Bliski istok

Šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost, Ali Shamhani, izjavio  je jučer kako će Iran u slučaju provedbe kurdskog referenduma raskinuti sve sporazume postignute s Iračkim Kurdistanom kao autonomnom regijom koji se tiču međusobne granice. Također je najavio iransku vojnu intervenciju ukoliko rezultat kurdskog referenduma bude negativno utjecao na sigurnost sjevero-zapadnog Irana (naseljenog Kurdima).Iran neće dopustiti stvaranje „druge izraelske države“!

Nakon subotnjih optužbi od strane američkog Pentagona, da su ruske zračne snage napale prokurdske postrojbe SDF (koje podržavaju Sjedinjene Države) istočno od rijeke Eufrat, u blizini grada Deir ez-Zoura, stigla je reakcija ruskog Ministarstva obrane o tome, da ruske snage nisu izvršile taj napad. Međutim, rusko MO je objavilo, kako će se na inicijativu američke strane uskoro obaviti telefonski razgovor zapovjednika američkih oružanih snaga, generala Josepha Dunforda, i zapovjednika Glavnog stožera ruske vojske, generala Valeria Gerasimova. Također je rečeno, kako je Rusija već ranije pravodobno izvjestila sve strane, uključno i SAD, kako će, u sklopu borbe protiv „Islamske države“ i u sklopu vojne operacije za oslobođenje Deir ez-Zoura, rusko zrakoplovstvo djelovati po njihovim ciljevima zapadno i istočno od rijeke Eufrat.

Upravo taj segment, izvođenje ruskih bojevih akcija istočno od Eufrata, za američku stranu i jest sporan. Naime, dvije vojne supersile imaju sporazum o izbjegavanju incidenata zapadno od rijeke Eufrata, međutim, teritorij istočno od te rijeke uopće nije spomenut u dosadašnjim razgovorima, zbog čega se povećavaju rizici od izbijanja međusobnih incidenata, prije svega između sirijske vojske i SDF-a, iza čijih operacija one stoje. Osim toga, nije tajna kako Amerikanci koriste svoje štićenike iz prokurdskih snaga SDF-a da se uključe u borbu za oslobođenje  sirijskog teritorija istočno od Eufrata od strane ISIL-a, ne toliko zbog tamošnjih najvećih sirijskih nalazišta nafte, koliko zbog onemogućavanja prometne komunikacije Damaska s Irakom, a time i njihove veze s Iranom. O tome koliku važnost SAD pridaje toj zadaći (na kojoj inzistira i Izrael, koji se boji širenja iranskog vojnog utjecaja u Siriji i pretvaranje te zemlje u „šijtsko uporište“ po obrascu Libanona), svjedoči i činjenica da prokurdski SDF još nije slomio otpor „Islamske države“ niti u njihovoj „prijestolnici“ Rakki, a da se snage SDF-a žurno prebacuju prema Deir ez-Zouru niz istočnu obalu rijeke Eufrat. Međutim, pod pretpostavkom da su točne američke informacije o ruskim zračnim napadima na SDF (a gotovo sigurno jesu, što potvrđuju i riječi ruskog MO o namjeri izvođenja vojnih operacija i istočno od Eufrata), teško je očekivati kako će se Moskva s takvim američkim namjerama složiti. Osim toga, Teheran, kao njezin ključni saveznik po pitanju Sirije, na takav scenarij sigurno ne bi pristao. Upravo je to sada temeljno pitanje i problem kojeg je nužno riješiti, također u kontekstu predstojećeg referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana koji može imati dalekosežne posljedice ukoliko se stvari ne svedu u zadovoljavajuće okvire nadzora.

Ovaj naš poduži uvod posljedica je sinoć objavljene informacije američkog The Washington Posta, o tome, da Sjedinjene Države računaju na učvršćenje suradnje s ruskom vojskom na sirijskom nebu

WP piše, kako je međunarodna koalicija za borbu protiv „Islamske države“, na čelu s SAD-om, „u subotu optužila Rusiju za napad na položaje arapsko-kurdskih postrojbi SDF“. Pritom je ranjeno 6 boraca te oružane organizacije koju podupire SAD, izvjestili su kurdski izvori.

„Pentagon poduzima dodatne korake za osiguranje neposredne komunikacije američkih i ruskih zapovjednika na terenu, nakon što su napadima bili izvrgnuti američki saveznici u zoni Deir ez-Zoura“, navodi WP, pozivajući se na zapovjednika američkih oružanih snaga, generala Josepha Dunforda.  Dunford je, navodi se dalje, izjavio kako „kanal za sprječavanje konfliktnih situacija (između vojski Rusije i SAD-a) nije radio“ kada su sirijski i ruski zrakoplovi bombardirali snage sirijske oporbe koje podupiru SAD, istočno od rijeke Eufrat“. General Dunford je kazao, kako je tijekom telefonskog razgovora sa šefom ruskog Glavnog stožera Valeriem Gerasimovom predložio, kako vojni zapovjednici mogu koristiti taj kanal veze „za dojave o tome, da se neprijatelj slobodno kreće u zoni Eufrata“. Dodao je također, kako je državni tajnik Rex Tillerson o ovoj situaciji razgovarao s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.

WP dalje piše, kako vojske SAD-a i Rusije tradicionalno koriste rijeku Eufrat kao razdjelnu crtu. Tako, navodi dalje američki medij, „ruske i sirijske vladine snage napadaju ciljeve na zapadu, a postrojbe koje podupire SAD – na istoku (od Eufrata, op. GN.)“. „Međutim, u prošlom tjednu, mnogobrojne ofanzivne akcije od strane kako SAD-a tako i Rusije, praktički presijecaju jedna drugu“, navodi WP.

„Sprječavanje sukoba u toj zoni postalo je složenije nego prije nekoliko mjeseci. Mi nismo riješili sva pitanja“, izjavio je američki general Joseph Dunford.

Geopolitika.News trenutačna zbivanja na istoku Sirije razmatra u znatno širem kontekstu nego što se to može iščitati iz američkih i ruskih službenih izvješća, pričemu  posebno naglašavamo stupanj opasnosti zbog nepostojanja dogovora između SAD-a i Rusije oko tog dijela Sirije (kasnije ćemo obrazložiti i zašto tog dogovora nema), kao i američkog korištenja prokurdskih snaga južno od njihovih etničkih teritorija na sjeveru Sirije. Ovome  se svakako mora pridodati i sve veća nervoza od strane Ankare, Teherana i Bagdada, poglavito u svezi referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana koji se održava 25. rujna.

Jučer je šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Shamhani, izjavio, kako će Iran, u slučaju provedbe referenduma, raskinuti sve sporazume postignute s Iračkim Kurdistanom kao autonomnom regijom koji se tiču međusobne granice. Također je najavio iransku vojnu intervenciju ukoliko rezultat kurdskog referenduma bude negativno utjecao na sigurnost sjevero-zapadnog Irana. Podsjećamo, Teheran je nedavno objavio kako će nezavisni Irački Kurdistan smatrati drugom izraelskom državom, što neće dopustiti. Stanje usložnjava i turska pozicija. Ankara je jučer na granicu sa Sirijom poslala dodatne oklopno-mehanizirane snage (80  vozila), navodno u sklopu dogovora s Rusijom i Iranom u Astani glede uspostave sigurnosnih zona u Siriji. Osim toga, danas, 18. rujna, turska je vojska počela s izvođenjem velikih vojnih vježbi na granici s Irakom, pokraj graničnog prijelaza „Habur“. Pritom treba podsjetiti kako je tursko MVP 14. rujna izdalo priopćenje vladi Iračkog Kurdistana, o tome, da će „platiti viskou cijenu u slučaju provedbe referenduma“. Ankaru, kao i Bagdad, poglavito brine grad i regija Kirkuk, naftom najbogatija iračka regija koja ne spada u administrativne okvire autonimije Iračkog Kurdistana  vlada u Erbilu i njih namjerava uključiti u svoj referendum. U Kirkuku živi oko polovice kurdskog stanovništva ali ostala polovica su etnički Turkmeni zbog čega Turska najavljuje oštar odgovor, kao i vlada u Bagdadu koja se ne želi odreći svog teritorija i svojih prirodnih bogastava. S druge strane, Izrael je prije nekoliko dana objavio kako podupire stvaranje nezavisne kurdske države, a nju navodno podupiru i Saudijska Arabija i ključne Zaljevske monarhije, poput UAE (sve što ima potencijal protuiranskog djelovanja njima je a priori prihvatljivo,  neovisno o tome što su se u prošlosti i same oštro pritivile i najmanjim kurdskim naznakama za željom ostvarivanja svoje državnosti), dok joj se od bitnih arapskih zemalja protive Egipat i Jordan.

Sve ovo stvara visoki potencijal za izbijanje novog velikog bliskoistočnog sukoba, s potpuno nepredvidljivim posljedicama. Važno je naglasiti kako Sjedninjene Države službeno zahtjevaju od vlade u Erbilu zaustavljanje referenduma i njegovu provedbu u nekim kasnijim vremenima zbog visoke razine destabilizirajućih elemenata koje on u ovom trenutku u sebi nosi. Međutim, Kurdi su definitivno odlučili (neovisno o tome imaju li oni zakulisnu američku potporu ili ne): oni jednostavno shvaćaju kako je za njihove državotvorne ciljeve došao odlučni trenutak, i ako ga sada ne iskoriste, čitava priča se odgađa, možda i na rok „zauvjek“. S druge strane, to je vrlo rizičan potez, prije svega po njih same jer niti Izrael, niti SAD, a potpuno sigurno niti Saudijska Arabija neće se uključiti u neposrednu vojnu pomoć Kurdima u slučaju njihovog rata s okolnim zemljama kao i iračkim snagama.

Te zemlje pomoć će im moći pružati kroz isporuke oružja i plaćenika ali jedino uz uvjet da SAD-u podređene snage sirijske oporbe ovladaju istokom Sirije tj. spomenutim teritorijem istočno od rijeke Eufrat. Tada se stvara poveznica od jordansko-sirijsko-iračke granice do Kurda na sjeveru Sirije, a od tamo je onda otvoren put do Iračkog Kurdistana. U takvoj konstelaciji odnosa, sirijsko-rusko-iransko-iračka koalicija bila bi dovedena u težak položaj jer bi, osim s radikalnim sunitskim organizacijama, de facto ratovala i protiv Kurda koji su sve bolje naoružani, a o motivaciji za stvaranje vlastite države nije potrebno niti govoriti. Zato se sadašnji tijek vojnih aktivnosti oko Deir ez-Zoura i s pravom smatra utrkom Rusije i SAD-a, svojevrsnom novom „bitkom za Berlin“, ali i mjestom najrazvidnijeg međusobnog  strateškog sukoba Moskve i Washingtona.

A najveći problem po SAD u ovom trenutku je oštro protivljenje Turske, kao najvažnije članice NATO saveza scenariju stvaranja kurdske države i, općenito, američkoj potpori sirijskim Kurdima, ali jednako tako i turski „bijeg iz krletke“ američkog utjecaja (kako je to prošli tjedan napisao turski provladin medij „Sabah“). Jer spomenuta rusko-iransko-iračka koalicija nije ista sa i bez Turske u svom sastavu.  A nedavne riječi turskog čelnika Erdogana kako se Turska, bez obzira tko bio na njezinom čelu, nikada neće pomiriti s nastankom bilo kakve kurdske države i da će to spriječiti svim silama, kao i zahtjevi pojedinih američkih kongresmena da se Turskoj uvedu sankcije nakon ugovora o kupnji ruskog PRO sustava S-400, jasno ukazuju o kolikom se problemu ovdje radi i da, zapravo, Asad i Sirija postaju posve drugorazredna tema u odnosu na problem bliskoistočnih Kurda.

 

 

Idlib je slijedeći izgledni cilj sirijske vojske, nakon postizanja konačnog rusko-turskog plana o tamošnjoj „podjeli plijena“. A moguće i rusko-saudijskog dogovora, koji se inicirao tijekom nedavnog posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Rijadu i razgovora s ministrom Adelom Jubeirom, kao prethodnice predstojećeg  posjeta saudijskog kralja Salmana Rusiji, u listopadu ove godine.

Tijekom prošlog tjedna aktivno su djelovali sirijski i ruski vojni zrakoplovi, prije svega u regijama Deir ez-Zour i Hama.

  1. rujna, kao potpora sirijskim vojnicima u napadu na blokirani grad Deir ez-Zour, ruski zrakoplovi izvršili su više od 80 borbenih naleta, a već 5. i 6. rujna više od 100 naleta.
  2. rujna u zračnim napadima ruskih snaga po ISIL-ovim postrojbama u regiji Deir ez-Zour, ubijeno je 40 terorista, uključno i 4 visoka terenska zapovjednika (info: rusko MO). Isti izvor priopćio je i o pogibiji dvojice ruskih vojnika 4.9. u toj istoj regiji, nakon što je kolona vozila koju su oni provodili bila napadnuta minobacačkom vatrom. Time su, po službenim podatcima ruske strane, od početka ruske vojne kampanje u Siriji poginula 34 ruska vojnika.
  3. rujna ruska fregata „Admiral Essen“, iz sastava Crnomorske flote, iz akvatorija Istočnog Sredozemnog mora izvršila je napade trima krstarećim raketama „Kalibr“ po ciljevima „IS“ u regiji Deir ez-Zour.

U toj regiji sirijska vojska je 4.9. došla do predgrađa istoimenog regionalnog središta i počela akcije za deblokadu tamo smještene 137. brigade sirijske vojske i gradskih četvrti pod njezinim nadzorom – jednih od dviju ključnih točaka otpora sirijske vojske višegodišnjoj opsadi ISIL-ovih snaga, od kojih je druga, vojna zrakoplovna baza jugo-istočno od grada još bila pod opsadom džihadista.

Do kraja istog dana u toj su zoni oslobođeni gradovi Kobayab i Al-Sula. Već narednog dana vladine snage krenule su prema Deir ez-Zouru iz tri smjera, a s jednog su probili blokadu u kojoj se nalazio vojno naselje 137. topničke brigade i njemu gravitirajući južni kvartovi grada. Ruski Glavni stožer nakon tog uspjeha izjavio je kako je u dva tjedna svoje ofanzive sirijska vojska „Islamskoj državi“ nanijela odlučujuće poraze u središnjem i istočnom dijelu zemlje. 6. rujna ISIL-ove snage pokušale su presijeći probijeni koridor do Deir ez-Zoura ali je njihov napad s krila bio odbijen.

Nakon deblokade svog garnizona u južnim kvartovima grada, sirijska vojska je 8. rujna krenula u deblokadu opkoljene zrakoplovne baze, smještene 2 kilometra od Deir ez-Zoura. Ona je deblokirana već 9.9.,  a tog je dana i zapovjedništvo prokurdskih  „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) objavilo o početku svog napada na istočne dijelove regije Deir ez-Zour, okupirane od strane „Islamske države“.

Što se tiče ostalih prošlotjednih događaja vezanih uz Siriju, vrijedi spomenuti, kako je 6. rujna  Glavni stožer ruske vojske priopćio, da je u Siriji, osim 4 zone deeskalacije, na sjeveru  regije Aleppo, u zoni Tel Rifyat, osnovana zona za sprječavanje sukoba između proturske „Slobodne sirijske vojske“ (FSA) i kurdskih oružanih postrojbi. Ovi drugi su napustili tu zonu, a njihovo mjesto su zauzele postrojbe sirijske vojske.

  1. rujna, na jugo-istoku regije Damask, nakon borbi s izvjesnim „terorističkim organizacijama“ (po službenoj sirijskoj terminologiji teroristima se smatraju i džihadisti i pobunjeničke snage), sirijska vojska je uspostavila nadzor nad graničnim prijelazima 171 i 172, na granici s Jordanom.

