavljati stvarnu opasnost po izraelske zračne snage, puno više od spomenutih starijih sustava S-200 ili „Buk“. Naravno, sve bi to moglo dovesti do potpune eskalacije sukoba , u koji Izrael, to treba odmah jasno reći, uistinu ne želi biti uvučen i riskirati svoje daljnje zaoštravanje odnosa s arapskim svijetom i Turskom, ionako pogoršanim nakon Trumpovog  priznanja Jeruzalema. A političkim maskiranjem svojih vojnih akcija u Siriji naglašavanjem iranske prijetnje, Izrael teško može uvjeriti Rusiju i međunarodnu zajednicu u opravdanost takvih rizičnih postupaka. Jer Teheran je, ne samo od nedavno, već i od prvog mandata umjerenog predsjednika Hassana Rouhanija, odbacio prijašnju ratobornu retoriku predsjednika Ahmadinedžada o „uništenju izraelske države“ i sveo je na „zaštitu iranskih nacionalnih interesa i regije od terorističkih aktivnosti i miješanja drugih država (među njima i Izraela) u unutarnje stvari ostalih zemalja“. Osim toga, Teheran je sada zaokupljen uvjeravanjem europskih država o tome, kako nikom dobronamjernom ne prijeti opasnost od razvoja njegovog balističkog raketnog programa koji ima obrambenu svrhu, a što je po Iran posebno bitno zbog snažnog pritiska Washingtona da europske supotpisnice Sporazuma o iranskom nuklearnom programu uvedu od SAD-a tražene izmjene u njegov sadržaj ili se čak iz njega povuku i Teheranu uvedu sankcije. Dakle, Iranu nikakvi raketni udari po izraelskom teritoriju sada nisu potrebni. Osim toga, da Iran želi da „Hezbollah“ napadne Izrael on bi mu vrlo lako dostavio potrebne komponente za sastavljanje potencijalno opasnih raketa, bez opasnosti da dostavu spriječe izraelske snage sigurnosti. Dovoljno je znati kako zračnu luku u Bejrutu u potpunosti nadziru tamošnji šijti.

Zbog svega ovog se čini kako je jučerašnja izjava premijera Netanjahua da će Izrael i Rusija i dalje nastaviti svoju vojnu suradnju po pitanju Sirije, jasan znak njegovog iščitavanja ruskih poruka.

Jer teško je vjerovati kako bi Izrael sada mogao pokrenuti neku veliku vojnu operaciju u Siriji, nadajući se kako će ga u tome vojno podržati Sjedinjene Države, iako su danas Bijela kuća, Pentagon i State Department pružile punu potporu jučerašnjoj akciji Tel Aviva i podržale njegovo pravo na obranu od napada sirijskih i iranskih snaga, pri tom odbacivši bilo kakve optužbe o američkoj umješanosti u taj incident. Tel Aviv (ili, ako hoćete, Jeruzalem) jako dobro zna kako SAD ni za koga nikada neće ratovati (pa tako ni za Izrael), a pružanje američke potpore u oružju i nekakvoj drugoj logistici, kao i na mađunarodnom političkom polju, Izraelu sigurno nije dovoljno za upuštanje u rizične ratne operacije na trusnom arapskom tlu, u blizini takvih suparnika kao što su Iran, pa i Turska, a da o ruskoj vojnoj nazočnosti u Siriji i ne govorimo. Međutim, nekakvu izraelsku vojnu odmazdu za jučerašnje rušenje svog modernog zrakoplova F-16 na sirijskom tlu (taj čin više udara po njegov ugled nego što predstavlja neku štetu),  ne bi se moglo u potpunosti isključiti. Ali ukoliko do njega i dođe, on ionako neće imati nikakav učinak na daljnji tijek vojnih zbivanja na sirijskom terenu.

Zoran Meter: KINESKI ANALITIČARI: IZRAEL RISKIRA NAPADIMA U KOJIMA POGIBAJU RUSKI VOJNICI

Iza jačanja kurdskih snaga u Afrinu stoje Rusija, Iran i sirijska vlada i slobodno se može reći kako su Damask, Moskva i Teheran odlučili Ankari odaslati jasan signal kako se takvo njezino ponašanje u buduće neće tolerirati. O tome svjedoči i vijest da je sirijska vojska, ubrzo nakon obaranja ruskog zrakoplova, na granicu s kantonom Afrin prebacila nekoliko postrojbi protuzračne obrane, među kojima i učinkovoti ruski PZO sustav „Pancir“, što može u potpunost prizemljiti turske zrakoplove koji lete nad Afrinom.

U subotu, 3. veljače, tri dana nakon svesirijskog nacionalnog kongresa održanog u Sočiju, iznad zapadnog dijela sirijske regije Idlib srušen je ruski borbeni zrakoplov Su-25. Odgovornost za napad preuzela je džihadistička organizacija „Hayat Tahrir al-Sham“ – „reinkarnirana“ „Jabhat al-Nusra“ koja nije ništa drugo nego sirijski ogranak prosaudijske „Al-Qaide“. Zrakoplov, inače starijeg tipa, čija je proizvodnja počela još sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća u doba SSSR-a, oboren je prijenosnim protuzračnim raketnim sustavom, kako su priopćili predstavnici te terorističke organizacije.

„Hayat Tahrir al-Sham“, osnovan je krajem siječnja 2017.g., kada se „Jabhat Fath al-Sham“ (to ime je od srpnja 2016.g. preuzela „Jabhat al-Nusra“) objedinila s nizom manjih salafitsko-džihadističkih organizacija u regiji Idlib. U tu su se regiju bilo samostalno, bilo sporazumom s vladom u Damasku iz ostalih dijelova Sirije prebacio veliki broj njihovih boraca s članovima obitelji pa Idlib sada predstavlja pravi koncentrat i posljednje veliko uporište islamista na sirijskom teritoriju, koje je Damask, uz posredništvo Moskve, Ankare i Teherana, kroz Astanske pregovore namjeravao mirno inkorporirati u sastav zemlje kao 4. u nizu zonu deeskalacije. Spomenuto objedinjavanje imalo je za cilj zbaciti zlokobnu sjenu „Al-Qaide“ s njihovog imena (ali ne i ideologije) zbog međunarodnog imidža, i tada je to, zapravo, bio zajednički projekt Saudijske Arabije i Turske u smislu stvaranja objedinjene sirijske oružane oporbe vladi u Damasku. Međutim, Rijad je na račun svog novca minorizirao proturske organizacije, prije svega onu najveću – „Ahrar ash-Sam“, što je i dovelo do njezinog raskola i prelaska većeg dijela njezinih boraca na stranu prosaudijske (radi lakšeg razumijevanja nazvat ću je) „Al-Nusre“. To je i dovelo do propasti te ideje i oštrog pogoršanja tursko-saudijskih odnosa, čemu je pridonijelo i opasno zaoštravanje saudijsko-katarskih odnosa u kojem je Ankara odmah stala na stranu Dohe, kao svog najvećeg regionalnog saveznika.

Međutim, ubrzo je postalo jasno kako odgovornost za obaranje ruskog zrakoplova nije na prosaudijskom „Hayat Tahrir al-Shamu“, već da je „zasluge“ preuzela organizacija – „Jeish an-Nasr“, osnovana 2015.g., broji oko 5 tisuća boraca koji djeluju u regijama Idlib, Hama i Latakija i povezana je s „umjerenom“, proturskom „Sirijskom slobodnom vojskom“ (sada aktivno djeluje u Afrinu na strani turske vojske protiv kurdskih snaga) koja je svojedobno, po nalogu turske obavještajne službe MIT, djelovala s disidentima iz „Ahrar al-Shama“. Treba naglasiti kako je u sastav „Slobodne sirijske vojske“ ušao niz manjih, također Ankari poslušnih organizacija, a također, da je ta proturska organizacija bila jedna od glavnih koje su odbile doći na spomenuti svesirijski kongres u Sočiju. Ona je stajala i iza novogodišnjih napada dronovima na ruske baze Hmeymim i Tartus u regiji Latakija.

Sve su to jasni turski signali Rusiji, kako se ona ne slaže s nastavkom sirijskih i ruskih napada na regiju Idlib koju Ankara smatra zonom svog interesa. A da upravo turska „sjena“ lebdi iznad navedenih akcija svjedoči i podatak, da se Moskva, odmah nakon obaranja zrakoplova Su-25 obratila  Ankari za pomoć u izvlačenju mrtvog tijela ruskog pilota.

Rusiji  i Iranu glavni je cilj neutralizacija prosaudijskih organizacija u regiji Idlib, čime bi Rijad praktički ostao bez ikakvog utjecaja na sirijskom terenu. Ankara se sada tome protivi, ne zato što iznenada žali zbog uzdrmanih Rijadovih interesa, već isključivo zato, što su proturske snage, kojima ona upravlja, na terenu usko sinkronizirane s prosaudijskim inačicama „Al-Nusre“ (koje su i dalje najjača oružana snaga u Idlibu) pa ih je u ruskim i sirijskim napadima nemoguće razaznati i razdijeliti.

Međutim, Rusija, ukoliko Turska iznova zauzme proturuski stav (što ona neće učiniti jer je Erdogan već ionako po pitanju Sirije i Kurda zavađen sa Sjedinjenim Državama), vrlo lako može otvoriti koridore za snažnije dopremanje vojne pomoći kurdskim snagama u Afrinu, pri čemu ne treba zaboraviti da Rusija suvereno nadzire čitav sjevero-zapadni i središnji sirijski zračni prostor do Eufrata. A čini se kako se to upravo i dogđa:

Jučer je najmanje 500 kurdskih boraca stiglo u kanton Afrin, kao pomoć tamošnjim borcima iz YPG (info: Shafak news). Još krajem siječnja u Afrin je stiglo oko 2 tisuće kurdskih boraca iz proameričkih „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) iz zone Manbija i Hasake. Ono što je prim tom najvažnije, jest, da su se sve te snage u Afrin jednostavno provozale autobusima i džipovima kroz teritorij na sjevero-zapadu Aleppa pod nadzorom sirijske vojske. Niz promatrača navodi, kako su se među tim snagama nalazili i borci „Radničke stranke Kurdistana“ pristigli iz iračkog grada Sinjara, na granici s Turskom, gdje dominantan utjecaj na njih ima Iran. Zato se, bez velike vjerojatnosti za grešku, slobodno može ustvrditi kako iza čitave operacije oko prebacivanja boraca RSK u Afrin stoji Teheran i da je neposrednu zapovijed za to dao osobno general Qasem Soleimani, zapovjednik specijalnih snaga „Quds“ iranskog Korpusa straže islamske revolucije, koji je i kurator opskrbe oružjem tamošnjih kurdskih postrojbi iz RSK i zajedničkih vojnih akcija.

Ovo se poklapa sa sve većim nezadovoljstvom Irana turskom operacijom „Maslinova grana“, o čemu je prekjučer govorilo iransko MVP, a jučer i sam predsjednik Hassan Rouhani, kazavši, kako Turska protupravno vrši intervenciju u Siriji jer za to nema dozvolu službene vlade u Damasku. Takav, naglo promijenjeni stav iranskog državnog vrha uvjetovan je inzistiranjem proturskih čelnika unutar sirijske oporbe na subotnjem kongresu u Sočiju, da u njegovom radu ne smiju sudjelovati iranski predstavnici, ali i protivljenjem Turske ofanzivi sirijske vojske, koja se uz pomoć ruskog zrakoplovstva odvija u regiji Idlib, što je kulminiralo spomenutim obaranjem ruskog zrakoplova od strane proturskih organizacija.

Drugim riječima, slobodno se može reći kako iza jačanja kurdskih snaga u Afrinu stoje Rusija, Iran i sirijska vlada tj. da su Damask, Moskva i Teheran odlučili Ankari odaslati jasan signal kako se njezino takvo ponašanje više neće tolerirati. O tome, možda još i više, svjedoči informacija kako je sirijska vojska, ubrzo nakon obaranja ruskog zrakoplova, na granicu s kantonom Afrin prebacila nekoliko postrojbi protuzračne obrane, među kojima i učinkovoti ruski PZO sustav „Pancir“, što može u potpunost prizemljiti turske zrakoplove koji lete nad Afrinom, ionako sve rijeđe aktivne zbog nedostatka izraelskih raketa kojima oni isključivo djeluju, a koje Izrael Turskoj više ne isporučuje nakon pogoršanja odnosa dviju zemalja zadnjih dvije godine. To može znatno otežati i produljiti tursku operaciju jer u brdskim područjima presudnu potporu turskim snagama pružaju upravo zrakoplovi, budući da su u takvim uvjetima tenkovi teško upotrebljivi i vrlo ranjivi. Sličan problem turska vojska sada ima i s isporukom već ranije ugovorenih njemačkih tenkova „Leopard“ (manje bitno za ovu analizu).

Dakle, Moskva, Teheran i Damask odlučili su oštro odgovoriti Turskoj nakon rušenja Su-25 i pogibije ruskog pilota. Ruska vojna odmazda po islamistima u Idlibu sasvim sigurno nije zadovoljavajući odgovor za Moskvu. Ona traži i dobit će više. Pojačanja Kurdima u Afrinu, koja u kolonama kurdskih boraca, naoružanih protuzračnim i protutenkovskim raketnim sustavima, stižu preko slobodnog sirijskog teritorija pod nadzorom Damaska, jasno demonstrira razinu ljutnje Moskve  i Teherana koji su po pitanju turske operacije „Maslinova grana“ zauzeli neutralan stav. Sirijski Kurdi u enklavi Afrin, odmah nakon obaranja ruskog zrakoplova, Moskvi su izrazili sućut i ukazali „na svu nečovječnost turske vojne intervencije u Siriji“ i objavili kako će „u znak pogibije ruskog pilota u svim kurdskim kućama biti zapaljene svijeće“. Jasan promidžbeni potez koji Moskvi vjerojatno „dobro sjeda“ ali ona se ipak mora rukovoditi realnom politikom, a ne emocijama. A Tursku Rusija, usprkos svemu, sigurno ne želi odbaciti kao partnera po Siriji. Vrijedi i obratno. Najbolji test rusko-turskih odnosa i „borbe živaca“ definitivno će biti skori novi krug Astanskih pregovora, gdje Rusija, Turska i Iran sudjeluju u formatu jamaca potpisanih unutarsirijskih sporazuma. Je li Turska stvarno spremna na raniji sporazum triju strana o uništenju „Jabhat al-Nusre“ u regiji Idlib i je li u tom smislu spremna „ukrotiti“ tamošnje proturske organizacije povezane s „Al-Nusrom“ i preuzeti odgovornost za sigurnosno stanje u toj regiji, ili će to morati učiniti sirijska vojska uz rusku zračnu pomoć ostaje za vidjeti. Drugim riječima, vidjet će se, hoće li se završiti skriveni sukob Ankare s jedne i Teherana i Damaska s druge strane (a na njihovu stranu sada otvoreno staje Moskva), koji se sve do sada krio od očiju javnosti i u Moskvi i u Ankari još s početkom oslobodilačkih operacija sirijske vojske u Idlibu i Istočnoj Guti.

