Azijsko- tihooceanska regija

Koreja-pitanje ujedinjenja u središtu krize

Čini se kako je Rubikon na Korejskom poluotoku prijeđen, ali još nije jasno čije legije su ga  pregazile i tko je ovoga puta izrekao – kocka je bačena.

Interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima se okuplja pred korejskim Rubikonom na 38. paraleli, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju  neizbježnog, masivnog,  geopolitičkog potresa koji će obilježiti ponovno ujedinjenje Koreja. A to ujedinjenje Koreja u jedinstvenu državu bit je cijele krize. Svi regionalni i globalni igrači  žele imati utjecaja na geopolitičke procese koje će već i  sama naznaka učinkovitog početka  korejskog ujedinjenja imati. Sjevernokorejski režim, kao tipična azijska despocija, godinama je jamac postojeće podjele i čimbenik koji u korjenu sprječava svaki pokušaj ujedinjenja. Njegovo rušenje, koje bi otvorilo put ujedinjenja, stoga  nikome nije u istinskom interesu, pa čak ni američkoj politici za koju bi se reklo da joj obaranje  režima u Pyongyangu vrhunski geostrateški  interes. Pokretanje ujedinjenja pred Washington bi postavilo opasne izazove, jer bi se našao  u središtu sukoba interesa svojih saveznika, Južne Koreje, odnosno buduće ujedinjene Koreje i Japana, koji takvu Koreju ne želi vidjeti. S druge strane, našao bi se suočen s nepredvidivim reakcijama Kine, kojoj u ovom trenutku odgovara podjela Koreje jer joj sjevernokorejski režim služi kao tampon zona prema amreričkom geopolitičkom rasporedu. Neka nova ujedininjena Koreja mogla bi američku vojnu silu dovesti  na samu kinesku granicu, a kao nova regionalna sila narušila bi kineske regionalne geoekonomske i geopolitičke interese.

Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, zapravo sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegovog provođenja.

Činjenica je da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila i da je slomila postojeći nuklearni klub i poredak nuklearne ravnoteže , i svijet uvela u novu nuklearnu eru, ali je mnogo važnije da je takav razvoj događaja potpuno preokrenuo raspored snaga regionalnih i globalnih igrača sučeljenjih  u nadmetanju za sprječavanje korejskog ujedninjena ili pak za utjecaj u upravljanju procesom ujedinjena. Po svemu sudeći, nastali debalans sile prevalio se u korist Kine, koja, uostalom, svojom vojnom i političkom moći nesumnjivo stoji iza svih poteza sjevernokorejskog režima. Jasno je to i Washingtonu čija se dinamika kontakata s Pekingom proteklih tjedana rapidno ubrzava, točno po mjeri rasta napetosti, za razliku od početaka korejskoga rata kada im je dugo trebalo shvatiti kako iza Sjeverne Koreje i njezinih ratnih aktivnosti ne stoji Moskva nego tada nova sila u nastajanju – Kina.

Razvoj sjevernokorejskog nuklearnog potencijala, ne treba biti naivan, razvio se i nastavlja se razvijati pod okriljem i zaštitom Kine  i poslužio je Pekingu kao sredstvo preslagivanja odnosa snaga i jačanja svojih pozicija u odnosu na buduće neizbježno korejsko ujednjenje. Uvođenje cijele međunarodne zajednice u novu nuklearnu eru, što će biti tema našeg posebnog  članka, moćni je udarac ne samo globalnom odnosu snaga moći, nego i postojećem statusu quo na korejskom poluotoku, sa zadaćom  ostvarenja pravog cilja sjevernokorejskog nuklearnog naoružavanja i kineske politike – uspostave kineskog povlaštenog položaja u budućem procesu ujedinjena. Interes je Kine da, ako već mora doći do korejskog ujednjenja, u tome trenutku ona bude ključni arbitar zbivanja kako bi kontrolirala geopolitičke procese koje će već i sam početak ujednjenja bombastično pokrenuti na cijelom Dalekom istoku.

Dakle, temeljnji uzrok svega što se događa na korejskom poluotoku poslijednjih desetljeća, uključujući eskalaciju nuklearne krize  i sve snažniju  geopolitičku dinamiku uz  uključivanje svih regionalnih i globalnih sila, Japana , SAD-a, Kine i Rusije, nije činjenica stvaranja nuklearne Sjeverne Koreje, nego mogućnost stvaranja nove ujedinjene i moćne Koreje.

Sjeverna Koreja i  Kim Jong-un i dalje će se nastaviti bahatiti  prijetnjama Americi i južnim susjedima  i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici, samo zato što je sjevernokorejski režim najveća garancija kako do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države čije bi kontolirano i učinkovito nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni  regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku ne bi odgovarala, a režim u Pyongyangu, iako je zapravo politički, gospodarski i vojni  patuljak, na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje, svojim izgaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta izgaranja  osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji koja odmah isključuju bilo kakvu  priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz smijera Pjongjanga. Režim,  zapravo, brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana , SAD-a, pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes, pa u sklopu državne uprave ima čak i zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).

Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata, vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih  uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak  diktatorskog  režima u Pjongjangu. Nova, ujedinjena Koreja, sa 70 milijuna stanovnika,  razvijenim gospodarsvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno kako se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne teško će pristati predati takvu moć  nekom drugom. Oni koji su to učinili, kao Ukrajina, danas zbog toga duboko žale. Ogromna količina političke energije SAD-a i Zapada  uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke, do garancija posljeratnih granica i to u uvjetima manje – više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kakvu bi zbrku i nered  na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana  izazvalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. godine, dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“, ujedinjena Koreja bi u roku od  30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskog potencijala sjevera, gospodaski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao  danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ne čudi stoga, da je Južna Koreja, bez obzira tko bio u njoj na vlasti, jedina koja želi ujedinjenje Koreja. Da se u Seulu ozbiljno radi na ujedinjenju dviju država potvrđuje činjenica, kako je još 2007. godine posebni odbor parlamenta Južne Koreje izradio studiju troškova ujednjenja. Iz nje proizlazi kako će troškovi ujednjenja biti sve veći što vrijeme odmiče, pa tako parlamentalna  studija iz 2007. godine,  navodi,  da bi Južna Koreja u slučaju ujedinjenja dviju Koreja do 2015. godine tijekom slijedećih 10 godina potošila 858 milijardi dolara kako bi se sjevernokorejsko gospodarstvo podignulo barem na razinu polovine južnokorejskog gospodarstva, dok bi se u slučaju ujedinjenja 2030. godine ti troškovi popeli na 1320 milijardi dolara. Stoga je interes Južne Koreje da do ujednjenja dođe što prije, u čemu je sprječavaju sve sile koje je  okružuju i koje su umješane u geopolitički kompleks Korejskog poluotoka. U rujnu 2016. godine, južnokorejski “Korea Development Institute“, procjenjujući benefite mogućeg ujedinjena, objavio je kako je Sjeverna Koreja bogata neiskorištenim,  velikim, mineralnim rezervama zlata, magnezija, cinka, bakra, željeza, molidbena i grafita, čija se vrijednost procjenjuje između 6 i 10 bilijuna dolara. Seulu nimalo ne odgovara da, dok je on odvojen od Sjeverne Koreje crtom razdajanja po 38. paraleli, u njezinim bogatstvima uživa Kina, koja zauzvrat pruža zaštitu režimu u Pyongyngu. Južnokorejski instiutut tvrdi kako je trgovina mineralima između Sjeverne Koreje i Kine postala pravi zlatni rudnik Pekinga, koji po povlaštenim cijenama i unatoč sankcijama UN-a od Kim Jong-una pribavlja mineralna bogatstva, koja su u prvoj polovini 2016. godine činila 54% ukupne trgovinske razmjene Sjeverne Koreje s Kinom. Samo u 2015. godini, prema tvrdnjama južnokorejskog instituta, Kina je uvezla iz Sjeverne Koreje ugljena u vrijednosti milijarde dolara, željezne rude u vrijednosti 73 milijuna dolara i cinka u vrijednosti oko 700 tisuća dolara. Za zlato i druge plemenite metale niti obavještajnim kanalima  nisu uspjeli doći do barem donekle pouzdanih podataka o vrijednosti izvoza. Poznato je jedino da trgovina cvjeta u korist Kine, dok Pyongyang rasprodaje sve što posjeduje u zamjenu za zaštitu,vojnu i nuklearnu tehnologiju. Osim mineralnih bogatstava, čiji bi se režim iskrištavanja zacijelo radikalno promjenio, nova, ujedinjena Koreja mogla bi računati i na potpuno neiskorišteni hidroenergetski potencijal Sjeverne Koreje, čime bi masivno  povećala udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj bilanci.

-nastavlja se-

Budući da svaki američki predsjednik svoje mandate obilježi novom strategijom nacionalne sigurnosti u kojoj definira vanjskopolitičke prioritete svoje administracije, bilo je za očekivati da i Donald Trump, nakon niza kaotičnih i kontradiktornih vanjskopolitičkih poteza, uz česte improvizacije, napokon objavi svoju vanjskopolitičku doktrinu. „Novom“ ratnom strategijom za Afganistan kojom je proširio nadležnosti američke vojske u Afganistanu, ali i predvidio značajno povećanje broja američkih vojnika u regiji, američki je predsjednik napokon i formalno dobio svoj rat. Strategija, pripremljena od strane „duboke države“ (generala, vojnog establishmenta i korporativnog sektora), zapravo predstavlja već viđeno – kontinuitet američke politike i sintezu različitih taktika s kojima smo suočeni još od listopada  2001.g. kada je George Bush pokrenuo rat u Afganistanu.

Kada je riječ o Aziji, Donald Trump svoje vanjskopolitičko djelovanje temelji na geopolitičkoj strategiji svog prethodnika, Baracka Obame, koji je 2012.g. strategijom nacionalne sigurnosti  (“The Asia Pivot Foreign Policy Strategy“) najavio strateški zaokret prema azijsko – tihooceanskoj (pacifičkoj) regiji. Naime, u desetljećima nakon Hladnog rata, dok je američka politika bila usmjerena prema Istočnoj Europi, a zatim zaokupljena nizom ratova na prostoru Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, azijsko – tihooceanska regija postala je prostor najvećeg demografskog i gospodarskog rasta, tehnološkog investiranja i vojne potrošnje. Osobito je Kina, kao regionalna sila u neviđenoj ekspanziji, dovela u pitanje američku kontrolu nad prostorom Euroazije, a time i američku globalnu hegemoniju. Još je Zbignjev Brzezinski, veliki američki geostrateg, upozorio kako je dominacija na euroazijskom prostoru, „srcu svijeta“ ili „Heartlandu“, zapravo preduvjet globalne američke dominacije, stoga Sjedinjene Države ne smiju dopustiti uspon drugih sila (Rusije i Kine) na istočnom dijelu „svjetskog otoka“ ili „stožeru svjetske moći“. Međutim, upravo je Kina, grandioznim infrastrukturnim projektima,  podržanim ogromnim kreditnim iznosima Azijske infrastrukturne investicijske banke, započela proces velike ekonomske integracije euroazijskog prostora, i time postupno izgradila okvir za neutralizaciju američkog utjecaja na prostoru regije. Naime, u okviru kineske inicijative „Jedan pojas, jedan put“ planirana je izgradnja složene infrastrukturne mreže – željeznica, autocesta, zračnih, riječnih i morskih luka, plinovoda i naftovoda kojom bi se povezala Azija s Europom i Afrikom u jedinstveni „svjetski otok“, naravno, s Kinom u epicentru.

Za Sjedinjene Države, azijsko – tihooceanska regija, jedna je od sigurnosno najizazovnijih u svijetu, stoga je već Obamina obrambena strategija predvidjela značajno povećanje američkih kapaciteta u Aziji s ciljem zaokruživanja i obuzdavanja Kine. U govoru koji je održao u parlamentu Australije, u studenom 2011.g.,  predsjednik Obama je naglasio kako će se američka vanjska politika prema azijsko-pacifičkoj regiji, koja bilježi najbrži gospodarski rast i čini gotovo polovicu svjetske ekonomije, temeljiti na tri aspekta: sigurnosti, gospodarskom prosperitetu i, svakako, nezaobilaznoj politici ljudskih prava. Poglavito aspekt sigurnosti uključio je početak angažiranja vojske i vojnih sredstava u regiji i pojačanu izgradnju novih vojnih baza. Ova strategija „proaktivnog odvraćanja“, usmjerena na sprječavanje mijenjanja statusa quo od strane Kine i Sjeverne Koreje, zahtijevala je promjenu u strateškom planiranju, posebno  povlačenje ljudstva i naoružanja iz Zapadne Europe, ali i s Bliskog istoka. Međutim, američki neuspjeh u ratu u Siriji, sve intenzivniji utjecaj Rusije, Turske i Irana na području Jugozapadne Azije, omeli su planove Obamine administracije da se jače vojno angažira na prostoru azijsko-pacifičke regije koja predstavlja prirodnu sferu kineskog utjecaja.

Još od 1980-ih, Kina kontinuirano povećava svoj vojni proračun, i danas raspolaže ne samo nuklearnim arsenalom već nasuvremenijim konvencionalnim naoružanjem kojim može ugroziti američku tihooceansku flotu. Kina, koja osporava američku kontrolu nad zapadnim Pacifikom, ogromna proračunska sredstva ulaže u obnovu ratne mornarice. Primjena strategije  uskraćivanja pristupa i onemogućavanja djelovanja Sjedinjenih Država u Istočnom i Južnom kineskom moru (A2/AD, Anti-accessarea Denial Strategy) ima za cilj uspostavu strateške kontrole nad nekim od najvažnijih i najaktivnijih pomorskim ruta na svijetu, kojima se odvija trgovina vrijedna više od pet bilijuna dolara godišnje (američko – kineski spor oko otočja Spratly i Paracel). Najubojitije oružje kojim raspolaže Kina jesu protubrodski balistički projektili srednjeg dometa DF-21D za koje se procjenjuje da imaju domet veći od 1800 km, i time mogućnost nadzora akvatorija Južnog kineskog mora. Uz pomoć novog oružja (idealnog protiv nosača aviona), Kina je u prilici ograničiti ili čak spriječiti SAD-u pristup mnogim potencijalno konfliktnim zonama, prije svega Tajvanskom zaljevu. Sama činjenica kako ovi sustavi raspolažu manevrirajućim bojevim glavama, navela je SAD na trenutno odustajanje od strategije pomorskog blokiranja Kine. Izgradnjom nuklearnih strateških podmornica i kupovinom od Ukrajine nosača zrakoplova „Liaoning“, što predstavlja ključni korak u razvoju kineske pomorske flote, Kina je postala regionalna sila koja projicira svoju snagu daleko iza morskih granica svog teritorija, i pretendira k dominaciji na svjetskim morima.