8.9., na istoku regije Homs, vladine snage potisnule su ISIL-ovce iz naselja Rasm Hamida, Al-Habra i al-Qabri, a uspostavljen je i nadzor nad nekoliko dominantnih vrhova jugo-istočno od Jabb al-Jarra.

U gradu Rakka, u istoimenoj regiji, ISIL-ovi borci, koji su 1.9. izgubili kontrolu nad starim trgovačkim dijelom grada, 3. i 4.9. su izvršili protunapad na položaje SDF-a. Na jugo-istoku iste regije sirijska vojska je 3.9. oslobodila sela Tal al-Abd i Al-Hayara.

Složeno stanje početkom tjedna bilo je na istoku regije Hama. Tamo su vladine snage 1.9. oslobodile grad Aqairabat, međutim, već sljedećeg dana u protunapadu su ih potisnule snage „Islamske države“. Nakon pregrupiranja snaga, sirijska vojska je grad ponovo oslobodila 3. rujna, pričemu je u 24 sata likvidirano čak 150 ISIL-ovih boraca. Od toga dana ISIL je u regiji Hama nadzirao svega nekoliko sela istočno od spomenutog grada koji je bio okupiran od 2014. godine.

  1. i 6. rujna, u zoni oslobođenog grada Aqairabat, sirijska vojska je počela sužavati obruč oko ISIL-ovih snaga, da bi do kraja drugog dana oslobodila sela Abu Ramal, Al.Marami, Masud i At-Tobila.

Američki Pentagon je 5. rujna  izvjestio o smjeni generala Stephena Townsenda, kojeg je na dužnosti zapovjednika snaga međunarodne koalicije u Siriji i Iraku zamijenio general Paul  Funk.

  1. rujna izraelski vojni zrakoplovi su, leteći iz smjera Libanona, izvršili napad na objekt vladinih snaga u gradu Masyaf, u regiji Hama, gdje se, prema izraelskim izvorima, nalazi znanstveno-istraživački centar u kojem se navodno proizvodi biološko i kemijsko oružje.U napadu su ubijena dva sirijska vojnika.

Prema medijskim informacijama, Rusija, SAD i Jordan postigli su sporazum, prema kojem će postrojbe Slobodne sirijske vojske predati niz teritorija pod nadzor vladinih snaga. Radi se o zoni u predijelu grada At-Tanf, koju kontrolira oružana oporba koju podupire SAD.

Iz svih ovih informacija možemo izvući zaključak, kako „Islamska država“ u Siriji definitivno i konačno gubi „tlo pod nogama“ i da je njezin skori kraj najvjerojatnije povezan s oslobođenjem grada Deir ez-Zoura i njemu gravitirajućih naselja prema granici s Irakom. Ovim će se nedvojbeno otvoriti pitanje, što učiniti s jedinim preostalim strateški  značajnim teritorijem (osim sjevernog, koji je pod nadzorom Kurda) koji nije pod nadzorom vladinih snaga – regijom Idlib, na sjevero-zapadu zemlje. Prema procjenama ruskog vojnog vrha, u toj regiji broj boraca bivše „Al-Nusre“ (koji se sada bore pod amblemom njezine sljednice „Tahrir ash-Sham“ koju nadzire Saudijska Arabija), čak 2,5 puta premašuje broj boraca „Islamske države“ na sirijskom teritoriju. Zato se Idlib čini slijedeći najvjerojatniji cilj sirijske vojske, u koji će se ona upustiti tek nakon postizanja konačnog rusko-turskog plana o „podjeli plijena“ te važne sirijske regije. A moguće i rusko-saudijskog dogovora koji se inicirao tijekom nedavnog posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Rijadu i razgovorima o toj temi s njegovim saudijskim kolegom Adelom Jubeirom, kao prethodnica predstojećeg  posjeta saudijskog kralja Salmana Rusiji u listopadu ove godine. Jer u međusobnim borbama proturskih i prosaudijskih snaga u regiji Idlib za nadzor njezinih ključnih točaka, pobjedu su, usprkos blizine turske granice, izvojevale prosaudijske snage iz bivše „Al-Nusre“. A Saudijsku Arabiju Rusija upravo ovih dana nastoji uključiti u pregovarački proces u Astani, gdje se sutra i prekosutra održava novi krug razgovora, između ostalog, i o uspostavi sigurnosne zone, upravo u spomenutoj regiji Idlib. Političko zbližavanje Moskve i Rijada po sirijskom pitanju je vrlo dvojbeno s obzirom da Saudijci, dugoročno gledano, sigurno neće odustati od težnji za smjenom predsjednika Asada, ali ono Rusiji osigurava dodatnu elastičnost u njezinim odnosima s Iranom i Turskom po tom pitanju. Pojedini analitičari danas spominju i mogućnost, kako je turski predsjednik Erdogan ubrzao završetak pregovora i potpisivanje ugovora o kupovini ruskog PRO sustava S-400 kako bi se dodvorio ruskom predsjedniku Putinu i otupio oštricu njegove politike zbližavanja s Rijadom, s kojim Ankara ima sve lošije odnose iz niza razloga: katarske krize, različitih interesa u Siriji, borbe za dominaciju u sunitskom svijetu Bliskog istoka i td. Ovakav razvoj stanja dodatno učvršćuje pozicije Moskve ne samo u Siriji, nego i diljem Bliskog istoka, jer je ona nedvojbeno postala gravitacijska točka, uz pomoć koje se sada nastoje riješiti tamošnja brojna složena pitanja: prisjetimo se samo nedavnog dolaska u Soči izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i njegovih bojazni i žalbi upućenih Vladimiru Putinu zbog opasnosti od iranske ekspanzije u Siriji. SAD je svojim bliskoistočnim vanjskopolitičkim promašajima sebe doveo u vrlo nezgodnu situaciju, barem kada je riječ o Siriji i Iraku. O tome svakako svjedoči i gore u tekstu spomenuta iznenadna smjena na generalskom čelu međunarodnih koalicijskih snaga, koja sigurno nije plod uspješno vođene američke vanjske politike i vojnih poteza na terenu.

 

Kada je počimao veliki sirijski građanski rat i kada su redom, grad za gradom, regija za regijom  padali u ruke domaćih i stranih islamista, malo je tko očekivao ovakav ishod tog krvavog ratnog sukoba, koji je po trajanju nadvisio sve moderne svjetske ratove, uključno i Drugi svjetski. Također, još ne tako davno, malo tko je vjerovao u riječi sirijskog predsjednika Bashara Asada, kako će sirijska vojska osloboditi i posljednji pedalj svoje zemlje. A  gotovo nitko nije vjerovao, kako će bitka za najveći sirijski istočni grad – Deir ez-Zour – biti ključna bitka koja će odlučivati o završetku sirijskog rata ali i sudbini „Islamske države“. Kandidati za odlučujuću i konačnu bitku, svojevrsnu sirijsku „bitku za Berlin“, puno prije Deir ez-Zoura po logici stvari bili su jedan Aleppo ili Damask.

Ali logika je već odavno napustila Siriju (kao i svijet u cjelini) pa se tako i postojeća, naizgled nesalomljiva arhitektura posljeratnog (i post-hladnoratovskog) svjetskog poretka, posve neočekivano slomila upravo na mekanim pustinjskim temeljima te male arapske države – poput kule od pijeska! Sirije, čije je uništenje odabrano od strane vodeće nomenklature svjetskih globalista i washingtonskih geostratega, kao ključna poluga za učvršćenje tog istog posljeratnog ustroja svijeta – vjerojatno na rok zauvjek! Kreatori tog paklenog projekta su uspjeli, ali samo u jednom: u materjalnom razaranju te zemlje i duhovnom, civilizacijskom i kulturološkom pustošenju i sakaćenju njezinog naroda, metodama i dozom cinizma nikada viđenog u ljudskoj povijesti – sve pod krinkom do boli izmanipulirane  borbe za općeljudske vrijednosti i načela humanizma, kao i perverzne „totalne“ međunarodne borbe protiv islamističkog terorizma. Međutim, usprkos svemu, Sirija je ostala i opstala, a o njezinoj budućnosti i sigurnosti glavnu riječ vodit će neke posve druge svjetske sile, daleko izvan kruga zamisli glavnih geostrateških i geopolitičkih arhitekata bliskoistočng kaosa, kojima će na kraju od svega toga ostati „mrvice“ kojima će se morati zadovoljiti. Međutim, o tome će sigurno biti još vremena detaljnije govoriti i pisati, a sada se posvetimo tematskoj konkretici.

Ovaj uvod bio je potreban s obzirom na aktualni razvoj vojnog stanja u Siriji, poglavito na istoku zemlje, u regiji Deir ez-Zour. Ta regija je posljednji veliki kompaktni teritorij (veličine oko 33 tisuće km2) pod nadzorom ISIL-ovih snaga, a k tome, neobično važan zbog bogatstva ugljikovodicima i razvijenom infrastrukturom za njihovu proizvodnju i transport, kao i činjenice da se radi o najpogodnijem dijelu zemlje za razvoj poljoprivredne proizvodnje zbog rijeke Eufrat koja njime protječe i koja život znači. Ta je regija, pretežito naseljena sunitskim arapskim plemenima, upravo uz njihovu pomoć vrlo brzo pala u ruke tek stasalim ISIL-ovim snagama 2014.g.

Od kraja srpnja o.g., sirijska vojska, uz potporu šijtskih dragovoljačkih postrojbi i snaga narodne samozaštite, izvodi ofanzivne vojne operacije usmjerene prema gradu Deir ez-Zouru, kopneno potpuno blokiranom i odsječenom od ostatka svijeta još od 2013. godine. Grad, skupa s pripadajućom zračnom bazom, svo vrijeme čuva samo jedan jedini garnizon sirijske vojske. Upravo je taj herojski grad, već odavno otpisan od strane gotovo svih svjetskih relevantnih vojnih analitičara, igrom prilika postao ključnom točkom sirijskog ratnog sukoba, pred čijim će se bedemima odigrati finalni obračun s „Islamskom državom“.

Takav neočekivani scenarij neposredna je posljedica ruskog vojnog i političkog čimbenika i utjecaja na tijek ratnih zbivanja ulaskom Moskve u rat na strani predsjednika Asada, kao i američkih poteza i njihovog saveza sa sirijskim Kurdima. To su glavni elementi koji su dodatno podigli geostrateški značaj Deir ez-Zoura i odlučili o njegovoj sudbini  – kao grada čijim će oslobođenjem tj. deblokadom de facto završiti sirijski građanski rat, barem njegova vruća faza pred nadolazeće političke pregovore.

Deir ez-Zour, kao hrvatski Vukovar

A do dalekog Deir ez-Zoura sirijskom vojnom zapovjedništvu u Damasku tijekom 2015. i 2016. godine baš i nije bilo previše stalo. Suočen sa sve izvjesnijim totalnim vojničkim slomom, nesklonom međunarodnom zajednicom i predviđanjem skorog  nasilnog gubitka političke vlasti prije ulaska Rusije „u igru“, vojni vrh zemlje imao je puno većih briga od slanja pomoći svom blokiranom istočnom urbanom središtu. A upravo se u njemu događalo pravo čudo s vojne točke gledišta. Od poginulih i još više odbjeglih, prestrašenih sirijskih vojnika, u gradu je ostao još samo manji broj onih najhrabrijih i najodlučnijih, na čelu s talentiranim i karizmatičnim visokim časnikom, danas generalom Issamom Zahrredineom (sve je njih skupa Damask gotovo pa već bio sahranio). Od tih najhrabrijih (ili – najluđih) ostataka vojnika, taj je general formirao postrojbu koja je u nemogućim uvjetima očuvala desnu obalu grada na Eufratu, a onda uspjela i potisnuti džihadiste iz okolice tamošnje zrakoplovne baze, što je omogućilo uvjete za pružanje kakve takve zračne potpore u nadolazećoj fazi rata. Pritom su uspjeli spriječiti i pad u ruke džihadista tamošnjih velikih skladišta s naoružanjem sirijske vojske. U najkritičnijoj fazi, u okruženju džihadista nalazilo se čak 150 tisuća stanovnika toga grada. Čitava ova dramatična priča, oko koje će se, ukoliko bude pravde, možda jednom snimiti i film, neodoljivo podsjeća na herojsku obranu hrvatskog Vukovara u Domovinskom ratu, samo, vjerojatno, sa sretnijim završetkom po njegove branitelje.

Osim fanatične obrane sirijskih vojnika i njima pridruženih pojedinih okolnih arapskih i beduinskih plemena, još je jedan čimbenik u bitci za grad bio presudan: vojno zapovjedništvo „Islamske države“, čije su snage već bile prodrle duboko na sjever, zapad i jug Sirije, smatrale su, i to potpuno opravdano, da je Deir ez-Zour ionako duboko u teritoriju pod njihovim nadzorom i kako će tamo stacionirane ISIL-ove snage prije ili kasnije uspjeti slomiti otpor malobrojnih branitelja bez potrebe dovlačenja novih snaga s drugih isturenih bojišnica. U tom se smjeru stanje na gradskim bojišnicama i razvijalo, čak i nakon aktivnog vojnog ulaska Rusije u sirijski sukob.

Jer usprkos bombardiranjima ruskih zrakoplova po ISIL-ovim snagama u gradu i okolici, napadima ruskim  krstarećim i iranskim balističkim raketama, iranskim dronovima,  povremenim američkim bombardiranjima, uništiti fanatično motivirane džihadiste iz gradskih utvrda nije bilo moguće, što je samo dodatna potvrda vojnim stratezima o ključnoj važnosti vojničke čizme na terenu, neovisno o zračnoj i ostaloj snazi protivnika koja svakako djeluje demotivirajuće i razarajuće po infrastrukturu i vojne kapacitete neprijatelja. A da je to tako, svjedoči podatak kako je ISIL, usprkos nabrojenim napadima sirijskih saveznika, u ljeto prošle godine uspio čak i presijeći obranu grada Deir ez-Zoura na dva dijela. Istinski prijelom u bitci nastupio je tek nakon Božića 2016. godine i oslobođenja Aleppa, nakon čega je sirijska vojska mogla postupno prebacivati svoje snage u smjeru istoka i otpočeti prve ofanzivne akcije s ciljem rasterećenja Deir ez-Zoura kroz ponovno oslobađanje na kratko iznova izgubljene Palmire i nastaviti dalje napredovanje prema istoku. Prijelomu na bojišnici također je pridonjelo i istodobno napredovanje kurdskih snaga sa sjevera, kao i pokretanje njihove operacije oslobađanja grada Rakke u suradnji s američkim i koalicijskim zračnim snagama. Međutim, u međuvremenu, iz smjera Iraka prema Deir ez-Zouru su krenule nove velike ISIL-ove snage nakon njihovog poraza u Mosulu, a prema tom gradu se i sada povlači  glavnina ISIL-ovih postrojbi iz Rakke, a što sve skupa i stvara uvjete za zaključak s početka ovog teksta – o bitci za Deir ez-Zour, kao posljednjoj velikoj bitci ne samo u sirijskom građanskom ratu već i za konačno i formalno slamanje „Islamske države“ kao strukturirane organizacijske tvorevine. Zbog toga će se, prema očekivanjima, upravo tamo džihadisti braniti do posljednje kapi krvi jer izlaza iz tog obruča više niti nemaju osim povlačenja prema Iraku, gdje im također ostaje sve manje mjesta. Zato će Deir ez-Zour za ISIL biti „Staljingrad na Eufratu“!  Njegovi borci će pokušati zadržati vezu s iračkom sunitskom regijom Anbar, kao i nadzor nad graničnim prijelazom Abu-Kamal, prema kojem kreću i proameričke snage sirijske oporbe iz američke baze At-Tanfa na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana (one nadziru dio sirijske granice s Jordanom). Upravo zbog toga prema Abu-Kamalu sada ubrzano prodire sirijska vojska, koja je, opskrbivši svoju bazu u zoni Zakyaf, već pristupila dubokom zahvatu Deir ez-Zoura s jugo-zapada. Prema posljednjim informacijama, Sirijska Arapska Vojska tom se gradu približila na svega 27 kilometara. Iz smjera zapada napreduju i sirijske specijalne postrojbe „Tigrovi“, pod zapovjedništvom generala Suheil al-Hassana, koje su došle na 50 kilometara od grada. U taktici sirijske vojske, u kojoj itekako važnu ulogu imaju ruski vojni instruktori, primjenjuje se kombinacija obavještajnih informacija i topničkih napada i po prvi put se koriste noćni helikopterski desanti uz vatrenu potporu ruskih jurušnih helikoptera Ka-52.

