Bliski istok

Moskva je, pritisnuta pokrenutom ukrajinskom krizom na svojim granicama i rastućim bedemom sankcija sa strane Zapada, bila primorana početi voditi aktivnu i samostalnu vanjsku politiku, i tražiti izlaz u drugim geopolitičkim smjerovima – prema Istoku i prema Jugu, koji je u vrijeme carske Rusije i bio njezin geopolitički prioritet.

Po pitanju sirijskog sukoba ovih se dana događa nešto dramatično i do sada neviđeno, što ukazuje na mogući skori početak kraja dugogodišnje ratne agonije te zemlje i njezinog naroda. Taj građanski rat, koji je to već odavno prestao biti jer se na tlu Sirije godinama sukobljava službena državna vojska i uvezeni teroristi svih boja i vrsta (i oni loši i oni „dobri“, već prema potrebi), strani plaćenici, ali i službene vojske i koalicije drugih država (i pozvane i nepozvane), prijetio je i još uvjek prijeti opasnom destabilizacijom stanja na Bliskom istoku koje može izmaći kontroli, a time i kaosom koji može preplaviti čitavi svijet, budući da su u toj regiji danas koncentrirane i u njezine unutarnje procese duboko involvirane sve najvažnije svjetske vojne i gospodarske sile.

Jedna je činjenica sada konačno svima postala razvidna (iako je ona, zapravo, to već dugo ali se zbog geopolitičkih razloga, a najviše zbog taštine i prestiža nije željela priznati) i pred njom više nitko ne može zatvarati oči: predvodnik svih političkih inicijativa i, zapravo, stvarni vojni pobjednik sirijskog sukoba, bez čije se suglasnosti u toj zemlji više ništa ne može dogoditi je – Rusija. Kada sam u listopadu 2015. godine, neposredno nakon početka po ključne zapadne geostratege potpuno neočekivane ruske zračne kampanje u Siriji na strani službene vlade u Damasku, u tjedniku „7Dnevno“,  u svojoj analizi napisao kako se tu  radi o najvažnijoj političkoj odluci u idućih pet godina, koja će dalekosežno determinirati ne samo regionalne nego i globalne geopolitičke odnose na jednoj potpuno novoj paradigmi, malo je tko podupirao moje stavove. Bilo je puno komotnije prihvatiti teze tadašnjeg američkog predsjednika Baraka Obame, koji je ruski potez označio samoubilačkim, a Rusiju regionalnom državom koja nema snage pobjediti terorizam u Siriji i spasiti već gotovo uništenu Asadovu vojsku, pri čemu će Sirija za Ruse postati „novi Afganistan“.  U međuvremenu se dogodilo puno toga: eskalirao je američko-ruski politički sukob, pojačane su proturuske sankcije, vojni efektivi NATO saveza pomaknuti su prema zapadnim ruskim granicama, međutim, ruska vojna kampanja u Siriji je išla svojim tijekom. Rusija je u konačnici vrlo brzo uništila infrastrukturu i opskrbne kanale „Islamske države“ i prekinula njezin izvoz ukradene nafte od čijeg je prihoda ta teroristička organizacija financirala svoje aktivnosti. Pri tom je  Tursku, kao članicu NATO saveza, potpuno šokantno, nakon velike krize nastale zbog turskog rušenja ruskog bombardera, „prigrlila u svoje naručje“ i pretvorila u ponajvažnijeg partnera u regiji, a s Iranom uspostavila strateške savezničke odnose, za sada samo po pitanju Sirije ali s tendencijom njihovog širenja i na čitavu regiju. Moskva je vještom vojno-diplomatskom kombinatorikom vrlo brzo uspjela povratiti dio svojih snažnih bliskoistočnih uporišta iz doba SSSR-a, prethodno izgubljenih u bespućima ruskog društvenog, političkog i gospodarskog kaosa iz 90.-ih godina prošlog stoljeća – prije svega u Iraku i Egiptu – ali se i na kvalitativno potpuno drukčijoj razini pozicionirati i u drugim ključnim regionalnim zemljama poput Saudijske Arabije, Katara, UAE, razorenoj Libiji, po palestinskoj problematici i td.  Drugim riječima, Moskva je, pritisnuta pokrenutom ukrajinskom krizom na svojim granicama i rastućim bedemom sankcija sa strane Zapada, jednostavno bila primorana početi voditi aktivnu i samostalnu vanjsku politiku i tražiti izlaz u drugim geopolitičkim smjerovima – prema Istoku i prema Jugu, koji je u vrijeme carske Rusije i bio njezin geopolitički prioritet. Ona se, zapravo, zahvaljujući pogrešnim procjenama i strategijama Sjedinjenih Država u doba druge Obamine administracije, iznova prometnula u globalnu vojnu i političku silu bez koje je danas nemoguće riješiti bilo koje svjetsko krizno žarište.

Ovladavanjem posljednjim velikim uporištem „Islamske države“ u Siriji – gradom Abu-Kamalom od strane sirijske vojske i njezinih saveznika, i uspostavom nadzora nad sirijsko-iračkom granicom, stvoreni su i konačni preduvjeti za završetak rata. Politička dramatika, koju smo spomenuli u uvodu, počela je paralelno s tim događajima. Prošlotjedna zajednička izjava dvojice predsjednika, Vladimira Putina i Donalda Trumpa prigodom susreta u Vijetnamu, o Siriji kao jedinstvenoj i suverenoj državi, označila je „zeleno svjetlo“ za početak prvog ozbiljnog dijaloga između svih suprostavljenih strana, a ne njegove improvizacije kako je proteklih godina bio slučaj, uglavnom radi kupovine vremena, pregrupiranja snaga na terenu i njihovog naoružavanja. Vrijeme „razgovora radi razgovora“ došlo je kraju. Sjedinjene Države sada moraju spasiti što se spasiti da, pri čemu je strategija prekrajanja bliskoistočnih granica postala stvar prošlosti, a  Irak i Sirija sada imaju velike šanse očuvati svoj teritorijalni integritet barem u srednjoročnom razdoblju. Uza sve ovo, i Iran je, gledano iz vojne perspektive iračkih i sirijskih bojišnica, snažno ojačao vlastite pozicije, a jučer je vojno zapovjedništvo te zemlje svom vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju i službeno čestitalo na pobjedi nad „Islamskom državom“.

Dakle, stvorene su realne pretpostavke za početak ozbiljnih pregovora o sirijskoj budućnosti, pri čemu je „politička Meka“ za stvaranje platforme njihovog starta postao ruski grad Soči, u koji, k Putinu, proteklih dana i tjedana „hodočaste“ brojni regionalni i svjetski dužnosnici – šutke skidajući nevidljivi veo pokušaja svekolike ruske izolacije – gotovo pa izopćenja iz međunarodne zajednice. Puni je to trijumf ruskog čelnika kojeg on podnosi neobično skromno, vjerojatno poučen povijesnim  iskustvom i nužnim oprezom kako još ništa nije gotovo, jer je precizan razvoj budućih događaja u svijetu, lišenom čvrstih savezništava, propalih strategija i projekcija koje nisu zamijenile nove, nemoguće predvidjeti.

Preksinoćnji hitni dolazak sirijskog predsjednika Bashara Asada u Soči značio je pripremu za odluke koje će se vjerojatno usvojiti na današnjem trojnom sastanku predsjednika Rusije, Turske i Irana u tom gradu (tri zemlje po pitanju Sirije surađuju kroz Astanski pregovarački proces). Rusija polazi od pretpostavke, kako je ključna faza vojnih aktivnosti u Siriji završena i da je vrijeme za politički dogovor. Pri tom je, svakako, od velike važnosti da Asad, kao šef države i zapovjednik vojske, prihvati sporazum i odluke koje bude dogovorene na tom sastanku i time ih oživotvori, a ne da ostanu „visiti u zraku“, kako se izrazio Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov. Rusiji je važno Asadovo osobno obećanje da neće „minirati“ glavne točke iz očekivanog trojnog sporazuma ili, bolje rečeno – kompromisa, i da uvjeri vladajuću alavitsku elitu kako je povratak na predkonfliktni algoritam upravljanja Sirijom nemoguć. Čini se da je Putin od Asada takvo obećanje konačno i dobio.

Ovdje treba pridodati i kako je istog dana Putin telefonski razgovarao s katarskim emirom Al-Thanijem, a već idućeg dana s egipatskim predsjednikom Al-Sisijem i američkim čelnikom Donaldom Trumpom. Asadov dolazak Putinu znači, također, da je Rusija službeni Damask i Asada osobno postavila u red službenih sudionika budućih razgovora o Siriji, ali i skinula s dnevnog reda sva pitanja o njegovoj političkoj budućnosti, barem u srednjoročnoj perspektivi do kada će Asad sigurno ostati na vlasti. Putin je uspio u još nečemu – po prvi put, na skorašnjem sastanku prosaudijski orijentirane sirijske oporbe koji počinje u Rijadu 28. studenog, sudjelovat će i osobni Putinov izaslanik za Siriju, Aleksandar Lavrentiev, a što je ranije bilo nezamislivo.

Nadalje, jučer su u Sočiju sastanak održali i zapovjednici glavnih stožera ruskih, turskih i iranskih oružanih snaga, koji su dogovorili zajedničke korake oko najvažnijeg pitanja koje je opterećivalo odnose triju država po pitanju Sirije – regiji Idlib, kao četvrte zone deeskalacije u toj zemlji. Dogovoreno je povećanje koordinacije aktivnosti i konkretni koraci za uništavanje tamo stacioniranih snaga „Islamske države“ i terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“, kao stožerne snage islamista u toj sjevero-zapadnoj regiji koja graniči s Turskom. Također je razgovarano o stanju na granici s regijom Latakijom, naseljenom Turkmenima, pojedinim pitanjima oko regije Aleppo, a turska strana postavila je i pitanje kurdske enklave Afrin. Kada smo kod Kurda, svakako treba spomenuti i rusko odlaganje održavanja sirijskog svenacionalnog kongresa koji se trebao održati prošli tjedan u Sočiju, i prebacivanje razgovora na razinu ministara vanjskih poslova triju država, a onda i njihovih vojnih zapovjedništava. Zašto se to dogodilo? Odgovor je prilično jasan – kongres je trebao označiti vidljivi pomak za Siriju u pozitivnom smjeru, a ne samo jedan u nizu političkih događaja. Taj bi kongres trebao pokrenuti novi val ozbiljnog pregovaračkog procesa i postati svojevrsna alternativa Ženevi. U njemu bi SAD u najboljem slučaju imao promatrački status. Za tako nešto ipak se čekala odluka samih čelnika triju država, pri čemu je već sada vrlo vjerojatno kako u radu kongresa neće sudjelovati predstavnici sirijskih Kurda – preciznije – oni  neće biti niti pozvani, što je ruski ustupak i Ankari i Teheranu, a onda i vladi u Damasku koja se kurdskoj nazočnosti u radu kongresa također protivi.

A da se puno toga događa i da su veliki ulozi u igri svjedoči i jučerašnja vijest, da se spomenuta konferencija prosaudijske grupacije sirijske oporbe, prvotno planirana za 23. i 24. studenog, prolongirala za 28. ovog mjeseca. Naime, pojavili su se prvi otovreni sukobi oporbenih predstavnika s novim smjerom saudijske politike po sirijskoj problematici. Rijad sada želi utvrditi jasnu pregovaračku platformu s konkretnim programom i odrediti konačni službeni tim oporbenih predstavnika koji će u Ženevi sjesti za pregovarački stol s predsjednikom Asadom. Turski mediji izvješćuju kako je sastanak odgođen jer je niz oporbenih čelnika, predvođenih šefom Visokog pregovaračkog vijeća Rijadom Hidžabom, podnjelo svoje ostavke. Dio oporbenjaka je već stigao u Rijad i raspravlja o spornim pitanjima, a prošireni susret planiran je za utorak, ukoliko se sporna pitanja do tada riješe.

Dakle, Saudijska Arabija, uz potporu SAD-a, želi ne samo pokrenuti „umrtvljene“ Ženevske pregovore kao jedini instrument za postizanje konačnog sporazuma o Siriji, već i u potpunosti pod svoj nadzor staviti razjedinjenu sirijsku oporbu. U tom kontekstu treba promatrati i ostavku Hidžaba i njegovog kruga suradnika, sasvim sigurno pod snažnim pritiskom saudijskog prijestolonasljednika i ministra obrane Muhammeda bin Salmana, koji je i arhitekt saudijske sirijske politike.

U svakom slučaju, čini se da se konačno, po prvi put od izbijanja sirijskog rata, jasno ocrtavaju moguće konture i konačni profili sudionika pregovaračkih procesa, pri čemu će se nedvojbeno morati uzimati u obzir i trenutačno vojno stanje na terenu tj. teritoriji koje svaka od dviju suprostavljenih koncepcija sirijske budućnosti stvarno vojnički nadzire. A po tom pitanju nedvojbenu prednost i inicijativu  ima, uvjetno rečeno, proruska koalicija. Rijad u Siriji još jedino ima svoje uporište i dominantan utjecaj u regiji Idlib, kroz „Jabhat al-Nusru“, ali koliko će to još biti slučaj s obzirom na jučer dogovorene korake vojnih zapovjedništava Rusije, Turske i Irana vezano za uništenje te organizacije, vrlo je upitno. S druge strane, Sjedninjene Države posredstvom prokurdskih postrojbi unutar Sirijskih demokratskih snaga (SDF) imaju vrlo ograničen radijus djelovanja i mogućnosti na samom terenu, a slobodno se može reći kako je i ono što te snage sada nadziru istočno od rijeke Eufrat (u regiji Deir ez-Zour, uključno i grad Rakku u istoimenoj regiji), vrlo upitnog roka trajanja s obzirom na netrpeljivost tamošnjeg dominantnog arapskog stanovništva prema Kurdima koji su vlastite vojne postrojbe rastegnuli puno južnije od svog stvarnog etničkog prostora na sirijskom sjeveru.

Je li takva konstelacija snaga dovoljna za konačni politički dogovor ili će Washington (posredstvom Rijada) inzistirati na „nemogućim uvjetima“ i tako krenuti u novi rizik produljenja rata s potpuno neizvjesnim konačnim ishodom, koji može (a i ne mora) rezultirati gubitkom i ovakvih „mršavih“ američkih pozicija, vrlo će se brzo vidjeti. Međutim, stječe se dojam kako je ratovanja i ratnog kaosa već dosta, pa makar samo i tamošnjim regionalnim državama koje prerastanjem sirijske krize u nekontrolirani i sveopći sukob  i same vrlo lako mogu biti destabilizirane.

 

Ni Putin ni Erdogan ne mare previše za PR i ostale pomodne propagandno-medijske trice, koje su već odavno nagrizle cjelokupni zapadni politički ustroj do te mjere, da na njegovoj sceni već duže vrijeme ne postoji niti jedan istinski karizmatični vođa.  Kada pregovaraju Putin i Erdogan, unaprijed se zna da se razgovara „muški“, otovreno, konkretno – bez „figa u džepu“.