Kineski analitičari o stanju u Siriji

Kineski javni izvori koji se bave vojnom i obavještajnom tematikom na području Bliskog istoka, prije svega Sirije, pišu, kako su islamisti za rušenje ruskog Su-25 uporabili američke raketne sustave koji su im predani od strane CIA-e u turskoj pograničnoj regiji Hatay. Podsjećamo: Sjedinjene Države su odmah nakon tog događaja javno obznanile kako nisu isporučile nikakve pokretne protuzračne sustave bilo kojoj od sukobljenih strana, a najmanje bi to učinile islamističkim organizacijama. Nekontrolirano posjedovanje takvih sustava od islamističkih organizacija ugrozilo bi i američke i savezničke zrakoplove, kao i civilni zračni promet na čitavom Bliskom istoku.

Kineski analitičari smatraju kako će ruska vojska morati povisiti intenzitet zračnih napada na terorističke snage u regiji Idlib i u zoni grada Aleppa, koje procjenjuju na oko 20 tisuća. Pri tom će Rusiji biti nužno koristiti suvremene višenamjenske zrakoplove Su-34, koji su opremljeni radarima za suprostavljanje američkim proturaketnim sustavima, tvrde Kinezi.

Što se tiče kineskih procjena razvoja turske operacije „Maslinova grana“, oni primjećuju učinkovitu djelatnost kurdskih snaga u noćnim uvjetima zbog nedostatne opreme turskih zrakoplova za uočavanje protivničkih snaga u noćnim akcijama. Tada Kurdi obično vraćaju danju izgubljene položaje na dominantnim uzvisinama, što pojačava gubitke na turskoj strani. Kinezi također potvrđuju kako se kurdske snage oružjem opskrbljuju od strane američkih specijalnih postrojbi na sjeveru Sirije.

Kineski stručnjaci navode kako su Kurdi u posljednjih 7 godina izgradili čitav niz podzemnih tunela i podzemnih čvrstih uporišnih točaka na više razina, što im omogućuje jednostavniju provedbu obrambenih ali i napadačkih akcija.

Zaključak:

Kao što je Geopolitika.news pisala ubrzo nakon pokretanja turske vojne operacije u Afrinu, da će operacija „Maslinova grana“ kardinalno izmjeniti tijek zbivanja u Siriji, čini se kako se to upravo i događa. Pentagon ne odustaje od vojne pomoći Kurdima, usprkos ne tako davnom Trumpovom obećanju datom Erdoganu da će se s tim prestati, što izaziva dodatnu nervozu Ankare i smanjuje njezin manevarski prostor za prijetnje Washingtonu proširenjem svoje operacije i na Manbij, u koje više malo tko vjeruje. Turska vojska presporo napreduje i u samom Afrinu, a potpuno je neizvjesno kako će ta avantura u konačnici i završiti, poglavito ukoliko se raspadne partnerstvo Ankare s Moskvom i Teheranom po pitanju Sirije. Ova turska operacija, umjesto primirenja Amerikanaca i njihovog odustajanja od pomoći Kurdima, na što je Erdogan na početku računao budući da su Turska i SAD članice NATO saveza, upravo suprotno, dovela je do daljnjeg porasta napetosti između dviju zemalja. S druge strane, Moskvi i Damasku postaje sve jasnije kako će upravo one, a ne Turska, na kraju morati izvršiti konačni obračun s „Al-Nusrom“ u regiji Idlib. Ovdje treba dodati, kako s povlačenjem ruskih kopnenih snaga s određenih sirijskih teritorija, njihovo mjesto odmah nastoje zauzeti iranski vojnici i instruktori. Sve to dodatno zabrinjava Izrael, čiji je premijer Netanjahu u subotu boravio u Moskvi na razgovoru s ruskim predsjednikom Putinom.

Dakle, stanje postaje sve kaotičnije, međutim, čini se kako time najviše profitiraju sirijska vojska i kurdske postrojbe, što, paradoksalno, podjednako zadovoljava Moskvu i Iran s jedne, ali i Washington (koji se sada oslanja isključivo na Kurde) s druge strane. Gdje će se u svemu ovom naći Turska ostaje za vidjeti. Za sada joj prijeti, osim političkog sukoba s Washingtonom, i gubitak veza s Moskvom u što ipak ne vjerujemo iz niza razloga o kojima više nekom drugom prilkom.

Oko Afganistana se „plete“ nova mreža združenih vanjskih interesa izvan američkog kruga utjecaja – ona između Pakistana, Kine, Irana i Rusije. Slobodno je možemo nazvati protuameričkim savezom, iako ona, zapravo, nije ništa drugo nego produkt američkog radikalnog smjera vođenja globalne vanjske politike kroz diplomaciju oslonjenu na vojnu silu…

Afganistan za Geopolitika.news uvjek predstavlja jedno od središnjih mjesta njezinih analitičkih procjena, a sustavno praćenje tamošnjih sigurnosnih i političkih procesa i njihovih daljnjih tendencija važno je, između ostalog, i zato, jer na afganistanskom terenu u sklopu NATO-ove misije sudjeluje i kontingent hrvatskih oružanih snaga. Hrvatski politički i vojni stručnjaci, kao i hrvatska javnost, moraju imati pravi uvid stanja na terenu i sukladno tome znati donositi pravilne odluke, pa se u tom smislu nadamo da i mi dajemo svoj skromni doprinos.

Američki medij The Wall Street Journal je 29. siječnja objavio informaciju, prema kojoj su američki vojni gubitci u Afganistanu u posljednjih 12 mjeseci porasli za cca jednu trećinu, zbog jačanja intenziteta američkih vojnih operacija u toj zemlji. Podsjećamo, predsjednik Donald Trump je u kolovozu prošle godine najavio povećanje broja američkih vojnika s 11 na 14 tisuća. Spomenuti medij poziva se na izvješće Bijele kuće dostavljeno američkom Kongresu o stanju u Afganistanu tijekom godine dana – do studenog 2017.g. U njemu se navodi kako američki gubitci iznose 141 osobu: 14 vojnika ubijeno je u borbama, a 127 ih je bilo ranjeno, što pokazuje porast gubitaka za 35% u odnosu na isto razdoblje do studenog 2016. godine. Ono što je gore, jest konstatacija navedena u članku, da Washington povišenjem intenziteta svojih vojnih operacija nije uspio poboljšati stanje u sferi sigurnosti. Američka vojna operacija u Afganistanu traje od listopada 2001.g. i, prema procjenama Pentagona, do sada je koštala golemih 680 milijardi dolara. Tijekom te kampanje poginulo je 2350 američkih vojnika, a ranjeno njih više od 20 tisuća.

Realizaciji nove američke strategije po Afganistanu vratit ćemo se nešto kasnije, a sada ćemo se osvrnuti na stvarne događaje na terenu koji ukazuju na neuspjeh uspostave sigurnosti i stabilnosti u toj zemlji, o čemu najbolje svjedoče prošlotjedne serije krvavih terorističkih napada (njih tri) i to u najštićenijem dijelu zemlje – glavnom gradu Kabulu.

Medijski su, svakako, najviše odjeknula dva teroristička napada za koja su odgovornost preuzeli talibani: napad na hotel „Intercontinental“, kada je poginulo 30 osoba, većinom stranih vojnih predstavnika, i onaj, nekoliko dana kasnije, 27. siječnja, kada se vozač-samoubojica raznio vozilom prve pomoći u središnjem dijelu grada, u blizini afganistanske vlade, točnije njezinog Nacionalnog ureda za sigurnost(!) i zgrade indijskog veleposlanstva,  kada su poginule čak 103 osobe, a 263 ih je bilo ranjeno. Treći napad, za koji je odgovornost preuzela „Islamska država“, bio je znatno slabijeg učinka, ali ipak dovoljno zvučan jer je u njihovom napadu na vojnu akademiju poginulo 14  afganistanskih vojnika, a još ih je 15 ranjeno.

Geopolitika.news je u više navrata pisala o pogoršanim američko-pakistanskim odnosima po pitanju borbe protiv terorizma u Afganistanu i okretanju Washingtona i Kabula Indiji, kao partneru u razgovoru o budućnosti te zemlje, što je za Islamabad bila prava hereza s obzirom na  njegovo vječno suparništvo s New Delhijem, ali i realnu činjenicu, kako, za razliku od snažnog pakistanskog utjecaja na talibanski pokret (njegovu propakistansku struju), Indija nema gotovo nikakav stvarni utjecaj na terenu, već bi joj se zadaća trebala svoditi na isporuke oružja i pružanje obuke afganistanskim snagama sigurnosti. Zbog svega toga Pakistan ubrzano „klizi“ u „zagrljaj“ Kine (s kojom već dugi niz godina gradi strateške partnerske odnose, i u toj činjenici također treba tražiti razloge vrlo mogućeg američkog okretanja leđa Pakistanu, iako će Washington to nastojati odgađati koliko god bude moguće ne želeći tako lako tu bitnu zemlju prepustiti Kini)  koja je na njegovoj obali indijskog oceana nedavno počela izgradnju svoje prve pomorske baze u toj zemlji, na strateški važnom položaju u blizini Irana, a nedaleko od nje gradi i svoju prvu zračnu bazu u Pakistanu.

Na ove činjenice smo podsjetili jer smatramo kako teroristički napadi talibana, prije svih onaj izvršen pokraj afganistanskog središta za nacionalnu sigurnost i indijskog veleposlanstva, ima jasan potpis Islamabada, koji time daje do znanja (prije svega Washingtonu, jer Kabul tu ionako nije relevantan jer ni o čemu važnom ne odlučuje budući da tamošnja vlade bez potpore Amerikanaca ne bi preživjela niti mjesec dana) kako se bez njega stanje u Afganistanu ne može i ne smije rjješavati i da Pakistan mora biti uključen u pregovarački proces o toj zemlji. Ujedno je to i jasna poruka kako su u Islamabadu, u vrhu vlasti, pobijedile one struje koje su se zalagale za oštar odgovor SAD-u nakon što je početkom siječnja američki čelnik Donald Trump ultimativno najavio prestanak vojne pomoći Pakistanu i iznova, poput njegovog prethodnika Baraka Obame, tu zemlju optužio za „laži i obmanu“ i za koketiranje s terorističkim organizacijama islamističkog predznaka (vidjeti gore navedenu poveznicu).

Talibanski krvavi odgovor u Kabulu odjeknuo je diljem svijeta, a to je ono što su i željeli postići: osim što nadziru gotovo polovicu Afganistana (izuzev glavnih urbanih središta i ključnih prometnih komunikacija), spomenutim napadima Talibani su podsjetili na svoju, još uvjek dovoljno čvrstu infrastrukturu i u glavnom gradu zemlje, „pred nosom“ vladi i sjedištu NATO-ve i američke vojne misije. Štoviše, krvavi napad izvršen u pretprošlu subotu, dogodio se ni više-ni manje nego na dan dolaska zapovjednika američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), generala Josepha Votela (info: američki CBS). „General se nalazio u Kabulu i obavljao je planirane susrete“, izjavio je glasnogovornik CENTCOM-a pukovnik John Thomas i dodao, kako se radilo o „snažnoj eksploziji na koju su obratili pozornost svi naši ljudi u Kabulu“. General Votel u tom se trenutku nalazio u afganistanskom Ministarstvu obrane, svega 3 kilometra od mjesta eksplozije u blizini indijskog veleposlanstva. Tajming eksplozije jasno ukazuje kako su talibani jako dobro znali vrijeme dolaska zapovjednika američke vojske tj. da i dalje imaju snažna uporišta u sigurnosnom sustavu proameričke vlade u Kabulu. Time javno demonstriraju kako više ne moraju isključivo djelovati kao brdska gerila u ruralnim područjima zemlje, već da su u stanju izvoditi  snažne i dobro organizirane vojne i terorističke akcije i u urbanim središtima.  Jači signal talibani (čitaj: Islamabad) nisu mogli odaslati Washingtonu ali i New Delhiju, čiji se premijer Narandra Modi sprema za posjet Islamabadu gdje ga očekuje „molba“ pakistanske vlade da se ne priključuje novoj američkoj strategiji za Afganistan, prije svega onom njezinom dijelu koji se odnosi na vojnu suradnju s Kabulom.

Što se tiče napada „Islamske države“ na vojnu akademiju u Kabulu, vremenski usklađenom s onima od strane talibana (nedugo nakon talibanskog napada na hotel „Intercontinental“), neovisno o njegovom puno manjem opsegu on  također ima jasnu političku pozadinu i poruku, u prvom redu upućenu  Washingtonu i Kabulu. Jer „IS“ mora pokazati kako i oni postoje i u glavnom gradu i u državi i da se na njih mora računati. Zašto to kažemo?  Pa iz jednostavnog razloga: afganistanski ogranak „Islamske države“ većim je djelom samo „otpadnički“ dio talibanskog pokreta (puno manje se radi o džihadistima pristiglim s bojišnica Bliskog istoka – prije svega Sirije i Iraka) nastao likvidacijom njegovih karizmatičnih vođa, poput mulle Omara, i sponzoriran od strane Katara (možemo ga smatrati i prokatarskim krilom talibana). Upravo se Katar i Pakistan natječu za naklonost lokalnog stanovništva i čini se kako Islamabad svojim snažnim obavještajnim uporištima na tlu još uvjek uspjeva parirati katarskom novcu koji privlači talibanske borce u redove „IS“ (Trumpova najava prekida američke vojne pomoći Pakistanu cilja i na taj segment ukupnog problema). Na taj se način i „IS“ želi Amerikancima nametnuti kao nezaobilazni čimbenik budućeg političkog raspleta afganistanskog sukoba, ali jasno je kako se Washington i Kabul s obje terorističke organizacije namjeravaju obračunati vojnim putom i primorati ih na mir usvajanjem njihovih pravila. Međutim, iz svega rečenog vidljivo je kako će to biti vrlo teško.

Sada se vratimo novoj američkoj strategiji u toj  zemlji, objavljenoj u kolovozu prošle godine.

