Sj. i J. Amerika

Mogućnost da ruska naftna tvrtka „Rosneft“, u slučaju bankrota Venezuele preuzme kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u, bile su stvarni razlog za uvođenje oštrih američkih  financijskih i političkih sankcija.

Američki je predsjednik, kako je i najavljivao, napokon uveo gospodarske sankcije još jednoj zemlji, ovog puta Venezueli. U petak, 25. kolovoza, Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom zabranjuje trgovinu obveznicama koje su izdale venezuelanske vlasti i državna naftna kompanija „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA). Sankcije su pogodile 13 visokih venezuelanskih dužnosnika i članova nove Nacionalne Ustavotvorne skupštine, ali se odnose i na samog predsjednika Madura kojem se „zaleđuje sva imovina“ koju posjeduje u SAD-u. „Sankcije su uvedene kako bi onemogućile predsjednika Venecuele, Nikolasa Madura, glavnog izvora financiranja njegove nezakonite vladavine. SAD se protive politikama koje provodi i izražavaju američku potporu venezuelskom narodu koji želi povratak pune demokracije u zemlju“, stoji u priopćenju Bijele kuće.

Međutim, „borba za demokraciju“ tek je prikrila stvarni razlog! Naime, mogućnost da ruska naftna tvrtka  „Rosneft“, u slučaju bankrota Venezuele preuzme kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u, bile su stvarni razlog za uvođenje ovih oštrih financijskih i političkih sankcija. Naime, venezuelanska državna naftna tvrtka „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA) posjeduje „CITGO“, veliku američku naftnu tvrtku, sa sjedištem u Houstonu, u Teksasu, još od 80-tih godina 20. st. Iako udio „CITGA“ na američkom tržištu nije prevelik – on se kreće do 4% ukupne isporuke naftnih derivata SAD-u, ipak se radi o tvrtci koja ima brojne tvornice za preradu nafte, naftne platforme i devet cjevovoda koji prolaze kroz 24 američke države. U zamjenu za kredit od 1,5 milijardi eura koji je „PDVSA“-u, u prosincu, 2016.g. odobrio „Rosneft“, a kojim je hipoteka stavljena na „Citgo Petroleum“ i koji venezuelanska kompanija nije u stanju vratiti, Venezuela i Rusija već dulje vrijeme pregovaraju o trampi dionica kojim bi se „Rosneft“, zapravo, domogao „CITGA“.

U brojnim dopisima koji su uputili predsjedniku Trumpu, članovi Senata i Kongresa zatražili su hitnu reakciju američke administracije kako bi se izbjegla situacija u kojoj bi Rusija uskoro mogla kontrolirati američku naftnu tvrtku. „Rosneftova“ kontrola američkog dobavljača energije mogla bi predstavljati veliku prijetnju američkoj energetskoj sigurnosti, utjecati na protok i cijenu benzina za američke potrošače, te izložiti kritičnu američku infrastrukturu prijetnjama nacionalne sigurnosti“, navodi se u pismu senatora, republikanca Marca Rubia i demokrata, Boba Menendeza upućenom ministru financija. Treba napomenuti kako se „Rosneft“ trenutno nalazi na listi korporacija obuhvaćenih američkim sankcijama prema Rusiji, ali uz „business“ mešetarenje, tj. kupnju još nekoliko dionica, u prilici je da nad „CITGOM“ preuzme prag vlasništva veći od 50%.

U ovom trenutku, Sjedinjene Države realno ocjenjuju utjecaj „Rosnefta“, po proizvodnji nafte prvoj tvrtci u svijetu, zbog čega ne žele odobriti prijelaz „CITGA“ u ruke Rusije koja se sada smatra neprijateljskom državom za interese SAD-a. Iako se Trumpovom uredbom zabranjuje trgovina novim obveznicama venezuelanskog javnog sektora koje je izdala vlada i „PDVSA“, uredba ipak ostavlja mogućnost da američko Ministarstvo financija izdaje licence za druge trgovinske i humanitarne transakcije, uključujući financiranje trgovine, izvoza i uvoza nafte i transakcija isključivo sa ogrankom PDVSA u SAD-u (CITGO).