Karta: Abu-Kmal

Kako procjenjuju ruski vojni analitičari, u rujnu, odmah nakon velikog muslimanskog blagdana i hadža, nastavit će se ofanziva sirijske vojske i Deir ez-Zour će biti deblokiran. Nakon deblokade trebat će se osloboditi istočni dio grada, a vrlo važan cilj bi trebao biti stavljanje pod nadzor spomenutog graničnog prijelaza s Irakom, Abu-Kamala, što je za Damask važno radi osiguranja poveznice prema Bagdadu i Teheranu. Upravo to može biti onemogućeno u slučaju da taj prijelaz prije sirijske vojske zauzmu proameričke oporbene postrojbe  iz sastava Slobodne sirijske vojske, koje podupiru i britanske zračne snage. Njihov je interes očuvanje mogućnosti za kopnenu opskrbu prozapadne sirijske oružane oporbe kroz granicu s Jordanom i Irakom i njezino očuvanje kao kakve-takve protuteže Damasku u razgovorima koji slijede o budućem političkom ustroju zemlje. SAD bi također želio onemogućiti kopneno prometno povezivanje Irana i Sirije, a za što će mu trebati puno umijeća ali i sreće, prije svega u razgovorima s vladom u Bagdadu.

Damask će usredotočiti sve sile na oslobođenje Deir ez-Zoura zbog nekoliko ključnih elemenata:

prvo, osim konačne pobjede nad džihadistima, ovladavanje tim gradom vladi daje i snažan psihološki impuls u nastojanjima za očuvanjem teritorijalne cjelovitosti Sirije po njezinoj središnjoj osi ili liniji, koja  se proteže od Homsa na zapadu, preko Palmire u središtu i završava na istoku s Deir ez-Zourom;

drugo, od simbolične važnosti grada još je veća ona strateška i praktična, koja se ogleda u činjenici da kroza nj prolazi prometna transferzala s Irakom, a to znači i Iranom. Ta prometnica iz grada vodi na spomenuti granični prijelaz Abu-Kamel, a što, prevedeno u logiku geostrategije znači, kako se bez nadzora nad Abu-Kamelom važnost Deir ez-Zoura praktički snižava za polovicu;

i treće su, svakako, već ranije u tekstu spomenuta velika prirodna bogatstva te regije.

S obzirom na nedavno objavljene informacije bivšeg časnika za sigurnost oporbene sirijske slobodne vojske u američkoj bazi At-Tanf, Muhammada Assalama,  o ilegalnoj prodaji američkog oružja „Islamskoj državi“ od strane američkih instruktora kroz posredništvo sirijske oporbene organizacije „Magawir es-Saura“ i njezinog zapovjednika Mugannata Attalia, jasno se ogleda značaj koji SAD i njegovi saveznici pridaju želji za ovladavanjem sirijsko-iračke granice, prije svega spomenutim prijelazom Abu-Kamel. Sasvim je sigurno kako su oni spremni na sve da bi se omogućio što duži otpor ISIL-ovih snaga pred postrojbama sirijske vojske. Barem do trenutka zauzimanja Abu-Kamela od strane sirijskih oporbenih snaga. U ovom kontekstu, također nije slučajno da se posljednjih dana protuvladinim snagama na jugu zemlje, u sirijskoj regiji Deraa, „saudijskim kanalima“ dostavljaju oklopna vozila i pojačavaju napadi na sirijsku vojsku. Sve je to identično scenariju oko sirijskog pograničnog punkta At-Tanf (na tromeđi s Jordanom i Irakom), kroz koji prolazi glavna prometnica Damask-Bagdad (i dalje na Teheran), kada su američki zrakoplovi, pod izlikom branjenja postrojbi umjerene sirijske oporbe obučavane u Jordanu, u više navrata bombardirali snage sirijske vojske, preciznije, njoj odanih šijtskih formacija koje su se ubrzano približavale At-Tanfu. Dakle, bit će još vrlo interesantno pratiti  finale sirijskog ratnog vihora u regiji Deir ez-Zour.

Ali kako god ono završilo, tj. osvojila grad sirijska vojska ili oporba, jedno je sigurno: tom bitkom definitivno će biti slomljena kralježnica jednog monstruoznog pseudokalifata, maligne tvorevine na savjesti modernog čovječanstva čiji je razvoj ono svjesno dopustilo a zločine prešutno odobravalo. Dio tog istog modernog čovječanstva, čak i sada, kada su sve maske konačno pale, „Islamsku državu“  uništava ali potpuno  bezvoljno i, reći ćemo (da ne budemo preoštri), silom prilika. Bilo kako bilo, „Islamska država“ ipak odlazi jednom za uvjek sa sirijske vojno-političke scene.

Sirija se definitivno uspjela očuvati u svojim državnim granicama. Nju sada očekuje ništa manje važna faza unutarnje pomirbe kroz politički dijalog i nužne kompromise, a to će vjerojatno trajati još godinama uz i dalje važan čimbenik vanjskih utjecaja.

Međutim, slamanjem „Islamske države“ u Siriji otvara se još jedno važno pitanje: ono o budućnosti američkih snaga u toj zemlji, koje su tamo poslane od strane Washingtona (protivno volji službene vlade u Damasku) isključivo pod agendom borbe protiv „Islamske države“. Nestankom „Islamske države“, po toj logici, one više u Siriji nemaju što tražiti. Identičan problem Washington upravo sada ima u Iraku, gdje političkim pregovorima  s vladom u Bagdadu (a to znači ustupcima središnjoj vladi, samo na čiji račun? Možda baš iračkih Kurda čiji referendum o nezavisnosti, zakazan za 25. rujna, SAD upravo ovih dana nastoji odgoditi za iduću godinu, što se vjerojatno neće dogoditi tj. referendum će se provesti) sada nastoji ishodovati dozvolu za otvaranje američke vojne baze u toj zemlji, a sve kako bi umanjio utjecaj Teherana na Irak.

Čini se kako je „vrag odnio šalu“ u američko-turskim odnosima. Ankara ne popušta niti milimetra u svojim zahtjevima upućenim  Washingtonu za njegovim prekidom pomoći postrojbama sirijskih Kurda unutar tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF), kao ni u odnosu na njezino protivljenje i samoj primisli stvaranja nekakve kurdske državne tvorevine na sirijskom sjeveru, a kamoli ujedinjenog Kurdistana (u svemu tome Ankara ima otvorenu potporu Teherana i Bagdada).

Naime, nakon nedavnih nerazjašnjenih rušenja dvaju  američkih vojnih dronova u svega tri dana razmaka, koji su iz turske zračne baze Incirlik poletjeli kao pomoć postrojbama sirijskih Kurda koje se bore protiv ISIL-ovih snaga u zoni grada Rekke (prva od dvije američke bespilotne letjelice MQ-1B Predator je prema informacijama američkih zračnih snaga srušena u blizini spomenute baze 18. kolovoza, a druga, 21. kolovoza na jugo-istoku Turske. Uzroci još nisu poznati, a pokrenuta je istraga), kao i nakon jučerašnjih oštrih riječi turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana kako Turska  nikada neće dozvoliti stvaranje kurdske države, koje je ponovio i danas pred kamerama televizije NTV u svom zrakoplovu pri povratku iz jordanskog glavnog grada Ammana, jučer se zbio još jedan važan događaj.

Američki ministar obrane, James Mattis, boravio je u posjetu glavnom gradu Iračkog Kurdistana, Erbilu, gdje je razgovarao s predsjednikom te iračke autonomne regije, Masudom Barzanijem. Tom prigodom šef Pentagona je pozvao Barzanija na odgodu provedbe referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana, koji se treba održati 25. rujna ove godine! Prema riječima američkog generala i ministra obrane, SAD smatra, kako bi referendum mogao dovesti do još veće političke nestabilnosti u Iraku. Na taj je način šef Pentagona gotovo pa citirao nedavno izrečene riječi zapovjednika iranske vojske, generala Hoseina Bagherija nakon susreta s truskim predsjednikom Erdoganom u Ankari. Podsjetimo: nakon pregovora Ankara i Teheran su objavili zajednički stav o tome, kako će referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana isprovocirati porast napetosti u regiji. „Iran i Turska dijele isti pogled o odluci (vlade Iračkog Kurdistana) za provedbu referenduma“, izjavio je tom prigodom iranski general, dogovorivši s turskim kolegama obavještajnu razmjenu podataka i zajedničku borbu dviju država protiv terorizma.

Riječi generala Mattisa, iako nisu ultimativnog karaktera, predstavljaju snažnu američku poruku iračkim Kurdima. Potpuno je jasno kako nakon njih SAD neće biti u stanju Kurdima pružiti pomoć u slučaju bilo kakvih po njih negativnih posljedica nakon eventualnog proglašenja nezavisnosti.

A sve to onda, kao po tko zna koji put u povijesti, može rezultirati identičnim posljedicama:  nakon krvarenja Kurda u borbama za tuđe interese, a u zalog za obećanu slobodu i samostalnost, oni iznova vrlo lako mogu ostati bez ostvarenja svojih vjekovnih težnji za vlastitom državom, te tako i nadalje ostati jedan od najvećih svjetskih naroda bez svoje domovine.  Podsjetimo, kurdske postrojbe upravo se sada (već više od tri mjeseca) bore za oslobođenje sirijskog grada Rakke od ISIL-ovih snaga. Grad je to za koji Kurdi uopće nisu zainteresirani u smislu njegovog pripajanja teritoriju pod njihovim nadzorom na sjeveru Sirije i istočno od rijeke Eufrata, jer je golemom većinom nastanjem arapskim stanovništvom, više nego neprijateljski nastrojenom prema Kurdima. To potvrđuje i dugotrajno kurdsko odbijanje za sudjelovanjem u tim vojnim operacijama pokrenutim na inicijativu Washingtona i njegove međunarodne koalicije za borbu protiv „Islamske države“.  Kurdi su na to pristali isključivo iz razloga američkih političkih obećanja vezanih uz  budući status Kurda i osiguranje njihovih interesa u pregovorima o sirijskoj budućnosti, u kojima njihovi predstavnci za sada uopće niti ne sudjeluju jer se sve ključne strane uključene u tu veliku „igru“ tome protive.

Ali to i nije neko preveliko iznenađenje s obzirom na geopolitičke realitete u regiji i snagu država o kojima sve to umnogome i ovisi (Turska i Iran). Pritom se nikako ne smije podcijeniti uloga i važnost vlade u Bagdadu, iako je Irak de facto razorena i sektaški podjeljena zemlja. Međutim, u okolnostima rastuće borbe na relaciji SAD-Iran za dominantan utjecaj u budućem Iraku, Washington je očigledno procijenio kako, bez za po sebe štetnih posljedica u ovom trenutku ne može pružiti potporu iračkim Kurdima glede njihove želje za proglašenjem nezavisnosti, čemu se Bagdad oštro protivi, smatrajući kako je Erbil već ionako dobio previše kroz široku političku autonomiju u kojoj gotovo samostralno odlučuje o svim najvažnijim pitanjima osim onih iz sfere energetike tj. nafte, o čijem izvozu i raspodjeli dobiti ovisi o Bgdadu (jedina izvozna luka za naftu proizvedenu u Iračkom Kurdistanu je veliki irački naftni terminal u luci Basra, u Perzijskom zaljevu). Osim toga, SAD očito procjenjuje kako više nije u mogućnosti zaoštravati odnose s Ankarom, s obzirom na tursku ključnu ulogu na južnom krilu NATO saveza.

Na taj način Ankara vrlo vjerojatno, s obzirom na dobre odnose s Moskvom i suradnju s Teheranom po pitanju zajedničke borbe protiv međunarodnog terorizma (čitaj: Kurda), može ostvariti pojedine vanjskopolitičke ciljeve od njezinog prioriteta. Ona neće uspjeti ostvariti prethodno zacrtane ciljeve u Siriji, koji su se primarno temeljili na rušenju Asadove vlade od čega više nema ništa, kao niti od pobjede turskoj odanih dijelova sirijskih oporbenih snaga, ali će ih svakako ostvariti s obzirom na ono što je Turskoj zapravo najvažnije – sprječavanje uspostave homogenog i kompaktnog kurdskog teritorija na sirijskom sjeveru pod nadzorom njihovih oružanih snaga, kao preteče buduće jedinstvene, velike kurdske države kroz integriranje s Iračkim Kurdistanom, a kasnije i s Kurdima pretežito naseljenog turskog jugo-istoka i iranskog sjevero-zapada. Ankara je već najavila kako će, prema potrebi, aktivirati operaciju „Mač Eufrata“ kojom će u zoni Afrima presijeći kurdske enkalave i time spriječiti njihovo spajanje.

A ono što je najvažnije  –  Tursku u tome nitko nije u stanju spriječiti! Teško je vjerovati kako će se sirijska vojska suprostaviti onoj turskoj i pomoći kurdskim snagama, imajući u vidu njihovo oslanjanje na američku vojsku, koja, opet, s druge strane djeluje protiv vlade u Damasku i njezinih oružanih snaga. A Damasku Kurdima naseljeni sjever Sirije ionako nije strateški prioritet i Asadu će služiti jedino u svrhu buduće trgovine u pregovaračkom procesu koji neminovno slijedi nakon brzog slamanja „Islamske države“ i drugih radikalnih islamističkih skupina na sirijskom tlu, a što je upravo u tijeku južno od Rakke prema Deir es-Zouru i uz sirijsku granicu s Libanonom.

Međutim, s Kurdima, osim Amerikanaca, povremeno više-manje koketira i Moskva i permanentno ostvaruje kontakte s njihovim političkim predstavnicima i u Erbilu, gdje Rusija ima konzularno predstavništvo, i u Moskvi, gdje sirijski Kurdi imaju pseudo-konzulat u vidu političkog predstavništva. Naravno, i Rusija i SAD Kurde, svaka u svom interesu, može koristiti prema potrebi, ali je teško vjerovati kako bi se u sadašnjem geopolitičkom trenutku u regiji, koji ide na ruku Moskvi, ona usudila usprotiviti interesima Turske i Irana po kurdskoj problematici. Osim toga, Rusija, Turska i Iran su partneri u okviru Astanskih pregovora o miru u Siriji, pa Rusiji ugrožavati takve odnose zbog interesa Kurda (čiju državu u regiji ne želi nitko) nipošto nije potrebno.