Nadalje, Sjeverna Koreja, sa svojim nuklearnim i balističkim naoružanjem, najveća je sigurnosna prijetnja u regiji. Eskalacija napetosti na Korejskom poluotoku, uslijedila je nakon usvajanja proširenih sankcija VS UN-a protiv Sjeverne Koreje, koje su poduprijele i Rusija i Kina. Lansiranje triju raketa bio je sjevernokorejski odgovor na desetodnevne zajedničke pokazne vježbe SAD-a i Južne Koreje (Ulchi Freedom Guardian) kojim je deset tisuća vojnika simuliralo napad na vodstvo Sjeverne Koreje. Pjongjang je ove vježbe nazvao „opasnom vojnom provokacijom“ i „probom vojne intervencije“, i zatražio od VS UN-a razmatranje pitanja ovih manevara koji povećavaju napetosti na Korejskom poluotoku. Uslijedilo je kansiranje balističke rakete srednjeg dometa „Hvason 12“ koja je preletjela dio japanskog teritorija, a zatim pala u Pacifik, 1180 km istočno od japanskog otoka Hokkaido. Sjeverna Koreja time je dokazala kako raspolaže oružjem kojim može ozbiljno zaprijetiti, a japanske vojne snage, iako raspolažu sustavom proturaketne obrane, nisu ni pokušale srušiti projektil koji je prošao preko japanskog teritorija. Pentagon je naglasio kako ovaj čin ne predstavlja prijetnju za SAD-e, dok je japanski premijer Abe, u kratkom obraćanju javnosti obećao da će učiniti sve kako bi zaštitio građane Japana. Samo dan nakon lansiranja, američki su marinci testirali presretanje balističke rakete na Havajima, najavili raspoređivanje dodatnih strateški kapaciteta po Južnoj Koreji i Japanu, ali i „različite mogućnosti odgovora“ uključujući i vojnu akciju.

Iako je predsjednik Trump izjavio kako razgovor sa Sjevernom Korejom nije rješenje i da je diplomacija osuđena na propast, ipak treba uzeti u obzir da takvu intervenciju ne bi podržale druge regionalne sile, osobito Rusija i Kina. Kina je već mudro najavila kako će u slučaju napada Sjeverne Koreje na američke, južnokorejske i japanske ciljeve ostati neutralna, ali će svakako intervenirati u slučaju napada SAD-a na Sjevernu Koreju, u skladu sa sporazumom  o međusobnoj obrani između Kine i Sjeverne Koreje koji je aktivan još od 1961.g. Za Kinu je Sjeverna Koreja odlična tampon zona prema prostoru američkog utjecaja, a Kina, koja ima razgranatu gospodarsku suradnju sa Sjevernom Korejom, jako je zainteresirana za sjevernokorejske mineralne pričuve koje se procjenjuju na 6 trilijuna dolara. Ratnu opciju ne podržava jer bi se mogla suočiti i s milijunima izbjeglica. Uz Kinu, koja je jasno dala do znanja kako podržava nastavak trenutnog statusa quo u regiji, i Rusija, čiji su strateški nosači raketa Ty-95MC prije nekoliko dana preletjeli neutralne vode Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, označila je Korejski poluotok kao zonu svog interesa.

Iako američki saveznici u regiji, Japan i Južna Koreja, nastoje slijediti strateške ciljeve američke politike, sami se često nalaze u prilično dvojbenim situacijama. Što se tiče Japana, odluka premijera Shinzo Abea za izvršenjem reforme sigurnosne politike kroz ponovnu uspostavu prava na samoobranu, zahtijeva promjenu japanskog Ustava. Time bi Japan, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, mogao poslati svoju vojsku u druge zemlje, što, naravno, izaziva vrlo neugodna sjećanja, kao i zazor azijskih susjeda. Nadalje, Južna Koreja, kao glavni sigurnosni partner Sjedinjenih Država u regiji, u slučaju rata sa Sjevernom Korejom pretrpjela bi veliki udar. Procjene su da bi Sjeverna Koreja, čak i bez nuklearnih udara, mogla nanijeti ogromnu štetu i u ljudskim žrtvama i u materijalnim razaranjima, velikim gradovima Južne Koreje. Osobito bi bio ugrožen Seul i njemu pripadajuća zona u kojoj živi gotovo pola stanovnika Južne Koreje, a na udaru bi se našle i američke vojne baze u kojima je trenutno raspoređeno oko 40 000 vojnika SAD-a i koje se nalaze od 70 – 580 km od granice sa Sjevernom Korejom. Amerikanci su već započeli s izgradnjom moćnih zaštitinih zidova ukupne dužine oko 20 km oko svojih baza koje bi ih trebali zaštititi od topničkih i raketnih projektila, pa čak i od mogućih nuklearnih napada. Svakako, na udaru bi se našli i gospodarski odnosi sa Sjedinjenim Državama, ali i s Kinom. Naime, gospodarstvo Južne Koreje je u protekla četiri desetljeća doživjelo izniman rast. Ova zemlja, zahvaljujući svojem BDP, trenutno predstavlja 12. po veličini svjetsko gospodarsko. Prema podatcima Bloomberga, Južna Koreja kao azijski „ekonomski tigar“ ima izuzetno razvijenu trgovinsku razmjenu s Kinom, a zahvaljujući proizvodima nužnim za kineski gospodarski rast (strojevi i elektronika), ostvarila je suficit od preko 72 milijarde u 2016.g. razmjeni sa Sjevernom Korejom.

Kao što je rekao, nedavno otpušteni Trumpov najutjecajniji strateg i savjetnik, Steve Bannon – „Za Sjevernu Koreju nema vojnog rješenja. Dok netko ne riješi onaj dio jednadžbe koji će mi dokazati da 10 milijuna ljudi u Seulu neće nastradati već u prvih 30 minuta rata od konvencionalnog oružja, neću razumijeti o čemu govorite. Nema vojnog rješenja, „they got us“.

Stoga se postavlja pitanje – mogu li Sjedinjene Države, u multirateralnom svijetu u kojem raste utjecaj drugih regionalnih sila, osobito Kine i Rusije, još uvjek igrati ulogu nezamjenjivog „svjetskog policajca“?

 

 

Kina i Saudijska Arabija planiraju osnivanje zajedničkog investicijskog fonda od 20 milijardi dolara, a sklopit će i 11 poslovnih sporazuma vrijednih 20-ak milijardi dolara.

Nakon pokretanja američkog „gospodarskog rata“ protiv Kine (još je uvjek prerano koristiti taj naziv, iako se za nj itekako trasira put), kojeg je predsjednik Donald Trump prihvatio na sugestiju svog donedavnog strateškog savjetnika, Stephena Bannona (smjenjenog prošlog tjedna pod pritiskom javnosti i medija zbog kontroverznih izjava o rasizmu), koji se otvoreno zalaže za američku globalnu hegemoniju, stvari se zaoštravaju. Ali najprije podsjetimo na Bannonove izjave prije tjedan dana:

„Mi se nalazimo u stanju gospodarskog rata s Kinom. To je vidljivo iz svih njihovih izvora informacija. I oni to ne skrivaju. Jedan od nas postat će hegemon za 25 ili 30 godina, i potpuno je moguće da to bude Kina.“ Bannon je kazao kako je došao krajnji čas (za reakciju), jer da će za pet do deset godina SAD doći do one točke od koje više nema povrata i mogućnosti oporavka.

Kinesko Ministarstvo trgovine je izjavilo kako će iskoristiti sve nužne mjere za zaštitu interesa zemlje i njezinih tvrtki vezano uz pokrenutu istragu američke administracije u svezi trgovinskih odnosa između dviju država, za koje SAD tvrdi da su štetni po američke interese. U ponedjeljak je isto Ministarstvo izrazilo „veliko nezadovoljstvo“ nakon početka američke istrage zbog navodnog kineskog kršenja zakona iz sfere zaštite intelektualnog vlasništva, kao i diskriminacije i ograničenja prema američkim robama. (Ta istraga je prvi konkretan potez predsjednika Donalda Trumpa, usmjeren neposredno protiv kineske trgovinske prakse, koja, kako tvrdi Bijela kuća i određeni američki biznis-krugovi, šteti američkoj proizvodnji.)

„Poduzet ćemo sve nužno za odlučnu zaštitu interesa Kine i kineskih tvrtki“, kazao je glasnogovornik kineskog Ministarstva trgovine, dodavši, kako se kineska potpora inozemnim investicijama u lokalnim tvrtkama  neće promijeniti, međutim, nadzor nad ugovorima i poslovanjem će se pojačati. Prioritet će se davati projektima vezanim uz kinesku gospodarsku inicijativu „Jedan pojas-jedan put“. Kineska vlada utvrdila je potrebna načela za upravljanje inozemnim investicijama: vlada namjerava pojačati investiranje u pojedine sektore, sukladno smanjenju ulaganja u druge sfere koja će se ograničiti ili potpuno obustaviti.

Sklapanje poslova kineskih tvrtki u državama uključenim u gospodarski projekt „Jedan pojas-jedan put“ rastu ubrzanom dinamikom, neovisno o nastojanju kineske vlade za ograničenjem iznošenja kapitala iz zemlje.

„I dalje ćemo usavršavati sustav upravljanja sredstvima inozemnih investicija“, rekao je glasnogovornik kineskog Ministarstva financija. Također, Kina će nastaviti s uređenjem zakonodavstva koje se odnosi na reguliranje inozemnih investicija.

Kineske banke ubrizgavaju nove milijarde dolara u projekt „Jedan pojas-jedan put“

Ovih dana vodeće kineske banke donijele su zajedničku odluku o još većim ulaganjima sredstava u financiranje  kineskog strateškog gospodarskog projekta „Jedan pojas-jedan put“.

Izvori iz državne China Construction Bank Corp (CCB), druge po veličini kineske banke prema aktivima, javlja kako ta banka namjerava u fond spomenutog državnog mega-projekta od međunarodne važnosti privući još 15 milijardi dolara (100 milijardi yuana), pričemu CCB aktivno sudjeluje i  privlačenju investitora.

„Kineska banka“ (BOC), planira u isti fond privući oko 20 milijardi dolara.
Novčana sredstva banaka dobivena iz fonda direktnih investicija ili drugih investicijskih platformi, prema riječima izvora, dio su opsežne namjere koju podupire središnja Kineska banka, za iskorištavanje unutarnjeg kineskog kapitala u investicije u inozemstvu, uključno i unutar projekta „Jedan pojas-jedan put“.

Ostale dvije kineske mega-banke iz sastava „velike četvorke“ – „Kineska industrijsko-trgovačka banka“ i „Kineska poljoprivredna banka“ – razmatraju identične planove o privlačenju sredstava.

Podsjetimo, još u svibnju kineski predsjednik Xi Jinping je obećao povećati financiranje za 124 milijarde dolara, kako bi se realizirali planovi oko izgradnje „Novog puta svile“, koji bi ujedinio Kinu sa starim i novim gospodarskim partnerima.

Kinesko-saudijsko strateško partnerstvo

A koliko se, zapravo, svijet ubrzano mijenja pred našim očima i kako mnoge zemlje, koje se osjećaju dovoljno snažno, ne žele stajati po strani ili ovisiti isključivo o hirovima zapadnih financijskih institucija i krugova koji njima upravljaju, svjedoči i prošlotjedna vijest koju je objavio britanski Reuters.

Kina i Saudijska Arabija planiraju osnivanje zajedničkog investicijskog fonda od 20 milijardi dolara, prenio je Reuters riječi saudijskog ministra energetike Halida al-Faliha s gospodarske konferencije visokih državnih dužnosnika i velikih korporacija Kine i Saudijska Arabije. Sve obveze, kao i dobit iz tog fonda, dvije strane dijelit će ravnopravno, u omjeru 50:50. Također, dvije zemlje planiraju sklopiti 11 poslovnih sporazuma vrijednih 20-ak milijardi dolara, ali nije otkriveno o kojim sporazumima je konkretno riječ.

Ovo u potpunosti koincidira sa stavovima i analizama portala Geopolitika.News, koji je još početkom ove godine pisao o kineskoj ekspanziji na Bliski istok i Afriku, kao i diversifikaciji političkih i gospodarskih interesa Saudijske Arabije, neovisno o njezinoj „renesansi“ odnosa sa SAD-om i administracijom predsjednika Donalda Trumpa, najizraženije vidljivom kroz sklapanje famoznih sporazuma o uvozu američkog oružja u iznosu od 109,7 milijardi dolara.

Lukavi Arapi, neovisno o postignutoj ravnoteži interesa sa Sjedinjenim Državama po pitanju bliskoistočne regije (iako je i to vrlo dvojbeno), okreću smjer svog biznisa prema Istoku i Aziji, gdje i ostvaruju najveću dobit od izvoza svoje nafte. Osim izvoza nafte, Saudijci žele proširiti i svoje investicije na Daleki istok, prije svega u Kinu, o čemu su u ožujku ove godine u Pekingu, u vrijeme pompoznog posjeta saudijskog kralja Salmana,  razgovarali vladini dužnosnici i velike delegacije s predstavnicima biznisa dviju zemalja. Tom prigodom potpisano je 14  sporazuma o 35 velikih projekata vrijednih 65 milijardi dolara! Radi se ne samo o energetskim projektima, već i onim iz sfere investicija, znanstveno-tehničke suradnje, infrastrukture, svemirskih projekata i td.

Tri kineske strateške protumjere

Ali vratimo se opet američko-kineskom gospodarskom sukobu. U njemu SAD prednjači što se tiče službenih izjava državnih tijela ili dužnosnika. S druge strane, nakon početne kombinacije oštro-pomirljive retorike službenog Pekinga, čini se kako kineska vlada glavninu svojih daljnjih poteza planira plasirati kroz analize državnih medija, koje se tiču moguće kineske reakcije.

