Azijsko- tihooceanska regija

Iz povijesnog zaborava Kina u geopolitičku stvarnost izvlači drevni „Put svile“ i postavlja ga kao okosnicu svoje nove globalne uloge. Iako je naizgled riječ o trgovačkom i gospodarskom projektu, on je, s koje ga god strane promatrali, u biti masivni projekt ekspanzije geopolitičke moći.

Koncepcija  novog “Puta svile” („One Belt, One Road“) i obnove drevnih trgovačkih ruta u ekonomskom i političkom opticaju je već godinama, a kineska politika ga strpljivo i dugoročno promovira  neprekinutim nizom sastanaka s budućim partnerima, postupno ih pretvarajući u redovite. Tako je od 5. do 7. studenoga 2016. godine, u glavnom gradu Latvije održan  redoviti godišnji sastanak predsjednika vlada Kine i 16 zemalja središnje i istočne Europe  čiji značaj prelazi okvire  političkih i gospodarskih odnosa partnera s potencijalom utjecaja na globalnu geopolitičku razinu.

Sastanak u Rigi bio je samo posljednji u nizu održanih između Kine i europskih partnera, u okviru inicijative 16+1 pokrenute 2012. godine s primarnim ciljem  jačanja gospodarske suradnje Pekinga i europskih država. Za kinesku  stretegiju gospodarskog prodora preko euroazijskih prostora od Kine prema Europi, definiraniranoj  u doktrini „One Belt,One Road“, poznatoj i kao novi  „Put svile“, upravo je  okvir  16+1 suradnje sa središnjom i istočnom Europom ulazna točka za cijelo europsko tržište. Dosadašnji reultati suradnje su impresivni. Kina je samo tijekom  prošle godine  s ovih 16 europskih država  od Baltičkog do Jadranskog  mora, uključujući i države jugoistočne Europe, ostvarila  robnu razmjenu u vrijednosti od 55 milijardi američkih dolara, što je gotovo jednako tradicionalno velikoj robnoj razmjeni s Rusijom od 60 milijardi dolara. Masivno su povećane kineske investicije i već se razvija veliki broj infrastrukturnih projekata, kao dio brzog trgovačkog smijera na “Novom putu svile” od Atene do Budimpešte. Iako je Kina je u sklopu nacrta inicijative definirala tri proritetna područja gospodarske suradnje – infrastruktura, područje visoko sofisticirane tehnologije i tzv .zelena tehnologija, u  središtu pozornosti za Peking je, zapravo, osiguranje prometnih smjerova za svoju veliku geoekonomsku i geopolitičku strategiju.

No sada je kineska politika procijenila da su nastupili idealni uvijeti za formalnu objavu  pokretanja  novog „Puta svile“, posebice nakon promjene težišta američke trgovinske politike na svjetskoj razini.

U Pekingu je 14. i 15. svibnja održano svečano predstavljanje otvaranja nove kineske strategije “Puta svile”, pod nazivom „Belt And Road Initiative Summit“, na kojem su, uz čelnike zaintersiranih država,  nazočili  i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, predsjednik Svjetske banke Jin Yong Kim i direktorica  MMF-a Christine Lagarde. AFP procjenjuje  kako se domaćin skupa “kineski predsjednik Xi Jinping sada nalazi u snažnoj opreci s vanjskopolitičkom i trgovinskom agendom  američkog predsjednika Donalda Trumpa, “America First”, koja je ozbiljnim koketiranjem s izolacionizmom pružila Kini priliku preoblikovanja globalnog gospodarskog i političkog krajobraza u svoju korist“. Kineski politički analitičar Willy Lam također ukazuje kako “kineska politika pokušava snažno ubrzati dinamiku projekta novog „Puta svile“ iskorištavajući vakuum koji je stvorio predsjednik Trump i pokazati kako ima sposobnosti kreiranja globalne politike“. Sumnje kako je novi put svile geopolitički projekt u isključivom kineskom interesu, povodom skupa u Pekingu diplomatski je izrazio presjednik EU trgovinske komore za Kinu, Joerg Wuttke: “Nadamo se kako je  One Belt, One Road dvosmjerna, a ne jednosmjerna ulica i da Kina samo ne prodire u svijet, nego ga prihvaća i otvara se ravnopravnoj međunarodnoj  trgovini“.

Ali sasvim je jasno kako je riječ o čistoj geopolitici i projekciji kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Europi, Africi i ostatku Azije.Trasirajući smjerove svoje nove  gospodarske strategije uobličene u projektu novog“ Puta svile“ serijom međunarodnih skupova i s njima povezanih sastanaka ekspertnih timova,  Kinezi, zapravo, suptilno  grade svoju mega viziju trgovačke ekspanzije, kako kopnenim smjerovima, tako i pomorskim rutama  od Tihog i Indijskog ocena, preko Crvenog mora i Sueskog kanala, Sredozemlja do jadranske Venecije i Rijeke kojima će se prostirati  pomorska sastavnica  nove kineske strateške gospodarske i geopolitičke agende povezivanja azijskog i europskog tržišta trasama drevnih karavanskih trgovačkih putova, kojima je stoljećima ranije kolala razmjena bogatstava i ideja Istoka i Zapada, Kine i Europe. Njemački geograf i putopisac Ferdinand von Richthofen taj trgovački put, kojim je u Europu pristizao tada najtraženiji kineski proizvod – svila, nazvao je zvučnim imenom „Put svile“ („Seidenstraße“).

Karavanskim stazama putova svile, dugim preko 6 tisuća kilometara, s vremenom zaštićenim nizom vojnih utvrda i uporišta, prema Europi se od davnina slijevala skupocijena svila, krzna, sagovi, žad, čaj i porculan, a u suprotnom smijeru zlato i srebro. Prava bogatstva su se slijevala u riznice svih koji su se našli na tim trgovačkim putovima. Njihovo ishodište bio je Chang’an, današnji Xian na sjeverozapadu Kine, a nastavljali su se prema zapadu uz rub pustinje Takla Makan i Pamirskih planina, preko Afganistana do Bliskog istoka i Levanta, današnjeg Jordana, Sirije, Palestine, Libanona i Turske, i potom Sredozemnim morem do europskih  obala Mediterana. Na prostorima  putova svile gotovo 1500 godina razmjenu bogatstava pratila je politička i diplomatska dinamika, a uspostavljene obostrano korisne veze europskih i dalekoistočnih prostora često su ometali  i prekidali nemiri i  ratovi. Konačno, sredinom 15. stoljeća, nastanak moćnog  Osmanskog carstva na raskrižju putova Istoka i Zapada potpuno je  presjekao „Put svile“ i otpremio ga u svijet mitova i legendi. Veze Europe i Kine, umjesto putovima svile, nastavljaju se od početka 16. stoljeća novim pomorskim rutama portugalskih i španjolskih trgovaca, a kasnije velikih trgovačkih kompanija.

Procjenivši kako u stoljetnom, dokazano nezaustavljivom nagonu europsko-kineskog gospodarskog povezivanja i danas leži  bogarstvo, kineska politika sada, pet stoljeća nakon njegove propasti, ponovo oživljava mit o “Putu svile“, prilagođen  suvremenim okonostima.

Njihov “Novi put svile“ masivni je program povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist, i Kini osigurao veću ulogu na  globalnoj razini.

Program, poznat i pod nazivom „One Belt,One Road“, u ožujku 2015. je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente, kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su spremni  na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile. Iza vizije pretočene u strateški plan već stoji  i konkretni novac, za sada 124 milijarde dolara spremnih za infrastrukturna ulaganja uglavnom kroz Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank-AIIB), čiji ulagači su 60-ak država, među kojima je, na užas Amerikanaca, i Velika Britanija i još 11 članica NATO-a. Amerikanci,  dakako, AIIB vide kao konkurenciju MMF-u i Svjetskoj banci, kojima od osnutka dominiraju i kao sredstvo rušenja postojećeg svjetskog financijskog poretka, kojega su neupitni gospodari i na kraju kao moćni  instrument „mekanog“ promicanja kineskih globalnih gospodarskih i geopolitičkih interesa.

Kina odavno otvoreno zahtjeva reformu MMF-a i Svjetske banke i uspostavu novog svjetskog finacijskog sustava, u kojoj bi ona i druge narasle ekonomije zemalja u razvoju bile jače zastupljene u donošenju odluka, umjesto starog poretka nastalog pod američkim patronatom krajem 2. svjetskog rata. Kina je u skupini država , koju je još 2001. godine „Goldman Sachs“  označio zemljama u čije će ruke do polovice 21. stoljeća prijeći svjetska gospodarska i finanijska moć, dakako, ako se ništa ne napravi u sprječavanju takvog tijeka događaja.Time je savršenom preciznoću svjetskoj političkoj  i finacijskoj oligarhiji  dao koordinate ciljeva po kojima trebaju udarati. Ne čudi stoga američka jasno izražena nelagoda britanskim pridruživanjem AIIB-u i sumnja u prave kineske namjere. Vijeće za nacionalnu sigurnost Bijele kuće sredinom  ožujka2015. godine  je priopćilo: “To je suverena odluka Velike Britanije. Nadamo se i očekujemo kako će Velika Britanija koristiti svoj glas u AIIB-u  za uspostavu visokih standarda Svjetske banke. Vjerujemo kako svaka nova multilateralna finacijska ustanova mora slijediti te kriterije. SAD i druge globalne ekonomije slažu se da postoji hitna potreba pojačanih ulaganja u infrastrukturu diljem svijeta, ali temeljem mnogih pokazatelja imamo  razloga sumnjati kako će AIIB zadovoljiti visoke postavljene standarde, posebice na području upravljanja, zaštite okoliša i socijalne zaštite“.

Njih uistinu zabrinjava samo činjenica  da projekt mitološkog imena „Put svile“nedvojbeno  donosi daljnju  kinesku gospodarsku  ekspanziju, financijsku dobit, prerastanje juana u priznatu svjetsku valutu i veću geopolitičku moć. Bivša potpredsjednica Svjetske banke i negdašnja  španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacio, u svibnju 2014.godine  nedvosmisleno izražava stavove  gospodara svjetskih financija i njihovo odbijanje samostalne kineske gospodarske i financijske inicijative: “Kineski bi državni vrh trebao prepoznati da gospodarski pojas puta svile mora biti utemeljen na široj viziji koja uključuje raznolikost financiranja, višestrukost vlasništva i učinkovitu organizaciju s brojnim sudionicima. Postoji, međutim, opasnost da će Kina tražiti bilateralni pristup s državama sudionicima te iskoristiti projekt za uske interese vanjske politike. Iako Kina ima sredstva za financiranje golemih infrastrukturnih projekata koje ova inicijativa zahtijeva, takva bi fragmentirana strategija onemogućila integraciju i učvrstila stav da rast Kine prijeti međunarodnom poretku.“

Više nego jasno –samostalna kineska gospodarska inicijativa  izvan okvira MMF-a i Svjetske banke, zapravo dominacije Wall Streeta i britanskih bankara, prijetnja je međunarodnom poretku, jer samostalna gospodarska prisutnost na globalnoj razini sa sobom donosi i globalni politički i diplomatski ujecaj, potom vojni, a sve zajedno su odlika države kao globalne sile ili velesile. Prerastanje Kine u pravu velesilu, koja svoju poziciju više ne duguje samo demografskim i vojnim čimbenicima i činjenici posjedovanja nuklearnog oružja, za SAD i saveznike postaje ogromni izazov.

Pri tom za razliku od američke geoekonomske strategije, koja povezivanje sa svojim partnerima kako na atlanskoj tako i na tihooceanskoj strani veže uz formalne trgovačke i gospodarske ugovore kao što su NAFTA, trans-tihooceansko partnerstvo (The Trans-Pacific Partnership- TPP ili Trans Pacific Partnership Agreement -TPPA ili famozno Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo- TTTP, koji partnere obvezuju na specifične vrste pravnog riješavanja međusobnih sporova i koji već na prvi pogled ukazuju na dominaciju američke strane – kineska strategija svoje partnere veže svilenim interesnim nitima meke moći  novog „Puta svile”. U pregovorima  s kineskom stranom nema šokova i paranoičnih ispada  tipa- tko i zašto nije ratificirao ugovor?, tko i zašto nije pristupio pregovorima?, tko to u Europi referendumima pokušava srušiti njihovo pregovaranje? i jesu li, zapravo, u pozadini ruske subverzivne aktivnosti. Ta pitanja su se za predsjedništva Baracka Obame redovito postavljala nakon bilo kakvog otpora američkoj geoekonomskoj strategiji i suradnji SAD-a s državama ili skupinama država na ekonomskim temeljima. Pri takvom mučnom pregovaranju se, dakako, ne uvažavaju realni međusobni sukobi interesa različitih intesesnih skupina u državama partnerima ili odvojeni interesi država i skupina država.