Naravno, ima i onih lakovjernih promatrača koji misle kako Amerikanci mogu naoružavati Kurde do mile volje i pustiti ih da se sami vojno izbore za svoje političke ciljeve. Osim toga, nastali kaos koji bi time neminovno usljedio, prema njihovom mišljenju, išao bi na ruku SAD-u koji se „u lovu u mutnom“ ionako najbolje snalazi, plasirajući nove tone svog naoružanja i svega ostalog, naravno, ne besplatno. Međutim, radi se o lakonskim razmišljanjima, bez nužnog učitavanja novih elemenata geopolitičkog karaktera i u regiji i svijetu u cjelosti,  i gdje se gubitak donedavnih vjernih saveznika i partnera vrlo brzo može skupo platiti i obiti o glavu bilo kojoj strani u ovoj velikoj „partiji šaha“ s golemim ulozima u pozadini. Jer ne zaboravimo, na Bliskom istoku se prelamaju interesi na nekoliko velikih razina: globalnoj (između Rusije i SAD-a, unutar kojih i EU i Kine); regionalnoj (između Turske i Saudijske Arabije za dominaciju nad sunitskim svijetom te regije; i Irana i Saudijske Arabije);. i konačno, unutarsirijskoj razini, kroz oružanu borbu za politički nadzor te, jedne od strateški najvažnijih zemlja regije).

A u takvim okolnostima nema prostora za povlačenje nepromišljenih i riskantnih poteza ni za jednu stranu, ukoliko se i dalje želi ostati u sferi nadziranog kaosa kakav on još uvjek jest, neovisno što mi o tome mislili.

Nastavljamo s tjednim prikazom vojnog stanja u Siriji:

Jedna od važnijih vijesti vojnog karaktera je ona, da su zračne snage (helikopteri) Sirije i Rusije od 9. kolovoza počele s korištenjem zračne luke „Jirah“ na istoku regije Aleppo. Odande se izvode letovi za vojne operacije koje se vode na sjeveru regije Hama i u regiji Rakka.

Na sjeveru regije Aleppo, 10.8. su vođene borbe između kurdskih postrojbi iz „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) i proturskih oružanih organizacija, oko sela Tal Jijan i Tal Mazik.

Sjeverno od grada Aleppa, oko farmi Al-Malak, 12.8. je odbijen napad boraca „Tahrir ash-Sham“ (preimenovana „Jabhat al-Nusra“) na položaje sirijske vojske.

U regiji Damask, u Istočnoj Guti, 6.8. vladine snage su napale položaje „Tahrir ash-Shama“ u zonama Ain Terma i Jobar. U ovoj zadnjoj, sirijska vojska je uspostavila nadzor nad nizom zgrada istočno od trga Al-Manasher. Dva dana kasnije, u tim su zonama vladine postrojbe ovladale s nekoliko dodatnih ključnih zgrada. Napominjemo, početkom kolovoza, temeljem sporazuma ruske vojske i oporbenih snaga u egipatskom glavnom gradu Kairu,  u Istočnoj Guti je uspostavljena zona deeskalacije između sirijske vojske i pobunjeničkih snaga iz tzv. umjerene oporbe. Međutim, primirje u toj zoni (i drugim zonama deeskalacije na sirijskom tlu) ne odnosi se na borbe protiv „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“ (u svim svojim inačicama).

7. kolovoza, u središnjem dijelu Istočne Gute vođene su borbe između, s jedne strane boraca „Tahrir ash-Shama“, a s druge, boraca organizacija „Failah al-Rahman“ i „Ahrar ash-Sham“ za naselja Arbin i Modira. Tri dana kasnije „Failah al-Rahman“ izbacio je džihadiste iz Modira.

9. kolovoza u regiji Damask primjećeno je korištenje novih ruskih ručnih protuzračnih sustava „Verba“ protiv bespilotnih letjelica kojima se služe džihadističke snage.

Što se tiče regije Homs, nastavljene su borbe na njezinom istoku između sirijske vojske i boraca „Islamske države“. 7.8. vladini vojnici su uspostavili nadzor nad selom Manuh, a slijedećeg dana jurišom su zauzeli i sela Al-Qum i At-Tayiba, sjeverno od grada Al-Sukhnah. Na istoku te regije vode se velike borbe, budući da se ovladavanjem spomenutim gradom sirijskoj vojsci pruža mogućnost za prebacivanje borbi u susjednu istočnu regiju Deir es-Zour i napredovanje prema istoimenom administrativnom središtu koje je u okruženju ISIL-a još od 2014. godine. Tako je 10.8. u zoni Humeimi odbijen veliki napad ISIL-ovih boraca na položaje vladinih snaga, a prema sirijskim i ruskim izvorima pritom je poginulo čak 80 džihadista. Identičan napad odbijen je i narednog dana, a što samo potvrđuje kako ISIL još uvjek na pojedinim dijelovima bojišta ima itekako respektabilne snage, o čemu svjedoči i činjenica da kurdske postrojbe iz SDF-a još uvjek nisu u potpunosti ovladale gradom Rakkom u susjednoj regiji, iako su operaciju njegovog oslobađanja počele još u rano proljeće i usprkos velikoj pomoći zračnih snaga međunarodne koalicije, prije svih SAD-a.

U regiji Rakka također je u tijeku i uspješna ofanzivna operacija sirijske vojske i provladinih snaga južno od grada Rakke. One su 6. kolovoza došle na svega 4 kilometra od grada Maadan, posljednjeg uporišta ISIL-a u okolici Rakke. Tom su prilikom oslobođena naselja Al-Hardan, Salem al-Hamd, Al-Atshana, Makla Qabira, Makla Sagira i Al-Damaa.

Sirijska vojska je 9. kolovoza došla na svega 2 kilometra od Maadana, oslobodivši sela Al-Hamisha, Al-Jaber i Al-Hamisa.

Karta: southfront.org

„Islamska država“ je 12. kolovoza na jugo-istok regije Rakka prebacila valika pojačanja s ciljem ne dopuštanja pada grada Maadana u ruke sirijske vojske, te su već počeli protunapade na položaje vladinih snaga.

U noći, 12.8., sirijska vojska, njezine elitne postrojbe Tigrovi, izvršila je taktički desant helikopterima u pozadinu snaga „IS“ u regiji Rakka, na granici s regijom Homs, južno od grada Al-Qadir. Akciji je prethodila topnička priprema i napad višecjevnim bacačima raketa sirijske vojske, kao i napadi ruskih helikoptera Ka-52. U zajedničkoj vojnoj akciji s fronte i iz pozadine, vojska se probila 21 kilometar u dubinu ISIL-ovog teritorija, uspostavivši nadzor nad zonom Khirbet Makman i gradom Al-Qadir, ovladavši s oko 60 km2 teritorija.

U uspostavljenoj zoni deeskalacije na sjeveru regije Latakija došlo je do kršenja prekida vatre. Tamo su proturske snage 6. kolovoza napale postrojbe sirijske vojske u zoni grada Atira.

U regiji Idlib, svojevrsnom koncentratu radikalnih islamističkih organizacija u Siriji, već se duže vrijeme vode borbe između prosaudijske organizacije „Tahrir ash-Sham“ (bivša „Al-Nusra“) i proturske organizacije „Ahrar ash-Sham“ za dominaciju nad tom regijom i istoimenim administrativnim središtem. U tom smislu puno veće uspjehe postiže „Tahrir ash-Sham“ kojem se pridružila i većina boraca iz spomenute proturske organizacije, čime se umanjuje i turski utjecaj u toj, po  interese Ankare posebno osjetljivoj sirijskoj regiji. Od prošlotjednih zbivanja u Idlibu izdvojili smo ipak napad na grupu osoba iz sastava „bijelih kaciga“, izvršen 12. kolovoza, pričemu je poginulo 7 aktivista, a napadači nisu identificirani. Ta je humanitarna organizacija i inače vrlo kontroverzna jer djeluje isključivo na teritoriju Sirije koji je pod nadzorom oporbenih snaga. Osim toga financirana je od strane vlada Velike Britanije, SAD-a, Njemačke, Nizozemske i Japana, pa vlada u Damasku njezina izvješća smatra potpuno irelevantnim i pristranim, što se najviše manifestiralo prilikom operacija oslobađanja grada Aleppa u prosincu prošle godine.

Na sjevero-istoku regije Idlib, 9. kolovoza vodile su se borbe između grupacija Slobodne sirijske vojske (FSA) i „Failah ash-Sham“, u zoni sela Tal al-Hazar.

Na jugo-istoku regije Al-Sweida sirijska vojska je 8. kolovoza od ISIL-ovih snaga oslobodila zone Tal Asadi, Tal Jarin, Tal al-Riyahin i Baar al-Sabuni. U toj su regiji 11.8. vladine snage izvršile protunapad na islamiste uz svu granicu s Jordanom.

Na jugu regije Deraa, 11. kolovoza je terorist-samoubojica aktivirao eksploziv tijekom sastanka terenskih zapovjednika organizacije „Jaish al-Islam“, usljed čega je poginulo 25 osoba, a još ih je 50-ak ranjeno.

 

Katar je pred tijelima UN-a optužio Saudijsku Arabiju da onemogućava i otežava Hadž njegovim državljanima i time praktično politički zloupotrebljava svoju kontrolu nad svetim mjestima Islama Mekom i Medinom. Rijad to smatra objavom rata.

Pravo pitanje katarske krize je za koga je namještena ta sačekuša kreirana u američkim i britanskim centrima geostrateškog odlučivanja i pokrenuta neposrednom  inicijativom američkog predsjednika  Trumpa za njegova posjeta Saudijskoj Arabiji i Izraelu.

Tumačenja da je Trump procese koji će ponovo promijeniti regiju i otvoriti put  novim geopolitičkim obračunima i preslagivanjima, a moguće i oružanim sukobima učinio  iz neznanja ili ponesen emocijama zbog kraljevskog dočeka u Rijadu, priče su za malu djecu.Trump je jako dobro znao što čini i povukao je potez koji je osmislila američka vanjskopolitička administaracija i koji se potpuno uklapa u njihovu viziju transformacije Bliskog istoka. Katarska je kriza  još jedan prividno  zbunjujući događaj  i primjer naoko nelogičnih bliskoistočnih zbivanja kada saveznici i partneri na jednom planu, u ovom slučaju potpori islamističkom razaranju i podjeli Sirije i Iraka, postaju neprijatelji na nekoj drugoj  geopolitičkoj razini, što mnoge odvraća od bilo kakvih pokušaja procjenjivanja daljnjeg razvoja bliskoistočnih  zbivanja.

Nedvojbeno je kako samo  jedna jedina jednadžba sadržana u američkoj i europskoj agendi tobožnje demokratske transformacije Sjeverne Afrike i Bliskog istoka kroz geopolitičko prekrajanje regije, promjene postojećih granica država i njihove disolucije je u mogućnosti objasniti naizgled kaotična regionalna zbivanja. Tek kada se u tu  jednadžbu unese bilo koji zasebni parametar bliskoistočnih zbivanja u bilo kojem trenutku savršeno je izjednačena njena lijeva i desna strana. Funkcionalnost  te jednadžbe i njena sposobnost iskazivanja stvarnosti odaje istinsku pozadinu bliskoistočnih ratova, fenomena jačanja islamističkog ekstremizma i uništenja cijelih država. To je jednadžba geostrateške vizije  stvaranja “Novoga Bliskoga istoka” prilagođenog  geoekonomskim i geopolitičkim interesima SAD-a i europskih saveznika.

Jednadžba  savršeno funkcionira i u slučaju katarske krize i  jasno ukazuje da su i ta zbivanja  također dio istog velikog plana prekrajanja i transformacije Bliskog istoka.

Katarska kriza najava je nove faze master plana  stvaranja „Novog Bliskog istoka“, koja otvara pitanja liderstva nad sunitskim dijelom bliskoistočne jednadžbe, rasplamsava do sada prigušeno suparništvo unutar sunitskog bloka i širom otvara vrata masivnom geopolitičkom preslagivanju južno od sirijske pustinje, na Arapskom poluotoku i Perzijskom zaljevu sa Saudijskom Arabijom i zaljevskim petromonarhijama u sasvim novim ulogama.

Katarska kriza, nema sumnje, opaka je sačekuša postavljena od strane američke politike u službi njezine agende kreiranja Novog Bliskog istoka, ali još uvijek nije sasvim jasno tko bi trebao biti  žrtva, Saudijska Arabija, Katar, UAE ili pak Turska.

Izolacija Katara od strane koalicije predvođene  Saudijskom Arabijom i zaoštravanje odnosa s katarskim saveznikom i zaštitnikom – Turskom, kao predvodnikom drugog  krila sunitskog bloka, koincidira s početkom  konačnog  slamanja ISIL-a i njegova nikad dovršenog kalifata Islamske države. Njegov vijek trajanja je istekao. On je na sunitskom dijelu jednadžbe  odradio prljavi posao za gospodare kaosa  i sada je potrebna njegova zamjena s nekim drugim međunarodno  prihvatljivim subjektima vlasti na prostorima koje je kontrolirao  i koje je velika američka strategija preslagivanja Bliskog istoka dodjelila budućem planiranom sunitskom entitetu. Sasvim suglasno američkoj i savezničkoj  agendi  stvaranja “Novoga Bliskog istoka”, ISIL-ov teritorij transformira  se u novi sunitski državni  entitet i nakon planirane fragmentacije Iraka i Sirije otvara se bitka  za podjelu plijena na njihovim ruševinama. Borba za prevlast  vodi se, kako između šijitske i sunitske strane, tako i unutar samog sunitskog bloka. Ne tako davno bivši načelnik glavnog stožera američke vojske, general Raymond Odierno, ukazivao je na takav rasplet bliskoistočnih ratova, a John Bolton, bivši pomoćnik američkog državnog tajnika i nekadašnji veleposlanik SAD pri UN-u, blizak predsjedniku Trumpu,  bio je izravan: “Stvarnost je da Irak i Sirija više ne postoje. Islamska država isklesala je novu strukturu iz baštine  Osmanskog carstva, okupila sunite koji su u sukobu s predsjednikom Basharom al Assadom u Siriji i iračkom vladom koju kontrolira Iran. Osim toga, nakon godina borbe činjenica je postojanje neovisnog Kurdistana….Umjesto borbe za obnovu  zemljopisne karte nastale nakon 1. svjetskog rata, Washington treba priznati novu geopolitičku situaciju. Najbolja alternativa Islamskoj državi u sjeveroistočnoj Siriji i zapadnom Iraku je nova, nezavisna, sunitska  država.”

Slijedom toga aktivira se i borba za uspostavu nadzora nad  sunitskim prostorima između dosadašnjih predvodnika sunitskoga bloka Turske s Katarom (koji su od samog početka težište svoje podrške islamističkom ekstremizmom fokusirali na „Muslimansko bratstvo“) i Saudijske Arabije s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtom (koji su financijski operativno i vojno stvarali i podržavali vehabijske, islamističke skupine). Egipat im je u izolaciji Katara pridružen i zbog svojih obveza prema Saudijskoj Arabiji koja je omogućila rušenje Muslimanskog bratstva sa vlasti u Kairu i provođenje vojnog udara generala al-Sisia. S druge strane Egipat je financijski i socijalno uništen tzv. “arapskom revolucijom” predvođenom „Muslimanskim bratstvom“, pa ima  velikih neriješenih računa upravo s Katarom i Turskom koji su „Muslimansko bratstvo“ otvoreno, agresivno i besramno podržavali u  rušenju sekularne egipatske države i planiranom genocidu nad 8 milijuna egipatskih kršćana. Njegova kratkotrajna vladavina, predvođena tobože demokratski izabranim predsjednikom Mohamedom Morsiem na izborima provedenim u sjeni islamističkog nasilja diljem Egipta, naprasno je završila tek u trenutku kada je američka politika shvatila kako moćna egipatska vojska, potpuno funkcionalno povezana s američkim vojnim potencijalom, više neće biti u mogućnosti u takvim uvjetima kontrolirati strateški važan Sueski kanal i njegove sredozemne i crvenomorske prilaze. Vlast „Muslimanskoga bratstva“ i ostalih islamističkih skupina koje su ušle u parlament  sve snažnije su počele udarati na egipatsku vojsku iz koje su zahtjevale  uklanjanje zapovijednog kadra kršćanskog porijekla i protjerivanje žena iz vojne službe. Tu im je bio kraj, mogli su planirati zakone o fizičkom razdvajanju turista po spolu i sanjati o rušenju egipatskih piramida nastalih u “poganskom predislamskom dobu” ali su napravili stratešku pogrešku kada su dirnuli u egipatsku vojsku. Ona je već desetljećima potpuno integrirana s američkim vojnim kompleksom i u biti je ekvivalent rasporedu  barem desetak američkih divizija kopnene vojske na prostoru koji ona kontrolira ne računajući moćno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu.

