Azijsko- tihooceanska regija

Nakon dalekoistočne turneje američkog predsjednika Donalda Trumpa i konačno su vidljive konture njegove strategije u toj regiji, koje polaze od pretpostavke završetka američkog aktivnog sudjelovanja u tamošnjim regionalnim političkim asocijacijama ili trgovinskim sporazumima, koju je provodio njegov prethodnik Barak Obama kroz strategiju oslanjanja na Aziju („pivot to Asia“, objavljenu 2011. godine). Umjesto toga Trump provodi strategiju temeljenu na  suradnji na  bilateralnim osnovama, sa svakom državom regije ponaosob, o čemu najbolje svjedoči američki izlazak iz sporazuma o Tihooceanskom trgovinskom partnerstvu odmah po dolasku Donalda Trumpa na čelni položaj Bijele kuće početkom ove godine.

Ovom turnejom, prije svega posjetom Kini, Trump je, zapravo, želio ostvariti svoje predizborno obećanje o niveliranju trgovinske bilance s tom zemljom, a potpisivanjem unosnih ugovora s Pekingom u iznosu od cca 250 milijardi dolara (koje gotovo u cijelosti plaća Kina u zamjenu za američke robe i usluge), nastojao je „začepiti usta“ svojim kritičarima u zemlji, jer je američkom krupnom biznisu iznova udahnuo život kroz njegov izlazak na golemo kinesko tržište. Unutar tog poslovnog uspjeha, posebnu pozornost američkih medija i javnosti prije svega je privukao sporazum iz kineskog „energetskog paketa“, kojim se omogućuju kineske investicije u proizvodnji američkog ukapljenog plina na Aljasci i njegov izvoz na kinesko tržište. To je bitno jer se američkom LNG-u otvara golemo kinesko tržište u vrijeme kada on ne nalazi dovoljno prostora na onom europskom, bilo zbog njegove cijene i konkurencije drugih proizvođača LNG plina, poput Katara, bilo zbog još uvjek izrazite dominacije jeftinijeg ruskog plina temeljene na prethodno potpisanim dugoročnim ugovorima s europskim potrošačima, čija će dominacija i prema analizama američkog Ministarstva energetike sigurno trajati do 2040. godine.

Osim dokazivanja učinkovitosti svoje gospodarske strategije u odnosu na Kinu (i čitavu Azijsko-pacifičku regiju), Trump je svojom turnejom želio ostvariti i drugi bitni cilj radi „čepljenja usta“ njegovim kritičarima, u prvom redu iz kruga „jastrebova-neokonzervativaca“ (iz obje političke stranke, Demokratske i Republikanske), predvođenih senatorom Johnom McCainom: dokazivanje svoje sposobnosti brzog riješavanja gorućih geopolitičkih problema, nakon već u glavnini riješenog sirijskog sukoba koje se dogodilo bez presudnog američkog sudjelovanja, štoviše, njegovog svođenja gotovo na margine donošenja ključnih odluka, i gdje Washington danas čak nadvisuju i pojedine regionalne sile, poput Turske i Irana. U tom smislu Trumpovoj administraciji ulogu Sirije zamijenila je sjevernokorejska kriza, paradokslano, eskalaciju koje je potaknuo upravo sam predsjednik Trump i iz koje mu se sada teško izvući jer se o toj zemlji prije svega pitaju i druge dvije svjetske velesile – Kina i Rusija.

Trump je svojim saveznicima na Dalekom istoku, prije svih Japanu i Južnoj Koreji, potvdio američku odlučnost za „dovođenje u red“ režima u Pjongjangu na bilo koji način – jačanjem političkih i gospodarskih pritisaka, ili uporabom vojne sile ukoliko bude potrebno. Naravno, najveće ustupke po tom pitanju Trump očekuje upravo od Kine.

A tu dolazimo do slijedećeg momenta, prije kojeg moramo podsjetiti, kako je Trump 2. studenog , u intervjuu za Fox News izjavio, kako će se, vjerojatno, na samitu APEC (Asia-Pacific Economic Cooperation), koji se održava u Vijetnamu od 6.-11. studenog, susresti s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Pritom je kazao: „To je vrlo važno putovanje. Možda ću se susresti s Putinom… to je vrlo važno. Oni (Rusi) nam mogu pomoći oko Sjeverne Koreje, Sirije. Mi moramo porazgovarati oko Ukrajine“, izjavio je predsjednik Trump za Fox News.

Međutim, do sastanka s Putinom nije došlo iako su to Rusi najavljivali kao već gotovo svršen čin. Konkretno, dvojica čelnika u Vijetnamu su se samo kratko susreli, rukovali i „proćaskali“, bez bilo kakvog konkretnog razgovora o spomenutim geopolitičkim problemima, što se prethodno spominjalo s obje strane, iako (to se mora naglasiti), bez stvarne službene potvrde njihovog sastanka. Ali budući da je Trump prvi najavio mogućnost susreta s ruskim vođom, a ruska  strana se na to vrlo brzo „uhvatila“ i time neizravno iznova željela predstaviti svojoj i svjetskoj javnosti kolika je važnost Rusije u riješavanju globalnih problema današnjice, otkazivanje Trumpa moglo se na prvi pogled shvatiti kako svojevrsni „šamar“ Putinu. Zbog čega je Trump to učinio: vrlo je moguće da je sam bio i više nego zadovoljan uspješnim posjetom Kini i njezinim „diplomatskim ustupcima“, prije svega u domaće-američke svrhe, i da mu Putin u tom smislu više nije bio niti potreban – štoviše – njihov bi sastanak  dao samo „dodatni vjetar u leđa“ protagonistima američke „proturuske histerije“ i pobornicima teorije o „pogubnom ruskom utjecaju na unutarnja američka zbivanja“, a što bi onda moglo zasjeniti sve političke i gospodarske dividende koje je Trump ostvario na svojoj turneji. Naravno, postoji i mogućnost da je Trump išao svjesno ignorirati važnost Putina, u smislu da mu on više i nije potreban jer će problem Sjeverne Koreje ionako riješiti bez njega, uz pomoć Kine, usput mu dodatno želeči pokazati kako mu je „pred nosom“ preoteo kinesko plinsko tržište i time važnost plinovodnog projekta „Sila Sibira“ sveo na minimum. Međutim, to je puno manja vjerojatnost za razlog otkazivanja sastanka, što ćemo objasniti u nastavku analize.

Američki mediji pisali o „kineskom čudu“ koje je ostavrio Trump

Ushićenje američkih i svjetskih medija o „čudu“ koje je Trump postigao u Kini, primoravši Peking na svojevrsnu kapitulaciju svojih interesa, bilo je dominantno u proteklih nekoliko dana. Naravno, takva slika prije svega se temeljila na kineskom poklonu od 250 milijardi dolara (jer novac iz potpisanih ugovora ide iz Kine u smjeru Amerike). Ali najsnažnije je ipak odjeknuo gore spomenuti energetski sporazum o američkom LNG-u i kineskim investicijama na Aljasci, u zamjenu za plasman ukapljenog plina iz tog američkog projekta na kinesko tržište. Vrijednost kineskih investicija je 43 milijarde dolara, a maksimalna količina godišnje proizvodnje LNG plina na Aljasci prema projektu iznosi 20 milijuna tona. Mnogi zapadni i ruski mediji upravo su u tome vidjeli američku „alternativu ruskom plinovodu „Sila Sibira“ koji se gradi za potrebe kineskog tržišta, i nadomjestak za manjak prostora američkom plinu na europskom plinskom tržištu.

Međutim, u američkim medijima, svega 12 sati kasnije, naglo je splasnuo početni optimizam i trijumf politike Bijele kuće ostvaren u Kini. Naime, počeli su se pojavljivati prvi komentari američkih službenika, političara i biznismena koji su pročitali tekst energetskog sporazuma s Kinom i koji se, zapravo, svodi na „pustoš“ omotanu u „celofan“, a kako Kina obično i radi u svojoj tisućljetnoj političkoj praksi.

Tako Bloomberg piše, pozivajući se na kineskog energetskog diva Sinocep, kako je Kina samo dijelom „zainteresirana za mogućnost“ kupovine LNG plina s Aljaske.

Reuters navodi, kako će konačna odluka o kineskim investicijama i otkupu plina biti donešena tek u posljednjem kvartalu 2019. godine. Dakle, tek za dvije godine, do kada će konture novih geopolitičkih odnosa u svijetu već itekako biti podebljane. Tako čak i u najoptimističnijoj varijanti, samo će dio proizvedenog iz projekta „Aljaska“ biti kupljen od strane Kine, pri čemu analitičar Wood Mackenzie,  Kerry-Anne Shanks, kaže slijedeće: „Sinopec“ će možda moći pronaći i jeftiniji LNG u drugima izvorima.“ Ovdje svakako treba podsjetiti kako Kinezi, kao suinvestitori, sudjeluju i u velikom ruskom LNG projektu “Jamal” na Arktiku, čiji će kapacitet biti 16,5 milijuna m3 plina godišnje.

Prema informacijama kineske Državne komisije za razvoj i reforme, maksimalna mogućnost kineskog uvoza LNG plina do 2025. godine bit će 100 milijuna tona, što bi, čak i u slučaju maksimalno mogućeg uvoza plina iz Aljaske, po američki projekt LNG na Aljasci zančilo pokrivanje svega 20% od ukupnog kineskog uvoza ukapljenog plina, koji je, k tome, nemjerljivo manji od uvoza prirodnog plina postojećim plinovodima. Pritom treba naglasiti kako i plinovod „Sila Sibira“ kojim bi se u Kinu iz Rusije trebalo u konačnici izvesti golemih 40 milijardi m3 plina, treba s radom startati 2019.g. Dakle, kraće rečeno, o nekom posebnom trijumfu, a kamo li rušenju rusko-kineskog mega-projekta „Sila Sibira“ ne može biti riječi niti načelno. Kina, to je posve jasno, nikada neće „piliti (energetsku) granu na kojoj sijedi“ i, k tome,  svoju energetsku ovisnost vezati uz svog najvećeg globalnog geopolitičkog suparnika. Peking će, sasvim je sigurno, dati Amerikancima prilike za zadovoljstvo u određenim energetskim projektima ali oni nikako neće biti strateškog karaktera, koji bi Kinu onda učinili ranjivom i ovisnim o bilo kome. Kina diversificira svoju energetsku politiku, kako po pitanju dobavljača nafte i plina, tako i po ptanju razvoja alternativnih  i prirodnih izvora energije, kao i one dobivene iz atomskih elektrana. A davanja SAD-u većeg razloga za zadovoljstvo Kina će radije činiti na drugim poljima, poput onih iz paketa ugovora vrijednih gore spomenutih stotina milijardi dolara, u koje se ubraja i kupnja 300 zrakoplova „Boeing“. Međutim, to je već sasvim druga priča koja Kini ne predstavlja problem, a s druge strane joj omogućuje dodatni prostor i vrijeme za ustrajavanje i osiguravanje svojih ključnih interesa iz političke sfere, poput onih po pitanju Sjeverne Koreje ili Južno-kineskog mora. Jer sklapanje unosnih ugovora, poglavito ukoliko novac ide samo u jednom smjeru, nikada se ne događa bez prethodnih ustupaka strane koja njima profitira, na drugim područjima – u ovom slučaju – političkim.

U svemu ovom vrlo je važno naglasiti i slijedeće:

Što se tiče Trumpovog posjeta Kini, startna pozicija za njegove razgovore s domaćinom – predsjednikom Xi Jinpingom nikako nije ista. U SAD-u permanentno jačaju svekoliki pritisci na Trumpa i njegovu administraciju, dok je, istodobno, u Kini Xi Jinping nedavno  na partijskom kongresu i unutar ustava zemlje uzdignut na razinu njezinog modernog  utemeljitelja Mao Zedunga. Predsjednik Jinping od sada je i na dugo vremena nedvosmislni, potpuni i nedodirljivi vladar goleme i moćne Kine. Golemi disbalans američko-kineske robne razmjene u korist ove druge, navedeni ugovori samo će malo smanjiti. Osim toga, kada se govori o 250 milijardi dolara koji će prema potpisanim ugovorima krenuti prema SAD-u, treba precizirati, kako se mnogi od njih nalaze tek u fazi „memoranduma o razumijevanju“ (čak 15), na kojima će se još dugo godina morati raditi da bi se pretvorili u stvarne i obvezujuće ugovre. S druge strane, Kina je svojim darovima de facto „začepila“ usta pobornicima uvođenja trgovinskog rata od strane SAD-a (što je ne tako rijetko najavljivao i sam Trump). A koliko se, zapravo, promijenio odnos snaga, svjedoči i činjenica da Trump niti jednom jedinom riječju prigodom dvodnevnog boravka u Kini nije spomenuo „tradicionalnu“ problematiku koja se s američke strane redovito potencira pri susretima vođa dviju država: „stanje ljudskih prava“ i „slobodu govora“ u NR Kini. Štoviše, na zajedničkoj konferenciji za medije Xi Jinpinga i Donalda Trumpa, na kineski zahtjev, novinarima nije bilo dozvoljeno postavljanje pitanja. Podsjetimo, prilikom posljednjeg susreta Xi Jinpinga i bivšeg američkog predsjednika Obame 2014. g., ovaj posljednji nije želio održati zajedničku konferenciju za medije upravo zato jer kineski dužnosnici nisu dozvolili novinarska pitanja. Toliko o kineskoj diplomatskoj „popustljivosti“ i „kapitulaciji“. Osim toga, ove dvije države nikada neće moći biti strateški partneri, a kamo li nekakvi saveznici, neovisno o slatkorječivim izjavama predsjednika Trumpa o „dugim godinama uspjeha i prijateljstva“ koje on vidi u odnosima dvaju naroda i zemalja. Još je kineski vođa Mao Zedung rekao kako „revolucija nije banket“, a isto se to može primijeniti i u odnosima između (bilo kojih) država, ma koliko se njihove vođe na zajedničkim večerama zaklinjale na „vječno prijateljstvo i suradnju“.

Pukovnik Millen poziva na definiranje politike prema kojoj bi se bilo kakvi nuklearni incidenti usmjerni  prema SAD-u i njegovim saveznicima, a koji ne dolaze od etabliranih nuklearnih sila, kao što su Rusija ili Kina, automatski pripisivali Sjevernoj Koreji ili Iranu.

Na globalnom planu Kina je postupnim akitiviranjem korejske krize svjesno podigla uloge i krenula rušiti jedan od temelja unipolarnoga geopolitičkog rasporeda s dominacijom  SAD-a -uspostavljeni nuklearni poredak  i time je u korist svojih geostrateških interesa uz izloženost velikim rizicima već sada istovremeno  postigla  i znatne  probitke.

Kina je  preko uvođenja Sjeverne Koreje u klub nuklearnih sila srušila do sada postojeći ekskluzivni nuklearni  klub. Nakon sjevernokorejskih nuklearnih pokusa, kada više nema  dvojbe da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila, svijet ulazi u novu nuklearnu eru u kojoj se otvara prostor za nove nuklearne igrače.