Kinezi to rade na drugi način – bez nepotrebnih sukoba i tenzija, suptilno i uporno. Iako je novac za investicije u njihovim rukama, oni pragmatično pregovaračke  partnere postavljaju u ravnopravni položaj,  uvažavajući  njihove poslovne uloge i rizike , jer računaju  kako će samo tako postavljeni temelji odnosa  umjesto taktičkih  i brzih dobitaka donijeti strateške učinke na duge staze. Kinezi, uvažavajući sve isprepletene interese među partnerima,  polako, ako je potrebno i desetljećima, namjeravaju  graditi svoju strategiju “Puta svile”. Za razliku od američke i europske prakse, koja one što iz raznih razloga odbijaju priključenje njihovim  gospodarskim inicijativama  proglašava neprijateljima, kineska politika,  u nadi buduće suradnje, ostavlja otvorena vrata. Jer tko zna kakav će raspored snaga u Europi vladati za dva ili tri desetljeća. Peking svjesno kalkulira da će se jednom sada zatvoreni putovi trgovine i ekonomskog proboja možda u promjenjenim okolnostima u budućnosti  otvoriti. Kina ne žuri danas, kao što u prošlosti nije žurila  iskazavati  punu snagu  svoje vojne, potom političke i na kraju gospodarske moći, pretvarajući  se iz nekad ponižene kolonije britanskog i američkog kapitala u svjetsku silu. Kao što se uspavani kineski div dugo budio, tako Kinezi planiraju graditi i svoje globalne ekonomske interese. Kako smo ranijim analizama već  zaključili, njihova strategija izgradnje globalne moći kroz  širenje trgovine i gospodarskog utjecaja nije ništa novo u povijesti  i neodoljivo  podsjeća na trgovačku ekspanziju nordijskih naroda u ranom srednjem vijeku.Trebala su proći desetljeća da bi tadašnji Bizant i Zapad shvatili kako su njihovim trgovačkim putovima u velikoj mjeri ovladali Vikinzi koji su temeljem toga postupno izgradili i svoju političku moć stvarajući države na prostorima normanskog utjecaja. Na isti način djelovao je i Hanzeatski savez sjevernih njemačkih gradova od 14-og do polovne 17. Stoljeća, na čelu s Lubeckom. Polako i strpljivo generacijama Hanzeatska liga ili Hanza, koja je u vrhuncu moći uključivala  70 gradova među kojima Hamburg i Koln, kao i Teutonski viteški red stvarajući bogatstvo i moć trgovinom s Istokom i Zapadom, polako je izrasla iz trgovačkog saveza u političku  silu i gospodara trgovine od Londona do Novgoroda. Potisnulo ju je tek stvaranje nacionalnih država i jačanje njihove moći. U manjim dimenzijama geopolitičkog okvira tako je uostalom djelovala i Dubrovačka Republika čiji je tadašnji regionalni i globalni utjecaj zahvaljujuću trgovini i diplomaciji daleko prelazio granice njezine stvarne moći. Kontrolori trgovine i trgovačkih smjerova uvjek su u svom kasnijem razvoju dobivali nesrazmjernu geopolitičku snagu. Kina danas radi upravo to – svoju trgovačku ekspanziju transformira u utjecaj na globalnoj razini.

Kina ima dugu tradciju strpljivog stvaranja moći na temeljima koji jamče dugoročni kontinuitet, a ne samo kratkoročne, tvrdom ili mekom silom  ostvarene ekonomske probitke. Kineska ekspanzija u zapadnom svijetu izvorno je započela  politikom “Zou Chuqu” što znači izlazak kineskih tvrtki na međunarodno tržište. Od kraja 70-ih godina prošlog  stoljeća Kina je počela graditi strategiju ekonomske modernizacije, koja je uključivala neposredne strane investicije u dva odvojena ali međusobno povezana stupnja. U prvjo fazi „Ulaza“ – ili “ Yin jinlai“, otvorena su vrata stranim investicijama i stvaran domaći kapital, stvoreno je tržište kapitala i izvršena tehnološka modernizacija . U slijedećoj fazi “Izlaska”- ili „Zou Chuqu“, nakupljeni kapital plasiran je na strana tržišta, na akviziciju izvora prirodnih bogatstava i naprednih  tehnologija diljem svijeta, što je rezultiralo daljnjim rastom i stabilizacijom gospodarstva. Cijeli koncept je utemeljen na tradicionalnoj kineskoj  filozofiji  taoizma i njegovom dualističkom shvaćanju svijeta kroz prožimanje suprostavljenih sila Jin i Jang, koje u sukobu svojih silnica stvaraju ravnotežu u prirodi.

Dok na globalnom planu  Kina  plete nježne svilene  niti svoje narasle moći,  u neposrednom susjedstvu, opet po odrednicama dvojnosti  Jin i Janga, nimalo nježno, koristeći elemente  svoje vojne moći, na području Južnog kineskoga mora uspostavlja operativnu osnovicu, polaznu točku i obrambeni štit svoje velike strategije. Dok na globalnoj razini svoju moć projecira u svilenim rukavicama ekonomije, računajući kako će joj to donijeti dugoročne učinke, na otočjima, uz svoju obalu, stvara bedem vojne sile, a uzduž smjerova buduće i sadašnje trgovine novog „Puta svile” raspoređuje pomorske i kopnene snage.

Na summitu u Pekingu kineski predjednik Xi Jining  izričito je odbacio postojanje geopolitičkih ciljeva novog „Puta svile“ riječima: “Nemamo namjeru ponavljati stare istrošene geopolitičke igre nego stvoriti sustav suradnje u kojem svi dobivaju”.

Ali i takva situacija, u kojoj svi dobivaju, zapravo bi bila tektonska  promjena geopolitičkih postavki i to na štetu sadašnjih američkih i europskih gospodara globaliziranog svjetskog gospodarskog i politčkog poretka.

Baš kako je zaključio  Steen Jakobsen, glavni ekonomist danskog Saxo Banka, specijaliziranog za usluge trgovanja na financijskim tržištima: „To bi bila  ‘win-win’ situacija za Kinu, ali ‘win-lose’ za SAD jer će dobiti pristup globalnom rastu ali izgubiti prevlast. Svaki put kada se u povijesti događalo preuzimanje moći ili situacija s dvije jednake supersile, to je značilo opću nestabilnost, pa i na tržištu kapitala. Ni sada neće biti drugačije. To je cijena koja se mora platiti ako se izbjegavaju prilike za reforme i promjene, pa postaješ rob povijesti umjesto da je definiraš“.

Novi „Put svile“ nedvojbeno je geostrateški  projekt globalnog promicanja kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. On uistinu neće proigravati „stare istrošene geopolitičke igre“, kako ih naziva kineski predsjednik, ali će svojim inventivnim pristupom pokušati, u skladu sa kineskim interesima, promijeniti sadašnji globalni geopolitički poredak.

 

 

 

Kontroverzni filipinski predsjednik Rodrigo Duterte, poznat po neumjesnim izjavama (primjerenijim uličnom žargonu nego svijetu politike) upućenim aktualnom američkom predsjedniku Baraku Obami, jučer je oštro kritizirao američki plan o prekidu pomoći Filipinima.

Naime, američka agencija za pomoć Filipinima Millennium Challenge Corporation odgodila je glasovanje o omogućavanju davanja pomoći toj državi i izjavila kako će obnova potpore ovisiti o stanju „vladavine prava i ljudskih prava“. Filipinski čelnik odgovorio je kako njegova država „može preživjeti i bez američkog novca“ i zaprijetio poništenjem suglasnosti o razmještaju američke vojske na filipinskom teritoriju.

„Oko za oko. Ako vi to možete učiniti možemo i mi.To nije igra na jedan gol“, izjavio je filipinski predsjednik. Pritom je dodao i sljedeće: „Mi nikada nećemo ratovati s Kinom. To vi (SAD, op. ZM.) tamo provocirate rat. Mi nikada nećemo ratovati s Rusijom. Ona je predaleko. Osim toga mi smo prijatelji.“

Podsjećamo kako je proteklih tjedana i mjeseci predsjednik Duterte već odašiljao slična upozorenja, od kojih je svakako najzvučnije bilo ono, o mogućem stvaranju „moćnog azijskog savezništva između Kine, Rusije i Filipina“.

Odnosi između Washingtona i Manile pogoršali su se zbog snažnih američkih i EU kritika filipinskih metoda borbe protiv trgovine narkoticima, poglavito prema dilerima koje posebne državne postrojbe likvidiraju po kratkom postupku. Ali i pored, sa Zapadne točke gledišta surovih postupaka u borbi protiv tog problema (slično se rješavaju i u pojedinim islamskim zemljama), treba biti iskreren i kazati kako su narkotici na Filipinima već dugi niz godina prava pošast koja desetkuje tamošnju, prije svega siromašnu populaciju (kako po broju smrtnosti tako i po onesposobljenosti za normalno funkcioniranje i samostalan život), ometaju gospodarski razvoj zemlje, a uzrokovali su i enormni porast kriminala svih vrsta, poglavito onog organiziranog. Upravo zbog toga ali i najavljenih atipičnih i surovih metoda obračuna s problemom narko-biznisa, Duterte je premoćno dobio predsjedničke izbore, a usprkos tisućama likvidiranih dilera popularnost mu u zemlji i dalje raste.

Koliki bi bio geostrateški udarac po SAD pri eskalaciji naglo zaoštrenih američko-filipinskih odnosa nepotrebno je i govoriti. Filipini su jedan od najvjernijih američkih saveznika u Azijsko-tihooceanskoj regiji (odmah iza Japana i Južne Koreje), a američka vojska već dugo koristi filipinske vojne baze, maksimalno iskorištavajući vrlo važan strateški položaj te otočne zemlje, koja s Kinom dijeli akvatorij Južno-kineskog mora. Koliki je utjecaj SAD imao na Manilu najbolje prezentira činjenica, kako je Washington čak uspio nagovoriti Duterteovog prethodnika na mjestu predsjednika države, da svoju zemlju isturi na prvu liniju protukineskog fronta, na način da upravo Filipini podnesu tužbu protiv Kine na Međunarodnom sudu u Haagu zbog njezinih pretenzija na većinu akvatorija i spornih otoka u Južno-kineskom moru (taj je sud ljetos i donio odluku u korist Filipina iako je Kina ne priznaje, kao što ne priznaje niti nadležnost toga suda).

Zbog svega toga ne treba čuditi kako je nedavno, nedugo nakon pobjede na izborima, budući predsjednik SAD-a Donald Trump telefonski nazvao predsjednika Dutertea i u međusobno uvažavajućem tonu razgovora ukazao na važnost partnerstva između dviju država. Duterte iskreno računa na promjenu smjera američke politike s ustoličenjem g. Trumpa, dok administracija predsjednika Obame na odlasku kao da namjerno podmeće nove klipove između dviju zemalja inzistirajući na svom viđenju demokratskih načela i načela ljudskih prava kao obligatornih za čitav svijet. Zapravo, g. Trump imat će težak zadatak popraviti kaos koji je iza sebe u američkoj vanjskoj politici ostavila odlazeća administracija. On se najbolje ogleda u pokidanim vezama s tradicionalnim američkim partnerima i saveznicima diljem svijeta, poglavito onim najvažnijim – unutar islamskog svijeta, poput Turske, Egipta, Pakistana.

U svjetlu trenutačnog vrlo lošeg političkog ozračja između SAD-a i Filipina, bit će interesantno pratiti razvoj odnosa između Manile i Pekinga. Prije cca dva mjeseca filipinski čelnik boravio je u službenoj posjeti Kini. I to sigurno nije učinio bez razloga. Naime, dvije zemlje ubrzano razvijaju svoje gospodarske odnose. Pa iako Sjedinjene Američke Države ostaju najvećim investitorom u filipinsko gospodarstvo, ekonomski stručnjaci HSBC Holdings Plc prognoziraju, kako će 2017. godine položaj prvog investitora u toj zemlji preuzeti Kina čije će investicije nadvisiti 24 milijarde dolara.

Pa iako su se nakon odluke spomenutog suda u korist Filipina strasti na samom Južno-kineskom moru malo primirile, Kina se sasvim sigurno neće odreći svojih aspiracija na 80% njegovog akvatorija. On joj je nužan zbog njezinog velikog rasta i želje za neometan trgovinski ali i vojni izlazak u svaki kutak svijeta, upravo onako kako to čine i Sjedinjene Američke Države. A da Kina misli ozbiljno svjedoči i prekjučerašnji incident, kada je kineska ratna mornarica sjevero-zapadno od baze Subik-Bay na Filipinima, zapljenila bespilotno podvodno plovilo (dron) u vlasništvu američkog oceanografskog broda Bowditch, koje se nalazilo u međunarodnim vodama Južno-kineskog mora. Pentagon je oštro kritizirao taj kineski čin kroz službenu diplomatsku notu, a jučer je to učinio i budući američki predsjednik Donald Trump, kazavši, kako se radi o „činu bez presedana“. Inače, kinesko Ministarstvo obrane sinoć je obznanilo odluku, da će Amerikancima vratiti zadržani aparat.

Jesu li Kinezi (a vjerojatno jesu) uspjeli skinuti snimke koje je učinio američki podvodni dron navodno snimajući podmorsku topografiju (čemu se Kinezi inače protive iz gore navedenih razloga koji su i bili predmet suda), i je li se tu radilo o „činu presedana“ ili ne, potpuno je nebitno. Stvar je u nečem potpuno drugom: Peking je vrlo dobro znao čije je to podmorsko plovilo, a njegovom se „krađom“ vlasnicima u Washingtonu nije ustručavao odaslati vrlo jasnu političku i vojnu poruku, i to na način na koji bi se to malo koja država svijeta usudila kada se radi o međunarodnim morskim vodama. Ovom se mora pridodati još nešto: kada je g. Trump nedavno telefonski nazvao predsjednicu Taivana („odmetnutog“ kineskog otoka) i time napravio presedan koji je izazvao oštar kineski prosvjed (američka politika do sada je podupirala Nixonovo načelo o „jednoj Kini“), kinesko ratno zrakoplovstvo prema toj otočnoj državi podignulo je svoj strateški bombarder, jasno dajući do znanja na što je Peking spreman u slučaju američkog priznanja taivanske nezavisnosti.