Jučer je u ruskom Sočiju održan razgovor između predsjednika Rusije Vladimira Putina i turskog vođe Recepa Tayipa Erdogana. Razgovaralo se o raznim temama, od trgovinskih i bilateralnih  odnosa, izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“, kupovine ruskih protuzračnih sustava S-400, vojnih odnosa, pa do Sirije. A razgovor dvojice državnika o toj zemlji bit će predmet današnje analize jer je upravo on izazvao najveću pozornost svjetske stručne i šire javnosti. Svakako ne bez razloga, jer dvojica vođa, uz iransko državno vodstvo, danas vuku ključne poteze koji se tiču ukupnog stanja na sirijskom terenu ali i buduće političke konstrukcije te zemlje, što izaziva veliku nervozu Sjedinjenih Država ali i njezinog ključnog europskog saveznika – Velike Britanije. Jer na Bliskom istoku  se pred očima svijeta odvija potpuni krah američke (a onda i britanske) strategije koji prijeti da Zapad, nakon gotovo 300 godina dominacije, bude odstranjen s tih prostora kao dominantan politički i vojni čimbenik. Naravno, za Zapad je to potpuno neprihvatljivo jer se radi o ključnoj svjetskoj regiji ne samo po pitanju energetskih resursa, već i zbog njezinog ključnog geoprometnog položaja. London već u prekjučerašnjem godišnjem izvješću o vanjskoj politici premijerke Therese May, uz očekivanu oštru  kritiku ruske vanjske politike, istodobno najavljuje i posjet svog ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona Moskvi (ne treba zaboraviti da je upravo Johnson u ožujku odgodio svoj posjet Rusiji zbog njezine uloge u Siriji, i po tom pitanju zatražio konzultacije s europskim partnerima kako bi se izvršio dodatni pritisak na Moskvu, ne samo glede zahtjeva da Rusija uskladi svoju sirijsku politiku s onom Zapadnom, nego i da se odrekne Krima i napusti politiku destabilizacije Ukrajine). Naravno, ništa se od toga nije dogodilo, a premijerka May ipak šalje svog prvog diplomata na „hodoćešće k Putinu“ (to već duže vrijeme čine i mnogi drugi europski dužnosnici). London je jednostavno svjestan pogubne američke politike na Bliskom istoku, koju nije uspio redefinirati niti novi američki predsjednik Donald Trump, i više ne želi čekati i stvari prepustiti slučaju već će nastojati popraviti što se popraviti može glede očuvanja svojih ključnih interesa u bliskoistočnoj regiji. Regiji, u kojoj i najbliži američki saveznici, poput Turske i odnedavno Saudijske Arabije, također zadovoljenje svojih nacionalnih interesa sve više traže kroz suradnju s Moskvom, a ne u konfrontaciji, pri čemu Washington percipiraju kao „nužno zlo“ s kojim se zbog njegove konfuzne vanjske politike malo o čem konkretnom može dogovoriti, a da to u konačnici i rezultira očekivanim ishodom.

Rzgovori između Vladimira Putina i Recepa Erdogana s pravom izazivaju pozornost međunarodne zajednice jer se radi o državnicima koji previše ne mare za PR i ostale pomodne propagandno-medijske trice, koje su već odavno nagrizle cjelokupni zapadni politički ustroj do te mjere, da na njegovoj sceni već duže vrijeme ne postoji niti jedan istinski karizmatični vođa.  Kada pregovaraju Putin i Erdogan, unaprijed se zna da se razgovara „muški“, otovreno, konkretno – bez „figa u džepu“. Ukoliko se pri takvom stavu postigne bilo kakav dogovor, zna se da on vrijedi, a ukoliko ne – ne događa se ništa dramatično, a stavovi se nastoje približiti u narednim sastancima na nižim razinama. Oni se ne prekidaju, a zašto i bi? Čemu zbog eventualnih novih nesuglasica poništiti sve do sada korisno učinjeno – logika je današnje ruske i turske državne politike unutar međusobnih odnosa. Pri tom se radi o međusobnom uvažavanju, a ne promatranju bilo koga s pozicije dominacije, nametanja svojih riješenja ili „soljenja pameti“ poput mantri o ljudskim pravima, slobodi govora i td., a čega se je u nedavnom posjetu Kini odrekao čak i američki predsjednik Donald Trump (osim besmisla politike „soljenja pameti“, Trump je vjerojatno itekako svjesan kakvo je stvarno stanje  slobode govora tj. medijskog prostora i u njegovom dvorištu).

Što se tiče četverosatnih razgovora Putin-Erdogan u Sočiju, prema medijskim informacijama po pitanju Sirije nije bilo važnijih novosti. Komentara o toj zemlji gotovo da i nije bilo. Ali mi ćemo se ipak usuditi ući malo dublje u rusko-turske odnose po pitanju te zemlje, gdje dvije strane (+Teheran) aktivno surađuju u okviru Astanskih pregovora, od kojih je najveće dostignuće, svakako, prekid sukoba između sirijske vojske i tzv. umjerene oporbe i uspostava tzv. zona deeskalacije. Ona posljednja – četvrta, koja se nastoji oživotvoriti u sjevero-zapadnoj  regiji Idlib, uz granicu s Turskom, trenutačno je jedno od pitanja oko kojih nema potpune suglasnosti između Moskve i Ankare, o čemu malo više kasnije.

Ali ipak ćemo se najprije osvrnuti na izjavu predsjednika Erdogana, nakon što su Putin i Trump u Vijetnamu sročili zajedničko priopćenje o Siriji, u kojem su kazali kako se taj problem ne može riješiti vojnim putom i da se mora postići politički dogovor kroz pregovore u Ženevi, sukladno rezoluciji VS UN-a br. 2254. Nakon tog priopćenja, u ponedjeljak, uoči puta u Soči, Erdogan je u Istanbulu izjavio slijedeće: „Meni je teško razumijeti takve izjave. Ali, ako vojno riješenje nije izlaz iz situacije, tada oni koji govore o tome moraju povući svoje vojske iz Sirije“. Međutim, već nakon sastanka s Putinom Erdogan je bio puno bolje raspoložen i na konferenciji za medije rekao, kako pridaje veliku važnost zajedničkom priopćenju Putina i Trumpa o Siriji na samitu APEC-a u Vijetnamu. Dakle, Erdoganovo „nerazumijevanje“ trajalo je svega dva dana, a u međuvremenu se transformiralo do razine „visoke potpore“. Putin je očito dobar učitelj.

Ali šalu na stranu. Nagla promjena raspoloženja Erdogana vjerojatno je rezultat zadovoljavajućih rezultata njegovih razgovora s Putinom o Siriji, potpuno suprotno razočarenju Ankare rezultatima prošlotjednog boravka turskog premijera Binalija Yildirima Washingtonu, kada se dvije strane nisu uspjele dogovoriti niti o jednom ključnom pitanju (info: američki „Stratfor“), prije svega glede nastavka američke potpore sirijskim Kurdima.

Dva su glavna opterećujuća pitanja glede Sirije u rusko-turskim odnosima. Kao prvo, stanje oko kurdske enklave Afrin na granici s Turskom (sjevero-zapadno od Aleppa), u kojoj djeluje ruska vojna policija u svojstvu monitoringa, a ta mala postrojba sprječava tursku vojnu intervenciju i slamanje tamošnjih kurdskih snaga koje djeluju pod vodstvom stranke Demokratskog saveza. Ta simbolička vojna nazočnost u Afrinu Moskvi je dostatna za upravljanje situacijom tj. ograničavanje turskog utjecaja u tom dijelu Sirije, povezanog s obvezama Ankare za reguliranje stanja u susjednoj regiji Idlib, zasićenoj islamistima, prije svega onima iz terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“ koje se Turska baš i ne žuri neutralizirati. Ruska vojna nazočnost u Afrinu odgovara i Amerikancima jer bi se, u slučaju turske vojne intervencije, kurdske snage unutar proameričkih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) (koje su sada stacionirane na istoku regije Deir ez-Zour i u gradu Rakki), prebacile na svoje stvarne etničke prostore i otvorile sukob s turskom vojskom na sjevero-zapadu Sirije. Time bi, osim što bi otvorile prostor za daljnje napredovanje sirijske vojske i istočno od rijeke Eufrat, stvorile opasno stanje otpočinjanja međusobnog sukoba jedine proameričke vojne snage na sirijskom tlu i jedne od ključnih američkih saveznica u NATO-u, Turske. Dakle, Moskva sigurno po pitanju Afrina neće ići na ustupak Turskoj, osim u slučaju krajnjeg zaoštravanja svojih odnosa s Washingtonom – do čega u Siriji najvjerojatnije neće doći jer to nikome nije u interesu. Osim toga, Moskva čuvanjem enklave Afrin zadržava utjecaj i na sirijske Kurde, koji su, i to treba podsjetiti, nedavno zaustavili svoje napredovanje niz lijevu obalu Eufrata i osvajanje strateški važnog grada Abu-Kamala prepustili sirijskoj vojsci (vjerojatno i uz blagoslov SAD-a koji nije mogao riskirati otvoreni sukob s Rusima za taj grad). S druge strane, nazočnost SDF-a u arapskim prostorima istoka Sirije prije ili kasnije dovest će do sukoba kurdskih sanaga i arapskog stanovništva, što je Moskvi u većem interesu nego tursko-kurdski rat na sjevero-istoku Sirije kojim bi bilo teško upravljati.

Dakle, po tom prvom problematičnom pitanju rusko-turskih odnosa u Siriji, najviše što je Putin mogao dati Erdoganu je rusko jamstvo da s teritorija Afrina Kurdi neće vršiti nikakve neprijateljske aktivnosti u odnosu na turski teritorij i proturske postrojbe u susjednoj regiji Idlib.

Drugo ključno pitanje je sudjelovanje predstavnika sirijskih Kurda u bilo kakvim pregovaračkim formatima o budućnosti Sirije. Pri tom treba naglasiti kako i Moskva i Washington žele uključiti Kurde u te razgovore, prije svega u odnosu na definiranje njihovog statusa u jedinstvenoj sirijskoj državi za koju su se na samitu u Vijetnamu založili i Putin i Trump. Međutim, takvim nastojanjima oštro se protive Ankara i Teheran, ali i Damask, i po tom su pitanju Turska i Iran zapravo najveći saveznici. Moramo naglasiti kako je zbog spora Moskve i Ankare oko tog pitanja, zaustavljena i ruska inicijativa o održavanju Kongresa sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju, koji se trebao održati ovog mjeseca i na koji su bili pozvani i Kurdi. Ankara je jednostavno blokirala dolazak proturskih predstavnika kojima ona upravlja na terenu, čime je i izgubljen smisao održavanja kongresa, usmjerenog na postizanje sveopćeg konsenzusa prije konačnog političkog dogovora pod agendom UN-a. Zato je u razgovoru Putina i Erdogana Moskva po ovoj tematici vjerojatno izišla u susret turskim interesima, a je li to uistinu tako, najbolje će se vidjeti kroz činjenicu, hoće li se spomenuti kongres održati ili ne. Moskvi inzistiranje na kurdskoj nazočnosti može donjeti samo štetu u odnosima s Ankarom i Teheranom. A s druge strane, Kurdi su ionako kroz svoju dominantnu političku stranku DS potpuni saveznici američke politike, a njihove su vojne snage već dugo jedina poluga za povlačenje poteza od strane Pentagona. Zato je njihovo (makar i privremeno) žrtvovanje Moskvi u ovom trenutku vjerojatno bolje riješenje nego inzistiranje na kurdskom sudjelovanju u pregovorima.

U razgovoru između Putina i Erdogana ipak je ostalo nejasno, je li Moskva uspjela skrenuti turski interes s Kurda na kolosjek obveza Ankare glede stabilizacije stanja u zoni deeskalacije u Idlibu. Konkretno, je li Putin uspio stimulirati turski državni vrh na konačni početak provedbe aktivnije politike prema uništenju džihadističkih snaga u Idlibu, a što od njega, sukladno Astanskim sporazumom, očekuje i Teheran. Jer do sada je Ankara, unatoč očekivanju,  preferirala dijalog s tamošnjim islamistima o podjeli zona utjecaja (iako za sada bezuspješno), što nikako nije u interesu Rusije i Irana, a naravno, ni sirijske vlade u Damasku, koja tursku vojsku u Siriji i bez toga smatra okupacijskom.

Američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od Pentagona: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“.

Jučer objavljene informacije pojedinih medija, koji se pozivaju na različite izvore, poput sirijskog Opservatorija za ljudska prava u Londonu, kako je streteški važan grad na sirijsko-iračkoj granici Abu-Kamal kojeg su u petak oslobodile snage sirijske vojske i njoj odanih terenskih saveznika, ponovno zauzet od postrojbi „Islamske države“, izazvale su čuđenje šire javnosti i otvorile nove dvojbe koje je potrebno analitički razjasniti. Naime, uistinu je važno pitanje tko nadzire taj grad, označen i kao posljednje veće uporište ISIL-ovih džihadista u Siriji, o čemu svjedoči i prava utrka za njegovo oslobađenje između Rusije i SAD-a (odnosno snaga na terenu iza kojih te dvije sile stoje: sirijske vojske i prokurdskog SDF-a), koja je završila tek prije tjedan dana, kada su se snage SDF-a u svom prodoru iznenada zaustavile.

Jer nije bitna strateška važost Abu-Kamala za „Islamsku državu“, kako je to jučer preneseno iz vijesti spomenutog Opservatorija za ljudska prava jer se kroz taj grad odvija komunikacija ISIL-ovaca iz Iraka u Siriju, budući da je „Islamska država“ kao strukturirana snaga definitivno stvar prošlosti i u Iraku i u Siriji, kako u smislu političkih ambicija tako i u mogućnosti organiziranja bilo kakve ozbiljnije vojne operacije. Radi se o nečem sasvim drugom: Damasku je pobjeda u Abu-Kamalu važna zbog daljnjeg napredovanja sirijske vojske prema sjeveru duž desne obale Eufrata i njezino spajanje sa svojim snagama u Al-Mayadinu ( južno od grada Deir ez-Zoura), čime bi u potpunosti zatvorila obruč oko ISIL-ovih snaga i sa zapadne strane (od Deir ez-Zoura do Abu-Kmala pa zapadno prema Palmiri) i time posve onemogućila prijelaz islamističkih snaga iz Iraka u Siriju. Također, ovladavanje Abu-Kamalom osigurava Damasku nadzor nad strateški važnom autocestom Damask – Deir ez-Zour – Bagdad tj. omogućuje mu i cestovnu poveznicu prema Iranu.

Foto: “đavolji trokut”, kao dio prvotne američke strategije blokiranja iranskog utjecaja u Siriji

S druge strane, Sjedinjenim Državama bi ovladavanje Abu-Kamalom (posredstvom snaga SDF-a) omogućilo teritorijalni kontinuitet od toga grada prema sjeveru uz lijevu (istočnu obalu Eufrata) u regiji Deir ez-Zour (uključno i nekoliko velikih naftnih nalazišta, nužnih za političke pregovore s lokalnim arapskim stanovništvom tj. osiguranje njihove odanosti kroz dobivanje dividendi od prodaje nafte), do kurdskih etničkih prostora na sjeveru Sirije (gdje SAD već ima nekoliko svojih vojnih baza), ali prije svega do krajnje sirijske sjevero-istočne regije Hasakah, na granici s Irakom. Upravo se kroz nju dostavlja osnovna američka vojna i logistička potpora sirijskim Kurdima (i tamošnjim američkim snagama) koja je prethodno zrakoplovima stizala u Irački Kurdistan. Međutim, stanje u Iraku se dramatično promijenilo nakon kurdskog referenduma i posljedične vojne operacije iračke vojske i šijtskih postrojbi protiv kurdskih pešmerga izvan administrativnih granica autonomije Irački Kurdistan. Između ostalog, iračka vojska i šijtske snage ovladale su i strateškim trokutom na tromeđi Iraka, Turske i Sirije (nasuprot sirijske regije Hasakah), graničnim prijelazima i ključnim naftovodnim čvorištem kojim se izvozila kurdistanska nafta u Tursku. Sve to Amerikancima sada zadaje nove probleme i potrebu za ulaganjem dodatnih napora u pregovorima s Bagdadom, vezano za dostavu vojne pomoći američkim i kurdskim snagama na sirijskom sjeveru.