A to je pak u interesu  Kine, jer pokrenuti procesi preraspodjele moći  snažno otvaraju  put prema mulitpolarnom svjetskom poretku u kojem ne bi dominirale samo SAD i u kojem bi bilo mjesta i za druge sile, u kojem bi se Kina postavila  u nedvojbeno bolji položaj od sadašnjeg. U  tom novom multipolarnom poretku, moć Kine na svjetskoj razini nesrazmjerno bi porasla. Pekingu nije u interesu ni sadašnji jednopolarni, ni mogući bipolarni  poredak sa SAD-om i Rusijom u glavnim ulogama. Njoj je u interesu upravo poredak sa što većim brojem centara svjetske moći, neovisnim o SAD-u i Rusiji, čime bi se otvorio prostor jačanja njezinog udjela na globalnoj razini.

Pa to je ustalom  i bit kineske geostrateške doktrine „Novog puta svile“. On  nije nikakav nevini  trgovački projekt romantičnog imena, nego dobro odmjereni i isplaniran plan projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na svijetskoj razini. “Novi put svile“ je multipolaran u samoj svojoj bit , njemu se može svatko pridružiti  jer je otvoreni sustav za sve države, koje tada ulaze u interakciju s Kinom i svaki novi partner multiplicira kinesku ulogu na globalnoj razini. Zbivanja na korejskom poluotoku i njihovo modeliranje od strane Pekinga koje se više ne može skrivati iza tobožnje ludosti Kim Jong-una,  sastavni su dio te velike kineske globalne strategije.

Geopolitički analitičar James Holmes  u članku za „The National Interest“ po naslovom „How North Korea Crashed the Atomic Club“ od 28. kolovoza 2017. godine, ukazuje upravo na taj globalni aspekt korejske nuklearne krize: “Iako se čini da je debeli dječak u Pyongyangu odustao od nuklearne  raketne kiše na američki Guam jedno je sigurno – dobrodošli u drugo nuklearno doba. Možete provjeravati koliko god želite, ali uvjek ćete doći do istoga zaključka –  počela je nova nuklearna era. Sve više država pokušava se pridružiti atomskom klubu koji će biti uspostavljen u tom drugom nuklearnom dobu. Sada natjecatelji više nisu simetrični u svjetonazorima ili fizičkom potencijalu, novi sudionici dolaze u različitim oblicima i veličinama, uglavnom iz nezapadnih civilizacija. I oni reagiraju na sasvim različite poticaje. Neki bi vrijednost nuklearnog naoružanja mogli vidjeti ne samo kao sredstvo odvraćanja nego i kao sredstvo uporabe na bojištu.“ James Holmes zaključuje: “Nakon promocije Sjeverne Koreje u nuklearnu silu američki saveznici poput Južne Koreje i Japana mogu postaviti pitanje vjerodostojnosti američkog nuklearnog  kišobrana. Hoće li se Washington u slučaju nuklearne opasnosti od Kima posvetiti zaštiti Honolulua umjesto Seula ili Tokija. A tome treba pribrojiti i konvecionalnu vojnu dimenziju. Pozicije američkih snaga u Aziji su sve slabije zbog kineskih, ruskih i iranskih strategija stvaranja svojih obrambenih područja. Ostaje za vidjeti koliko će američki saveznici i dalje imati povjerenja u američka nuklearna jamstva, ako već sada i američke konvencionalne snage sve manje mogu računati na pristup regiji, a time i savezničkim bazama koje čine strateški oslonac Amerike u Aziji. Ako SAD više ne mogu braniti partnere svojim nuklearnim kišobranom, što dalje? Saveznici bi se s pravom mogli upitati hoće li ih Washington zaštiti ako je nuklearna opcija jedina opcija otvorena za američke političke vođe.“

Holmes opravdano ukazuje  da oslanjanje samo na nuklearni odgovor prema asimetričnim protivnicima s nuklearnim naouružanjem najvjerojatnije vodi u širi nuklearni rat s njihovim pokroviteljima i zaštitnicima. Nuklearni odgovor Sjevernoj Koreji zacijelo  bi izazvao nuklearnu reakciju Kine. Stoga se i postavlja pitanje vjerodostojnosti američkog kišobrana nad američkim, azijskim, a jednoga dana možda i bliskoistočnim ili čak europskim saveznicima u odnosu na nuklearne prijetnje koje dolaze od novih neetabliranih nuklearnih sila. Takvo širenje nuklearnih potencijala očito mijenja geopolitičku ravnotežu snaga na globalnoj razini preko regionalnih malih igrača, koji na taj način grade multipolarnost moći. Stoga Holmes logički zaključuje: “Seul ili Tokio mogli bi se odlučiti umjesto oslanjanja na nepouzdana američka jamstva izgraditi vlastite nuklearne potencijale.“ Geopolitičku situaciju nastalu rušenjem ograničenog nuklearnog kluba preko pozicioniranja Sjeverne Koreje kao nuklearne sile Holmes naziva „heterodoksijskom epohom, kada više različitih međunarodnih subjekata raspolaže vrhunskim oružjem i na različite ga načine brendira“A  to što on definira na taj način nije ništa drugo nego rađanje  multipolarnoga svijeta.

To je pak,  upravo ono što je Kina i željela postići svojom dugogodišnjom  zaštitom sjevernokorejskog režima, njegovim promicanjem u nuklearnu silu  i konačno preko njega rušenjem postojećeg poretka nuklearne moći. Stoga Holmes u svome članku poziva na stvaranje nove američke i zapadne strategije odgovora na nove izazove nastale iz korejske krize, pa zaključuje rečenicom: “Bolje je razmišljati o nezamislivom sada, nego kada se nezamislivo dogodi.“

Američka politika, prema kojoj je primarno usmjerena promjena odnosa nuklearne moći potaknuta kineskom strategijom, jako dobro razumije što se događa i zato su njezine reakcije onakve kakve jesu. Savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a, general  H. R. McMaster, slikovito opisuje situaciju u kojoj se našla američka politika: “Godinama smo uvijek iznova niz ulicu šutirali tu konzervu korejske krize, a sada smo došli u situaciju da je ulici kraj i da konzervu više nemamo gdje šutnuti“. Predsjednik Trump pak, pred govornicom UN-a poručuje kako će Sjevernu Koreju pretvoriti u prah i pepeo. Ništa čudno, jer u igri su uistinu veliki ulozi. Ukoliko može Sjeverna Koreja postati nuklearnom silom, mogu i svi ostali, pa će se rapidnom brzinom širiti krug posjednika nuklearnog oružja, zapravo država kojima američka politika ništa ne može, osim na njima upotrijebiti svoje nuklearno oružje što bi gotovo sigurno vodilo općem nuklearnom ratu. To uništava monopol i ključni izvor moći SAD-a kao svjetske sile.

Dvije vizije svijeta sada stoje otvoreno jedna nasuprot druge. Ukoliko SAD ne odgovori i ne zaustavi Sjevernu Koreju, ruši svoju vjerodostojnost  globalne  velesile i pada unipolarni poredak. Ukoliko Sjeverna Koreja, podržana od Kine, opstane kao nuklarna sila ili prevedeno, kao država kojoj SAD i njezini saveznici ne mogu ništa, rast će broj takvih država, a to će pak definitivno uspostaviti multipolarni svjetski poredak moći u kojem će kineska uloga višestruko ojačati, a američka se umanjiti.

Stoga ne čudi što ozbiljne američke institucije i kretaori američke vanjske politike sve češće zagovaraju radikalni pristup otvorenim procesima erozije unipolarnog svijeta, koji sam po sebi ne znači i veću sigurnost svijeta, nego upravo suprotno, nosi nove, do sada neviđene sigurnosne izazove.

Tako  pukovnik Raymond Millen sa „Strategic Studies Institute“ – SSI, koji kao sastavni dio „U.S. Army War College“ provodi geostrateška istraživanja i analize za američko vojno i političko vodstvo, u autorskom članku pod naslovom „Welcome Iran and Nord Korea to the Nuclear Club – You are Targeted“ daje viziju drastičnog američkog odgovora na nove izazove. Millen u uvodnom dijelu navodi: “U velikoj ironiji razdoblja nakon Hladnog rata SAD, najmoćnija nuklearna država na svijetu, izgleda uplašena mogućnošću da Iran i Sjeverna Koreja dobiju nuklearno oružje…..SAD na to ne bi trebale  gledati kao na katastrofu. Umjesto  toga odgovarajući odgovor je otvoreno izražena politika nuklearnog odvraćanja specifično usmjerana upravo na Iran i Sjevernu Koreju kada postanu nuklearne sile.“ Pukovnik Millen poziva na definiranje politike prema kojoj bi se bilo kakvi nuklearni incidenti usmjerni  prema SAD-u i njegovim saveznicima, a koji ne dolaze od etabliranih nuklearnih sila, kao što su Rusija ili Kina, automatski pripisivali Sjevernoj Koreji ili Iranu. Po njemu bi takav potez učinio bezvrijednim nuklearni potencijal tih država, jer bi za njih predstavljao veću ugrozu nego da ga uopće nemaju, pošto bi bile izložene stalnoj opasnosti američkog  nuklearnog odgovora za široki spektar nuklearnih, kemijskih ili bioloških incidenata ili otvorenih napada  u kojima bi SAD mogle biti pogođene. Prijedlog drastične doktrine pukovnik Millen zaključuje: “Američki nuklearni plan odvraćanja stavlja ih u posebnu kategoriju – onu, koja zapravo smanjuje njihov ukupni položaj sigurnosti.“ Ovakvi nelogični, kolerični i gotovo suludi prijedlozi doktrinarnog odgovora na izazove nove nuklearne ere sa sve većim brojem posjednika nuklearnog oružja i posljedično njihove veće otpornosti  na američku i savezničku „tvrdu moć“, dodatno ukazuju kako nova korejska i globalna nuklearna  dinamika ima istinski potencijal ugroze američke dominacije.

Geopolitički procesi koje je Peking otvorio teško su predvidivi ali je sigurno da će promijeniti politički krajobraz Istočne Azije i cijele Azijsko-pacifičke regije i odraziti se na globalnoj razini. Oni mogu završiti samo na nekoliko načina. Jedan je razrješenje kroz masivno ratno preslagivanje na način da u Sjevernoj Koreji vojno intrevenira ili SAD i njezini saveznici ili pak Kina pod izlikom sprječavanja daljnje eskalacije krizne dinamike. Dakako, u tom slučaju bilo bi žrtvovano sadašnje sjevernokorejsko vodstvo i zamjenjeno drugim, no kako je to  posljednjih desetljeća postao uobičajeni modus operandi  u međunarodnim odnosima, negativne reakcije bile bi minimalne,  a za samim Kim Jong-unom ionako nitko ne bi žalio.

Druga mogućnost  raspleta vodi prema velikom „dealu“ kineske i američke politike. Korejsko zaoštravanje koindicira s prvim plamenim jezicima trgovinskog i valutnog rata između SAD i Kine s nesagledivim posljedicama za obje strane i lako je moguće da korejski problem bude kineski ulog u nekakvoj nagodbi. Jer, dok sjevernokorejski režim potpuno ovisan o Pekingu izvodi raketne i nuklearne demonstarcije moći, a Kim prijeti SAD-u fizičkim obračunom, dotle kineski  predsjednik Xi Jinping i američki Donald Trump mirno dogovaraju detalje skorašnjeg Trumpova posjeta Pekingu. Kineska državna agencija Xinhua tako 18. rujna hladno,  kao da se ništa dramatično ne događa, izvješćuje kako su dva predsjednika telefonski razgovarali o planiranom posjetu Trumpa Kini i razmjenili mišljenja o situaciji na Korejskom poluotoku. “Razvoj kinsko-američkih odnosa treba novi poticaj jer Kina i SAD dijele mnogo zajedničkih interesa“ zaključuje Xinhua. Krajem rujna američki državni tajnik Rex Tillerson po drugi put u svome mandatu posjetio je Peking kako bi, prema medijskim izvješćima, s kinskim dužnosnicima primarno razgovarao  o sjevernokorejskom nuklearnom programu i pripremio teren za posjet američkog predsjednika Trumpa Kini u studenom. No, u izaslanstvu je nimalo slučajno bio i američki ministar trgovine Wilbur Ross, koji je prije polaska za Peking otvoreno izjavio što Washinghton želi od Pekinga – „osiguranje poštenog i recipročnog odnosa prema američkim tvrtkama i investicijama“. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert potvrdila je kako američka administacija želi s Pekingom ući u ozbiljne pregovore o „uravnoteženju međusobnih trgovinskikh odnosa“, kako bi se otklonio postojeći debalans robne razmjene i „osigurao pošten tretman američkih poslovnih subjekata na način koji za SAD otvara nove poslove“. Kombinacija tema o kojima je u Pekingu istodobno pregovaralo Tillersonovo izaslanstvo, sjeverkorejski nuklearni program i američko-kineski trgovinski odnosi, nedvojbeno indiciraju kako je varijanta razvoja krize u smjeru američko-kineske nagodbe vrlo izvjesna. Hoće li do nje uistinu doći ne može nitko previdjeti jer je u igri veliki broj raznovrsnih čimbenika među kojima su, dakako, i reakcije Pyongyanga koje bi Pekingu mogle zadati mnogo glavobolje. Kineske pozicije u ovom trenutku su izuzetno povoljne, na što jasno ukazuje i činjenica usredotočenosti američke diplomacije prema Kini. A to je upravo ono što je kineski predsjednik Xi Jinping podizanjem igre na višu razinu i želio postići pred 19. kongres vladajuće komunističke partije 18. listopada, na kojem želi potvrditi i konsolidirati svoju moć kako nad civilnim tako i vojnim ustrojem zemlje.

U svakom slučaju kineska politika dugoročno i planski  koristeći sjevernokorejski režim uspjela je postići na regionalnoj razini zaustavljanje  bilo kakvih pokušaja ujedinjenja Koreja – na čemu joj mogu biti zahvalni svi ostali susjedi, jer su tako za sada izbjegli stvaranje konkurentske sile kakva bi bila ujedinjena Koreja – a na globalnoj razini srušiti poredak nuklearne moći ili postojeći nuklearni klub i time američku politiku dovesti pred nove izazove. Širenje kluba posjednika nuklearnog oružja istovremeno predstavlja jačanje multipolarnosti odnosa moći u međunarodnim odnosima  i otvara vrata još snažnijoj kineskoj ulozi na globalnom planu.

 

 

 

 

 

Međunarodna zajednica  sve više podsjeća na poprište borbe za prevlast  sučeljenih  bandi okupljenih oko najmoćnijih država svijeta,  a UN i ostale međunarodne organizacije na korumpiranu policiju koja svojim birokratskim aparatom i dokumentima koje izdaje pokriva njihovo razorno djelovanje.