Američka vizija stvaranja „Novog Bliskog istoka„ od samog početka predviđa i u djelo provodi podjelu Iraka i Sirije po etničkim, vjerskim i sektaškim odrednicama ,stvaranje odvojenih  državnopravnih entiteta sunita, šijita i Kurda i okončanje stogodišnjeg britansko-francuskog mirovnog poretka proisteklog  iz Versailleskih dogovora i na temelju njih iscrtanih granica. Zaljevska kriza samo je nastavak tog plana stvaranja novog geopolitički transformiranog Bliskog istoka. Irak i Sirija su pred podjelom, koju samo neka nova masivna promjena geopolitičkih pozicija može spriječiti i sada se djelovanje po agendi “Novog Bliskog istoka” prenosi na Arapski poluotok i Perzijski zaljev. Na redu je, čini se, veliko preslagivanje među zaljevskim monarhijama po istoj matrici provođenoj na području Sirije i Iraka, ali sada s naglašenom ulogom Velike Britanije koja se ponovo politički i vojno vraća na područje Perzijskoga zaljeva.

Američka i saveznička politika procjenjuje kako je u ovom trenutku najveći problem nedostatak stvarnog i učinkovitog liderstva unutar sunitskog arapskog bloka, čime se otvara prostor iranskog utjecaja na arapske prostore preko njegovih šijitskih arapskih saveznika u širokom luku od Libanona i Sirije na Sredozemlju, preko Iraka do Jemena na jugu Arapskog poluotoka. Nekada moćna sunitska sila Egipat ekonomski je potpuno uništen revolucijom tkzv.“arapskog proljeća“i kratkotrajnom islamističkom  vladavinom koja je dala dodatni impuls financijski iscrpljujućem otvorenom ratu organizacija eslamističkog terora protiv egipatske vojske na Sinaju s tendencijom  prenošenja sukoba na cijelu državu. Egipat, iako raspolaže masivnim vojnim kapacitetima, zbog svoje ekonomske slabosti, ali i zbog nesklonosti vladajućeg političkog kruga  na čelu sa generalom al-Sisiem razaranju i podjeli Sirije, po ocjeni američkih stratega ne može preuzeti lidersku ulogu koja bi bila potpuno suglasna matici američke politike.

Saudijska Arabija u Jemenu je pak, pokazala svu političku i vojnu  nesposobnost  i ovakva kakva je sada očito ne može osigurati ni svoju dominaciju  Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC), a kamoli liderstvo u sunitskom arapskom svijetu. Aupravo katarska kriza to nedvojbeno dokazuje, jer Doha i dalje unatoč izolaciji i pritiscima pruža otpor. Teško je povjerovati kako američka politika to nije mogla  predvidjeti u trenucima kada je Rijad i ostalo društvo iz GCC-a uputila na slamanje Katara pa je sasvim opravdano sumnjati da je ovakva pat – pozicija i novo iskazivanje  nemoći  Saudijske Arabije  zapravo i bio pravi cilj američkog iniciranja krize. Kako bilo, za američku politiku ostaje otvoren dugogodišnji problem sunitskog liderstva koji po prosudbama washingtonskih  stratega i dalje omogućava iransko djelovanje i širenje utjecaja u arapskom svijetu. Prema njima, nakon konačnog zatvaranja priče s ISIL-om i njegovim kalifatom koji je odradio svoju žalosnu ulogu u stvaranju „Novog Bliskog istoka“, nastupilo je vrijeme rješavanja problema sunitskog liderstva jer je hitno potrebno popuniti vakuum vlasti na sunitskim prostorima koje je držao ISIL. A problem sunitskog liderstva moguće je rješiti samo temeljitom rekonfiguracijom samog centra arapske sunitske financijske i političke moći – geopolitičkim kompleksom petromonarhija na Arapskom poluotoku i Perzijskom zaljevu.

Uostalom i sami „veliki proroci“ bliskoistočnih  zbivanja, pukovnik Ralph Peters  i Robin Wright  s „U.S. Institute of Peace“, u  svojim su studijama i člancima „Blood Bordes“ i “Imagining a Ramapped Middle East”, po kojima se posljednjeg desetljeća događaji u stvarnosti,  kao po nekom jezivom predskazanju uistinu  redom i odigravaju, jasno su iskazali nužnost preslagivanja i na tom dijelu Bliskog istoka. A oni su ipak najmanje proroci, a prije svega geopolitičari blisko povezani s washingtonskom administracijom. U svojim su radovima na medijski  atraktivan način javnosti  samo prikazali  osnovne konture stvarnih planove američke i savezničke politike na Bliskom istoku u cilju pripreme za drastične  i brze promjene koje uključju i ratove i korištenje američke i savezničke vojne sile. I do danas nisu pogriješili u svojim „predskazanjima“ odnosno prikazanjima američkih geopolitičkih namjera, osim, dakako, u dijelovima  svojih radova koji su namjerno unaprijed kreirani kao pretjerivanje i pogrešna procjena kako bi se prikrio  karakter  studija kao objave stvarnih geopolitičkih agendi. Stoga njihove radove ne treba podcjenjivati, kako zbog njihove bliske uvezanosti  s centrima američkog  geostrateškog  promišljanja i odlučivanja, tako i zbog dokazane točnosti  njihovih opisa  razvoja geopolitičke dinamike, koji od stvarnih zbivanja odstupaju samo u mjeri odstupanja planova od uspješnosti njihove realizacije na terenu.

Stavovi tih analitičara glede Saudijske  Arabije i zaljevskih monarhija ujedinjuje konstatacija kako se cijeli prostor na čelu sa Saudijskom Arabijom mora temeljito geopolitički presložiti.

Robin Wright u članku iz 2013. godine zaključuje : “Karta suvremenog Bliskog istoka kao dio političkog i ekonomskog poretka je u grčevima. Razorni rat u Siriji je prekretnica. Centrifugalne sile suparničkih vjera, plemena i etničkih skupina probile su se sa područja koje su definirale europske kolonijalne sile prije jednog stoljeća i koje su od tada čuvali arapski autokrati…..Najfantastičnije ideje uključuju balkanizaciju Saudijske Arabije sada u trećoj iteraciji zemlje koja je sukobljena  plemena spojila silom krutog vehabijskog  Islama. Kraljevstvo se čini fizički sigurno u visokim staklenim fasadama i autocestama s osam traka, ali još uvjek ima disparitetne kulture, različite plemenske identitete i napetosti između sunitske većine i šijitske manjine, posebice na naftnom bogatom istoku zemlje. Socijalne suprotnosti se produbljuju, potaknute raširenom korupcijom u zemlji sa 30 postotnom nezaposlenošću mladih, koja će možda za dva desetljeća umjesto izvoza morati uvoziti naftu. Kako se monarhija kreće u novu generaciju, kraljevska kuća Sauda će iz mnoštva od tisuća prinčeva morati stvoriti novu vladajuću obitelj.“ Preveliki su  izazovi  koje Wright opisuje da bi tek tako glatko mogli proći bez posljedica za Saudijsku Arabiju na unutarnjem planu i učinaka  na vanjskom,  koji će izazvati preformuliranje odnosa sa  saveznicima i američkim zaštnicima, koji ionako, čini se, od Rijada očekuju ozbiljnu političku transformaciju. Jer ovakva Saudijska Arabija, nominalno politički i vojno snažna, a stvarno nesposbna i nemoćna, sve manje im koristi, a sve više im postaje teret. Milijarde dolara uložene u najmodernije naoružanje nisu postigle ništa, Rijad je i dalje, iako su Amerikanci posljednjih dsetljeća očekivali nešto više, ostao na onoj prvotnoj poziciji prema SAD-nafta za fizičku zaštitu. Za američku politiku, koja agendom stvaranja „Novog Bliskog istoka“ masivno transformira regiju i prilagođava je sebi i svojim  europskim saveznicima to je nedovoljno i zato će cijeli cijeli kompleks zaljevskih monarhija na čelu sa Saudijskom Arabijom i njihov GCC morati u veliki geopolitički remont.

Pukovnik Ralph Peters u famoznom tekstu  “Blood Borders” iz 2006. godine, koji zagovara prekrajanje bliskoistočnih granica u cilju uspostave trajnog mirovnog poretka prilagođenog zaštiti američkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, Saudijsku Arabiju i njenu ulogu vidi kao temeljnji bliskoistočni problem. Nakon što je naznačio potrebu i modalitete razgradnje Sirije i Iraka, i to upravo onako kako se to kasnije i stvarno odvijalo, u tekstu se potom posvetio Saudijskoj Arabiji.

Peters zaključuje: “Temeljni uzrok široke stagnacije u muslimanskom svijetu je odnos saudijske kraljevske obitelji  prema Meki i Medini kao prema svom posjedu. Sa svetim mjestima Islama pod policijskom državnom kontrolom netrpeljivog i jednog od najrepresivnijih režima  u svijetu, režima koji raspolaže ogromnim naftnim bogatstvom –Saudijci su bili u mogućnosti  širiti svoju vehabijsku viziju netolerantne vjere daleko izvan svojih granica. Uspon Sauda do bogatstva i posljedično utjecaja, najgore je što se dogodilo muslimanskom svijetu kao cjelini još od vremena Proroka i najgore je što se dogodilo Arapima od osmanlijskog, ako ne i od mongolskog osvajanja….Zamislite koliko bi zdraviji muslimanski svijet mogao postati kada bi Mekom i Medinom upravljalo vijeće rotirajućih predstavnika glavnih svjetskih muslimanskih škola i pokreta u Islamskoj  svetoj državi (Islamic Sacred State), nekoj vrsti muslimanskog super –Vatikana….. Istinska pravda – koja nam se ne mora svidjeti -bila bi kada bi se obalna naftna polja Saudijske Arabije predala šijitskim Arapima koji naseljavaju tu regiju i istovremeno cijeli jugoistočni kvadrant priključio Jemenu. Ograničena na teritorij koji bi se nazivao Saudi Homelands Independent Territory sa središtem u Rijadu, kuća Saud imala bi manje mogućnosti činiti štetu Islamu i svijetu.“

I evo ga, nije trebalo dugo čekati potvrdu postojanja ovakve verzije geopolitičke dinamike. Katar je pred tijelima UN-a optužio Saudijsku Arabiju da onemogućava i otežava Hadž njegovim državljanima i time praktično politički zloupotrebljava svoju kontrolu nad svetim mjestima Islama Mekom i Medinom. Rijad je svojim odgovorom, kako će svaki pokušaj internacionalizacije nadzora  nad Mekom i Medinom smatrati objavom rata, potvrdio da je dobro shvatio u kojem smijeru ciljaju optužbe Dohe. Saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir krajem srpnja za kanal  Al-Arabiya izjavljuje: “Katarski zahtjevi za internacionalizacijom svetih mjesta su čin agresije i objava rata protiv kraljevine. Imamo pravo na isti način odgovoriti svakome tko bude pozivao na internacionalizaciju svetih mjesta“. Žestina  reakcije nedvojbeno ukazuje kako su u igri veliki  ulozi, od koji je jedan, očito, i saudijski nadzor nad Mekom i Medinom, a time i sam državnopravni status Saudijske  Arabije i njezin sadašnji teritorijalni ustroj. Baš onako kako je to još 2006. godine opisao  dobro informirani pukovnik Ralph Peters.

Očito, ne samo  da prekrajanje bliskoistočnih prostora po agendi stvaranja „Novog Bliskog istoka“ nije dovršeno razaranjem  Sirije i Iraka, nego se s njih sada seli na Arapski poluotok i Perzijski zaljev. Katarska kriza, pokrenuta od samog američkog predsjednika Trumpa, početak  je realizacije nove etape američke bliskoistočne strategije. Geopolitičko prekrajanje  se nastavlja, samo još uvijek nije jasno tko je sada na redu i za koga je zapravo namjenjena sačekuša zaljevske krize. Saudijska  Arabija je prva na listi kandidata, a odmah za njom ostatak društva zaljevskih monarhija.

 

 

 

 

 

Proteklih dana i tjedana svjedočimo dramatičnim promjenama na ratom zahvaćenom sirijskom tlu. One se ogledaju u dva glavna aspekta: prvi je nastavak izvođenja vojnih operacija protiv „Islamske države“ i drugih ekstremističkih organizacija, kako od strane Sirijske Arapske Vojske (SAA), tako i većinom kurdskih postrojbi unutar „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) koje uživaju potporu SAD-a; i drugi aspekt – nastavak pregovaračkog procesa i uspostava zona deeskalacije između sirijske vojske (SAA) i snaga umjerene sirijske oporbe.

Upravo ovaj drugi aspekt – uspostava sigurnosnih zona, čemu se, barem kada je riječ o jugu Sirije (svojevoljno ću ga nazvati „jordanskim sektorom“) pridružio i SAD –  je predmet ove analize jer otvara niz pitanja na koja treba pokušati dati odgovore, budući kako se njime po prvi put od početka sirijskog vojnog sukoba stvaraju konkretni obrisi sveobuhvatne političke i vojne  platforme koja bi mogla dovesti do uspostave dugo iščekivanog mira.

Na početku podsjetimo, kako je 3. kolovoza profunkcionirala i treća (od ukupno dogovorene 4) zona deeskalacije – sjeverno od grada Homsa, nakon što su već ranije uspostavljene dvije takve zone na jugo-zapadu Sirije i predgrađu glavnog grada Damaska – „Istočnoj Guti“.

Na jugo-zapadu Sirije (u dijelovima regija Deraa, Sweida i Quneitra) zona deeskalacije uspostavljenja je temeljem potpisanog američko-ruskog sporazuma od 7. srpnja u nazočnosti jordanskih predstavnika. Naime, u Ammanu su od svibnja trajali pregovori američke i ruske strane oko njezine uspostave, a u jordanskoj prijestolnici nalazi se i glavni stožer 50-ak frakcija sirijskih oporbenih snaga iz tzv. „Južnog fronta“, koje su pod nadzorom SAD-a i djeluju u spomenutim sirijskim južnim zonama. One su tamo u potpunosti nadzirale stanje od 2014. godine. Međutim, od ljeta 2016. g. stanje se dramatično mijenja jer su postrojbe „Južnog fronta“ doživjele teške poraze od strane snaga „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“. Osim toga, u tim regijama posljednjih mjeseci evidentni su i veći uspjesi sirijske vojske i njihovih saveznika iz libanonskog Hezbollaha.

SAD je dugo vremena smatran jednim od glavnih destabilizatora stanja u Siriji, što je povezano s fanatičnim htjenjem Washingtona za smjenom sirijskog predsjednika Bashara Asada. Međutim, stvarnost stanja na terenu, nedvojbena ruska potpora Asadu, kao i rastuća američka bojazan za sigurnost Izraela na njegovom sjevernom krilu zbog nazočnosti Hezbollaha i iranskih vojnih instruktora na sirijskoj strani Golanske visoravni, ponukala je Amerikance na nužnu kooperativnost s Rusima.