Spomenuti medij Wall Street Journal objavio je kako Washington planira prebaciti dodatnu vojnu tehniku u Afganistan, uključno i dronove i oko tisuću vojnih instruktora. Amerikanci će i dalje neposredne borbe s talibanima i „IS“ voditi isključivo svojim specijalnim postrojbama, a neće se upuštati u široke sukobe sa svojim klasičnim vojnim snagama, čime će željeti izbjeći veće žrtve. Povećanje kontingenta odnosit će se u glavnom na račun povećanja postrojbi u velikim gradovima i jačanja vojne obuke lokalnih snaga. U tome, kao i u isporuci vojne opreme afganistanskim snagama sigurnosti, Washington sada želi računati na Indiju – kao svog pouzdanog partnera za razliku od Pakistana, svog donedavnog glavnog partnera u srednjoazijskoj regiji.

Pentagon planira u proljeće provedbu nekoliko velikih operacija u zonama koje su pod nadzorom talibana i „Islamske države“ prema dosadašnjem obrascu: naprijed idu lokalne afganistanske postrojbe u pratnji američkih specijalaca, koje će podupirati zrakoplovstvo i topništvo. Na taj se način želi smanjiti bojevi potencijal talibana i ISIL-a i prinuditi ih na pregovore pod uvjetima Washingtona i Kabula, nešto slično iračkom algoritmu američke vojne intervencije.

Ukoliko želimo biti precizni, ne radi se o nikakvoj novoj strategiji već prije svega o taktikama koje se ponavljaju ritmički, u skladu s promjenama američke administracije i tako u nedogled, pri čemu je političko zalaganje za smanjenje odnosno povećanje američkog kontingenta u Afganistanu uvjek dobrodošla tema predizbornih kampanja obiju dominantnih američkih političkih stranaka.

Međutim, opisani posljednji teroristički napadi u srcu Kabula jasno ukazuju kako se oko Afganistana „plete“ nova mreža združenih vanjskih interesa izvan američkog kruga utjecaja – ona između Pakistana, Kine, Irana i Rusije. Slobodno je možemo nazvati protuameričkim savezom iako ona, zapravo, nije ništa drugo nego produkt američkog radikalnog smjera vođenja globalne vanjske politike kroz diplomaciju oslonjenu na vojnu silu, u čijoj je koncepciji naglasak na suprostavljanje ruskoj, kineskoj i iranskoj (sada i pakistanskoj  i po ovu temu nebitnoj i sjevernokorejskoj) globalnoj geopolitičkoj doktrini – utemeljenoj na suprostavljanju sveopćoj američkoj dominaciji i uspostavi multipolarnog svijeta. Stanje u Afganistanu u mnogome je drukčije u odnosu na ono od prije tri-četiri godine: Amerika i Indija su daleko (njihovo strateško partnerstvo puno je važnije u gospodarskom smislu za jugo-istok Azije i gdje se ono uspješno razvija, nego po pitanju Afganistana), a na afganistanskim granicama su Pakistanci, Kinezi i Iranci – svi u dovoljno velikoj ruskoj sjeni. Tu se još mora pridodati i kuvajtski i turski utjecaj, prije svega na afganistanske Uzbeke na sjeveru zemlje, koji sada ratuju na strani Turske u operaciji „Maslinova grana“ u sirijskom Afrinu.  Zbog svega ovog složenog stanja odnosa i dalje ćemo s pozornošću pratiti daljnji razvoj događaja u Afganistanu, pri čemu se već sada usuđujemo riskirati izraziti skepsu u odnosu na konačan uspjeh i ove nove američke strategije – usmjerene na završetak dugogodišnje afganistanske agonije prema isključivom američkom receptu.

Zoran Meter: TRUMPOV „DIPLOMATSKI SKANDAL“ PRODUBIO KRIZU – PAKISTAN KLIZI U ZAGRLJAJ KINE

 

Za razliku od Saudijske Arabije, čiji je plan očuvanje jedinstvenog Jemena, plan UAE sastoji se u pretvorbi Jemena u konfederaciju s praktičkim državnim ovlastima njegovog južnog dijela – bitnog za UAE zbog ovladavanja tamošnjim morskim lukama i daljnjem prodoru emiratskih interesa na Istok Afrike.

Geopolitika.news je još u veljači prošle godine pisala o prvim problemima unutar arapske koalicije, koja je u ožujku 2015. godine pokrenula vojnu kampanju u Jemenu (s ciljem povratka na vlast svrgnutog, zakonitog predsjednika Hadija), a kojoj se ni danas ne vidi kraja, usprkos početnim predviđanjima velikog broja arapskih i zapadnih vojnih analitičara o brzoj pobjedi prosaudijskih snaga nad šijtskim pokretom „Ansar Allah“ i njegovim borcima – hutima, koji nadziru veći dio sjevernog Jemena, uključno i glavni grad – Sanu. Tada smo, u kontekstu neplaniranog produžetka tog vojnog sukoba, pisli o sve češćem izlasku na vidjelo različitih geopolitičkih  ciljeva dviju najvažnijih sastavnica unutar arapske koalicije – Saudijske Arabije i UAE.

Ovaj je uvod bio potreban s obzirom na prekjučerašnju (28. siječnja) vijest, prema kojoj u Adenu traju snažne ulične borbe između vladine vojske i postrojbi južnih separatista, koji nisu povezani sa šijtskim pokretom „Ansar Allah“ (huti) na sjeveru zemlje. Borbe se vode u nekoliko gradskih kvartova, a navodno su separatisti zauzeli i pojedine vladine objekte. Do sada je poginulo najmanje 12 osoba, a još ih je 132 ranjeno.

Aden je „zamjenski“ ili privremeni glavni grad Jemena (predsjednik Hadi i vlada iz sigurnosnih su razloga još su uvjek u Rijadu, ali možda još i više zbog uzaludnog očekivanja da će arapska koalicija ipak uspjeti osloboditi stvarnu prijestolnicu Sanu) budući da je Sana od 2014. godine u rukama huta. Inače, u vrijeme prije ujedinjenja Jemena, Aden je bio prijestolnica Južnog Jemena, a odatle i postoje tamošnje separatističke težnje.

Sukobi između vladinih i separatističkih snaga izbili su nakon isteka roka ultimatuma koji su vladi uputili separatisti, koji zahtijevaju ostavku vlade i formiranje nove izvršne vlasti. Jemenski premijer u egzilu u Rijadu, Ahmed bin Dagher,  izjavio je kako se radi o pokušaju prevrata u Adenu i pozvao na prestanak sukoba i pokretanje dijaloga. Separatisti su još u svibnju prošle godine, s ciljem ponovnog osnutka Južnog Jemena, osnovali tzv. prijelazno vijeće Južnog Jemena (sastoji se od 26 osoba), čiji je vođa postao netom ranije smijenjeni guverner regije Aden Aydarus al-Zubeidi, kojeg je smijenio aktualni jemenski predsjednik Mansour Hadi koji se nalazi u izbjeglištvu u Rijadu.

Emiratski mediji pišu kako je formalni razlog za sukob u Adenu bila zabrana prosvjeda od strane vlade, zatvaranje istočnog i sjevernog prilaza gradu, kao i jačanje vojnih i policijskih ophodnja na gradskim ulicama. Kao odgovor, oružane postrojbe odane prijelaznom vijeću zauzele su nekoliko vladinih zgrada u središtu grada i blokirale rad zračne luke.

Osim premijera, poziv na prestanak sukoba uputio je i jemenski predsjednik Mansour Hadi, bezautoritetni čelnik, koji je nakon svrgavanja pobjegao u Rijad i koji, zapravo, još samo služi kao formalni razlog za opravdanje preduge jemenske vojne kampanje (ona ima potporu UN-a jer se ipak radi o legalnom predsjedniku države). Međutim, svojim dugim odsustvom iz države Hadi je u stvarnosti izgubio nadzor nad političkim i vojnim zbivanjima na terenu, što samo pridonosi još većem kaosu.

Što se u stvari događa iza ovih, naizgled iznenađujućih sukoba prosaudijske vlade i oporbenih snaga u kojima ne sudjeluju „dežurni krivci“ huti? Sve je u biti vrlo jednostavno. UAE konačno su odlučili u djelo provesti ono, u čemu se i sastoji njihov glavni geopolitički cilj jemense kampanje i njega javno prodemonstrirati svojim saveznicima u Saudijskoj Arabiji. O njemu nešto više kasnije. Sada spomenimo kako su Emirati sličnu demonstraciju pokazali i prošle godine, kada su proemiratske postrojbe južnojemenske milicije „Pojas sigurnosti“, uz potporu emiratskih zračnih snaga, napale vladine snage u Adenu pod zapovjedništvom Hadijevog sina koje su željele preuzeti nadzor nad adenskom zračnom lukom (Hadijeve snage su u tom sukobu bile poražene). Kroz tu zračnu luku stizalo je ukrajinsko oružje, formalno namjenjeno jemenskim snagama u sastavu arapske koalicije, a u stvarnosti su ga Emiraćani plasirali na istok Afrike, nerijetko i posredstvom tih istih huta s kojima koalicija ratuje. To je i bio stvarni povod tadašnjeg napada jemenskih snaga pod pokroviteljstvom Rijada.

Karta: Jemen

Isprepletenost interesa na jemenskom terenu je golema i tu se nikako ne radi isključivo o sukobu saudijskih i iranskih interesa. U ozbiljnim analitičkim krugovima nije nepoznanica da Abu Dhabi i Rijad nemaju identičan stav oko toga, treba li ili ne ostaviti na vlasti spomenutog jemenskog predsjednika Hadija i njegovu vladu. Naime, Hadijeva stranka „Al-Islah“ za UAE predstavlja samo filijalu „Muslimanske braće“ i, zapravo, „Al-Islah“ za Abu Dhabi predstavlja veću ugrozu nego jemenski huti pa čak i sam Iran. I to on niti ne skriva.

Zapravo, u spomenutom novom sukobu u drugom po veličini jemenskom gradu Adenu sve se ponavlja kao i prigodom opisanog prošlogodišnjeg sukoba. Samo što su ovaj put UAE poslali jasnu poruku Rijadu kako vrijeme za povratak Mansoura Hadija i njegove vlade u Aden ne samo da još nije došlo, već da, vjerojatno, nikada neće niti doći. Abu Dhabi je svim vanjskim igračima jasno pokazao kako, na terenu, nikakve alternative njegovom planu političke budućnosti Jemena nema, a najmanje u onom u kojem bi sudjelovao Hadi i njegova stranka „Al-Islah“. Taj se plan sastoji u pretvorbi Jemena u konfederaciju s praktičkim državnim ovlastima njegovog južnog dijela – bitnog za UAE zbog ovladavanja tamošnjim morskim lukama i prodoru emiratskih interesa na Istok Afrike. Na sjeveru Jemna vlast bi morala prijeći u ruke klana Alija Abdullaha Saleha (nedvno ubijeni bivši jemenski predsjednik koji je bio u savezu s hutima; štoviše, bio je i jedan od pokretača njihove pobune protiv predsjednika Hadija, i koji je na stranu huta odvukao i elitnu republikansku gardu jemenske vojske, a nedavno im okrenuo leđa, pokrenuvši unutarnju pobunu u Sani; nakon gušenja pobune huti su Saleha, kao izdajnika, likvidirali pri pokušaju bijega iz grada), konkretno, njegovog nećaka Tarika i sina Ahmeda. O tome je Geopolitika.news već opširno pisala.

Abu Dhabi ne vidi daljnji smisao vođenja rata protiv huta na teritoriju bivšeg sjevernog Jemena, a primarni mu je interes ovladavanje južno-jemenskim lukama, u sklopu svoje strategije širenja vojnih baza i gospodarskog utjecaja Emirata na obližnji prostor Istočne Afrike (koje Abu Dhabi uglavnom uspostavlja u suradnji s Egiptom, poglavito po pitanju Etiopije, Eritreje, Džibutija, Somalilanda i Libije: http://geopolitika.news/analize/bitka-za-branu-na-rijeci-nil-egipat-destabilizira-etiopiju/). Osim toga, UAE, pored političkog suparništva,  imaju i svoj specifični i pragmatični odnos s Iranom od kojeg obje zemlje imaju koristi: tako je posredstvom emiratskih banaka Iran obavljao većinu svojih vanjsko-trgovinskih financijskih transakcija u vrijeme sankcija, a Teheran se u tu svrhu koristi i uslugama emiratskih luka. U takvim među-relacijama bilo kakvo dramatičnije zaoštravanje odnosa ni jednoj strani niti nije u interesu.

S druge strane, Saudijska Arabija teži očuvanju jedinstvenog, centraliziranog Jemena (to je za Rijad važno i s pozicije očuvanja prijašnjih sporazuma o spornim pograničnim teritorijama između dviju država jer jugo-istok Saudijske Arabije nastanjuje pretežito šijtsko stanovništvo) i povratku na vlast predsjednika Hadija s osloncem na islamističku stranku „Al-Islah“. Osim toga, saudijskom državnom vrhu najveći sigurnosni problem predstavljaju upravo sjeverna – šijtskim stanovništvom nastanjena područja Jemena, nad čijim plemenima Rijad sada nema utjecaj. Odatle se često vrše topnički i raketni napadi na južni dio Saudijske Arabije, koji čine znatne štete u materjalnom, ali još više i u političkom smislu jer ruše imidž (kako u zemlji tako i u regiji), nasljednog princa i ministra obrane Mohammeda bin Salmana, idejnog i političkog pokretača rizične vojne kampanje u susjednoj 24-milijunskoj državi – stoljećima vičnoj ratovanju.

UAE su izabrali pravi tajming

Zašto se baš sada Abu Dhabi odlučio za ovako radikalnu akciju u Adenu? Prije svega zbog potpune propasti spomenute, od njega sponzorirane pobune A. Saleha protiv huta u glavnom gradu Sani u prosincu prošle godine. Saleh i njegova stranka „Sveopći nacionalni kongres“ (financirana od strane UAE), uz pomeć vojnih snaga pod zapovjedništvom Tarika Saleha, trebala je osigurati provedbu spomenutog plana UAE i nivelirati saudijska nastojanja za instaliranjem na sjeveru Jemena još uvjek nedovoljno jake i Rijadu odane spomenute islamističke stranke „Al-Islah“. Drugi razlog zbog kojeg se Abu Dhabi odlučio za akciju jest odbijanje Rijada za otpočimanje razgovora s Ahmedom i Tarikom Salehom o povratku na vlast stranke „Sveopćeg nacionalnog kongresa“, za čiji su se predstojeći kongres UAE aktivno pripremali protekli mjesec.