Dakle, Abu-Kamal više nije strateški važan za „Islamsku državu“, kako se to jučer moglo čuti i u hrvatskim medijima, već prije svega za najvažnije globalne i regionalne igrače na sirijskim bojišnicama. Ali u tom bi se slučaju opravdano moglo postaviti i logično pitanje: zašto su se onda snage SDF-a iznenada zaustavile u prodoru prema tom gradu i odustale od utrke sa sirijskom vojskom? Odgovor je, u stvari, vrlo jednostavan: u tom slučaju bio bi neizbježan sukob kurdskih snaga sa sirijskom vojskom, što Kurdi ni pod koju cijenu ne žele, znajući kako time, zapravo, ulaze u direktan vojni sukob s Rusijom koja je namjeru ovladavanja Abu-Kamalom jasno iskazala višetjednim i nikad intenzivnijim bombardiranjem džihadističkih snaga u zoni toga grada svojim strateškim zrakoplovima i krstarećim raketama ispaljivanim iz Sredozemnog mora. Rusi su, također, u tu svrhu, u zrakoplovnu bazu pokraj Deir ez-Zoura prebacili dio svojih zrakoplova i helikoptera kako bi bili bliže bojišnici nego bi to bili ukoliko polijeću sa svoje baze „Hmeymim“ pokraj Latakije, na krajnjem sjevero-zapadu zemlje. Pritom se treba imati na umu, kako američke snage u Siriji imaju striktnu zapovjed od strane Pentagona, koja otprilike glasi: „ni u kom slučaju i ni pod koju cijenu ne stupati u bilo kakve vojne sukobe s Rusima“. I oni se toga striktno pridržavaju, isto kao što to čini i ruska strana. I druga stvar zašto su postrojbe SDF-a stale u napredovanju prema jugu je ta, da je iračka vojska uspješno slomila otpor „IS“ na svojoj strani granice sa Sirijom i oslobodila grad El-Qaim, smješten nasuprot Abu-Kamala. Štoviše, iračka vlada omogućila je sirijskoj vojsci prijelaz na irački teritorij i otpočinjanje napada na Abu Kamal i s iračke strane, čime je džihadiste primorala na odstup prema sjeveru Sirije, a ne njihov prijelaz natrag u Irak. Izbijanjem iračkih snaga na granicu sa Sirijom, važnost Abu-Kamala za Amerikance je drastično umanjena jer će sve daljnje poteze za opskrbu svojih snaga na sjeveru Sirije (ali i prebacivanje i obuku dodatnih boraca na tamošnje  teritorije kao pripremu za eventualni budući nastavak borbe protiv sirijske vojske tj. vlade u Damasku i „afganistanizacije“ Sirije za ruske vojne snage) morati koordinirati sa šijtskom vladom u Bagdadu, a to znači mučne pregovore uz velike ustupke, uključno i pitanje o mogućnosti daljnjeg ostanka američke vojske u Iraku nakon završetka borbe protiv „Islamske države“ u toj zemlji, a što je Washingtonu krajnje nužno za smanjivanje utjecaja Irana na Irak, a onda dalje i na Siriju.

To su glavni geostrateški elementi današnje bojišnice u Siriji (i Iraku) protiv „Islamske države“, koja se, iako je ta organizacija praktički na izdisaju, još uvjek naglašava i potencira kao primarna – gotovo pa se čini da može trajati još u nedogled. A trajati još dugo sigurno neće, najviše do kraja ove godine, a u međuvremenu će borbe jenjavati (što je već ionako slučaj), a sve strane unutar sirijskog ratnog grotla svoje će napore sada usmjeravati na učvršćenje pozicija na teritorijima kojima sada vladaju i pokretanju tzv. plemenske diplomacije tj. osiguranje odanosti lokalnog arapskog stanovništva različitim beneficijama, zbog kojih je ovladavanje naftnim poljima Deir ez-Zoura i toliko značajno.

Što se tiče uvodnog dijela ove analize i informacija da je Abu-Kamal opet pao u ruke „Islamske države“, danas se oglasilo i rusko vojno zapovjedništvo u Siriji, nazvavši ih običnom „propagandom“. Sada se upravo završavaju akcije čišćenja krajnjih rubova grada i njegovih predgrađa od preostalih individualnih terorista, a grad se nalazi pod punim nadzorom sirijske vojske i njoj odanih snaga, a uskoro počinje i njegovo razminiravanje, objavilo je rusko zapovjedništvo i dodalo, kako je bilo pokušaja protunapada džihadista ali ne s ciljem zauzimanja samog grada (za što ISIL nema potencijala), nego pokretanja napada u svrhu skretanja pozornosti i olakšavanja povlačenja njihovih snaga sjeverno od Eufrata (prema regiji Hasakah, op. ZM.). Pritom rusko zapovjedništvo otvoreno navodi, kako je objavljivanje ovih dezinformacija samo „potvrda stupnja zabrinutosti američke strane glede uspješnih operacija sirijske vojske koje se odvijaju uz potporu ruskih zračnih snaga“. U Abu-Kamalu „Amerikanci su izgubili u važnoj taktičkoj igri i sada će biti primorani mijenjati svoju taktiku u hodu“, navodi rusko zapovjedništvo u Siriji. Ovdje bismo slobodno mogli dodati, kako je prekjučerašnje ne održavanje sastanka Trump-Putin u Vijetnamu, koje je prethodno s američke strane bilo najavljivano i kao vjerojatni američko-ruski dogovor oko Sirije (Associated Press), najvjerojatnije i posljedica neuspjeha pronalaska glavnih dodirnih točaka dviju strana po pitanju te države. Američka nastojanja, pritom, sada idu u smjeru pravnog pozicioniranja i sjevero-istoka Sirije (konkretno-regije Hasakah) , kao nove „zone deeskalacije“ pod njihovim odgovornošću, čime bi se i službeno „zacementirala“ američka vojna nazočnost u Siriji tj. ta zona zaštitila od budućih akcija službene sirijske vojske usmjerene prema uspostavi teritorijalnog integriteta zemlje. Washington, također, sada nastoji središte političkih dogovora oko sirijske budućnosti prebaciti iz Astane natrag u Ženevu, pod okrilje UN-a, i time smanjiti utjecaj Moskve, Ankare i Teherana na budući sporazum o toj zemlji koji će se prije ili kasnije postići.  S druge strane, Moskva zapravo, u uvjetima jačanja američkih sankcija protiv Rusije, gomilanja NATO efektiva na istočnim granicama EU, sveopće proturuske propagande, protjerivanja njezinih diplomata i zatvaranja konzularnih predstavništava  u SAD-u (a uskoro i zabrane djelovanja ruskog međunarodnog informativnog medija RT u SAD-u koji sada djeluje u okviru postojećeg zakona koji već desetljećima  postoji za sva inozemna sredstva masovnih komunikacija koji djeluju u SAD-u i jamči im slobodu govora, i time de facto primorati na zatvaranje američke podružnice tog, 5. po gledanosti globalnog televizijskog medija), zapravo i nema pretjeranih razloga za ustupke Amerikancima na sirijskom sektoru njihovog globalnog sučeljavanja.

Što se tiče spomenute regije Hasakah, naseljene pretežito arapima-sunitima i čiji dio naftonosnih polja danas nadziru kurdske postrojbe, postoji ozbiljna vjerojatnost od izbijanja arapsko-kurdskog sukoba. Pošto je ta regija, kao što smo već rekli, vrlo bitna Amerikancima kao opskrbni logistički kanal za dostavu pomoći iz Iraka svojim vojnicima u američkim bazama na sjeveru Sirije, kao i kurdskim snagama SDF, izbijanje kurdsko-arapskog sukoba u toj regiji predstavljalo bi veliki udarac Pentagonu, koji na sirijskom terenu nema nikakav utjecaj osim na spomenute kurdske snage koje su, međutim, vrlo ograničenog radijusa djelovanja. U slučaju tog sukoba Pentagon bi se morao odlučiti koga u tom sukobu pomagati –Kurde ili Arape-sunite koji većinski nastanjuju Hasakah. Ukoliko pomaže jedne, gubi odanost drugih.  A sadašnje prebacivanje džihadista iz Abu-Kamala u tu regiju, ionako već opasan potencijal izbijanja arapsko-kurdskog sukoba podiže na još višu razinu.

Stanje po Pentagon tim je složenije jer se i loši odnosi s Turskom temelje najvećim dijelom upravo na američkoj vojnoj  potpori sirijskim Kurdima s čim se Ankara, kao i njihovim eventualnim nastojanjima za uspostavom nekakve kurdske samoupravne teritorijalne jedinice, nikada neće pomiriti. Tim prije, Ankara se nije pomirila niti s nezavisnošću Iračkog Kurdistana s kojim je imala kudikamo bolje odnose, pa čak i aktivno surađivala po pitanju izvoza njihove nafte, a Turska je bila (i još uvjek je) i najeveći gospodarski investitor u Iračkom Kurdistanu (sve se to iznenada promijenilo neočekivanim zaokretom politike donedavnog predsjednika IK Masuda Barzanija i njegovim nerazumnim, rizičnim organiziranjem referenduma o nezavisnosti, usprkos njegovom svojedobnom obećanju Ankari da se to nikada neće dogoditi, na temelju čega se i razvijala suradnja IK i Turske). Turska se zbog američke potpore sirijskim Kurdima najviše i okrenula suradnji s Rusijom i dogovorima s Moskvom i Teheranom u formatu Astanskog pregovaračkog procesa. Da Ankara i dalje misli ozbiljno u suradnji s Moskvom svjedoči i informacija da  će se ovog tjedna u ruskom Sočiju održati rusko-turski samit, gdje će se razgovarati velikim dijelom i o Siriji (Erdogan je već danas stigao u Soči, a njegov razgovor s Putinom traje već više od četiri sata). Istodobno, prošlotjedni posjet turskog premijera Yildirima Washingtonu završio je neuspješno, upravo po pitanju nastavka američke potpore Kurdima. O tome piše i američki „Stratfor“, objavivši, kako se strane nisu uspjele dogovoriti ni po jednoj ključnoj temi. A znatna ovisnost turskog gospodarstva o SAD-u jedini je element koji Washingtonu još uvjek daje mogućnost ignoriranja turskih interesa. Samo, pitanje je, koliko će se to još dugo moći činiti, odnosno, isplati li se SAD-u čekati odlazak s političke scene predsjednika Erdogana (u kojeg Washington nema povjerenja), jer on se sve više okreće prema Istoku, pritom lukavo ne izmičići Zapadni, poglavito sigurnosni stolac na kojemu Turska sasvim udobno sjedi.

 

Ukoliko je vjerovati francuskim obavještajcima, Masud Barzani je glavni krivac za lošu odluku o startu referenduma jer je naivno vjerovao svom sinu Masruru Barzaniju (upravlja obavještajnim strukturama IK) koji ga je uvjeravao da za provedbu referenduma uživa punu potporu CIA-e i Pentagona.  Navodno je imao potporu i od Paula Manaforta (upravo ovih dana obuhvaćenog istragom  američkog specijalnog tužitelja unutar istrage o „ruskim vezama“ Trumpovog izbornog stožera), a preko njegovog lobiranja i od samog predsjednika Trumpa.

Kada čovjek, kao pojedinac, obmanjuje i zlouporabljuje povjerenje druge osobe je strašno i neprihvatljivo, ali kada to rade političke elite koje u svrhu očuvanja vlasti ili stečenih pozicija u zabludu uvlače čitav jedan narod pri tom se doslovno igrajući njegovom sudbinom, manipulirajući njegovim emocijama i iskrenim težnjama za nečim boljim i  uzvišenijim, poput sanjane slobode, tada je to tragično i neoprostivo!

A upravo jednoj takvoj zlouporabi svjedočimo danas u Iračkom Kurdistanu, zemlji ponosnih ljudi koje povijest iz nekih svojih razloga i okolnosti jednostavno nije htjela učiniti svojima na svome. Njihovo političko vodstvo tvrdoglavo je  inzistiralo na provedbi referenduma o nezavisnosti od Iraka, usprkos pozivima i dobronamjernih i onih drugih državnika i analitičara diljem svijeta da se od tog poteza privremeno suzdrže jer on u ovom trenutku nema nikakvu šansu za uspjeh, a posljedice mogu biti vrlo neugodne. Razlog potpuno nepotrebnog hazarda službenog Erbila (jer on je i dalje mirno mogao uživati u postojećem statusu quo, i rizik donošenja ključnih političkih poteza i njihovih posljedica prebaciti  na Bagdad i tako sačuvati obraz i simpatije unutar vlastitog naroda i međunarodne zajednice, dokazujući svoju zrelost u vođenju strpljive, miroljubive i mudre politike, koja bi,  kao takva, Iračkom Kurdistanu onda i omogućila šansu za izlazak na međunarodnu scenu kao samostalanog i odgovornog  državnog subjekta) i dalje je predmet interesa mnogih svjetskih analitičkih središta. Naime, Irački Kurdistan jednostavno je previše izgubio, a dobio nije baš ništa. Preciznije – izgubio je kurdski narod, jer elite će i iz ovoga stanja za sebe znati iznaći koristi, što ćemo vidjeti iz nastavka analize.

Delegacija Iračkog Kurdistana (dalje:IK), koju će predvoditi stručnjaci iz sfere nafte i gospodarstva, u nedjelju bi trebala doći u Bagdad na pregovore s iračkom federalnom vladom o proračunu zemlje za 2018. godinu i drugim bitnim temama vazanim uz odnos središnje vlade i te iračke autonomne regije.

Naime, u ponedjeljak, 6. studenog, premijer Iračkog Kurdistana Nechirvan Barzani (nećak Masuda Barzanija, donedavnog predsjednika IK koji je prije desetak dana podnio ostavku na sve dužnosti), jedini visoki politički dužnosnik IK koji se protivo provedbi referenduma o nezavisnosti, izjavio je o spremnosti na predaju Bagdadu nadzora nad kurdistanskom naftom, granicom i svim prihodima regije, ukoliko Bagdad prihvati niz uvjeta. A ti se uvjeti, zapravo, svode na pregovore o proračunu Iraka za iduću godinu i postotku koji je unutar njega namjenjen za Irački Kurdistan. To i proizlazi iz riječi Nechirvana Barzanija: „Ukoliko federalna vlada usmjeri sredstva za plaće službenicima autonomije, dodjeljujući, u skladu s Ustavom 17% proračuna i naknada, mi smo spremni predati naftu, zračne luke, granične prijelaze i sve prihode pod nadzor Bagdada“. Prethodno je federalna vlada u nedjelju razmatrala proračun za iduću godinu, a za Irački Kurdistan planira dodijeliti 12,67% od ukupnih proračunskih sredstava, što je službeni Erbil nazvao „neustavnim“, a taj iznos nedostatan za ispalte plaća svojim službenicima čak i u samo jednoj regiji Iračkog Kurdistana.

I, zapravo, na to se pitanje svela kulminacija sukoba glede „kurdske nezavisnosti“. Radi se o potpuno ekonomskim pitanjima, nužnim za preživljavanje dvaju vodećih klanova u Iračkom Kurdistanu – Barzani i Talabani – i njihovih političkih opcija – Demokratske stranke Kurdistana i Patriotskog saveza Kurdistana. Političke ideje, prije svega one o nezavisnosti, u koje su, osim domicilnog stanovništva velike nade polagali i Kurdi u susjednim zemljama – Turskoj, Iranu i Siriji – od kurdistanskih elita više nitko niti ne spominje, a svi napori se usmjeravaju na očuvanje vladavine klana Barzani u IK i dobivanje od Bagdada dodatnih tranši iz proračuna, nužnih za plaćanje mirovina stanovništvu i napuhanog i prevelikog administrativnog aparata kurdske autonomije, čak i na račun „mrtvih duša“ tj. manipulacijom stvarnog broja činovnika i pripadnika vojnih snaga – pešmerga. Po Erbil je posebno osjetljivo pitanje ovih drugih jer je Washington prije cca mjesec dana donio odluku o prekidu neposredne vojne pomoći pešmergama, za što je bilo nekoliko glavnih razloga koji su ljutili Amerikance. Kao prvo, u vrijeme bitke za Mosul vođene su oštre rasprave između zapovjedništva pešmergi i tamošnjeg zapovjedništva američkih snaga koje je koordiniralo operacijom oslobođenja tog grada od ISIL-ovih snaga. Kurdska strana tada je manipulirala stvarnim brojem pešmergi koji sudjeluju u operaciji tj. preuveličavala ga, tražeći veći iznos novca za isplate plaća nego li je to bilo potrebno u stvarnosti. Novca su tražili toliko da se činilo da bi njihovi borci vrlo brzo oslobodili ne samo Mosul već i sve ostale iračke regije do Bagdada. I kao drugo, pešmerge se nisu ponašale onako kako je od njih traženo: nisu sudjelovali u neposrednim borbama, a prilaz Mosulu blokirali su na prevelikoj udaljenosti od grada, isključivo na njegovoj sjevernoj strani, zbog čega su se smjerovi napada morali mijenjati i prilagođavati situaciji, što je na kraju rezultiralo kašnjenjem „trijumfalnog“ oslobađanja toga grada-simbola (prijestolnice „Islamske države“ u Iraku), prvotno planiranog na 100. dan vladavine Donalda Trumpa, do čega nije došlo.