Tom problematikom bave se i stručnjaci Chinanews.com. Tri najučinkovitije protumjere američkim namjerama koje Kina može poduzeti, jesu: ograničenje uvoza iz SAD-a, smanjenje izvoza u SAD i smanjenje dolarskih aktiva. Kina je najveće američko izvozno tržište nakon Sjeverne Amerike, a također i jedno od najbrže rastućih američkih izvoznih tržišta, o kojem u značajnoj mjeri ovisi američka trgovina.

Prema statističkim podatcima, jednogodišnji rast američkog izvoza u Kinu u posljednjem desetljeću prosječno je iznosio 11%, što je gotovo dvostruko više od pokazatelja kineskog izvoza u SAD. Tako Amerikanci izvoze u Kinu čak 62% svoje soje, 14% pamuka, 25% zrakoplova Boeing, 17% automobila i 15%  elektroničkih ćipova. Osim toga, Kina je drugo po veličini izvozno tržište za američke poljoprivredne proizvode, na koje, prema informacijama američke vlade, otpada 15% od ukupne količine njihovog izvoza.

Zbog toga bi ograničenje američkog izvoza poljoprivrednih proizvoda bilo „as u rukavu“ Pekinga u slučaju zaoštravanja gospodarskog rata s SAD-om, smatraju kineski stručnjaci.

A Marcus Noland, potpredsjednik  Peterson instituta za međunarodnu  ekonomiju (PIIE), izjavio je, kako kinesko ograničenje uvoza američke soje i zrakoplova može prouzročiti razorne posljedice.

Oxford Economics procjenjuje kako su kineske jeftine robe omogućile sniženje razine cijena u SAD-u za 1-1,5%.

Međutim, sve se ovo događa u vrijeme iščekivanja američke javnosti nove Trumpove gospodarske politike, najavljene s ciljem poboljšanja sadašnjeg stanja. A sukob s Kinom takvim željama može nanijeti ozbiljnu štetu, rekao je glavni ekonomist  Bank of Communications iz Hong Konga, Yang Ping, dodavši, kako nisu dopustivi čak niti mali gubitci. Osim toga, Kina je u lipnju osigurala status najvećeg kreditora SAD-a i ukoliko Peking smanji dolarske aktive, američka financijska stabilnost stradat će u prilično velikom stupnju.

S druge strane, tri spomenute kineske protumjere američkim sankcijama nanest će štetu i Kini. Kineski državni dužnosnici u tom smislu upozoravaju, kako u trgovinskom ratu nema pobjednika niti budućnosti. Ipak pojedini kineski ekonomski analitičari, temeljem čvrstoće i ogromnog potencijala kineskog gospodarstva, smatraju kako bi u trgovinskom ratu više stradale Sjedinjene Države.

Imajući potpuni industrijski sustav u svom portfelju, Kina je jedina država na svijetu koja posjeduje sve industrijske sektore – tj., u klasifikaciju UN-a uključene tipove gospodarskih djelatnosti.

Izvršni direktor Instituta za međunarodnu trgovinu pri Kineskoj akademiji za međunarodnu trgovinu i ekonomsku suradnju (pri Ministarstvu trgovine), Wei Ming, smatra, kako, ukoliko se sukob produbi, gubitci SAD-a ne mogu biti ništa manji od kineskih gubitaka. Međusobni ustupci doveli bi do rezultata u kojem ne bi bilo poraženog. Samo zajedničkim naporima obiju strana mogu se uspostaviti zdravi gospodarski odnosi između dviju država. Treba shvatiti kako „nitko ne traje vječno“, a da vrijeme leti. Povijest ne završava „hladnim ratom“ i, kako je rekao Mark Twain, povijest se ne ponavlja, ona se rimuje.

Carstva su padala, i rimsko i britansko, pa će i SAD također početi gubiti pozicije. A globalna vladavina SAD-a počela je padati 1998.g., nedugo poslije globalne financijske krize, koja nije imala toliko veze s općenitim američkim potezima, koliko s otpočinjanjem duge ekonomske  anomalije stoljeća. Kina je počela vraćati pozicije na svjetskom tržištu koje je imala tijekom tisućljeća prije industrijske revolucije.

Kako je dolar postigao status svjetske rezervne valute zahvaljujući gospodarskom rastu SAD-a, tako je danas u „ostatku izoliranog svijeta“ počeo trend de-dolarizacije. Tako bivši glavni ekonomist Svjetske banke i sadašnji analitičar bruxellesskog analitičkog think tank centra Bruegel, Justin Yifu Lin, izjavio slijedeće: „Dominacija dolara je glavni razlog globalnih financijskih i gospodarskih kriza. Riješenje je zamjena nacionalne valute svjetskom valutom.“

Na kraju, neovisno o tome u kojem će se smjeru ova problematika dalje razvijati, sasvim sigurno možemo zaključiti slijedeće: rizik pokretanja američko-kineskog trgovinskog rata je golem. On bi, prema procjenama gotovo svih svjetskih relevantnih analitičara, iz temelja potresao globalno gospodarstvo i ukupne međunarodne trgovinske i financijske odnose, s nesagledivm političkim, sigurnosnim, socijalnim i mnogim drugim posljedicama. Zato mudre i hladne glave diljem svijeta pozivaju na razum i suzdržanost, jer, kao što smo nedavno već rekli, od trgovinskog do klasičnog (vojnog) rata samo je mali korak.

 

Hoće li buduća zamjena ekscentričnog i globalno nepopularnog Trumpa (nakon što, poput Busha mlađeg, bahato obavi ili ne obavi zacrtane strateške zadaće američke vanjske politike) nekim novim „Obamom“ skinuti stigme američke nepopularnosti i iznova joj vratiti sjaj omiljene globalne predvodnice, nisam baš siguran.

Jučer, 24. kolovoza, ruski strateški zrakoplovi Tu-95MS (čine temelj ruskog strateškog zrakoplovstva, u NATO terminologiji imaju naziv „Medvjedi“, a naoružani su strateškim krilatim raketama Kh-55SM (NATO klasifikacija: AS-15B „Kent“), mase 1500-1700 kilograma, sposobnih uništiti ciljeva na udaljenosti od 3000 kilometara), izvršili su prelete iznad Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, upravo u vrijeme dok traju zajedničke američko-južnokorejske vojne vježbe pod nazivom „Ulchi Freedom Guardian“, koje službeni Pjongjang smatra ponovnom vojnom agresijom.

Ruski strateški zrakoplovi su tijekom letenja vršili tankiranja gorivom, a bili su u stalnoj pratnji suvremenih lovaca Su-35S („bojevo krštenje“ Su-35S imali su tek nedavno, u Siriji, a prošle godine dislocirani su i na ruski Daleki istok – Primorje) i špijunskih zrakoplova A-50.

Radi se o već godinama neviđenoj koncentraciji ruskog strateškog zrakoplovstva u nekom dijelu svijeta u tako velikoj pratnji lovačkih i špijunskih zrakoplova, pričemu treba naglasiti da su oni učinili krug oko Korejskog poluotoka i time javno i jasno demonstrirali ruske interese u toj regiji, koji polaze od načela nužnosti sporazumnog postizanja mira između svih zainteresiranih strana, uz isključenje bilo čijih vojnih intervencija. Štoviše, jučer su ruski strateški zrakoplovi  po prvi put nakon tri godine izvršili kružni zračni ophod Japana, uključno i s njegove tihooceanske obale, na kojoj je smještena velika američka vojna baza.

Iako su preleti ruskih zrakoplova bili u skladu s međunarodnim pravom tj. nisu narušavali zračni prostor tamošnjih država, radi se o jasnoj poruci Moskve, kako ona, usprkos svojoj angažiranosti i usredotočenosti na Siriju i Bliski istok, neće odustati od svojih interesa niti na Dalekom istoku, gdje se nalazi stacionirana njezina Tihooceanska flota (Vladivostok), u neposrednoj blizini ruske granice sa Sjevernom Korejom. Osim toga, Japansko more je unutarnje more Rusije, Kine, Sjeverne i Južne Koreje i Japana te zveckanje oružjem u tom moru ne može proći bez odgovora, makar i u obliku demonstracije nazočnosti i mogućnosti. Zato je ova ruska demonstracija snage, izvršena upravo u vrijeme velikih američko-južnokorejskih vojnih vježbi, jasan signal kako Moskva ne prepušta vođenje ove igre isključivo Pekingu i Washingtonu. Pritom nije isključeno kako je ovaj najnoviji, „drski“, ruski vojni rukopis možda rezultat i dogovora s kineskom stranom, iako to, naravno, nikada neće biti potvrđeno. Jer upravo je u tijeku zaoštravanje američko-kineskih trgovinskih odnosa, usprkos određenoj relaksaciji onih vojnih, nakon nedavnog posjeta zapovjednika američkih oružanih snaga generala Josepha Dunforda Pekingu.

Ali demonstracija ruskih strateških mogućnosti na sjevero-istoku Azijsko-tihooceanske regije ipak je primarno poruka Washingtonu, koji, u nedostatku vlastite inicijative i ograničenih mogućnosti na sirijskom tlu, želi prebaciti težište međunarodne pozornosti na drugi kraj svijeta (i u tome uspjeva, jer gdje su na TV-u već tjednima vijesti iz Sirije, kao da je rat tamo završio?) , ionako od ranije sigurnosno opterećenom nesuglasicama i incidentima između tamošnjih država po raznim pitanjima, a k tome, i prezasićenog vojnim efektivima i potencijalima sposobnim zapaliti čitavi svijet. Prisjetimo se samo učestalih incidenata između američkih i kineskih oružanih snaga u zoni Južno-kineskog mora, vezano uz nastavak kineske izgradnje i proširenja umjetnih otoka u dijelu akvatorija kojeg Peking smatra svojim suverenim teritorijem.

U svemu ovome Moskva je prije nekoliko dana pozvala Pjongjang da ne odgovara na najnovije američke vojne provokacije kroz pokretanje vojnih vježbi s Južnom Korejom, koje samo „doljevaju ulje na vatru“. Normalno da Pjongjang niti ne pomišlja na svoj preventivni nuklearni ili raketni udar. Njemu je sada sasvim dovoljno da mu leđa čuvaju Rusi i Kinezi te potrebe za bilo kakvim rizičnim potezima, osim demonstracije svojih mogućnosti testiranjem oružja za potrebe domaće javnosti, neće biti. Samim time neće biti niti neposrednog vojnog sukoba između dviju Koreja ili SAD-a i Sjeverne Koreje.

Naime, Washingtonu ovakva „igra“ živaca i ne smeta. Ona mu omogućuje vršenje snažnog pritiska na Pjongjang u nedogled, znajući za američki konačni cilj – rušenje sjevernokorejskog režima. Podsjetimo, SAD nema diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom još od vremena završetka Korejskog rata i podjele te zemlje po 33. paraleli.

Međutim, stvar je u tome da je američka „ratna igra“ na azijskom prostoru već dobro proučena i „pročitana“ od strane tamošnjih zainteresiranih država. Takva politika, zasnovana na američkoj „brzoj mobilizaciji čitavog svijeta protiv mrskog neprijatelja“ više ne nailazi na automatsku potporu tamošnjih političkih snaga, a poglavito azijske javnosti koja vrlo dobro zna koji su ulozi u igri i koje posljedice po nju mogu imati nepromišljeni potezi političkih elita. SAD po sadašnjoj korejskoj politici sve teže nailazi na razumjevanje i potporu i unutar svojih tradicionalnih saveznika na zapadnoj hemisferi. Washington jednostavno započinje preagresivnu vanjsku politiku u svim smjerovima, uključno i najnoviju – prema Venezueli – u potpuno promjenjenim svjetskim okolnostima koje je teško, a vjerojatno i nemoguće iznova svesti u okvire nekog modernog hladnog rata. Ta bi se politika SAD-u mogla „obiti o glavu“, u puno drastičnijem obliku nego li je to bilo u vrijeme „omraženog“ Georgea W. Busha (ml.), kada se globalna stigma njegove, a samim time i američke nepopularnosti, prilično lako izbrisala ustoličenjem Bushovog antipoda – Baraka Obame. Globalna medijska histerija pokrenuta oko novog, mladog, energičnog, modernog američkog predsjednika koji će svijet uvesti u novo doba napretka, sigurnosti, bratstva i ljubavi, rezultirala je čak i takvom, rijetko viđenom  glupošću globalnih razmjera, kao što je bila dodjela Nobelove nagrade za mir Obami –predsjedniku koji je tek zasjeo u fotelju Bijele kuće, ne povukavši još niti jedan konkretan vanjskopolitički potez. Naravno, okolnosti koje su tada važile u svijetu sada su potpuno drukčije. Hoće li buduća zamjena ekscentričnog i globalno nepopularnog Trumpa (nakon što obavi ili ne obavi zacrtane strateške zadaće američke vanjske politike „prljavim“ i nepopularnim metodama s pozicije bahatosti i dominacije) nekim novim „Obamom“ polučiti identičan uspjeh i vratiti Americi sjaj omiljene globalne predvodnice, nisam baš uvjeren.

U tom smislu, a da se vratimo na glavnu temu ove analize, podsjetio bih i na nedavne riječi njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela, kako Njemačka podupire kinesko-ruski plan o mirnom riješenju korejske krize, temeljem „dvojnog zamrzavanja“: prestanka izvođenja sjevernokorejskih nuklearnih i raketnih testiranja, u zamjenu za prestanak izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi. Ovo drugo upravo se iznova događa i jasan je signal Washingtona kako se on ne miri s takvom formulom, što prevedeno na jezik logike znači, kako SAD-u nije niti stalo do stabilizacije stanja na Korejskom poluotoku. A na upit njemačkog novinara od prije četiri dana, kada je kancelarku Angelu Merkel na otvaranju tamošnjeg međunarodnog sajma video-igara  pitao, bi li Njemačka podržala pokretanje američkog rata protiv Sjeverne Koreje, kancelarka je odgovorila negativno, dodajući, kako Berlin riješenje tog problema vidi isključivo mirnim putom, kroz postizanje sveobuhvatnog mirovnog sporazuma.

Kineska reakcija na prelete ruskih strateških zrakoplova

S obzirom na težinu najnovije ruske demonstracije vojne moći u azijsko-tihooceanskoj zoni, zanimljnivo je bilo sačekati i prve kineske reakcije. A one su se dogodile upravo danas.

Tako je kinesko Ministarstvo vanjskih poslovao, odgovarajući na novinarski upit o o kineskoj reakciji na prelet ruskih strateških zrakoplova blizu Korejskog poluotoka u vrijeme rastuće napetosti, izjavilo, kako se sve zainteresirane strane prije svega moraju koncentrirati na obnovu mirovnih pregovora.