Samo nekoliko tjedana prije, američki je potpredsjednik Mike Pence, tijekom svoje latinoameričke turneje izjavio kako će SAD iskoristiti svoju ekonomsku i demokratsku moć kako bi došlo do obnavljanja demokracije u Venezueli. Posjet Mikea Pensa, potpredsjednika SAD-a zemljama Latinske Amerike, predsjednik Venezuele, Nikolas Maduro smatra izravnim miješanjem u unutarnja pitanja Venezuele. „Iako ne isključuje mogućnost vojne intervencije u Venezueli, sjevernoamerički imperijalizam razmatra različite opcije. Stoga, to neće biti klasična vojna intervencija, već kombinacija mnoštva različitih provokacija“, rekao je Maduro i dodao kako SAD ciljaju na oružane snage Venezuele „tako što će pojedine članove potplatiti dolarima iz Miamija i stvoriti koaliciju koja će okupirati Venezuelu“. „Nikada nećemo dopustiti invaziju SAD-a na našu zemlju“, stoji u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova Venezuele.

Američki mediji godinama vode neskrivenu kampanju sotoniziranja venezuelskih predsjednika, najprije Huga Chaveza, a sada, Nikolasa Madura, što zapravo znači kako je Washington Venezuelu postavio visoko na listu prioriteta za „promjenu režima“. Ipak, većina latinoameričkih država, iako žestoko kritiziraju venezuelanskog predsjednika, protivi se američkim prijetnjama. Nedavno su 33 zemlje Latinske Amerike i Kariba (CELAC) osudile američko uplitanje u Venezuelu i izrazile javnu potporu predsjedniku Maduru. Latinska Amerika zasigurno ne podržava još jedan državni udar u regiji koju Sjedinjene Države doživljavaju kao svoje „dvorište“. Međutim, u pozadini sankcija „za demokraciju“, svakako su žestoka nastojanja SAD-a da Venezuelu stave pod svoje, te da obuzdaju sve jači utjecaj Rusije i Kine na kontinentu. „SAD očekuju kako će nove sankcije protiv Venecuele spriječiti Kinu i Rusiju da i dalje investiraju u tu latinoameričku zemlju“, izjavio je nedavno visoki predstavnik  Bijele kuće.

Iako, nesumnjivo, dijeli sudbinu kontinenta, Venezuela je u okvirima Latinske Amerike, uvjek bila posebna, na neki način ispred svog vremena, zapravo „pokazatelj trendova na kontinentu“ (Kos Stanišić, 2005). Dok su tijekom hladnog rata, Latinskom Amerikom vladale vojne hunte, Venezuela je bila primjer kako demokracija može funkcionirati i u zemljama u razvoju. Zlatno doba demokracije u Venezueli temeljilo se na ekonomiji nafte u kojoj je država imala dominantnu ulogu kao regulator i distributer naftnih prihoda (najvećim dijelom u socijalne potrebe društva). Uspon zlatnog doba trajao je  sve do Crnog petka (18.02.1983.), kada je zbog pada cijene nafte i velikih novčanih izdvajanja za pokrivanje naraslih međunarodnih dugova kolabirala nacionalna valuta, čime je počelo razdoblje ekonomske stagnacije i inflacije. Uslijedila je primjena neoliberalnih mjera (prema MMF-ovim preporukama), što je izazvalo velike prosvjede protiv vlade koji su rezultirali s više od tristo mrtvih. Crni je petak uništio gospodarsku moć države, društvene ugovore, kontrolu i red, a zanimljivo je kako je tadašnji predsjednik Caldera, poput danas Madura, primjenio „autogolpu“, tj. dekret kojim predsjednik priskrbljuje pravo interveniranja u ekonomska pitanja, zbog čega Kongres ne može kontrolirati njegove poteze.

Hugo Chavez pobijedio je na izborima 1998.g. s 52% glasova, što je bila najuvjerljivija pobjeda nekog predsjednika u Venezueli od 1947. U vrijeme Hugo Chaveza, kojeg su mnogi smatrali novim Castrom, Venezuela, devedesetih jedna od zemalja s najvećom stopom nejednakosti na svijetu, trebala je postati “svjetionik slobode“. Njegova politika, perspektiva i vizija Venezuele sadržana je u platformi “Socijalizam za 21 st.” koja predstavlja sintezu socijalizma i demokracije, uz snažnu antiimperijalističku politiku. Hugo je uspostavio “bolivarsku republiku” odbijajući biti dio “unutarnjeg dvorišta” SAD-a. Nacionalizacija, poglavito naftne industrije, kao i ambiciozni socijalni program postali su okosnica njegove politike. Njegovom pobjedom snažno su profitirali najniži slojevi kojima je osigurao pristup obrazovanju i zdravstvu, kao i socijalnu inkluziju.