O svemu je tome Bagdad vrlo dobro upoznat, i na manipuliranje „mrtvim dušama“ od strane Erbila radi dobivanja više nvca iz središnje riznice sigurno neće pristati, što je za klanove Barzani i Talabani vrlo neugodno. Bagdad je iskoristio političku infantilnost Erbila i srezao proračun za IK na održivi minimum. A u predstojećim pregovorima s kurdistanskom vladom Bagdad će to iznivelirati dobivši zauzvrat velike dividende. Ali to niveliranje vjerojatno niti neće ići kroz povećanje postotka proračuna predviđenog za IK (jer bi to bilo politički neugodno po premijera Al-Abadija čija je oporba oštro nastrojena protiv kurdskog političkog vodstva i njihovog projekta referendumao nezavisnosti) već prije kroz povoljniju transformaciju poreza, naloga i sl.

U takvoj situaciji, kada Erbil mora smanjiti svoje apetite zbog potpuno prazne riznice Iračkog Kurdistana (iz koje je,već i tada poluprazne, gotovo sve otišlo na organizaciju referenduma  25. rujna), a uz to primiriti nezadovoljne i prevarene ljude koji su od referenduma puno očekivali, ostavka predsjednika Masuda Barzanija i pad njegovog klana bila je posve razumna odluka. Ukoliko je vjerovati francuskim obavještajcima (a nema previše razloga za suprotno), Masud Barzani je glavni krivac za lošu odluku o startu referenduma jer je naivno vjerovao svom sinu Masruru Barzaniju (upravlja obavještajnim strukturama IK) koji ga je uvjeravao da za provedbu referenduma uživa punu potporu CIA-e i Pentagona.  Navodno je imao potporu i od Paula Manaforta (upravo ovih dana obuhvaćenog istragom  američkog specijalnog tužitelja unutar istrage o „ruskim vezama“ Trumpovog izbornog stožera), a preko njegovog lobiranja i od samog predsjednika Trumpa.

Riješavanje posljedica riskantne politike Masuda Barzanija  sada su pale na pleća vlade predsjednikovog nećaka Nechirvana, koji se, kao što smo to ranije spomenuli, jedini protivio referendumu. Njegov glavni cilj sada je primiriti narod osiguranjem novih tranši novca od strane Bagdada nužnih za preživljavanje autonomije. Na taj će način premijer nastojati osigurati svoj opstanak na čelu vlade, a, ukoliko bi se povoljno posložila politička konjuktura, možda će uspjeti doći i na čelnu poziciju IK, sada praznu zbog ostavke njegovog strica. Zato će od nedjeljnog sastanka u Bagdadu ovisiti politička budućnost premijera IK Barzanija ali i sudbina istiomenog klana. Pritom je premijerovo protivljenje referndumu ostavilo itekakvog traga i on sada uživa povjerenje, kako samog Bagdada, tako i najvažnijih vanjskih čimbenika – Irana i Turske. Zato će Nechirvan Barzani, čak i ukoliko ne dobije bitnije ustupke u financijskom smislu od središnje vlade u Bagdadu, istoj sasvim sigurno prepustiti naftna nalazišta, granične prijelaze i zračne luke. Njemu će za uzvrat biti dovoljna potpora Bagdada njegovoj kandidaturi za čelnu poziciju IK i omogućavanje sklapanja unosnih ugovora s inozemnim tvrtkama u sferi istraživanja i proizvodnje nafte kojom će potom trgovati Bagdad, a dio dobiti prepuštati Erbilu. Jer strane tvrtke u posao s naftom u Iračkom Kurdistanu više neće ulaziti bez dozvole Bagdada. To i do sada nisu činile, nakon što je pri prvim takvim pokušajima u vrijeme raspada Iraka i snaženja „Islamske države“ 2014.g. vlada u Bagdadu odmah reagirala tražeći sudsku zaštitu od međunarodnih instanci za njezina prirodna (naftna) bogastava. Sudovi su stali na stranu legitimne iračke vlade na način da su odlučili kako se svi ugovori vezani uz iračku naftu moraju sklapati u suglasju s federalnom vladom u Bagdadu. Upravo zatoće sada će biti zanimljivo pratiti što će se dogoditi s nedavno potpisanim sporazumima o proizvodnji i eksploataciji nafte i naftovoda u IK između vlade u Erbilu i ruskog naftnog diva „Rosnefta“, a koji je u utorak Bagdad proglasio ništavnim. Znaju li Rusi nešto više i jesu li se prethodno oko toga s nekim moćnim dogovorili, ili su jednostavno svjesno išli u poslovni rizik uoči samog kurdistanskog referenduma, vrijeme će vrlo brzo pokazati.

Lekcija za sirijske Kurde

Ovakav nesretni razvoj događaja za Kurde u Iraku, koji su, nakon godina borbi protiv „Islamske države“ i to u vrijeme dok iračka vojska gotovo da više nije niti postojala, i dok su se potpuno sami na svome terenu suprostavljali pomahnitalim džihadistima dobivajući za uzvrat oružje ali i političku potporu i simpatije najvažnijih čimbenika međunarodne zajednice, sada de facto ostavljeni i od svih zaboravljeni, najbolje su upozorenje i Kurdima u susjednim državama što im se može dogoditi u slučaju nepromišljenog vođenja politike od strane njihovih čelnika. To se u prvom redu odnosi na sirijske Kurde koji se nalaze u vrlo složenoj situaciji. S jedne strane ih otovreno podupiru Sjedinjene Države i isporučuju im oružje, dok oni, za uzvrat, u sklopu SDF-a – Sirijskih demokratskih snaga (čiji najveći dio čine Kurdi, a puno manji lokalni Arapi sa sirijskog sjevera naseljenog glavninom Kurdima) ratuju za račun američkih interesa i izvan svojih etničkih prostora – od Rakke, niz lijevu obalu Eufrata u istočnoj sirijskoj regiji Deir ez-Zour i granica s Irakom – tj. čistih arapskih teritorija koje će im Kurdi prije ili kasnije morati i prepustiti. S druge strane, kurdskim državotvornim ambicijama u toj zemlji (ili barem onim koje bi išle prema uspostavi široke autonomije ili federalne jedinice) otvoreno se protivi Turska ali i sirijska vlada. Sirijski Kurdi Washingtonu sada trebaju isključivo radi njegovog suprostavljanja Damasku, a bilo kakvi planovi o njihovoj samostalnosti ili samoupravi Amerikance ne zanimaju jer im je jasno kako bi se time neposredno sudarili s turskim nacionalnim interesima. A Turska je, usprkos nikad lošijim američko-turskim odnosima (pogoršanim najvećim dijelom upravo zbog američke potpore Kurdima unutar SDF-a, ali i neuspjelim pokušajem puča u Turskoj u ljeto prošle godine) ipak ključni američki saveznik na južnom krilu NATO-saveza, kojeg se Sjedinjene Države ni pod koju cijenu ne mogu odreći.

Ono što smo prije dva dana najavili kao nepotvrđenu vijest, sada se i obistinilo. Zapovjednik postrojbi sirijske vojske na jugo-istoku regije Deir ez-Zour izjavio je u srijedu na večer, kako je sirijska vojska pod svoj nadzor stavila i posljednje uporište „Islamske države“ u toj zemlji – strateški važan grad Abu-Kamal, smješten na granici s Irakom, kroz koji prolazi ključna autocesta Damask-Deir ez-Zour-Bagdad.

U oslobađanju grada, osim sirijske vojske, sudjelovale su i postrojbe libanonskog „Hezbollaha“ i „Snage narodne mobilizacije“. Sirijska vojska sada čisti grad od eventualnih preostalih terorista i minskih eksplozivnih sredstava, a borci ISIL-a su se pred brzim prodorom sirijskih snaga i njihovih saveznika na terenu povukli prema selu Al-Sukaria, odakle se prebacuju na istočnu obalu rijeke Eufrat.

Od rujna ove godine sirijska vojska je pokrenula veliku ofanzivu na istok zemlje, vrlo brzo deblokirala istoimeno administrativno središte najistočnije regije Deir ez-Zour, a ubrzo i zrakoplovnu bazu kraj toga grada. Sredinom listopada oslobodila je drugo najvažnije uporište ISIL-a u toj regiji – grad Mayadin, a 3. studenog u potpunosti i spomenuti grad Deir ez-Zour. Nakon toga nastala je prava utrka između sirijske vojske sa zapadne obale i proameričkih snaga predvođenih većinski kurdskim postrojbama SDF s istočne obale Eufrata za oslobođenje strateški najvažnijeg grada Abu-Kamala na samoj granici s Irakom. Iračka vojska i iračke šijtske postrojbe prošli su tjedan oslobodile grad El-Qaim, smješten nasuprot Abu-Kamala. Čini se kako je upravo taj potez konačno primorao amerikance da zaustave daljnji prodor SDF-a prema Abu-Kamalu koji je prijetio mogućim sukobom sirijskih i kurdskih snaga, i imao potencijal do sada najveće opasnost eskalacije američko-ruskih odnosa na sirijskom terenu, o čemu se i u svjetskim medijima vrlo malo govorilo i pisalo, osim u užim analitičkim krugovima. Jednostavno, ulozi oko toga grada bili su ogromni po obje stane, a da su Abu-Kamal eventualno zauzele proameričke snage, uspjesi sirijske vojske ostali bi samo polovični, a u geostrateškom smislu (prekidom cestovne poveznice Damask-Bagdad) značili bi i svojevrsni geopolitički poraz Irana, koji je, osim Damaska, najviše i inzistirao na uspostavi nadzora nad tom prometnicom.

Osim uspjeha iračke vojske s druge strane granice, presudnu ulogu u oslobađanju Abu-Kamala nedvojbeno su odigrale ruske zračne i pomorske snage koje su od prošlog mjeseca intenzivno bombardirale položaje islamista u zoni toga grada svojim strateškim bombarderima kao i krstarećim raketama iz podmornica u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Time je Moskva odaslala i više nego jasan signal kako taj grad ne namjerava prepustiti Kurdima, kao što je to bilo učinjeno s Rakkom (koja nije imala bitnu geostratešku vrijednost već puno više simboličnu ili psihološku, kao prijestolnica „Islamske države“ i gdje je „slavu“ oslobađanja grada kurdskim snagama pobrao SAD). Dio ruskih zračnih snaga u međuvremenu je prebačen i u spomenutu zrakoplovnu bazu kraj Deir ez-Zoura, a u samom je gradu otvoren ruski centar za primirje, po uzoru na isti takav u zračnoj bazi Hmeymim pokraj Latakije na zapadu zemlje. U njemu ruski časnici vode pregovore s predstavnicima lokalnih arapskih plemena u regiji Deir ez-Zour glede postizanja konačnog mira nakon uništenja „Islamske države“.

Proteklih dana sirijska vojska postigla je velike uspjehe i na sjeveru regije Homs uništivši i tamošnja posljednja uporišta „Islamske države“.

Ovim pobjedama i konačnim slomom „Islamske države“ otvara se put prema pripremi ozbiljnog dijaloga vlade i oporbe o političkoj budućnosti i ustroju Sirije. Prije toga potrebno je još stabilizirati regiju Idlib, kao jednu od četiri tzv. zone deeskalacije, koju je ulogu, prema sporazumu u Astani između Rusije, Turske i Irana, na sebe preuzela Ankara.

Pa iako je još prerano govoriti o završetku rata, već je sada jasno kako na terenu više ne postoje velike i otvorene bojišnice već samo izolirani džepovi islamističkih snaga, što sirijskoj vojsci omogućuje samostalno vođenje protuterorističkih akcija, bez potrebe značajnijeg rastezanja snaga kako je to bilo do sada, a vojni sukobi sirijske vojske i kurdskih snaga također su posve isključeni. Zbog ovih pobjeda nesumnjivo će doći i do smanjenja broja izvođenja bojevih akcija od strane ruskog zrakoplovstva, kao i smanjenja broja rsukih instruktora i specijalnih postrojbi koji su djelovali na isturenim bojišnicama uz postrojbe sirijske vojske. Sirijska vojska sada je dobro naoružana i motivirana, i ona je, odnosno predsjednik Basha Asad, kako je to još prošli mjesec izjavio izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman, nedvojbeni pobjednik sirijskog građanskog rata. Sirija će ipak još dugo vremena trpiti posljedice individualnih terorističkih akcija ali to već odavno nije samo njezina sudbina i rezultat politike njezinog državnog vodstva.  Osim toga, u usporedbi sa šestogodišnjim krvavim građanskim ratom koji je iselio milijune, a pobio stotine tisuća ljudi, za sobom ostavio pustoš i prijetio regionalnom i globalnim kataklizmom, individualni terorizam ipak je puno manji problem.

 

U Kairu je 12. listopada postignut povijesni sporazum između Fataha i Hamasa o uspostavi novog palestinskog jedinstva, nakon dugih godina neprijateljstva i sukobljavanja oko načina postizanja temeljnog političkog cilja – uspostave nezavisne palestinske države. Podsjećamo: nakon kontroverzne smrti dugogodišnjeg karizmatičnog predsjednika i utemeljitelja Fataha i simbola palestinske borbe za nezavisnost, Jasera Arafata (sumnja kako je otrovan i da iza toga stoji Izrael i dalje je prilično jaka), 2004.g. proglašenog mučenikom, došlo je do oružanog sukoba između Fataha i militantne stranke Hamas nedugo nakon što je Hamas pobijedio na izborima u Pojasu Gaze. Za razliku od Fataha, koji je u međuvremenu postao umjerena stranka i teži ostvarenju zadanog cilja političkim sredstvima, Hamas zadržava revolucionarni i oružani oblik borbe kao jedini mogući za uspostavu palestinske države, zbog čega ga Izrael, SAD, Kanada, EU i Japan smatraju terorističkom organizacijom. Hamas je i u ideološkom smislu puno radikalniji od Fataha, ne priznaje pravo Izraela na državu i čitavu Palestinu smatra isključivo zemljom Palestinaca. Rezultat oružane borbe između Fataha i Hamasa (u kojoj je Hamas u pojasu Gaze pobijedio) bila je podjela zona utjecaja tj. vladavine – Fatah od tada samostalno  vlada Zapadnom obalom (između Izraela i Jordana), a njegovu vlast priznaje međunarodna zajednica kada je riječ o Palestinskoj samoupravi tj. autonomiji, dok Hamas upravlja Pojasom Gaze, uskim prostorom uz Sredozemno more, dugim svega 41 kilometar, a širok od 6-12 kilometara, na kojem živi gotovo milijun i pol stanovnika zbog čega je to i najgušće naseljen prostor na Zemlji. Prema mišljenju mnogih  analitičara, iza Hamasa stoje Iran i Katar (do građanskog rata i Sirija), a njegovi borci se navodno obučavaju u Iranu.

Postignutim sporzumom u Kairu i konačnom pomirbom dviju glavnih, međusobno suprostavljenih palestinskih političkih opcija, dogovorena je uspostava vlade nacionalnog jedinstva koja će imati ovlasti nad oba područja palestinske autonomije – Gazom i Zapadnom obalom, najkasnije do 1. prosinca. Također se 21. 12. u Kairu trebaju susresti sve palestinske političke stranke radi rasprave o daljnjim koracima u postizanju nacionalnog jedinstva.