U Južno-kineskom moru Kina, osim Filipina, ima još tri susjeda: Maleziju, Indoneziju i Bruneje koji su nekoliko desetljeća živjeli prilično dobro na račun kineskog načela „zaboravimo na sporove radi općeg razvoja“. Međutim, nakon početka operacionalizacije Obamne politike američkog povratka u Aziju, ionako ogromna geostrateška važnost spomenutog mora još je više porasla. Američkim jačanjem vojne nazočnosti, kineskim odgovorom kroz izgradnju novih i proširenjem postojećih otoka, kao i oštre političke retorike Washingtona da će svim sredstvima braniti međunarodno pravo u odnosu na slobodu plovidbe, porasli su i teritorijalni apetiti kineskih južnih susjeda. Najdalje je, kao što smo ranije u tekstu naveli, otišao bivši filipinski predsjednik koji se na nagovor Washingtona usudio podići tužbu protiv Kine u ime svoje države. Odluka suda u korist Manile osokolila je i druge zemlje regije i dala im hrabrost za suprostavljanje Pekingu. Međutim, usljdio je šok. Umjesto iskorištavanja sudske odluke koja mu ide u prilog, novi filipinski predsjednik Duterte čini, zapravo, vrlo mudar potez i stvar zaokreće za 180°, dobro znajući kako sukob s Kinom Filipinima ništa dobrog donjeti ne može. Odlučio se na kompromis i otputovao u Peking. Štoviše, tamo je kineskim čelnicima ali i svekolikoj javnosti odaslao poruku kako su Filipini spremni odreći se SAD-a u sferi obrane i gospodarstva.

Bio to blef ili ne, u ovom posljednjem zapravo je i bit svega. Države Južno-kineskog mora naprosto će biti primorane pomiriti se s kineskim teritorijalnim zahtjevima. Logika je pritom vrlo jednostavna: Peking može učiniti čuda u njihovim gospodarstvima i one će time biti više nego zadovoljne jer su svjesne stvarnog odnosa snaga i veličina. Osim toga, ni SAD, ni EU, ni Japan kroz svoju Azijsku razvojnu banku, njima nisu osigurali očekivani stupanj razvoja i unutarnje stabilnosti. Štoviše, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća te su države valutnim i investicijskim makinacijama od strane tzv. filantropa Sorosa dovedene na rub propasti, a umjesto „Azijskih tigrova“ preko noći su postale „azijski bolesnici“, skupa s Rusijom, pa čak i jednim Japanom koji se od te krize godinama oporavljao.

Kina se pri svojim golemim investicijama u Jugo-istočnu Aziju također rukovodi sličnim načelima kao i Zapad, prije svega jeftinom radnom snagom i veličinom tržišta za plasman svojih roba, što će joj omogućiti jačanje svog utjecaja. Tome može pridonjeti i najavljeni američki zaokret sebi od strane budućeg američkog predsjednika, a što će, ukoliko se ostvari, dovesti do pada američkih investicija, a moguće i povratka dijela do sada u JI Aziju uloženog kapitala natrag u SAD, što bi trebalo pomoći daljnjem američkom razvoju zasnovanom na zdravim ekonomskim zakonitostima, a ne tiskanju dolara i financijskim spekulacijama koje produbljuju ionako golemi američki vanjski dug.

I za sam kraj, možda je najbolji zaključak svega ovog izveo američki medij National Interest, kazavši, kako će se agresivna kineska politika u odnosu na svoje južne susjede, malo smekšana „medenjakom“ u obliku ekonomije, nastaviti u bližoj budućnosti.

Izvjesna japanska novinska agencija je 2. rujna, analizirajući rusko-japanske odnose, objavila kako je vlada premijera Shinzo Abea počela konzultacije glede razvoja gospodarske suradnje s Rusijom bez prethodnog postavljanja na dnevni red problema „sjevernih teritorija“ tj. južnih otoka Kurilskog arhipelaga. Japanska vlada po prvi put problem želi riješiti obratnim putom – prvotnom uspostavom strateške gospodarske suradnje zahvaljujući kojoj će kasnije biti jednostavnije riješiti i spomenuti teritorijalni spor između dviju zemalja, zbog kojeg one još uvjek nemaju formalno potpisan ugovor o miru nakon završetka Drugog svjetskog rata i što opterećujuće djeluje po njihove odnose.

Japanski poslovni medij „Nihon Keizai“ 2. rujna također piše o istoj temi, govoreći i o susretu ruskog predsjednika Putina i japanskog premijera Abea na Međunarodnom gospodarskom forumu u Vladivostoku tog istog dana.

Japanska televizija NHK je 2. rujna prenjela riječi premijera Abea o tome, da će se dvojica državnika susresti 15. prosinca u gradu Nagato, prefektura Yamaguti.

Što se u stvarnosti događa?

Bilo koji japanski premijer nije u mogućnosti planirati strateške gospodarske odnose s Rusijom bez postavljanja preduvjeta vezano uz pitanje južno-kurilskih otoka jer bi ga japanska javnost brzo politički kaznila. Slično je i s Rusijom, koja, kao velika država, nije u stanju prodavati svoj teritorij ma o kom se predsjedniku radilo i koji je trenutačni stupanj njegove popularnosti. To bi također, prije ili kasnije, dovelo do njegove političke smrti. Neovisno o teškom gospodarskom stanju u zemlji zbog Zapadnih sankcija, današnja Rusija je dovoljno snažna da se ne dozvoli ponavljanje tragikomičnih sekvenci iz svoje povijesti 90-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, slabom Jeljcinu, koji je Rusiju doveo na rub propasti i sveopćeg raspada, Japan, u zamjenu za vraćanje južno-kurilskih otoka, ponudio ni manje ni više nego dostavu po jednog video uređaja u svako domaćinstvo unutar Ruske Federacije. Na takvu, krajnje ponižavajuću ponudu, Jeljcinova vlada ipak nije pristala.

Novonastalo političko stanje, položaj u međunarodnim odnosima i globalni geopolitički procesi koji su u tijeku, ne dozvoljavaju igre takvoga tipa. Rusiji u novim okolnostima njezin Daleki istok predstavlja novo strateško gospodarsko ali i vojno uporište za širenje utjecaja u smjeru Istoka, nakon što ju je SAD, barem srednjoročno, odsjekao od Europske unije i njezinog gospodarskog i financijskog krvotoka. Kurilski otoci danas su važan dio ukupnog vojno-strateškog plana zemlje, na čijem teritoriju se već grade ili planiraju graditi nove zrakoplovne i podmorničke baze. Riječ je još uvjek o Kurilskim otocima čija je ruski teritorijalni suverenitet neupitan ali jačanje ruske vojne nazočnosti (uključno i strateških bombardera i nuklearnih podmornica) Japanu „iznad glave“, po Tokio postaje krajnje neugodno.

Vrlo je važno naglasiti i sve složeniji japanski regionalni geopolitički položaj, poglavito u odnosu prema Kini. Ta zemlja i dalje ne pokazuje tendencije slabljenja svoje gospodarske i financijske snage iako je njezin rast nešto usporen. Peking i dalje s visoka gleda i na Tokio i na Seul, kao glavne američke dalekoistočne uzdanice. Kineska vojna snaga i njezino rasprostranjenje u ostale regije svijeta putom otvaranja svojih vojnih baza ili učešća u međunarodnim snagama u svjetskim kriznim žarištima jasno daju do znanja da se Kina nikoga ne boji i da ne namjerava ustuknuti i odustati od svojih regionalnih i globalnih gospodarskih projekata i geopolitičkih planova. Prinudno ubrzano i sve snažnije, sveobuhvatno partnerstvo Moskve i Pekinga, kao odgovor na ovovjeki nasrtaj Washingtona za uspostavi globalne američke dominacije, od čega, prema mišljenju sve većeg broja svjetskih analitičara neće biti ništa, primorava Tokio na repozicioniranje svoje strategije oslanjanja isključivo na SAD i guranja u sukob s Kinom što njemu u novoposloženom omjeru snaga nikako nije u interesu. Tokiu, naravno, ne pada na pamet izići izvan američkog „sigurnosnog kišobrana“ ali želi početi voditi samostalniju i konstruktivniju vanjsku politiku, koja je još uvjek u pojedinim segmentima limitirana interesima Washingtona (u visokim diplomatskim krugovima odnosi Washington-Tokio odavno se potiho nazivaju i „najbolje kamufliranim prijateljstvom“ zbog opterećujućih tragičnih epizoda dviju zemalja iz doba Drugog svjetskog rata). Danas Japanu nikako nisu u interesu zategnuti odnosi s Moskvom koja je već na samom početku uvođenja sankcija, Japanu glasno dala do znanja da se ne slaže s njegovim, istina teškom voljom prihvaćenim, uvođenjem sankcija prema Rusiji, zbog čega će i sam imati velike posljedice.

Daleki istok – ruski „as u rukavu“

Kurilske otoke nastanjuje svega 20 tisuća ljudi. Rusija je tamo intenzivno započela graditi nove domove, prometnice, suvremenu zračnu luku. Snažnu potporu države dobilo je i tamošnje tradicionalno zanimanje – ribolov. Na jednom od otoka- Matua – počinje izgradnja velike pomorske baze za Tihooceansku flotu.

Neovisno o nedostatku financijskih sredstava i njihovom ograniučenom pristupu, Putin ne odustaje od strateških planova za Daleki istok, koji krije golema prirodna bogatstva – 30 posto ruskih nalazišta zlata, goleme zalihe nafte i plina i td. U blizini Habarovska u tijeku je izgradnja golemog ruskog kosmodroma, vjerojatno najmodernijeg objekta takve vrste u svijetu. Sve to iziskuje golema financijska sredstva, zbog čega se Moskva za pomoć obratila Pekingu. Kina se tome, iz svojih interesa, radosno odazvala i aktivno uključila u tamošnje procese, ali njezina aktivnost ima i svoje posljedice – povećanje broja Kineza, osobito u ruralnim i slabonaseljenim ruskim pograničnim zonama gdje se bave agrarnim sektorom, što izaziva sve veću zabrinutost tamošnjeg lokalnog ruskog stanovništva koje se boji kineske dominacije i njezine financijske moći.

Upravo je to primjetio Tokio i uvidio šansu za vlastiti novi skok u Rusiju i ostvarivanje svojih gospodarskih, ne samo energetskih interesa. Putin je to, naravno, objeručke prihvatio, dokazujući time svijetu svu neefektivnost pokušaja međunarodne izolacije Rusije od strane SAD-a, te mogućnost diferencijacije suradnje s dva jaka međunarodna središta – Kinom i Japanom, gdje mu dobro dođe i njihova međusobna netrpeljivost radi lakšeg ostvarivanja vlastitih projekata po povoljnijim uvjetima.

Ekskluzivno: osam točaka koje nudi Japan

U prošlotjednom intervjuu Bloombergu, predsjednik Putin je izjavio kako nema govora o prodaji ruskog teritorija Japanu već se radi o „traženju riješenja pri kojem se ni jedna strana neće osjećati pobjednikom ili pobjeđenom“.

Japanski premijer s istim ciljem je još u svibnju doputovao u ruski Soči gdje je s ruskim čelnikom razgovarao upravo o tim pitanjima. Ovih dana izvjesni provladin ruski medij objavio je ekskluzivu s prijedlozima premijera Abea na susretu s predsjednikom Putinom u Vladivostoku 3. rujna, vezano uz gospodarsku suradnju dviju zemalja, pričemu podsjećamo na nedavnu uspostavu posebnog japanskog ministarstva za razvoj japansko-ruske gospodarske suradnje. Evo ekskluzivnih 8 točaka koje je japanski premijer iznio ruskom čelniku: suradnja u razvoju medicinskih znanosti; suradnja u izgradnji okoliša sukladno najvišim životnim standardima i zaštiti ekologije (infrastruktura i tehnologije); razvoj rusko-japanskog malog i srednjeg biznisa; energetika – nafta i plin – razvoj proizvodnje i izgradnja rusko-japanskog plinovoda tzv. dalekoistočnog sjevernog toka, od Sahalina duž Japana do grada Kasime; diversifikacija ruske industrije i rast proizvodnje uključno i strukturne reforme; razoj industrije ruskog Dalekog istoka i njezin izvoz u Azijsko-tihooceansku regiju; suradnja u naprednim tehnologijama na temelju „mudrosti dviju država“ poput izvoza ruske atomske tehnologije i osvajanja svemira u čemu Japan još nema dovoljno iskustva; i posljednje – razvoj kulturnih odnosa. Osim opće retorike, premijer Abe je došao ruskom čelniku i s desetak konkretnih novih i do u detalje razrađenih projekata sa zajedničkom shemom upravljanja.

Naravno da sve ovo traži i određeni ustupak Rusije, a gotovo sigurno – to će se morati odnositi na južno-kurilske otoke. Na koji način će dvije strane to dogovoriti još je nepoznato ali, osobno vjerujem, poznavajući ukupne globalne procese, da će se riješenje pronaći i da bi moglo ići u smjeru predaje formalnog suvereniteta nad otocima Japanu, u zamjenu za omogućavanje Rusiji daljnjeg, isključivo gospodarskog interesa na Japanu predanim otocima. Po Putina bi to bilo bezbolno i s gledišta, da je to isto 1956. g. gotovo učinio SSSR kao svjetska vojna velesila. To bi po obje strane moglo biti najbezbolniji način zatvaranja jedne teške stranice povijesti i otvaranja neslućenih perspektiva gospodarskog razvoja, a što nužno dovodi i do stabilizacije ukupnog sigurnosnog stanja.

Propali posljeratni pokušaj riješenja teritorijalnog spora

Našoj javnosti je nedovoljno poznato da su parlamenti SSSR-a i Japana još 1956. godine već ratificirali sporazumi o riješenju teritorijalnog spora. Sporazum koji su još samo trebali potpisati čelnici dviju država, uključivao je sovjetski povrat Japanu dvaju južnokurilskih otoka – Shikotan i Haboman. Međutim, neposredno prije dogovora Washington je Tokiu napomenuo, kako bi Rusi Japanu morali vratiti četiri, a ne dva otoka i sve se vratilo na početak tj. svi razgovori na tu temu su prekinuti. Dodatna dva otoka se nisu spominjala u sporazumu iz jednostavnog razloga – oni su bili japanski kao razultat ruskog poraza u rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine. SAD ima drugu verziju priče, koja kaže kako su sovjetski čelnici odbili potpisati sporazum zbog ugovora o obrani potpisanog između Tokija i Washingtona 1960. g., izjavljujući kako će sporazum potpisati tek nakon što japanski teritorij napusti i posljednji strani vojnik.