Drugim riječima, Rijad nastavlja s potporom aktualnom predsjedniku Hadiju, koji već gotovo 5 godina gostuje u saudijskoj prijestolnici pa idealnijeg igrača od njega za vlast u Jemenu sigurno ne može niti  imati. Pri tom ga Rijad pošto-poto želi instalirati upravo u Aden (Sana je u rukama huta) koji je pod nadzorom Emirata i njemu odanih jemenskih postrojbi ali i stranih plaćenika (većim dijelom s istoka Afrike, kao i privatnih vojski, uključno i onih američkih. Proemiratske snage, uključno i spomenutu miliciju „Pojas sigurnosti“, danas nadziru gotovo sve vladine zgrade i centar Adena, kao i, od ranije, i tamošnju zračnu luku, čime je onemogućen Hadijev povratak.

Ukoliko se uspiju provesti izbori u organizaciji tzv. prijelaznog vijeća južnog Jemena, postat će posve razvidno o koliko se dubokoj krizi unutar arapske koalicije radi. I ne treba sumnjati kako nejedinstvo oko političke budućnosti Jemena neće utjecati i na sinkroniziranost vojnih operacija arapske koalicije u toj zemlji, prije svega vezano uz saudijske želje za osvajanjem sjevernojemenske luke Hodeida (Al-Hudajdah) i glavnog grada Sane. Za te operacije koalicija i bez unutarnjeg razdora, osim gole i superiorne tehnike, ionako nema dovoljan broj vojnika. UAE upravo odustaju od želje za nastavkom nagovaranja Rijada usmjerenom prema podjeli zemlje. Pritom Rijad snažno riskira ostati „jedan na jedan“ sa snažnim proiranskim elementima – hutima – na sjeveru Jemena, bez bilo kakve, čak i  srednjoročne perspektive riješavanja tog sukoba vojnim putom.

Sve to može imati vrlo negativne posljedice za saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin-Salmana, koji na Bliskom istoku ionako niže neuspjehe u suprostavljanju iranskoj ekspanziji – od Iraka i Sirije, do Libanona i Jemena (a od prošlog ljeta i Katara), neovisno o golemoj saudijskoj vojnoj mašineriji i otvorenoj potpori američkog predsjednika Donalda Trumpa i Izraela za svoje vojne operacije. Osim lošeg međunarodnog imidža zbog katastrofalnog humanitarnog stanja u Jemenu nastalog neselektivnim bombardiranjem arapskih zrakoplova, princ prijestolonasljednik u Rijadu je suočen i s još uvjek snažnom unutarnjom oporbom, iznova mobiliziranom nakon pokretanja protukorupcijskih akcija i uhićenja brojnih prinčeva, između ostalih i onih koji pretendiraju na nasljednu krunu, ali i onih nezadovoljnih novom saudijskom strategijom smanjenja ovisnosti zemlje o izvozu nafte, čiji je kreator upravo Mohammed bin-Salman.

AKCIJA AMERIČKIH SPECIJALACA PROTIV „AL-QAIDE“ U JEMENU I TAJNI PREGOVORI S TAMOŠNJIM ŠIJTIMA

Zoran Meter: ŠTO STOJI IZA UBOJSTVA BIVŠEG JEMENSKOG PREDSJEDNIKA I ZAŠTO JE ARAPSKA KOALICIJA NEMOĆNA PRED ŠIJTSKIM POBUNJENICIMA

 

Rušenje iranskog šaha, Reze Pahlavia, 1979.g. trebao je biti tek dio dugoročne američke agende „preslagivanja“ Bliskoga istoka i njegovoga prilagođavanja američkim, britanskim i savezničkim europskim interesima. Sjedinjene su Države vjerovale da će u Iranu promjenom vladajuće garniture ojačati svoju kontrolu nad zemljom, osobito njenim geopolitičkim potencijalom, te novu marionetsku, instaliranu vladu iskoristiti za svoje globalne ciljeve. Američka administracija nije mogla ni sanjati da bi nakon rušenja sekularne šahove monarhije snage političkog islama mogle biti sposobne preuzeti efektivnu vlast u Teheranu i organizirati učinkoviti državni ustroj.

U svojoj knjizi „The Last Shah of Iran“ bivši iranski ministar i profesor političke ekonomije sa sveučilišta Shiraz, Houchang Nahavandi, ukazuje na američku i britansku ulogu u šahovom rušenju. Prema Nahavandiu, neprijateljstvo prema šahu i njegovoj vlasti, postalo je vrlo izraženo za vrijeme administracije predsjednika Cartera. Iako je bila očita promjena u ponašanju službenog Washingtona, šah, Reza Pahlavi, to jednostavno nije želio prihvatiti. Tako je iranski veleposlanik u Turskoj, Djamchid Gharib, u ljeto 1978. godine, iz svojih izvora u vrhu turske vlasti dobio podatke da se priprema državni udar u Iranu koji uključuje dio vjerskih vođa. Budući da sekularnoj Turskoj nije bilo u interesu ustoličenje teokratske vlade u Iranu, Turci su iranskog veleposlanika izvjestili o svojim saznanjima, očekujući da će tu važnu informaciju prenijeti šahu. Prema navodima Nahavandia, šah je tek uplašeno upitao: “Koga ste sve obavijestili o ovom razgovoru u Ankari?“ Nakon što mu je Gharib odgovorio da je s ovom sudbonosnom informacijom upoznat samo njegov zet Shirvani i Nahavandi, šah Reza Pahlavi zapovijedio je svom diplomatu: “Zaboravi ovo zauvijek i reci ostalima da zaborave, budući da je riječ o dezinformacijama.“

William Engdahl, tako i Nahavandi, težište američkog djelovanja na rušenju vlasti u Teheranu ciljano usmjeravaju na famoznog Georgea Balla koji je bio zadužen za operativnu provedbu planova američke i britanske administracije. Navodno, Ball se udomaćio u Teheranu, gdje mu je iransko Nacionalno vijeće za radiodifuziju, stavilo na raspolaganje svoje urede u kojima je svakodnevno primao najpoznatije domaće disidente. Šah je primio dodatna upozorenja – po Nahavandiu, čak je i Alexandre de Marenches, šef francuske vanjske obavještajne službe (DGSE) otvoreno priopćio šahu da mu Amerikanci spremaju zamjenu, te naveo imena dužnosnika koji imaju zadaću pripremiti njegovu smjenu. No, navodno je šah Marenchesu odgovorio: „Vjerujem sve drugo što mi kažeš, ali ne ovo.“ Na pitanje Marenchesa zbog čega je ova informacija izuzetak i zašto mu ne vjeruje, šah je odgovorio: “Bilo bi glupo zamijeniti me. Ja sam najbolji branitelj Zapada u ovom dijelu svijeta. Imam najbolju vojsku i najveću moć. Cijela stvar je tako apsurdna da ne mogu vjerovati.“ Nahavandi navodi da je nakon jedne u nizu Ballovih posjeta Teheranu i njegovih intervjua sa pripadnicima oporbe, čak i sam George Ball upozorio šaha o razmjerima zavjere protiv njegove vlasti. Šahov odgovor je bio kratak: “Amerkanci me nikada neće napustiti.“

U svojoj knjizi Nahavandi navodi i razloge zbog kojih su Amerikanci išli na šahovo rušenje. Prije svega, administraciju u Washingtonu osobito je smetala njegova  megalomanija oličena u ideji da Iran pretvori u petu svjetsku gospodarsku silu, dok je njegov prijedlog o denuklearizacije regije potpuno iznervirao Izrael. Sjedinjene Države posebno su bile zabrinute zbog šahovog plana o stvaranju novog obrambenog saveza, koji bi na čelu s Iranom povezivao sve države u Perzijskom zaljevu i Indijskom oceanu, osim, dakako, Saudijske Arabije koja se u tu priču nije uklapala. Ova ideja izazvala je i žestoku reakciju Britanaca koji su u šahovom planu o stvaranju tako širokog regionalnog saveza, vidjeli pokušaj popunjavanja geopolitičkog prostora, iz kojeg su se oni povukli. Naime, u siječnju 1968. godine, u vrijeme vladavine laburista, tadašnji britanski premijer Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey, objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugoistočnoj Aziji istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji, Singapuru, Perzijskom zaljevu i na Maldivima. Masovno povlačenje britanskih snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“, općeprihvaćen je postao termin „istočno od Sueza“ koji je dramatično ukazivao na razmjere povlačenja, kao i na slom britanske kolonijalne politike. Međutim, britanske vojne snage i dalje su, u većoj ili manjoj mjeri, bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze bile ukinute. Dolaskom na vlast konzervativaca, u lipnju 1970. godine, britanska je politika reafirmirala svoj utjecaj u Perzijskom zaljevu i u Aziji, pa je već 1971. godine pod svoje pokroviteljstvo stavila svoje bivše kolonijalne posjede – Ujedinjene Arapske Emirate, Katar i Bahrein kojima je dala nezavisnost, ali je pri tom zadržala svoj ključni utjecaj na proces donošenja političkih odluka. U tom su kontekstu, planovi šaha, Reze Pahlavija, o stvaranju novoga regionalnog saveza, za Britance bili  „crvena krpa“ i izazov na koji su žestoko odgovorili.

Naime, Velika je Britanija preko svoje kompanije British Petroleum, koja je imala prava na eksplataciju iranske nafte, izvršila ekonomski pritisak na Iran tijekom 1978. godine. U listopadu te godine, British Petroleum zatražio je ekskluzivna prava na svu iransku naftu na što Teheran, naravno, nije htio pristati, zbog čega je obnova 25 godišnjeg ugovora o eksplataciji nafte sa britanskom tvrtkom došla u pitanje. Iran je, naime, u to vrijeme u planu imao sklapanje ugovora s novim, ozbiljnim i dugoročnim kupcima svoje nafte, prije svega velikim korporacijama u Njemačkoj, Francuskoj i Japanu. Stoga, šahu nikako nije odgovarala „predaja“ naftne industrije ekskluzivno u ruke British Petroleuma. U rujnu 1978. godine, iranski list „Kayhan International“ otvoreno piše: “Gledano unatrag, 25 godišnje partnerstvo s konzorcijem British Petroleum i pola stoljeća dug raniji odnos s istim koncernom, u konačnici nisu zadovoljavajuće rješenje za Iran. U budućnosti NIOC (National Iranian Oil Company) treba preuzeti samostalno vođenje poslova iranske naftne industrije“. Reakcija Londona uslijedila je vrlo brzo. Umjesto dogovorenog minimuma od pet milijuna barela dnevno, British Petroleum odlučio je primijeniti novu taktiku – počeo je kupovati samo 3 milijuna barela dnevno iranske nafte što je proizročilo dramatičan financijski pritisak na Iran. Prema Williamu Engdahlu, Britanci su, dodatno, počeli koristiti vjersko nezadovoljstvo protiv šaha, služeći se pri tom svojim, te američkim obavještajnim kapacitetima. Koristeći svoj utjecaj u iranskim financijskim i bankarskim krugovima, British Petroleum započeo je s organiziranim povlačenjem novca iz banaka, te njegovim iznošenjem iz Irana.

Američka je administracija vršila sve veći politički pritisak na vlast u Teheranu. Standardno, Washington se poslužio svojim uobičajenim „alatom“ – zahtijevao je demokratizaciju zemlje, te prestanak kršenja ljudskih prava pod šahovom vlašću. Šahova vezanost za SAD i Veliku Britaniju izazivala je bijes iranskog stanovništva, a pritisnut zahtijevima svojih saveznika, šah je imenovao novog premijera, Shahpura Bakhtijara koji je predstavljao kompromisno rješenje. Naime, Bakhtiar je bio dugogodišnji liberalni kritičar šahove vlasti, dugo godina je živio u izgnanstvu. Odmah po imenovanju, s njim su razgovarali Richard Falk, te Ramsey Clarck, bivši američki državni odvjetnik. Bakhtiar je na mjesto premijera postavljen očito na traženje američke i britanske administracije, kao prva „prijelazna“ zamjena za šaha, osoba koja je trebala osigurati nastavak američkog i britanskog utjecaja u Iranu. Novi premijer imao je još jedan zadatak – osigurati jačanje snaga političkog islama unutar Irana kako bi se stvorila čvrsta brana sovjetskom utjecaju u Afganistanu i Perzijskom zaljevu. No, Amerikanci su ovog puta pogrešno procijenili!

Novi je premijer doista raspustio šahovu tajnu policiju SAVAK, najavio prekidanje diplomatskih odnosa s Izraelom, međutim sama činjenica da je bio postavljen od strane šaha i stranih sila znatno je otežala njegov položaj. U svom blogu, Richard Falk, jedan od američkih „poklisara“, stalno prisutan u Teheranu navodi: “Dok smo bili u Iranu imali smo priliku susresti se s nizom vjerskih ličnosti uključujući ajatolaha Mahmouda Taleghania i ajatolaha Shariat Maderia… Nakon što smo napustili Iran zaustavili smo se u Parizu, te proveli nekoliko sati s ajatolahom Khomeiniem. Bio je to posljednji dan njegova boravka u Francuskoj prije trijumfalnog povratka u Iran.

Pod pritiskom cjelokupne iranske političke javnosti koja je tražila njegovu smjenu, te snažnim pritiskom izvanjskih sila, šah je napokon napustio Iran 17. siječnja 1979. godine. Niti mjesec dana poslije, u veljači 1979.godine, nakon četrnaest godina izgnanstva, u zemlju se vratio Ayatolah Ruholah Khomeini koji je odmah imenovao svoju paralelnu vladu, dok je vojska proglasila neutralnost ili prešla na stranu revolucionarnih snaga. Na referendumu koji je uslijedio, čak 97% birača glasalo je za uspostavu islamske republike koja je proglašena 1. travnja. Rasprave o budućem političkom uređenju Irana dovele su do razmimoilaženje među političkim opcijama koje su se borile protiv šaha, pa su napadi na liberale i sekularne nacionaliste, kao i kurdske separatiste postali učestali. Islamski pokret ajatolaha Khomeinia „rastrgao“ je političke protivnike i uz masovnu podršku naroda postao najmoćnija politička snaga u Iranu koja je slijedom toga uspjela formirati svoju vlast. Bakhtiar je na mjestu premijera preživio jedva dva mjeseca nakon čega je ponovo napustio Iran. Deset godina kasnije ubijen je u svome domu u predgrađu Pariza.