Iz ovog odgovora je vidljivo kako, nakon prethodne kineske osude pokretanja najnovije američko-južnokorejske vojne vježbe, izostaje bilo kakva politička reakcija Pekinga prema Moskvi, a kamo li osuda najnovijih ruskih vojnih aktivnosti. Jer i Peking jako dobro zna kako je iza svojih leđa, ma koliko ona bila jaka, dobro imati zaštitu ruskih „Medvjeda“.

Općenito, treba sačekati neko vrijeme i vidjeti u kom će se smjeru stvari dalje odvijati. Jer čitava globalna igra najvećih igrača već je odavno izišla izvan okvira prethodno utvrđenih strategija i iz njihovih utroba iskovanih operativnih planova. Potezi se vuku ad hoc, prilagođavaju se trenutku i vremenu, a u tome i je najveća opasnost. Jednostavno, više nema predvidljivosti, pokidani su nekad davno, u doba Hladnog rata osmišljeni sigurnosni mehanizmi sprječavanja sukoba najjačih sila, te se sve svodi na psihološku igru živaca, u kojoj sve strane u svojim redovima imaju vrhunske timove psihologa, stratega i propagandista, koji će, nadamo se, prije ili kasnije shvatiti kako ova globalna „partija šaha“ zbog golemih uloga u pozadini, kao i odnosa snaga, može završiti jedino remijem.  A to znači dogovorom. Sve suprotno bio bi –Armagedon!

 

 

 

 

 

 

 

 

Američka vanjska politika, korejskom, kao i sirijskom krizom, svedena je na onu narodnu: psi laju, karavane prolaze!

Da Sjevernoj Koreji  i njezinom političkom vodstvu neće „pasti niti dlaka s glave“, a kamoli da će SAD vojno intervenirati i silom srušiti tamošnji režim, Geopolitika.News već je odavno pisala, a toga se, za razliku od brojnih domaćih i svjetskih medija (koji su redom najavljivali gotovo neizbježan početak rata), držala i u ovo vrijeme vrhunca vojne i političke napetosti između Washingtona i Pjongjanga.

I nije samo stvar u tome što agresivni i nepredvidljivi potezi sjevernokorejskog državnog i vojnog vrha omogućuju Amerikancima lakše političko pravdanje prebacivanja svojih dodatnih vojnih efektiva i najsuvremenijih tipova naoružanja u tu, ionako oružjem i vojnim postrojbama prezasićenu svjetsku regiju, kao i na teritorij Južne Koreje – velikoj i moćnoj Kini „pod nos“. Jer, kao što smo upravo svjedoci, ovakav razvoj stanja sve više potiče i mobilizira južnokorejsko stanovništvo, ali i njezin politički vrh na čelu s novim predsjednikom, na otpor agresivnoj američkoj vojnoj retorici i prijetnjama Sjevernoj Koreji. Naime, dobro je poznato kako su američko-sjevernokorejski odnosi zasnovani na zakonu „akcije i reakcije“, pričemu ta priča nikako nije jednostrana, odnosno klišeji, kako je sva krivnja isključivo na strani „omraženog komunističkog diktatora“ ne drže vodu. Jer tijekom prijašnjih godina održavanih pa na zahtjev SAD-a prekinutih pregovora međunarodne zajednice i Pjongjanga pod agendom UN-a, pregovaračka problematika se nije svodila isključivo na jačanje sjevernokorejske vojne moći, već i na učestalo obavljanje američko-južnokorejskih vojnih vježbi i jačanja američkih snaga na Korejskom poluotoku, a čemu se režim u Pjongjangu otvoreno protivi, smatrajući to (budimo iskreni, posve opravdano) prijetnjom vlastitoj nacionalnoj sigurnosti.

Južnokorejsku zabrinutost agresivnom američkom retorikom prema njihovom sjevernom susjedu, ali i sunarodnjacima, lako je shvatiti. Nije nikakva vojna tajna kako Sjeverna Koreja, čak i bez bilo kakvog nuklearnog i raketnog balističkog potencijala, samo snagom svog golemog i moćnog topništva (navodno sjevernokorejska vojska posjeduje čak 40 tisuća topničkog oruđa različitog kalibra) može u kratkom roku zbrisati južnokorejsku prijestolnicu Seul s lica zemlje, budući da je taj grad smješten svega 40-ak kilometara od granice dviju država.

Za tu mogućnost vrlo dobro zna i južnokorejski vojni vrh ali i predsjednik države Moon Jae-in koji je prije tjedan dana nazvao američkog kolegu Donalda Trumpa i usprotivio se vojnom riješenju sjevernokorejskog problema. Prije nekoliko dana Moon Jae-in je sretno izvjestio da mu je predsjednik Trump obećao kako će SAD od Seula tražiti odobrenje prije bilo kakvog pokretanja američke vojne akcije. Ukoliko znamo da je Moon Jae-in dobio nedavne predsjedničke izbore, između ostalog i na protivljenju agresivnoj američkoj politici prema Pjongjangu, ali i razmještaju američkog PRO sustava THAAD na južnokorejskom teritoriju (koji je u međuvremenu, upravo iz gore spomenutih razloga Pentagon uspio razmjestiti usprkos protivljenju južnokorejske javnosti koja taj potez smatra većom ugrozom nego što joj pruža sigurnost, jer će zbog toga kineski raketni potencijali, protiv kojih (a ne protiv S. Koreje) je THAAD sustav skupa s pripadajućim radarom primarno i razmješten, sada biti usmjereni upravo prema Južnoj Koreji, a na što je Peking upopzoravao Seul bezbroj puta), jasno je kako takvo odobrenje Washington od Seula nikada neće dobiti. Štoviše, predsjednik Moon Jae-in već je najavio slanje svoje političke delegacije u Pjongjang radi smirivanja napetosti i eventualnog otpočinjanja pregovora između dviju država o mogućem ujedinjenju.

A evo što je po tom pitanju 17. kolovoza izjavio prije nekoliko dana smijenjeni glavni strateg američkog predsjednika Donalda Trumpa, Steve Brannon, u intervjuu američkom mediju American Prospect. On smatra kako Peking može postići sporazum koji bi doveo do zamrzavanja sjevernokorejskog nuklearnog programa, a Washington bi u tom slučaju povukao svoju vojsku s Korejskog poluotoka. Međutim, prema mišljenju Bannona, to je moguće samo u daljnjoj perspektivi.

A što se tiče eventualnog rata, Brannon je jasno kazao kako za problem Sjeverne Koreje ne postoji vojno riješenje: „Do tada, dok bilo tko ne ponudi riješenje koje će mi pokazati da u Seulu u 30 minuta od primjene (od strane Sjeverne Koreje) konvencionalnog oružja neće poginuti 10 milijuna ljudi, ja ne znam o čemu je tu moguće govoriti. Zaboravite na to, vojnog riješenja tu nema.“

Zapovjednik američke vojske smiruje uzavrele strasti

Prošli tjedan u posjetu Pekingu i kineskom vojnom vrhu boravio je zapovjednik združenog stožera američkih oružanih snaga, general Joseph Dunford, koji je tom prigodom izjavio kako između dvije zemlje postoji puno složenih problema ali da obje strane teže njihovom rješavanju.

„Smatram kako mi moramo biti otvoreni. Imamo puno složenih problema o kojima nemamo uvjek isti stav“, kazao je Dunford tijekom razgovora sa svojim kineskim kolegom – zapovjednikom združenog stožera kineskih oružanih snaga, generalom Fangom Fenghui, i dodao, kako „dvje strane dijele želju za radom nad tim složenim pitanjima“.

General Fenghui je izjavio kako Kina pridaje veliku važnost posjetu američkog generala i  kako je suradnja jedini pravilni izbor za dvije države, čije vojne snage mogu biti dobri partneri. U znak dobre volje kineski general je za svog američkog kolegu organizirao nazočnost na kineskim vojnim vježbama.

Kasnije je kinesko Ministarstvo obrane izjavilo kako se tijekom razgovora raspravljalo o Sjevernoj Koreji, Tajvanu i Južno-kineskom moru, a potpisan je i okvirni sporazum o vojnom dijalogu između Kine i SAD-a, o kojem još nema nikakvih priopćenja.

Ubrzo potom, već 18. kolovoza, general Joseph Dunford je prigodom susreta sa svojim japanskim kolegom, generalom Katsutoshi Kawanom, potvrdio veliku američku privrženost japanskoj sigurnosti vezano uz napetosti oko Sjeverne Koreje, ali i izjavio nešto što je potrebno pravilno čitati i pravilno shvatiti: „Sada je vrlo važan trenutak u planu sigurnosti regije. Razumije se, mi smo najprije usmjereni na ugrozu od strane Sjeverne Koreje. Mislim kako smo jasno dali do znanja Sjevernoj Koreji i svima ostalima u regiji, kako napad na jednog od nas smatramo kao napad na oboje“. Dakle, naravno kako Sjeverna Koreje nikada neće napasti niti Japan niti SAD, što i potvrđuju nedavne izjave „velikog vođe“ o „zamrzavanju“ ispaljivanja raketa u blizinu obale američkog tihooceanskog otoka Guam. Drugim riječima – potrebe za ratom neće biti.

Dakle, možemo slobodno reći kako se američka vanjska politika prema Sjevernoj Koreji (ali i ne samo prema njoj) svodi na onu narodnu: psi laju, karavane prolaze! Puno priče, a malo konkretike.

A da ta agresivna američka priča ne može dugo trajati potvrđuju i riječi dr. Shaina Olivera, direktora za investicijske strategije AMP Capital iz Sydneya, koji je na ovu temu izjavio slijedeće: „Ovaj put promijenilo se to, što su se strašne prijetnje i rat riječima između SAD-a i Sjeverne Koreje povećale do onog stupnja da ih tržišta više ne mogu ignorirati. Naravno, sve se ovo događa u vrijeme kada su burzovna tržišta izložena korekciji, zbog čega je Sjeverna Koreja osigurala idealan trenutak.“

U čitavoj ovoj priči ne smije se smetnuti s uma ni veliki kineski utjecaj na sjevernokorejski državni i vojni vrh, koji, sasvim sigurno, ne bi poduzimao bilo kakve rizične korake bez odobrenja Pekinga. I tu je američki predsjednik potpuno u pravu kada kritizira ukogu Kine, smatrajući je nedostatnom i neiskrenom, jer Pekingu itekako odgovara ovakav razvoj stanja, u kojem SAD vojno ne može učiniti ama baš ništa jer se tome zajednički protive i Kina i Rusija, i što onda ostavlja prostora za trgovinu kineskim interesima u drugim sigurnosno problematičnim zonama u kojima se oni sudaraju s američkim. Osim toga, Kina je u vojnom smislu u svom dvorištu superiornija u odnosu na bilo koju velesilu i to vojni analitičari svih uključenih zemalja u regionalnu krizu vrlo dobro znaju. SAD je jednostavno fizički predaleko da bi mogao parirati kineskim vojnim potencijalima na prostoru Korejskog poluotoka u slučaju izbijanja rata.

Kinesku superiornost po tom pitanju potvrđuje i nedavna (od prošlog petka) izjava izvjesnog kineskog državnog medija, kako će Kina, u slučaju da Sjeverna Koreja otpočme napad na SAD biti neutralna, a ukoliko SAD napadne prvi i pokuša svrgnuti sjevernokorejsku vladu, Kina će ih u tome spriječiti. Pojasnimo, ukoliko bi Pjongjang bio lud da napadne SAD (što, naravno, neće) Kina se ne bi miješala i Washington bi tu državu mogao vojno razbiti u vrlo kratkom roku. Svim ozbiljnim analitičarima svijeta je jasno kako Sjeverna Koreja ama baš nikako ne može ugroziti SAD niti njegove tihooceanske eksklave, uključno i vojne baze u pojedninim tamošnjim državama. Upravo zato je potpuno neshvatljivo s pozicije vrijeđanja zdrave logike, da razno-razni analitičari i u Hrvatskoj i u svijetu to iz nekog razloga, ili straha od tko zna čega, uopće niti ne spominju. Jer da bi Pjongjang uopće pokrenuo raketni napad, treba najprije izvući te velike interkontinentalne rakete iz silosa, prebaciti ih transportnim vozilima do lansirnih rampi, naoružati ih bojevom ili nuklearnom glavom (ukoliko je uopoće imaju) i td., a za što sve treba prilično vremena. Američki vojni sateliti, koji danonoćno skeniraju tu zemlju, takve su pokrete u stanju primjetiti u realnom vremenu i u isto takvom vremenu odaslati informaciju američkom vojnom zapovjedništvu koje onda naređuje brzi i ubitačni napad kojim se u potpunosti uništava raketni potencijal te zemlje. Kina vrlo dobro zna kako do preventivnog sjevernokorejskog napada nikada neće doći i zato koristi spomenutu retoriku o svojoj neutralnosti. Ali u suprotnom, ukoliko SAD prvi napadne Sjevernu Koreju, Kina će svim sredstvima braniti tamošnji režim jer nipošto ne želi da američke vojne snage sutra stoje na njezinoj granici s tom državom.

Zato neću pogriješiti ukoliko kažem, kako se ovdje radi o jednoj od najsnažnijih političkih poruka, gotovo najvećoj pljusci političko-vojnog karaktera (možda jednakoj onoj oko ruskog vojnog ulaska u Siriju) ikada upućenih SAD-u, još od doba najopasnijih trenutaka Hladnog rata. Zato korejsku krizu slobodno možemo nazovati i modernom inačicom Kubanske krize. Ona jednako tako neće rezultirati otvorenim vojnim sukobom svjetskih velesila, a nedvojbeno će  otvoriti prostor za brojne pregovaračke procese koji opterećuju sigurnosno stanje i svekolike odnose u toj regiji, a možda i šire. Jednako kako je Kubanska kriza, osim povlačenja sovjetskih raketa „ispred nosa“ SAD-a rezultirala i povlačenjem tek instaliranih američkih raketa s teritorija Turske, što je dogovoreno tihom diplomacijom Moskve i Washingtona (i ostalo izvan medijskog prostora na zahtjev SAD-a, kojem je uvjek najvažniji vanjski dojam nepopustljivosti, kao temelj američkog ugleda i prestiža zasnovanog na moći), ne treba sumnjati kako će se i u korejskoj krizi dogoditi nešto slično, tj. doći će do klasične trgovine interesima. Na to ukazuju i spomenute teme razgovora između glavnih zapovjednika oružanih snaga Kine i SAD-a u Pekingu.