Kina je, postupno gurajući Sjevernu Koreju kao štit  ispred američkog regionalnog  geopolitičkog rasporeda i osiguravši joj usporedno stjecanje statusa nuklearne sile, definitivno prešla korejski Rubikon i u svoju korist izvukla dobit,  kako na regionalnoj, tako i na globalnoj razini. Sve što se posljednjih godina događa oko Sjeverne Koreje potpuno je pod kontrolom Pekinga i samo politički naivci mogu misliti da bi Kina u neporedom susjedstvu tek tako dozvolila stvaranje nuklearnog potencijala na koji ne može apsolutno utjecati. Kina je koristeći korejsku nuklearnu krizu podigla geopolitičku igru na višu razinu s ogromnim ulozima koji se svakim danom uvećavaju. Time je ojačala  i svoj regionalni utjecaj i pozicije na međunarodnoj  sceni, ali ih je istovremeno i izložila razmjerno većim rizicima.

Na razini  pokrenutih geopolitičkih preslagivanja na području istočne Azije i cijele  pacifičke pozornice, sasvim sigurno, Kina je  uspjela  na duže razdoblje odgoditi ujedinjenje Koreja koje bi se moglo odvijati pod vodstvom Seula, i pri tome nametnuti svoju ulogu vrhunskog  arbitra u svim procesima korejske krize, pa tako i po pitanju mogućeg  ujedinjenja, pravdajući to svojim neposrednim geostrateškim interesima. Istovremeno je uspjela na regionalnoj razini barem privremeno skrenuti pozornost  američke i savezničke politike sa sve ubrzanije realizacije izgradnje  kineskog obrambenog pojasa na južnokineskom moru – početnoj poziciji i izvorištu velike kineske strategije „Novog puta svile“.

Potrebno je ponovo istaknuti, kako bez Pekinga ne bi bilo ni sjevenokorejskog režima, niti njegovog nuklearnog raketnog programa. Geopolitičke pozicije zamrznute su ratnim primirjem još od pedesetih godina prošlog stoljeća po razmeđi crte razdvajanja snaga na 38. paraleli. Od tada  do danas ništa se bitno nije promijenilo. Sjeverna Koreja živi i razvija svoju nuklearnu vojnu moć pod skutima Kine uz prešutni pristanak Rusije, pri čemu se ipak  ipak osjeća doza sumnje i nepovjerenja Moskve u ono što sa režimom u Pyongyangu čini Kina. Samo zbog kineske zaštite gospodari Sjeverne Koreje mogu se odupirati američkoj politici.

Uostalom, na isti način, oslanjajući se na Kinu u svome susjedstvu, rat s Amerikacima i njihovim saveznicima  je preživio Sjeverni Vijetnam, dočekao  američko povlačenje iz Južnog Vijetnama i na koncu vojnom akcijom iznudio vijetnamsko ujedinjenje. Za cijelog trajanja Vijetnamskog rata na površinu su izbijala žestoka sučeljavanja sjevernovijetnamskog i kineskog vodstva, ali je sovjetska i kineska vojna pomoć ipak uredno pristizala preko kineske granice. Štoviše, cijele sjevernovijetnamske postrojbe  i elementi protuzračne obrane povremeno su se sklanjale u sigurnost kineskog teritorija. U nekim razdobljima rata sjevernovijetnamski MiG-ovi su praktički protiv američkog zrakoplovstva djelovali iz Kine, na čije su uzletno-sletne staze u povratku slijetali ili su ih pak helikopterima iz Kine prebacivali na vijetnamski teritorij odakle bi uzlijetali u misije presretanja američkih zhrakoplova. Na isti način danas, kao nekada Sjeverni Vijetnam, funkcionira i Sjeverna Koreja, pa se na tobožnja neslaganja Pyongyanga i Pekinga uopće ne treba obazirati. Sasvim je izvjesno kako Sjeverna Koreja nikada sama ne bi mogla proizvesti poslijednjih mjeseci prikazanu  novu generaciju raketnih projektila koji bi trebali biti prijenosnici njezinog nuklearnog potenecijala. Nije više riječ o starim prerađenim SCUD-ovima, nego o ozbiljnim raketnim sustavima  srednjeg dometa, projektiranim i proizvedenim vrlo vjerojatno  izvan Sjeverne Koreje. Očito je riječ o gotovim proizvodima koje je Pyongyang preuzeo ili ih eventualno u svojim postrojenjima samo sklopio. Tobožnje tehničke greške  pri izvršenim pokusnim lansiranjima takvih projektila, kao što je njihovo raspadanje tijekom leta, najčešće u terminalnoj  fazi, zapravo je vješto simuliranje tehničkih problema koji su uobičajeni pri ispitivanju novih raketnih projekata.

Na globalnom planu Kina je postupnim akitiviranjem korejske krize svjesno podigla uloge i krenula srušiti jedan od temelja unipolarnoga geopolitičkog rasporeda s dominacijom  SAD-a -uspostavljeni nuklearni poredak  i time je u korist svojih geostrateških interesa uz izloženost velikim rizicima već sada istovremeno  postigla  i znatne  probitke.

Kina je uistinu preko uvođenja Sjeverne Koreje u klub nuklearnih sila srušila taj isti nuklearni  klub. Nakon sjevernokorejskih nuklearnih pokusa, kada više nema  dvojbe da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila, svijet ulazi u novu nuklearnu eru u kojoj se otvara prostor za nove nuklearne igrače.

Ništa više neće biti isto kao prije i nakon Sjeverne Koreje ništa više ne može zaustaviti desetke država koje također žele razviti nuklearni potencijal i tako učvrstiti svoj položaj u međunarodnoj zajednici. Što je uostalom i posve razumljivo jer ta međunarodna zajednica  sve više podsjeća na poprište borbe za prevlast  sučeljenih  bandi okupljenih oko najmoćnijih država svijeta,  a UN i ostale međunarodne organizacije na korumpiranu policiju koja svojim birokratskim aparatom i dokumentima koje izdaje pokriva njihovo razorno djelovanje. Što se uostalom moglo očekivati nakon američke i europske operacije ne samo rušenja njima neprihvatljivih režima u sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku, nego razaranju čitavih država pri čemu su bezočno zlouporabljene rezolucije UN-a. Prisjetimo se samo rezolucije o zabrani leta iznad Libije tobože radi zaštite stanovništva i demokratski nastrojenih pobunjenika koji su se kasnije, gle čuda, pretvorili u ono što uistinu jesu – ratnici holdinga islamističkog terora. Nakon njezinog donošenja, za američke i europske obavještajne i vojne snage koje su od samog početka organizirale i vodile sve što se događalo u Libiji, otvoreni je slobodni lov ne samo na zrakoplove koji krše zabranu leta nego i na sve što se kreće, puzi ili  gmiže po tlu. U trenutku kada su tenkovi, kamioni i pješaci postali leteći objekti koji ugrožavaju zonu zabrane leta i izloženi uništenju, rezolucija je pretvorena u nakaradni  dokument, običnu sprdačinu, a UN u međunarodno tijelo izloženo izrugivanju i potcjenjivanju. “Velikim arapskim demokratskim revolucijama“ SAD i njezini europski saveznici svima su poslali poruku da mogu činiti što ih je volja, mijenjati vlast u drugim državama po svojoj arbitražnoj procjeni i u skladu sa svojim interesima. U takovoj situaciji sigurne su samo one države koje posjeduju i pod svojom kontrolom imaju nuklearni vojni potencijal.

Rušenje postojećeg nuklearnog kluba i otvaranje prostora novim nuklearnim silama u interesu je Kine, jer u biti otvara put prema mulitpolarnom svjetskom poretku u kojem ne bi dominirale samo SAD i u kojem bi bilo mjesta i za druge sile u kojem bi se Kina postavila  u nedvojbeno bolju poziciju od sadašnje. U  tom novom multipolarnom poretku, moć Kine na svjetskoj razini nesrazmjerno bi porasla. Pekingu nije u interesu ni sadašnji jednopolarni, ni mogući bipolarni  poredak sa SAD-om i Rusijom u glavnim ulogama. Njoj je u interesu upravo poredak sa što većim brojem centara svjetske moći, neovisnim o SAD-u i Rusiji, čime bi se otvorio prostor jačanja njezinog udjela na globalnoj razini.

A to je, zapravo, i bit kineske geostrateške doktrine „Novog puta svile“. On, dakako, nije nikakav nevini  trgovački projekt romantičnog imena, nego dobro odmjereni i isplaniran plan projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na svijetskoj razini. “Novi put svile“ je multipolaran u samoj svojoj biti, njemu se može svatko pridružiti  jer je otvoreni sustav za sve države, koje tada ulaze u interakciju s Kinom i svaki novi partner multiplicira kinesku ulogu na globalnoj razini.

Kineski  „Novi put svile“ masivni je program povezivanja azijskog, europskog  i afričkog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi optimizacijom nabavnih lanaca Kini  omogučio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist i time joj  osigurao veću ulogu na  globalnoj razini. Program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“, u ožujku 2015. godine prihvatio je kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente: kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su Kinezi spremni  na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama „Novog puta svile“.

Stoga je on u biti usmjeren na rušenje jednoplolarnog poretka i stvaranje multipolarnog odnosa moći u međunarodnim odnosima. To je pak moguće ako raste broj sudionika u toj preraspodjeli moći, a to se može osigurati i povećanjem broja posjednika nuklearnog oružja. Uostalom i sama sadašnja globalna raspodjela moći i sadašnji poredak u velikoj mjeri utemeljen je na poretku moći nuklearnih vojnih potencijala država. Stoga je Kina, preko Sjeverne Koreje, za račun svojih streteških interesa jednostavno srušila postojeći nuklearni poredak i otvorila novo geopolitičko preslagivanje moći preko otvaranja vrata nuklearnoga kluba, a svijet je iz prve nuklearne ere gurnula u novo nuklearno doba, u kojem će se pored starih nuklearnih sila naći i novi igrači. Za svijet je to ogroman rizik, jer proliferacija nuklearnog oružja smanjuje nuklearni prag, ali kineskim geopolitičkim interesima otvara nove mogućnosti, potpuno u suglasju s njihovom vanjskopolitičkom doktrinom – definiranom agendom „Novog puta svile“.

Stari politički lisac Joschka Fischer, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar,  jako je dobro shvatio što se događa i u kojem smjeru se razvijaju procesi iznikli iz korejske krize. Tako u autorskom članku za Project Syndicate“ od 23. kolovoza 2017. godine  pod naslovom „The New Nuclear Danger“, upozorava: “Od kraja hladnoga rata rizik pokretanja Armagedona  od strane nuklearnih super sila znatno je smanjen, no prijetnja je zamjenjenja još većom prijetnom manjih zemalja, kojima obično vladaju nestabilni i diktatorski režimi, koji žele nuklearnim oružjem podržati vlastitu sigurnost i geopolitičke interese. Svakim danom raste opasnost da će sve veći broj manjih država kojima vladaju nestabilni i autoritativni režimi pokušati nabaviti nuklearno oružje. Promicanjem u nuklearnu silu, takvi režimi pokušavaju osigurati vlastiti opstanak i ojačati svoje lokalne i regionalne geopolitičke interese ili čak koristiti nuklearni potencijal kao instrument svojih ekspanzionističkih agendi. U ovom novom okruženju, strategija odvraćanja održavana od strane SAD-a i Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata je postupno  erodirala. Ako će se nuklearna proliferacija nastaviti, prag upotrebe nuklearnog oružja vjerojatno će pasti.“ Fischer  u nastavku članka otvoreno ukazuje kako upravo zbivanja oko Sjeverne Koreje nagovještavaju takav razvoj događaja.“ U trenutku kada Sjeverna Koreja stekne status nuklearne sile, američko sigurnosno jamstvo svojim saveznicima izgubiti će na vjerodostojnosti. Sjeverna Koreja, s nuklearnim oružjem i sredstvima za njihovo korištenje, izvršiti će dodatni pritisak na Južnu Koreju i Japan kako bi razvili vlastiti nuklearni potencijal što bi one lako mogle i učiniti……Situacija u Aziji danas ima nuklearne osobine 20. stoljeća i dinamiku nacionalih sila 19. stoljeća. To bi mogao biti vrlo zapaljiv koktel. Istodobno međunarodni sustav postaje sve nestabilniji s upitnim političkim strukturama, institucijama i savezima. Naposljetku došli smo u situaciju da  nema dobrih mogućnosti odgovora na sjevernokorejsku prijetnju.“ Joschka Fischer upozorava kako bi i eventualno napuštanje nuklearnog sporazuma s Iranom, koje američka administracija najavljuje, imalo  iste takve učinke na Bliskom Istoku. Ukoliko bi Iran došao u pozijciju nuklearne sile, ništa više ne bi spriječilo Saudijsku Arabiju, Egipat i ostale bliskoistočne države sunitske koalicije da pokrenu svoje programe nuklearnog naoružavanja kao odgovor na iranske prijetnje.

To je pak, upravo ono što je Kina i željela postići svojom dugogodišnjom  zaštitom sjevernokorejskog režima, njegovim promicanjem u nuklearnu silu, i konačno, preko njega rušenjem postojećeg poretka nuklearne moći.

U svakom slučaju kineska politika dugoročno i planski djelujući, koristeći sjevernokorejski režim, uspjela je postići na regionalnoj razini zaustavljanje  bilo kakvih pokušaja ujedinjenja Koreja – na čemu joj mogu biti zahvalni svi ostali susjedi jer su tako za sada izbjegli stvaranje konkurentske sile kakva bi bila ujedinjena Koreja – a na globalnoj razini srušiti poredak nuklearne moći ili postojeći nuklearni klub i time američku politiku dovesti pred nove izazove. Širenje kluba posjednika nuklearnog oružja istovremeno predstavlja jačanje multipolarnosti odnosa moći u međunarodnim odnosima  i otvara vrata još snažnijoj kineskoj ulozi na globalnom planu.

 

 

Američkim i savezničkim stratezima kristalno je jasno kako se sjevernokorejsko nuklearno oružje može koristiti i kao minsko-ekplozivna sredstva u cilju zaprječavanje smjerova napredovanja neprijateljskih snaga na samom tlu Sjeverne Koreje ili jednostavno u svrhu odmazde zbog vojnog poraza. Ukopano nuklearno oružje ili na drugi odgovarajući način postavljeno kao svojevrsno nuklearno minsko polje, kopneni prodor na sjevernokorejski teritorij u velikoj mjeri bi usporio i učinio jednostavno preskupim.

Nameće se logični zaključak, da jednako  kao za Korejskog rata 50-ih godina prošlog stoljeća, iza svega što radi Sjeverna Koreja zapravo direktno ili posredno stoji Peking i da se u proteklih sedam desetljeća na  geopolitičkom planu nije ništa promijenilo. Kako je primirjem zamrznut rat, tako je na Korejskom poluotoku zamrznuta i podjela sfera utjecaja vanjskih sila. Da tomu nije tako i da Kina nije ključni oslonac, kontolor i manipulator sjevernokorejske politike, zašto bi inače dobro informirani  Christopher R.Hill u pokušaju definiranja budućih poteza američke politike upućivao na dijalog  sa Kinom.