Prema Nahavandiu („Last Shah of Iran“) rušenje šaha konačno je dogovoreno na sastanku američkog predsjednika Cartera, njemačkog kancelara Schmidta, britanskog premijera Callaghana i francuskoga predsjednika Giscard d’Estainga, u francuskom prekomorskom departmanu Guadeloupe, 6. siječnja 1979. godine,. Navodno je Giscard d’Estaing tada ostalima prezentirao: “Ukoliko na vlasti ostane šah Pahlavi, Iran će skliznuti u građanski rat i krvoproliće, komunisti će ojačati, američki časnici stacionirani u Iranu biti će uvučeni u sukobe što bi Sovjetima dalo izgovor za intervenciju“. Kancelar Schmidt u njemačkom je stilu problematizirao ovu analizu, nakon čega je američki predsjednik Carter presudio: “Šah ne može ostati. Iranski narod više ga ne želi. Nemamo što brinuti!“ Odmah nakon sastanka, u Teheran je po nalogu američkog predsjednika sletio zamjenik zapovjednika američkih snaga u Europi ( U.S. European Command) general Robert E. Huyser koji je, prema šefu francuske vanjske obavještajne službe, Marenchesu, obilazio čelne ljude iranske vojske kako bi ih odvratio od intervencije u budućim događajima. Zajedno s američkim veleposlanikom održao je i niz sastanaka s vodećim revolucionarnim vođama, te se nakon toga posvetio organiziranju šahovog odlaska iz Irana.

Nakon što su prema planu šaha „izvukli“ iz Irana, Amerikanci i njihovi saveznici očekivali su stabilizaciju prilika u zemlji, naravno, u skladu s njihovim strateškim interesima. No, u konačnici vlast je preuzeo islamski pokret predvođen ajatolahom Khomeiniem. To je američku politiku ubrzo dovelo do konfuzije, budući da je nova vlast počela voditi potpuno samostalnu vanjsku i unutarnju politiku. Od toga trenutka, Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni saveznici otvorili su sukob s Iranom koji traje do današnjih dana.

Na drugoj strani vage, savezništvo sa Saudijskom Arabijom jamčilo je provođenje američke strategije obuzdavanja sovjetskog utjecaja u Afganistanu i regiji. Saudijska je Arabija logistički pomogla niz islamističkih skupina, a bez Rijada nije se mogao održati ni sustav petrodolara. Nakon listopadskog rata, 1973.godine i Camp Davidskog sporazuma,1978. godine, sada je i Egipat u sinergiji sa ekonomskom moći Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija, postao jamac američkih interesa u regiji. Američko vojno i političko vodstvo na Bliskom istoku i u Perzijskom zaljevu ostvareno je na arapskoj strani jednadžbe. Američka je administracija vjerovala da će šaha jednostavno zamijeniti bezličnim političarem koji će biti podložniji američkim i britanskim interesima u regiji. Prema američkim procjenama, šijitske islamističke snage koje su uspostavile vlast u Iranu trebale su biti sigurna brana ruskom nadiranju, osobito su trebale otežati sovjetski položaj u Afganistanu. Međutim, rušenjem sekularne iranske države, ne samo omrznutog šaha što je bio pravi cilj Amerikanaca, otvorila su se širom vrata šijitskim islamističkim snagama. Amerikanci i saveznici procjenjivali su da nova iranska islamistička vlada neće biti sposobna organizirati i voditi državu. Računali se da bi se mogući iranski kaos mogao preliti preko sovjetskih granica i raširiti njegovim južnim republikama, istovremeno sa situacijom u kojoj bi sovjetske vojne snage u Afganistanu bile izložene udarima sunitskih militanata. Amerikanci su Iranu namjenili „kontrolirani kaos“ koji će oni posredno nadzirati i koristiti za svoje ciljeve. Međutim, nakon induciranog šahovog rušenja za koje su postojali svi unutarnji politički preduvjeti, uključujući i nezadovoljstvo većine stanovništva, šijitske islamističke snage nisu iranski narod nisu gurnule u kaos, nego su kroz Islamsku revoluciju uspjele ostvariti kontrolu nad državom, te osigurati stabilan državni ustroj.

Događaji koji su uslijedili snažno su djelovali na homogenizaciju iranskog nacionalnog bića. Naime, zauzimanje američkog veleposlanstva, 4. studenog 1979. u Teheranu, te uzimanje 52 službenika veleposlanstva kao taoce, dodatno je narušilo odnose novih vlasti sa Zapadom, posebno sa Sjedinjenim Državama. Opsadu veleposlanstva koja je potrajala 444 dana blagoslovio je Khomeini. Studenti koji su smatrali da se u veleposlanstvu kuju planovi protiv revolucionarne vlasti zahtijevali su izručenje šaha radi suđenja. Nemire je odlučio iskoristiti Khomeini koji je uz pomoć Skupštine stručnjaka koja je tada imala funkciju ustavotvrne skupštine, a poslije postala jedna od najvažnijih institucija islamske republike, u Ustav ugradio članke koji su mu dali iznimne ovlasti: Vrhovnog vođe, Vrhovnog pravnika, Vođe revolucije, ali i Imama islamske umme (zajednice). Tako se po prvi put dogodilo da u šiitskom islamu živa osoba dobije ovakvu titulu. Iako je na predsjedničkim izborima, u siječnju 1980. pobijedio je nezavisni kandidat Abol-hasan Bani Sadr koji je oko sebe počeo okupljati liberalnu i sekularnu opoziciju islamističkom režimu, Islamistička republikanska stranka je na parlamentarnim izborima 1980. godine dobila većinu mandata, te u lipnju (za vrijeme svetog mjeseca Ramazana) uspjela inaugurirati islamistički poredak.

Smrt šaha, koji je umro u izgnanstvu u Egiptu 1980.godine ubrzala je rješenje talačke krize. Taoci su oslobođeni, a američki predsjednik, Ronald Reagan odmrznuo je iranske devizne zalihe u američkim bankama u vrijednosti od oko 9,5 milijardi dolara. Ipak, od tada su Sjedinjene Države prekinule sve diplomatske odnose sa službenim Teheranom. Nakon što je neslavno propao njihov pokušaj manipulacije s Iranom, te kada je novi režim u Teheranu počeo pružati otpor i sovjetskim i zapadnim regionalnim interesima, Amerika je pribjegla novoj taktici. Usporedo s ratom u Afganistanu, Sjedinjene su Države, uz pomoć Saudijske Arabije pokrenule posrednički rat protiv Irana. Tijekom rujna 1980. želeći se domoći Khuzestana, naftom bogate pokrajine na jugoistoku Irana, Sadam Husein (kojega su koje desetljeće kasnije jednako kao i šaha srušili s vlasti) napao je Iran. SAD, kao i izbjegli šahovi časnici uvjeravali su Sadama kako je iranski režim slab, osobito oslabljen revolucijom zbog čega se neće moći braniti. Irački rat protiv Irana bio je tipični posrednički rat koji je samo Saudijska Arabija financirala sa preko 80 milijardi dolara. No, ni ta vojna intervencija protiv iranskih vlasti nije imala uspjeha. Nakon početnog nesnalaženja, iranska vojska i novoformirana Revolucionarna garda aktivnom su obranom, te serijom protunapada, uspjeli sa svoga teritorija potisnuti iračke snage, te dijelom prijeći na irački teritorij. Rat se protegnuo na cijelo desetljeće, ali temeljni cilj zbog kojeg je pokrenut – rušenje iranske vlasti nije postignut. Naime, Revolucija je ovim desetogodišnjim ratom, u kojem je poginulo više od pola milijuna Iranaca, zapravo bila nastavljena.

Islamska republikanska stranka započela je s provedbom snažne islamizacije u iranskoj vojci, te društvu. Ovakav razvoj događaja rezultirao je velikim previranjima unutar iranskog društva – organizacija Mujahedin-e-Khalq 1981.g. postavila je eksploziv u zgradi Islamske republikanske stranke u kojoj su stradale 74 osobe, da bi samo dva mjeseca kasnije nova eksplozija poubijala gotovo cijeli državni vrh, osim samog Khomeinija. Uslijedila su brojna uhićenja, dok su građanska prava gotovo u potpunosti suspendirana.

Slomom svih opozicijskih grupa vlast, započeo je uspon islamske revolucije i njeno konstituiranje u cjelovit ustavni sistem Islamske republike. Kako navodi Hido Biščević u knjizi „U ime Alaha: iranska islamska revolucija“ (Zg.,1987.), islamska je revolucija kao jedan od najznačajnijih događaja 20.st., postupno dovela do promjena u gotovo svim aspektima društvenog života, jer su „nova ministarstva, organizacije, institucije, komiteti i fondovi, nove političke filozofije i pragmatična pravila, novi poredak i nove vrijednosti…sve je to iznjedrilo cjelovit islamski sustav usklađen sa šiitskim konceptom vrhovne vlasti Alaha“. Naime, uspostava Islamske republike donijela je potpunu preobrazbu u kulturi, vrijednosnom sustavu, duhovnom životu, moralu, upravo zbog svog fundamentalističkog oslanjanja na Kuran. U zemlji sa prevladavajućim šiitskim stanovništvom (91%), u kojoj sunita ima manje od 8%, islam je kao religija postao osnovnim kriterijem društvenog života. Revolucija je u potpunosti transformirala dotadašnji zapadnjački, dekadentni i materijalistički svjetonazor, te uspostavila novi vrijednosni sustav koji se temeljio na duhovnoj čistoći pojedinca i zajednice.

Od prvih dana iranske revolucije i rušenja šaha do danas, američka i zapadna politika „spotiču“ se na Iranu uporno pokušavajući ispraviti tu anomaliju koja je nastala u američkom i savezničkom master planu prekrajanja Bliskog istoka, jačanja vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih pozicija, te zatvaranja pravaca djelovanja kineskih i ruskih interesa. Prije listopadskog rata, 1973. godine, američke i zapadne vojne snage nisu bile prisutne gotovo nigdje na Bliskom istoku, manji broj njihovih, uglavnom savjetnika i vojnih stručnjaka, bio je raspoređen u Jordanu i Izraelu. Nakon listopadskog rata 1973.godine i sklapanja mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Egipta i Izraela, te prelaska Egipta u američki tabor, američki vojni efektivi dobili su neogranočeni vojni pristup egipatskom teritoriju. Nakon prvog Zaljevskog rata i bitke za Kuvajt (1990.), američke i zapadne vojne snage dobile su pristup Saudijskoj Arabiji čemu su se tradicionalne islamske snage u svim zaljevskim monarhijama žestoko protivile. Tijekom drugog Zaljevskog rata (intervenciju u Iraku, 2003. godine), američke i savezničke snage dobile su pristup teritoriju Iraka, Afganistana, a nakon tzv. revolucija Arapskoga proljeća i kontrolu nad teritorijem Libije, te središnje Afrike. Rat u Siriji samo je nastavak američkog „master plana“ kojim im je za sada postao dostupan i dio teritorija te države.

Dakle, od početne pozicije početkom 70-ih godina prošlog stoljeća gdje se američki i zapadni vojnik gotovo nije mogao vidjeti na prostorima Bliskog istoka, sadašnja prisutnost američkih snaga  prostire se od Maroka na zapadu do Afganistana na istoku. Istovremeno, kako se teritorijalno širi „rat protiv terorizma“ i nedemokratskih režima („osovina zla“), tako američke snage sve dublje i dublje zauzimaju poziciju u Africi. To je uostalom i bio cilj velikog master plana transformacije Bliskog istoka i njegove prilagodbe američkim, britanskim i savezničkim europskim strateškim interesima. Iran je posljednja „anomalija“ uspostavljenoga odnosa snaga, posljednja točka bliskoistočnog prostora na kojem američka vojna moć ne može ostvariti svoju efektivnu prisutnost na terenu. Rezultat je to loših analitičkih procjena (rušenje šaha, slamanje iranskoga otpora nastavku geoekonomske i geopolitičke eksplatacije iranskih resursa za račun SAD –a i njegovih zapadnih saveznika) koje su dovele do početnog sloma manipulacije Iranom. Sukob nastao u povjesnom trenutku, svakako će se nastaviti, budući da američka i zapadna politika nikada neće odustati od pokušaja promjene sadašnje  paradigme međusobnih odnosa.

dr. sc. Jadranka polović Mario Stefanov: IRANSKA PRIČA – KADA STRANA MANIPULACIJA DOŽIVI SLOM! (2)

 

 

Moguć sukob turskih i američkih snaga

Jučerašnji telefonski razgovor američkog predsjednika Donalda Trumpa i turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana nije mogao zadovoljiti američku stranu koja traži prekid turske operacije u sirijskom Afrinu i od Ankare gotovo panično zahtjeva da ne pokreće napad na grad Manbij (100-tinjak km istočnije) jer može doći do sukoba turskih i američkih postrojbi i do potpunog kolapsa američkih planova za sjever Sirije. A tamo Washington namjerava uspostaviti teritorij s alternativnom političkom vlašću i institucijama izvan nadzora središnje vlade u Damasku, i naravno, samostalnom vojskom od 30 tisuća boraca, sastavljenom glavninom od Kurda i lokalnih Arapa. Ali krenimo redom, kako bismo detaljno pojasnili novonastalo stanje:

Nakon riječi turskog predsjednika Erdogana, kako je Turska za svoju vojnu operaciju „Maslinova grana“ u sjevero-zapadnoj sirijskoj enklavi Afrin dobila potporu Rusije još prije njezinog pokretanja (info: turski medij Yeni Şafak), postalo je jasno kako ova operacija kardinalno mijenja vojno-političku situaciju na sjeveru Sirije, prije svega u odnosu na američke interese.

Operacija turske vojske, poglavito ulazak njezinih kopnenih snaga u Afrin, dodatno usložnjava ionako komplicirano stanje na sjeveru Sirijske Arapske Republike gdje su već odavno razmještene snage sirijske vojske, Kurda iz njihove obje vojne organizacije (YPG i SDF), kao i proturskih organizacija iz redova tzv. Slobodne sirijske vojske („Ahrar ash-Sham“, „Nuredin az-Zenki“, „Liva sultan Murad“ i „Sirijske slobodne vojske“ – FSA). Osim toga, na istoku kurdskog sjevernog teritorija (regija Hasake), nalaze se i američke vojne baze u kojima instruktori Pentagona obučavaju ali i naoružavaju kurdske milicije, kao što to rade i u bivšoj bazi sirijske vojske At-Tabaqah kraj Rakke.