Hoće li se moderni Japan osjećati dovoljno snažno da se upravo sada (u najsloženijim geopolitičkim odnosima po Washington) izdigne iznad američkih regionalnih i globalnih interesa i uspostavi po sebe stabilne i perspektivne političke i gospodarske odnose s Rusijom vrlo brzo ćemo vidjeti. Prosinac nije daleko. Međutim, ni Washington, kojemu bilo kakvo rusko zbližavanje s njegovim „saveznicima“ nije u interesu, vjerojatno neće stajati po strani iako mu tajming rusko-japanskih pregovora nikako ne ide u prilog – vrijeme zaokupljenosti predsjedničkim izborima i slaba Obamina administracija kojoj rok istječe s krajem tekuće godine.

Nakon nedavne odluke Međunarodnog suda u Haagu protivne kineskim interesima odnosno njezinim pretenzijama na najveći dio akvatorija Južno-kineskog mora (odluku Kina ne priznaje, jednako kao ni nadležnost tog suda), bilo je za očekivati jačanje kineske vojne nazočnosti u spornim vodama tog mora i demonstraciju snage i odlučnosti u zaštiti svojih interesa.

Jedno od najvećih žarišta svakako je ono vezano uz sporno otočje Spratly koje je, zapravo, arhipelag od 750 otočića, atola i grebena, izuzetnog geostrateškog značaja, što ćemo kasnije i obrazložiti. Taj, po nju životno važan arhipelag, još je predkomunistička kineska vlada Chianga Kai-Sheka 1947. godine tzv. linijom U stavila pod svoj suverenitet, sudarivši se odmah s interesima SAD-a i Japana, koji je tada bio pod američkom upravom (čitaj: okupacijom) i sigurno nije vodio samostalnu vanjsku politiku. Ali prava kriza je eskalirala (vjerojatno ne slučajno) tek 2013. godine, kada su Filipini protiv Kine pokrenuli spor na spomenutom sudu.

Kina u tom arhipelagu gradi niz umjetnih otoka, nasipava tj. proširuje postojeće otoke, gradi infrastrukturne objekte poput zrakoplovnih pista i sl., a što izaziva bijes SAD-a koji se poziva na međunarodno pravo i slobodu plovidbe koja ovim kineskim potezima, po mišljenju Washingtona, postaje ugrožena. Tako je, primjerice, 14. svibnja The Wall Street Journal objavio riječi Pentagona: „Ministar obrane Ashton Carter zamolio je svoje pomoćnike proanalizirati varijante, uključno prelete zrakoplova SAD-a nad otocima, vezano uz nadzor i uplovljavanja američkih vojnih brodova u „zonu grebena“ od 12 milja koji su bili izgrađeni i proglašeni od strane Kine kao njihov teritorij, na lokaciji poznatoj kao otoci Spratly“.

Kina, međutim, od svojih namjera ne odustaje jer drugih varijanti za izlazak na svjetske oceane ima vrlo malo, a nisu previše niti sigurne. Zato je njezin vojni vrh nedavno najavio izgradnju zone protuzračne obrane nad tim otočjem, a što je američki State Department početkom lipnja označio „provokativnim i destabilizirajućim činom“. Međutim, čini se kako Kinu američka upozorenja previše ne zabrinjavaju te je od 5. do 11. srpnja u tom otočju izvela velike vojne vježbe.

Ali ona tu nije stala. Već 21. srpnja kineske pomorske i zračne snage započele su novu vojnu vježbu u zoni otočja Spratly, pa možemo reći kako se tu zapravo više nito ne može govoriti o redovitim vojnim vježbama (kako se formalno nazivaju) već o gomilanju i postojanom baziranju kineskih oružanih snaga, čime ona svijetu odašilje jasnu poruku svoje odlučnosti. Još 18. srpnja kinesko strateško zrakoplovstvo započelo je patroliranje, uključno i u zračnom prostoru iznad spornih otoka. Radi se o bombarderima H-6 koji su licencirana kopija sovjetskog Tu-16, koji mogu nositi nuklearno naoružanje, a što je i više nego jasan signal da će Kina ići do kraja i da se „u svom dvorištu“ osjeća jača od drugih sila. Postojane kineske vojne vježbe više su od demonstracije sile koju sličnim vojnim vježbama iskazuje SAD. One su u stvari „praktično ispravljanje“ u svoju korist međunarodno-pravnih „papirnatih“ ograničenja koja sputavaju kineske nacionalne interese.

Kina je izvozno orijentirana ali i energentima siromašna država (uvozi oko 60 posto od svojih ukupnih potreba za naftom, a željezne rudače čak 80 posto). U tom smislu ona, poput Njemačke u praskozorje Prvog svjetskog rata, u velikoj mjeri ovisi o pomorskoj trgovačkoj floti. Međutim, nepovoljan geografski položaj i morska „zatvorenost“ ostavljaju mogućnost njezinim globalnim protivnicima da u bilo kojem trenutku zatvore kineski izlaz na svjetske oceane. Niska poluotočne i otočne „ogrlice“ koja se pruža uz gotovo čitavu kinesku obalu, a nadziru je Južna Koreja, Japan, Taivan pa čak djelomično i Filipini, Kinu čini izuzetno ranjivom. Osim toga, na jugu je geostrateški važan prolaz pod nadzorom Singapura (također sklon Zapadnim silama), a na polovici puta do njega nalazi se razdjeljeni arhipelag Spartly. Svemu ovome valja pridodati i brojne američke vojne baze, od kojih je snagom i veličinom po Kinu najviše zastrašujuća ona u Guamu.

Kina svoju pomorsku zatvorenost pokušava kompenzirati kopnenim „akrobacijama“ tj. suradnjom s prilično nestabilnim zemljama Južne Azije, poput Mjanmara (bivša Burma) i Pakistana, posredstvom kojih nastoji izgraditi svoja uporišta u Indijskom oceanu i nastaviti nisku vlastite „ogrlice“ – od spomenutog Spartlyja do Perzijskog zaljeva, nad čijim ulazom stoji pakistanska luka Gvadar kao glavno kinesko uporište na pakistanskoj obali Indijskog oceana. Valja spomenuti i gradnju nove kineske vojne baze u strateški izuzetno važnom Džibutiju (južni ulaz u Crveno more) koja je upravo u tijeku.

Međutim, u Mjanmaru je političko stanje vrlo nestabilno i vojna hunta koja je na vlasti primorana je sve više popuštati proameričkoj demokratskoj oporbi. Inače, Kina je tu zemlju u velikoj mjeri podložila svojim interesima „strateškog prodora“ na jug. Osim što je na oceanskoj obali Mjanmara izgradila niz snažnih uporišt, Kina je u priličnoj mjeri i „kolonizirala“ tu zemlju kineskim pučanstvom, poglavito njezin sjeverni dio, u koji je do 2005. godine imigriralo oko milijun Kineza.

Nešto slično događalo se i s Tajvanom u razdoblju od 2009. do 2016. g., kada su na vlasti bile za suradnju s Kinom spremne političke snage, koje su, međutim, upravo ove godine iznova zamjenile prozapadne demokratske snage zbog čega je Kina čak i zatvorila svoje tamošnje pseudo-diplomatsko predstavništvo (Kina, naime, nikada nije prestala smatrati Tajvan svojim neotuđivim teritorijem pa i ne može imati klasično diplomatsko predstavništvo u toj zemlji).

Da bi Kina mogla zaštititi svoje nacionalne interese i postati istinska globalna vojna velesila (ona to nije dokle god ne bude u stanju osigurati neometan pristup svoje flote na svjetska mora, a za što joj je nužna brojnija flota, poglavito velikih brodova, uključno i nosača zrakoplova), mora ubrzano jačati svoju flotu. Kina to i čini dinamikom koja izaziva ozbiljnu zabrinutost od strane SAD-a. Evo jednog zanimljivog podatka: starost kineskih vojnih brodova iznosi prosječno svega 12,6 godina i po tome je najmlađa na svijetu. Osim toga, udio brodova koji su u sastav kineske vojno-pomorske flote ušli u zadnjih deset godina iznosi 39,5 posto od ukupne flote, za usporedbu s američkim gdje taj postotak iznosi 21,4 posto s tendencijom snižavanja. Kina je započela s izgradnjom velikih i suvremeno tehnički opremljenih brodova naoružanih modernim i ubojitim naoružanjem, a ubrzano razvija i svoje strateške nuklearne podmornice.

Realnost je takva, da se SAD u tom dijelu svijeta samostalno više ne može suprostaviti kineskoj ekspanziji i on u tom smislu dopušta Japanu iznova jačati svoju pomorsku i zračnu flotu. Zbog toga se japanska pomorska flota danas razvija vrlo sličnom dinamikom kao i kineska iako je još daleko od njezinog sustizanja. U pomoć SAD-u i njegovoj politici novog povratka u Aziju (iako on iz Azije u stvarnosti nikada i nije izišao) upravo se uključuje Velika Britanija, koja svojim pomno isplaniranim Brexitom napušta europsku „bojišnicu“ sukoba s Rusijom (koju prepušta Njemačkoj), a skupa s SAD-om i njegovim regionalnim saveznicima pokušat će izvršiti ono nemoguće – zaustaviti nezaustavljivu kinesku ekspanziju koja predstavlja temelj novog multipolarnog svijeta.

U sveopćoj medijskoj fokusiranosti na Tursku i njezine unutarnje procese koji su u tijeku nakon propasti pokušaja izvođenja državnog udara, na trenutak ćemo učiniti otklon od te zemlje i usmjeriti se na problematiku Dalekog istoka i tamošnjih vrlo složenih odnosa između glavnih regionalnih i globalnih igrača i incidenata koji mogu eskalirati i rezultirati dramatičnim posljedicama. Jedan od takvih zbio se prije nešto više od mjesec dana i ostao nepoznat široj svjetskoj javnosti iako zaslužuje pojačanu pozornost. Ne toliko zbog razine opasnosti koju je u sebi nosio (ona nije bila visoka), koliko zbog novih političkih elemenata koje u sebi sadrži i koje je nužno proanalizirati.

Incident se dogodio u blizini spornog otočja Senkaku (kako ga imenuju Japanci) ili Diaoyu (kako ga zovu Kinezi). Ono je široj javnosti poznato još od 2012. godine i radikalnog zaoštravanja odnosa između Tokia i Pekinga (koje i danas prijeti otvorenim vojnim sukobom) glede prava na ostvarivanje suvereniteta nad njima, što traje još od prošlog stoljeća, a iznova je pokrenuto nakon američkog napuštanja pokroviteljstva nad japanskim arhipelagom početkom 70.-ih godina prošlog stoljeća. Tih osam otočića, osim što se zna da njihove vode obiluju ribom, vjerojatno kriju i velike zalihe nafte i plina, a kada je to tako, na potencijalne i stvarne rizike promatra se iz sasvim drugog kuta.

Prošlomjesečni incident odnosio se na zajedničko uplovljavanje kineskih i ruskih vojnih brodova u pomorsku zonu u blizini spornog otočja, a što je prvi takav slučaj u povijesti samog spora u kojem Amerikanci, očekivano, stranu drže službenom Tokiju, a Rusi se nikada nisu posebno izjašnjavali (poglavito ne u smislu političko-vojnog svrstavanja) ili bi se ograničavali na službena priopćenja niže razine, u kojima bi se navodila potreba mirnog dogovora, bez uvlačenja trećih strana u meritum spora.

O do sada ne zabilježenom incidentu prva je izvjestila japanska strana, navodeći, kako je u noći 9. lipnja kineska obalna straža patrolirala u zoni od 12 milja (koju liniju nisu presjekli), što ne narušava pravila ali predstavlja provokativni čin. Zajedno s kineskim, primjećena su i tri ruska broda. Japanski premijer Shinzo Abe, probuđen od strane svojih suradnika, navodno je upitao „a gdje se nalaze japanski brodovi“? Najprije je želio „prihvat“ neugodnih suparnika vlastitim brodovljem ali se ubrzo zadovoljio isključivo njihovim nadzorom, obavjestivši istodobno SAD o incidentu.

Interesantan je podatak prema kojem je japansko Ministarstvo vanjskih poslova već oko 2 sata iza ponoći pozvalo kineskog veleposlanika u Tokiu i uručilo mu prosvjednu notu (probuđeni kineski diplomat ju je odbio primiti neuobičajenim diplomatskim riječima, kazavši kako se tu ionako radi o kineskom teritoriju) ali ruskog veleposlanika nisu zvali. I to usprkos činjenici da su upravo ruski brodovi prvi ušli u spornu zonu, u 21:50 sati, a kineski tek sat vremena poslje pola noći. Osim toga, kineski brod vode arhipelaga napustio je oko 3 sata ujutro, a ruski tek oko 5 sati. I još jedan zanimljiv detalj: Kinezi su tamo imali jedan brod, a Rusi tri.