Čim je izabran, Chavez je krenuo u obračun sa stranim korporacijama, te uveo poreznu stopu od čak 70%. Istovremeno je unutar OPEC-a zagovarao da se cijena barela nafte poveća, a tako pribavljen novac Chavez je usmjerio u socijalne programe, uz kontrolu tečaja valute kako bi obuzdao bijeg kapitala iz zemlje. Ovakva socijalna orijentiranost znatno je smanjila stope siromaštva, međutim nosila je u sebi opasnost od galopirajuće inflacije, što je dovelo do snažnog rasta cijena. Međutim tijekom Chavezove vlasti od 1999. – 2012. inflacija je održavana na stopi, najviše do 22%, jer je nafta davala vladi ključnu trgovinsku i monetarnu prednost.

Nakon njegove smrti, Nikolas Maduro, izabran u listopadu 2013.g. naslijedio je tešku ekonomsku situaciju u zemlji u kojoj je cjelokupno gospodarstvo ovisilo o nafti, a kojoj je cijena na svjetskim tržištima intervencijom SAD-a prepolovljena. Galpirajuća inflacija, masovna nestašica osnovnih životnih potrepština, narasle stope kriminala, trajni problem nepotizma, korupcije i neunčikovitosti vlade, postali su nesavladivi problemi s kojima se suočava Madurova vlada. Duboki jaz između službenog deviznog tečaja kojim su se okoristili najbogatiji slojevi društva (kupovine dolara osigurane su samo za one koji imaju sredstva putovati, slati novac ili financirati studiranje u inozemstvu) i tečaja na crnom tržištu, uzrokuje velike probleme u društvu. Beskrajni redovi pred trgovinama u kojima nema osnovnih životnih potrepština imaju odraz u uzletu „usporedne ekonomije“ crnog tržišta na kojem caruje šverc i na kojem se ta ista, nedostajuća roba nudi po astronomskim cijenama.

Madurova vlada optužuje oporbu, osobito krupni kapital za namjernu proizvodnju oskudice s ciljem političke destabilizacije vlasti. Naime, prema njemu, krupni je kapital, u dosluhu sa SAD-om, organizirao sabotažu prehrambenih lanaca i špekulacije na crnom tržištu kako bi ugrozila politiku vlade. Maduro je nedavno gospodarske teškoće zemlje usporedio s onima koje je doživio Čile prije državnog udara Augusta Pinocheta, a kada je privatni sektor uz pomoć CIA-e poticao nestašice kako bi oslabio vlast Salvadora Allendea.

Nesumnjivo, Sjedinjene Države već niz godina prema Venezueli poduzimaju subverzivne akcije. Wikileaks je još 2013.g. objavio tajnu prepisku američkog veleposlanika u Venecueli iz 2006., Williama Brownfielda (2004-2007), u kojoj se detaljno razrađuju dijelovi plana za destabilizaciju vlasti pokojnog predsjednika Huga Chaveza. Podsjetimo se, USAID je izravno financirao osnivanje brojnih nevladinih udruga koje su zatim koristili kao vlastitu platformu za podrivanje bolivarskog režima (USAID je od 2004-2006 donirao oko 15 milijuna dolara za preko 300 organizacija koje su bile obuhvaćene ovim programom). Latinoameričke zemlje, članice ALBE (Bolivarska alijansa naroda Amerike), službeno su protjerale USAID iz svojih zemalja, međutim, programi financiranja „pete kolone“ su nastavljeni, pa je tako bivši američki predsjednik Obama, tijekom 2015.g. u okviru State Departmenta odobrio poseban fond od pet milijuna dolara namijenjen potpori protuvladinim organizacijama u Venezueli.  Nacionalna zaklada za demokraciju NED također je financirala oporbene skupine s 1,2 milijuna dolara. Nesumnjivo i nova američka administracija nastavlja s podrivačkim aktivnostima – dovoljno je napomenuti kako je državni tajnik Rex Tilersson ranije bio predsjednik uprave „Exon Mobilea“, tvrtke kojoj je Venezuela nacionalizirala imovinu.