Iza unutarpalestinske političke pomirbe, u organizacijskom  smislu stoji Egipat i njegova obavještajna služba koja je i glavni nositelj postizanja sporazuma, a u pozadini još stoje i Ujedinjeni Arapski Emirati. Sporazum je odmah pozdravila Rusija i njezino MVP, za razliku od SAD-a koji je zauzeo opstrukcijsku poziciju prema tom dogovoru, u postizanju kojeg nije bilo američkih predstavnika, a kamo li vodeće američke uloge na koju je Washington u takvim slučajevima navikao. Time je SAD stao uz bok izraelskoj poziciji, o kojoj nešto više kasnije. Moskva potporom sporazumu očito iskazuje spremnost na otvaranje novog polja „neslaganja“ s Washingtonom, pričemu na stranu Palestinaca, očekivano, staju i mnoge arapske zemlje regije, kao i Turska.

Glavni problem sada je razoružanje Hamasa, na čemu inzistira Izrael, kao glavni (ne i jedini) preduvjet za njegovo priznanje buduće palestinske vlade nacionalnog jedinstva i otpočinjanja dijaloga o riješenju palestinskog pitanja. Međutim, razoružanje Hamasa praktički je nerealno očekivati, poglavito jer to pitanje Kairo i Abu Dhabi smatraju drugorazrednim.

Sporazumom se planira u Pojas Gaze razmjestiti administrativne službenike Fataha u pratnji 3000 časnika sigurnosti. To znači i automatsko ukidanje emberga od strane Ramallaha (središta Zapadne obale) prema Gazi i isplate plaća lokalnoj administraciji. Također se planira otvaranje graničnog prijelaza Rafah prema Egiptu, a potom, ukoliko se Sporazum pokaže čvrst i učinkovit, i drugi granični prijelazi, čime bi se probila dugogodišnja ekonomska blokada Gaze koju s mora i kopna provodi Izrael i u koju se može ući jedino uz njegove dozvole. Hamas je transformirao svoje pozicije i, čini se, konačno izišao iz sfere utjecaja Katara, pri čemu treba reći kako Hamas nisu primorali na odbacivanje glavnog elementa njegove ideologije – „ne priznavanje izraelske države“, što mu omogućava „sačuvati obraz“ pred svojim poklonicima. Osim toga, započet će proces inkorporacije njegovih članova u državni aparat Palestinske samouprave, uključno i u policijsko-vojne strukture. Takvi planovi, kojima se protivi Izrael, za Egipat i UAE su posve nevažni. Najmanje što Kairo i Abu Dhabi traže kroz palestinsku pomirbu je minimaliziranje terorističkih aktivnosti prokatarskih i proturskih organizacija na Sinaju, kojima je logistička potpora dolazila upravo od vojnog aparata Hamasa u Gazi. Osim toga, Egipat i UAE u konačnici nastoje zamijeniti ostarjelog Mahmuta Abbasa (predsjednika Palestinske samouprave) s Mohammedom Dahlanom, bivšim čelnikom palestinske sigurnosne službe, zbog čega te dvije države ulaze u oštar sukob s Izraelom.

Ukidanje ekonomske blokade Gaze i nemogućnost bilo kakvog utjecaja na egipatsku politiku prema Palestincima (neovisno što je Izraelu bilo u interesu očuvanje na vlasti u Kairu egipatske vojske na čelu s maršalom i predsjednikom Al-Sisijem u vrijeme revolucije „arapskog proljeća“), Tel Avivu stvara veliki problem. A najveći je svakako onaj koji se odnosi na pojedine analitičke pretpostavke o tome, kako u pozadini egipatsko-emiratskih planova o ujedinjenju Palestinaca stoji i Iran, što nije čudno ukoliko se zna kako je Hamas prije nešto više od godinu dana pokrenuo reanimaciju svojih strateških odnosa s Teheranom. A Iran otvoreno podupire Egipat po pitanju svih sporova koje ovaj ima s Izraelom.

Iranski utjecaj na Hamas

U pretprošlu subotu, delegacija visokih dužnosnika Hamasa na čelu sa Salahom al-Arurijem boravila je u Iranu, gdje je s tajnikom iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Alijem Shahmanijem razgovarala upravo o unutarpalestinskom sporazumu i bilateralnim odnosima.

Takvi koraci samo potvrđuju strahove Izraela glede pregovora s budućom vladom Palestinske samouprave. A Tel Aviv je nedugo nakon sporazuma o pomirbi službeno objavio kako je jedan od glavnih uvjeta da izraelska strana krene u pregovore s budućom palestinskom vladom u kojoj će sudjelovati i Hamas, raskid odnosa s Iranom. Drugi element na kojem inzistira Izrael je razoružanje Hamasa i prestanak terorističkih aktivnosti, a treći – odbacivanje Hamasovog načela o ne priznavanju izraelske države. Međutim, spomenuti Al-Aruri je u Teheranu izjavio kako je „naš dolazak u Iran praktično odbacivanje trećeg uvjeta o prestanku veza s Iranom“. Sa svoje strane, Ali Shahmani je izjavio, kako se Hamas danas nalazi na prvoj liniji palestinskog otpora i da „SAD i cionistički režim osjećaju ugrozu od bilo kakve promjene ravnoteže snaga na Bliskom istoku u korist regionalnih naroda i vlada uključenih u borbu protiv terorizma“. Dodatnu zabrinutost Izraela mogu izazvati i riječi Hamasovog predstavnika Al-Arurija, koji je na susretu sa savjetnikom iranskog vrhovnog vođe, Ali Akbarom Velayatijem, izjavio, „kako je ne samo Hamas već i palestinska administracija u Ramallahu zainteresirana za proširenje veza s Islamskom Republikom (Iran)“.

Hamasov posjet Iranu oštro je kritizirao predstavnik američkog predsjednika Donalda Trumpa za izraelsko-palestinske pregovore Jason Greenblatt, koji je ubrzo stigao u Kairu. A izraelska novina The Jerusalem Post objavila je kako je Hamasov posjet Teheranu posvjedočio o propasti strategije Kaira u ometanju savezništva između Hamasa i Irana, o čemu svjedoči i odsustvo službenog egipatskog komentara o tom događaju (napomena: Hamasov posjet Teheranu nije komentirala ni palestinska samouprava u Ramallahu, op. ZM.). Međutim, izraelski analitički krugovi po tom pitanju bili su znatno suzdržaniji. Oni su već ranije upozoravali, poput Instituta za istraživanje nacionalne sigurnosti, kako glavni cilj palestinske pomirbe nije objedinjavanje razdvojenih palestinskih teritorija, već predaja formalne vlasti u Gazi u ruke Ramallaha zbog potpune fokusiranosti na borbu (za palestinsku državu, op. a.).

Pokušaj atentata na šefa službe sigurnosti u Sektoru Gaza

Televizija „Al-Mayadin“ izvjestila je 26. listopada, kako je šef službe unutarnje sigurnosti Sektora Gaze Taufik Abu Haim preživio pokušaj atentata nakon aktiviranja eksplozivne naprave na njegovom automobilu u središtu grada Gaza. Abu Haim je zadobio lakše ozljede i zadržan je u bolnici. Radi se o osobi koja je od 1989.g. do 2011.g. boravila u izraelskom zatvoru, odakle je oslobođena prigodom razmjene sa zarobljenim izraelskim vojnikom. Inače, Abu Haim je bio utemeljitelj obavještajne službe Hamasa 1980.g., a na trenutačnoj dužnosti, koju obnaša od kraja 2015.g., on se bori protiv izraelske agenture u Sektoru Gaza i elemenata „Islamske države“ na tom prostoru. Treba naglasiti kako Abu Haim predstavlja jednu od glavnih figura na koju računa Egipat kada je riječ o zaustavljanju potpore sinajskim terorističkim organizacijama i razmjeni operativnih informacija između njihovih sigurnosnih i obavještajnih službi. Zato niz analitičara smatra, kako je pokušaj njegove likvidacije zapravo bio odgovor prokatarskih organizacija iz tzv. Vilajeta Sinaj.

Bit će vrlo zanimljivo pratiti daljnji proces palestinske pomirbe i silnica koje iza njega stoje, kao i onih koje se tome žestoko protive ukoliko nije pod njihovim nadzorom (Izrael, SAD).

Zaključak:

Na kraju ove analize možemo zaključiti slijedeće: kolaps „Islamske države“ u Siriji i Iraku označava i kolaps jedne pomno planirane strategije usmjerene prema suzbijanju širenja iranskog utjecaja u bliskoistočnoj regiji, koju je pseudokalifat morao ostvariti a nije, što je u konačnici  i rezultiralo njegovim uništenjem. Iza te strategije, započete nizom revolucionarnih procesa na Sjeveru Afrike i u Siriji (poznatih i kao „arapsko proljeće“), u osnovi su stajale Sjedinjene Države i Izrael, koji su se pritom oslanjali na ključne američke saveznike u regiji, prije svih Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku. U međuvremenu u „igru“ oko Sirije aktivno se vojno uključila Rusija, a njezina intervencija je i ključni razlog kolapsa „Islamske države“ i navedene strategije suzbijanja utjecaja Irana i njegove destabilizacije, kao i prekrajanja Bliskog istoka u interesu SAD-a i Europske unije (naravno, i Izraela). Potpuno suprotno od planiranog, umjesto slabljenja i destabilizacije Irana, kolaps te strategije doveo je do jačanja njegovih pozicija u regiji koje su sada snažnije nego bilo kada ranije.

Zbog takvog razvoja stanja, posljednjih mjeseci i tjedana svjedočimo potpunom „otvaranju geopolitičkih karata“ i javnom proklamiranju američke i izraelske protuiranske politike u svim sferama: diplomatskim, političkim, gospodarskim i vojnim, a tim se zemljama aktivno pridružuje i Saudijska Arabija. Bijela kuća nedavno je Iranu uvela nove sankcije protiv njegovog gospodarskog i vojnog sektora (Korpusa straže islamske revolucije) pod optužbom za terorizam, a prijeti i američkim jednostranim izlaskom iz Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Nakon jučerašnjeg ispaljivanja balističke rakete od strane jemenskih huta na zračnu luku pokraj saudijskog glavnog grada Rijada (koju su srušile saudijske snage PRO), već slijedećeg dana američki predsjednik Trump za taj napad otvoreno okrivljuje upravo Iran. Gotovo istodobno, iz Rijada, posredstvom  državne televizije, libanonski premijer Saad al-Hariri (sunit, koji je uživao otvorenu saudijsku potporu) podnio je ostavku zbog navodnih prijetnji atentatom od strane proiranskog Hezbollaha koji je u Libanonu, kako kaže, snažno proširio svoj i iranski utjecaj. Na tu vijest odmah je reagirao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, navodeći, kako se radi o jasnom dokazu iranskog neprijateljstva i potpore terorizmu, zbog čega je pozvao međunarodnu zajednicu na konačni početak borbe protiv režima u Teheranu. A da ta ista međunarodna zajednica više nije tako  jedinstvena (nikada nije niti bila ali ju je ravnoteža snga u korist SAD-a činila umjetno jedinstvenom) pokazuje i odlazak ruskog predsjednika Putina s visokom vojnom delegacijom u posjet Iranu i potpisivanje novih sporazuma, poput onog o strateškoj suradnji naftne tvrtke „Rosneft“ i Nacionalne iranske naftne kompanije (NIOC).

Dakle, stvari na Bliskom istoku zahuktavaju se usprkos propasti „Islamske države“, iz čega jasno proizlazi kako je ona u čitavoj toj priči bila samo sekundarni problem.  Bijeloj kući sada odgovara radikalizacija stanja u toj regiji (neki analitičari smatraju čak i rat s Iranom, u što je ipak teško vjerovati) zbog skretanja pozornosti američke javnosti s unutarnjih napada na Trumpa, a što može učiniti jedino neka velika svjetska kriza u kojoj će SAD aktivno sudjelovati i koja nužno zahtjeva  američko nacionalno jedinstvo. Svrstavanje Moskve na suprotnu stranu (koja to, zapravo, čini u nuždi jer je na to upravo primorava američka proturuska histerija i proturuski sankcijski potezi) eventualnu takvu operaciju američkih stratega prema Iranu dodatno usložnjava, kao što je to slučaj i sa Sjevernom Korejom.

A palestinska pomirba je u toj čitavoj priči dodatni važni element, koji je ipak primarni problem samo za Izrael, ali ne i za njegove američke saveznike. Washington ipak mora voditi računa o svojim interesima u puno širem kontekstu, unutar regije u kojoj Izrael još uvjek nema pozitivan imidž usprkos nastojanjima Rijada i Tel Aviva da se to promijeni zbog, kao kažu, zajedničkog neprijatelja – Irana.

Zoran Meter: IRANSKI UTJECAJ U IRAKU DRASTIČNO POVEĆAN, A AMERIČKA STRATEGIJA DOVEDENA U MAT-POZICIJU (1)

 

Saudijski princ prijestolonasljednik M. bin Salman je na forumu za inozemne investitore, otvorenom 24.10. u Rijadu, izjavio slijedeće: Mi želimo ići tamo gdje smo i bili, prema umjerenom islamu, otvorenom za okolni svijet, otvorenom za sve ostale religije.“  

Nastavljamo s tjednim prikazom stanja na Bliskom istoku. Najzanimljiviji procesi prošlog tjedna odvijali su se u Iraku.

I dalje se odvijao sukob između vlade u Bagdadu i Vlade Iračkog Kurdistana u Erbilu. Ova druga je 25.10. objavila o svojoj spremnosti za zamrzavanje rezultata referenduma o nezavisnosti regije i za početak dijaloga sa središnjom vladom na temelju iračkog ustava. Pritom su predložili trenutačno zaustavljanje svih borbi i vojnih operacija u Kurdistanu. Irački premijer i zapovjednik vojske H. al-Abadi je odgovorio kako je prihvatljivo jedino potpuno odbacivanje referenduma, a ne nikakvo njegovo zamrzavanje, pri čemu je zatražio hitno povlačenje pešmerga sa svih spornih teritorija „u okvire granica kurdske autonomije iz 2003.g.“, kao i predaju graničnih prijelaza pod nadzor iračke vlade.

Prošli tjedan nastavljeni su sukobi na iračkom sjeveru, u regijama Kirkuk i Niniva, između iračkih snaga i kurdskih pešmerga. Premijer Al-Abadi je 27.10 proglasio jednodnevni prekid vojnih akcija kako bi dao šansu „tehničkom vijeću vladinih snaga i snaga Iračkog Kurdistana za provedbu razmještaja federalnih snaga u svim spornim zonama, između ostalog i na državnoj granici“. Dva dana kasnije obje su se strane dogovorile o produljenju primirja, dok se ne postigne dogovor o zajedničkoj upravi u tim zonama.

Kao rezultat zajedničkog napada iračke vojske i šijtskih postrojbi „Al-Hashd ash-Shaabi“, Kurdi su izgubili 30% teritorija koji su nadzirali prije održanog referenduma o nezavisnosti. UN je izvjestio kako je svoje domove na sjeveru Iraka nakon započetih borbi poslje referenduma napustilo 175 tisuća ljudi. 23.10. u Bagdadu je boravio američki državni tajnik R. Tillerson, koji je naglasio potrebu za očuvanjem iračkog jedinstva i „nužnost pridržavanja ustava države“. On je 26.10 priopćio kako iračka vlada mora konstruktivno odgovoriti na pomirljive geste vlade Iračkog Kurdistana.

VS UN-a je 26.10 usvojilo izjavu kojom se potvrđuje privrženost teritorijalnoj cjelovitosti Iraka ali i izrazilo zabrinutost „zbog rasta napetosti između vladinih snaga i pešmerga“, te obje strane pozvalo na početak dijaloga i suzdržanost od primjene sile.

Ali složena politička situacija nastavila se i u samom Iračkom Kurdistanu. Vodeće političke snage te autonomije su 24.10. postigle sporazum o odgodi općih izbora, ranije planiranih za 1. studenog, za 8 mjeseci. Kurdski predsjednik M. Barzani je u  svom obraćanju kurdistanskom parlamentu 29.10., objavio o svom odlasku s dužnosti nakon 1. studenog, kada mu ističe mandat, a njegove ovlasti parlament je razdijelio između sebe, vlade i sudske vlasti.