Kamo god se pogleda, od jedne analize do druge, uvjek se kao središnji moderator krize i zbivanja pojavljuje Kina. Čini se kako je upravo ona ovoga puta opasnom igrom sa Kim Jong-unom i njegovim nuklearnim programom prešla korejski Rubikon. Peking je, povlačeći slabo vidljive ali čvrste svilene niti ujecaja na sjevernokorejski režim i postupno  zaoštravajući krizu,  procijenio kako je nastupio trenutak kada svoje strateške opcije mora aktivnije plasirati i cijelu igru podignuti na višu razinu. Kim i njegov režim, koji je i do sada u principu svima odgovarao jer je održavao stanje podjeljenosti, sada je, čini se, odigrao aktivnu ulogu u korist Kine. Uostalom,  samo slijepac ne vidi da najmanje štete od svega što se događa posljednjih mjeseci ima upravo Kina. Može se reći da sve to Kini zapravo ide u korist pa nije stoga čudo da u trenucima kada Sjeverna Koreja, njezin najbliži susjed, postaje nuklearna sila, Kina ne pokazuje ni trunku uznemirenosti, što je najbolji znak da se sve odvija po njezinim planovima. Da tome nije tako, kineska smirenost  dok im susjed pribavlja nuklearno oružje graničila bi s geopolitičkim ludilom.

Razbijanje nuklernog kluba i guranje novog nuklearnog  igrača kao  svoj štit pred američke pozicije u Aziji, strategija je Pekinga. Uostalom, Kini odgovara širenje kluba posjednika nuklearnog oružja jer to američke interese ugrožava više nego njezine. Ni raspoređivanje u regiji američkih raketnih sustava protuzračne obrane Patriot i THAAD, kao odgovor na sjevernokorejske prijetnje, ne uzbuđuje pretjerano Kinu jer bi elementi protuzrakoplovne i proturaketne obrane ionako pod nekim drugim izgovorom tamo bili postavljeni u daleko široj operaciji jačanja američkih i savezničkih vojnih efektiva na Pacifiku, u cilju sprječavanja dovršenja kineskog obrambenog pojasa u Južnokineskom moru i projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih opcija na Pacifiku i prema Africi i Europi.

Ovako Kina samo stvara dodatne probleme američkom i savezničkom vodstvu manipulirajući  režimom  s nuklearnim naoružanjem. On,  za razliku od etablirane sile kao što je Kina, može sebi dozvoliti nepredvidivost  postupanja, a kako Kina na njega ima odlučni utjecaj tako posredno za kineske suparnike i protivnike  jača i opasnost od kineskog vojnog  potencijala i daje mu elemente nepredvidivosti. Sjeverna Koreja je izolirana od međunarodne zajednice ili, kako bi to američki stratezi  rekli, „odmetnuta država“ i sebi može dozvoliti ono što Kina ne može. Krajnje pojednostavljeno i grubo rečeno, Kina režim u Pyongyangu koristi na isti način na koji je američka politika sve donedavno gotovo otvoreno, a sada puno diskretnije, koristila  ISIL i srodne organizacije holdinga islamističkog terora. Što uostalom nije izum modernog doba – oduvijek su države koristile tobože nekontrolirane entitete i vojne i paravojne snage za ostvarenje svojih ciljeva poredničkim korištenjem vojne moći. Slikovito, Kina stvara dojam da na povodcu vodi agresivnog  pit bulla, kojega eto teškom mukom obuzdava i koji joj se svakog trenutka može oteti kontroli i okomiti se na kineske regionalne suparnike i njihove američke saveznike. Sve bi na kraju rezultiralo novim korejskim ratom nesagledivih razmjera i posljedica, pa se šalje poruka da je stoga bolje razgovarati s Pekingom koji će uz određene benefite i interesne pogodbe i dalje obuzdavati opasnu i nepredvidivu Sjevernu Koreju. Istovremeno će se, na opće zadovoljstvo svih zaintersiranih sila, učinkovito sprječavati korejsko ujedinjenje i stvaranje nove sile koja bi srušila sadašnji regionalni geopolitički ustroj. Takvu poruku šalje Peking.

Novi korejski rat usitinu bi za sve uključene u korejsku krizu  značio  ulazak u mračnu sobu za koju nitko ne zna što u sebi skriva. Američke vojne snage na svojoj koži osjetile su svu težinu ratovanja na Korejskom poluotoku i to u uvjetima apsolutne zračne prevlasti. Za vrijeme tog rata, američke, južnokorejske  i ostale savezničke snage, odgovarajući na sjevernokorejski napad pregazile su Sjevernu Koreju, ali su  izbijanjem na kinesku granicu ušle u rat s Kinom. Nakon prelaska masivnih kineskih snaga preko pogranične rijeke Yalu i prethodnog prikrivenog ubacivanja oko 200 tisuća kineskih pješaka u američku pozadinu, uslijedilo je izvlačenje iz kliješta i najveće povlačenje američke vojske u cijeloj njezinoj povijesti, preko cijelog Korejskog poluotoka od krajnjeg sjevera i kineske granice do uskog mostobrana na samom jugu. U nastavku rata crta bojišnice ustalila se tamo odakle je i krenula, na 38. paraleli, koja je i danas crta razdvajanja sjevernokorejskih i južnokorejskih snaga. Za razliku od početka toga rata kada su od svih sukobljenih država samo SAD imale nuklearno oružje, danas ga imaju svi osim Južne Koreje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da ga u slučaju novog korejskog  rata Sjeverna Koreja može  efikakasno upotrijebiti čak i ako ne raspolaže sredstvima njegove dostave do neprijatelja.

Američkim i savezničkim stratezima kristalno je jasno kako se sjevernokorejsko nuklearno oružje može koristiti i kao minsko-ekplozivna sredstva u cilju zaprječavanje smjerova napredovanja neprijateljskih snaga na samom tlu Sjeverne Koreje ili jednostavno u svrhu odmazde zbog vojnog poraza. Ukopano nuklearno oružje ili na drugi odgovarajući način postavljeno kao svojevrsno nuklearno minsko polje, kopneni prodor na sjevernokorejski teritorij u velikoj mjeri bi usporio i učinio jednostavno preskupim. Uništavanje i žrtvovanje vlastitog tla i stanovništva radi zaustavljanja neprijateljskog napredovanja pamti moderna povijest Istočne Azije. Za japanske agresije na Kinu, vlada Čang Kai-šeka u cilju sprječavanja prodora japanskih snaga prema središnjoj Kini i privremenoj prijestolnici  Wuhanu odlučila je srušiti  brane i nasipe na Žutoj rijeci i poplaviti nadirućeg neprijatelja, ali i svoje stanovništvo. Miniranjem i rušenjem nasipa  kod Huayuankua,  između 5. i 7. lipnja 1938. godine, izazvana je ogromna poplava Žute rijeke čije vode su preplavile cijele pokrajine  Henan, Anhui i Jiangsu. Tisuće japanskih vojnika su se utopile, ali i  500 do 800 tisuća kineskih seljaka, a oko tri milijuna je moralo napustiti svoje domove. Uništeno je više tisuća sela, usjevi, a poljoprivredna zamljišta su učinjena dugoročno neupotrebljivim. Japanska vojska na kraju je ipak  u listopadu osvojila  Wuhan, ali s neplaniranim ogromnim gubicima. Ne treba sumnjati da bi isto  učinio i Kim Jong-un koristeći, umjesto Žute rijeke, svoje nukearno oružje. Ovakva mogućnost korištenja sjevernokorejskog nuklearnog potencijala ne pripušta se javnosti i medijima jer je, za razliku od udaranja po  američkom Guamu, u slučaju  rata uistinu realna. No stoga je dio geostrateške računice svih strana uključenih u korejsku krizu. Kakva je svrha ući u Pyongyang, ako ti potom netko pod nogama detonira nuklearnu eksplozivnu napravu?!

Kada su  sve zbrojili i procjenili mogućnosti  stvarne, a ne samo verbalne reakcije američke strane, kao i diplomatske i vojne mogućnosti Južne Koreje i Japana, Kinezi su prešli Rubikon i krenuli prema središtu političkog i vojnog upravljanja korejskom krizom, i  u konačnici se pokušati nametnuti  kao ključni arbitar najvažnijeg pitanja – mogućeg ujedinjenja Koreje. Ostaje za vidjeti koliko će u tome imati uspjeha jer i ostali zainteresirani imaju svoje instrumente djelovanja i jako dobro znaju što Kina radi. Promoviranjem Sjeverne Koreje u red nuklearnih sila, jer bez oslanjanja na Peking Pyongyang to nikada ne bi uspio, Kina je istovremeno narušila postojeći nuklearni klub i zadale nove probleme američkoj politici na globalnom planu. Ako je prošla Sjeverna Koreja, što će onda zaustaviti ostale? Paradoksalno, Kina otvaranjem vrata daljnje proliferacije nuklearnog oružja zapravo pokušava i na ovaj način u svoju korist  otvoriti vrata multipolarnosti  i razbiti postojeću unipolarnost međunarnog poretka sa SAD kao vrhovnom silom. U usporedbi s njezinim dosadašnjim geoekonomskim i geopolitičkim potezima, ovo je već vrlo gruba igra i uistinu označava prelazak  kineskog djelovanja u fazu velikih globalnih uloga i rizika otvaranjem  nove nuklerne ere.

-nastavlja se-

 

Lee Jong zaključuje: „Međunarodna zajednica, posebice Kina, trebala bi i dalje pritiskati Sjevernu Koreju da napusti nuklearno naoružavanje i nastavi s gospodarskim reformama,  koristeći sve jače gospodarske sankcije. U međuvremenu,  Južna Koreja mora nastaviti održavati dijalog sa Sjeverom na humanitarnim, zdrastvenim i ekološkim pitanjima. Čak i nakon 70. godina podjele južnokorejci ne smiju odustati od nade ujedinjenja s našom sjevernom braćom. Naprotiv, to moramo planirati i izboriti .“

Interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima se okuplja pred korejskim Rubikonom na 38. paraleli, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju neizbježnog masivnog  geopolitičkog potresa koji će obilježiti ponovno ujedinjenje Koreja.

Svi oni žele imati  utjecaja na  procese koje će već i  sama naznaka učinkovitog početka  korejskog ujedinjenja pokrenuti. Njega pak, osim Južne Koreje, kojoj je to strateški nacionalni interes, nitko od zainteresiranih i i umješanih globalnih i regionalnih aktera ne želi. Ujedinjenje pod vodstvom Seula po uzoru na njemačko ujedinjenje, novu jedinstvenu državu uzdiglo bi na razinu regionalne sile koja bi direktno ugrozila geoekonomske i geopolitičke interese svih država Azijsko-pacifičke regije, posebice Kine i Japana, ali  i američke politike. Washington  bi u nastalom preslagivanju, balansirajući između sučeljenih saveznika ne samo u Istočnoj Aziji nego i na cijeloj pacifičkoj pozornici,  morao ponovo uspostavljati svojim interesima prilagođeni poredak moći, a s druge strane, nestankom režima u Pyongyangu izgubio bi do sada iznimno učinkovit razlog opravdanja svoje direktne regionalne vojne nazočnosti i plasmana naoružanja svojim azijskim  saveznicima, posebice Južnoj Koreji i Japanu. Istina, ostat će uvijek Kina kao razlog vojnog angažmana, ali to nije isto. Nitko ne može za američku politiku stvoriti toliko koristi kao što to danas može učiniti Kim Jong-un. Zahvaljujući  njemu, enormna količina skupocjenog sofisticiranog američkog  oružja našla je kupce u regiji, američke snage,  tobože zbog Kima, dopremaju čak i strateške bombardere iz sastava američke nuklearne strateške trijade, a na kraju krajeva nije isključena ni mogućnost dovlačenja i samog američkog nuklearnog naoružanja u Južnu Koreju, Japan ili američki Guam. Zaokupljenost  Washingtona arbitriranjem između pacifičkih saveznika nakon mogućeg korejskog ujedinjenja, posebice između ujedinjenje Koreje i Japana, stvorilo bi Kini dodatni manevarski prostor za projekciju svojih regionalnih i globalnih interesa, iako  Pekingu sadašnja pozicija  s otvorenim vratima svoga utjecaja na krizno izvorište u Pyongyangu, kao  polugom pritiska na Washington i njegove regionalne saveznike, daleko više odgovara.

U takvom geopolitičkom rasporedu sjevernokorejski režim i njegov potencijal stvaranja kriznih situacija  idealan su  instrument usporavanja i odgađanja korejskog državnopravnog ujedinjenja.

Činjenica je kako je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila i da je slomila postojeći nuklearni klub i poredak nuklearne ravnoteže i svijet uvela u novu nuklearnu eru, ali je mnogo važnije da je takav razvoj događaja potpuno preokrenuo raspored snaga regionalnih i globalnih igrača sučeljenih u nadmetanju za sprječavanje korejskog ujedninjena ili pak za utjecaj u upravljanju njegovim procesom. Po svemu sudeći, nastali debalans sile prevalio se u korist Kine koja, uostalom, svojom vojnom i političkom moći nesumnjivo stoji iza svih poteza sjevernokorejskog režima.

Sasvim je izgledno kako je  Peking procijenio da je nastupio trenutak kada može aktivnije plasirati svoje strateške opcije i igru podignuti na višu razinu i da je upravo Kina ta koja je u tišini prešla korejski Rubikon. Štoviše, čini se da je to svima ostalima savršeno jasno jer sve silnice diplomatske aktivnosti u svezi Sjeverne Koreje vode prema Pekingu.

Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegove provedbe.

Bit svega što se događa i cjelokupne korejske krize, uključno i nuklearni  problem, u svom članku za „Project Syndicate“ od 16. kolovoza 2017. godine pod naslovom „Planning for Korean Reunification“, sažima Lee Jong –Wha , ravnatelj  Instituta za azijska istraživanja Korejskog sveučilišta, direktor Ureda za regionalne ekonomske integracije u „Asian  Development Bank“ i nekadašnji  savjetnik za međunarodne gospodarske odnose bivšeg  južnokorejskog predsjednika Lee Myung-baka.