Odgovor Nikolasa Madura podjednak je svim latinoameričkim liderima: „Pravo Venezuele na mir, neovisnost i samoopredjeljenje nesalomljivo je, zbog čega zemlja neće posustati pred intervencionističkim pretenzijama Sjedinjenih Država.“ Iako je optužio američke obavještajne službe kao odgovorne za zavjeru protiv Venezuele, Maduro je spreman na dijalog s predsjednikom SAD-a, što je Trump za sada odbio.

Trumpa ne muči toliko gospodarsko i političko stanje u zemlji, već poglavito geopolitika Venezuele. Stoga je vrlo vjerojatno kako će Amerika, uz gospodarske i političke sankcije, i dalje, brojnim drugim sredstvima nastaviti podrivati Venezuelu. Venezuelanska oporba će zasigurno igrati presudnu ulogu, međutim SAD će moguće  koristiti i brojne američke snage stacionirane u Kolumbiji još od 1999.g. (plan navodne borbe protiv narko dilera).

 

 

Kada prosvjednici divljaju i blokiraju ulice oko Bijele kuće tada govorimo o “miroljubivim demonstracijama” koje se opravdano razbijaju policijskom silom, dok u Venezueli govorimo o nasilju vlade, smatra Jean Grugel – znanstvenik i stručnjak za Latinsku Ameriku.

U nastojanju da “otvori” još jednu zonu nestabilnosti kao uvod u mogući profitni ratni sukob, američki je predsjednik (nakon verbalnog sukobljavanja sa Sjevernom Korejom), nedavno otvoreno zaprijetio vojnom intervencijom Venezueli. Donald Trump, po prvi je put Nikolasa Madura, venezuelanskog predsjednika, izravno prozvao kao diktatora. U međunarodnom poretku koji Amerika stvara, status  „diktatora“, dakle osobe koja ne prihvaća američke liberalne vrijednosti, je definitivno gori i nemoralniji od statusa npr. klasičnog ubojice. Nakon takvih optužbi, koje uvijek prati i medijsko sotoniziranje tagiranog „neprijatelja“, Americi su na raspolaganju brojne opcije – diplomatske, gospodarske ili obavještajne, uvijek opaka sredstva, uključno i vojnu intervenciju.

Naime, nakon što je venezuelanski predsjednik, Nikolas Maduro dekretom uspostavio ustavotvornu skupštinu i time koncentrirao svu vlast u svoje ruke kako bi stabilizirao gospodarske, a time i političke prilike u zemlji, eskalirali su ulični nemiri i prosvjedi u kojima je živote izgubilo više od stotinu ljudi. Ovakvo stanje u zemlji „podiglo“ je na noge mnoge, međutim nasilno obračunavanje s prosvjednicima, humanitarna kriza, kao i prijetnja općim kaosom, bila je prilika da SAD, još jednom, po tko zna koji put, „brane demokraciju, ljudska prava i slobode tržišta“. Zanimljivu analizu Madurove diktature i represije dao je Jean Grugel, znanstvenik koji proučava latinoameričku politiku (Guardian, 16.08.2017.). Grugel navodi kako je odgovornost venezuelanske vlade za ulične nerede podjednaka odgovornosti vlade Amerike i zapadnih zemalja kada se prosvjedi odvijaju u njihovim zemljama. Kada prosvjednici divljaju i blokiraju ulice oko Bijele kuće tada govorimo o “miroljubivim demonstracijama” koje se opravdano razbijaju policijskom silom, dok u Venezueli govorimo o nasilju vlade. Smatra kako oporbeno divljanje, napadi eksplozivom na policiju i vladine zgrade, ubijanje ljudi, uopće nisu dokumentirani u zapadnim mainstream medijima. Naime, stereotipni narativ o Latinskoj Americi, prostoru političke nestabilnosti koji godinama destabiliziraju CIA-ine tajne operacije, djelovanju narko kartela i ljevičarskih gerilskih skupina, upravo u tim medijima ima svoju lakšu i ljepšu priču – slike egzotičnih plaža, također egzotičnih ljepotica koje danonoćno plešu u ritmu sambe, američki humanitarni intervencionizam čine benignijim.