Ovdje ipak treba naglasiti kako zone deeskalacije u „jordanskom sektoru“ Sirije nisu dio Astanskih sporazuma o uspostavi zona deeskalacije iza kojih stoje Rusija, Turska i Iran, već su plod neposrednog dogovora američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog čelnika Vladimira Putina na margini samita G20 u Hamburgu, nakon čega su smjernice dogovora delegirane na vojne razine dviju zemalja na terenu, dok je za središte njihove koordinacije dogovoren jordanski glavni grad Amman. Sukladno tome i pojedini iranski politički krugovi, kao i krugovi iz vlade u Damasku bili su skeptični oko stvaranja zone deeskalacije u „jordanskom sektoru“, smatrajući kako će time biti onemogućeno oslobođenje juga Sirije u uvjetima kada vladine snage imaju inicijativu, a krah „Islamske države“ kao strukturirane teritorijalno-vojne organizacije ionako je samo pitanje vremena. Isto tako bojali su se kako će i ostale zone deeskalacije koje niču po Siriji postati mjesta utjecaja različitih inozemnih igrača koje će kasnije, zbog toga, biti nemoguće integrirati u jedinstvenu sirijsku državnu cjelinu. Ti su se krugovi najviše plašili da zone „jordanskog sektora“ ne dođu pod nadležnost SAD-a ili Izraela.

Međutim, niz promatrača smatra kako je uspostava sigurnosne zone na sirijskom jugu itekako povoljna za Damask. Sporazum uopće ne uključuje povlačenje sirijske vojske sa zauzetih položaja. Štoviše, Damask je pod svoj nadzor dobio i Nasib – ključan granični prijelaz prema Jordanu. Njega je pod zaštitu stavila ruska vojna policija, koja je tamo već dovela brojno pomoćno osoblje iz sastava suradnika Bashara Asada (info: libanonska novina „Al-Ahbar“). Što se tiče Hezbollaha, američki posebni izaslanik za Siriju Michaela Ratney izjavljuje, kako zona deeskalacije „uključuje samo regiju Deraa, Quneitru i jugo-zapad Sweide, ali ne uključje sjevernu Sweidu i Kalamun“. A upravo su u ove dvije posljednje i nalaze postrojbe „Hezbollaha“. One su tamo prošli tjedan, skupa sa snagama sirijske vojske i „Hezbollaha“ u Libanonu, provele uspješnu ofanzivu na brdovitom dijelu libanonsko-sirijske granice, koje je bilo najvažnije uporište libanonskih boraca „Jabhat al-Nusre“. Nakon poraza i potpisanog sporazuma islamisti su se skupa s članovima svojih obitelji počeli organizirano autobusima prevoziti u sirijsku regiju Idlib. Time je Hezbollah pod svoj nadzor stavio libanonsko-sirijsku granicu na njenom ključnom i teško pristupačnom dijelu, odakle su se izvodile terorističke akcije na libanonskom teritoriju ali i vrbovala tamošnja mladež za odlazak na sirijske bojišnice u borbu protiv snaga Bashara Asada.

Još je nešto važno naglasiti: i Jordan je dao punu potporu uspostavi ove sigurnosne zone. Štoviše, Amman je zadovoljan i da je spomenuti pogranični punkt Nasib pod nadzorom sirijske vlade. Jer Jordan je od 2014. g. izložen čestim prodorima džihadista iz Sirije i protiv njih vodi učestale protuterorističke akcije na svom teritoriju. Osim toga, Jordan želi obnoviti trgovačke koridore sa sirijskom vladom koji vode do Libanona i tamošnjih pomorskih luka. Također, uspostavom sigurnosne zone i nadzora nad ključnim graničnim prijelazom smanjit će se šverc, prije svega narkoticima koji su upravo preko tog mjesta proteklih godina snažno prodirali na jordansko tržište.

Što se tiče uspostavljene zone deeskalacije „Istočna Guta“, u predgrađu Damaska, stanje je još interesantnije. Identičan dogovor kao u slučaju prethodne zone, potpisan je 24. srpnja. U njoj živi 1,2 milijuna stanovnika. Tu je zanimljivo primjetiti kako su sporazum potpisali predstavnci ruske vojske s najpoznatijim sirijskim oporbenim čelnikom i protivnikom Bashara Asada, Muhammedom Allushem, zapovjednikom organizacije „Jaish al-Islam“. Ta organizacija, prema sporazumu, može zadržati lako naoružanje ali mora predati svo teško oružje i propustiti sirijsku vladinu administraciju radi uspostave civilne vlasti. Pritom u tu zonu sirijska vojska nema pristupa. Allush je izrazio želju da se u zoni razmjesti kontingent egipatskih vojnika. Podsjećamo kako su proteklih mjesec dana upravo u Kairu vođeni pregovori ruske strane i sirijskih oporbenih predstavnika oko uspostave sigurnosnih zona.

Što se u stvarnosti dogodilo?

Dramatične su ovo promjene. Podsjetit ću: još nedavno je Muhammed Allush na svojoj Twitter stranici napisao kako je Istočna Guta „kolijevka sirijske revolucije koja se nikada neće podčiniti tiraniji“. Osim toga, njegov brat Zahran ubijen je u borbama 2015. godine. Pa što je to onda navelo Allusha na pregovore i sklapanje sporazuma?

Odgovor je samo jedan: dominantni ruski vojni čimbenik u Siriji i čvrsti stav Moskve u zaštiti predsjednika Asada. Oni su doveli do smanjenja inozemnog sponzorstva radikalnoj sirijskoj oporbi od strane Saudijske Arabije i Katara, uključno i nedavnu odluku SAD-a o završetku programa pomoći umjerenoj sirijskoj oporbi (od 17. srpnja).

Evo najboljeg primjera: CNN je ovih dana objavio kako je niz boraca iz sirijske oporbe, koja je donedavno primala pomoć SAD-a, prešao na stranu sirijske vojske. Radi se o borcima brigade „Magawir al-Saura“ iz sastava FSA stacionirane u Jordanu, u pograničnoj zoni At-Tanf na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. „Mi možemo potvrditi da je bilo nekoliko slučajeva prijelaza na drugu stranu“, citirao je CNN riječi glasnogovornika koalicijskih snaga, pukovnika Josepha Crocca. Prošli mjesec „The Washington Post“ je pisao kako je obustava CIA-inog programa sponzoriranja sirijske oporbe Trumpov čin dobre volje prema Putinu, donešen nakon sastanka s direktorom CIA-e Mikeom Pompeom uoči sastanka s ruskim predsjednikom.

Međutim, poznavajući realnost američkih unutarnjopolitičkih odnosa, nedavno uvođenje novih proturuskih sankcija „na rok zauvjek“, kao i različite američke geostrateške planove i projekcije i njihove modifikacije već prema potrebi, ne bih se složio da se ovdje radi o bilo kakvim američkim ustupcima Rusiji, ili dogovorima s Moskvom u ime nekakvog smanjenja napetosti ili, još više, pokušaju normalizacije njihovih  odnosa. Ništa od toga nije uzrok promjene američkog ponašanja na sirijskom terenu. Promjene imaju isključivo karakter prinudnih s obzirom na stanje na sirijskom terenu ali i široj regiji.

Tako zaustavljanje američke pomoći sirijskoj oporbi proizlazi, ne iz podilaženja Moskvi, već isključivo zbog uviđanja besmisla daljnjeg provođenja te mjere, sada na prostoru Jordana, slično kako se to prije nekoliko godina dogodilo s programom pomoći sirijskoj umjerenoj oporbi na turskom teritoriju, koje isto tako nije imalo nikakve veze s Rusijom. Tada su potrošene stotine milijuna dolara, da bi čitav program završio totalnim fijaskom. Oružje i dio ionako malobrojnih obućenih boraca „umjerene“ oporbe prešao ja na stranu terorističkih organizacija. Sadašnji borci umjerene oporbe koji su pod nadzorom SAD-a i koji se nalaze u kampovima u Jordanu (u pograničnim zonama sa Sirijom), odbijaju borbu protiv „Islamske države“ ali i sirijske vojske u zoni spomenutog At-Tafta, a njihov prijelaz na suprotnu stranu nakon obustave američkog programa pomoći samo ukazuje na njihov izostanak ideologizacije, itekako nužne za borbe ovakvog karaktera kakve se odvijaju u Siriji. S različitih strana prikupljeni i obučavani borci bili su i ostali iskjučivo najamnici i “psi rata“, koji bez priljeva novca nemaju baš nikakve motivacije za upuštanje u ozbiljnije borbe s motiviranim protivnikom.

Drugi čimbenik koji ukazuje na nužnost promjene američke politike u Siriji, a ne njezinu želju za zbližavanje s Moskvom je taj, da Washington i Pentagon na sirijskom tlu, osim kurdskih političkih i vojnih organizacija na sjeveru, nemaju niti jedne organizacije koja bi bila pod njihovim nadzorom i utjecajem. Sve su one ili pod saudijskim, ili katarskim, ili turskim presudnim utjecajem, a kao takve većinom su radikalnog karaktera što isključuje američki utjecaj na njihove aktivnosti. Osim toga, eventualna simbioza s takvim organizacijama više ne bi mogla proći neopaženo te bi po američku administraciju predstavljala dodatni udar kojeg bi teško preživjela,  vezano uz njezinu proklamiranu borbu za uništenje islamističkog terorizma kao primarni cilj sadašnje američke vojne nazočnosti na Bliskom istoku.

Ukoliko sagledamo smanjenje američkih vojnih aktivnosti posredstvom oporbenih snaga iz „Južnog fronta“, koje su trebale nastupati uzduž sirijsko-iračke granice i dalje prema gradu Deir Ez-Zouru (i time presjeći životno važan koridor koji sirijska vojska ima prema zapadu Iraka), kao i nastavak sirijske ofanzive uz potporu ruskog zrakoplovstva prema regiji Deir ez-Zour s ciljem oslobađanja u istoimenom gradu i njgovoj zračnoj bazi od ISIL-ovih snaga godinama okruženih sirijskih vojnika, postaje jasno da je SAD svoju pozornost i aktivnost u toj zemlji položio isključivo u ruke sirijskih Kurda. Njihova borba za oslobođenje Rakke od snaga „Islamske države“, u čiji pozitivan rezultat ne treba sumnjati, Amerikancima osigurava jedino čvrsto uporište iz kojega mogu djelovati ali jedino po pitanju sirijskog Kurdistana. U ovakvim uvjetima to je Washingtonu dovoljno da može utjecati na Tursku i susjedni Irak kada su u pitanju procesi koji se odvijaju glede rješavanja kurdskog pitanja, kao sada  vjerojatno ključnog i najsloženijeg u čitavoj bliskoistočnoj regiji, o čijem će rješenju u mnogome ovisiti njezina buduća politička karta.

A riječi posebnog predstavnika predsjednika Trumpa za suradnju s drugim zemljama u borbi protiv terorizma, Bretta McGurka (službenik Stete Departmenta) izrečene u petak, kako će SAD biti otvorene za postizanje novih sporazuma s Rusijom po pitanju Sirije, najbolje potvrđuju naša razmišljanja. On je izjavio slijedeće: „Mi smo postigli sporazume s Rusijom samo u tom dijelu Sirije („jordanski sektor“, op. ZM.). Ukoliko budu druge mogućnosti organizirati pregovore oružanih snaga dviju zemalja ili druge mogućnosti postizanja sporazuma (u drugim regijama)… mi ćemo biti otvoreni za to.“

To se upravo odnosi na sjever Sirije gdje žive Kurdi i gdje SAD, neovisno o svojoj snazi, ne može unilateralno donjeti bilo kakve odluke dalekosežnog političkog karaktera o budućnosti tog dijela Sirije bez suglasnosti s Rusijom, zbog opasnosti da se Moskva prikloni turskim stavovima po tom pitanju i time Tursku de facto još više udalji od SAD-a. A za Asada sjever Sirije više-manje ne predstavlja realni interes, već će mu on isključivo služiti kao pregovarački adut u predstojećim pregovorima o budućem ustroju Sirije, pod vodstvom UN-a.

 

 

Po tko zna koji put u povijesti neuvjerljivo „događanje naroda“ pretvorilo se u uvjerljivo klanje drugih naroda i vjerskih skupina. Zar je ikako drugačije i mogao završiti nasilni eksterni pokušaj ugradnje demokracije zapadnog tipa u bliskoistočna društva.

U pozadini strategije stvaranja novog demokratskog Bliskog istoka ili “Greater Middle Easta”, koja se u svojoj realizaciji pretvorila u bezobzirno ratno  prekrajanje regionalnih granica i stvaranje novih državnih entiteta po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama, vizija je američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati „svijet siguran za demokraciju“, kako je to nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson. Drugo izvorište te politike je zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti, koju je još u 19. stoljeću osmislio francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo na njega će se, u razgovoru za „Brookings“ u svibnju ove godine pozivati i bivša državna tajnica  Condoleezza Rice, za čijeg je mandata ratom u Iraku pokrenuto provođenje Bushove “strategije slobode”, objašnjavajući model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta. Kombinacija potrebe za liberalnim intervencijama i doktrina američke izuzetnosti eksplozivni je spoj koji je nakon aktiviranja cijeli Bliski istok pretvorio u ratište.

Američka i europska inicijativa preslagivanja Bliskog istoka, kako god se nazivala, iza lijepih riječi i floskula o demokratizaciji regije i njenog uklapanja u suvremeni globalizirani svijet ipak nije ništa više od obične imperijalne operacije razbijanja postojeće mirovne konstrukcije, kako god ona bila nepravedna, induciranja kaosa i potom utjerivanja reda političkim i vojnim sredstvima uz konačno prilagođavanje regije njihovim strateškim geopolitičkim i geoekonomskim interesima. Ona se na terenskoj razini, koja utječe na sudbine milijuna ljudi kako na Bliskom istoku tako i u u Europi, prema kojoj je planski  usmjerena preslagivanjem pokrenuta migracijska masa, iskazuje kao bezobzirno  prekrajanje granica postojećih država i time njihovo razaranje  i iscrtavanje novih granica po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela koje će pak, jamčiti trajne napetosti i oružane obračune, a time i potrebu održavanja reda i mira od strane vanjskih sila.

Nakon uvodne propagande inicijativu američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu “ Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima i Rusije uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike”  (“Partnership for Progress and a Common Future with the Region of the Broader Middle East and North Africa”) i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njene prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom.

Osmišljena  u moćnim think-tankovima  PNAC (Project for the New American Century) i CNAS (Center for a New American Security), strategija transformacije i stvaranja “Novog Bliskog istoka” izražena je kasnije kroz istupe američkih dužnosnika, posebice bivše državne tajnice Condoleezze Rice, a potom je gurnuta u javnost u cilju pripreme rata, jer se planirana transformacija nikako drugačije nije ni mogla provesti. Nastupilo je tada vrijeme “proroka i kartografa” koji su u javnosti objašnjavali neizbježnost planiranih intervencija na Blsikom istoku počevši od famozne studija pukovnika Ralpha Petersa “Blood Borders” iz 2006. godine do teksta Robin Wright objavljenom u rujnu 2013. godine u “The New York Timesu” pod naslovom “Imagining a Ramapped Middle East”. Svi oni usklađeno zagovaraju prekrajanje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka promjenama granica, disolucijom postojećih država i stvaranjem novih državnih entiteta po vjerskim i etničkim odrednicama. Dakako, proročanstva im se savršeno ostvaruju svakim danom i to samo dokazuje da nije riječ o nikakvim prorocima nego jednostavno o namjernoj  djelomičnoj objavi planova američke administracije u cilju pripreme javnosti za buduća zbivanja i ratni kaos.