Ovdje treba dodati, kako su svega dan uoči posjeta zapovjednika američkih oružanih snaga Pekingu, o korejskoj krizi razgovarali kineski i ruski ministri vanjskih poslova, koji su u zajedničkoj izjavi predložili plan o „dvojnom zamrzavanju“ koji podrazumjeva zamrzavanje sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa, u zamjenu za zamrzavanje izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi u regiji (dakle, nešto slično pregovorima s Pjongjangom vođenim prije nekoliko godina pod agendom UN-a).

Zanimljivo je kako je taj prijedlog, ubrzo, u razgovoru sa svojim kineskim kolegom podržao i njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. Bez obzira na veliku geografsku udaljenost Njemačke od sporne daleko-istočne regije, potpora Berlina spomenutom planu itekako je „voda na mlin“ kineskim i ruskim interesima, a svojevrsni udarac Washingtonu čiji je Njemačka partner u NATO savezu i ponajvažniji oslonac na europskom tlu. Njemačka ovim potezom jasno pokazuje SAD-u u kom je smjeru spremna ići ukoliko američka administracija nastavi blokirati njezine gospodarske interese, ne samo u Europi.

Sve u svemu, vojnog riješenja za Sjevernu Koreju sigurno neće biti iako će se vjerojatno nastaviti pokazivati mišići s obje strane. Pritom ostaje za vidjeti o čemu će se sve trgovati u zamjenu za mir na sjevero-zapadu Azijsko-pacifičke regije. Jer alternativa miru jedino je rat, a njega u stvarnosti nitko ne želi jer bi se u nj (zbog savezničkih odnosa s J. Korejom i Japanom) morale uključiti i Sjedinjene Države, kojoj su rizici u tom slučaju ipak preveliki. SAD je predaleko od tog prostora ali i od razine motivacije onih država koje su u takvom ratu spremne ginuti do kraja. A bio bi to rat kojeg niti jedna strana ne može dobiti, dok bi njegov rezultat bio ljudska katastrofa – ponajprije za čitav jedan narod umjetno podjeljenog Korejskog poluotoka.

 

Geopolitika.News korejsku krizu smatra modernom inačicom Kubanske krize, za čije se riješenje neće primjenjivati neposredna vojna sila, već će se oko nje samo trgovati.

Prije tri dana u posjetu Pekingu i kineskom vojnom vrhu boravio je zapovjednik združenog stožera američkih oružanih snaga, general Joseph Dunford, koji je tom prigodom izjavio kako između dvije zemlje postoji puno složenih problema ali da obje strane teže njihovom rješavanju.

„Smatram kako mi moramo biti otovreni. Imamo puno složenih problema o kojima nemamo uvjek isti stav“, kazao je Dunford tijekom razgovora sa svojim kineskim kolegom – zapovjednikom združenog stožera kineskih oružanih snaga, generalom Fangom Fenghui, i dodao, kako „dvje strane dijele želju za radom nad tim složenim pitanjima“.

General Fenghui je izjavio kako Kina pridaje veliku važnost posjetu američkog generala i za svog američkog kolegu je organizirao nazočnost na kineskim vojnim vježbama.

Kasnije je kinesko Ministarstvo obrane izjavilo kako se tijekom razgovora raspravljalo o Sjevernoj Koreji, Tajvanu i Južno-kineskom moru, a potpisan je i okvirni sporazum o vojnom dijalogu između Kine i SAD-a, o kojem još nema nikakvih priopćenja.

Spomenuti kineski general je izjavio kako je suradnja jedini pravilni izbor za dvije države i da njihove vojne snage mogu biti dobri partneri.

Dr. Shain Oliver, direktor za investicijske strategije AMP Capital iz Sydneya, na ovu temu je izjavio slijedeće: „Ovaj put promijenilo se to, što su se strašne prijetnje i rat riječima između SAD-a i Sjeverne Koreje povećale do onog stupnja da ih tržišta više ne mogu ignorirati. Naravno, sve se ovo događa u vrijeme kada su burzovna tržišta izložena korekciji, zbog čega je Sjeverna Koreja osigurala idealan trenutak.“

Podsjećamo, kineski mediji objavili su u prošli petak kako će Kina, u slučaju da Sjeverna Koreja otpočme napad na SAD biti neutralna, a ukoliko SAD napadne prvi i pokuša svrgnuti sjevernokorejsku vladu, Kina će ih u tome spriječiti.

Geopolitika.News prosuđuje kako se radi o jednoj od najsnažnijih političkih poruka vojnog karaktera ikada upućenih SAD-u (makar i posredno, preko od Pekinga nadziranog medija), vjerojatno još od doba najopasnijih trenutaka Hladnog rata. Zato ni malo nećemo pogriješiti ukoliko korejsku krizu nazovemo modernom inačicom Kubanske krize. Ona jednako tako neće rezultirati otvorenim vojnim sukobom svjetskih velesila ali će zato otvoriti brojne pregovaračke procese koji opterećuju sigurnosno stanje i svekolike odnose u toj regiji. Jednako kako je Kubanska kriza, osim povlačenja sovjetskih raketa ispred „nosa“ SAD-a rezultirala i povlačenjem tek instaliranih američkih raketa s teritorija Turske, što je dogovoreno tihom diplomacijom Moskve i Washingtona (i ostalo izvan medijskog prostora na zahtjev SAD-a, kojem je uvjek najvažniji vanjski dojam nepopustljivosti kao temelj njegovog ugleda temeljenog na moći), ne treba sumnjati kako će se i u korejskoj krizi dogoditi nešto slično, tj. doći će do klasične trgovine interesima. Na to ukazuju i spomenute teme razgovora između glavnih zapovjednika oružanih snaga Kine i SAD-a u Pekingu.

Podsjećamo, također, kako su prekjučer o korejskoj krizi razgovarali kineski i ruski ministri vanjskih poslova, koji su u zajedničkoj izjavi predložili plan o „dvojnom zamrzavanju“, koji podrazumjeva zamrzavanje sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa, u zamjenu za zamrzavanje izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi u regiji. Taj prijedlog jučer je u razgovoru sa svojim kineskim kolegom podržao i njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel.

Sve u svemu, vojnog riješenja za Sjevernu Koreju sigurno neće biti, neovisno o vjerojatnom nastavku pokazivanja vojnih mišića s obje strane, a ostaje za vidjeti o čemu će se sve trgovati u zamjenu za mir na sjevero-zapadu Azijsko-pacifičke regije. Jer alternativa miru jedino je rat, a njega u stvarnosti nitko ne želi, jer ga niti jedna strana ne može dobiti, dok bi njegov rezultat bio ljudska katastrofa – ponajprije za čitav jedan narod umjetno podjeljenog Korejskog poluotoka.

 

Iz povijesnog zaborava Kina u geopolitičku stvarnost izvlači drevni „Put svile“ i postavlja ga kao okosnicu svoje nove globalne uloge. Iako je naizgled riječ o trgovačkom i gospodarskom projektu, on je, s koje ga god strane promatrali, u biti masivni projekt ekspanzije geopolitičke moći.

Koncepcija  novog “Puta svile” („One Belt, One Road“) i obnove drevnih trgovačkih ruta u ekonomskom i političkom opticaju je već godinama, a kineska politika ga strpljivo i dugoročno promovira  neprekinutim nizom sastanaka s budućim partnerima, postupno ih pretvarajući u redovite. Tako je od 5. do 7. studenoga 2016. godine, u glavnom gradu Latvije održan  redoviti godišnji sastanak predsjednika vlada Kine i 16 zemalja središnje i istočne Europe  čiji značaj prelazi okvire  političkih i gospodarskih odnosa partnera s potencijalom utjecaja na globalnu geopolitičku razinu.

Sastanak u Rigi bio je samo posljednji u nizu održanih između Kine i europskih partnera, u okviru inicijative 16+1 pokrenute 2012. godine s primarnim ciljem  jačanja gospodarske suradnje Pekinga i europskih država. Za kinesku  stretegiju gospodarskog prodora preko euroazijskih prostora od Kine prema Europi, definiraniranoj  u doktrini „One Belt,One Road“, poznatoj i kao novi  „Put svile“, upravo je  okvir  16+1 suradnje sa središnjom i istočnom Europom ulazna točka za cijelo europsko tržište. Dosadašnji reultati suradnje su impresivni. Kina je samo tijekom  prošle godine  s ovih 16 europskih država  od Baltičkog do Jadranskog  mora, uključujući i države jugoistočne Europe, ostvarila  robnu razmjenu u vrijednosti od 55 milijardi američkih dolara, što je gotovo jednako tradicionalno velikoj robnoj razmjeni s Rusijom od 60 milijardi dolara. Masivno su povećane kineske investicije i već se razvija veliki broj infrastrukturnih projekata, kao dio brzog trgovačkog smijera na “Novom putu svile” od Atene do Budimpešte. Iako je Kina je u sklopu nacrta inicijative definirala tri proritetna područja gospodarske suradnje – infrastruktura, područje visoko sofisticirane tehnologije i tzv .zelena tehnologija, u  središtu pozornosti za Peking je, zapravo, osiguranje prometnih smjerova za svoju veliku geoekonomsku i geopolitičku strategiju.

No sada je kineska politika procijenila da su nastupili idealni uvijeti za formalnu objavu  pokretanja  novog „Puta svile“, posebice nakon promjene težišta američke trgovinske politike na svjetskoj razini.

U Pekingu je 14. i 15. svibnja održano svečano predstavljanje otvaranja nove kineske strategije “Puta svile”, pod nazivom „Belt And Road Initiative Summit“, na kojem su, uz čelnike zaintersiranih država,  nazočili  i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, predsjednik Svjetske banke Jin Yong Kim i direktorica  MMF-a Christine Lagarde. AFP procjenjuje  kako se domaćin skupa “kineski predsjednik Xi Jinping sada nalazi u snažnoj opreci s vanjskopolitičkom i trgovinskom agendom  američkog predsjednika Donalda Trumpa, “America First”, koja je ozbiljnim koketiranjem s izolacionizmom pružila Kini priliku preoblikovanja globalnog gospodarskog i političkog krajobraza u svoju korist“. Kineski politički analitičar Willy Lam također ukazuje kako “kineska politika pokušava snažno ubrzati dinamiku projekta novog „Puta svile“ iskorištavajući vakuum koji je stvorio predsjednik Trump i pokazati kako ima sposobnosti kreiranja globalne politike“. Sumnje kako je novi put svile geopolitički projekt u isključivom kineskom interesu, povodom skupa u Pekingu diplomatski je izrazio presjednik EU trgovinske komore za Kinu, Joerg Wuttke: “Nadamo se kako je  One Belt, One Road dvosmjerna, a ne jednosmjerna ulica i da Kina samo ne prodire u svijet, nego ga prihvaća i otvara se ravnopravnoj međunarodnoj  trgovini“.

Ali sasvim je jasno kako je riječ o čistoj geopolitici i projekciji kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Europi, Africi i ostatku Azije.Trasirajući smjerove svoje nove  gospodarske strategije uobličene u projektu novog“ Puta svile“ serijom međunarodnih skupova i s njima povezanih sastanaka ekspertnih timova,  Kinezi, zapravo, suptilno  grade svoju mega viziju trgovačke ekspanzije, kako kopnenim smjerovima, tako i pomorskim rutama  od Tihog i Indijskog ocena, preko Crvenog mora i Sueskog kanala, Sredozemlja do jadranske Venecije i Rijeke kojima će se prostirati  pomorska sastavnica  nove kineske strateške gospodarske i geopolitičke agende povezivanja azijskog i europskog tržišta trasama drevnih karavanskih trgovačkih putova, kojima je stoljećima ranije kolala razmjena bogatstava i ideja Istoka i Zapada, Kine i Europe. Njemački geograf i putopisac Ferdinand von Richthofen taj trgovački put, kojim je u Europu pristizao tada najtraženiji kineski proizvod – svila, nazvao je zvučnim imenom „Put svile“ („Seidenstraße“).

Karavanskim stazama putova svile, dugim preko 6 tisuća kilometara, s vremenom zaštićenim nizom vojnih utvrda i uporišta, prema Europi se od davnina slijevala skupocijena svila, krzna, sagovi, žad, čaj i porculan, a u suprotnom smijeru zlato i srebro. Prava bogatstva su se slijevala u riznice svih koji su se našli na tim trgovačkim putovima. Njihovo ishodište bio je Chang’an, današnji Xian na sjeverozapadu Kine, a nastavljali su se prema zapadu uz rub pustinje Takla Makan i Pamirskih planina, preko Afganistana do Bliskog istoka i Levanta, današnjeg Jordana, Sirije, Palestine, Libanona i Turske, i potom Sredozemnim morem do europskih  obala Mediterana. Na prostorima  putova svile gotovo 1500 godina razmjenu bogatstava pratila je politička i diplomatska dinamika, a uspostavljene obostrano korisne veze europskih i dalekoistočnih prostora često su ometali  i prekidali nemiri i  ratovi. Konačno, sredinom 15. stoljeća, nastanak moćnog  Osmanskog carstva na raskrižju putova Istoka i Zapada potpuno je  presjekao „Put svile“ i otpremio ga u svijet mitova i legendi. Veze Europe i Kine, umjesto putovima svile, nastavljaju se od početka 16. stoljeća novim pomorskim rutama portugalskih i španjolskih trgovaca, a kasnije velikih trgovačkih kompanija.

Procjenivši kako u stoljetnom, dokazano nezaustavljivom nagonu europsko-kineskog gospodarskog povezivanja i danas leži  bogarstvo, kineska politika sada, pet stoljeća nakon njegove propasti, ponovo oživljava mit o “Putu svile“, prilagođen  suvremenim okonostima.

Njihov “Novi put svile“ masivni je program povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist, i Kini osigurao veću ulogu na  globalnoj razini.

Program, poznat i pod nazivom „One Belt,One Road“, u ožujku 2015. je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente, kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su spremni  na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile. Iza vizije pretočene u strateški plan već stoji  i konkretni novac, za sada 124 milijarde dolara spremnih za infrastrukturna ulaganja uglavnom kroz Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank-AIIB), čiji ulagači su 60-ak država, među kojima je, na užas Amerikanaca, i Velika Britanija i još 11 članica NATO-a. Amerikanci,  dakako, AIIB vide kao konkurenciju MMF-u i Svjetskoj banci, kojima od osnutka dominiraju i kao sredstvo rušenja postojećeg svjetskog financijskog poretka, kojega su neupitni gospodari i na kraju kao moćni  instrument „mekanog“ promicanja kineskih globalnih gospodarskih i geopolitičkih interesa.