Lee Jong –Wha u svom članku, ponovno ujedinjenje Koreja označava temeljnim strateškim ciljem Južne Koreje i poziva na međunarodno definiranje procesa reunifikacije koju drži  jedinim rješenjem krize, jednostavno zato što je podjela izvor krize. Problem je, međutim, što takvu novu, ujedinjenju  i osnaženu Koreju nitko ne želi, pa će svi i dalje, glumeći zabrinutost i konstruktivnost, ispod stola podhranjivati podjele. Lee Jong navodi: „U ovom je trenutku nemoguće reći što će se dogoditi na Korejskom poluotoku. Katastrofalni scenarij nesumnjivo bi bio vojni sukob, čija je vjerojatnost sada vjerojatno povećana zbog nedavne najave Trumpove adminisitracije kako razmatra sve vojne opcije, uključujući i preventivni rat. No istina je da bi takav preventivni napad bio vrlo daleko od praktičnog rješenja. Nitko ne može procijeniti bi li takav pristup doveo do stvarne denuklearizacije Sjeverne Koreje i sloma Kimovog režima ili bi eskalirao do oružanog sukoba između SAD-a i Kine. Južnokorejci bi pretrpjeli teške gubitke. Dovoljno je podsjetiti kako je korejski rat od 1950. do 1953. godine odnio 2 milijuna života građana Sjeverne i južne Koreje, kao i 36 tisuća Amerikanaca i 600 tisuća kineskih vojnika – a nije čak ni korišteno nuklearno oružje. Sigurniji i praktičniji pristup stoga bi bilo pooštravanje gospodarskih i političkih sankcija Sjevernoj Koreji… pri čemu bi Kinu trebalo uvjeriti na preuzimanje aktivnije uloge u ograničavanju Kimova režima i dovesti je pred izbor – hoće li će zbog svoje nekooperativnosti narušiti odnose sa SAD-om, Europom, Japanom  i  Južnom Korejom, koji su, u konačnici, daleko vrjedniji partneri od osiromašene Sjeverne Koreje.“

Lee Jong –Wha svjestan je geostrateških interesa Kine pa zato zaključuje: “No, kako bi Kina učinila više potrebno je osigurati da ona neće odmah izgubiti svoj strateški tampon na Korejskom poluotoku. Zato je potrebno sada dogovoriti na razini uključenih sila i cijele međunarodne zajednice, kako riješiti potencijalni kolaps Kimova režima i ponovno ujedinjenje Korejskog poluotoka. Poput pada Berlinskog zida, i kolaps Kimova režima mogao bi se dogoditi iznenada. “Autor je svjestan i geopolitičkih  preslagivanja koje bi ujedinjenje izazvalo na regionalnom planu, pa stoga u svom konceptu mirnog i dogovornog ujedinjenja Koreja pod nadzorom uključenih sila i međunarodne zajednice,  to smatra dodatnim argumentom za stvaranje plana mirnog ujedinjenja. Lee Jong –Wha objašnjava: “Naravno, implikacije srušenog režima u Sjevernoj Koreji protezale bi se daleko iznad kineskih strateških interesa. Uistinu, to bi imalo veliki ekonomski politički utjecaj diljem regije. To je samo razlog više za stvaranje svobuhvatnog plana mirne tranzicije. Tim prije, što bi u  scenariju u kojem Južna Koreja ne bi bila spremna za ponovno ujedinjenje, a Sjever se iznenada raspao, premije rizika na Korejskom poluotoku skočile naglo i visoko . To bi pak, dovelo do dugotrajnog slabog ulaganja i rasta BDP-a na cijelom Korejskom poluotoku i do pada BDP-a Južne Koreje za više od 3 posto u početnim godinama krize. Nekontrolirani priljev migranata sa Sjevera još bi više povećao rizike i izazvao društvene nemire i u najmanju ruku srušio južnokorejsko tržište rada.“ Stoga  Lee Jong zaključuje: „Međunarodna zajednica, posebice Kina, trebala bi i dalje pritiskati Sjevernu Koreju da napusti nuklearno naoružavanje i nastavi s gospodarskim reformama,  koristeći sve jače gospodarske sankcije. U međuvremenu,  Južna Koreja mora nastaviti održavati dijalog sa Sjeverom na humanitarnim, zdrastvenim i ekološkim pitanjima. Čak i nakon 70. godina podjele južnokorejci ne smiju odustati od nade ujedinjenja s našom sjevernom braćom. Naprotiv, to moramo planirati i izboriti .“

Lee Jong –Wha pokušava poslati poruku  za sve aktere uključene u korejsku krizu, kako njihove dosadašnje aktivnosti i oslanjanje na vlastite probitke, koji u konačnici sprječavaju ujedinjenje Koreja, mogu na kraju njima samima donjeti više problema nego koristi zbog mogućeg nekontoliranog raspada Sjevera i nepredvidivosti razvoja dogđaja na Korejskom poluotoku u tom slučaju. Pri tom posredno implicira da je zapravo Kina ključni čimbenik i moderator ponašanja Pyongynga i zbivanja na Korejskom poluotoku. No učinak takvih razumnih pokušaja pridobivanja potpore svih umješanih sila za ujedinjenje Koreje krajnje su dvojbeni. Nema sumnje kako će svi, kao i do sada, zbog straha od moćne i ujedinjene Koreje nastaviti po starom i ubrzavati spiralu sučeljavanja, pri čemu im famozni Kim i njegov opstanak, istini za volju, savršeno odgovaraju.

Da je tomu tako svjedoči i  članak Christophera R.Hilla za „Project Syndicate“ od 20. lipnja 2017. pod naslovom „North Koreas Real Strategy“. Hill je  bivši pomoćnik državnog tajnika SAD-a za Istočnu Aziju, nekadašnji američki veleposlanik u Iraku, Južnoj Koreji, Makedoniji i Poljskoj, posebni izaslanik SAD-a za Kosovo, pregovarač  Daytonskog  mirovnog procesa  i glavni američki pregovarač za Sjevernu Koreju od 2005. do 2009. godine. Prema njemu, razmišljanje  o mirnom ujedinjenju Koreje je zapravo najobičnija sjevernokorejska propaganda, pa u tekstu navodi: “…i sjevernokorejska propaganda nastavlja ponavljati  stajalište da se Korejski poluotok sastoji od jednog naroda, koji dijeli jedan jezik i jednu nedjeljivu kulturu. Prema ovoj logici, Sjever mora pronaći način koji će obeshrabrabriti sve vanjske sile da ne interveniraju na zbivanja na korejskom poluotoku… Sjeverna Koreja ne traži ništa manje nego razdvajanje SAD-a od južnokorejskog partnera – razdora koji bi omogućio ponovno ujedinjenje Korejskog poluotoka pod Kimovim uvjetima. Drugim riječima, Sjeverna Koreja ne želi braniti samo sebe, želi postaviti pozornicu za svoje uvjete.“

Razvidno je kako Hill u svome iskazu geostrateškog interesa SAD  za održanjem podjeljenosti Korejskog poluotoka ide toliko daleko da negira čak i jedinstveni nacionalni identitet korejskog naroda, što bi otprilike odgovaralo situaciji, kao da je  netko prije ujedinjenja Njemačke tvrdio kako više ne postoji isti nacionalni identitet u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj, pa ih nema smisla ponovo ujedinjavati. Istovremeno autor posredno priznaje kako je pitanje ujedinjenja zapravo središnje pitanje cijelog korejskog kriznog kompleksa, a sučeljavanje vanjskih sila oko modaliteta ujedinjenja Koreja i hvatanja pozicija s kojeg bi se najbolje mogli plasirati vlastiti uvjeti u tom procesu, stvarni generator krizne dinamike. S duge strane, Hill u svom članku opet posredno ukazuje i na  ključni utjecaj Kine na režim u Pyongyangu kada zaključuje: “Snažniji i ciljani dijalog SAD- a i Kine o Sjevernoj Koreji bitan je za ono što se iskazuje kao najurgentniji sigurnosni problem  svijeta. No rasprava bi se trebala usredotočiti na izravne mjere za sprječavanje i potkopavanje agresivnog nuklearnog programa Sjeverne Koreje i izbjegavanje ustupaka koji će samo ojačati snagu režima“.

-nastavlja se-

 

Koreja-pitanje ujedinjenja u središtu krize

„…četiri strateška (kineska) uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku, pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedna od karika u otočnom lancu koji zaprečuje novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru“, navodi dr. Olivier Zajec, predavač strateške teorije na Ratnoj školi francuskih oružanih snaga.

Ujedinjena korejska  država, uz to i nuklearna sila, potaknula bi novu nacionalnu samosvjest. U njezino nacionalno sjećanje duboko je  urezano  kinesko-japansko ratovanje  za Korejski poluotok  1893. godine i opaka japanska kolonijalna vladavina uspostavljena nakon kineskog poraza, počevši  od  uspostave japanskog protektorata 1905. godine, preko aneksije 1910. godine  do konačnog japanskog poraza 1945. godine. Japanska zlodjela  i danas su kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Japanu, koji ponovo pokušava graditi svoju dominatnu ulogu u Aziji, takav razvoj događaja i pojava novog  samosvjesnog i moćnog suparnika uz naraslu Kinu nikako ne odgovara, jer bi ujedinjena Koreja zacijelo bila manje podložna američkoj politici i time manje obzirna  prema Japanu, nekadašnjem kolonijalnom gospodaru. Uz to, snažna  Koreja postala bi moguće značajniji američki saveznik pred samim pragom Kine i umanjila ekskluzivnost Japana kao primarnog američkog partnera koji je to postao upravo tijekom Korejskog rata, kada je služio kao industrijska i logistička baza američkih snaga. Japanu bi stoga od ujedinjenja Koreja sigurno više odgavaralo održanje sadašnjeg stanja, a to implicite znači i održanje sjevernokorejskog režima, što nitko u Japanu javno ne bi izrekao, ali potajno misli i u skladu s tim posljednjih godina sve licemjernija japanska politika planira i djeluje.

Ujedinjenje Koreje ugrozio bi geostreške pozicije  još jedne države koju je Korejski rat udigao na razinu velesile. Kini ne odgovara Koreja ujedinjena pod vodsvom Seula, jer bi se američka vojna sila preko korejskog saveznika ponovo prvi put nakon Korejskog rata našla na kineskim granicama. Sjeverna Koreja za sada je tampon prema američkim snagama, ali Peking je svjestan kako to tako neće dovijeka ostati i pokušava preko režima u Pjongjangu ostvariti što veći utjecaj u  budućem procesu ujedinjenja i njegovo što duže  odlaganje jer joj status quo na Korejskom poluotoku odgovara. Prema  dr. Olivieru Zajecu sa sveučilišta u Lyonu, znastvenom savjetniku Instituta za komparativnu strategiju u Parizu (Institut de Strategie Comparée –ISC) i predavaču  strateške teorije na Ratnoj školi  (École de guerre) francuskih oružanih snaga „Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač. U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku, pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedna od karika u otočnom lancu koji zaprečuje novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile.“

Dakle,  po dr. Zajecu, jedan od strateških kineskih ciljeva je kontrola procesa mogućeg korejskog ujedinjenja, a to može samo preko sadašnjeg režima u Pjongjangu.

Ni američka politika nema velikih razloga za rušenje tog režima jer bi njegov pad otvorio put ujedinjenju Koreja, a to bi pak, dovelo do serije teško upravljivih i nepredvidivih procesa u regiji. Nova Koreja bi pritiskala Japan, ključnog američkog saveznika, možda bi,  oslobođena potrebe za američkom zaštitom koju sada ima, Južna Koreja počela koketirati sa Kinom, što bi Peking oduševljeno prihvatio ili čak sa Rusijom  ugovarati energetske poslove. Kad se trijezno razmisli i s američke točke gledišta  je za sada bolje da Pjongjang bude pod kontrolom, ali na životu. Uostalom, on stvara potrebu  za nastavkom američke vojne nazočnosti u regiji.

Mogućnost stvaranja ujednjene Koreje tempirana je geopolitička bomba koja će svojom eksplozijom, u trenutku kada taj proces krene, izazvati masivni geopolitički potres u Aziji. Dovoljno se prisjetiti kako je već prvi, grubi i nepromišljenji sjevernokorejski pokušaj ujedinjenja vojom silom uz potporu Kine izazavao višegodišnji rat. Sada je došlo vrijeme južmokorejskog pokušaja ujedinjenja postupnim uvlačenjem Sjeverne Koreje u zajedničku državu mirnim putem kako je uostalom i jedino moguće ukoliko se žele izbjeći nove podjele i provesti učinkovito državnopravno sjedinjenje dva entiteta u jednu državu. Nema razloga sumnjati da će i ovaj pokušaj, koji je već dugo na djelu i koji Seul neumorno gura, izazvati jednako snažne geopolitičke potrese kakve je nekada izazvao i korejski rat, privremeno prekinut primirjem i  crtom razdvajanja na 38 paraleli, koja, potrebno je naglasiti, nema pravne elemente državne granice. U svakom slučaju Seul ne namjerava odustati od svoje namjere, o čemu svjedoče i izjave južnokorejskog  predsjednika Moon Jae – ina tijekom srpanjskog posjeta Njemačkoj za održavanja sastanka G 20 . Prema Forbes-u, u  svom govoru održanom na sastanku „Korber Foundation“ u Berlinu, južnokorejski predsjednik je naglasio „potrebu poduzimanja koraka koji bi smanjili napetosti između Sjeverne i Južne Koreje i omogućili postupnu tranziciju u jedinstvenu državu.“ Pritom je podsjetio na primjer „ponovnog ujednjenja njemačke i kasnijeg ekonomskog i političkog razvoja kao modela iz kojega Južna Koreja može izvući mnoge pouke i prilagoditi ih svojim potrebama“. Moon Jae je posebice naglasio kako bi „jedinstvena Koreja imala mnogo veću mogućnost iskorištavanja obnovljivih izvora energije, pa bi zahvaljujući hidroenergetskom potencijulu sjevera na taj način osigurala 20 posto električne energije. Ne samo da je Sjever rjeđe naseljen nego ima i nedovoljno iskorišten hidroenergetski potencijal koji je bio ozbiljno oštećen tijekom kampanja američkog i savezničkog bombardiranja u vrijeme korejskog rata, a nikada nakon toga nije obnovljen.

No svemu tome je i dalje prepreka sjevernokorejski režim,koji je stjecanjem statusa nuklearne sile dobio na snazi, ali ne samo za sebe. Ojačene su i kineske pozicije jer je svakome jasno da iza svih poteza Pyongyanga stoji Peking, pa se on nameće ne samo kao ključna poluga za utjecaj na politiku Sjeverne Koreje nego novim razvojem događaja zauzima povoljne pozicije za ispunjenje jednog od svojih strateških ciljeva – arbitražnu kontrol budućeg korejskog ujedinjenja, kako ga je definirao predavač  strateške teorije na Ratnoj školi  (École de guerre) francuskih oružanih snaga, dr. Olivier Zajec.

Sasvim je izgledno da je Peking procijenio kako je nastupio trenutak kada može aktivnije plasirati svoje streteške opcije i igru podignuti na višu razinu i da je upravo Kina ta koja je u tišini prešla korejski Rubikon. Štoviše, čini se da je to svima ostalima savršeno jasno jer sve silnice diplomatske aktivnosti u svezi Sjeverne Koreje vode prema Pekingu.