Proteklih mjeseci postalo je jasno kako je svim spomenutim igračima na tom relativno malom prostoru i konačno postalo pretijesno. Zato ova turska operacija sa sobom nosi i nove mogućnosti ali i nove rizike i izazove, prije svega za rusku i američku politiku u toj zemlji, koje su sada, zapravo, i jedino bitne u kontekstu njihovog geopolitičkog sukobljavanja, a na stranu potpuno padaju i Asadov režim i Iran i teroristi, ….

Erdogan je izabrao povoljan trenutak za početak vojne operacije, pravilno procijenivši ključne vanjskopolitičke elemente: zaokupiranost ruskog političkog vrha nadolazećim predsjedničkim izborima u Rusiji; i unutarameričku političku borbu između Kongresa i Bijele kuće, najbolje izraženu u trenutačnoj blokadi rada ukupnog aparata izvršne vlasti.

Turski Glavni stožer oružanih snaga odabrao je 4 glavna cilja operacije „Maslinova grana“:

1.      Izvođenje napada na uporišne i nadzorne točke kurdskih snaga YPG i SDF;

2.      Ovladavanje ključnim koridorima za daljnju blokadu grada Afrina;

3.      Blokada i napad na grad Afrin;

4.      Osnivanje“ zone vojnog nadzora“ u radijusu od 30 kilometara.

Za ostvarenje svojih ciljeva turska vojska primarno koristi, osim svojih postrojbi, i snage „Slobodne sirijske vojske“ (u prvom redu sastavljene od lokalnih turkmenskih boraca) čiji se broj procjenjuje na 25 000. Turska vojska ispunjenjem spomenutih zadaća ne namjerava završiti operaciju već će joj osvojeni teritorij služiti kao odskočna daska za nastavak daljnjeg zauzimanja sirjskog teritorija uz granicu s Turskom. To je vidljivo iz činjenice da tursko topništvo, osim u Afrinu, vrši napade i sjeverno od grada Manbija (100 km istočno od Afrina), kojeg su kurdske snage, po obećanju Amerikanaca datog Ankari još u ljeto 2016.g. pred pokretanje operacije „Štit Eufrata“, morale napustiti i predati sirijskoj oporbi (odanoj Ankari) nakon njegovog oslobođenja od ISIL-ovih snaga, a što se nije dogodilo. To je, uz naoružavanje Kurda, predstavljalo jedan od najvećih uzroka dramatičnog pogoršanja američko-turskih odnosa po pitanju Sirije. Ankara vrlo dobro zna kako Pentagon nastavlja opskrbu oružjem kurdskih organizacija, u zamjenu za opstojnost svojih  nekoliko vojnih baza na kurdskom teritoriju. Oružje im se doprema iz Iraka gdje stiže zračnim putom, a u prebacivanje na sirijski teritorij uključeno je oko 5 tisuća kamiona različite namjene. Oružje stiže upravo u američke baze na kurdskom području. Zato ne čudi da je Erdogan na riječi američkog ministra obrane Jamesa Mattisa o nužnosti prestanka turske operacije u Siriji, otvoreno kazao, kako Pentagon nastavlja vremenski neograničenu vojnu operaciju u Iraku i Afganistanu i da nitko američkom Ministarstvu obrane ne govori što i kako mora raditi. Jasno je kako Turska ne namjerava čekati da SAD uspostavi uvjete za formiranje pograničnih snaga sigurnosti („vojske terorista“, kako ju je prozvao Erdogan) od pretežito kurdskih boraca i drugih Asadu suprostavljenih snaga u broju od 30 tisuća vojnika  (informaciju o tome prvi je 14. siječnja objavio američki pukovnik Tomas Will, glasnogovornik koalicijskih snaga za borbu protiv „IS“). Konkretno, kurdske snage djelovale bi zapadno od Eufrata, a lokalne arapske snage istočno od te rijeke.

Već je duže vrijeme jasno kako se Sjedinjene Države ne žele pomiriti s pacifikacijom tj. stabiliziranjem stanja u Siriji od strane aktualne vlade u Damasku i da se neće pomiriti s ruskim utjecajem u toj zemlji, koji bi služio kao odskočna daska za daljnje širenje utjecaja Moskve u regiji. Jedan od glavnih planova Washingtona, nakon propasti američke politike u Siriji koja je prvotno bila usmjerena isključivo na vojno rušenje Asada (što je sada nemoguće), a onda i nakon nastalog vakuuma u potrebi američkog vojnog djelovanja nakon uništenja „Islamske države“ (kao formalnog razloga za opravdanost američke vojne nazočnosti u Siriji, kojoj se protivi službeni Damask i čime je ona de facto nelegitimna), je upravo spomenuta želja za formiranjem „vojske sjevera“, potrebna za novu američku strategiju u toj zemlji koja se temelji na elementima, koje je 19. siječnja izrekao državni tajnik Rex Tillerson u govoru na Stanfordskom sveučilištu. Tada je kazao, kako američka vojna nazočnost u Siriji nije vremenski ograničena, pri čemu je definirao tri američka cilja:

1.      Suprostavljanje ostatcima terorističke organizacije „Islamska država“ i sprječavanje njezine obnove;

2.      Suprostavljanje iranskom jačanju u regiji;

3.      Suradnja po pitanju odlaska Bashara Asada s vlasti.

Samo nekoliko dana ranije, Tillerson je u Washingtonu izjavio kako SAD neće sudjelovati u obnovi sirijskog gospodarstva dok je god Asad na vlasti i da će to preporučiti svojim europskim saveznicima. 17. siječnja Tillerson se sastao s turskim kolegom Mevlutom Cavushogluom i zatražio nepokretanje turske operacije u Afrinu, kazavši, kako se nova „vojska sjevera“ neće osnovati tako brzo i da neće biti usmjerena protiv Turske. Bilo je to nedovoljno za Erdoganove uši i operacija je nakon tri dana mogla početi. Znakovito je, kako se jučer doznalo, da je Tillerson turskom kolegi predložio (kao i sinoć Trump Erdoganu) formiranje zajedničke američko-turske sigurnosne zone uz granicu sa Sirijom široke 30 kilometara za sprječavanje sukoba američkih i turskih snaga. S obzirom da je upravo to jedan od glavnih ciljeva turske vojne operacije (kako smo gore i napisali), a da se tome oštro protive sirijski Kurdi, vidljivo je da se Washington turskom operacijom našao u „neobranom grožđu“: levitiranju između turskih interesa i praktične potpore sirijskim Kurdima kao svojim jedinim osloncem (makar teritorijalno i ograničenim) na sirijskom terenu. O ovom prijedlogu više ćemo govoriti idući put jer njime SAD riskira gubitak kurdskog povjerenja i krah svoje nove strategije na sjeveru Sirije.

Turske obavještajne službe zabrinute su isporukama oružja američke, europske i izraelske proizvodnje sirijkim Kurdima. Navodno je vrijednost isporučenog oružja dosegnula milijardu dolara što već predstavlja ozbiljan problem po sigurnost turske vojske, ionako prilično uzdrmane velikim kadrovskim čistkama nakon propalog puča u ljeto 2016. g., što poneki analitičari uspoređuju s katastrofalnim stanjem sovjetske vojske uoči Drugog svjetskog rata zbog Staljinovih čistki „nepodobnih“  kadrova tijekom 1937.g.. Turska se najviše plaši isporuka prijenosnih višecjevnih bacača raketa američke proizvodnje, američkih i ruskih raketnih protutenkovskih sustava i snajperskih pušaka velikog kalibra američke i europske proizvodnje.

Pozicija Damaska i Moskve

Nakon početnih prijetnji Damaska da će sirijska PZO obarati turske zrakoplove iznad Afrina i proglašenja turske operacije agresijom na Siriju, ništa se bitno nije dogodilo. Realna politika Damaska ipak ovisi o Rusiji i Iranu pa se Damask vrlo brzo primirio. Štoviše, Ankara sa sirijskom vladom sada službeno i komunicira posredstvom Moskve i Teherana i u tom se smislu ništa se ne prepušta slučaju. Pri tom je svima jasno kako ni sirijska vojska ni ruski zrakoplovi za Afrin neće ratovati protiv turske vojske. A zašto i bi? Prema izvješću televizije „Al-Mayadin“, nekoliko dana uoči pokretanja turske operacije Damask je ponudio kurdskom vodstvu u Afrinu da iznad grada izvjese sirijski državni stijeg i dopuste ulazak sirijske vojske u Afrin i njezin razmještaj na granicu s Turskom. Kurdi su to odbili iako je taj čin mogao spriječiti pokretanje operacije jer Turska sigurno ne namjerava ulaziti u rat sa službenom vojskom jedne arapske države, makar ona bila i sirijska, tim više što iza nje otvoreno stoji Rusija.

A Rusija je oko operacije „Maslinova grana“  u praksi zauzela „neutralan stav“ , što je Ankari bilo dovoljno. Ali Moskva to nije učinila badava. Ona s Turskom i Iranom aktivno surađuje unutar Astanskog pregovaračkog procesa po pitanju završetka sukoba u Siriji. A upravo pred početak turske operacije tri su se zemlje konačno usuglasile o spisku sudionika predstojećeg Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga koji se 30. siječnja, na rusku inicijativu, održava u Sočiju. Ankara se dugo opirala upućivanju poziva i predstavnicima sirijskih Kurda za sudjelovanje u njegovom radu, a Moskva i Teheran su inzistirali na njihovom dolasku jer se status Kurda u budućoj Siriji također mora politički riješiti. Također, kao što smo ranije pisali, svega dan uoči operacije turska vlada je konačno dala i posljednje nužne dozvole ruskoj energetskoj tvrtci Gazprom za početak izgradnje i druge cijevi plinovoda „Turski tok“ od ruskog crnomorskog grada Anape do turskog teritorija. Ankara je i potvrdila vijest o početku gradnje prihvatnog terminala za plin iz „Turskog toka“ na turskom teritoriju, pokraj mjesta Kiykoy, 100-tinjak kilometara zapadno od Istanbula.

Iako su tursku operaciju u Afrinu pojedini ruski analitičari nazvali „štetnom po ruske interese“ ili „krahom mirovnog procesa“ iza kojeg stoji Moskva, stvari su, zapravo, dijametralno suprotne:

Ono što je po Moskvu, Damask i Teheran najvažnije, operacijom turske vojske u Afrinu mogla je započeti i druga faza čišćenja regije Idlib od islamističkih snaga, čemu se Ankara protivila, pa čak i „žmirila“ na nedavne napade dronovima iz te regije na ruske vojne baze Hmaymim i Tartus, pokrenute zbog ofanzive sirijske vojske na jugo-istok Idliba. Sirijska vojska ovih je dana od postrojbi terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ oslobodila  strateški važnu zračnu bazu Abu-Duhur u toj regiji, koja je od 2015.g. bila u rukama islamista, nakon čega su vladine snage od grada Idliba udaljene svega 40 kilometara. Osim toga, 20. siječnja, stigla je informacija kako je sirijska vojska zauzela i određena poljoprivredna područja u regiji Rakka i Der ez-Zour istočno od Eufrata, a radi se o zonama koje su kontrolirale pretežito kurdske snage SDF i koje se, očito, prebacuju u pomoć subraći u Afrin što može imati katastrofalne posljedice po američke planove istočno od Eufrata vazane za nadzor granice s Irakom i obuzdavanje iranskih ambicija oko „izgradnje mosta“ preko sirijskog teritorija do Sredozemnog mora. Tu je još i napredak sirijske vojske u Istočnoj Guti, što je i bio uzrok prilično neuvjerljivih novih optužbi različitih NVO, a onda i SAD-a o korištenju kemijskih otrova od strane sirijske vojske protiv tamošnjih civila.

U slučaju ostvarenja američkih planova, Sirija bi postala država-gubitnik, s de facto odjeljenim sjevernim i istočnim teritorijem bogatim naftom, i to neovisno o činjenici da gotovo čitav „zdravi“ i urbani teritorij zemlje nadzire vlada u Damasku. Slabom i podjeljenom Sirijom Amerikanci bi Rusiju i Iran lišili „plodova“ pobjede i zbog toga su im Kurdi toliko važni, čak i kada ta strategija  dovodi do potpune destabilizacije američko-turskih odnosa.

Rusiji ovakav razvoj stanja najviše ide u prilog, zapravo, on gotovo kao da se odvija prema njezinom scenariju. Tako bivši indijski veleposlanik u Turskoj, M. Bhadrakumar, kaže slijedeće: „Ukoliko Turci uspiju slomiti Kurde, Amerikanci će morati izići iz sjeverne Sirije. U Teheranu znaju da će se, ukoliko američki vojnici budu primorani otići iz Sirije (tamo ih je sada oko tisuću), američko-izraelski plan o suprostavljanju Iranu raspršiti kao duh na istočnom „bazaru“.“

Zbog svega ovog turska vojna operacija uistinu može dovesti do internacionalizacije vojnog sukoba na sjeveru Sirije jer ulozi su golemi.

Što će Kurdi dalje?

Nakon što su prošla već četiri dana dana od pokretanja turske operacije, Kurdi jasno uviđaju kako nikakva vojna pomoć njima ne dolazi, čak niti od njihovih zaštitnika – SAD-a. To rezultira već započetim prebacivanjem dijelova  kurdskih snaga SDF s istoka Sirije u Afrin. A ono se događa, skupa s konvojima oružjem, upravo preko teritorija pod nadzorom sirijske vojske. Damask sada lako manipulira situacijom, čak i u odnosu na izazivanje humanitarne krize u Afrinu blokadom konvoja pomoći (negativno po Tursku). Štoviše, kurdski politički vrh počinje shvaćati svoje zablude, pa tako, nakon svega tri dana od kurdskih optužbi Rusije za „izdaju“ i snošenje njezine „jednake krivnje i odgovornosti“ za stradanje civila u Afrinu kao i Turska (Sipan Hemo, zapovjednik snaga YPG, na službenom sajtu te organizacije), Kurdi traže sporazum s Damaskom i Moskvom prema kojem bi sirijska vojska ušla u Afrin. U srijedu, 24. siječnja, televizija „Al-Mayadin“, tako, prenosi riječi neimenovanog kurdskog izvora iz SDF-a, koji kaže kako Kurdi „ne teže uspostavi odvojene države i pozdravit će ulazak sirijske vojske u Afrin pod uvjetom potpisivanja sporazuma s Damaskom“. Dalje navodi kako su „Kurdi uzeli oružje u ruke ne zato da bi ratovali sa sirijskim režimom“, … i da „Kurdi sebe smatraju nedjeljivim dijelom Sirije i nemaju separatističkih težnji“. …“Naš je zahtjev priključenje Kurda u sirijski politički proces“, kazao je neimenovani izvor. Ali nisu li te riječi stigle prekasno? Turska vojska je u Afrinu i nitko je, osim samih Kurda, silom od tamo ne namjerava tjerati, o čemu svjedoči i prekjučerašnji blagi poziv VS UN-a upućen Turskoj za njezinu suzdržanost u operaciji u Afrinu, bez bilo kakve oštre osude tog čina. Nisu li vođe Kurda sami krivi za pojedine svoje poteze na terenu koji u praksi nisu dopuštali obnovu rada sirijskih državnih tijela na njihovim područjima ili ulaska barem formalnih sirijskih snaga sigurnosti, što bi bio signal nepostojanja kurdskih „skrivenih namjera“? Ili, nisu li kurdske vođe mogle spoznati sudbinu njihove subraće u Iračkom Kurdistanu nakon referenduma o nezavisnosti od Iraka, kada su, usprkos otvorenom savezništvu sa SAD-om i Izraelom, ostavljeni na vjetrometini i prepušteni na milost i nemilost središnje šijtske vlade u Bagdadu i njezinih kuratora u Teheranu? Osim toga, prema sporazumu iz Astane, Rusija, Turska i Iran imaju pravo voditi vojne operacije protiv terorista s ciljem ostvarenja sigurnosti na sirijskom sjeveru. I to su Kurdi također morali znati.