Kina odavno otvoreno zahtjeva reformu MMF-a i Svjetske banke i uspostavu novog svjetskog finacijskog sustava, u kojoj bi ona i druge narasle ekonomije zemalja u razvoju bile jače zastupljene u donošenju odluka, umjesto starog poretka nastalog pod američkim patronatom krajem 2. svjetskog rata. Kina je u skupini država , koju je još 2001. godine „Goldman Sachs“  označio zemljama u čije će ruke do polovice 21. stoljeća prijeći svjetska gospodarska i finanijska moć, dakako, ako se ništa ne napravi u sprječavanju takvog tijeka događaja.Time je savršenom preciznoću svjetskoj političkoj  i finacijskoj oligarhiji  dao koordinate ciljeva po kojima trebaju udarati. Ne čudi stoga američka jasno izražena nelagoda britanskim pridruživanjem AIIB-u i sumnja u prave kineske namjere. Vijeće za nacionalnu sigurnost Bijele kuće sredinom  ožujka2015. godine  je priopćilo: “To je suverena odluka Velike Britanije. Nadamo se i očekujemo kako će Velika Britanija koristiti svoj glas u AIIB-u  za uspostavu visokih standarda Svjetske banke. Vjerujemo kako svaka nova multilateralna finacijska ustanova mora slijediti te kriterije. SAD i druge globalne ekonomije slažu se da postoji hitna potreba pojačanih ulaganja u infrastrukturu diljem svijeta, ali temeljem mnogih pokazatelja imamo  razloga sumnjati kako će AIIB zadovoljiti visoke postavljene standarde, posebice na području upravljanja, zaštite okoliša i socijalne zaštite“.

Njih uistinu zabrinjava samo činjenica  da projekt mitološkog imena „Put svile“nedvojbeno  donosi daljnju  kinesku gospodarsku  ekspanziju, financijsku dobit, prerastanje juana u priznatu svjetsku valutu i veću geopolitičku moć. Bivša potpredsjednica Svjetske banke i negdašnja  španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacio, u svibnju 2014.godine  nedvosmisleno izražava stavove  gospodara svjetskih financija i njihovo odbijanje samostalne kineske gospodarske i financijske inicijative: “Kineski bi državni vrh trebao prepoznati da gospodarski pojas puta svile mora biti utemeljen na široj viziji koja uključuje raznolikost financiranja, višestrukost vlasništva i učinkovitu organizaciju s brojnim sudionicima. Postoji, međutim, opasnost da će Kina tražiti bilateralni pristup s državama sudionicima te iskoristiti projekt za uske interese vanjske politike. Iako Kina ima sredstva za financiranje golemih infrastrukturnih projekata koje ova inicijativa zahtijeva, takva bi fragmentirana strategija onemogućila integraciju i učvrstila stav da rast Kine prijeti međunarodnom poretku.“

Više nego jasno –samostalna kineska gospodarska inicijativa  izvan okvira MMF-a i Svjetske banke, zapravo dominacije Wall Streeta i britanskih bankara, prijetnja je međunarodnom poretku, jer samostalna gospodarska prisutnost na globalnoj razini sa sobom donosi i globalni politički i diplomatski ujecaj, potom vojni, a sve zajedno su odlika države kao globalne sile ili velesile. Prerastanje Kine u pravu velesilu, koja svoju poziciju više ne duguje samo demografskim i vojnim čimbenicima i činjenici posjedovanja nuklearnog oružja, za SAD i saveznike postaje ogromni izazov.

Pri tom za razliku od američke geoekonomske strategije, koja povezivanje sa svojim partnerima kako na atlanskoj tako i na tihooceanskoj strani veže uz formalne trgovačke i gospodarske ugovore kao što su NAFTA, trans-tihooceansko partnerstvo (The Trans-Pacific Partnership- TPP ili Trans Pacific Partnership Agreement -TPPA ili famozno Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo- TTTP, koji partnere obvezuju na specifične vrste pravnog riješavanja međusobnih sporova i koji već na prvi pogled ukazuju na dominaciju američke strane – kineska strategija svoje partnere veže svilenim interesnim nitima meke moći  novog „Puta svile”. U pregovorima  s kineskom stranom nema šokova i paranoičnih ispada  tipa- tko i zašto nije ratificirao ugovor?, tko i zašto nije pristupio pregovorima?, tko to u Europi referendumima pokušava srušiti njihovo pregovaranje? i jesu li, zapravo, u pozadini ruske subverzivne aktivnosti. Ta pitanja su se za predsjedništva Baracka Obame redovito postavljala nakon bilo kakvog otpora američkoj geoekonomskoj strategiji i suradnji SAD-a s državama ili skupinama država na ekonomskim temeljima. Pri takvom mučnom pregovaranju se, dakako, ne uvažavaju realni međusobni sukobi interesa različitih intesesnih skupina u državama partnerima ili odvojeni interesi država i skupina država.

Kinezi to rade na drugi način – bez nepotrebnih sukoba i tenzija, suptilno i uporno. Iako je novac za investicije u njihovim rukama, oni pragmatično pregovaračke  partnere postavljaju u ravnopravni položaj,  uvažavajući  njihove poslovne uloge i rizike , jer računaju  kako će samo tako postavljeni temelji odnosa  umjesto taktičkih  i brzih dobitaka donijeti strateške učinke na duge staze. Kinezi, uvažavajući sve isprepletene interese među partnerima,  polako, ako je potrebno i desetljećima, namjeravaju  graditi svoju strategiju “Puta svile”. Za razliku od američke i europske prakse, koja one što iz raznih razloga odbijaju priključenje njihovim  gospodarskim inicijativama  proglašava neprijateljima, kineska politika,  u nadi buduće suradnje, ostavlja otvorena vrata. Jer tko zna kakav će raspored snaga u Europi vladati za dva ili tri desetljeća. Peking svjesno kalkulira da će se jednom sada zatvoreni putovi trgovine i ekonomskog proboja možda u promjenjenim okolnostima u budućnosti  otvoriti. Kina ne žuri danas, kao što u prošlosti nije žurila  iskazavati  punu snagu  svoje vojne, potom političke i na kraju gospodarske moći, pretvarajući  se iz nekad ponižene kolonije britanskog i američkog kapitala u svjetsku silu. Kao što se uspavani kineski div dugo budio, tako Kinezi planiraju graditi i svoje globalne ekonomske interese. Kako smo ranijim analizama već  zaključili, njihova strategija izgradnje globalne moći kroz  širenje trgovine i gospodarskog utjecaja nije ništa novo u povijesti  i neodoljivo  podsjeća na trgovačku ekspanziju nordijskih naroda u ranom srednjem vijeku.Trebala su proći desetljeća da bi tadašnji Bizant i Zapad shvatili kako su njihovim trgovačkim putovima u velikoj mjeri ovladali Vikinzi koji su temeljem toga postupno izgradili i svoju političku moć stvarajući države na prostorima normanskog utjecaja. Na isti način djelovao je i Hanzeatski savez sjevernih njemačkih gradova od 14-og do polovne 17. Stoljeća, na čelu s Lubeckom. Polako i strpljivo generacijama Hanzeatska liga ili Hanza, koja je u vrhuncu moći uključivala  70 gradova među kojima Hamburg i Koln, kao i Teutonski viteški red stvarajući bogatstvo i moć trgovinom s Istokom i Zapadom, polako je izrasla iz trgovačkog saveza u političku  silu i gospodara trgovine od Londona do Novgoroda. Potisnulo ju je tek stvaranje nacionalnih država i jačanje njihove moći. U manjim dimenzijama geopolitičkog okvira tako je uostalom djelovala i Dubrovačka Republika čiji je tadašnji regionalni i globalni utjecaj zahvaljujuću trgovini i diplomaciji daleko prelazio granice njezine stvarne moći. Kontrolori trgovine i trgovačkih smjerova uvjek su u svom kasnijem razvoju dobivali nesrazmjernu geopolitičku snagu. Kina danas radi upravo to – svoju trgovačku ekspanziju transformira u utjecaj na globalnoj razini.

Kina ima dugu tradciju strpljivog stvaranja moći na temeljima koji jamče dugoročni kontinuitet, a ne samo kratkoročne, tvrdom ili mekom silom  ostvarene ekonomske probitke. Kineska ekspanzija u zapadnom svijetu izvorno je započela  politikom “Zou Chuqu” što znači izlazak kineskih tvrtki na međunarodno tržište. Od kraja 70-ih godina prošlog  stoljeća Kina je počela graditi strategiju ekonomske modernizacije, koja je uključivala neposredne strane investicije u dva odvojena ali međusobno povezana stupnja. U prvjo fazi „Ulaza“ – ili “ Yin jinlai“, otvorena su vrata stranim investicijama i stvaran domaći kapital, stvoreno je tržište kapitala i izvršena tehnološka modernizacija . U slijedećoj fazi “Izlaska”- ili „Zou Chuqu“, nakupljeni kapital plasiran je na strana tržišta, na akviziciju izvora prirodnih bogatstava i naprednih  tehnologija diljem svijeta, što je rezultiralo daljnjim rastom i stabilizacijom gospodarstva. Cijeli koncept je utemeljen na tradicionalnoj kineskoj  filozofiji  taoizma i njegovom dualističkom shvaćanju svijeta kroz prožimanje suprostavljenih sila Jin i Jang, koje u sukobu svojih silnica stvaraju ravnotežu u prirodi.

Dok na globalnom planu  Kina  plete nježne svilene  niti svoje narasle moći,  u neposrednom susjedstvu, opet po odrednicama dvojnosti  Jin i Janga, nimalo nježno, koristeći elemente  svoje vojne moći, na području Južnog kineskoga mora uspostavlja operativnu osnovicu, polaznu točku i obrambeni štit svoje velike strategije. Dok na globalnoj razini svoju moć projecira u svilenim rukavicama ekonomije, računajući kako će joj to donijeti dugoročne učinke, na otočjima, uz svoju obalu, stvara bedem vojne sile, a uzduž smjerova buduće i sadašnje trgovine novog „Puta svile” raspoređuje pomorske i kopnene snage.

Na summitu u Pekingu kineski predjednik Xi Jining  izričito je odbacio postojanje geopolitičkih ciljeva novog „Puta svile“ riječima: “Nemamo namjeru ponavljati stare istrošene geopolitičke igre nego stvoriti sustav suradnje u kojem svi dobivaju”.

Ali i takva situacija, u kojoj svi dobivaju, zapravo bi bila tektonska  promjena geopolitičkih postavki i to na štetu sadašnjih američkih i europskih gospodara globaliziranog svjetskog gospodarskog i politčkog poretka.

Baš kako je zaključio  Steen Jakobsen, glavni ekonomist danskog Saxo Banka, specijaliziranog za usluge trgovanja na financijskim tržištima: „To bi bila  ‘win-win’ situacija za Kinu, ali ‘win-lose’ za SAD jer će dobiti pristup globalnom rastu ali izgubiti prevlast. Svaki put kada se u povijesti događalo preuzimanje moći ili situacija s dvije jednake supersile, to je značilo opću nestabilnost, pa i na tržištu kapitala. Ni sada neće biti drugačije. To je cijena koja se mora platiti ako se izbjegavaju prilike za reforme i promjene, pa postaješ rob povijesti umjesto da je definiraš“.

Novi „Put svile“ nedvojbeno je geostrateški  projekt globalnog promicanja kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. On uistinu neće proigravati „stare istrošene geopolitičke igre“, kako ih naziva kineski predsjednik, ali će svojim inventivnim pristupom pokušati, u skladu sa kineskim interesima, promijeniti sadašnji globalni geopolitički poredak.

 

 

 

Kontroverzni filipinski predsjednik Rodrigo Duterte, poznat po neumjesnim izjavama (primjerenijim uličnom žargonu nego svijetu politike) upućenim aktualnom američkom predsjedniku Baraku Obami, jučer je oštro kritizirao američki plan o prekidu pomoći Filipinima.

Naime, američka agencija za pomoć Filipinima Millennium Challenge Corporation odgodila je glasovanje o omogućavanju davanja pomoći toj državi i izjavila kako će obnova potpore ovisiti o stanju „vladavine prava i ljudskih prava“. Filipinski čelnik odgovorio je kako njegova država „može preživjeti i bez američkog novca“ i zaprijetio poništenjem suglasnosti o razmještaju američke vojske na filipinskom teritoriju.

„Oko za oko. Ako vi to možete učiniti možemo i mi.To nije igra na jedan gol“, izjavio je filipinski predsjednik. Pritom je dodao i sljedeće: „Mi nikada nećemo ratovati s Kinom. To vi (SAD, op. ZM.) tamo provocirate rat. Mi nikada nećemo ratovati s Rusijom. Ona je predaleko. Osim toga mi smo prijatelji.“

Podsjećamo kako je proteklih tjedana i mjeseci predsjednik Duterte već odašiljao slična upozorenja, od kojih je svakako najzvučnije bilo ono, o mogućem stvaranju „moćnog azijskog savezništva između Kine, Rusije i Filipina“.

Odnosi između Washingtona i Manile pogoršali su se zbog snažnih američkih i EU kritika filipinskih metoda borbe protiv trgovine narkoticima, poglavito prema dilerima koje posebne državne postrojbe likvidiraju po kratkom postupku. Ali i pored, sa Zapadne točke gledišta surovih postupaka u borbi protiv tog problema (slično se rješavaju i u pojedinim islamskim zemljama), treba biti iskreren i kazati kako su narkotici na Filipinima već dugi niz godina prava pošast koja desetkuje tamošnju, prije svega siromašnu populaciju (kako po broju smrtnosti tako i po onesposobljenosti za normalno funkcioniranje i samostalan život), ometaju gospodarski razvoj zemlje, a uzrokovali su i enormni porast kriminala svih vrsta, poglavito onog organiziranog. Upravo zbog toga ali i najavljenih atipičnih i surovih metoda obračuna s problemom narko-biznisa, Duterte je premoćno dobio predsjedničke izbore, a usprkos tisućama likvidiranih dilera popularnost mu u zemlji i dalje raste.