-nastavlja se-

 

Koreja-pitanje ujedinjenja u središtu krize

Čini se kako je Rubikon na Korejskom poluotoku prijeđen, ali još nije jasno čije legije su ga  pregazile i tko je ovoga puta izrekao – kocka je bačena.

Interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima se okuplja pred korejskim Rubikonom na 38. paraleli, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju  neizbježnog, masivnog,  geopolitičkog potresa koji će obilježiti ponovno ujedinjenje Koreja. A to ujedinjenje Koreja u jedinstvenu državu bit je cijele krize. Svi regionalni i globalni igrači  žele imati utjecaja na geopolitičke procese koje će već i  sama naznaka učinkovitog početka  korejskog ujedinjenja imati. Sjevernokorejski režim, kao tipična azijska despocija, godinama je jamac postojeće podjele i čimbenik koji u korjenu sprječava svaki pokušaj ujedinjenja. Njegovo rušenje, koje bi otvorilo put ujedinjenja, stoga  nikome nije u istinskom interesu, pa čak ni američkoj politici za koju bi se reklo da joj obaranje  režima u Pyongyangu vrhunski geostrateški  interes. Pokretanje ujedinjenja pred Washington bi postavilo opasne izazove, jer bi se našao  u središtu sukoba interesa svojih saveznika, Južne Koreje, odnosno buduće ujedinjene Koreje i Japana, koji takvu Koreju ne želi vidjeti. S druge strane, našao bi se suočen s nepredvidivim reakcijama Kine, kojoj u ovom trenutku odgovara podjela Koreje jer joj sjevernokorejski režim služi kao tampon zona prema amreričkom geopolitičkom rasporedu. Neka nova ujedininjena Koreja mogla bi američku vojnu silu dovesti  na samu kinesku granicu, a kao nova regionalna sila narušila bi kineske regionalne geoekonomske i geopolitičke interese.

Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, zapravo sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegovog provođenja.

Činjenica je da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila i da je slomila postojeći nuklearni klub i poredak nuklearne ravnoteže , i svijet uvela u novu nuklearnu eru, ali je mnogo važnije da je takav razvoj događaja potpuno preokrenuo raspored snaga regionalnih i globalnih igrača sučeljenjih  u nadmetanju za sprječavanje korejskog ujedninjena ili pak za utjecaj u upravljanju procesom ujedinjena. Po svemu sudeći, nastali debalans sile prevalio se u korist Kine, koja, uostalom, svojom vojnom i političkom moći nesumnjivo stoji iza svih poteza sjevernokorejskog režima. Jasno je to i Washingtonu čija se dinamika kontakata s Pekingom proteklih tjedana rapidno ubrzava, točno po mjeri rasta napetosti, za razliku od početaka korejskoga rata kada im je dugo trebalo shvatiti kako iza Sjeverne Koreje i njezinih ratnih aktivnosti ne stoji Moskva nego tada nova sila u nastajanju – Kina.

Razvoj sjevernokorejskog nuklearnog potencijala, ne treba biti naivan, razvio se i nastavlja se razvijati pod okriljem i zaštitom Kine  i poslužio je Pekingu kao sredstvo preslagivanja odnosa snaga i jačanja svojih pozicija u odnosu na buduće neizbježno korejsko ujednjenje. Uvođenje cijele međunarodne zajednice u novu nuklearnu eru, što će biti tema našeg posebnog  članka, moćni je udarac ne samo globalnom odnosu snaga moći, nego i postojećem statusu quo na korejskom poluotoku, sa zadaćom  ostvarenja pravog cilja sjevernokorejskog nuklearnog naoružavanja i kineske politike – uspostave kineskog povlaštenog položaja u budućem procesu ujedinjena. Interes je Kine da, ako već mora doći do korejskog ujednjenja, u tome trenutku ona bude ključni arbitar zbivanja kako bi kontrolirala geopolitičke procese koje će već i sam početak ujednjenja bombastično pokrenuti na cijelom Dalekom istoku.

Dakle, temeljnji uzrok svega što se događa na korejskom poluotoku poslijednjih desetljeća, uključujući eskalaciju nuklearne krize  i sve snažniju  geopolitičku dinamiku uz  uključivanje svih regionalnih i globalnih sila, Japana , SAD-a, Kine i Rusije, nije činjenica stvaranja nuklearne Sjeverne Koreje, nego mogućnost stvaranja nove ujedinjene i moćne Koreje.

Sjeverna Koreja i  Kim Jong-un i dalje će se nastaviti bahatiti  prijetnjama Americi i južnim susjedima  i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici, samo zato što je sjevernokorejski režim najveća garancija kako do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države čije bi kontolirano i učinkovito nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni  regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku ne bi odgovarala, a režim u Pyongyangu, iako je zapravo politički, gospodarski i vojni  patuljak, na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje, svojim izgaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta izgaranja  osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji koja odmah isključuju bilo kakvu  priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz smijera Pjongjanga. Režim,  zapravo, brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana , SAD-a, pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes, pa u sklopu državne uprave ima čak i zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).

Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata, vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih  uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak  diktatorskog  režima u Pjongjangu. Nova, ujedinjena Koreja, sa 70 milijuna stanovnika,  razvijenim gospodarsvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno kako se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne teško će pristati predati takvu moć  nekom drugom. Oni koji su to učinili, kao Ukrajina, danas zbog toga duboko žale. Ogromna količina političke energije SAD-a i Zapada  uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke, do garancija posljeratnih granica i to u uvjetima manje – više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kakvu bi zbrku i nered  na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana  izazvalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. godine, dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“, ujedinjena Koreja bi u roku od  30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskog potencijala sjevera, gospodaski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao  danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ne čudi stoga, da je Južna Koreja, bez obzira tko bio u njoj na vlasti, jedina koja želi ujedinjenje Koreja. Da se u Seulu ozbiljno radi na ujedinjenju dviju država potvrđuje činjenica, kako je još 2007. godine posebni odbor parlamenta Južne Koreje izradio studiju troškova ujednjenja. Iz nje proizlazi kako će troškovi ujednjenja biti sve veći što vrijeme odmiče, pa tako parlamentalna  studija iz 2007. godine,  navodi,  da bi Južna Koreja u slučaju ujedinjenja dviju Koreja do 2015. godine tijekom slijedećih 10 godina potošila 858 milijardi dolara kako bi se sjevernokorejsko gospodarstvo podignulo barem na razinu polovine južnokorejskog gospodarstva, dok bi se u slučaju ujedinjenja 2030. godine ti troškovi popeli na 1320 milijardi dolara. Stoga je interes Južne Koreje da do ujednjenja dođe što prije, u čemu je sprječavaju sve sile koje je  okružuju i koje su umješane u geopolitički kompleks Korejskog poluotoka. U rujnu 2016. godine, južnokorejski “Korea Development Institute“, procjenjujući benefite mogućeg ujedinjena, objavio je kako je Sjeverna Koreja bogata neiskorištenim,  velikim, mineralnim rezervama zlata, magnezija, cinka, bakra, željeza, molidbena i grafita, čija se vrijednost procjenjuje između 6 i 10 bilijuna dolara. Seulu nimalo ne odgovara da, dok je on odvojen od Sjeverne Koreje crtom razdajanja po 38. paraleli, u njezinim bogatstvima uživa Kina, koja zauzvrat pruža zaštitu režimu u Pyongyngu. Južnokorejski instiutut tvrdi kako je trgovina mineralima između Sjeverne Koreje i Kine postala pravi zlatni rudnik Pekinga, koji po povlaštenim cijenama i unatoč sankcijama UN-a od Kim Jong-una pribavlja mineralna bogatstva, koja su u prvoj polovini 2016. godine činila 54% ukupne trgovinske razmjene Sjeverne Koreje s Kinom. Samo u 2015. godini, prema tvrdnjama južnokorejskog instituta, Kina je uvezla iz Sjeverne Koreje ugljena u vrijednosti milijarde dolara, željezne rude u vrijednosti 73 milijuna dolara i cinka u vrijednosti oko 700 tisuća dolara. Za zlato i druge plemenite metale niti obavještajnim kanalima  nisu uspjeli doći do barem donekle pouzdanih podataka o vrijednosti izvoza. Poznato je jedino da trgovina cvjeta u korist Kine, dok Pyongyang rasprodaje sve što posjeduje u zamjenu za zaštitu,vojnu i nuklearnu tehnologiju. Osim mineralnih bogatstava, čiji bi se režim iskrištavanja zacijelo radikalno promjenio, nova, ujedinjena Koreja mogla bi računati i na potpuno neiskorišteni hidroenergetski potencijal Sjeverne Koreje, čime bi masivno  povećala udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj bilanci.

-nastavlja se-

Budući da svaki američki predsjednik svoje mandate obilježi novom strategijom nacionalne sigurnosti u kojoj definira vanjskopolitičke prioritete svoje administracije, bilo je za očekivati da i Donald Trump, nakon niza kaotičnih i kontradiktornih vanjskopolitičkih poteza, uz česte improvizacije, napokon objavi svoju vanjskopolitičku doktrinu. „Novom“ ratnom strategijom za Afganistan kojom je proširio nadležnosti američke vojske u Afganistanu, ali i predvidio značajno povećanje broja američkih vojnika u regiji, američki je predsjednik napokon i formalno dobio svoj rat. Strategija, pripremljena od strane „duboke države“ (generala, vojnog establishmenta i korporativnog sektora), zapravo predstavlja već viđeno – kontinuitet američke politike i sintezu različitih taktika s kojima smo suočeni još od listopada  2001.g. kada je George Bush pokrenuo rat u Afganistanu.

Kada je riječ o Aziji, Donald Trump svoje vanjskopolitičko djelovanje temelji na geopolitičkoj strategiji svog prethodnika, Baracka Obame, koji je 2012.g. strategijom nacionalne sigurnosti  (“The Asia Pivot Foreign Policy Strategy“) najavio strateški zaokret prema azijsko – tihooceanskoj (pacifičkoj) regiji. Naime, u desetljećima nakon Hladnog rata, dok je američka politika bila usmjerena prema Istočnoj Europi, a zatim zaokupljena nizom ratova na prostoru Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, azijsko – tihooceanska regija postala je prostor najvećeg demografskog i gospodarskog rasta, tehnološkog investiranja i vojne potrošnje. Osobito je Kina, kao regionalna sila u neviđenoj ekspanziji, dovela u pitanje američku kontrolu nad prostorom Euroazije, a time i američku globalnu hegemoniju. Još je Zbignjev Brzezinski, veliki američki geostrateg, upozorio kako je dominacija na euroazijskom prostoru, „srcu svijeta“ ili „Heartlandu“, zapravo preduvjet globalne američke dominacije, stoga Sjedinjene Države ne smiju dopustiti uspon drugih sila (Rusije i Kine) na istočnom dijelu „svjetskog otoka“ ili „stožeru svjetske moći“. Međutim, upravo je Kina, grandioznim infrastrukturnim projektima,  podržanim ogromnim kreditnim iznosima Azijske infrastrukturne investicijske banke, započela proces velike ekonomske integracije euroazijskog prostora, i time postupno izgradila okvir za neutralizaciju američkog utjecaja na prostoru regije. Naime, u okviru kineske inicijative „Jedan pojas, jedan put“ planirana je izgradnja složene infrastrukturne mreže – željeznica, autocesta, zračnih, riječnih i morskih luka, plinovoda i naftovoda kojom bi se povezala Azija s Europom i Afrikom u jedinstveni „svjetski otok“, naravno, s Kinom u epicentru.

Za Sjedinjene Države, azijsko – tihooceanska regija, jedna je od sigurnosno najizazovnijih u svijetu, stoga je već Obamina obrambena strategija predvidjela značajno povećanje američkih kapaciteta u Aziji s ciljem zaokruživanja i obuzdavanja Kine. U govoru koji je održao u parlamentu Australije, u studenom 2011.g.,  predsjednik Obama je naglasio kako će se američka vanjska politika prema azijsko-pacifičkoj regiji, koja bilježi najbrži gospodarski rast i čini gotovo polovicu svjetske ekonomije, temeljiti na tri aspekta: sigurnosti, gospodarskom prosperitetu i, svakako, nezaobilaznoj politici ljudskih prava. Poglavito aspekt sigurnosti uključio je početak angažiranja vojske i vojnih sredstava u regiji i pojačanu izgradnju novih vojnih baza. Ova strategija „proaktivnog odvraćanja“, usmjerena na sprječavanje mijenjanja statusa quo od strane Kine i Sjeverne Koreje, zahtijevala je promjenu u strateškom planiranju, posebno  povlačenje ljudstva i naoružanja iz Zapadne Europe, ali i s Bliskog istoka. Međutim, američki neuspjeh u ratu u Siriji, sve intenzivniji utjecaj Rusije, Turske i Irana na području Jugozapadne Azije, omeli su planove Obamine administracije da se jače vojno angažira na prostoru azijsko-pacifičke regije koja predstavlja prirodnu sferu kineskog utjecaja.

Još od 1980-ih, Kina kontinuirano povećava svoj vojni proračun, i danas raspolaže ne samo nuklearnim arsenalom već nasuvremenijim konvencionalnim naoružanjem kojim može ugroziti američku tihooceansku flotu. Kina, koja osporava američku kontrolu nad zapadnim Pacifikom, ogromna proračunska sredstva ulaže u obnovu ratne mornarice. Primjena strategije  uskraćivanja pristupa i onemogućavanja djelovanja Sjedinjenih Država u Istočnom i Južnom kineskom moru (A2/AD, Anti-accessarea Denial Strategy) ima za cilj uspostavu strateške kontrole nad nekim od najvažnijih i najaktivnijih pomorskim ruta na svijetu, kojima se odvija trgovina vrijedna više od pet bilijuna dolara godišnje (američko – kineski spor oko otočja Spratly i Paracel). Najubojitije oružje kojim raspolaže Kina jesu protubrodski balistički projektili srednjeg dometa DF-21D za koje se procjenjuje da imaju domet veći od 1800 km, i time mogućnost nadzora akvatorija Južnog kineskog mora. Uz pomoć novog oružja (idealnog protiv nosača aviona), Kina je u prilici ograničiti ili čak spriječiti SAD-u pristup mnogim potencijalno konfliktnim zonama, prije svega Tajvanskom zaljevu. Sama činjenica kako ovi sustavi raspolažu manevrirajućim bojevim glavama, navela je SAD na trenutno odustajanje od strategije pomorskog blokiranja Kine. Izgradnjom nuklearnih strateških podmornica i kupovinom od Ukrajine nosača zrakoplova „Liaoning“, što predstavlja ključni korak u razvoju kineske pomorske flote, Kina je postala regionalna sila koja projicira svoju snagu daleko iza morskih granica svog teritorija, i pretendira k dominaciji na svjetskim morima.