Latinska je Amerika gotovo dva stoljeća u fokusu interesa Sjedinjenih Američkih Država, još od daleke 1823.g. kada je predsjednik James Monroe predstavio svoj geopolitički koncept, poznat kao „Monroova doktrina“. Ova platforma, koja ujedno predstavlja i prvi strateški definirani geopolitički pristup u američkoj vanjskoj politici, podrazumijeva da tri Amerike (Sjeverna, Srednja i Južna) čine jedinstveno geopolitičko područje koje je istovremeno i ekskluzivna zona interesa SAD-a. Treba se podsjetiti kako je „Monroova doktrina“ nastala kao reakcija na apetite europskih država, koje su ovim odvojene od svojih kolonija u Sjevernoj (Engleska) i Južnoj Americi (Španjolska i Portugal). U svojoj poslanici Kongresu, predsjednik Monroe tada je izričito naznačio kako se američki kontinent ubuduće ni u kojem slučaju ne smije smatrati kolonijom ili posjedom bilo koje europske zemlje i da će SAD svaki pokušaj širenja europskih kolonijalnih sila prema zapadnoj hemisferi, smatrati opasnim za svoj mir i sigurnost. Za uzvrat, Amerika neće sudjelovati u ratovima koje vodi Europa, što je u međunarodnim odnosima bilo prepoznato kao američki izolacionizam, koji su SAD u potpunosti napustile nakon Drugog svjetskog rata.

Iako je Amerika tijekom 19. st. malo polagala na vanjsku politiku, ipak Monroova doktrina, kao konceptualna platforma američke vanjske politike, bila je nekoliko puta primjenjena! Prilikom razgraničenja Britanske Gvajane i Venezuele, 1896.g. kada su Velika Britanija, Njemačka i Italija poduzele zajedničku blokadu Venezuele, američki predsjednik Teodor Roosevelt pozvao se na Monroovu doktrinu i zaprijetio Velikoj Britaniji oružanom silom ako ne odustane od svojih zahtijeva. Nadalje, nezaobilazna je američka uloga u odcjepljenju Paname od Kolumbije 1903.g, nakon čega su Sjedinjene Države (sve do 1999.) uspostavile isključivu kontrolu nad ovim strateški važnim pomorskim smjerom. Općenito, na prijelazu u 20.st., SAD jačaju svoj utjecaj u Latinskoj Americi i uspostavljaju neprikosnovenu sferu utjecaja na Karibima. Rat sa Španjolskom zaključen je mirovnim ugovorom 1898.g., kojim je okončano razdoblje kolonijalne vladavine ove europske sile na latinoameričkom kontinentu. Španjolska se tada odrekla Kube, Sjedinjenim Državama predala Portoriko, ali i otok Guam na Pacifiku, danas američku vojnu bazu, vrlo poznatu po trenutnom sporu sa Sjevernom Korejom. Zanimljivo, tada su Sjedinjene Države za 20 milijuna dolara od Španjolske otkupile Filipine, te tako po prvi put postale vlasnik kolonijalnih posjeda, zapravo nova kolonijalna sila. Bio je to osobit uspjeh američke diplomacije koji je istovremeno značio i raskid sa politikom izolacionizma, te početak globalne intervencionističke politike koja se naprije usmjerila prema prostoru Latinske Amerike.

Od tada, Sjedinjene Države potpuno dominiraju ovim prostorima koje doživljavaju kao svoje „dvorište“ i u kojem su tijekom 20. st. bezbroj puta izravno ili neizravno intervenirale s ciljem zaštite vlastitih interesa, uglavnom poduzetničkih aktivnosti američkih multinacionalnih kompanija koje su (i još uvijek) nemilice eksploatirale prirodne resurse ovog prelijepog i bogatog kontinenta. S vremenom je postalo očito kako američke administracije ne priznaju zemljama Južne i Srednje Amerike pravo i mogućnost samostalnog razvoja, zbog čega su vrlo često rušili legalno izabrane vlade i pružale aktivnu potporu represivnim, diktatorskim režimima. Tijekom Hladnog rata, njihovi glavni saveznici, poput Fulhensia Batiste na Kubi, Anastasija Somoze u Nikaragvi ili Augusta Pinochea u Čileu, uživali su potpunu političku i financijsku potporu američkih administracija s obvezom gušenja ljevičarskih gerilskih pokreta i ideja socijalizma koje su bile vrlo prijemčive u Latinskoj Americi.