Koliki bi bio geostrateški udarac po SAD pri eskalaciji naglo zaoštrenih američko-filipinskih odnosa nepotrebno je i govoriti. Filipini su jedan od najvjernijih američkih saveznika u Azijsko-tihooceanskoj regiji (odmah iza Japana i Južne Koreje), a američka vojska već dugo koristi filipinske vojne baze, maksimalno iskorištavajući vrlo važan strateški položaj te otočne zemlje, koja s Kinom dijeli akvatorij Južno-kineskog mora. Koliki je utjecaj SAD imao na Manilu najbolje prezentira činjenica, kako je Washington čak uspio nagovoriti Duterteovog prethodnika na mjestu predsjednika države, da svoju zemlju isturi na prvu liniju protukineskog fronta, na način da upravo Filipini podnesu tužbu protiv Kine na Međunarodnom sudu u Haagu zbog njezinih pretenzija na većinu akvatorija i spornih otoka u Južno-kineskom moru (taj je sud ljetos i donio odluku u korist Filipina iako je Kina ne priznaje, kao što ne priznaje niti nadležnost toga suda).

Zbog svega toga ne treba čuditi kako je nedavno, nedugo nakon pobjede na izborima, budući predsjednik SAD-a Donald Trump telefonski nazvao predsjednika Dutertea i u međusobno uvažavajućem tonu razgovora ukazao na važnost partnerstva između dviju država. Duterte iskreno računa na promjenu smjera američke politike s ustoličenjem g. Trumpa, dok administracija predsjednika Obame na odlasku kao da namjerno podmeće nove klipove između dviju zemalja inzistirajući na svom viđenju demokratskih načela i načela ljudskih prava kao obligatornih za čitav svijet. Zapravo, g. Trump imat će težak zadatak popraviti kaos koji je iza sebe u američkoj vanjskoj politici ostavila odlazeća administracija. On se najbolje ogleda u pokidanim vezama s tradicionalnim američkim partnerima i saveznicima diljem svijeta, poglavito onim najvažnijim – unutar islamskog svijeta, poput Turske, Egipta, Pakistana.

U svjetlu trenutačnog vrlo lošeg političkog ozračja između SAD-a i Filipina, bit će interesantno pratiti razvoj odnosa između Manile i Pekinga. Prije cca dva mjeseca filipinski čelnik boravio je u službenoj posjeti Kini. I to sigurno nije učinio bez razloga. Naime, dvije zemlje ubrzano razvijaju svoje gospodarske odnose. Pa iako Sjedinjene Američke Države ostaju najvećim investitorom u filipinsko gospodarstvo, ekonomski stručnjaci HSBC Holdings Plc prognoziraju, kako će 2017. godine položaj prvog investitora u toj zemlji preuzeti Kina čije će investicije nadvisiti 24 milijarde dolara.

Pa iako su se nakon odluke spomenutog suda u korist Filipina strasti na samom Južno-kineskom moru malo primirile, Kina se sasvim sigurno neće odreći svojih aspiracija na 80% njegovog akvatorija. On joj je nužan zbog njezinog velikog rasta i želje za neometan trgovinski ali i vojni izlazak u svaki kutak svijeta, upravo onako kako to čine i Sjedinjene Američke Države. A da Kina misli ozbiljno svjedoči i prekjučerašnji incident, kada je kineska ratna mornarica sjevero-zapadno od baze Subik-Bay na Filipinima, zapljenila bespilotno podvodno plovilo (dron) u vlasništvu američkog oceanografskog broda Bowditch, koje se nalazilo u međunarodnim vodama Južno-kineskog mora. Pentagon je oštro kritizirao taj kineski čin kroz službenu diplomatsku notu, a jučer je to učinio i budući američki predsjednik Donald Trump, kazavši, kako se radi o „činu bez presedana“. Inače, kinesko Ministarstvo obrane sinoć je obznanilo odluku, da će Amerikancima vratiti zadržani aparat.

Jesu li Kinezi (a vjerojatno jesu) uspjeli skinuti snimke koje je učinio američki podvodni dron navodno snimajući podmorsku topografiju (čemu se Kinezi inače protive iz gore navedenih razloga koji su i bili predmet suda), i je li se tu radilo o „činu presedana“ ili ne, potpuno je nebitno. Stvar je u nečem potpuno drugom: Peking je vrlo dobro znao čije je to podmorsko plovilo, a njegovom se „krađom“ vlasnicima u Washingtonu nije ustručavao odaslati vrlo jasnu političku i vojnu poruku, i to na način na koji bi se to malo koja država svijeta usudila kada se radi o međunarodnim morskim vodama. Ovom se mora pridodati još nešto: kada je g. Trump nedavno telefonski nazvao predsjednicu Taivana („odmetnutog“ kineskog otoka) i time napravio presedan koji je izazvao oštar kineski prosvjed (američka politika do sada je podupirala Nixonovo načelo o „jednoj Kini“), kinesko ratno zrakoplovstvo prema toj otočnoj državi podignulo je svoj strateški bombarder, jasno dajući do znanja na što je Peking spreman u slučaju američkog priznanja taivanske nezavisnosti.

U Južno-kineskom moru Kina, osim Filipina, ima još tri susjeda: Maleziju, Indoneziju i Bruneje koji su nekoliko desetljeća živjeli prilično dobro na račun kineskog načela „zaboravimo na sporove radi općeg razvoja“. Međutim, nakon početka operacionalizacije Obamne politike američkog povratka u Aziju, ionako ogromna geostrateška važnost spomenutog mora još je više porasla. Američkim jačanjem vojne nazočnosti, kineskim odgovorom kroz izgradnju novih i proširenjem postojećih otoka, kao i oštre političke retorike Washingtona da će svim sredstvima braniti međunarodno pravo u odnosu na slobodu plovidbe, porasli su i teritorijalni apetiti kineskih južnih susjeda. Najdalje je, kao što smo ranije u tekstu naveli, otišao bivši filipinski predsjednik koji se na nagovor Washingtona usudio podići tužbu protiv Kine u ime svoje države. Odluka suda u korist Manile osokolila je i druge zemlje regije i dala im hrabrost za suprostavljanje Pekingu. Međutim, usljdio je šok. Umjesto iskorištavanja sudske odluke koja mu ide u prilog, novi filipinski predsjednik Duterte čini, zapravo, vrlo mudar potez i stvar zaokreće za 180°, dobro znajući kako sukob s Kinom Filipinima ništa dobrog donjeti ne može. Odlučio se na kompromis i otputovao u Peking. Štoviše, tamo je kineskim čelnicima ali i svekolikoj javnosti odaslao poruku kako su Filipini spremni odreći se SAD-a u sferi obrane i gospodarstva.

Bio to blef ili ne, u ovom posljednjem zapravo je i bit svega. Države Južno-kineskog mora naprosto će biti primorane pomiriti se s kineskim teritorijalnim zahtjevima. Logika je pritom vrlo jednostavna: Peking može učiniti čuda u njihovim gospodarstvima i one će time biti više nego zadovoljne jer su svjesne stvarnog odnosa snaga i veličina. Osim toga, ni SAD, ni EU, ni Japan kroz svoju Azijsku razvojnu banku, njima nisu osigurali očekivani stupanj razvoja i unutarnje stabilnosti. Štoviše, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća te su države valutnim i investicijskim makinacijama od strane tzv. filantropa Sorosa dovedene na rub propasti, a umjesto „Azijskih tigrova“ preko noći su postale „azijski bolesnici“, skupa s Rusijom, pa čak i jednim Japanom koji se od te krize godinama oporavljao.

Kina se pri svojim golemim investicijama u Jugo-istočnu Aziju također rukovodi sličnim načelima kao i Zapad, prije svega jeftinom radnom snagom i veličinom tržišta za plasman svojih roba, što će joj omogućiti jačanje svog utjecaja. Tome može pridonjeti i najavljeni američki zaokret sebi od strane budućeg američkog predsjednika, a što će, ukoliko se ostvari, dovesti do pada američkih investicija, a moguće i povratka dijela do sada u JI Aziju uloženog kapitala natrag u SAD, što bi trebalo pomoći daljnjem američkom razvoju zasnovanom na zdravim ekonomskim zakonitostima, a ne tiskanju dolara i financijskim spekulacijama koje produbljuju ionako golemi američki vanjski dug.

I za sam kraj, možda je najbolji zaključak svega ovog izveo američki medij National Interest, kazavši, kako će se agresivna kineska politika u odnosu na svoje južne susjede, malo smekšana „medenjakom“ u obliku ekonomije, nastaviti u bližoj budućnosti.

Izvjesna japanska novinska agencija je 2. rujna, analizirajući rusko-japanske odnose, objavila kako je vlada premijera Shinzo Abea počela konzultacije glede razvoja gospodarske suradnje s Rusijom bez prethodnog postavljanja na dnevni red problema „sjevernih teritorija“ tj. južnih otoka Kurilskog arhipelaga. Japanska vlada po prvi put problem želi riješiti obratnim putom – prvotnom uspostavom strateške gospodarske suradnje zahvaljujući kojoj će kasnije biti jednostavnije riješiti i spomenuti teritorijalni spor između dviju zemalja, zbog kojeg one još uvjek nemaju formalno potpisan ugovor o miru nakon završetka Drugog svjetskog rata i što opterećujuće djeluje po njihove odnose.

Japanski poslovni medij „Nihon Keizai“ 2. rujna također piše o istoj temi, govoreći i o susretu ruskog predsjednika Putina i japanskog premijera Abea na Međunarodnom gospodarskom forumu u Vladivostoku tog istog dana.

Japanska televizija NHK je 2. rujna prenjela riječi premijera Abea o tome, da će se dvojica državnika susresti 15. prosinca u gradu Nagato, prefektura Yamaguti.

Što se u stvarnosti događa?

Bilo koji japanski premijer nije u mogućnosti planirati strateške gospodarske odnose s Rusijom bez postavljanja preduvjeta vezano uz pitanje južno-kurilskih otoka jer bi ga japanska javnost brzo politički kaznila. Slično je i s Rusijom, koja, kao velika država, nije u stanju prodavati svoj teritorij ma o kom se predsjedniku radilo i koji je trenutačni stupanj njegove popularnosti. To bi također, prije ili kasnije, dovelo do njegove političke smrti. Neovisno o teškom gospodarskom stanju u zemlji zbog Zapadnih sankcija, današnja Rusija je dovoljno snažna da se ne dozvoli ponavljanje tragikomičnih sekvenci iz svoje povijesti 90-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, slabom Jeljcinu, koji je Rusiju doveo na rub propasti i sveopćeg raspada, Japan, u zamjenu za vraćanje južno-kurilskih otoka, ponudio ni manje ni više nego dostavu po jednog video uređaja u svako domaćinstvo unutar Ruske Federacije. Na takvu, krajnje ponižavajuću ponudu, Jeljcinova vlada ipak nije pristala.

Novonastalo političko stanje, položaj u međunarodnim odnosima i globalni geopolitički procesi koji su u tijeku, ne dozvoljavaju igre takvoga tipa. Rusiji u novim okolnostima njezin Daleki istok predstavlja novo strateško gospodarsko ali i vojno uporište za širenje utjecaja u smjeru Istoka, nakon što ju je SAD, barem srednjoročno, odsjekao od Europske unije i njezinog gospodarskog i financijskog krvotoka. Kurilski otoci danas su važan dio ukupnog vojno-strateškog plana zemlje, na čijem teritoriju se već grade ili planiraju graditi nove zrakoplovne i podmorničke baze. Riječ je još uvjek o Kurilskim otocima čija je ruski teritorijalni suverenitet neupitan ali jačanje ruske vojne nazočnosti (uključno i strateških bombardera i nuklearnih podmornica) Japanu „iznad glave“, po Tokio postaje krajnje neugodno.

Vrlo je važno naglasiti i sve složeniji japanski regionalni geopolitički položaj, poglavito u odnosu prema Kini. Ta zemlja i dalje ne pokazuje tendencije slabljenja svoje gospodarske i financijske snage iako je njezin rast nešto usporen. Peking i dalje s visoka gleda i na Tokio i na Seul, kao glavne američke dalekoistočne uzdanice. Kineska vojna snaga i njezino rasprostranjenje u ostale regije svijeta putom otvaranja svojih vojnih baza ili učešća u međunarodnim snagama u svjetskim kriznim žarištima jasno daju do znanja da se Kina nikoga ne boji i da ne namjerava ustuknuti i odustati od svojih regionalnih i globalnih gospodarskih projekata i geopolitičkih planova. Prinudno ubrzano i sve snažnije, sveobuhvatno partnerstvo Moskve i Pekinga, kao odgovor na ovovjeki nasrtaj Washingtona za uspostavi globalne američke dominacije, od čega, prema mišljenju sve većeg broja svjetskih analitičara neće biti ništa, primorava Tokio na repozicioniranje svoje strategije oslanjanja isključivo na SAD i guranja u sukob s Kinom što njemu u novoposloženom omjeru snaga nikako nije u interesu. Tokiu, naravno, ne pada na pamet izići izvan američkog „sigurnosnog kišobrana“ ali želi početi voditi samostalniju i konstruktivniju vanjsku politiku, koja je još uvjek u pojedinim segmentima limitirana interesima Washingtona (u visokim diplomatskim krugovima odnosi Washington-Tokio odavno se potiho nazivaju i „najbolje kamufliranim prijateljstvom“ zbog opterećujućih tragičnih epizoda dviju zemalja iz doba Drugog svjetskog rata). Danas Japanu nikako nisu u interesu zategnuti odnosi s Moskvom koja je već na samom početku uvođenja sankcija, Japanu glasno dala do znanja da se ne slaže s njegovim, istina teškom voljom prihvaćenim, uvođenjem sankcija prema Rusiji, zbog čega će i sam imati velike posljedice.

Daleki istok – ruski „as u rukavu“

Kurilske otoke nastanjuje svega 20 tisuća ljudi. Rusija je tamo intenzivno započela graditi nove domove, prometnice, suvremenu zračnu luku. Snažnu potporu države dobilo je i tamošnje tradicionalno zanimanje – ribolov. Na jednom od otoka- Matua – počinje izgradnja velike pomorske baze za Tihooceansku flotu.