Nadalje, Sjeverna Koreja, sa svojim nuklearnim i balističkim naoružanjem, najveća je sigurnosna prijetnja u regiji. Eskalacija napetosti na Korejskom poluotoku, uslijedila je nakon usvajanja proširenih sankcija VS UN-a protiv Sjeverne Koreje, koje su poduprijele i Rusija i Kina. Lansiranje triju raketa bio je sjevernokorejski odgovor na desetodnevne zajedničke pokazne vježbe SAD-a i Južne Koreje (Ulchi Freedom Guardian) kojim je deset tisuća vojnika simuliralo napad na vodstvo Sjeverne Koreje. Pjongjang je ove vježbe nazvao „opasnom vojnom provokacijom“ i „probom vojne intervencije“, i zatražio od VS UN-a razmatranje pitanja ovih manevara koji povećavaju napetosti na Korejskom poluotoku. Uslijedilo je kansiranje balističke rakete srednjeg dometa „Hvason 12“ koja je preletjela dio japanskog teritorija, a zatim pala u Pacifik, 1180 km istočno od japanskog otoka Hokkaido. Sjeverna Koreja time je dokazala kako raspolaže oružjem kojim može ozbiljno zaprijetiti, a japanske vojne snage, iako raspolažu sustavom proturaketne obrane, nisu ni pokušale srušiti projektil koji je prošao preko japanskog teritorija. Pentagon je naglasio kako ovaj čin ne predstavlja prijetnju za SAD-e, dok je japanski premijer Abe, u kratkom obraćanju javnosti obećao da će učiniti sve kako bi zaštitio građane Japana. Samo dan nakon lansiranja, američki su marinci testirali presretanje balističke rakete na Havajima, najavili raspoređivanje dodatnih strateški kapaciteta po Južnoj Koreji i Japanu, ali i „različite mogućnosti odgovora“ uključujući i vojnu akciju.

Iako je predsjednik Trump izjavio kako razgovor sa Sjevernom Korejom nije rješenje i da je diplomacija osuđena na propast, ipak treba uzeti u obzir da takvu intervenciju ne bi podržale druge regionalne sile, osobito Rusija i Kina. Kina je već mudro najavila kako će u slučaju napada Sjeverne Koreje na američke, južnokorejske i japanske ciljeve ostati neutralna, ali će svakako intervenirati u slučaju napada SAD-a na Sjevernu Koreju, u skladu sa sporazumom  o međusobnoj obrani između Kine i Sjeverne Koreje koji je aktivan još od 1961.g. Za Kinu je Sjeverna Koreja odlična tampon zona prema prostoru američkog utjecaja, a Kina, koja ima razgranatu gospodarsku suradnju sa Sjevernom Korejom, jako je zainteresirana za sjevernokorejske mineralne pričuve koje se procjenjuju na 6 trilijuna dolara. Ratnu opciju ne podržava jer bi se mogla suočiti i s milijunima izbjeglica. Uz Kinu, koja je jasno dala do znanja kako podržava nastavak trenutnog statusa quo u regiji, i Rusija, čiji su strateški nosači raketa Ty-95MC prije nekoliko dana preletjeli neutralne vode Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, označila je Korejski poluotok kao zonu svog interesa.

Iako američki saveznici u regiji, Japan i Južna Koreja, nastoje slijediti strateške ciljeve američke politike, sami se često nalaze u prilično dvojbenim situacijama. Što se tiče Japana, odluka premijera Shinzo Abea za izvršenjem reforme sigurnosne politike kroz ponovnu uspostavu prava na samoobranu, zahtijeva promjenu japanskog Ustava. Time bi Japan, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, mogao poslati svoju vojsku u druge zemlje, što, naravno, izaziva vrlo neugodna sjećanja, kao i zazor azijskih susjeda. Nadalje, Južna Koreja, kao glavni sigurnosni partner Sjedinjenih Država u regiji, u slučaju rata sa Sjevernom Korejom pretrpjela bi veliki udar. Procjene su da bi Sjeverna Koreja, čak i bez nuklearnih udara, mogla nanijeti ogromnu štetu i u ljudskim žrtvama i u materijalnim razaranjima, velikim gradovima Južne Koreje. Osobito bi bio ugrožen Seul i njemu pripadajuća zona u kojoj živi gotovo pola stanovnika Južne Koreje, a na udaru bi se našle i američke vojne baze u kojima je trenutno raspoređeno oko 40 000 vojnika SAD-a i koje se nalaze od 70 – 580 km od granice sa Sjevernom Korejom. Amerikanci su već započeli s izgradnjom moćnih zaštitinih zidova ukupne dužine oko 20 km oko svojih baza koje bi ih trebali zaštititi od topničkih i raketnih projektila, pa čak i od mogućih nuklearnih napada. Svakako, na udaru bi se našli i gospodarski odnosi sa Sjedinjenim Državama, ali i s Kinom. Naime, gospodarstvo Južne Koreje je u protekla četiri desetljeća doživjelo izniman rast. Ova zemlja, zahvaljujući svojem BDP, trenutno predstavlja 12. po veličini svjetsko gospodarsko. Prema podatcima Bloomberga, Južna Koreja kao azijski „ekonomski tigar“ ima izuzetno razvijenu trgovinsku razmjenu s Kinom, a zahvaljujući proizvodima nužnim za kineski gospodarski rast (strojevi i elektronika), ostvarila je suficit od preko 72 milijarde u 2016.g. razmjeni sa Sjevernom Korejom.

Kao što je rekao, nedavno otpušteni Trumpov najutjecajniji strateg i savjetnik, Steve Bannon – „Za Sjevernu Koreju nema vojnog rješenja. Dok netko ne riješi onaj dio jednadžbe koji će mi dokazati da 10 milijuna ljudi u Seulu neće nastradati već u prvih 30 minuta rata od konvencionalnog oružja, neću razumijeti o čemu govorite. Nema vojnog rješenja, „they got us“.

Stoga se postavlja pitanje – mogu li Sjedinjene Države, u multirateralnom svijetu u kojem raste utjecaj drugih regionalnih sila, osobito Kine i Rusije, još uvjek igrati ulogu nezamjenjivog „svjetskog policajca“?

 

 

Kina i Saudijska Arabija planiraju osnivanje zajedničkog investicijskog fonda od 20 milijardi dolara, a sklopit će i 11 poslovnih sporazuma vrijednih 20-ak milijardi dolara.

Nakon pokretanja američkog „gospodarskog rata“ protiv Kine (još je uvjek prerano koristiti taj naziv, iako se za nj itekako trasira put), kojeg je predsjednik Donald Trump prihvatio na sugestiju svog donedavnog strateškog savjetnika, Stephena Bannona (smjenjenog prošlog tjedna pod pritiskom javnosti i medija zbog kontroverznih izjava o rasizmu), koji se otvoreno zalaže za američku globalnu hegemoniju, stvari se zaoštravaju. Ali najprije podsjetimo na Bannonove izjave prije tjedan dana:

„Mi se nalazimo u stanju gospodarskog rata s Kinom. To je vidljivo iz svih njihovih izvora informacija. I oni to ne skrivaju. Jedan od nas postat će hegemon za 25 ili 30 godina, i potpuno je moguće da to bude Kina.“ Bannon je kazao kako je došao krajnji čas (za reakciju), jer da će za pet do deset godina SAD doći do one točke od koje više nema povrata i mogućnosti oporavka.

Kinesko Ministarstvo trgovine je izjavilo kako će iskoristiti sve nužne mjere za zaštitu interesa zemlje i njezinih tvrtki vezano uz pokrenutu istragu američke administracije u svezi trgovinskih odnosa između dviju država, za koje SAD tvrdi da su štetni po američke interese. U ponedjeljak je isto Ministarstvo izrazilo „veliko nezadovoljstvo“ nakon početka američke istrage zbog navodnog kineskog kršenja zakona iz sfere zaštite intelektualnog vlasništva, kao i diskriminacije i ograničenja prema američkim robama. (Ta istraga je prvi konkretan potez predsjednika Donalda Trumpa, usmjeren neposredno protiv kineske trgovinske prakse, koja, kako tvrdi Bijela kuća i određeni američki biznis-krugovi, šteti američkoj proizvodnji.)

„Poduzet ćemo sve nužno za odlučnu zaštitu interesa Kine i kineskih tvrtki“, kazao je glasnogovornik kineskog Ministarstva trgovine, dodavši, kako se kineska potpora inozemnim investicijama u lokalnim tvrtkama  neće promijeniti, međutim, nadzor nad ugovorima i poslovanjem će se pojačati. Prioritet će se davati projektima vezanim uz kinesku gospodarsku inicijativu „Jedan pojas-jedan put“. Kineska vlada utvrdila je potrebna načela za upravljanje inozemnim investicijama: vlada namjerava pojačati investiranje u pojedine sektore, sukladno smanjenju ulaganja u druge sfere koja će se ograničiti ili potpuno obustaviti.

Sklapanje poslova kineskih tvrtki u državama uključenim u gospodarski projekt „Jedan pojas-jedan put“ rastu ubrzanom dinamikom, neovisno o nastojanju kineske vlade za ograničenjem iznošenja kapitala iz zemlje.

„I dalje ćemo usavršavati sustav upravljanja sredstvima inozemnih investicija“, rekao je glasnogovornik kineskog Ministarstva financija. Također, Kina će nastaviti s uređenjem zakonodavstva koje se odnosi na reguliranje inozemnih investicija.

Kineske banke ubrizgavaju nove milijarde dolara u projekt „Jedan pojas-jedan put“

Ovih dana vodeće kineske banke donijele su zajedničku odluku o još većim ulaganjima sredstava u financiranje  kineskog strateškog gospodarskog projekta „Jedan pojas-jedan put“.

Izvori iz državne China Construction Bank Corp (CCB), druge po veličini kineske banke prema aktivima, javlja kako ta banka namjerava u fond spomenutog državnog mega-projekta od međunarodne važnosti privući još 15 milijardi dolara (100 milijardi yuana), pričemu CCB aktivno sudjeluje i  privlačenju investitora.

„Kineska banka“ (BOC), planira u isti fond privući oko 20 milijardi dolara.
Novčana sredstva banaka dobivena iz fonda direktnih investicija ili drugih investicijskih platformi, prema riječima izvora, dio su opsežne namjere koju podupire središnja Kineska banka, za iskorištavanje unutarnjeg kineskog kapitala u investicije u inozemstvu, uključno i unutar projekta „Jedan pojas-jedan put“.

Ostale dvije kineske mega-banke iz sastava „velike četvorke“ – „Kineska industrijsko-trgovačka banka“ i „Kineska poljoprivredna banka“ – razmatraju identične planove o privlačenju sredstava.

Podsjetimo, još u svibnju kineski predsjednik Xi Jinping je obećao povećati financiranje za 124 milijarde dolara, kako bi se realizirali planovi oko izgradnje „Novog puta svile“, koji bi ujedinio Kinu sa starim i novim gospodarskim partnerima.

Kinesko-saudijsko strateško partnerstvo

A koliko se, zapravo, svijet ubrzano mijenja pred našim očima i kako mnoge zemlje, koje se osjećaju dovoljno snažno, ne žele stajati po strani ili ovisiti isključivo o hirovima zapadnih financijskih institucija i krugova koji njima upravljaju, svjedoči i prošlotjedna vijest koju je objavio britanski Reuters.

Kina i Saudijska Arabija planiraju osnivanje zajedničkog investicijskog fonda od 20 milijardi dolara, prenio je Reuters riječi saudijskog ministra energetike Halida al-Faliha s gospodarske konferencije visokih državnih dužnosnika i velikih korporacija Kine i Saudijska Arabije. Sve obveze, kao i dobit iz tog fonda, dvije strane dijelit će ravnopravno, u omjeru 50:50. Također, dvije zemlje planiraju sklopiti 11 poslovnih sporazuma vrijednih 20-ak milijardi dolara, ali nije otkriveno o kojim sporazumima je konkretno riječ.

Ovo u potpunosti koincidira sa stavovima i analizama portala Geopolitika.News, koji je još početkom ove godine pisao o kineskoj ekspanziji na Bliski istok i Afriku, kao i diversifikaciji političkih i gospodarskih interesa Saudijske Arabije, neovisno o njezinoj „renesansi“ odnosa sa SAD-om i administracijom predsjednika Donalda Trumpa, najizraženije vidljivom kroz sklapanje famoznih sporazuma o uvozu američkog oružja u iznosu od 109,7 milijardi dolara.

Lukavi Arapi, neovisno o postignutoj ravnoteži interesa sa Sjedinjenim Državama po pitanju bliskoistočne regije (iako je i to vrlo dvojbeno), okreću smjer svog biznisa prema Istoku i Aziji, gdje i ostvaruju najveću dobit od izvoza svoje nafte. Osim izvoza nafte, Saudijci žele proširiti i svoje investicije na Daleki istok, prije svega u Kinu, o čemu su u ožujku ove godine u Pekingu, u vrijeme pompoznog posjeta saudijskog kralja Salmana,  razgovarali vladini dužnosnici i velike delegacije s predstavnicima biznisa dviju zemalja. Tom prigodom potpisano je 14  sporazuma o 35 velikih projekata vrijednih 65 milijardi dolara! Radi se ne samo o energetskim projektima, već i onim iz sfere investicija, znanstveno-tehničke suradnje, infrastrukture, svemirskih projekata i td.

Tri kineske strateške protumjere

Ali vratimo se opet američko-kineskom gospodarskom sukobu. U njemu SAD prednjači što se tiče službenih izjava državnih tijela ili dužnosnika. S druge strane, nakon početne kombinacije oštro-pomirljive retorike službenog Pekinga, čini se kako kineska vlada glavninu svojih daljnjih poteza planira plasirati kroz analize državnih medija, koje se tiču moguće kineske reakcije.

Tom problematikom bave se i stručnjaci Chinanews.com. Tri najučinkovitije protumjere američkim namjerama koje Kina može poduzeti, jesu: ograničenje uvoza iz SAD-a, smanjenje izvoza u SAD i smanjenje dolarskih aktiva. Kina je najveće američko izvozno tržište nakon Sjeverne Amerike, a također i jedno od najbrže rastućih američkih izvoznih tržišta, o kojem u značajnoj mjeri ovisi američka trgovina.

Prema statističkim podatcima, jednogodišnji rast američkog izvoza u Kinu u posljednjem desetljeću prosječno je iznosio 11%, što je gotovo dvostruko više od pokazatelja kineskog izvoza u SAD. Tako Amerikanci izvoze u Kinu čak 62% svoje soje, 14% pamuka, 25% zrakoplova Boeing, 17% automobila i 15%  elektroničkih ćipova. Osim toga, Kina je drugo po veličini izvozno tržište za američke poljoprivredne proizvode, na koje, prema informacijama američke vlade, otpada 15% od ukupne količine njihovog izvoza.

Zbog toga bi ograničenje američkog izvoza poljoprivrednih proizvoda bilo „as u rukavu“ Pekinga u slučaju zaoštravanja gospodarskog rata s SAD-om, smatraju kineski stručnjaci.