Zapovjedništvo iračke vojske je 25.10. izvjestilo o početku vojne operacije na prostore pod nadzorom „Islamske države“ u zoni gradova Al-Qaim i Rawa, smještenih nedaleko od granice sa Sirijom. Vladine snage su potisnule džihadiste iz niza naselja u zapadnom dijelu regije Anbar već u prvom danu napada.

Istodobno je sirijska vojska počela na svojoj strani granice napad na džihadiste „IS“ i razbila ih u blizini pretovarne postaje za naftu T-2 i nastavila prodor prema gradu Abu-Kamalu na samoj granici s Irakom. Al-Qaim i Abu-Kamal su posljednja uporišta ISIL-a u Iraku i Siriji. Sirijska vojska je također nastavila operacije oslobađanja od terorista i preostalih dijelova grada Deir ez-Zoura, a teške borbe vodila je i u dijelovima regija Hama, Homs i Damask koji su još pod nadzorom islamističkih snaga.

Pretežito kurdske postrojbe unutar „Sirijskih demokratskih snaga“, uz potporu zrakoplovstva američke koalicije nastavile su napade protiv postrojbi „IS“ u zoni naftonosnih polja na istoku regije Deir ez-Zour. Napeto stanje je i u nedavno oslobođenom gradu Rakki, u kojem zapovjedništvo Sirijskih demokratskih snaga ne dopušta stihijski povratak stanovništva, zbog informacija o mogućim sukobima između građana (grad je gotovo u cjelosti bio naseljen arapskim stanovništvom) i kurdskih snaga koje su ga oslobodile uz manju potporu lokalnih arapskih snaga s kurdskog sjevera Sirije.

Turski predsjednik R. Erdogan je izjavio kako je turska vojna operacija u regiji Idlib uglavnom postigla svoj cilj i da se Ankara sada namjerava pozabaviti susjednom kurdskom enklavom Afrin. Ona je, inače, u potpunosti izolirana i nema teritorijalne poveznice s ostalim – istočnim dijelom kurdskog teritorija uz granicu s Turskom.

Ruski ministar obrane S. Shojgu je 24.10. objavio kako je u Siriji pod nadzorom „IS“ ostalo svega 5% teritorija. Ruski predsjednik V. Putin je 26.10. izjavio kako je od različitih terorističkih organizacija oslobođeno više od 90% sirijskog teritorija.

Američki državni tajnik R. Tillerson je 26.10. priznao kako je ruska protuteroristička zračna operacija u Siriji uspješna i da je ona glavni razlog uspjeha koje su ostvarile sirijske vladine snage tijekom sukoba u toj državi. SAD, rekao je dalje, želi vidjeti Siriju kao jedinstvenu državu ali bez sudjelovanja u vlasti predsjednika B. Asada. „Vladavina obitelji Asad dolazi svome kraju. Jedino pitanje je na koji će se način to omogućiti“, izjavio je Tillerson. Istodobno američka administracija ne ustrajava na tome da Asad napusti vlast prije formiranja nove sirijske vlade.

24.10. Rusija je uložila veto na prijedlog rezolucije VS UN-a o produljenju na još godinu dana mandata Zajedničkog tijela UN-a i Međunarodne organizacije za kemijsko oružje u istrazi kemijskih napada u Siriji. Rusija namjerava UN-u dostaviti prijedloge za istragu incidenata primjene kemijskog oružja nakon proučavanja dokumenta koji je o tome sačinilo spomenuto zajedničko tijelo vezano za kemijski napad u Han-Sheihunu 4. travnja ove godine. Ono je za napad optužilo vladu u Damasku. Rusko MVP je izjavilo kako su u tom slučaju zaključci ruskih stručnjaka bili u potpunosti ignorirani.

Katar:

Prvi put u povijesti, od kada postoje odnosi između dviju zemalja, Katar je 25.10. posjetio ruski ministar obrane S. Shojgu. U Dohi je potpisao međuvladin sporazum o vojno-tehničkoj suradnji, a također je razgovarao i s katarskim emirom T. Al-Thanijem, o „pitanjima globalne i regionalne sigurnosti“.

Saudijska Arabija:

Saudijski princ prijestolonasljednik M. bin Salman, na forumu za inozemne investitore, otvorenom 24.10. u Rijadu, izjavio je slijedeće: Mi želimo ići tamo gdje smo i bili, prema umjerenom islamu, otvorenom za okolni svijet, otvorenom za sve ostale religije.“ Princ je kazao kako 70% stanovnika Saudijske Arabije čine osobe mlađe od 30 godina i da zato „mi ne želimo izgubiti još 30 godina zbog ekstremističkih ideja. Uništit ćemo ih sada“.

Egipat:

Egipatski predsjednik A. al-Sisi posjetio je Francusku i s tamošnjim predsjednikom E. Macronom razgovarao o Libiji, Siriji, palestinskom pitanju, borbi protiv terorizma, bilateralnim odnosima i td.

28.10. Al-Sisi je smijenio zapovjednika Glavnog stožera OS Egipta, a na njegovo mjesto imenovao generala M.F. Higazija.

Afganistan:

Američki državni tajnik R. Tillerson posjetio je 23.10. Afganistan i kazao, kako smatra da u vladi u Kabulu ima mjesta i za umjerene predstavnike talibanskog pokreta, koji ne žele nastavak borbi. Kasnije, 27.10., Tillerson je izjavio kako SAD održava kontakte s talibanima  i uvjerava ih u nužnost sjedanja za pregovarački stol s vladom u Kabulu.

S druge strane, rusko MVP je 23.10. objavilo kako smatra neprimjerenim izjave afganistanskog predsjednika A.Ghanija, o tome, kako Rusija podupire talibane, podsjećajući vladu u Kabulu da Rusija postojano pruža pomoć afganistanskoj vladi, između ostalog i u smislu „učvršćenja bojeve spremnosti nacionalnih snaga sigurnosti i aktivno se zauzima za nastavak unutarafganistanskog dijaloga s ciljem skore uspostave mira i stabilnosti u toj zemlji“. Pritom je Moskva pozvala vladu u Kabulu da „ne ide pod podvodcem od pojedinih zapadnih  medija napuhane proturuske histerije“.

Pakistan:

Američki državni tajnik R. Tillerson posjetio je 24.10. Pakistan i pozvao vladu u Islamabadu na dodatne mjere protiv talibana i drugih ekstremističkih organizacija koje se baziraju u toj zemlji. Pakistanski premijer Abbasi je uvjerio američkog gosta u privrženost Pakistana borbi protiv terorizma, ali i izrazio zabrinutost zbog američkih planova da glede  afganistanske problematike povisi ulogu Indije.

Pakistanski sud za korupciju je 25.10. izdao nalog za uhićenje bivšeg premijera N. Sharifa.

Iran:

Direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju Amano, potvrdio je 29.10. u Teheranu, kako Iran ispunjava uvjete proizišle iz Sporazuma o njegovom nuklearnom programu, te je pozvao druge sudionike uključene u Sporazum na ispunjavanje svojih obveza iz istog.

25.10. zapovjednik Vojnog vijeća NATO saveza general P. Pavel, izjavio je kako se NATO protivi turskoj kupnji ruskih proturaketnih sustava S-400, najviše zbog pitanja sigurnosti, a ne zbog nekompatibilnosti ruske i Zapadne vojne tehnike.

Slom američke bliskoistočne politike

Zbivanja na Bliskom istoku, na ratištima Sirije i Iraka, posljednjih tjedana i mjeseci daju naslutiti da je jedna ograničena vojna operacija uspjela srušiti neograničenu moć američke bliskoistočne politike.

Ruska vojna intervencija u Siriji, čini se, postala je okidač slijeda događaja koji su, barem za sada, potpuno razorili američku političku strategiju na bliskoistočnim prostorima.

U jesen 2015. godine, kada je pokrenuta ruska vojna intervencija u Siriji, malo je tko vjerovao kako će  ograničena upotreba vojne sile protiv islamističkih ekstremista ostati u tim okvirima, kako je tvrdila Moskva  i da će proizvesti ikakve učinke osim ruskog uvlačenja u kaljužu šizofrenog  sirijskog i ostalih bliskoistočnih ratova. No sada postaje očito kako je vojna intervencija usitinu  zadržana u ograničenim okvirima korištenja vojnih kapaciteta, da je pažljivo dozirana, precizno usmjeravana i usklađena  sa smislenom i gotovo hiperaktivnom diplomatskom aktivnošću. Istovremeno,  stvorila je na Bliskom istoku tolike učinke da je promijenila sliku regionalnog rasporeda snaga s odrazom na globalne odnose sila. Nedvojbeno  je djelovala kao okidač bliskoistočne geopolitičke dinamike koja je suparničku američku politiku na Bliskom istoku potisnula s pozicije dominantne bliskoistočne sile.

Do 2015. godine ruski utjecaj na Bliskom istoku jedva se osjećao u ukupnosti zbivanja dok je dominantinu ulogu imala agresivna realizacija velike američke strategije stvaranja „ Novog Bliskog istoka“ ili „Greater Middle East-a“ prekrajanjem granica bliskoističnih država po etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima, fragmentacijom bliskoistočnog geopolitičkog prostora i stvaranjem nesamostalnih i o američkoj i zapadnoj politici ovisnih državanih i paradržavnih entiteta. Sve u  cilju uspostave i održanja apsolutne  američke i savezničke  europske ekonomske , vojne i političke dominacije, koja treba, s jedne strane jamčiti opstojnost Izraela  potpunim uništenjem svih njegovih potencijalnih neprijatelja među arapskim državama, a s druge strane za Zapad  osigurati  bliskoistočne  energetske  izvore i smjerove  njihova transporta prema SAD-u i Europi. U tu svrhu pokrenuta su programirana  „događanja naroda“ kroz revolucije tzv. arapskog proljeća koje su potom planirano prerasle u  organizirane  islamističke pobune u svim  arapskim državama koje se nisu uklapale u geopolitičku viziju novog Bliskog istoka i koje su mogle biti potencijalna prijetnja izraelskom savezniku. Sve je rezultiralo razaranjem Libije, Iraka, Sirije i beskonačnim kanibaliziranim ratovima koji su progutali stotine tisuća života pod američkom agendom demokratizacije, liberalizacije i prekrajanja Bliskog istoka. No od samog početka, u tu bajku širenja demokracije je mogao povjerovati samo luđak jer su perjanice novog bliskoistočnog  poretka i glavni izvođači radova na toj američkoj i zapadnoj bliskoistočnoj konstrukciji postali nitko drugi do najekstremniji dijelovi islamističkog globalnog pokreta, na kraju oličeni u ISIL-u i njegovom kalifatu Islamska država. Kako se zapadna javnost ne bi uznemirivala  što se za njihove geoekonomske i geopolitčke interese s njihovim oružjem bore organizacije ekstremnog islamizma, izmišljeni su tzv. „umjereni pobunjenici“ protiv  središnje vlasti  u Siriji gdje je cijela stvar na  kraju i zapela. Islamski ekstremisti su u Iraku uspjeli sve što su željeli ali u Siriji,  iako su zauzeli velike dijelove države, naletejeli su na ono što demokratski mediji SAD-a i Europe nazivaju režimom Bashara al-Assada. Po istom obrascu nakon od države omogućenog ili čak organiziranog ubojstva malteške novinarke Daphne Caruana Galizia koja je petljala po ulozi premijera Josepha Muscata  i njegove supruge u  aferi visoke korupcije  ”Panama Papers”, slobodno bi ti isti mediji maletšku vlast mogli jednostavno nazvati režimom Josepha Muscata. I možda ne bi bili daleko od istine, jer samo teški naivci mogu vjerovati da novinarka koja je  na zub uzela premijera, uvaženog  člana EU oligarhije, nije bila pod nadzorom sigurnosnih i obaviještajnih službi Malte ili najmoćnijih prijateljskih država EU, koji su za maltešku vlast odrađivali prljavi posao. Ako je bila pod nadzorom, a za kladiti se da je bila, onda je jedini logički zaključak da su službe omogućile ili neposredno izvršile zlodjelo u korist režima  Josepha Muscata.

Na jednom drugom režimu, režimu Bashara al-Assada  u Siriji koji je odbijao odstupiti i predati vlast islamističkim ekstremistima, zapela je velika američka strategija stvaranja novoga Bliskoga istoka.  A svoju opstojnost središnja vlast u Damasku može zahvaliti samo ruskoj vojnoj i političkoj potpori koja je u jesen 2015. godine prerasla u neposrednu vojnu intervenciju. U nekadašnja sirijska sidrišta ruske flote i postaje za popunu goriva, koje su se teško mogle nazvati vojnim bazama, počele su pristizati ruske vojne snage, a rusko ratno zrakoplovstvo pokrenulo  je aktivno djelovanje po položajima islamističkih skupina i olakšavalo pozicije službene sirijske vojske i njezinih paravojnih saveznika. Većina analitičara tada je predviđala kako će Sirija biti novi ruski Afganistan i da će Rusi biti prisiljeni dovlačiti sve više i više snaga. No nije tako završilo. Ruska vojna operacija ostala je u predviđenim vojnim okvirima – ukupno na oko 4300 vojnika, povremenom korištenju manjeg broja korveta i fregata  koji su iz Sredozemnog mora i Kaspijskog jezera na islamističke položaje ispaljivali  krstareće projektile „Kalibr“, povremenom uključivanju u borbena djelovanja većih ratnih brodova i to samo jedne krstarice klase „Slava“, nosača zrakoplova „Kuznetsov“ i bojnog broda klase „Kirov“. Ukupno je tijekom cijele vojne kampanje,  u različitim vremenskim razdobljima korišteno 14 strateških bombardera Tu-22M3, šest Tu-95MSM i pet Tu-160. Glede lovačko-bombarderskih zrakoplova u različitim vremenskim razdobljima, dakle ne istovremeno, korišteno je svega 12 Su-24M2, osam  Su-34, četiri Su-25SM, četiri Su-27SM, četiri Su-30SM, četiri Su-35, manji broj izvidničkih zrakoplova i svega 22 borbena helikoptera tipova Mi-24P/35M, Mi-28N i Ka- 52. U Siriju je  prebačeno i nekoliko bitnica protuzračnih raketa S-300 i S-400 radi jačanja protuzračnih kapaciteta. Ukupne gubitke, prema podacima Ministarstva obrane Rusije, čine 41 poginuli vojnik, 4 srušena zrakoplova i 5 helikoptera.

Nakon dvije godine operativnog provođenja, mala ali učinkovita ruska vojna operacija podigla  je nekada jedva zamjetan ruski regionalni utjecaj na razinu, da se on sada osjeća u ukupnosti bliskoistočnih zbivanja i postaje jedna od središnjih točki regionalne raspodjele moći. Američka politika s dominantne pozicije potisnuta je praktički na razinu samo jednog od aktera zbivanja. Ona u ovim trenucima uz pomoć Izraela i aktiviranjem pritiska na Iran preko agende kurdske samostalnosti pokušava udahnuti novi život svojoj bliskoistočnoj geopolitičkoj strategiji. Hoće li Washington u tome uspjeti  i hoće li je ponovo staviti u funkciju kakvu su joj kreirali  američki stratezi ostaje za vidjeti.

Ruska vojna intervencija, svjesno igrajući na malenu ali preciznu ulogu vojne sile, omogućila je kroz stvarnu, a ne blefiranu borbu  protiv slamističkog terorizma i njegovih organizacija jačanje regionalnih sila i aktera. Osnažena  ruska pozicija nasuprot  američkim interesima omogućila je svim regionalnim akterima, od kojih svaki na Bliskom istoku ima svoje geoekonomske i geopolitičke interese, veći manevarski prostor i izlazak iz sjene američke regionalne politike na način da rusku regionalnu ulogu koristi kao polugu pritiska na Washington. Partnerstvo s ruskom politikom tako je šijitskom Iranu  i njegovim arapskim saveznicima otvorilo veći manevarski prostor. Isto vrijedi i za prošijitsku središnju vladu u Iraku. Nakon niza diplomatskih manevara ruska politika uspjela je potom  i sa sunitskom stranom bliskoistočne jednadžbe također utvrditi zajedničke,  makar samo privremene i taktičke interese, i sa sunitskim silama na regionalnoj pozornici uspostaviti odnose uvažavanja i partnerstva.