Ovakvu japansku reakciju možemo protumačiti s dvije strane: prva je, da Rusija ionako ne pretendira na teritorij ili akvatorij spornih otoka; a druga, da Tokio izbjegava „doljevati ulje na vatru“ dodatnim diplomatsko-političkim uvlačenjem u neugodan sukob još jednog krupnog međunarodnog igrača, s kojim ionako prilično teško (nakon prinudnog priključenja Tokia međunarodnim sankcijama protiv Rusije u svezi ukrajinske krize) nastoji održati stabilnu razinu političkih i gospodarskih odnosa. Tokio ne želi zaoštravanjem odnosa s Moskvom nju direktno otjerati u strateško savezništvo s Pekingom i po pitanju teritorijalnih sporova koje Japan ima s velikom i snažnom Kinom. Napore u istom smjeru ulaže i Moskva (o čemu svjedoči i nedavni prijedlog da se Japanu omogući izgradnja plinskih skladišta paralelno s gigantskim plinovodom kojeg Gazprom upravo gradi prema kineskom teritoriju) iako ona sve više upozorava kako nema namjeru beskonačno trpjeti japanska financijska i gospodarska ograničenja. Osim toga, radikalizacija i totalno zahladnjenje američko-ruskih odnosa ne ostavlja Moskvi previše prostora za dilemu kojem dalekoistočnom partneru dati prioritet, poglavito u odnosu na vojno-sigurnosna pitanja. O tome svjedoči i tajming ovog incidenta koji se dogodio uoči službenog posjeta ruskog predsjednika Putina Kini.

Pa iako se zapravo radilo o samo jednom pravom ruskom vojnom brodu (ostala dva su bila pomoćna tj. namjenjena osiguranju tehničke pomoći), ovaj ruski čin u svakom slučaju sadrži elemente smjelost i drskosti (ne u vojnom već političkom smislu) i odašilje jasnu poruku i Japanu i SAD-u. Činjenica je da se SAD iznova vraća u Aziju svojim pojačanom političkom retorikom i isto takvim pomorskim i zračnim snagama.Tome treba pridodati i američke namjere (odnedavno i službeno najavljene kao već gotov sporazum) o instaliranju svog suvremenog PRO sustava THAAD u Južnoj Koreji čemu se Kina i Rusija oštro protive, smatrajući ga primarno usmjerenim protiv njihovih (a ne sjevernokorejskih) nacionalnih interesa i sigurnosti. Osim toga raste napetost i u akvatoriju Južno-kineskog mora, poglavito nakon nedavne presude Međunarodnog suda u Haagu u korist Filipina, koju kineska strana ne priznaje, a u sudskom sporu nije niti željela sudjelovati odbacujući nadležnost toga suda. U takvim okolnostima sve veće približavanje Moskve i Pekinga nikoga ne iznenađuje. Ono se sada sve više ostvaruje izvan gospodarskog aspekta kao dominantnog te se usmjerava na usklađenije zajedničke političko-diplomatske akcije i priopćenja ali i intenziviranje vojne suradnje, poglavito kroz izvoz suvremenog ruskog naoružanja i koordinaciju i integraciju vojnih sustava prilikom izvođenja sve češćih zajedničkih vojnih vježbi. Takve aktivnosti, osim ideološke potke koja se provlači kroz identičan stav Kine i Rusije po pitanju Drugog svjetskog rata i protivljenju pokušajima njegovog revizionizma, imaju i spomenutu gospodarsku pozadinu jer Rusija na taj način ubire simpatije Pekinga i osigurava svoje gospodarske interese uzdrmane naglim presijecanjem svog pristupa Zapadnom tržištu i tamošnjim financijskim izvorima.

Čini se kako velika azijska igra „kvarteta“ SAD-Rusija-Kina-Japan tek počinje, a spor oko spomenutog otočja samo je jedan njezin manji dio.

Sjeverna Koreja danas je lansirala balističku raketu sa svoje podmornice u zoni akvatorija ispred svoje istočne regije. O tome je 9. srpnja izvjestilo Zajedničko vijeće zapovjednika stožera OS Južne Koreje, istodobno izjavivši, kako je lansiranje bilo neuspješno jer se raketa vrlo brzo raspala nakon dosega visine od 10-ak kilometara.

Slučajno ili ne, taj se događaj poklopio s prekjučerašnjom objavom američkog Pentagona i južnokorejskog MO, o uspješnom dogovoru Washingtona i Seula o dozvoli instaliranja najmodernijeg američkog proturaketnog obrambenog (PRO) sustava THAAD namjenjenog za obaranje neprijateljskih balističkih raketa, na teritoriju Južne Koreje. Istodobno, obje su zemlje izjavile kako se radi o defanzivnom sustavu, usmjerenom isključivo obrani protiv raketne i nuklearne ugroze od strane Sjeverne Koreje. Međutim, takvo opravdanje postignutog dogovora nije spriječilo žestoku osudu sa strane Moskve i Pekinga, koje se već dugo snažno protive takvim američkim namjerama, intenziviranim nakon obnove sjevernokorejskog termonuklearnog testiranja u siječnju i lansiranja balističke rakete i satelita u veljači o.g. O prvim reakcijama Rusije i Kine nešto više malo kasije u tekstu.

PRO štit THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) navodno bi u Južnoj Koreji trebao biti razmješten već do kraja 2017. godine, a još se samo razmatra mjesto njegovog instaliranja između tri ponuđene lokacije. THAAD je namjenjen za uništavanje raketa malog i srednjeg radijusa djelovanja na velikim visinama. Cijena jednog kompleksa iznosi oko 1,25 milijardi dolara. Jedna samostalna jedinica sastojat će se od proturaketnog radara TPY-2 TM, šest lansirnih postrojenja, 48 raketa-presretača, upravljačkog središta i generatora električne struje.

Geostrateški analitičari razmještaj američkog PRO u Južnoj Koreji odavno smatraju dijelom „istočnog segmenta“ američkog globalnog PRO sustava koji bi se, u svojoj konačnici, trebao protezati od krajnjeg europskog sjevera (preciznije, moćne radarske postaje na krajnjem sjeveru Norveške preko koje bi se locirale ruske rakete ispaljene preko Arktika na Sjevernu Ameriku); preko brodova-razarača opremljenim PRO sustavom „Aegis“ stacioniranim u španjolskoj pomorskoj bazi Rota; nedavno u operativnu funkciju postavljenog NATO-ovog PRO sustava „Aegis Ashore“ (kopnena inačica spomenutog pomorskog) u rumunjskom Deveselu, čiju glavnu komponentu čini radar AN/SPY-1D koji locira neprijateljske ciljeve za američke rakete SM-3; iste takve baze koja se gradi u poljskom Redzikowu, na Baltičkom moru, a trebala bi postati operativna 2018. g.; radara uTurskoj, a još je upitno što će biti s Gruzijom gdje SAD upravo radi na dobivanju suglasnosti o otvaranju NATO baze na njezinom teritoriju. U ovoj priči je svima jasno, iako se s visokih Zapadnih političkih i vojnih instanci naglašava defanzivnost postavljenih sustava i njihova obrambena zadaća (prije svega u odnosu na EU), kako se oni vrlo brzo mogu pretvoriti u učinkovite ofanzivne sustave (npr. u Rumunjskoj se, uz jednostavnu programsku modifikaciju i tihi razmještaj raketa srednjeg dometa Tomahowk, iz tamošnje baze može dosegnuti Moskvu). Upravo zato Rusija takve PRO sustave i tretira kao neposrednu ugrozu svojoj nacionalnoj sigurnosti i prema njima se tako i postavlja, otvoreno najavljujući kako će sva mjesta njihove lokacije biti cilj ruskog strateškog raketnog napada u slučaju izbijanja sukoba.

Potpuno identična stvar je i s predstojećim instaliranjem THAAD sustava u Južnoj Koreji, samo što je u ovom slučaju, osim Rusije, zahvaćena i Kina.

Geopolitički ples „Medvjeda“ i „Zmaja“

Kinesko i rusko ministarstvo vanjskih poslova odmah su reagirali na ovu vijest. Kinezi kažu kako će razmještaj sustava THAAD usložniti stanje u regiji, poremetiti tamošnju stratešku ravnotežu snaga i da je on direktno usmjeren protiv strateških interesa nacionalne sigurnosti NR Kine. Istodobno, ta odluka neće riješiti problem denuklearizacije Korejskog poluotoka niti dovesti do učvršćenja mira. Kina zato izražava odlučan prosvijed i poziva obje države da odmah obustave daljnje poteze glede razmještaja THAAD sustava.

Gotovo identičan stav ima i rusko MVP koje navodi kako razmještaj američkog PRO u J. Koreji može dovesti do destabilizacije čitave regije. SAD, kaže se dalje, uz potporu svojih saveznika nastavlja povećavati potencijal tihooceanskog segmenta globalnog PRO sustava, što će dovesti do urušavanja strateške ravnoteže u regiji i izvan nje.

Rusi sigurno dobro znaju da, osim vojnog značaja, američki potez za cilj ima i destabilizirati inače vrlo dobre političke i još bolje gospodarske odnose između Rusije i Južne Koreje. Primjera radi, Seul je još početkom 2014. godine odbacio mogućnost svog priključenja Zapadnim sankcijama protiv Rusije, a u čemu Tokio nije uspio usprkos ne manjoj želji da to ne učini. Zbog takvog stava Seula, Južna Koreja je polučila brojne benefite u poslovanju s ruskim tvrtkama i investicijama u samoj Rusiji. Sve to sada može doći u pitanje ukoliko se vojna problematika izdigne izvan političke i gospodarske suradnje. A da bi se upravo to moglo i dogoditi svjedoči sljedeće:

Ruski general Leonid Ivašov, predsjednik Akademije za geopolitičku problematiku, jučer je izjavio kako ruski odgovor na novonastali problem s američkim PRO može biti razmještaj novih ofanzivnih sustava na Dalekom istoku. U sklopu toga „mogu se na brodove Tihooceanske flote instalirati rakete srednjeg dometa „Kalibr“ (uspješno primjenjene na sirijskom bojištu), dodatni raketni kompleksi na teritoriju Istočnog vojnog okruga, uključno i Kurilske otoke, o čemu treba upozoriti i Japan“. Pritom je naglasio kako će Moskva primarno izvršiti političko-diplomatski pritisak na Seul i upoznati njezino državno vodstvo o potencijalnom scenariju vojnog reagiranja jer će u slučaju pojave američkog PRO na njezinom tlu, ta država nužno postati meta ruskih strateških snaga. Nešto slično onome što se upravo događa u Istočnoj Europi.

Iz gotovo pa usuglašene rusko-kineske reakcije (koju je Washington sigurno i očekivao) da se isčitati nešto vrlo važno: rusko-kinesko geopolitičko zbližavanje (koje oni zajedno nazivaju „euroazijska integracija“) razvija se ubrzanom dinamikom i čini se da je taj proces postao nezaustavljiv. Dok se EU još nalazio u fazi šoka zbog britanskog Brexit, ruski i kineski predsjednici susreli su se čak tri puta. Na samitu Šangajske organizacije za suradnju – tipično euroazijske organizacije kojoj se do završetka ove godine i formalno punopravno priključuju Indija i Pakistan, a Iranu je odobrena procedura prijama u članstvo; na samitu ruskog, kineskog i mongolskog predsjednika koji će vrlo brzo završiti i formalnim „usisavanjem“ te zemlje u rusko-kineske integracije čemu se 90.-ih godina državno vodstvo u Ulambatoru, pod utjecajem SAD-a pokušalo oduprijeti pronalaženjem nekakvog „trećeg puta“ (koji se negdje usput svih ovih godina „zagubio“ u dubokoj geopolitičkoj „magli“); i kao finale, na samitu u Pekingu ali tada bez ičije druge nazočnosti.

Euroazijska integracija, kao pojam, odavno je zamišljen sa strane dviju država kao odgovor na pomorsku dominaciju Zapadnih zemalja na glavnim pomorskim trgovačkim putovima. Pa iako se na Zapadu pri spominjanju kinesko-ruske euroazijske integracije govori kao o svojevrsnom mitu, stvari stoje potpuno drukčije, o čemu svjedoči i sadašnja geopolitička nervoza, gotovo bez presedana u dosadašnjoj povijesti.

Kineski odgovor na taj „mit“ je strateški plan „Jedan pojas, jedan put“ (poznatiji kao „Put svile“), a što je kineski model euroazijskog integriranja. Njega će financijski pratiti i nedavno osnovane međunarodne banke pod više-manje kineskom dominacijom – poput AIIB i banke BRIKS (prije nekoliko dana poznati kineski top-menadžer postao je zamjenik pradsjednika MMF-a). Veliki broj zemalja (60), uključno i mnoge iz EU, već je i formalno uključen u te kineske gospodarsko-infrastrukturne i financijske projekte. Kineski predsjednik Xi Jinping često odlazi u posjet Europi, prije svih njezinim „istočnim rubovima“, poput Češke ili prije dva tjedna Srbije. Upravo Srbija sada izdiže stratešku suradnju s Kinom čak i iznad razine one tradicionalne s Rusijom. O tome može posvjedočiti i izjava srbijanskog državnog vrha o potpori kineskim stavovima po pitanju krize u Južno-kineskom moru iako je se to baš nikako ne tiče (Srbija je na pragu ulaska u euro-atlantske integracije i čini se da vodi vrlo pametnu i pragmatičnu politiku koja, kako vidimo, daje konkretne rezultate).

A čini se kako sve to to Rusiji ni malo ne smeta iako je Istočna Europa uvjek bila njezin glavni strateški interes.