A Marcus Noland, potpredsjednik  Peterson instituta za međunarodnu  ekonomiju (PIIE), izjavio je, kako kinesko ograničenje uvoza američke soje i zrakoplova može prouzročiti razorne posljedice.

Oxford Economics procjenjuje kako su kineske jeftine robe omogućile sniženje razine cijena u SAD-u za 1-1,5%.

Međutim, sve se ovo događa u vrijeme iščekivanja američke javnosti nove Trumpove gospodarske politike, najavljene s ciljem poboljšanja sadašnjeg stanja. A sukob s Kinom takvim željama može nanijeti ozbiljnu štetu, rekao je glavni ekonomist  Bank of Communications iz Hong Konga, Yang Ping, dodavši, kako nisu dopustivi čak niti mali gubitci. Osim toga, Kina je u lipnju osigurala status najvećeg kreditora SAD-a i ukoliko Peking smanji dolarske aktive, američka financijska stabilnost stradat će u prilično velikom stupnju.

S druge strane, tri spomenute kineske protumjere američkim sankcijama nanest će štetu i Kini. Kineski državni dužnosnici u tom smislu upozoravaju, kako u trgovinskom ratu nema pobjednika niti budućnosti. Ipak pojedini kineski ekonomski analitičari, temeljem čvrstoće i ogromnog potencijala kineskog gospodarstva, smatraju kako bi u trgovinskom ratu više stradale Sjedinjene Države.

Imajući potpuni industrijski sustav u svom portfelju, Kina je jedina država na svijetu koja posjeduje sve industrijske sektore – tj., u klasifikaciju UN-a uključene tipove gospodarskih djelatnosti.

Izvršni direktor Instituta za međunarodnu trgovinu pri Kineskoj akademiji za međunarodnu trgovinu i ekonomsku suradnju (pri Ministarstvu trgovine), Wei Ming, smatra, kako, ukoliko se sukob produbi, gubitci SAD-a ne mogu biti ništa manji od kineskih gubitaka. Međusobni ustupci doveli bi do rezultata u kojem ne bi bilo poraženog. Samo zajedničkim naporima obiju strana mogu se uspostaviti zdravi gospodarski odnosi između dviju država. Treba shvatiti kako „nitko ne traje vječno“, a da vrijeme leti. Povijest ne završava „hladnim ratom“ i, kako je rekao Mark Twain, povijest se ne ponavlja, ona se rimuje.

Carstva su padala, i rimsko i britansko, pa će i SAD također početi gubiti pozicije. A globalna vladavina SAD-a počela je padati 1998.g., nedugo poslije globalne financijske krize, koja nije imala toliko veze s općenitim američkim potezima, koliko s otpočinjanjem duge ekonomske  anomalije stoljeća. Kina je počela vraćati pozicije na svjetskom tržištu koje je imala tijekom tisućljeća prije industrijske revolucije.

Kako je dolar postigao status svjetske rezervne valute zahvaljujući gospodarskom rastu SAD-a, tako je danas u „ostatku izoliranog svijeta“ počeo trend de-dolarizacije. Tako bivši glavni ekonomist Svjetske banke i sadašnji analitičar bruxellesskog analitičkog think tank centra Bruegel, Justin Yifu Lin, izjavio slijedeće: „Dominacija dolara je glavni razlog globalnih financijskih i gospodarskih kriza. Riješenje je zamjena nacionalne valute svjetskom valutom.“

Na kraju, neovisno o tome u kojem će se smjeru ova problematika dalje razvijati, sasvim sigurno možemo zaključiti slijedeće: rizik pokretanja američko-kineskog trgovinskog rata je golem. On bi, prema procjenama gotovo svih svjetskih relevantnih analitičara, iz temelja potresao globalno gospodarstvo i ukupne međunarodne trgovinske i financijske odnose, s nesagledivm političkim, sigurnosnim, socijalnim i mnogim drugim posljedicama. Zato mudre i hladne glave diljem svijeta pozivaju na razum i suzdržanost, jer, kao što smo nedavno već rekli, od trgovinskog do klasičnog (vojnog) rata samo je mali korak.

 

Hoće li buduća zamjena ekscentričnog i globalno nepopularnog Trumpa (nakon što, poput Busha mlađeg, bahato obavi ili ne obavi zacrtane strateške zadaće američke vanjske politike) nekim novim „Obamom“ skinuti stigme američke nepopularnosti i iznova joj vratiti sjaj omiljene globalne predvodnice, nisam baš siguran.

Jučer, 24. kolovoza, ruski strateški zrakoplovi Tu-95MS (čine temelj ruskog strateškog zrakoplovstva, u NATO terminologiji imaju naziv „Medvjedi“, a naoružani su strateškim krilatim raketama Kh-55SM (NATO klasifikacija: AS-15B „Kent“), mase 1500-1700 kilograma, sposobnih uništiti ciljeva na udaljenosti od 3000 kilometara), izvršili su prelete iznad Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, upravo u vrijeme dok traju zajedničke američko-južnokorejske vojne vježbe pod nazivom „Ulchi Freedom Guardian“, koje službeni Pjongjang smatra ponovnom vojnom agresijom.

Ruski strateški zrakoplovi su tijekom letenja vršili tankiranja gorivom, a bili su u stalnoj pratnji suvremenih lovaca Su-35S („bojevo krštenje“ Su-35S imali su tek nedavno, u Siriji, a prošle godine dislocirani su i na ruski Daleki istok – Primorje) i špijunskih zrakoplova A-50.

Radi se o već godinama neviđenoj koncentraciji ruskog strateškog zrakoplovstva u nekom dijelu svijeta u tako velikoj pratnji lovačkih i špijunskih zrakoplova, pričemu treba naglasiti da su oni učinili krug oko Korejskog poluotoka i time javno i jasno demonstrirali ruske interese u toj regiji, koji polaze od načela nužnosti sporazumnog postizanja mira između svih zainteresiranih strana, uz isključenje bilo čijih vojnih intervencija. Štoviše, jučer su ruski strateški zrakoplovi  po prvi put nakon tri godine izvršili kružni zračni ophod Japana, uključno i s njegove tihooceanske obale, na kojoj je smještena velika američka vojna baza.

Iako su preleti ruskih zrakoplova bili u skladu s međunarodnim pravom tj. nisu narušavali zračni prostor tamošnjih država, radi se o jasnoj poruci Moskve, kako ona, usprkos svojoj angažiranosti i usredotočenosti na Siriju i Bliski istok, neće odustati od svojih interesa niti na Dalekom istoku, gdje se nalazi stacionirana njezina Tihooceanska flota (Vladivostok), u neposrednoj blizini ruske granice sa Sjevernom Korejom. Osim toga, Japansko more je unutarnje more Rusije, Kine, Sjeverne i Južne Koreje i Japana te zveckanje oružjem u tom moru ne može proći bez odgovora, makar i u obliku demonstracije nazočnosti i mogućnosti. Zato je ova ruska demonstracija snage, izvršena upravo u vrijeme velikih američko-južnokorejskih vojnih vježbi, jasan signal kako Moskva ne prepušta vođenje ove igre isključivo Pekingu i Washingtonu. Pritom nije isključeno kako je ovaj najnoviji, „drski“, ruski vojni rukopis možda rezultat i dogovora s kineskom stranom, iako to, naravno, nikada neće biti potvrđeno. Jer upravo je u tijeku zaoštravanje američko-kineskih trgovinskih odnosa, usprkos određenoj relaksaciji onih vojnih, nakon nedavnog posjeta zapovjednika američkih oružanih snaga generala Josepha Dunforda Pekingu.

Ali demonstracija ruskih strateških mogućnosti na sjevero-istoku Azijsko-tihooceanske regije ipak je primarno poruka Washingtonu, koji, u nedostatku vlastite inicijative i ograničenih mogućnosti na sirijskom tlu, želi prebaciti težište međunarodne pozornosti na drugi kraj svijeta (i u tome uspjeva, jer gdje su na TV-u već tjednima vijesti iz Sirije, kao da je rat tamo završio?) , ionako od ranije sigurnosno opterećenom nesuglasicama i incidentima između tamošnjih država po raznim pitanjima, a k tome, i prezasićenog vojnim efektivima i potencijalima sposobnim zapaliti čitavi svijet. Prisjetimo se samo učestalih incidenata između američkih i kineskih oružanih snaga u zoni Južno-kineskog mora, vezano uz nastavak kineske izgradnje i proširenja umjetnih otoka u dijelu akvatorija kojeg Peking smatra svojim suverenim teritorijem.

U svemu ovome Moskva je prije nekoliko dana pozvala Pjongjang da ne odgovara na najnovije američke vojne provokacije kroz pokretanje vojnih vježbi s Južnom Korejom, koje samo „doljevaju ulje na vatru“. Normalno da Pjongjang niti ne pomišlja na svoj preventivni nuklearni ili raketni udar. Njemu je sada sasvim dovoljno da mu leđa čuvaju Rusi i Kinezi te potrebe za bilo kakvim rizičnim potezima, osim demonstracije svojih mogućnosti testiranjem oružja za potrebe domaće javnosti, neće biti. Samim time neće biti niti neposrednog vojnog sukoba između dviju Koreja ili SAD-a i Sjeverne Koreje.

Naime, Washingtonu ovakva „igra“ živaca i ne smeta. Ona mu omogućuje vršenje snažnog pritiska na Pjongjang u nedogled, znajući za američki konačni cilj – rušenje sjevernokorejskog režima. Podsjetimo, SAD nema diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom još od vremena završetka Korejskog rata i podjele te zemlje po 33. paraleli.

Međutim, stvar je u tome da je američka „ratna igra“ na azijskom prostoru već dobro proučena i „pročitana“ od strane tamošnjih zainteresiranih država. Takva politika, zasnovana na američkoj „brzoj mobilizaciji čitavog svijeta protiv mrskog neprijatelja“ više ne nailazi na automatsku potporu tamošnjih političkih snaga, a poglavito azijske javnosti koja vrlo dobro zna koji su ulozi u igri i koje posljedice po nju mogu imati nepromišljeni potezi političkih elita. SAD po sadašnjoj korejskoj politici sve teže nailazi na razumjevanje i potporu i unutar svojih tradicionalnih saveznika na zapadnoj hemisferi. Washington jednostavno započinje preagresivnu vanjsku politiku u svim smjerovima, uključno i najnoviju – prema Venezueli – u potpuno promjenjenim svjetskim okolnostima koje je teško, a vjerojatno i nemoguće iznova svesti u okvire nekog modernog hladnog rata. Ta bi se politika SAD-u mogla „obiti o glavu“, u puno drastičnijem obliku nego li je to bilo u vrijeme „omraženog“ Georgea W. Busha (ml.), kada se globalna stigma njegove, a samim time i američke nepopularnosti, prilično lako izbrisala ustoličenjem Bushovog antipoda – Baraka Obame. Globalna medijska histerija pokrenuta oko novog, mladog, energičnog, modernog američkog predsjednika koji će svijet uvesti u novo doba napretka, sigurnosti, bratstva i ljubavi, rezultirala je čak i takvom, rijetko viđenom  glupošću globalnih razmjera, kao što je bila dodjela Nobelove nagrade za mir Obami –predsjedniku koji je tek zasjeo u fotelju Bijele kuće, ne povukavši još niti jedan konkretan vanjskopolitički potez. Naravno, okolnosti koje su tada važile u svijetu sada su potpuno drukčije. Hoće li buduća zamjena ekscentričnog i globalno nepopularnog Trumpa (nakon što obavi ili ne obavi zacrtane strateške zadaće američke vanjske politike „prljavim“ i nepopularnim metodama s pozicije bahatosti i dominacije) nekim novim „Obamom“ polučiti identičan uspjeh i vratiti Americi sjaj omiljene globalne predvodnice, nisam baš uvjeren.

U tom smislu, a da se vratimo na glavnu temu ove analize, podsjetio bih i na nedavne riječi njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela, kako Njemačka podupire kinesko-ruski plan o mirnom riješenju korejske krize, temeljem „dvojnog zamrzavanja“: prestanka izvođenja sjevernokorejskih nuklearnih i raketnih testiranja, u zamjenu za prestanak izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi. Ovo drugo upravo se iznova događa i jasan je signal Washingtona kako se on ne miri s takvom formulom, što prevedeno na jezik logike znači, kako SAD-u nije niti stalo do stabilizacije stanja na Korejskom poluotoku. A na upit njemačkog novinara od prije četiri dana, kada je kancelarku Angelu Merkel na otvaranju tamošnjeg međunarodnog sajma video-igara  pitao, bi li Njemačka podržala pokretanje američkog rata protiv Sjeverne Koreje, kancelarka je odgovorila negativno, dodajući, kako Berlin riješenje tog problema vidi isključivo mirnim putom, kroz postizanje sveobuhvatnog mirovnog sporazuma.

Kineska reakcija na prelete ruskih strateških zrakoplova

S obzirom na težinu najnovije ruske demonstracije vojne moći u azijsko-tihooceanskoj zoni, zanimljnivo je bilo sačekati i prve kineske reakcije. A one su se dogodile upravo danas.

Tako je kinesko Ministarstvo vanjskih poslovao, odgovarajući na novinarski upit o o kineskoj reakciji na prelet ruskih strateških zrakoplova blizu Korejskog poluotoka u vrijeme rastuće napetosti, izjavilo, kako se sve zainteresirane strane prije svega moraju koncentrirati na obnovu mirovnih pregovora.

Iz ovog odgovora je vidljivo kako, nakon prethodne kineske osude pokretanja najnovije američko-južnokorejske vojne vježbe, izostaje bilo kakva politička reakcija Pekinga prema Moskvi, a kamo li osuda najnovijih ruskih vojnih aktivnosti. Jer i Peking jako dobro zna kako je iza svojih leđa, ma koliko ona bila jaka, dobro imati zaštitu ruskih „Medvjeda“.

Općenito, treba sačekati neko vrijeme i vidjeti u kom će se smjeru stvari dalje odvijati. Jer čitava globalna igra najvećih igrača već je odavno izišla izvan okvira prethodno utvrđenih strategija i iz njihovih utroba iskovanih operativnih planova. Potezi se vuku ad hoc, prilagođavaju se trenutku i vremenu, a u tome i je najveća opasnost. Jednostavno, više nema predvidljivosti, pokidani su nekad davno, u doba Hladnog rata osmišljeni sigurnosni mehanizmi sprječavanja sukoba najjačih sila, te se sve svodi na psihološku igru živaca, u kojoj sve strane u svojim redovima imaju vrhunske timove psihologa, stratega i propagandista, koji će, nadamo se, prije ili kasnije shvatiti kako ova globalna „partija šaha“ zbog golemih uloga u pozadini, kao i odnosa snaga, može završiti jedino remijem.  A to znači dogovorom. Sve suprotno bio bi –Armagedon!