I  to s istovremno međusobno  sukobljenom Turskom i Saudijskom Arabijom, ali i Katarom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Svi ti primarno američki saveznici novo partnerstvo s Rusijom, nakon što je ona vojnom intervencijom ojačala svoju regionalnu ulogu, sada koriste kao polugu pritiska na svoje američke partnere, koji su njiihove partikularne regionalne interese ranije potiskivali u korist svoje geostrateške agende na Bliskom istoku.

Sve što je smetalo ralizaciji zacrtane američke politike jednostavno je bilo eliminirano sa stola na kojem se dijelila moć nad  bliskoistočnim prostorima. Sada, kada  Rusija djeluje kao kao drugi moćni regionalni akter s kojim svi njegovi saveznici otvoreno komuniciraju i usklađuju svoj interese,  Washington je prisiljen i njima činiti ustupke i omogućiti  im samostalni regionalni nastup u svrhu realizacije njihovih vlastitih geopolitičkih interesa. Vrhunac nove bliskoistočne geopolitičke paradigme  bilo je pokretanje mirovnih pregovora  o Siriji u kazahstanskom glavnom gradu Astani pod zajedničkim ruskim, turskim i iranskim pokroviteljstvom i sklapanje sporazuma o osnivanju zona deeskalacije, praktički razdvajanje sukobljenih strana u Siriji – s Rusijom, Turskom i Iranom kao jamcima sporazuma. Sklapanje mirovnog dogovora o Siriji  pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana nije ništa drugo nego potiskivanje  američkog ključnog utjecaja na bliskoistočnu politiku i stvaranje novih regionalnih centara moći.

Sasvim je izvjesno da je tako Turska privremenim taktičkim partnerstvom s Rusijom na Bliskom istoku znatno proširila prostor djelovanja na trasi neoosmanske rekonstrukcije svog utjecaja na bliskoistočnim prostorima na kojima se prostiralo Osmansko carstvo prema svojoj temeljnjoj doktrini definiranoj u studiji  „Strateška dubina, međunarodni položaj Turske“  (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu) turskog  geopolitičara i donedavnog premijera  Ahmeta Davutoglua. Turski pokušaji reinkarnacije Osmanskog carstva  daleko manje štete ruskim regionalnim i globalnim intesima nego američkim, koji u svojoj strateškoj viziji Bliskog  istoka ne vide takvu ulogu svog turskog saveznika. Privremenim partnerstvom s Rusijom, Iranom  i Turskom na snazi je dobio još jedan nominalno američki saveznik,  središnja vlast u Iraku. Iračka vlada je zahvaljujući novom središtu moći koju čini privremeno partnerstvo Rusije, Turske i Irana, dobila veću otpornost prema nametanju američkih interesa iračkoj politici, pa je sa punom samouvjerenošću ovih dana udarila na proglašenu nezavisnost  kurdske  samouprave i javno proklamirala kako neće dozvolitiu nikavu podjelu Iraka.

Moskva je, tako, vojnom intervencijom osigurala ne samo svoju vojnu i političku prisutnost na Bliskom istoku,  nego je istovremeno  omogućila borbu regionalnih sila za njihove vlastite regionalne interese, stvarajući time na Bliskom istoku policentrični sustav raspodjele moći nasuprot dotadašnje američke unipolarne uloge i dominacije na bliskoistočnim prostorima. Time su temeljnoj američkoj stretegiji stvaranja „Novog Blikog istoka“ „polupali lončiće“. Ruski geopolitički think-tank „Katehon“, u svojoj analizi još 19. lipnja 2016. godine ukazuje, kako je „ruska vojna operacija u Siriji postala prekretnica na putu do novog međunarodnog statusa zemlje. Sudjelovanjem u takvoj ambicioznoj inicijativi rusko vodstvo preuzelo je na sebe rješavanje čitavog niza izazova s kojima se ranije nije suočavalo. Jedini način uspjeha za Moskvu je uspješno revidiranje cijele strukture vanjske politike i izgradnja ruskog paralelnog sustava američkom projektu “Velikog Bliskog istoka” (Greater Middle East).”

I sada, niti godinu i pol kasnije, paralelni sustav američkom projektu „Greater Middle East”o kojem govori „Katehon“, potpuno je očito,  postoji i djeluje punom snagom.

Odatle rast nervoze u Washingtonu i pritisak onih snaga američke politike, koje su podržavale liberalne intervencije na Bliskom istoku, prekrajanja granica i posljedične ratne avanture za trajanja predsjedništva Baracka Obame i njegove državne tajnice Hillary Clinton, na novog američkog predsjednika i njegovu administraciju. Te snage i dalje okupljene oko političkog kruga Hillary Clinton i tkzv.“neocona“, tvrde, kako je do poraza američke bliskoistočne poliktike i rasta utjecaja drugih sila došlo zbog propuštenog djelovanja Trumpove administracije i agresivno zahtjevaju nastavak američkog vojnog i političkog intevencionizma na Bliskom istoku. Iako time u biti pokušavaju prikriti  vlastitu odgovornost za nastalo stanje, jer je sve što se danas događa na bliskoistočnim prostorima pokrenuto za njihove vladavine, pa i ruska vojna intevencija,  svojom upornom harangom i pritiscima za povratkom na intervencionizam na kraju su potpuno izludjele predsjednika Donalda Trumpa, koji,  čini se, više ne zna kojim bi smjerom dalje, a ravnotežu vanjske politike i njezinu operativnu sposobnost još uvijek održavaju samo generali kojima se okružio i osobe poput državnog tajnika Rex Tillersona.

Propast američke strategije u Siriji, gdje američke vojne snage sa svojim kurdskim i malobrojnim arapskim saveznicima djeluju samo kao jedan od više igrača umjesto, kako je planirano, kao dominantna sila, i istovremeni pritisak snaga američke politike koje žele nastavak direktnog američkog intervencionizma dovode američku politiku na Bliskom istoku u shizofren i nezavidan položaj.

Nakon očite propasti agende podjele Iraka, a čini se i Sirije, i preslagivanja granica Bliskog istoka po svojoj mjeri, Washington se, kako bi popravio svoj položaj, zajedno s Izraelom okrenuo direktnom sukobu s Iranom i njegovim interesima na arapskim bliskoistočnim prostorima. Odatle i najave  o napuštanju nuklearnog sporazuma s Iranom i proglašenja djela iranskih oružanih snaga – Iranske nacionalne garde terorističkom organizacijom. Direktnim udarcem na Iran američka politika namjerava povratiti svoje pozicije i uništiti interesnu i privremenu regionalnu suradnju Turske, Irana i Iraka s Rusijom. Washington očekuje da će u trenutku kada dovoljno pritisne Teheran njegovi privremeni partneri, Turska i Irak podviti rep i time dokazati kako njihovo partnerstvo nema opstojnost i da je suradnja s Rusijom za sve njih kontraproduktivna. Potiskivanjem iranskih utjecaja računa smanjiti samostalnost i moć djelovanja Bagdada u čijoj vlasti dominiraju šijiti bliski Iranu. Istovremeno, pritiskajući Iran ugrožavaju pozicije libanonskoga šijitskog  Hezbollaha. Podržavajući i ubrzavajući proces stvaranja kurdske nezavisnosti Washington vrši pritisak na još jednog aktera interesnog partnerstva povezanog s Rusijom – Tursku. Pri tom iskazuje volju  za sklapanjem nagodbe s Ankarom na štetu Kurda kojom bi se Turskoj  omogučilo  još jače  vojno i političko djelovanje na regionalnoj razini. Ruska politika za to vrijeme može sa strane zadovoljno pratiti razvoj događaja i američki trud da pod svoje okrilje vrati Tursku i Saudijsku Arabiju i odvrati ih od daljnje suradnje sa skupinom iz Astane i koketiranejm s Moskvom.

U svakom slučaju ruska ograničena vojna intervencija stvorila je učinke koje je bilo teško predvidjeti u trenucima njezinog pokretanja. Ne samo da je učvstila  ruski utjecaj na Bliskom istoku, koji prije nje nije dolazio do izražaja, nego je na regionalnom planu stvorila multipolarnu raspodjelu moći. Ona je provođenje američke agende prekrajanja Bliskog istoka i stvaranja nove geopolitičke konstrukcije po svojoj mjeri, u kojoj su američki interesi dominirali, u ovome trenutku gotovo potpuno zaustavila. Nadjačali su je uskrsli interesi regionalnih aktera Turske, Saudijske Arabije, Iraka, Katara, Irana što je omogućila nova multipolarna regionalna geopolitička konstrukcija. Turska nikada ne bi mogla toliko kontrirati SAD-u, iako ne treba nikada zaboraviti da će Ankara uvjek ostati bliski američki saveznik, da u drugoj ruci ne drži ruski adut. Iran nikada ne bi imao toliko manevarskog prostora i utjecaja na arapskim bliskoistočnim prostorima da mu nije omogućila ruska vojna i politička moć koja je nakon ograničene vojne operacije održala na životu središnju vlast u Damasku i njegove šijitske saveznike, prije svega libanonski Hezbollah. Nikada Bagdad ne bi mogao ni pomisliti da će slomiti kalifat Islamske države koji se formirao na njegovom teritoriju, poglavito ne uz kilavu američku vojnu pomoć ,da kalifat nije bio od strane ruske vojne sile pritisnut na svojoj sirijskoj strani. Nikada Bagdad toliko otvoreno ne bi mogao kontrirati kurdskom proglašenju nezavisnosti podržanom od Izraela i SAD-a i boriti se za očuvanje svog teritorijalnog integriteta i cjelovitosti države bez ruskog i iranskog aduta u rukavu.

Rusko ograničeno vojno djelovanje stvorilo je regionalnu multipolarnost odnosa snaga i time nadigralo američku politiku na kraju prvog poluvremena velikog bliskoistočnog geopolitičkog sučeljavanja. Ograničena vojna operacija zaustavila je do tada neograničenu moć Washingtona na bliskoistočnim prostorima .

 

 

 

Stanje na Bliskom istoku dramatično se mijenja. U zadnjih nekoliko tjedana svjedočimo pojavi triju novih važnih elemenata:

1.      Američka promjena strategije prema Iranu;

2.      Iračka vojska preuzela je od kurdskih snaga nadzor nad naftom bogatom regijom Kirkuk, a Irački Kurdistan je „zamrznuo“ (čitaj: odustao) proglašenje nezavisnosti;

3.      Nakon desetljeća podjela, i službeno je proglašena pomirba vodećih palestinskih političkih organizacija Fatah i Hamas.

Svaki od ova tri bitna elementa obradit ćemo zasebno.

Predsjednik SAD-a Donald Trump je 13. listopada objavio novu američku strategiju borbe protiv iranske ugroze (koju je i najavljivao tijekom svoje predizborne kampanje), iako ne onako oštru kako se to možda moglo očekivati. Njezini glavni elementi su: suprostavljanje iranskoj terorističkoj ugrozi, jačanje protumjera iranskom raketnom programu, uvođenje novih gospodarskih sankcija i minimalizacija aktivnosti iranskog Korpusa straže islamske revolucije. Pojašnjavajući tu strategiju Trump je kazao, kako u sadašnjoj fazi SAD ne namjerava izići iz Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, ali da ga neće ratificirati u sadašnjoj verziji već da su nužne izmjene. Međutim, kazao je i da, ukoliko se ne usvoje izmjene, „mi ćemo ga odbaciti“.

Trump je prije desetak dana odbio potpisati dokument kojim se potvrđuje ispunjavanje preuzetih obveza od strane Teherana koje proizlaze iz spomenutog Sporazuma potpisanog prije nešto više od dvije godine (u vrijeme Obamine administracije), između SAD-a, Rusije, Kine, Velike Britanije, Francuske i Njemačke (tzv. šestorice) i Irana. Svaka dva mjeseca bilo koji američki predsjednik obvezan je potpisati ili nepotpisati taj dokument i uputiti ga Kongresu. Ovog puta, nakon što ga je u kolovozu potpisao, Trump je to odbio učiniti, optužujući pritom Teheran za „nepoštivanje duha sporazuma“, pričemu nije predočio niti jedan konkretan dokaz iranskog kršenja preuzetih obveza. Štoviše, i najbliži američki europski partneri – Velika Britanija, Njemačka i Francuska, kao i EU (kroz priopćenje Federice Mogherini, povjerenice za vanjske poslove) ne podržavaju eventualno američko jednostrano uvođenje novih sankcija Iranu. Tome se protive i Rusija i Kina, a također i Međunarodna agencija za nuklearnu energiju, zadužena za nadzor iranskog poštivanja sporazuma. Ona je nedavno objavila kako Teheran ispunjava preuzete obveze. Također, mogućem američkom jednostranom potezu protivi se i Indija, a sasvom mje sigurno, on nije u interesu niti Japana i Južne Koreje koje s Iranom namjeravaju ostvariti značajan napredak u gospodarskim odnosima.

Sada se o svemu treba izjasniti Kongres u roku od 60 dana tj. predložiti izmjene koje treba ugraditi u postojeći Sporazum i eventualno izglasati nove sankcije. (Izmjene koje bi zadovoljile Bijelu kuću odnose se na produljenje rokova trajanja ograničenja iz Sporazuma uvedenih prema Iranu i koje vrijede do 2025. godine.) Ukoliko Kongres to ne učini Trump je spreman proglasiti jednostrani američki izlazak iz Sporazuma, a to je izazvalo nelagodu kod američkih europskih partnera u odnosu na budućnost njihovih poslovnih veza s Iranom, Međutim, taj potez bi zaprijetio američkoj izolaciji po tom pitanju za koje Bijela kuća ima potporu jedino Izraela i Saudijske Arabije (i njoj privrženih monarhija Perzijskog zaljeva). Kao bi izgladio napetosti, državni tajnik Rex Tillerson je za Wall Street Journal u petak izjavio da je „predsjednik (Trump) dovoljno jasno dao do znanja kako se ne namjerava miješati u poslovne odnose … europljana s Iranom“, i da im je Trump rekao: „Sve je u redu. Vi radite, prijatelji, to što želite.“ Ta Tillersonova reakcija posljedica je i više nego jasnog signala najvažnijih europskih korporativnih tijela i političkih predstavnika, da se ne slažu s novom američkom politikom prema Iranu po toj problematici. U onoj o iranskom negativnom utjecaju u Siriji i diljem Bliskog istoka EU ima jednak stav onom američkom tj. Teheran smatra destabilizirajućim čimbenikom. Ali to je samo svojevrsna kompenzacija Washingtonu za nastavak uspostave europsko-iranskih gospodarskih odnosa i pokrenutih biznis projekata nakon što su Iranu prije dvije godine ukinute sankcije. Dakako, Bijela kuća je ovu kampanju možda pokrenula i s ciljem rasterećenja od svekolikih medijskih i političkih pritisaka sa strane Kongresa, koji se  sada itekako ima čime baviti jer na sebe preuzima veliku odgovornost koja može imati i široke globalne posljedice.

Drugi novi važni element na Bliskom istoku je pomak strateških odnosa u Iraku u korist vlade u Bagdadu, ali i Irana.

Vlada Iračkog Kurdistana je 25. listopada izvjestila središnju vladu u Bagdadu kako je spremna zamrznuti rezultate referenduma o nezavisnosti i odmah početi dijalog s Bagdadom na temelju iračkog ustava, za što treba žurno zaustaviti sve vojne operacije u kurdskoj regiji. To je objašnjeno „opasnim stanjem i napetostima s kojma se susreću Irak i Kurdistan… koji zahtjevaju od svih nas preuzeti povijesnu odgovornost i ne dozvoliti daljnje sukobe između iračke vojske i pešmerga… koji nas guraju u rat do istrebljenja, … u kojem neće biti pobjednika, a državu će dovesti do potpunog uništenja“.