Rusija „preko Kine“ ide na Zapad

Ne treba uopće odbaciti mogućnost dogovora dviju mega-država kada je u pitanju puna sloboda kineskih interesa na području EU, uključno i Srbije, slično kako je to postignuto i njihovim „paktom“ u odnosu na Srednjeazijske države. Istočnu Europu danas se može promatrati, koliko god to čudno zvučalo, upravo kao i Srednjeazijske države. U potonjim su se do prije nekoliko godina sudarali interesi Kine i Rusije. Te su zemlje, s jedne strane priželjkivale kineske investicije, a s druge strane su se bojale nekontroliranog jačanja njezinog utjecaja i ostajale sigurnosno privržene ruskoj regionalnoj sigurnosnoj politici i vojnom savezu ODKB pod vodstvom Moskve. Ali Moskva i Peking, ponajviše kroz ŠOS, uspjele su dogovoriti za svih povoljnu formulu po kojoj se daje sloboda kineskim projektima, a zadržava ruski sigurnosni „kišobran“. Po pitanju zemalja Istočne Europe događa se nešto slično. Njih itekako privlače kineske investicije kao i izlazak na golemo kinesko tržište, ali ih sputava vojna stega NATO saveza i krutost Bruxellessa koji elastičnost po tom pitanju ostavlja samo svojim glavnim članicama, a ostale su podvrgnute njegovim limitirajućim centraliziranim odlukama. I članice EU, poput srednjeazijskih država, izložene su brojnim prijetnjama, od terorizma, izbjeglica, gospodarskih i socijalnih tenzija i sl.

Današnje kinesko-rusko savezništvo (iako se formalno tako ne naziva) većna i ne samo Zapadnih analitičara smatra korisnim za Peking, pričemu Moskva ostaje sporedni igrač i služi kao svojevrsna „zaštitarska agencija“ kineskom kapitalu. Pa iako na prvi pogled može tako izgledati, to nije istina. Glavni, možda i jedini kineski potencijal u globalnoj geopolitičkoj utakmici, prije svega na njegovom euroazijskom prostoru jest kapital, dok Rusija u tom prostoru ima tradicionalne saveznike i bliske i čvrste odnose, prije svega u azijskim zemljama ex SSSR-a. Ona im, zapravo, jedina pruža sigurnosnu zaštitu od vanjskih ugroza kao i sve agresivnijeg islamističkog terorizma. A upravo je prije nekoliko godina osnovan EAES (Euro-azijski ekonomski savez,pod neformalnim vodstvom Rusije) koji obuhvaća pojedine zemlje ex SSSR-a poput Kazahstana, Armenije i Bjelorusije, ruska inačica „mita“ o euroazijskoj integraciji i ruski adut u pregovorima s Kinom za njene integracije sa Zapadom. Kina i Rusija danas su jednostavno jedna drugoj potrebne više nego ikad u njihovoj dugoj povijesti.

Sada aktualni proces integracije ŠOS i EAES predstavlja okosnicu buduće euroazijske integracije, a njezina os bit će Peking i Moskva s kolateralnim južnim silnicama u vidu New Delhija i Teherana. Ta snažna gospodarska i politička integracija koju više ništa ne može spriječiti (izuzev globalne vojne kataklizme) i koja ima golemi prirodni, gospodarski i ljudski potencijal, nezaustavljivo će se širiti na Zapad i na svoju i na njegovu korist. Tko će se s europske (EU) strane priključiti glavnoj osi Peking-Moskva još ostaje nepoznanica, iako se sada čini da bi to mogao biti Berlin.

Naravno, američke prijetnje globalnim ratom, a koje se u stvarnosti prikrivaju frazama o „potrebi očuvanja globalne sigurnosti i sloboda“ i „zainteresiranosti Zapada za suradnju s Rusijom ukoliko ova odustane od svoje agresivne politike“, nitko sa sigurnošću ne može odbaciti. Ali Geopolitika.news ipak i dalje umiruje javnost i ustraje u svojoj tvrdnji, da nikakvog vojnog sukoba Zapada i Rusije neće biti, ali da će još dugo na snazi ostati pokušaj američke izolacije Rusije i blokade njezinog gospodarskog prodora u EU, što će se uglavnom činiti „strašilom Putinom“ i dovlačenjem vojski na ruske zapadne granice. Međutim, geopolitički ples „medvjeda“ i „zmaja“ koji je upravo započeo takva nastojanja će prije ili kasnije svesti pod „Sizifov posao“, a tek nakon toga će i Istok i Zapad (uključno i SAD) prodisati punim plućima.

Poveznice:

Južnokorejski mediji: RUSIJA I KINA IZGRADILE SAVEZ PROTIV ZAPADA I SAD-A

KINESKO-RUSKI PROTUAMERIČKI SAVEZ U JUŽNO-KINESKOM MORU

JE LI BAŠ PJONGJANG GLAVNA PRIJETNJA SVJETSKOJ SIGURNOSTI?

Kim Jong-unov režim je živ i zdrav jer veliki igrači ne žele ujedinjenu Koreju!

Indija se na Zapadu uglavnom smatra budućim glavnim gospodarskim i vojnim suparnikom Kine. Iran, s druge strane, ima izuzetno razvijene gospodarske i političke odnose upravo s Kinom. Međutim, Teheran teži uspostavi sličnih odnosa i s New Delhijem, a ta je želja obostrana. Osim toga, Indija je još malo i de iure punopravna članica „rusko-kineske“ Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS); čeka se još samo formalni završetak ratifikacije njezinog prijama u parlamentima svih država članica. A u predvorju te velike organizacije već se 10-ak godina nalazi i Iran, i, kako sada stoje stvari, na predstojećem summitu ŠOS-ovog mjeseca u uzbekistanskoj prijestolnici Taškentu, Rusija će na dnevni red postaviti pitanje prijama Irana u punopravno članstvo.

Razmatrajući indijsko-iranske odnose nužno treba spomenuti i pakistanski element. Proteklih godina zamjetno je permanentno poboljšavanje političkih i gospodarskih odnosa između Teherana i Islamabada, s kojim Peking već ima uspostavljene intenzivne političke, gospodarske i vojne veze. Opisana konstelacija odnosa može stabilizirajuće djelovati i na tradicionalno vrlo loše (u pojedinim povijesnim razdobljima i neprijateljske) indijsko-pakistanske odnose, poglavito u kontekstu prošlogodišnjeg prijama Pakistana (zajedno s Indijom) u ŠOS.

Dakle, u uvjetima brzo rastuće i nepredvidljive regionalne i globalne geopolitičke krize, složenim političkim odnosima između pojedinih nabrojenih država uspostavlja se ili intenzivira gospodarska suradnja, prije svega u sferi infrastrukturne izgradnje, prometnog povezivanja, energetike, kao i bržeg i jeftinijeg protoka roba, novca, kapitala i radne snage.

Premijer Modi s poslovnom elitom stigao u Teheran

„Novo doba“ u indijsko-iranskim odnosima ubrzano donosi plodove, o čemu svjedoči dolazak indijskog premijera Modija s delegacijom od 40 predstavnika indijske poslovne elite u dvodnevni posjet Teheranu, 23. svibnja o.g. I Indija, kao i mnoge svjetske države, želi iskoristiti priliku dobivenu ukidanjem međunarodnih sankcija Iranu u siječnju ove godine. Radi se o prvom posjetu indijskog premijera Iranu u zadnjih 15 godina, kojom prilikom su razmatrani svi aspekti dvostrane, regionalne i međunarodne suradnje dviju država.

Tijekom susreta s njegovim domaćinom – iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem, potpisano je 12 dokumenata o suradnji u političkoj, gospodarskoj, znanstvenoj, tehnološkoj i kulturnoj sferi. Najviše pozornosti izazvao je svakako dokument o Suglasnosti glede razvoja iranske luke Chabahar (smještene na krajnjem jugu zemlje, na obalama Indijskog oceana), u sklopu Organizacije luka i pomorstva Irana i Indije. Države su se dogovorile o investicijama i modernizaciji te luke, koja može postati važan simbol strateških odnosa između Indije i Irana (izjava predsjednika Rohani, u vrijeme zajedničke konferencije za novinare). Predsjednik Rohani je naglasio kako kroz tu iransku luku prolazi prometni koridor „Sjever-jug“ koji povezuje Indiju, ne samo s državama Srednje Azije već i zemljama bivšeg SSSR-a i Europe (poveznica: http://geopolitika.news/vijesti/prometni-koridor-sjever-jug-mijenja-geopoliticku-sliku-svijeta/). Pritom je izrazio želju da se dvostrane veze ne temelje isključivo na trgovini već da prerastu u sveukupne gospodarske odnose.

Iranska novinska agencija IRNA izvjestila je kako Teheran i New Delhi namjeravaju u luci Chabahar izgraditi svojevrsni hab za daljnji razvoj prometnog koridora Chabahar-Zahedan-Zaraj (vidi foto 1). Suglasnost o prvoj fazi razvoja te luke potpisale su indijska i iranska tvrtka Indian ports Global i Arya Banadar. Investicijska sredstva u tu svrhu Indija će plasirati kroz svoju EXIM Bank, a u razvoj luke ta zemlja planira uložiti 200 milijuna dolara.

Koridor Chabahar-Zahedan-Zaraj: Indija i Iran dogovorili su se o investicijama i modernizaciji luke Chabahar, koja može postati važan simbol njihove strateške suradnje
Treba napomenuti, da su dvije zemlje tijekom posjeta indijskog ministra za naftu i plin Dharmendre Pradhana Teheranu početkom travnja o.g. potvrdile svoju spremnost za izgradnju tvornica za proizvodnju aluminija, petrokemijskih proizvoda i umjetnih gnojiva, a i izgradnju rafinerije. Iz indijskih investicija, u luci Chabahar se već gradi nova naftna platforma.

Ta je iranska luka objekt i trostranih dogovora između Irana, Afganistana i Indije. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani osobno je došao u Teheran u isto vrijeme kada i indijski premijer Modi, a s ciljem provođenja trostranih razgovora koji su rezultirali potpisivanjem izuzetno važnog ugovora. Prema njemu, Iran će Indiji osigurati pristup u Srednju Aziju (kroz Afganistan) upravo preko luke Chabahar. U tom se ugovoru ogleda golema strateška važnost, prije svega za Indiju koja na taj način zaobilazi Pakistan koji bi joj glede transporta raoba po njegovom teritoriju mogao praviti probleme (sve se ovo itekako odnosi i na aktualne unutarafganistanske procese, poglavito preslagivanja u vrhu talibanskog pokreta.

I Kabul na ovaj način također riješava važnu stratešku zadaću. Zahvaljujući iranskoj luci Chabahar Afganistan ne mora svoju trgovinu obavljati preko najveće pakistanske luke Karachi, što Islamabad obilato koristi u smislu protežiranja vlastitih interesa koji su sve češće u raznoglasju s onima od strane službenog Kabula. Na ovaj način povećava se utjecaj Irana i Indije u Afganistanu, a smanjuje pakistanski utjecaj.

Grad Chabahar nije samo važna iranska luka. On je i Slobodna trgovačko-industrijska zona u jugoistočnoj iranskoj regiji Sistan i Belujistan čiji razvoj upravo sada forsira iranska vlada. Iran je kao investitore u razvoj Chabahara pozvao Indiju, Kinu, Pakistan i Oman, a potpisani dogovori s indijskim premijerom ukazuju da Teheran upravo s Indijom započinje svoje ambiciozne planove vezane uz Slobodnu zonu Chabahar.

Ta jedina iranska luka na Indijskom oceanu povezuje energentima bogate države Srednje Azije sa zemljama tog oceana. Prvi dogovori Teherana i New Delhija oko razvoja luke i slobodne zone sklopljeni su još 2003. g. ali su realizaciju projekta sprječile međunarodne sankcije protiv Irana. Nakon posjeta na najvišoj razini utvrđeno je kako se realizacija projekta očkuje tijekom 18 mjeseci od potpisivanja ugovora.

Nafta, plin, vojna suradnja i integracije

Indija je treća po količini uvoznica iranske nafte na svijetu i, ujedno, četvrta po količini uvoznica nafte općenito. Predsjednik indijske naftne tvrtke Pars izjavio je kako su obje strane izrazile spremnost za nastavak radova na plinskom nalazištu Farzad-B u Busheru, pričemu se Indija nada kako će im Iran dozvoliti eksploataciju u zamjenu za modernu tehnološku potporu. Nezavisne procjene ukazuju kako nalazišta Sjeverni i Južni Pars sadrže 21 trilijun i 680 milijardi kubičnih stopa (jedna kubična stopa iznosi oko 0,02831685 kubičnih metara), što ga čini jednim od najvećih nalazišta plina na svijetu. Indijska kompanija Oil and Natural Gas Corporation Limited (ONGC) još je prošle godine Iranu predložila ugovor u iznosu od 10 milijardi dolara. Međutim, nakon ukidanja sankcija uvjeti pregovora zahtijevaju ponovno razmatranje , a što će se i učiniti.

Na pregovorima državnih dužnosnika raspravljalo se i o indijskom dugu Iranu za isporučenu naftu koji su nastali nakon što su 2012. g. Iranu uvedene sankcije. One su otežale bankama zemalja uvoznica isplatu novca iranskim tvrtkama za uvezenu naftu zbog restrikcija sa strane njihovih središnjih banaka. Taj indijski dug sada iznosi 6,5 milijardi dolara.

26. svibnja u iransku luku Bandar-Abbas uplovila je indijska flotila, a dočekao ju je guverner regije Hormozgan Jasem Jadari. Narednog dana, prema izjavi zapovjednika iranskih pomorskih snaga admirala Habibollaha Sayyarija, iranski brodvi s indijskom flotilom izveli su pomorsku vježbu u Hormuškom tjesnacu (povezuje Omanski i Perzijski zaljev, op.a.).

Indija i Iran – novi temelji suradnje s najvećim azijskim državama

Iran je nedugo nakon ukidanja sankcija uspio obnoviti stare i uspostaviti nove – kvalitativno sadržajnije odnose u regiji i šire, uglavnom zahvaljujući svom energetskom bogatstvu i velikom gospodarskom i investicijskom potencijalu koji je u uvjetima globalne gospodarske krize još više privlačan. U Teheranu se proteklih mjeseci kao na traci redaju predstavnici velikih svjetskih tvrtki i najviši dužnosnici mnogih svjetskih država, a tako i onih najvećih, poput Indije.