Neovisno o nedostatku financijskih sredstava i njihovom ograniučenom pristupu, Putin ne odustaje od strateških planova za Daleki istok, koji krije golema prirodna bogatstva – 30 posto ruskih nalazišta zlata, goleme zalihe nafte i plina i td. U blizini Habarovska u tijeku je izgradnja golemog ruskog kosmodroma, vjerojatno najmodernijeg objekta takve vrste u svijetu. Sve to iziskuje golema financijska sredstva, zbog čega se Moskva za pomoć obratila Pekingu. Kina se tome, iz svojih interesa, radosno odazvala i aktivno uključila u tamošnje procese, ali njezina aktivnost ima i svoje posljedice – povećanje broja Kineza, osobito u ruralnim i slabonaseljenim ruskim pograničnim zonama gdje se bave agrarnim sektorom, što izaziva sve veću zabrinutost tamošnjeg lokalnog ruskog stanovništva koje se boji kineske dominacije i njezine financijske moći.

Upravo je to primjetio Tokio i uvidio šansu za vlastiti novi skok u Rusiju i ostvarivanje svojih gospodarskih, ne samo energetskih interesa. Putin je to, naravno, objeručke prihvatio, dokazujući time svijetu svu neefektivnost pokušaja međunarodne izolacije Rusije od strane SAD-a, te mogućnost diferencijacije suradnje s dva jaka međunarodna središta – Kinom i Japanom, gdje mu dobro dođe i njihova međusobna netrpeljivost radi lakšeg ostvarivanja vlastitih projekata po povoljnijim uvjetima.

Ekskluzivno: osam točaka koje nudi Japan

U prošlotjednom intervjuu Bloombergu, predsjednik Putin je izjavio kako nema govora o prodaji ruskog teritorija Japanu već se radi o „traženju riješenja pri kojem se ni jedna strana neće osjećati pobjednikom ili pobjeđenom“.

Japanski premijer s istim ciljem je još u svibnju doputovao u ruski Soči gdje je s ruskim čelnikom razgovarao upravo o tim pitanjima. Ovih dana izvjesni provladin ruski medij objavio je ekskluzivu s prijedlozima premijera Abea na susretu s predsjednikom Putinom u Vladivostoku 3. rujna, vezano uz gospodarsku suradnju dviju zemalja, pričemu podsjećamo na nedavnu uspostavu posebnog japanskog ministarstva za razvoj japansko-ruske gospodarske suradnje. Evo ekskluzivnih 8 točaka koje je japanski premijer iznio ruskom čelniku: suradnja u razvoju medicinskih znanosti; suradnja u izgradnji okoliša sukladno najvišim životnim standardima i zaštiti ekologije (infrastruktura i tehnologije); razvoj rusko-japanskog malog i srednjeg biznisa; energetika – nafta i plin – razvoj proizvodnje i izgradnja rusko-japanskog plinovoda tzv. dalekoistočnog sjevernog toka, od Sahalina duž Japana do grada Kasime; diversifikacija ruske industrije i rast proizvodnje uključno i strukturne reforme; razoj industrije ruskog Dalekog istoka i njezin izvoz u Azijsko-tihooceansku regiju; suradnja u naprednim tehnologijama na temelju „mudrosti dviju država“ poput izvoza ruske atomske tehnologije i osvajanja svemira u čemu Japan još nema dovoljno iskustva; i posljednje – razvoj kulturnih odnosa. Osim opće retorike, premijer Abe je došao ruskom čelniku i s desetak konkretnih novih i do u detalje razrađenih projekata sa zajedničkom shemom upravljanja.

Naravno da sve ovo traži i određeni ustupak Rusije, a gotovo sigurno – to će se morati odnositi na južno-kurilske otoke. Na koji način će dvije strane to dogovoriti još je nepoznato ali, osobno vjerujem, poznavajući ukupne globalne procese, da će se riješenje pronaći i da bi moglo ići u smjeru predaje formalnog suvereniteta nad otocima Japanu, u zamjenu za omogućavanje Rusiji daljnjeg, isključivo gospodarskog interesa na Japanu predanim otocima. Po Putina bi to bilo bezbolno i s gledišta, da je to isto 1956. g. gotovo učinio SSSR kao svjetska vojna velesila. To bi po obje strane moglo biti najbezbolniji način zatvaranja jedne teške stranice povijesti i otvaranja neslućenih perspektiva gospodarskog razvoja, a što nužno dovodi i do stabilizacije ukupnog sigurnosnog stanja.

Propali posljeratni pokušaj riješenja teritorijalnog spora

Našoj javnosti je nedovoljno poznato da su parlamenti SSSR-a i Japana još 1956. godine već ratificirali sporazumi o riješenju teritorijalnog spora. Sporazum koji su još samo trebali potpisati čelnici dviju država, uključivao je sovjetski povrat Japanu dvaju južnokurilskih otoka – Shikotan i Haboman. Međutim, neposredno prije dogovora Washington je Tokiu napomenuo, kako bi Rusi Japanu morali vratiti četiri, a ne dva otoka i sve se vratilo na početak tj. svi razgovori na tu temu su prekinuti. Dodatna dva otoka se nisu spominjala u sporazumu iz jednostavnog razloga – oni su bili japanski kao razultat ruskog poraza u rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine. SAD ima drugu verziju priče, koja kaže kako su sovjetski čelnici odbili potpisati sporazum zbog ugovora o obrani potpisanog između Tokija i Washingtona 1960. g., izjavljujući kako će sporazum potpisati tek nakon što japanski teritorij napusti i posljednji strani vojnik.

Hoće li se moderni Japan osjećati dovoljno snažno da se upravo sada (u najsloženijim geopolitičkim odnosima po Washington) izdigne iznad američkih regionalnih i globalnih interesa i uspostavi po sebe stabilne i perspektivne političke i gospodarske odnose s Rusijom vrlo brzo ćemo vidjeti. Prosinac nije daleko. Međutim, ni Washington, kojemu bilo kakvo rusko zbližavanje s njegovim „saveznicima“ nije u interesu, vjerojatno neće stajati po strani iako mu tajming rusko-japanskih pregovora nikako ne ide u prilog – vrijeme zaokupljenosti predsjedničkim izborima i slaba Obamina administracija kojoj rok istječe s krajem tekuće godine.

Nakon nedavne odluke Međunarodnog suda u Haagu protivne kineskim interesima odnosno njezinim pretenzijama na najveći dio akvatorija Južno-kineskog mora (odluku Kina ne priznaje, jednako kao ni nadležnost tog suda), bilo je za očekivati jačanje kineske vojne nazočnosti u spornim vodama tog mora i demonstraciju snage i odlučnosti u zaštiti svojih interesa.

Jedno od najvećih žarišta svakako je ono vezano uz sporno otočje Spratly koje je, zapravo, arhipelag od 750 otočića, atola i grebena, izuzetnog geostrateškog značaja, što ćemo kasnije i obrazložiti. Taj, po nju životno važan arhipelag, još je predkomunistička kineska vlada Chianga Kai-Sheka 1947. godine tzv. linijom U stavila pod svoj suverenitet, sudarivši se odmah s interesima SAD-a i Japana, koji je tada bio pod američkom upravom (čitaj: okupacijom) i sigurno nije vodio samostalnu vanjsku politiku. Ali prava kriza je eskalirala (vjerojatno ne slučajno) tek 2013. godine, kada su Filipini protiv Kine pokrenuli spor na spomenutom sudu.

Kina u tom arhipelagu gradi niz umjetnih otoka, nasipava tj. proširuje postojeće otoke, gradi infrastrukturne objekte poput zrakoplovnih pista i sl., a što izaziva bijes SAD-a koji se poziva na međunarodno pravo i slobodu plovidbe koja ovim kineskim potezima, po mišljenju Washingtona, postaje ugrožena. Tako je, primjerice, 14. svibnja The Wall Street Journal objavio riječi Pentagona: „Ministar obrane Ashton Carter zamolio je svoje pomoćnike proanalizirati varijante, uključno prelete zrakoplova SAD-a nad otocima, vezano uz nadzor i uplovljavanja američkih vojnih brodova u „zonu grebena“ od 12 milja koji su bili izgrađeni i proglašeni od strane Kine kao njihov teritorij, na lokaciji poznatoj kao otoci Spratly“.

Kina, međutim, od svojih namjera ne odustaje jer drugih varijanti za izlazak na svjetske oceane ima vrlo malo, a nisu previše niti sigurne. Zato je njezin vojni vrh nedavno najavio izgradnju zone protuzračne obrane nad tim otočjem, a što je američki State Department početkom lipnja označio „provokativnim i destabilizirajućim činom“. Međutim, čini se kako Kinu američka upozorenja previše ne zabrinjavaju te je od 5. do 11. srpnja u tom otočju izvela velike vojne vježbe.

Ali ona tu nije stala. Već 21. srpnja kineske pomorske i zračne snage započele su novu vojnu vježbu u zoni otočja Spratly, pa možemo reći kako se tu zapravo više nito ne može govoriti o redovitim vojnim vježbama (kako se formalno nazivaju) već o gomilanju i postojanom baziranju kineskih oružanih snaga, čime ona svijetu odašilje jasnu poruku svoje odlučnosti. Još 18. srpnja kinesko strateško zrakoplovstvo započelo je patroliranje, uključno i u zračnom prostoru iznad spornih otoka. Radi se o bombarderima H-6 koji su licencirana kopija sovjetskog Tu-16, koji mogu nositi nuklearno naoružanje, a što je i više nego jasan signal da će Kina ići do kraja i da se „u svom dvorištu“ osjeća jača od drugih sila. Postojane kineske vojne vježbe više su od demonstracije sile koju sličnim vojnim vježbama iskazuje SAD. One su u stvari „praktično ispravljanje“ u svoju korist međunarodno-pravnih „papirnatih“ ograničenja koja sputavaju kineske nacionalne interese.

Kina je izvozno orijentirana ali i energentima siromašna država (uvozi oko 60 posto od svojih ukupnih potreba za naftom, a željezne rudače čak 80 posto). U tom smislu ona, poput Njemačke u praskozorje Prvog svjetskog rata, u velikoj mjeri ovisi o pomorskoj trgovačkoj floti. Međutim, nepovoljan geografski položaj i morska „zatvorenost“ ostavljaju mogućnost njezinim globalnim protivnicima da u bilo kojem trenutku zatvore kineski izlaz na svjetske oceane. Niska poluotočne i otočne „ogrlice“ koja se pruža uz gotovo čitavu kinesku obalu, a nadziru je Južna Koreja, Japan, Taivan pa čak djelomično i Filipini, Kinu čini izuzetno ranjivom. Osim toga, na jugu je geostrateški važan prolaz pod nadzorom Singapura (također sklon Zapadnim silama), a na polovici puta do njega nalazi se razdjeljeni arhipelag Spartly. Svemu ovome valja pridodati i brojne američke vojne baze, od kojih je snagom i veličinom po Kinu najviše zastrašujuća ona u Guamu.

Kina svoju pomorsku zatvorenost pokušava kompenzirati kopnenim „akrobacijama“ tj. suradnjom s prilično nestabilnim zemljama Južne Azije, poput Mjanmara (bivša Burma) i Pakistana, posredstvom kojih nastoji izgraditi svoja uporišta u Indijskom oceanu i nastaviti nisku vlastite „ogrlice“ – od spomenutog Spartlyja do Perzijskog zaljeva, nad čijim ulazom stoji pakistanska luka Gvadar kao glavno kinesko uporište na pakistanskoj obali Indijskog oceana. Valja spomenuti i gradnju nove kineske vojne baze u strateški izuzetno važnom Džibutiju (južni ulaz u Crveno more) koja je upravo u tijeku.

Međutim, u Mjanmaru je političko stanje vrlo nestabilno i vojna hunta koja je na vlasti primorana je sve više popuštati proameričkoj demokratskoj oporbi. Inače, Kina je tu zemlju u velikoj mjeri podložila svojim interesima „strateškog prodora“ na jug. Osim što je na oceanskoj obali Mjanmara izgradila niz snažnih uporišt, Kina je u priličnoj mjeri i „kolonizirala“ tu zemlju kineskim pučanstvom, poglavito njezin sjeverni dio, u koji je do 2005. godine imigriralo oko milijun Kineza.

Nešto slično događalo se i s Tajvanom u razdoblju od 2009. do 2016. g., kada su na vlasti bile za suradnju s Kinom spremne političke snage, koje su, međutim, upravo ove godine iznova zamjenile prozapadne demokratske snage zbog čega je Kina čak i zatvorila svoje tamošnje pseudo-diplomatsko predstavništvo (Kina, naime, nikada nije prestala smatrati Tajvan svojim neotuđivim teritorijem pa i ne može imati klasično diplomatsko predstavništvo u toj zemlji).

Da bi Kina mogla zaštititi svoje nacionalne interese i postati istinska globalna vojna velesila (ona to nije dokle god ne bude u stanju osigurati neometan pristup svoje flote na svjetska mora, a za što joj je nužna brojnija flota, poglavito velikih brodova, uključno i nosača zrakoplova), mora ubrzano jačati svoju flotu. Kina to i čini dinamikom koja izaziva ozbiljnu zabrinutost od strane SAD-a. Evo jednog zanimljivog podatka: starost kineskih vojnih brodova iznosi prosječno svega 12,6 godina i po tome je najmlađa na svijetu. Osim toga, udio brodova koji su u sastav kineske vojno-pomorske flote ušli u zadnjih deset godina iznosi 39,5 posto od ukupne flote, za usporedbu s američkim gdje taj postotak iznosi 21,4 posto s tendencijom snižavanja. Kina je započela s izgradnjom velikih i suvremeno tehnički opremljenih brodova naoružanih modernim i ubojitim naoružanjem, a ubrzano razvija i svoje strateške nuklearne podmornice.

Realnost je takva, da se SAD u tom dijelu svijeta samostalno više ne može suprostaviti kineskoj ekspanziji i on u tom smislu dopušta Japanu iznova jačati svoju pomorsku i zračnu flotu. Zbog toga se japanska pomorska flota danas razvija vrlo sličnom dinamikom kao i kineska iako je još daleko od njezinog sustizanja. U pomoć SAD-u i njegovoj politici novog povratka u Aziju (iako on iz Azije u stvarnosti nikada i nije izišao) upravo se uključuje Velika Britanija, koja svojim pomno isplaniranim Brexitom napušta europsku „bojišnicu“ sukoba s Rusijom (koju prepušta Njemačkoj), a skupa s SAD-om i njegovim regionalnim saveznicima pokušat će izvršiti ono nemoguće – zaustaviti nezaustavljivu kinesku ekspanziju koja predstavlja temelj novog multipolarnog svijeta.