Iako je prije nekoliko dana oporba, zbog katastrofalnih vojnih poraza tj. predaja bez borbe u „blitz-kriegu“ iračke vojske u regiji Kirkuk, u parlamentu Iračkog Kurdistana zatražila neopozivu ostavku predsjednika Masuda Barzanija i njegovog zamjenika Kosrata Rasoulla, kao i prijevremene izbore i osnivanje vlade nacionalnog spasa, prekjučer je parlament te regije ipak glasao za odgodu izbora na 8 mjeseci. Za nastavak rada parlamenta glasovale su dvije najveće kurdske stranke, Demokratska stranka Kurdistana i Patriotski savez Kurdistana, inače međusobno konkurentne i vođene od strane dvaju najmoćnijih kurdskih klanova – Barzani (u Erbilu) i Talabani (u Suleimaniji). Takav razvoj događaja ukazuje kako je kurdska vlada bila očito u širokom konsenzusu s glavnim političkim snagama regije kada su se održavali skriveni pregovori njezinog predstavnika s iračkim potpredsjednikom vlade u Bagdadu. Nedugo nakon tog sastanka je i počela vojna operacija iračkih snaga i predaja čitave regije Kirkuk i dijelova susjednih regija Ninava i Diala gotovo bez otpora iračkim snagama. Zato je teško govoriti o izdaji jedne političke strane u Iračkom Kurdistanu već samo o izdaji (ili dogovoru, kako se uzme) njezine cjelokupne političke elite i predaji Kirkuka Bagdadu u zamjenu za zadržavanje svojih položaja unutar vlasti u Erbilu. Sukladno tim dogovorima, postrojbe pešmerga zapravo nisu bježale nego se planski povukle sa svojih položaja i predale ih iračkoj vojsci. Iako je operacija formalno završena, pojedini manji okršaji još traju, a u zadnja dva dana iračka vojska i šijtske postrojbe uspostavile su nadzor nad nalazištima nafte Suan i Tak-Tak. Iračka vojska također napreduje uz granicu između Kirkuka i Suleimanije. Pritom u regiji Niniva šijtske postrojbe napreduju prema brdskom masivu Shangal, smještenom južnije od pograničnog „trokuta“ između Sirije, Turske i Iraka. Ovo treba promatrati kao pripremu za operaciju konačnog čišćenja prostora od džihadista „Islamske države“ i preuzimanje nadzora nad nekoliko graničnih prijelaza između Iraka i Sirije. Vjerojatno će se raditi o sinkronioziranoj operaciji sirijske vojske s jedne, i iračke vojske i šijtskih postrojbi s druge strane.

Ovdje je važno primjetiti rastuću ulogu proiranskih šijtskih formacija u svim opisanim procesima (te postrojbe djeluju unutar službenog ustroja iračkih oružanih snaga ali su itekako podložne utjecaju Teherana), što izaziva ljutnju i nezadovoljstvo Washingtona i zbog čega je državni tajnik Rex Tillerson prije nekoliko dana pozvao iračku vladu na raspuštanje svih šijtskih postrojbi i protjerivanje iranskih savjetnika iz zemlje. Ta Tillersonova izjava izazvala je oštru reakciju iračkog premijera Al-Abadija, koji je prije dva dana kazao kako se niti jedna država ne smije miješati u unutarnje stvari Iraka. Naime, irački premijer sada se osijeća dovoljno snažan za tako odriješit odgovor američkoj strani, čija je strategija i u Iraku, kao i u Siriji dovedena u mat-poziciju. Zapravo, sve ključne zemlje regije (a to upravo čini i Irak), potpuno neočekivano i po njih same, sada spretno koriste ojačali ruski utjecaj na Bliskom istoku za ostvarenje svojih ciljeva, koji nisu bili ostvarivi u vrijeme isključivog gospodstva od strane SAD-a.

Upravo zbog toga, premijera Al-Abadija sada irački narod  (i šijti ali sve više i suniti), doživljava kao pobjednika i heroja koji je oslobodio zemlju od ISIL-ovih krvnika, a sada upravo slama i po opstanak zemlje najopasniju prijetnju – kurdistansku nezavisnost. Zbog toga je gotovo sigurno da Al-Abadi na predstojećim izborima neće imati dostojnog protukandidata i da mu je novi mandat praktički zajamčen. On sada javno demonstrira svoju snagu – 21. i 22. listopada bio je u posjetu Saudijskoj Arabiji, Jordanu i UAE, a jučer je boravio u Ankari gdje je od turskog predsjednika Erdogana dobio punu potporu za svoje poteze unutar zemlje. Sunitske države, tako vjerojatno smatra Al-Abadi, pružiti će mu potporu za novi mandat, koja mu je nužna za pridobivanje simpatija iračkih sunita koja su i ovako sve veće. A tim posjetima Al-Abadi  želi umiriti vodeće sunitske države regije i zbog rastućeg iranskog utjecaja u Iraku, vidljivog prije svega kroz odlučujuću ulogu Teherana u postizanju dogovora između šefova kurdskih stranaka i Bagdada i to ne samo glede „primopredaje“ regije Kirkuk i izvoza kurdistanske nafte kroz iračku Nacionalnu naftnu tvrtku u zamjenu za financiranje prazne blagajne Erbila državnim novcem iz Bagdada, već i onog najvažnijeg elementa – faktičkog otkaza Erbila od proglašenja nezavisnosti.

Koliko se irački premijer sada osjeća jakim svjedoči i njegova današnja izjava, kao odgovor na gore navedeni jučerašnji prijedlog Erbila o početku dijaloga s Bagdadom uz zamrzavanje referenduma. Al-Abadi je izjavio kako ne može biti riječi ni o kakvom „zamrzavanju“ već jedino o „potpunom odbacivanju“ referenduma od strane vlade u Erbilu, uz puno poštivanje iračkog ustava.

A koliki je utjecaj Irana u čitavoj priči (što se dalo naslutiti već i pri dolasku generala Qasema Soleimanija, zapovjednika specijalnih snaga iranskog Korpusa straže islamske revolucije u Suleimaniju i Erbil uoči samog kurdskog referenduma) svjedoči i činjenica da Teheran istupa u svojstvu glavnog jamca za sprječavanje bilo kakvih negativnih posljedica oko čitave ove nesretne kurdistanske priče pokrenute referendumom. Iran također ima presudni utjecaj i na primirivanje boraca Radničke stranke Kurdistana u Iraku (čije borce u Suleimaniji obučavaju i naoružavaju iranski instruktori) i to on upravo čini, a što u potpunosti zadovoljava Ankaru. Tako se borci Radničke stranke Kurdistana sada prebacuju s planine Sindžar (na granici Iraka i Turske), u planine Iračkog Kurdistana (Ankara je dugo od Bagdada tražila odobrenje za ograničenu vojnu operaciju u zoni Sinjara,  smatrajući tamošnje borce RSK ugrozom po turski teritorij i sigurnost). Njih na Sinjaru sada  zamjenjuju postrojbe kurda-jezida koji službeno ulaze u sastav iračkih šijtskih postrojbi „Hazb ash-Shaabi“, što itekako zadovoljava Teheran.

Dakle, stvarni dobitnici kurdskog referendumskog „igrokaza“ (od kojeg Geopolitika.News od samog početka nije ništa niti očekivala) slobodno možemo reći, su: irački premijer Al-Abadi, predsjednik Iračkog Kurdistana Masud Barzani koji je očuvao položaj predsjednika regije (unatoč činjenici da mu je stvarni mandat istekao još prije dvije godine, a parlament ga je tada vještom igrom produžio na još dvije godine), i, naravno – Iran, koji je ozbiljno povećao svoj utjecaj na Irak. Aktiviranjem oružanih akcija šijskih snaga i iračke vojske u Kirkuku i duž iračko-sirijske granice, Teheran si osigurava  kopnenu vezu prema Siriji i praktički – Sredozemnom moru. Time je uspio osigurati famozni „šijtski polumjesec“ koji se proteže od juga Perzijskog zaljeva do Libanona, a koji je bio, a vjerojatno je to i dalje, potpuno neprihvatljiv saudijsko-američko-izraelskim interesima. Međutim, tu će biti vrlo teško nešto značajnije promijeniti. A poglavito sa strane Izraela koji sada ima i novi problem – pomirbu godinama zavađenih Palestinaca, odnosno njihovih dviju glavnih političkih stranaka, Fataha (Zapadna obala) i Hamasa (pojas Gaze), zbog čega će se vjerojatno uspostaviti jedinstvena vlade unutar palestinske samouprave. O tome više idući put.

 

Za spomenuti posao „Rosnefta“ s vladom u Erbilu zaintereseirana i Njemačka, do koje bi u konačnici ta kurdska nafta trebala i stizati, a sasvim sigurno i Turska, preko čije bi se sredozemne luke Ceyhan kurdska nafta trebala izvoziti. A sve skupa to onda već itekako prelazi u otvorenu geopolitičku igru s potpuno pomiješanim geoekonomskim ali i privatnim interesima.

Američki The Wall Street Journal piše, kako je reakcija Iraka na referendum o nezavisnosti Iračkog Kurdistana (vojni odgovor iračke vojske i preuzimanje od kurdskih snaga spornih teritorija regije Kirkuk, izuzetno bogatoj naftom, op. GN.) utjecala na energetski biznis u regiji i primorala Chevron Corp. na zaustavljanje operacija u Iračkom Kurdistanu.

Ta energetska mega-tvrtka odlučila je privremeno zaustaviti bušenja u toj regiji, a što je povezano s vojnim aktivnostima u susjednom Kirkuku, kao i teškoćama koje tvrtka ima s obnovom djelatnog kadra zbog zabrane letova u Irački Kurdistan, uvedene od strane Irana, Turske i središnje vlade u Bagdadu, piše WSJ, pozivajući se na vlastite izvore upoznate s tom temom.

„Mi nastavljamo motriti stanje u Iračkom Kurdistanu“, priopćila je služba za odnose s javnošću te tvrtke, dodavši,  kako s nestrpljenjem očekuju obnavljanje svojih poslovnih operacija čim to dozvole uvjeti.

Međutim, za razliku od tvrtke „Chevron“, ruski naftni div „Rosneft“ je u petak, 20. listopada, s vladom Iračkog Kurdistana objavio početak realizacije projekta eksploatacije naftovoda u kurdskoj autonomnoj regiji, a podatci su dostupni i na službenoj web stranici ruske naftne tvrtke. (o sporazumu „Rosnefta“ i vlade u Erbilu opširnije smo pisali 19. rujna.

U priopćenju ruske tvrtke, između ostalog je navedeno, kako su obje strane tijekom X. Euroazijskog ekonomskog foruma u Veroni objavile o početku zajedničke realizacije spomenutog projekta. Udio „Rosnefta“ u njemu može iznositi 60%, a 40% pripalo bi KAR Group-u, sadašnjem operateru naftovoda.

Ulaskom u ovaj projekt „Rosneft“ namjerava dosegnuti svoje strateške ciljeve i povećati učinkovitost transporta nafte do njezinih krajnjih potrošača, uključno i dostavu kurdistanske nafte u rafinerije „Rosnefta“ u Njemačkoj, izjavio je predsjednik uprave ruske tvrtke Igor Sechin.

Podsjećamo, tijekom tjedna „Rosneft“ je objavio kako je s vladom Iračkog Kurdistana potpisao sve nužne dokumente za stupanje na snagu sporazuma o podjeli proizvodnje u odnosu na 5 naftonosnih blokova u kurdskoj regiji Iraka. „Rosneftu“ će pripasti 80%, a novac potreban za ukazak u prijekt i za polučenje geoloških informacija o svakom od 5 blokova  iznosi od 40 do 110 milijuna dolara, a ukupno može dosegnuti 400 milijuna dolara.

Strane su se dogovorile o početku programa geološkog istraživanja i proizvodnje u okviru pokusne eksploatacije od 2018.g. U slučaju uspjeha, od 2021.g. planira se početak široke proizvodnje. Prema početnim procjenama, ukupna količina nafte koja će iz tih blokova biti crpljena iznosi oko 670 milijuna barela.

Podsjećamo: Irak je druga zemlja po proizvodnji nafte unutar organizacija OPEC, a osigurava oko 14% ukupne proizvodnje nafte tog kartela. Sukob na sjeveru Iraka, u zoni Iračkog Kurdistana, može imati neposredan utjecaj na naftno tržište, a što se već i pokazalo sredinom tjedna, kada su se povisile cijene nafte usprkos američkom povećanom izvozu „crnog zlata“ koji je prošlog tjedna dosegnuo apsolutni rekord.

Naftna nalazišta i rezerve nafte u zoni Kirkuka, u kurdskoj regiji, osiguravali su izvoz oko 600 tisuća barela nafte dnevno kroz naftovod prema Turskoj, koji je pod nadzorom kurdskih snaga, piso je i američki Bloomberg.

A prema procjenama Euroasia Group, stavljanje Kirkuka pod nadzor iračke vlade može smanjiti isporuke nafte za 450 tisuća barela, do trenutka kada će Irak obnoviti svoj neiskorišteni naftovod prema Turskoj ili s Kurdima ne postigne sporazum o podjeli prihoda o izvozu nafte.

Pokretanjem operacije uspostave nadzora i jurisdikcije središnje vlade u Bagdadu nad Kirkukom, Irak želi uspostaviti nadzor i nad Iračkim Kurdistanom, prijeteći stranim naftnim tvrtkama pravnim posljedicama ukoliko bi one poslovale s vladom u Erbilu.

Pritom je zanimljivo kako je Bagdad pozvao energetskog diva BP u pomoć za dvostruko povećanje proizvodnje nafte u Kikuku, do razine od 1 milijuna barela dnevno. Vodstvo BP je ovaj tjedan objavilo kako ne isključuje ništa što se tiče budućnosti, ali da tvrtka neće ući u taj posao prije uspostave sigurnosti u toj regiji. Međutim, taj bi posao za BP bio idealan jer ona već upravlja velikim iračkim naftnim nalazištima. Osim toga, BP je već radio u Kirkuku ali je bio primoran napustiti regiju 2014. g. nakon prodora „Islamske države“. Za razliku od Chevrona i Exxona, BP nije želio poslovati u Iračkom Kurdistanu tijekom gotovo deset godina otkako traju sporovi Bagdada i Erbila povezani s naftom.

Iz svega navedenog je najintrigantnije, zašto se ruski „Rosneft“ tako otvoreno i slobodno „uvlači“ na kurdistansko tržište nafte direktnim sporazumima s vladom u Erbilu? Znaju li Rusi nešto više od drugih, ili su možda u međuvremenu  postigli nekakav zakulisni dogovor sa šijtskom vladom u Bagdadu, koristeći pritom iranski utjecaj i moguće posredništvo Teherana? Jer zanimljivo je kako o sporazumu ruske naftne tvrtke s kurdistanskom vladom još uvjek nema nikakvih reakcija službenog Bagdada iako je najava o njemu već davno obznanjena. S druge strane, ima i ruskih analitičara koji upozoravaju „Rosneft“ da ne ulazi u spomenuti posao s Iračkim Kurdistanom zbog prevelikih rizika.

Osim toga, nije na odmet podsjetiti kako je ovog ljeta 14,2%  dionica „Rosnefta“ kupila velika kineska korporacija  China Energy Company Limited (CEFC), o čemu je Geopolitika.News također pisala , a da dionice u toj ruskoj većinski državnoj energetskoj tvrtci ima i spomenuti BP.

U svakom slučaju vrijeme će vrlo brzo pokazati kako stoje stvari, jer je za spomenuti posao „Rosnefta“ s vladom u Erbilu zaintereseirana i Njemačka, do koje bi u konačnici ta kurdska nafta trebala i stizati, a sasvim sigurno i Turska, preko čije bi se sredozemne luke Ceyhan kurdska nafta trebala izvoziti. A sve skupa to onda već itekako prelazi u otvorenu geopolitičku igru s potpuno pomiješanim geoekonomskim ali i privatnim interesima.