I Indija i Pakistan će na skorom summitu ŠOS-a u Uzbekistanu vjerojatno dobiti status punopravnog i postojanog člana te organizacije, a članstvo će vjerojatno biti odobreno i Iranu, o čemu je ovih dana, osim ruskog ministra v.p. govorio i kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbaev čija zemlja trenutačno predsjeda tom organizacijom. Ako se to dogodi, i Indija i Iran imat će nove mogućnosti za suradnju s najvećim državama Azije na potpuno novim temeljima. Tome treba dodati i još jedan integracijski projekt koji je u pripremi. Naime, na prijedlog Armenije (koja ima kopnenu granicu s Iranom), države Euroazijskog ekonomskog saveza (koje čine Rusija i pojedine postsovjetske republike) razmatraju osnivanje zone slobodne trgovine s Iranom. Ukoliko se taj prijedlog usvoji, Iran će postati poveznica za slobodnu trgovinu od Indijskog oceana (Indije) do velikih dijelova azijskog masiva, a što je do sada politički priječio Pakistan, a fizički golemi himalajski planinski masiv. Što će to značiti za Indiju i njezinu trgovinu nije potrebno obrazlagati.

U Singapuru se održava Međunarodna konferencija o sigurnosti Azijsko-tihooceanske regije „Shangri-La Dialogue“. Pored mnoštva zanimljivih izlaganja, poglavito od strane delegacija najjačih svjetskih država – SAD-a, Kine i Rusije, radom konferencije ipak dominira razmjena teških riječi i međusobnih optužbi između dva glavna regionalna geopolitička suparnika: Kine i SAD-a.

Kina se oštro protivi razmještaju američkog PRO sustava THAAD u Južnoj Koreji, smatrajući ga korakom koji ruši stratešku stabilnost u regiji. Washington i Seul su početkom ožujka počeli pregovore o mogućem razmještaju tog sustava na korejskom teritoriju, kao odgovor na rastuću provokacijsku aktivnost Sjeverne Koreje i njezinu „zaigranost“ sa svojim nuklearnim ambicijama. Peking je već tada oštro reagirao, izjavljujući kako bi taj čin bio ugroza kineskoj sigurnosti.

„Kina se odlučno protivi razmještaju američkog sustava THAAD u Južnoj Koreji, koji podriva stratešku ravnotežu (u regiji)“, citira kinesko Ministarstvo obrane riječi zamjenika zapovjednika Združenog stožera Središnjeg kineskog vojnog vijeća admirala Suna Jiangua, izrečene na singapurškoj konferenciji. Admiral je naglasio važnost očuvanja hladnokrvnosti i potpore miru svih država regije te odbacivanje mentaliteta Hladnog rata na račun uspostave suradnje, koja ne smije biti usmjerena protiv bilo koje treće strane.

Glede stanja u zoni Južno-kineskog mora, admiral Jianguo je rekao, kako se Kina odlučno protivi međunarodnoj arbitraži pokrenutoj sa strane Filipina glede riješavanja teritorijalnih sporova jer je to „narušavanje međunarodnog prava“ (arbitraža je moguća ukoliko se oko nje usuglase obje strane). Podsjetimo, Filipini su u sječnju 2013. godine pri Međunarodnom sudu za pomorsko pravo jednostrano osporili kineske pretenzije na niz teritorija u Južno-kineskom moru, čemu se Kina snažno protivi. Osim s Filipinima, Kina ima najveće teritorijalne sporove s Vjetnamom i Japanom.

U današnjoj izjavi američkog državnog tajnika Johna Kerryja iz Mongolije, gdje se nalazi u službenom posjetu, navedeno je kako će se kineska uspostava zone protuzračne obrane nad Jožno-kineskim morem od strane Washingtona smatrati „provokacijskim i destabilizirajujćim činom“. On će automatski povisiti napetost i postaviti pod znak pitanja privrženost Pekinga diplomatskom riješavanju tamošnjih teritorijalnih sporova, smatra američki državni tajnik. Ta izjava izrečena je samo dan uoči njegovog posjeta Kini i starta redovitog kruga američko-kineskog strateškog i ekonomskog dijaloga koji će se održati u Pekingu 6. i 7. lipnja.

Još ranije je američki ministar obrane Ashton Carter u svom govoru na spomenutoj singapurškoj konferenciji izjavio, kako izgradnja umjetnih otoka i nasipavanje i proširenje onih prirodnih u zoni Južno-kineskog mora, predstavlja destabilizirajući čimbenik. „Nadam se kako se to neće nastaviti jer uprotivnom mogu usljediti koraci sa strane SAD-a i drugih država, a što će dovesti do rasta napetosti i izolacije Kine“, kazao je američki ministar.

O namjeri Kine za uspostavu zone PZO, u srijedu je izvjestila novina South China Morning Post, a kinesko Ministarstvo obrane na tu objavu odgovorilo je kako se radi o „pravu suverene države“. Inače, Kina je sličan korak, ovog puta u zoni nad Istočno-kineskim morem, najavila još krajem 2013. godine, zatraživši da se zrakoplovi koji prolaze tom zonom identificiraju i izvjeste o smjeru svog kretanja, a što je izazvalo ljutnju SAD-a, Japana, Južne Koreje i drugih država regije.

Međutim, nakon spomenutih oštrih riječi američkih državnih dužnosnika, već danas je usljedila reakcija sa strane Pekinga. Kina odbacuje pozive za smanjivanje svojih aktivnosti u Južno-kineskom moru i najavljuje svoju zaštitu regije od kaosa (info: Reuters). „Mi ne radimo probleme, ali ih se ni ne bojimo“, izjvio je spomenuti zamjenik zapovjednika Glavnog stožera kineskih oružanih snaga admiral Sun u Singapuru. Kina neće trpiti posezanja za njezinim suverenitetom i neće ostati po strani u slučaju da „neke države počmu kaos u Južno-kineskom moru“. „Mi nismo bili izolirani ranije, nismo izolirani sada i nećemo biti izolirani u budućnosti“, izjavio je admiral Sun, optuživši SAD za „eskalaciju i do sada neviđenu aktivnost“.

Zaključak:

Rastuća napetost između dviju zemalja ogleda se u prvom redu kroz zabrinutost Kine vezano uz američku najavu izgradnje sustava proturaketne obrane (THAAD) u Južnoj Koreji, kao i zabrinutost SAD-a kineskom najavom uspostave označene zone protuzračne obrane (ADIZ) nad Južno-kineskim morem. Ta ravnoteža „zabrinutosti“ i „straha“, koliko god može izgledati povoljno u smislu eventualnih budućih dogovora po načelu „vi nemojte to – mi nećemo ovo“, ipak će teško voditi u relaksirajućem smjeru. Takav scenarij u stvarnosti bi značio poraz kineske strategije slobodnog „izlaska na otovreni ocean“ za njezinu sve brojniju (u smislu velikih bojnih brodova naoružanih suvremenim raketnim sustavima, nosača zrakoplova i strateških atomskih podmornica) pomorsku flotu, koja će u budućnosti pružati glavnu zaštitu uspostavljenih novih trgovačkih (pomorskih i priobalnih) ruta i kineskih gospodarskih interesa diljem svijeta. Iz tog razloga „trampa“ sa „zabrinutostima“ ovoga puta neće proći, a što jedino može značiti daljnju eskalaciju napetosti i, u konačnici, povlačenje tj. poraz jedne strane. Naravno, ne vojni (iako niti on nije isključen) već u smislu gubitka dominacije unutar ATO regije. Totalni američko-kineski rat je ipak u sferi znanstvene fantastike, a aktualno strašenje njime samo dio psihološko-propagandne mašinerije namjenjene suprotnoj strani i tamošnjoj javnosti s ciljem pritiska usmjerenog na popuštanje. U najboljem (pesimisti bi rekli, i najmanje vjerojatnom) slučaju, rastuća napetost dovest će do uspostave neke nove ravnoteže snaga na tom prostoru.

Da međusobni odnosi između američkih azijskih saveznika nisu idilični zna se već odavno. To se u prvom redu odnosi na one glavne – Japan i Južnu Koreju. Japansko -.južnokorejski odnosi opterećeni su nemilim događajima iz Drugog svjetskog rata i vremenom okupacije Koreje od strane japanske imperjalne sile i u to vrijeme počinjenih masovnih i okrutnih zločina prema korejskom narodu. Seul još više iritira činjenica da se Tokio odbija ispričati za svoju ulogu iz tog vremena, a iskazivanje japanske žalosti zbog počinjenih zločina, Seulu, što je posve razumljivo, nije dovoljno.

SAD u novom globalnom sukobu s Rusijom i Kinom mijenja strategiju svog savezništva na azijskom prostoru i počinje ga stupanjski vrednovati. Washington je svjestan kako njegovi strateški saveznici u Aziji, makar bili i gospodarski divovi, nisu u stanju pružiti mu onu razinu vojne potpore koja je mu je sada potrebna u svjetlu brzo-rastuće kineske i ruske vojne moći i očekivanog sudara titana koji će odrediti ne samo sudbinu Kine (i njezinog statusa regionalne ili globalne sile) već i SAD-a, a time i čitavog svijeta. Amerikanci su sada u tom, njima dalekom kutku Zemlje, u vojnom smislu uglavnom „prepušteni“ sami sebi i svojoj vojnoj sili stacioniranoj u tamošnjim zrakoplovnim i pomorskim bazama. Međutim, to više nije dovoljno i SAD je još unatrag desetak godina shvatio svu nužnost vojnog izdizanja još jedne, sebi odane regionalne sile.

A kako je Japan ipak glavna azijska gospodarska sila i geostrateški kudikamo važnija država u odnosu na, primjerice, Južnu Koreju (da o drugim državama niti ne govorimo), a k tome i zemlja sa snažnim nacionalnim i povijesnim identitetom (iako u velikoj mjeri pacificiranim u odnosu na prvu polovicu XX. stoljeća i naknadni teški poraz u Drugom svjetskom ratu), američki stratezi dozvolili su „reinkarnaciju“ japanskog nacionalizma i ekspanziju njegove vojne moći bazirane na suvremenoj tehnologiji kojom Japan ne oskudijeva.

Japan, prema američkim planerima, ima još jednu – ne manje važnu „prednost“ u odnosu na Južnu Koreju: otvoreni teritorijalni spor s Rusijom po pitanju Južnih Kurila, koje je SSSR okupirao na samom kraju DSR i priključio svom teritoriju kao svojevrsnu kompenzaciju za pretrpljene ratne štete od te zemlje. Iako Tokio službeno tvrdi kako Japan nema nikakve neoimperjalističke namjere već se radi o mjerama obrambenog karaktera, svi važniji svjetski analitičari dobro znaju kako vojna ekspanzija Japana ima uporište u američkoj strategiji blokiranja Kine i održavanju pritiska na Rusiju s daleko-istočne strane, a što onada izlazi izvan okvira obrambene strategije.

Sve ovo, naravno, ne znači da se SAD namjerava odreći savezništva ili partnerstva s Južnom Korejom, Tajvanom ili nekom drugom – sebi bliskom zemljom. Naprotiv, Washington će ih svim silama nastojati zadržati u orbiti svojih interesa ali će pritom imati stupnjevanu razinu prioriteta u odnosu na svaku pojedinačno. Drugim riječima, američki azijski saveznik broj 1 ipak je bio i ostao Japan, s tim, da mu je sada namjenjena i dodatna uloga kroz odobreno jačenje njegove vojne moći (limitirane nakon poraza u DSR od strane sila-pobjednica ali i samim japanskim ustavom).

Predstojeći dolazak Obame u Hirošimu uzbunio duhove u Južnoj Koreji

Planirani posjet američkog predsjednika Baraka Obame Hirošimi – jednom od dvaju japanskih gradova-žrtava američkih napada atomskim bombama na samom kraju DSR, izazvao je buru nezadovoljstva u jednoj od glavnih američkih regionalnih saveznica, Južnoj Koreji.

Predsjednik Obama u Hirošimu dolazi 27. svibnja i postat će prvi američki predsjednik koji je posjetio taj grad u vrijeme obnašanja te dužnosti. Međutim, predsjednik Obama je, suočen s američkom javnošću koja i dalje smatra kako se tu nije radilo o zločinu već o nužnoj mjeri za završetak DSV i sprječavanje daljnjeg stradavanja američkih vojnika (većina svjetskih vojnih povjesničara danas se s takvim stavom ne slaže), neće se ispričati za bombardiranja Hirošime i Nagasakija.

Ali neovisno o izbjegavanju njegove isprike, službeni Seul izražava zabrinutost da predsjednik Obama u „Zemlju izlazećeg sunca“ dolazi u namjeri prekrajanja povijesti, pričemu će se Japancima „dodijeliti uloga“ jedinih žrtava američkih bombardiranja. Istodobno, južnokorejske udruge koje se bave zaštitom interesa preživjelih građana Južne Koreje zatočenih u japanskim logorima, navode, kako su žrtve američkih bombardiranja bili i deseci tisuća njihovih sunarodnjaka koji su bili, ili prinudno mobilizirani u japansku vojsku, ili su iskorištavani kao robovska radna snaga u Nagasakiju.

Mi se nadamo kako Vaša posjeta Hirošimi neće biti iskorištena za namjere vlade Shinzoa Abe (japanskog premijera, op.a.) u pretvaranje Japana u nedužnu žrtvu“, navodi se u pismu poslanom južnokorejskoj vladi na ime Baraka Obame. Američkog predsjednika su tom prigodom pozvali posjetiti memorijalni kompleks u Hirošimi, posvećen desecima tisuća Korejaca poginulim u napadima američkih zrakoplova. Navodi se kako je u Hirošimi poginulo čak 70 tisuća Korejaca, a još 20 tisuća u napadu na Nagasaki.