Naravno, još ništa nije gotovo. Turska operacija ima i niz po Tursku otežavajućih elemenata. Jedan od većih je brdsko-planinska konfiguracija terena u Afrinu, koja otežava napadačke akcije. Tu je, svakako, i loše zapovjedanje unutar proturskih snaga „Slobodne sirijske vojske“ i slaba koordinacija s turskom vojskom zbog nepostojanja turskih instruktora u njihovim rascjepkanim zapovjednim strukturama. Sve je to opet posljedica spomenutih problema unutar turskih oružanih snaga, nastalih masovnom čistkom zapovjednih kadrova i sl. Zbog svega ovog, turske snage do sada su napredovale svegs 7,5 kilometara u dubinu Afrina, što je vrlo sporo i jako daleko od planirane uspostave sigurnosne zone široke 30 kilometara. Osim toga, sve ovo prijeti i mogućim prelaskom sukoba u pozicioni rat, što znači dugotrajne i iscrpljujuće borbe koje Ankari sigurno nisu u interesu u odnosu na njezin imidž ali i unutarnje raspoloženje i pitanje sigurnosti u samoj Turskoj. To može ponukati Ankaru i na brže iznalaženje diplomatskog riješenja kao izlazne strategije iz ovog problema. Međutim, ne treba imati iluzije: turski državni vrh je odlučan, a turske oružane snage izrazito superiorne u odnosu na kurdske. Na strani Kurda jedino je snažnija motivacija jer se bore na svom tlu.

I za kraj, pri takvom odnosu snaga i s obzirom na sve navedeno, možemo pretpostaviti slijedeće varijante razvoja stanja:

1.      Pri nastavku operacije Maslinova grana“ turska vojska može nanjeti određenu štetu američkim interesima u kurdskim zonama sjeverne Sirije, što će dovesti do radikalnog zahladnjenja američko-turskih odnosa;

2.      Američke specijalne postrojbe koje djeluju unutar kurdskih redova i na njihovom teritoriju mogu poduzeti protumjere i navesti kurdske snage na sukob sa sirijskom vojskom (koja, kao, nije ništa poduzela u njihovoj zaštiti od Turske), i tako, s obzirom na oslabljene islamističke snage u Idlibu i Istočnoj Guti, izvršiti novi pritisak na Damask s ciljem svrgavanja Asada s vlasti (ovu opciju smatramo malo vjerojatnom s obzirom da se kurdske snage teško upuštaju u okršaje izvan svoje zone odgovornosti tj, kurdskog teritorija, a poglavito sa sirijskom vojskom);

3.      U slučaju da se SAD odluče na sukob s Turskom, u potpunosti je moguća internacionalizacija rata na sjeveru Sirije i puno okretanje Ankare i objedinjavanje njezinih akcija s Moskvom i Teheranom u borbi protiv organizacija koje podupire Washington. Ovaj korak po SAD je vrlo rizičan zbog turskog članstva u NATO savezu.

Zoran Meter: TURSKU OPERACIJU „MASLINOVA GRANA“ PROTIV KURDA ODOBRILA RUSIJA?

Iranska islamska revolucija predstavlja jedan od prijelomnih i najvažnijih događaja koji je snažno obilježio međunarodne odnose i međunarodnu politiku u drugoj polovici 20. stoljeća. Ne samo zbog činjenice da je duboko promijenila iransko društvo koje je prihvatilo teokraciju, već i zbog dalekosežnih posljedica koje je proizvela na globalnom planu, Iranska islamska revolucija kao politički, vjerski, ali i socijalni fenomen, ima istaknuto mjesto u suvremenoj povijesti čovječanstva.

„Iranska priča“ nastala je u trenutku kada je narod Irana, nakon desetljeća manipulacije SAD-a i zapadnih sila, odbio daljnje iskorištavanje svojih geoekonomskih i geopolitičkih  potencijala za strane regionalne i globalne interese, te ih odlučio staviti u službu svojih vlastitih strateških probitaka. Rezultat je bio američki sukob sa Iranom koji danas navršava četvrto desetljeće trajanja. Naime, tijekom druge polovice 20.st. Iran je postao četvrtim najvećim svjetskim proizvođačem nafte i drugim najvećim izvoznikom. Međutim, prema sporazumu potpisanim, još 1954.g., s konzorcijem stranih, uglavnom zapadnih korporacija koje su bile vlasnici iranskih naftnih polja i rafinerija, Iran je dobijao tek 50% ostvarenog profita od zarade na prodaji nafte. Kako su u narednim desetljećima iranski prihodi od nafte značajno rasli, Iran je zajedno s arapskim zemljama izvoznicama nafte, 1973.godine, formirao kartel OPEC (Organizaciju zemalja izvoznica nafte), nakon čega su ove zemlje višestruko podigle cijenu nafte na svjetskom tržištu.

Iranski prihodi od nafte 1975./76. godine iznosili su 20 milijardi dolara. Ponesen gospodarskom ekspanzijom, šah Reza Pahlavi odučio je modernizirati zemlju, te provesti niz reformi. Unaprijeđenje pismenosti i obrazovanja kao i dostupnost javnog zdravstva, nesumnjivo su utjecali na iskorijenjivanje nepismenosti, gladi i epidemija raznih bolesti. Ipak, neke od šahovih reformi nisu bile dobro prihvaćene, poput agrarne reforme koja je ograničila veličinu zemljišnih posjeda koju je pojedinac mogao posjedovati, što je osobito pogodilo veleposjednike i vjerske zaklade. Pahlavijeva pseudomodernizacija gotovo je u potpunosti isključila utjecaj tradicionalnih elita – svećenstva i trgovaca, te time proizvela duboki jaz između šaha i marginaliziranih širokih slojeva društva. Nadalje, i sam način vladanja Muhamada Reze Pahlavija bio je, zapravo, obilježen brojnim kršenjem ljudskih prava, šahovom samovoljom, djelovanjem zloglasne tajne policije SAVAK, zbog čega su zatvori bili puni političkih neistomišljenika. Šahov raskošni stil života, kleptokracija, rasprostranjena korupcija, a osobito sekularizacija i snažno oslanjanje na Sjedinjene Američke Države, znatno su utjecali na rast političkog radikalizma i oblikovanje opozicije režimu.

Neviđen luksuz tijekom proslave 2500. godina perzijske carevine impresionirao je svijet i brojne svjetske državnike koji su pristigli u Teheran, međutim ne i obične Irance koji su bili ogorčeni zbog takvog rasipanja novca. Naime, iako je zarada od nafte bila enormna, Iranci od toga nisu imali osobite koristi, budući da je najveći dio tog novca završio u rukama američkih korporacija i američkih trgovaca oružjem. Nakon naftnog „buma“, cijena nafte naglo je pala, 1975. godine uslijedila je velika inflacija i urušavanje iranskog gospodarstva. Vlada je intervenirala i nastojala ograničiti rast cijena što je izazvalo bijes bogatih bazarskih trgovaca koje je šah optužio da žive u raskoši na račun gradske sirotinje. Iako je i sam živio u nevjerojatnom bogatstvu, zavaran američkom podrškom, snagom svoje vojske i svojim financijskim mogućnostima, šah uopće nije shvaćao procese koji su se počeli odvijati u iranskom društvu. Analitičari navode da je „rijetko koji vladar uspio protiv sebe okrenuti tako široku opozicijsku koaliciju poput Reze Pahlavija“. Protiv njega bili su gotovo svi – od islamista, onih koji su se zalagali za liberalno-demokratski islam, preko liberala do komunista kojima je ideal bio Sovjetski Savez. Vođe opozicije, šiitski klerik ajatolah Ruholah Khomeini i Ali Shariati djelovali su u ilegali, a kroz svoje su organizacije i političko djelovanje kombinirali islam i marksizam.

Ajatolah Khomeini opozicijsko je djelovanje započeo još 1962.g. suprotstavljanjem šahovim reformama, a osobito je neprijateljstvo iskazivao prema Amerikancima zbog čega je protjeran iz zemlje. Međutim, neposredan događaj koji se može smatrati povodom revolucije dogodio se u sječnju 1978.g. kada su su novine Ettel’at žestoko napale Khomeinija koji je predvodio Vodstvo pravnika (Velayet-e-Faqih), što je izazvalo bijes studenata teoloških studija koji su izašli na ulice prosvjedujući zbog vrijeđanja islama i Khomeinija. Još iz tog vremena, Iran „baštini“ kulturu prosvjeda, čak i žestokog otpora vlasti. U masovnim uličnim demonstacijama i sukobima s policijom koji su uslijedili, stradao je veliki broj ljudi što je izazvalo cikluse prosvjeda koji su se ponavljali svakih 40 dana. Zajedničke molitve na kojima se počelo okupljati i preko 100 tisuća ljudi, prerasle su u masovne protuvladine demonstracije. Iako je Khomeiniji protjeran iz zemlje, to nije oslabilo njegov utjecaj u Iranu. Khomeini je u Parizu mobilizirao evropsku javnost koja se solidarizirala s iranskim pobunjenicima. Nakon prosvjeda u prosincu 1978.g. na kojima se okupilo oko 2 milijuna ljudi, a na kojima su prosvjednici postavili zahtjeve za uspostavom islamske republike, povratkom ajatolaha Khomeinija u Iran, svrgavanjem shaha i uspostavom pravednog društva, šah Reza Pahlavi je s obitelji napustio zemlju. Duboki raskol s većinom Iranaca prisilio je šaha da odstupi s prijestolja, a kao izlaz iz društvene krize u koju je Iran zapao nametnulo se okretanje islamu.

Šahova vezanost uz SAD i Veliku Britaniju osobito je izazivala bijes iranskog stanovništva. Rezultat revolucionarnih previranja bio je i američki sukob sa Iranom, zemljom koju je 2002.g. američki predsjednik, George Bush, junior, nazvao „osovinom zla“ (pored Iraka i Sjeverne Koreje). Naime, sukob sa Sjedinjenim Državama započeo je u trenutka kada je u previranjima Iranske islamske revolucije srušena vladavina vjernog američkog i zapadnog saveznika, posljednjeg iranskog šaha Reze Pahlavia. Njegova sekularna monarhija, potpuno odana američkoj i zapadnoj politici zamijenjena je teokratskim poretkom na čelu sa ajatolahom Ruhollahom Khomeiniem koji se u zemlju vratio u veljači 1979.g., nakon četrnaest godina izgnanstva. Khomeini imenuje svoju paralelnu vladu, a na referendumu koji je uslijedio, čak 97% birača glasalo je za uspostavu islamske republike. Rasprave o budućem političkom uređenju Irana dovele su do razmimoilaženja među političkim opcijama koje su se borile protiv šaha, pa su napadi na liberale i sekularne nacionaliste, kao i kurdske separatiste postali učestali.

Temeljem provedenog referenduma, Iran se, na zaprepaštenje svojih dojučerašnjih zapadnih saveznika „transformirao“ u Islamsku republiku koja je proglašena 1. travnja. Istog trenutka otvoren je direktni sukob Washingtona s novom nacionalno samosvjesnom vladom Irana koja je uspostavila socijalni, ekonomski i politički poredak koji Zapad više nije mogao kontrolirati. Naime, iranski energetski izvori oko kojih su se desetljećima otimale svjetske sile potpuno su stavljeni pod iranski nazor, što je za SAD, Veliku Britaniju i njihove zapadne saveznike bio dostatan povod da pokrenu sveobuhvatnu operaciju kojom bi (po tko zna koji put u povijesti) u Teheranu instalirati režim kakav njima odgovara.