No, majka svih “proročanstava” koja je stvorila sva ostala nastala je još 2004. godine. Ona je također svojevrsna prezentacija strateškog plana djelovanja američke administracije na globalnoj razini, ali iznesena dovoljno općenito da  poprima obilježja  „proročanstva“.  Riječ je o redovitom petogodišnjem izvješću “Nacional Intelligence Councila“ (NIC) izabranom  američkom predsjedniku i njegovoj novoj  administraciji pod nazivom “Mapping the Global Future” koja sadrži raščlambu geopolitičkih i geoekonomskih globalnih odnosa, procjenu  trendova i moguće varijante njihovih projekcija na globalnoj i regionalnim razinama. Pojednostavljeno, riječ je o prikazu trenutnih geopolitičkih odnosa i američkih opcija diljem svijeta i mogućnostima razvoja zbivanja u razdoblju od sljedećih 15 godina. NIC svoje analize stvara u suradnji sa svim američkim obavještajnim agencijama, obajveštajnim kapacitetima američkih saveznika iz cijelog svijeta i informacijama iz diplomatskih izvora.

Izvješće NIC-a iz prosinca 2004. godine za administraciju predsjednika Busha, vjerovali ili ne, govori o mogućoj transformaciji islamističkog ekstremizma tada oličenog u vodećoj organizaciji al-Qaeda u viši stupanj organizacije s elementima državnosti kroz stvaranje islamskog kalifata, kao i budućoj imigracijskoj invaziji iz muslimasnkih zemalja. Dakle, davne 2004. godine američka administracija i sam predsjednik Bush, barem temeljem izvješća NIC-a, znaju da će u bliskoj budućnosti nastati islamski kalifat, opisan  upravo onako kako ga je gotovo desetljeće kasnije osmislio i pokušao ostvariti ISIL kroz svoj kalifat “Islamska država”. Sasvim je izvjesno kako je riječ o upoznavanju predsjednika i njegova tima s planovima vječne američke vanjsko političke administracije koja kreira i predlaže provođenje američke politike. Sadržaj izvješća u suštini nije predviđanje događaja nego njihovo planiranje i prezentacija američkom predsjedniku jer, u protivnom, ako  to nije bio  plan centara američkog geopolitičkog planiranja, najveća svjetska sila i njezini saveznici ukoliko im stvaranje takvoga kalifata uistinu ne bi odgovaralo imali su prilike i mogućnosti  samu ideju njegova stvaranja zatući u samom korijenu, a ne dozvoliti njegovo oživotvorenje u ISIL-ovoj režiji.

Izvješće NIC-a pod nazivom “Mapping the Global Future”, nakon uvodne prezentacije stanja međunarodnih odnosa i američkih pozicija, daje procjenu razvoja događaja za raqzdoblje do 2020. godine. U izvješću su sadržana i geopolitička proigravanja u obliku zamišljenih scenarija s predviđenim reakcijama američke politike. Izvješće za predsjednika Busha tako predviđa nastanak “tzv. Trećeg vala demokratizacije koji će se odvijati do 2020. godine posebice među državama bivšeg SSSR-a i jugoistočne Azije, od kojih neki nikada nisu prihvatili demokraciju. Posebice bi do uspona demokratizacije i većeg stupnja pluralizma moglo doći u ključnim zemljama Bliskog istoka koji su do sada zbog postojanja represivnih režima bili isključeni iz tih procesa.” Dakle već tada, 2004. godine , represivni režimi – u koje se dakako ne ubrajaju oni u savezničkim diktaturama Saudijske Arabije i ostalim zaljevskih petromonarhija nego samo oni u državama koje su pružale  otpor američkoj politici kao što su Iran, Libija i Sirija – locirani su kao temeljni problem procesa transformacije Bliskoga istoka koji je potrebno otkloniti. Upravo se je to, gle čuda, i dogodilo kroz tzv. „revolucije arapskoga proljeća“, kada su nasilno uklonjeni sekularni autoritativni režimi u svim arapskim državama koje su mogle predstavljati ugrozu za sigurnost Izraela i koje se nisu uklapale u geopolitičke planove američke politike. Naivno je vjerovati kako je riječ o dobrom predviđanju događaja, o nekakvom proročanstvu. Riječ je ipak o planu koji je kasnije manje više uspješno proveden uz sramotno ponižavanje i rušenje uistinu vjernog američkog saveznika, egipatskog predsjednika Hosnia Mubaraka kojega su islamistički ustanici podržani od strane američkih i regionalnih savezničkih agencija strpli u zatvor i nad njim se iživljavali, pri čemu ih nimalo nije impresioniralo  što je riječ o veteranu svih egipatsko-izraelskih ratova i heroju posljednjeg listopadskog rata iz 1973. godine, kada je zapovijedao cijelim egipatskim zrakoplovstvom i protuzračnom obranom. Sramote stvorene izdajom bliskog saveznika američka politika teško će se u bliskoj budućnosti moći riješiti.

U poglavlju koje se naziva “Transmutiranje međunarodnog terorizma” izvješće  dalje navodi: “Ključni čimbenici koji su izazvali međunarodni terorizam ne pokazuju nikakve znakove slabljenja i takva situacija se može predvidjeti i tijekom sljedećih 15 godina. Olakšano globalnim komunikacijama, oživljavanje muslimasnskog identiteta stvoriti će okvir za širenje radikalne islamske ideologije unutar i izvan Bliskog istoka, uključujući i jugoistočnu Aziju, središnju Aziju i zapadnu Europu. Očekujemo da će do 2020. godine al-Qaeda biti nadvladana sličnim moćnijim islamističkim ekstremnim skupinama, a postoji i značajan rizik da će se širi islamistički pokreti slični al-Qaedi spajati s lokalnim separatističkim pokretima.”

U poglavlju “Possible Futures” o zbivanjima na Bliskom istoku i islamističkom ekstremizmu postavlja se zamišljeni mogući scenarij pod nazivom “A New Califate” u kojem se proigrava varijanta prerastanja islamističkih pokreta u “globalni radikalni pokret koji bi mogao predstavljati izazov zapadnim normama i vrijednostima  kao temelju postojećeg globalnog sustava.” Navodi se kako na Bliskom istoku “radikalni islam ima sve većeg uspjeha zbog političke i gospodarske  isključenosti  mladih i zbog neefikasnih i korumpiranih vlada”, pa predviđa: “ Širenje radikalnog Islama imati će značajan globalni utjecaj u razdoblju do 2020. godine okupljajući različite etničke i nacionalne grupe, a možda čak i stvaranjem  autoriteta koji nadilazi nacionalne granice.” Gle čuda, još 2004. godine američka administracija zna da će se stvoriti nadnacionalni autoritet kao što je Islamska država i njegov kalifat koji će izbrisati nacionalne granice, dakako, kako se kasnije moglo vidjeti, upravo tamo gdje to američka politika želi vidjeti, između Sirije i Iraka.

U scenariju “A New Califate” izvješće postavlja tezu o mogućem nastanku islamskog kalifata: „Globalni  pokret  radikalno religijskog identiteta proglašava novi kalifat i uspjeva napredovati nošen snažnom ideologijom. No kalifat propada prije nego što je Kalif uspio uspostaviti duhovni i stvarni suverenitet  nad teritorijem nad kojim je kalifat formiran, što je povijesni slučaj sa svim prethodnim povijesnim pokušajima uspostavljanja kalifata.” Ovo predviđanje potpuno odgovara nastanku, djelovanju i kraju ISIL-ovog kalifata Islamske države. Stvoren je na određenom teritoriju između kako i samo izvješće navodi uništenih granica između država na prostranstvima Iraka i Sirije na nadnacionalnom temelju, a potom, nakon što je obavio prljavi posao koji mu je očito američka politika namjenila, biva uništen prije nego što Kalif, odnosno u stvarnosti al-Baghdadi, uspostavi  funckionalnu državnu i vjersku vlast nad osvojenim  teritorijem.

„Pretskazanja“ iskazana u izvješću iz 2004. godine namjenjenom američkom predsjedniku i njegovom timu zapanjujuća su i gotovo je nevjerojatno da je riječ samo o procjenama – puno je izvjesnije kako je zapravo riječ o planovima koji su kasnije realizirani. U protvnom se nameće logično pitanje: ako je američka administracija raspolagala tako preciznim i vidovitim procjenama zbog čega je dozvolila da se predviđena zbivanja i u stvarnosti uistinu odigraju?

Nakon što su izvršene sve političke i propagandne pripreme, uključujući i stvaranje moćne strukture tzv. “organizacija civilnih društava“ na prostorima ciljanih bliskoistočnih država i nakon iživljavanja “proroka i kartografa”, nastupilo je vrijeme akcije. Započeta je ralizacija projekta prekrajanja “Novog Bliskog istoka” otvorena revolucijama tkzv.“arapskog proljeća“, nakon čega su uslijedile posredničke intervencije i na kraju neposredne vojne intervencije s konačnim ciljem uvođenja reda nakon tako induciranog kaosa i stvaranja novog mirovnog poretka umjesto onog nastalog podjelom Osmanskog carstva ugovorima mira u Versaillesu.

Uvod u realizaciju američke razarajuće vizije bliskoistočnog geopolitičkog preslagivanja po svojoj mjeri prekrajanjem državnih granica, bile su pažljivo organizirane i vođene revolucije tkzv.“Arapskog proljeća“, prikazane kao prodemokratski spontani narodni pokreti. U biti su bile sunitske islamske revolucije, koje su s bliskoistočne scene pomele sve sekularne režime, razorile države koje su mogle ugroziti Izrael, američke i zapadne interese, pri čemu su izazvale sektaška i vjerska krvopoprolića, vjerske progone i valove izbjeglica i u konačnici stvorile pretpostavku za jačanje islamističkih pokreta i nastanak jedinstvene mreže terora,  kasnije  oličenog u ISIL-u i njegovu kalifatu.

Samoubojstvo nezaposlenog mladića u tuniskom gradiću Sidi Bouzidu 17. prosinca 2010. godine, iskorišteno je kao okidač za političku  detonaciju Tunisa i cijelog arapskog svijeta. Serija pobuna u arapskim državama, koju su zapadni vodeći korporativni mediji tako romantično prozvali buđenjem demokratskih proljetnih pupoljaka, umjesto proklamiranim demokratskim preporodom regije, rezultirala je  potpunim ratnim  kaosom, uplitanjem svih globalnih i regionalnih igrača, ratovima posrednika preko drugih posrednika, poslaganih i angažiranih po hijerahiji moći i utjecaja, progonima i masakrima, migracijskim pokretima stanovništva prema europskom tlu i do sada neviđenom ekspanzijom islamističkog terora.

“Muslimansko bratsvo“, s potporom Turske i Katara, preuzelo je vlast u Egiptu i počelo se širiti susjednim državama, ali je na poticaj ostalih regionalnih igrača, posebice Saudijske Arabije, uklonjeno s političke scene, a njegove vođe utamničene. Iz iračke al Qaede novonastali ISIL je uz potporu Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija, Turske i drugih sunitskih regionalnih igrača započeo  osvajanje teritorija budućeg sunitskog entiteta, zauzimajući  ogromne dijelove Sirije i Iraka, čineći pri tom neometano od međunarodne zajednice i svjetskih sila genocid i kulturocid neviđenih ramjera. Istovremeno šijitske oružane formacije s potporom Irana zauzimale su pozicije na budućem  šijitskom entitetu, a stare bliskoistočne državne granice iscrtane davnim britansko-francuskim tajnim sporazumom Sykes-Picot nestajale su u prašini rata koji je zahvatio cijelu regiju, upravo kako je i predviđeno amričkim planovima.

Milijarder mračnih vizija, George Soros, samozvani filantrop, a stvarno ucjenjeni  terenski operativac sa statusom gusara u službi američke i britanske državne politike  i financijske oligarhije Wall Streeta i londonskog Citya, čija je mreža tkzv. organizacija civilnog društva organizacijski i financijski stajala iza  revolucionarnih pokreta „arapskog proljeća“, oduševljeno je  tada  pred kamerama CNN-a izjavio, kako će „demokratske revolucije izmjeniti krajobraz Bliskog istoka“. Uistinu su ga promijenile  do neprepoznatljivosti – eto  ga i danas u dimu i plamenu.

Tako su zbivanja, koja  su u startu, kao i sve slične simpatično nazvane i pažljivo organizirane  revolucije, izgledala kao spontani revolt i pobune  arapskih naroda protiv opresivnih i korumpiranih  diktatorskih režima u državama  Bliskog  istoka, u slijedećim  godinama pokazala svoje pravo krvavo lice, promjenila geopolitičku kartu regije i u konačnici dovela na scenu ISIL i sve što on danas predstavlja. Po tko zna koji put u povijesti neuvjerljivo „događanje naroda“ pretvorilo se u uvjerljivo klanje drugih naroda i vjerskih skupina. Zar je ikako drugačije i mogao završiti nasilni eksterni pokušaj ugradnje demokracije zapadnog tipa u bliskoistočna društva i rušenje autoritarnih sekularnih režima koji su bili dugogodišnja jedina  brana islamistitičkim organizacijama u svojim državama, nego upravo  islamističkim trijumfom i krvoprolićem. Shvatio je to čak i Mohamed El Baradei, jedan od vođa revolucije u Egiptu i protivnik  Hosnia Mubaraka, kada je nakon islamističke pobjede podržao ni manje ni više nego državni udar generala Abdela al Sisia koji je svrgnuo i utamničio vođe Muslimanske braće i zaratio s islamistima. Dobro su to znali i  kreatori i kontrolori nastalog kaosa, ali njihovi ciljevi u startu su bili  sasvim drugačiji od  Baradeiove naivne želje za egipatskom demokracijom. Tobožnje demokratke revolucije za njih su bile su samo sredstvo za  planirana velika geopolitička preslagivanja Bliskog istoka i nova iscrtavanja karata umjesto stoljeća stare regionalne konstrukcije stvorene tajnim  britansko-francuskim  sporazunom Sykes-Picot i potvrđene mirom iz Sevresa davne 1920. godine.

Tvorci američke i europske politike sada  pokušavaju stvoriti novi „pax americana” koji će obuhvaćati ne samo Bliski istok nego i Europu u okviru jedinstvene geopolitičke cjeline. Preslagivanje Bliskog  istoka nastavlja se udaranjem temelja za konačnu  podjelu Sirije i Iraka. Bitka za podjelu plijena na njihovim ruševinama je u punom jeku i to ne samo između sunitske  i šijitske strane bliksoistočne jednadžbe  nego i unutar sunitskog bloka jer se otvara pitanje liderstava nad sunitskim prostorima nakon konačnog uništenja ISIL-a i njegova kalifata.

To dugo tinjajuće unutarnje sunitsko nadmetanje za utjecaj otvara vrata novom dijeljenju karata na stolu američke i europske agende stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Ne samo da prekrajanje bliksoistočnih prostora nije dovršeno razaranjem  Sirije i Iraka  nego se sa njih sada seli na Arapski poluotok i Perzijski zaljev. Katarska kriza pokrenuta od samog američkog predsjednika Trumpa nije izraz njegova tobožnjeg nesnalaženja ili emotivnog ispada nego je početak realizacije nove etape američke bliskoistočne strategije. Krojenje „Novog Bliskog istoka“ se nastavlja, samo još uvijek nije jasno tko je sada na redu i za koga je zapravo namjenjena sačekuša zaljevske krize.