Nezadovoljstvo Obaminim posjetom iskazuju i sami Japanci na otoku Okinawa, na kojem se od završetka DSR nalazi američka vojna baza. Nezadovoljstvo podgrijava i nedavno okrutno ubojstvo dvadesetogodišnje djevojke Rine Shimabukuro, za koje je osumnjičen službenik američke vojne baze. Taj je incident užario emocije ljudi, podsjetivši ih na težak zločin iz 1995. godine, kada su tri američka vojnika silovala dvanaestogodišnju djevojčicu. Guverner prefekture Okinawa Takeshi Onaga, zatražio je susret s predsjednikom Obamom jer stanovnici otoka više „ne mogu suzdržati emocije“ i stanje postaje eksplozivno. O svemu ovom piše jučer i Financial Times (http://www.ft.com/intl/cms/s/b3657836-20b7-11e6-aa98-db1e01fabc0c,Authorised=false.html?siteedition=intl&_i_location=http%3A%2F%2Fwww.ft.com%2Fcms%2Fs%2F0%2Fb3657836-20b7-11e6-aa98-db1e01fabc0c.html%3Fsiteedition%3Dintl&_i_referer=http%3A%2F%2Fria.ru%2Fe82959b204c0128c9fccde6b267a2810&classification=conditional_standard&iab=barrier-app#axzz49TdZF9rJ).

I inače, u visokim diplomatskim krugovima saveznički odnosi između SAD-a i Japana nerjetko se nazivaju i „najbolje kamufliranim neprijateljstvom“, a što se upravo i temelji na nemilim događajima i pregorkim uspomenama iz Drugog svjetskog rata. Washington, zapravo, danas svoj najveći problem možda ima upravo u održavanju i poboljšavanju vlastitog imidža u svjetskoj javnosti (tom cilju usmjeren je i navedeni Obamin posjet) jer je većinu svjetske elite već odavno pridobio na svoju stranu. Ali u slučaju eventualnih velikih globalnih sukoba pitanje je, je li sama elita dovoljna za istinsko savezništvo i konačnu pobjedu?

Washington već tri i pol godine posredstvom svojih „satelita“ sistematski potiskuje Rusiju iz Europske unije, kidajući njezine ključne gospodarske i političke odnose i interese, kako s Bruxellessom, tako i s većinom glavnih država Unije.
Moskva je već odavno svjesna američkih namjera ali je ispočetka ipak gajila nade u političku i gospodarsku snagu i neovisnost ključnih zemalja EU, kao i u državničke karakteristike njihovih vođa, kojima bi trebao biti primaran nacionalni, a ne kolektivni interes (čitaj: interes elitiziranog financijskog, gospodarskog, političkog i vojnog establišmenta). Međutim, ta nadanja Moskve ubrzo su se rasplinula poput mjehura sapunice te je Rusija i definitivno, a ne samo deklarativno i u propagandnu svrhu kao svojevrsno upozorenje Zapadu, svoje fundamentalne gospodarske, političke i vojno – sigurnosne potencijale okrenula na Istok, u želji za povezivanjem s tamošnjim ključnim državama na ravnopravnim osnovama i u iščekivanju predstojeće velike i odlučne bitke s SAD-om na tom prostoru, ključne za budući ustroj svijeta.
Pored izgradnje strateških odnosa s Kinom i čvrstih političkih i gospodarskih odnosa s Indijom i Pakistanom (kao najvažnijim azijskim kopnenim državama) kroz Šangajsku organizaciju o suradnji (čijem se članstvu vjerojatno uskoro priključuje i Iran), Rusiji je vrlo važna uspostava strateških odnosa s još jednom snažnom azijskom asocijacijom – ASEAN (The Association of Southeast Asian Nations ili Savez država Jugo-istočne Azije), sa sjedištem u Jakarti (Indonezija). Ta organizacija od deset gospodarski i demografski potentnih i perspektivnih država već dugi niz godina privlači pozornost svjetskih središta moći.
Samit u Sočiju
19. svibnja u ruskom Sočiju otvoren je dvodnevni samit Rusija – ASEAN pod nazivom „Na putu prema strateškom partnerstvu radi zajedničke koristi“. U radu samita sudjeluju predsjednici ili šefovi vlada zemalja članica, te ruski predsjednik Putin i premijer Medvedev. U Soči je također došlo oko 350 predstavnika biznis-elite, ekonomisti i stručnjaci iz Rusije, Bruneja, Vijetnama, Indonezije, Laosa, Kambodže, Mjanmara, Malezije, Singapura, Tajlanda i Filipina.
Treba napomenuti kako je samo dva tjedna ranije u Soči, na sastanak s predsjednikom Putinom došao i japanski premijer Shinzo Abe (posjet je davno planiran ali je uvjek bio prolongiran zbog Zapadnih sankcija Rusiji (u kojima sudjeluje i Japan, iako svjestan njihove kontraproduktivnosti u prvom redu po vlastite interese), a što je izazvalo nelagodu u Washingtonu koji je posjet na sve načine želio spriječiti.
Rusija kroz približavanje s Japanom, kao i zemljama članicama ASEAN-a, šalje još jedan signal, a to je, da nije orijentirana isključivo na stratešku suradnju s Kinom i da su joj ambicije znatno šire i da se kreću i u smjeru Jugoistočne Azije ali i prema uspostavi dobrih (u prvom redu gospodarskih) odnosa s Japanom i Južnom Korejom. Rusija tu ulazi na prilično sklisko područje jer se radi o zemljama koje su vanjsko-politički oštro suprostavljene Kini zbog međusobnih teritorijalnih sporova, a nekima od njih (primjerice Vijetnamu) Rusija je i glavni dobavljač naoružanja. Ali o tome nešto više kasnije u tekstu, a sada se vratimo glavnoj temi.
ASEAN je jedna od najvećih organizacija Azijsko-tihooceanske regije, u kojoj živi više od 630 milijuna stanovnika (više nego u EU). Ukupni BDP ASEAN-a iznosi, prema podatcima iz 2014. godine, 2,57 trilijuna dolara. U prethodnih 5 godina trgovinska razmjena Rusije s tom organizacijom se udvostručila, a u 2014. godini dosegnula je svoj rekord, u iznosu od 21,5 milijardu dolara. Samit u Sočiju je treći takve vrste u zadnjih 20 godina, od kada su uspostavljeni odnosi između Rusije i te organizacije.
Međutm, treba naglasiti kako je udio Rusije u ukupnom BDP-u ASEAN-a vrlo skroman i iznosio je svega 1%. Radi se o skromnim investicijama, a Rusija svoje usluge u toj regiji pruža najviše u sferi izvoza naoružanja, iskustva u eksploataciji energenata (poglavito nafte i plina) i atomske energije. Ali trendovi se (polako) mijenjaju te je prošle godine Rusija povećala svoju trgovinsku razmjenu s tom organizacijom na 24 milijarde dolara, a s obzirom na njezinu (nedvojbeno) buduću „odsječenost“ prema Zapadnim tržištima ta će se brojka brzo povećavati.
Susreti na visokoj razini i potpisani dokumenti

Prvi dan samita u Sočiju obilježili su bilateralni susreti ruskog državnog vrha sa šefovima država članica ASEAN-a. Posebno su upečatljivi oni s liderima Indonezije, Vijetnama, Malezije, Singapura i Tajlanda.
Pozornost je privukao i sastanak predsjednika Putina sa šefom „kineske“ Azijske banke za infrastrukturne investicije (AIIB) Jinon Liqunom. Tijekom tih susreta potpisano je niz dogovora. Npr. Ruski fond za direktne investicije, tajlandski konglomerat Charoen Pokphand Group (C.P. Group), kineska tvrtka Banner Infant Dairy Products (Banner Dairy), vodeći bliskoistočni investitori i banke, potpisali su suglasnost o zajedničkim investicijama u projekt vrijedan milijardu dolara, o izgradnji u Rusiji najvećeg integriranog pretovarno-mlječnog kompleksa. Ruski investicijski fond i vjetnamski državni investicijski fond State Capital Investment Corporation (SCIC) potpisali su memorandum o osnivanju zajedničke investicijske platforme s početnim kapitalom u iznosu od 500 milijuna dolara. Ruska i indonezijska vlada potpisale su suglasnost o suradnji u obrambenoj sferi.
Drugi dan samita obilježit će globalne i regionalne sigurnosne i druge teme, a na kraju samita očekuje se donošenje Sočinske deklaracije u kojoj će se formulirati nužnosti daljnjeg razvoja ruskog odnosa s tom organizacijom koji će dovesti do uspostave strateškog partnerstva. U tom smislu, osim same deklaracije, očekuje se i usvajanje kompleksnog plana djelovanja u nevedenom smjeru.

Glavni tajnik ASEAN-a Le Luong Minh izjavio je u Sočiju, kako ta organizacija Rusiju smatra važnim partnerom i da se njihovi odnosi produbljuju posljednjih 20 godina. To se odnosi na politiku, sigurnost, trgovinu, investicije, znanost, tehnologiju, energetiku, turizam, kulturu.
Trenutačno se u fazi ratifikacije nalazi dogovor o uspostavi zone slobodne trgovine između „ruskog“ Euroazijskog ekonomskog saveza (EAES) i Vijetnama, a u travnju su započeli pregovori o uspostavi te zone i između Rusije i Tajlanda. U Sočiju su o tome razgovarali i ruski i indonezijski predsjednici, a prijedlog za uspostavu slobodne trgovinske zone podnio je i singapurski premijer, kao i rukovodstvo Kambodže.
Ruski državni vrh, u stvari, namjerava formirati široko gospodarsko partnerstvo između EAES, ASEAN-a i ŠOS, kao snažnu protutežu američkom Tran-stihooceanskom partnerstvu. Na taj se način zapravo sve relativizira, budući da su mnoge zemlje ASEAN-a uključene u tu „američku“ asocijaciju u koju nije dopušten pristup Kini i Rusiji. Jer neovisno o teritorijalnim sporovima i međusobnim sudskim procesima pred međunarodnim sudbenim instancama, sve ove zemlje imaju vrlo razvijene gospodarske odnose s Kinom, a većini od njih je Kina i glavni trgovinski partner.

Pojedini Zapadni mediji upravo i potenciraju sigurnosnu problematiku u odnosu na gospodarske interese azijskih zemalja. U tom smislu Rusiji ne daju preveliku šansu jer on mora „levitirati“ između strateških odnosa s Kinom i dobrih odnosa sa zemljama koje s Kinom imaju napete sigurnosne odnose. Potencira se i navodna ruska želja, da u regiju samo izvozi još više svog naoružanja, a što može izazvati nezadovoljstvo Pekinga. U tom se smislu, u Zapadnim medijima često ističe primjer Vijetnama koji se s Kinom spori oko morske granice. A toj zemlji je upravo Rusija glavni izvoznik naoružanja – od lovačkih zrakoplova, podmornica, do raketa i vojnih brodova suvremenih tipova koje Vijetnamu omogućuju visoku razinu vojne moći. Hanoj je, zauzvrat, Rusiji iznova omogućio neometano korištenje strateški vrlo važne vojno-pomorske i zrakoplovne baze Kamran (Rusija ju je iznajmljivala od 1979. (SSSR) do 2002. g.), i to usprkos velikom američkom nezadovoljstvu (Pentagon ju je namjeravao iznajmiti za vlastite potrebe jer bi mu omogućila golemu stratešku prednost u odnosu na Kinu) jer tu bazu upravo sada koriste ruski strateški bombarderi koji lete pokraj, u Južno-kineskom moru, Istočnom kineskom moru i Japanskom moru stacioniranih američkih vojnih baza.
Ruska pomorska flota nedavno je sudjelovala u dvije velike vojne vježbe u Bruneima i Indoneziji. S druge strane, Indonezija, Tajland i Malezija žele kupovati rusko oružje koje je jeftinije od Zapadnog, a često za njim u kvaliteti ni u čemu ne zaostaje. Sve to skupa ukazuje na povišenje ruske vojne nazočnosti u Jugoistočnoj Aziji.
Zapadni mediji ističu kako ti ruski potezi mogu razdražiti Kinu.

Međutim, niti se Kina protivi ruskim pojačanim ruskim vojnim i drugim aktivnostima (naprotiv), niti ostale zemlje (prema Kini suprostavljene) Rusiji ne žele dobrodošlicu. Svaka iz svojih razloga. Prošli mjesec ruski ministar Sergej Lavrov jasno je izrazio rusku potporu bilateralnom rješavanju teritorijalnih sporova između Kine i ostalih zemalja te ukazao na nedopustivost miješanja vanjskih država u njihove sporove i odnose. Radi se, inače, o tipičnoj kineskoj poziciji te je ministar Lavrov time jasno dao do znanja tko je ipak ruski glavni strateški partner, ne samo u tom dijelu svijeta.
S druge strane, većina zemalja Jugoistočne Azije, poučene negativnim iskustvom iz prošlosti, ne žele vezati svoje interese isključivo uz SAD već ih nastoje disperzirati u gospodarskom, političkom i u sigurnosnom smislu. Naravno, nitko od njih se ne želi odreći SAD-a kao najmoćnije i najutjecajnije svjetske sile, ali se čini kako ipak počinje prevladavati svojevrsna kolektivna svijest o tome, da se u tom dijelu svijeta mora uspostaviti nova ravnoteža snaga i partnerstvo na ravnopravnim osnovama, bez bilo čije dominacije. Svi su svjesni kako Kina jednostavno želi slobodan pristup na svjetske oceane, a što je razumljivo s gledišta njezine veličine i vojne i gospodarske moći. Samo je pitanje načina na koji to osigurati, a da se ostale zemlje ne osjete ugrožene. I na tome se upravo radi ali nikako ne uz blagoslov svih svjetskih silnica.