Ipak, nepobitna je činjenica da su Sjedinjene Države u jednom kratkom fragmentu povijesti, izgubile kontrolu nad događajima koje su u Iranu, po već ustaljenoj metodologiji, same pokrenule, a s ciljem iskorištavanja ogromnog iranskog geopolitičkog potencijala. U svojoj glasovitoj knjizi „Stoljeće rata“, geopolitičar William Engdahl, tvrdi da je cilj rušenja šaha bilo stvaranje programiranog kaosa u Iranu koji bi se preljevao prema sovjetskim pozicijama u Afganistanu, a zatim nastavio destabilizirati muslimanske južne republike SSSR-a (strategija „Anakonda“ ili stvaranje kriznog luka oko Sovjetskog Saveza). Već u studenom 1978. godine, američki predsjednik, Jimmy Carter, imenovao je svog savjetnika, Georga Balla, ravnateljem specijalnog odjela Bijele kuće za Iran pod neposrednom kontrolom predsjednika Vijeća za nacionalnu sigurnost Brzezinskog. Nova strategija prema Iranu utemeljena na ideji manipuliranja islamskim fundamentalizmom dogovorena je u Austriji, na sastanku Bilderberg skupine, u svibnju 1979. Engdahl navodi: „Ball je predložio da Washington prestane podržavati iranskog šaha i pruži potporu fundamentalističkoj islamskoj oporbi ajatolaha Ruhollaha Khomeinia. Jedan, od tada vodećih ljudi CIA-e, Robert Bowie, preuzeo je ključnu ulogu u scenariju novog državnog udara koji je američka obavještajna služba organizirala protiv čovjeka kojeg je 25 godina ranije svojim tajnim operacijama i dovela na vlast. Plan američke administracije temeljio se na studiji o fenomenu islamskog fundamentalizma koju je pripremio britanski stručnjak za islam dr. Bernarda Lewisa, tada predavač na Sveučilištu Princenton u SAD-u.“

Prema Engdahlu, Lewisov plan anticipirao je ono što američka, britanska i saveznička politika i danas provodi na Bliskom istoku – fragmentaciju regije prema etničkim, vjerskim i sektaškim podjelama. Zapadni stratezi, predvođeni Brzezinskim, smatrali su kako će se nastali kaos s lakoćom proširiti u krizni luk oko njihovog hladnoratovskog protivnika, te potom preliti u muslimanske dijelove Sovjetskog Saveza. Vojni udar protiv šaha, kao i onaj protiv Mossadegha, 1953. godine, ponovno su organizirale američka i britanska tajna služba, a razmetni Brzezinski potom si je pripisao zaslugu „riješavanja“ korumpiranog šaha. S druge strane, šah Pahlavi, koji je iznimno vjerovao svojim „saveznicima“, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, u egipatskom izgnanstvu je zabilježio: „Tada to nisam znao, možda nisam htio znati, ali sada mi je jasno da su Amerikanci željeli moj odlazak. Posebno su to priželjkivali i zagovarali pobornici ljudskih prava u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Ball je bio među njima. Trebao sam ozbiljnije shvatiti naglu odluku američke vlade da George Balla imenuje savjetnikom za Iran….“

Na prijelazu iz 1978. na 1979. godinu, sve se odigralo munjevito i naizgled potpuno neočekivano. Do tada, svemoćni šah, oslonjen na ogromnu vojsku, opremljenu najmodernijim američkim naoružanjem, zaštićen zloglasnim tajnim službama za koje se tvrdilo da, uz asistenciju 45 tisuća američkih vojnih i obavještajnih savjetnika koji su se u tom trenutku nalazili u Iranu, kontroliraju svaki pedalj zemlje, iznenada je morao sjesti u zrakoplov i sa suprugom, Farah Diba, napustiti Iran. Ono što bode oči je „scenarij“ smjene vlasti, izveden u američkoj režiji. Naime, nedugo nakon odlaska Pahlavijevog zrakoplova (šah je, službeno, otišao na liječenje u New York), u teheransku zračnu luku sletio je zrakoplov s ajatolahom Khomeiniem.

Kada se pogleda povjesni kontekst i analitički slijedi kauzalni lanac događaja, od sredine sedamdesetih godina do danas, ne može se izbjeći spoznaja da je sve što se trenutno događa na Bliskom istoku, uključujući i zapadne „probleme“ s Iranom, tek rezultat konzistentne američke i britanske politike podržane od strane europskih i arapskih saveznika. Kao i sve ostalo, i revolucionarne promjene u Iranu koje ih danas toliko „žuljaju“, Amerikanci su, uz asistenciju svojih saveznika, zapravo,  zakuhali sami. Naime, iza rušenja iranskog šaha, Reze Pahlavia, stajala je upravo američka i britanska politika. Nakon godina potpunog podilaženja stranom kapitalu i američkim interesima, Reza Pahlavi odbio je redefinirati modalitete naftne trgovine prema zahtjevima SAD-a, te time direktno ugrozio sustav petrodolara. Šah je javno obznanio i namjere za projekcijom svoje moći prema Indijskom oceanu i područjima koje je prije vojnog povlačenja „istočno od Sueza“ kontrolirala Velika Britanija. Demonstrirajući novu, „neovisniju“ politiku, Pahlavi je pao u nemilost svojih dojučerašnjih tutora – Sjedinjenih Država i Velike Britanije kojima je postao cilj zamijeniti šaha novim eksponentom svoje politike. U hladnoratovskom pariranju sa Sovjetskim Savezom, učinilo im se jako zgodno iskoristiti ogromnu moć islamskog  fundamentalizma koji je po samoj svojoj prirodi antikomunistički, a ako ga drže pod kontrolom, mogao bi biti proamerički. No, u slučaju Irana, događaji su, ovim moćnim silama, uistinu izmakli kontroli!

Jednako kao što su državnim udarom 1953. godine oborili vlast premijera  Mohammada  Mosaddegha, koji je bio toliko drzak da nacionalizira iransku naftnu industriju, te su na vlast doveli šaha Rezu Pahlavia koji je „otvorio vrata“ stranom kapitalu, tako su krajem 70-tih, odlučili srušiti šaha. Ova „operacija“ trebala je zadovoljiti dva cilja – s jedne strane prekinuti šahove ambicije pretvaranja Irana u regionalnu silu, što je posebice smetalo Velikoj Britaniji, a s druge, pokrenuti jaki islamistički pokret koji bi bio brana širenju sovjetskih interesa od Afganistana prema jugu i Perzijskom zaljevu.

Rušenje šaha trebao je biti samo dio dugoročne agende „preslagivanja“ Bliskoga istoka i njegovoga prilagođavanja američkim, britanskim i savezničkim europskim interesima. Iran je, u tom kontekstu, trebao biti tek kratka epizoda, još jedna kockica u složenom mozaiku američke strategije prema regiji. Sjedinjene Države su vjerovale da će u Iranu promjenom vladajuće garniture ojačati svoju kontrolu nad zemljom, osobito njenim geopolitičkim potencijalom, te novu marionetsku, instaliranu vlast iskoristiti za svoje globalne ciljeve. Nisu mogli ni sanjati da bi nakon rušenja sekularne šahove monarhije snage političkog islama mogle biti sposobne preuzeti efektivnu vlast u Teheranu i organizirati učinkoviti državni ustroj. Sve su to računali izvesti „elegantnim“ potezom rušenja šaha (za kojim nitko neće žaliti), grubo zanemarujući snagu volje iranskoga naroda. Posljedica neuspjelog pokušaja američke i zapadne manipulacije Iranom kroz proces instaliranja marionetske vlasti u Teheranu obio im se o glavu.

Naime, u prilog američke i britanske uloge u rušenju iranskog šaha govori već i sama zdrava logika. U situaciji kada je dinamika događaja u Afganistanu američkoj strani nedvosmisleno ukazivala na jačanje sovjetskog utjecaja i vrlo moguću vojnu intervenciju Moskve koja je, uostalom, od strane afganistanskog rukovodstva više puta bila i tražena, ne postoji teorija po kojoj bi Amerkanci dozvolili da u Iranu (Afganistanu  susjedna, važna i moćna država) bude srušen vladar i njegova politička garnitura, istovremeno pouzdani saveznik SAD-a i Zapada. U samom Iranu, Sjedinjene su države, imale sasvim dovoljno snaga da šaha održe na vlasti i spriječe bilo kakvo političko „talasanje“, a kamoli revolucionarni kaos koji je uslijedio, nakon kojeg je njihov „saveznik“ šah morao bježati iz Irana. Naime, dijelovi američkih vojnih snaga u tom su se trenutku nalazili u Iranu (45 tisuća američkih vojnih i obavještajnih savjetnika), CIA je desetljećima u bliskoj suradnji sa šahovim sigurnosnim službama, civilnim i vojnim, djelovala iz Irana po cijeloj regiji. Relativno stabillan Iran, pod šahom im je bio daleko sigurnija operativna osnovica djelovanja prema tadašnjem SSSR-u, daleko bolja od, unutarnjim sukobima, rastrganog Pakistana. Temeljem koje bi logike, usred Pariza, mogao politički djelovati i aktivno organizirati otpor šahovom režimu ajatolah Khomeini bez odobrenja francuskih vlasti, koje, opet, to nisu mogle učiniti bez suglasnosti američkog saveznika koji se javno deklarirao kao zaštitnik šahovog režima. Kako bi ajatolah Khomeini i njegovi suradnici mogli istupati i iznositi svoje stavove na britanskom BBC-u da to nije odobrila vlast u Londonu, a ona to, zasigurno, ne bi učinila bez konziltacije sa Washingtonom? Opravdano se postavlja pitanje, kakvo je to savezništvo u kojem jedna strana osigurava neometano djelovanje protivnika režima koji podržava? Nepobitna je činjenica da je cijela iranska oporba od kriptokomunista preko liberala do islamskih fundamentalista sasvim slobodno djelovala u državama koje su se prikazivale kao bliski saveznici, pokrovitelji i zaštitnici iranskog šaha i njegovog režima.

Jednostavno rečeno, da Amerikanci i Britanci u dogovoru sa Francuzima, ali i uz suglasnost Njemačke, nisu htjeli pad šaha Reze Pahlavia, do njega  ne bi ni došlo. No, oni su upravo željeli odlazak svog dojučerašnjeg deklariranog saveznika, zbog čega je bilo moguće da uz svu američku, britansku, te savezničku zaštitu, šah bude oboren s vlasti. Međutim, razvoj događaja, osobito je šokirao i razbijesnio Amerikance koji su planirali djelomično presložiti iranski politički krajolik i malo se poigrati političkim islamom kao korisnim „alatom“ protiv Sovjetskog Saveza, američkog hladnoratovskog protivnika, koji je, već krajem 70-tih, duboko zagazio u afganistanski kaos. Umjesto novog marionetskog saveznika, Sjedinjene su Države u Iranu dobile politički i ideološki monolitnu i moćnu iransku nacionalnu politiku. Islamska Republika Iran je u najboljoj tradiciji drevne Perzije, ovoga puta, odlučno odbila biti pijun na globalnoj ili regionalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči kako je prostor Euroazije nazvao američki geostrateg Zbigniew Brzezinski. Amerikanci i Zapad kreirali su i proveli operaciju rušenje šaha, no, zauzvrat su dobili ogorčenog protivnika, utjecajnu regionalnu silu.

U svojoj knjizi “The Last Shah of Iran„ bivši iranski ministar (u jednoj od posljednjih šahovih vlada) i profesor političke ekonomije sa sveučilišta Shiraz, Houchang Nahavandi, također ukazuje na američku i britansku ulogu u šahovom rušenju. „Paradoksalno, ovaj čovjek koji je sve znao o ljubavnim avanturama velikih svjetskih državnika i o političkim intrigama u Parizu, Londonu i Washingtonu, odavao je dojam osobe koja ne shvaća ozbiljno zavjeru koja se protiv njega vodi u glavnim centrima moći. Kako je to moguće? Kakvi su elementi nedostajali da bi mogao ozbiljno shvatiti situaciju u kojoj se našao? Sada znamo da je ideja o odstranjivanju šaha kontinuirano, od sedamdesetih godina razvijana u Vijeću nacionalne sigurnosti u Washingtonu na čelu sa Henryem Kissingerom. Nažalost šah je Kissingera smatrao čvrstim prijateljem koji mu je godinama pomagao. To je bio razlog šahove pogrešne procjene,“ tvrdi Nahavandi. Dakako, on pojednostavljuje  stvari  i svu odgovornost prebacuje na šaha osobno koji je tobože vjerovao američkim prijateljima. Svjesno zanemaruje ulogu iranskoga državnoga aparata koji je bio pod potpunim utjecajem američkih savjetnika i koji je slijedio gotovo sve što su od njega tražile američke obaviještajne agencije, posebice CIA koja je imala izuzetno moćna uporišta u svim strukturama iranskoga društva, a posebice u sigurnosnim službama i vojsci. CIA je producirala izvješća koja je preuzimao iranski državni aparat i proslijeđivao šahu, a u njima je svega nekoliko mjeseci prije kulminacije nemira u Teheranu i dalje pisalo da Iranu ne prijeti nikakva unutarnja opasnost, te da ne postoje ni teoretske mogućnosti ugrožavanja stabilnosti postojećeg režima.

Još jedan profesor sa Princetona, najvjerojatnije pod utjecajem i u dogovoru sa Georgeom Ballom, aktivno se uključio u podršku iranskoj oporbi protiv šaha. Bio je to Richard Falk, tadašnji profesor međunarodnog prava na Princetonu, kasnije specijalni izvjestitelj UN-a o stanju ljudskih prava na okupiranim palestinskim područjima. Tijekom revolucionarnih previranja u Iranu, Falk je više puta posjećivao Iran, te (prema predlošku svih američkih „obojanih revolucija“) kontaktirao sa svim vođama oporbe, dijeleći im savjete i upute. Sada, kada je revolucija protiv šahovog režima krenula u neželjenome smjeru, budući da su je „oteli“ islamski fundamentalisti, Falk se pita je li bilo pogrešno podržati iransku revoluciju. U svojim tekstovima, Falk pokušava opravdati vlastite akcije (podrška oporbi) no, oni su istovremeno neposredni  izvor saznanja o zbivanjima tijekom rušenja šaha, budući da se Falk tada nalazio u Teheranu. Falk navodi da mu je američki veleposlanik u Iranu, William Sullivan, na vrhuncu revolucionarnog previranja, 1978. godine, rekao da je američko veleposlanstvo izradilo 26 scenarija moguće destabilizacije Irana, a da niti jedan nije predvidio bilo kakav „otpor“ američkoj politici. Sve do kolovoza 1978. godine, CIA je, u svojim izvješćima, tvrdila da Iran „nije u revolucionarnom procesu ni u predrevolucionarnom stanju.“ I sam pobornik rušenja šaha, Falk zaključuje kako su prezentirana izvješća CIA-e zapravo bila namještena, te da su vrata  političkom islamu ciljano otvorena.  Falk kaže: “Faktički riječ je o promatranju svijeta kroz hladnoratovsku optiku koje je usmjerilo američku vladu prema nastavku financiranja i podržavanja islamskih skupina, zbog njihovog pretpostavljenog antikomunističkog identiteta. Bilo je to prvo veliko iskustvo koje se kasnije ponovilo u Afganistanu sa katastrofalnim učincima.“

Izvori:

1.      Engdahl, W.: Stoljeće rata: anglo – američka naftna politika i novi svjetski poredak, Detecta, 2008.

2.      Nahavandi H.: The last Shah of Iran: Fatal Countdown of a Great Patriot Betrayedby the Free World, a Great Country WhoseFault Was Success, Aquillion, 2005

3.      Biščević, Hido: U ime Alaha: iranska islamska revolucija, Zagreb, Naprijed, 1987

4.      Brzezinski, Zbigniew: Američki izbor: globalna dominacija ili globalno vodstvo,

Politička kultura, Zagreb, 2004.

dr. Jadranka Polović i Mario Stafanov: IRANSKA PRIČA – KADA STRANA MANIPULACIJA DOŽIVI SLOM! (1)