U tom kontekstu teško se ponovo ne prisjetiti riječi pakistanskog  geopolitičara Salmana Rafi Sheikha: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju  potencijala osporiti tu hegemoniju. Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“

 

 

 

27. srpnja Velika Britanija je u Libiju iskrcala snage svojih elitnih postrojbi SAS, a jedan od prikrivenih ciljeva te operacije, osim proklamirane borbe protiv “Islamske države”, je uhićenje sina ubijenog bivšeg libijskog vođe, Islama Gaddafija “koji previše zna o Zapadnoj dvoličnosti”.

Nakon što su snage Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom feldmaršala Khalife Haftara (on je pod nadzorom Predstavničkog doma u sjevero-istočnom libijskom gradu Tobruku, suparničkoj političkoj strukturi u odnosu na vladu premijera Sarajja u Tripoliju, koja pod svojim nadzorom nema značajnije oružane postrojbe) proteklih mjeseci ostvarile niz velikih vojnih pobjeda i praktički pod svoj nadzor stavile glavne luke, izvozne naftne terminale i naftna postrojenja u zemlji, glavne komunikacije za njihov neometani protok, kao i čitav teritorij istočne Libije, uključno i drugi grad po važnosti Bengazi, Haftar i njegovi politički pokrovitelji u Tobruku, iza kojih u biti stoje Egipat, UAE i Rusija, počinju sve više smetati pojedinim europskim silama.

karta: Al Jazeera

To se prije svega odnosi na Italiju, koja je prije cca dva mjeseca posredstvom Alžira (koji podupire vladu u Tripoliju i želi osigurati vlastiti utjecaj u toj zemlji kako bi sprječavao prodor islamističkih elemenata kroz Libiju na svoj teritorij) odlučila pomoći međunarodno priznatu ali nejaku središnju vladu u Tripoliju i njoj odane oružane postrojbe, ali uglavnom bezuspješno.

Nešto slično prošli mjesec u Parizu su pokušale učiniti francuske diplomatske i obavještajne službe, organiziravši sastanak (na kojemu je nazočio i predsjednik Emmanuel Macron što ukazuje koliku pozornost Francuska posvećuje stanju u Libiji), između maršala Haftara i premijera Sarraja. Francuzi su pravilno računali na Haftarov pragmatizam, kao na bivšeg generala libijske vojske (kasnije suprostavljenog vođi Muammaru Gaddafiju), nekad bliskog američkoj CIA-i (neki su govorili da je Haftar bio i njihov agent), a sada i Rusima i Egiptu. Pariz je na sastanku nudio postupnu integraciju vlasti i državnih struktura dvaju suprostavljenih političkih težišta u Tripoliju i Tobruku, a također i osiguranje mjesta ministra obrane za generala Haftara. To se isto nastojalo činiti i ranije, kroz međusobne kontakte Tripolija i Tobruka, i kada je Haftar za sebe zahtjevao položaj ministra obrane, a što je Sarraj odbijao plašeći se njegove prevelike moći kao zapovjednika oružanih snaga). Međutim, okolnosti na terenu, kao i geopolitička realnost dramatično su se promijenile, te Haftaru nuditi mjesto šefa vojske u uvjetima kada nadzire čitav istok zemlje i najvažnije libijske naftne izvore i izvozne luke više nije dovoljno. Njegove ambicije sada su znatno više, a moguće se protežu i do funkcije šefa vlade. U takvim okolnostima željena integracija zemlje i državnih institucija, što se tiče Tobruka, bila bi puno lakša i brža. Međutim, takva opcija ne sviđa se ni Parizu ni Londonu, dok je Amerikancima za sada prilično svejedno i više-manje libijsko stanje još uvjek hladno promatraju sa strane ali je zankovito kako nastoje osigurati svoju vojnu nazočnost u susjednom Tunisu, prije svega kroz stacioniranje bespilotnih letjelica-dronova, koje mogu koristiti nad libijskim kopnom, također u sklopu sveprisutne borbe protiv „Islamske države“.

Još je jedan element na libijskom terenu postao vrlo značajan, a ne ide u prilog zapadnim ambicijama u toj zemlji: radi se o nedavnoj amnestiji i oslobađanju iz zatvora u Zintanu (pod nadzorom izvjesne islamske libijske oružane organizacije, sada povezane sa snagama maršala Haftara) sina ubijenog libijskog vođe Muammara Gaddafija, Seifa al-Islama Gaddafija. Radi se o po Zapad neugodnoj situaciji jer se Islam Gaddafi, kako se pretpostavlja, može uključiti u politički život Libije. K tome, kako je rekao jedan neimenovani libijski političar, radi se o osobi koja „praviše zna o dvoličnosti Zapada“. Stoga je za pretpostaviti kako će Velika Britanija, zajedno sa SAD-om i NATO-om, na sve načine pokušati spriječiti Gaddafijev povratak u politički život. To bi mogli učiniti kroz Međunarodni kazneni sud u Haagu, pokretanjem još jednog sudskog procesa protiv Islama Gaddafija, čime bi ga se izoliralo kroz vjerojatno stavljanje u istražni zatvor. A da bi se to osiguralo, Londonu je nužno pojačati svoju vojnu nazočnost na libijskom terenu, što on upravo sada i čini!

Pod agendom otpočinjanja borbi protiv „Islamske države“ (u sklopu globalnog rata protiv terorizma), u Libiju su, 27. srpnja o.g., uz potporu jordanskih specijalnih snaga, prebačene spaecijalne postrojbe britanskog elitnog SAS-a, preciznije, iz SAS-ovog odjela zračnih snaga. London djeluje zajedno s jordanskim specijalnim postrojbama s ciljem polučenja svježih i pouzdanih obavještajnih informacija.

Još u siječnju ove godine britanski ministar obrane Michael Fallon je izjavio, kako je Jordan „britanski stari i ključni saveznik“ po pitanju suprostavljanja zajedničkim ugrozama i kako njihove vojne snage zajednički planiraju operacije u borbi protiv „Islamske države“. Pritom je naglasio kako je britanski Fond za sigurnost i stabilizaciju sukoba (CSSF) Jordanu dostavio 32 milijuna funti za osiguranje sigurnosti te zemlje, a iduće godine dostavit će još 28 milijuna.

Pred Veliku Britaniju i Jordan postavljene su slijedeće zadaće, navodi ministar: učvršćenje sigurnosti jordanskih granica kroz pružanje pomoći u njihovom nadzoru; 200 vojnika iz britanskog kontingenta sudjelovat će u vojnoj vježbi Shamal Storm; Velika Britanija će financirati jordanske postrojbe za brzo djelovanje (QRF); i posljednje, Velika Britanija će kroz NATO pružati financijsku potporu po pitanju cyber-zaštite, održavanja vojnih vježbi i zaštite informacija jordanskog Kraljevstva.

Drugim riječima, Velika Britanija pod svoj vojno-obavještajni nadzor želi staviti čitavi Jordan, kao jednu od ključnih i utjecajnijih zemalja arapskog svijeta.

Međutim, koliko će britansko-jordanska vojna suradnja biti dostatna za snažniji utjecaj Londona na vojne i političke procese u Libiji, koja je od Jordana ipak teritorijalno znatno udaljena, pokazat će vrijeme. Međutim, već je sada potpuno jasno kako primarni  interes Londona nikako nije proklamirana borba protiv „Islamske države“ u toj zemlji, jer „IS“ ionako tamo gubi snagu, a njegova uporišta jedno za drugim padaju u ruke Haftarove Libijske nacionalne vojske. Da je to bio primaran britanski cilj, London bi se u borbu protiv „Islamske države“ u Libiji uključio već davno ranije i to ne samo korištenjem kontingenta svojih elitnih postrojbi iz SAS-a već širokim spektrom mogućnosti svojih oružanih snaga. London vjerojatno očekuje da će i ovim potezom uspjeti djelomično osigurati vlastite interese u Libiji, pričemu je sasvim sigurno kako neposredna i puna vojna intervencija od strane Velike Britanije uopće nije inkorporirana u bilo koji vladin plan o Libiji i njezinoj budućnosti, zbog prevelikih rizika i velikog broja lokalnih i stranih igrača upletenih u tamošnji kaos.

Naravno, kako se u i Libiji (još uvjek ipak u nešto manjoj mjeri negoli je to u Siriji i Iraku) sve više približava krah džihadističkih snaga, a strjelica na vagi ravnoteže snaga sve više prelazi na stranu Tobruka i Haftarove Libijske nacionalne vojske, raste i nervoza europskih sila glede osiguranja svojih utjecaja u toj visokokvalitetnom naftom prebogatoj zemlji. Zbog postojećeg odnosa snaga na terenu, kao i različitih interesa samih libijskih susjeda, prije svega Egipta i Alžira (imaju suprostavljene interese), a onda i saudijsko-katarskih (zanimljivo, usprkos odnedavnom neprijateljstvu, dvije zemlje po pitanju Libije imaju bliske stavove i pomažu slične oružane formacije islamističkog predznaka, Doha prije svega „Brigade Misurate“ iz istoimenog grada istočno od Triploija, pod nadzorom „Muslimanske braće“) i interesa UAE s druge strane, stanje u Libiji teško će imati tendenciju prema ujedinjenju zemlje (osim u slučaju potpune vojne pobjede generala Haftara što je ipak teško za vjerovati). Puno prije Libiju očekuje ili velika decentralizacija vlasti i konfederalni ili federalni ustroj, ili čak potpuna državna dezintegracija tj. raspad zemlje na samostalni istočni i zapadni, a moguće i južni teritorij, svaki, naravno, sa svojim vanjskim pokroviteljima. Ali u svim tim opcijama ključno pitanje ipak je bilo i bit će nadzor i raspodjela libijskog naftnog bogatstva.

 

 

Geopolitika.News je proteklih dana i tjedana analitički razmatrala varijante utjecaja i posljedica usvajanja novih američkih proturuskih (i protuiranskih i protusjevernokorejskih) sankcija, kako u odnosu prema samoj Rusiji, tako i prema interesima Europske unije ali i Irana. O implikacijama takve američke sankcijske politike pisali smo i danas, prenoseći izjavu njemačke ministrice gospodarstva Brigitte Zypries, o protupravnosti američkih sankcija u odnosu na međunarodne zakone.

Da se nešto dramatično odvija u pozadini američko-ruskog političkog sukoba, a u stvari sukoba oko dvaju geopolitičkih koncepata budućeg globalnog ustroja svijeta, od kojih je jedan (unipolarni) temeljen na pokušaju osiguranja nastavka američke političke, gospodarske i vojne dominacije, a drugi na uspostavi svojevrsne ravnoteže snaga i interesa između više svjetskih središta moći (multipolarni ili policentrični koncept, predvođen Rusijom i Kinom), ukazuje i slijedeća vijest:

Prema vrlo šturim informacijama objavljenim od strane svega nekolicine iranskih i ruskih medija bliskih državnim strukturama, 25. srpnja, u Teheran je, u radni posjet stigao direktor ruske Vanjske obavještajne službe Sergey Narishkin, a razgovori s iranskim kolegama i visokim političkim dužnosnicima, od kojih je jedino spomenuto ime šefa iranskog parlamenta Alija Larijanija, obavljeni su u potpunoj tajnosti.

Tajming ovog susreta je i više nego indikativan: izglasavanje novih proturuskih i protuiranskih sankcija od strane američkog Kongresa. Pritom je svakom ozbiljnijem analitičaru potpuno jasno, kako posjet direktora ruske Vanjske obavještajne službe Iranu ne može biti deklarativnog karaktera i sveden na puku razmjenu mišljenja, jer se takve stvari odvijaju na nižim razinama obavještajnih  i diplomatskih struktura. Ovdje se prije svega radi o razgovoru o vojno-političkoj suradnji Rusije i Irana, službeno započetoj još 2014. godine zajedničkim osnivanjem Koordinacijskog vojno-informacijskog središta u Bagdadu za borbu protiv terorizma (u koji su, osim tih dviju zemalja, uključeni i obavještajni i vojni časnici Iraka i Sirije). Rat protiv „Islamske države“ i u Siriji i u Iraku ulazi u završnu fazu te je po Moskvu i Teheran neobično važno koordinirati daljnje vojne aktivnosti ali i pripremati platformu za političko riješenje završetka rata i budućeg državno-pravnog ustroja Sirije i Iraka. A sve to u kontekstu američko-ruskog neformalnog plana o ustroju sigurnosnih zona na jugu Sirije, kojeg se Iran pribojava u smislu da bi eventualno mogao biti „zaboravljen“ od strane Rusije, kao nekakav zalog za poboljšanje američko-ruskih odnosa. Naravno da od tog „zaborava“ neće biti ništa, ne samo zbog postojeće loše klime u odnosima Moskve i Washingtona, već puno više zato što Rusija (izuzev svog najbližeg okružja) zapravo u svijetu danas nema pravog saveznika u punom smislu te riječi, i kockati se s povjerenjem i suradnjom njoj sada privrženih zemalja sigurno joj ne pada na pamet. A jedna od tih zemalja i to ona ponajvažnija, svakako je Iran.

Na spomenutom teheranskom sastanku, osim o međusobnoj suradnji, razgovaralo se o širim regionalnim problemima, od zakavkazja do Srednje Azije i Afganistana (informacija pojedinih iranskih medija), a koji se neposredno tiču nacionalnih interesa Rusije i Irana i na koje one imaju snažan utjecaj.

Međutim, u svemu ovome treba naglasiti (iako se radi o tajmingu posjete glavnog ruskog vanjskog obavještajca podudarnog s izglasavnanjem američkih sankcija), kako se odnosi Rusije i Irana i više-manje zatvoreni sastanci šefova njihovih obavještajnih i vojnih struktura provode još od ranije. Ovom prigodom ćemo podsjetiti na moskovski sastanak od 24. svibnja, održan između tajnika ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Nikolaya Patrusheva (bivši direktor ruske Federalne službe sigurnosti – FSB) i šefa iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Alija Shamhanija. Njih su dvojica, nakon završenog sastanka u podmoskovskom selu Zavidovo, izjavili, kako su postignuti sveobuhvatni „sporazumi po pitanju sigurnosti između dviju država“.

Osim sigurnosne suradnje, aktivno se priprema i osnivanje zajedničke rusko-iranske vojne tvrtke za proizvodnju bespilotnih letjelica i još podosta toga što se neće svidjeti Pentagonu i njegovim bliskoistočnim partnerima.

U svemu ovom je potpuno jasno kako će Moskva jačati isporuke suvremenog naoružanja Iranu, sukladno dinamici i obujmu tog posla od strane Washingtona u odnosu prema Ukrajini, o čemu smo danas također pisali u kontekstu pripremljenog zajedničkog plana od strane Pentagona i State Departmenta za naoružavanje Ukrajine, a koji još treba odobriti Bijela kuća.

Jer, kao što je poznato, Moskva se otvoreno protivi američkim isporukama suvremenog naoružanja Ukrajini, smatrajući to neposrednom ugrozom ruske nacionalne sigurnosti, kao što se Washington otvoreno suprostavlja naoružavanju Irana suvremenim tipovima oružja, smatrajući to ugrozom američkih i interesa njegovih partnera u bliskoistočnoj regiji, usprkos postignutom sporazumu međunarodne zajednice (tzv. šestorice) s Teheranom oko iranskog nuklearnog programa u vrijeme Obamine administracije. Taj je sporazum „trn u oku“ Trumpove administracije i Izraela, a Washington je najavio unilateralno sankcijsko kažnjavanje Irana, što je upravo učinio (iako time, prema mišljenju pojedinih analitičara krši odredbe spomenutog sporazuma), neovisno što se tome protive i čemu se neće prikloniti  vodeće zemlje Europske unije koje su s postsankcijskim Teheranom već počele potpisivati unosne – više milijardi eura vrijedne sporazume i ugovore po različitim gospodarskim sektorima, uključno i onaj najvažniji – energetski.