U režiji Središnje obavještajne agencije (CIA), u Gvatemali je 1954.g., izveden jedan od prvih državnih udara, kada je srušen predsjednik Jakobo Arbenza Guzman, koji je imao neoprostiv grijeh – uz snažnu socijalnu transformaciju društva, poglavito je najava agrarne reforme i nacionalizacija posjeda američke multinacionalne kompanije United Fruit Company bila dostatan razlog za njegovu krvavu smjenu. Tijekom desetljeća građanskog rata izazvanog intervencijom CIA-e, stradalo je više od 200 000 ljudi, uglavnom civila. Građanski je rat nepovratno produbio siromaštvo i gospodarsko nazadovanje Gvatemale, dok su istovremeno američke korporacije u uvjetima destabilizacije snažno profitirale.

Ubrzo se sličan scenarij ponovio u Dominikanskoj Republici, u kojoj je CIA organizirala ubojstvo političkog lidera Rafaela L. Trujilja, na Haitiju, Ekvadoru, Brazilu, Urugvaju… U pravilu, u Latinskoj su se Americi „rušili“ ljevičarski predsjednici, neskloni Sjedinjenim Državama, a nakon „oslobođenja“ uslijedio bi uvijek isti obrazac – mučenja, zatvaranja, progoni i masovna ubojstva političkih protivnika, ali i običnih građana, koji su često podupirali  „crvene“ teroriste.

Neslavni završetak operacije „Mongoose“, kojom je američka CIA 1961.g. organizirala svrgavanje kubanskog predsjednika Fidela Castra, bio je prvi javni poraz SAD-a, nakon čega je uslijedila odmazda – najduže gospodarske sankcije u povijesti, duge 55 godina, Kubu su stajale 117 milijardi dolara.

Nakon sponzoriranog državnog udara u Brazilu, 1964.g., CIA je 1973.g. tajnim operacijama „Track I“ i Track II“ izvela vojni udar u Čileu i ubila legalnog predsjednika Salvadora Allendea. Rezultat ovog „oslobodilačkog“ čina, ostvarenog uz potporu administracije Richarda Nixona i ključnu ulogu tadašnjeg državnog tajnika Henryja Kissingera, bila je brutalna diktatura Augusta Pinocheta, inače Americi vrlo bliskog saveznika tijekom čije je petnaestogodišnje vladavine zemlja pretvorena u veliki koncentracijski logor. Najpoznatiji je bio nacionalni nogometni stadion (Estadio Chile) na kojem je u prvim danima vojne hunte bilo zatočeno više od 40 000 ljudi. Metode mučenja razrađene u CIA-nim labaratorijama, naširoko je opisala američka spisateljica Naomi Clein, u svojoj knjizi „Doktrina šoka“. Prema svjedočanstvima preživjelih zatočenika, jedan od najčešćih načina mučenja bilo je vezivanje za metalni krevet – čuveni „la parilla“ (roštilj) kroz koji se puštala struja, osobito na osjetljive djelove tijela, usta ili genitalije. Primjenjivane su i druge metode mučenja – vješanja, podvodna gušenja, premlaćivanja, zlostavljanja, hipnoza…, seksualna zlostavljanja žena kojima su u vaginu umetani glodavci. Bivša britanska premijerka, “čelična lady“, Margaret Tacher, uvijek se jako hvalila svojim prijateljstvom s Pinochetom.

Nakon što je američka administracija pružila potporu vojnoj hunti u Argentini, u zemlji je uslijedio pravi lov na vještice u kojem je do kraja 1976.g. nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i sasvim običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku ljevičarima ili „crvenim teroristima“. Američka je administacija nesumnjivo dala „zeleno svjetlo“ za masovne likvidacije. Nakon brojnih optužbi međunarodnih organizacija za kršenja ljudskih prava, američki je državni tajnik Henry Kissinger tada sugerirao argentinskom admiralu Guzzettiju: „Učini to brzo, što brže to učiniš, uspjeh će biti veći“.

U vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Cartera (inače čuvenog „borca“ za ljudska prava) CIA je tajno bila angažirana u Nikaragvi gdje je podržavala antisandinističke snage. CIA je odigrala i ključnu ulogu u rušenju filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa, ali i panamskog predsjednika generala Manuela Antonia Noriege kojeg su SAD-e godinama podržavale, ali, u trenutku kad je poželio voditi malčice samostalniju politiku, bio je demoniziran kao trgovac drogom. Građanski rat u Salvadoru (1980-1994) također su obilježili „eskadroni smrti“ obučeni od strane CIA-e, koji su odgovorni za smrt 63 tisuće ljudi.

Već tijekom osamdesetih godina 20. st. političke promjene na prostoru Latinske Amerike pokrenule su odlazak vojnih hunti i ukidanje diktatura, te političku tranziciju. Unatoč uspostavljenoj formi demokratizacije, politička je moć preseljena u ruke krupnog kapitala koji i dalje ostaje saveznik i partner, time i najbolji zaštitnik američkih interesa u regiji. Usmjeravanje procesa u Latinskoj Americi odvija se kroz širenje zone slobodne trgovine (NAFTA, LAFTA, CAFTA), te utjecaj međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske banke) na procese deregulacije i privatizacije javnog sektora, općenito kroz usvajanje neoliberalne agende. Na udaru se poglavito našla argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner zbog otpora politici SAD-a, MMF-a i Svjetske banke, koju je ocijenila kao „ekonomski i financijski terorizam“. Naime, Argentina je zbog presude američkog suda, po drugi put u svojoj povijesti bila prisiljena proglasiti bankrot. Tijekom govora Kirchner u UN-u, 2014., u kojem se obrušila na SAD i saveznike, većina je međunarodnih televizijskih kanala obustavila emitiranje, iako je govor dostupan na webu. Brazilska predsjednica Dilma Rousseff, snažnih ljevičarskih uvjerenja, opozvana je 2016., opet zbog „korupcije“.

Sve optužbe nesumnjivo treba staviti u kontekst desetljećima dugog spletkarenja latinoameričkog krupnog kapitala protiv ljevičarskih vlada, a nastavak je uslijedio s Venezuelom, kada je Nikolas Maduro optužio bivšeg američkog potpredsjednika Josepha Bidena za organizaciju puzajućeg državnog udara. Stoljeće američkog intervencionizma, uvijek vođenog „humanim idealima“, Latinsku je Ameriku učinilo ovisnom, kontinentom neravnomjernog gospodarskog razvoja, iznimnih socijalnih razlika, političke podijeljenosti i nestabilnosti. U svojim namjerama da ovladaju ovim prostorima, Sjedinjene su se Države koristile vrlo različitim sredstima – vojnim intervencijama, ekonomskim blokadama, naoružavanjem i obučavanjem paravojnih skupina, te sada, najnovijim izumom – „soft“ državnim udarima koji se pripremaju i provode u suradnji s nevladinim organizacijama, lokanom poslovnom elitom i medijskom oligarhijom.

Trump je sposoban u djelo provesti ono što je u utrobi američke politike za sebe uspio izlobirati onaj segment američkog i internacionalnog kapitala koji mu je omogućio uspon na vlast.

U medijskoj sjeni američkog povlačenja iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, Washingtonska administracija i predsjednik Trump osobno, u maniri vrhunskog trgovca i deal makera, uz asistenciju državnog tajnika Rexa Tillersona, nekadašnjeg izvršnog direktora naftaškog diva  „ExxonMobila“, punom forcom diljem svijeta masovno prodaje američka fosilna goriva. Zajedno s oružjem, uspjeli su, najvjerojatnije u nekakvoj pogodbi vezane trgovine, tijekom posjete indijskog premijera Narendre Modia Washingtonu krajem lipnja prodati ne samo američki ukapljeni plin već i najprljavije fosilno gorivo – ugljen, nikom drugom nego Indiji, jednoj od najzagađenijih država svijeta, koja je nakon Kine najveći potrošač ugljena na svijetu s inače ogromnim vlastitim zalihama. U istom tjednu tijekom posjete južnokorejskog  predsjednika Moon Jaea ugovorili su prodaju američkog ukapljenog plina Južnoj Koreji, opet u kombinaciji s prodajom sofisticiranog američkog oružja.

U pripremi izvozne ekspanzije ugljikovodika, Trump je  svojoj administraciji dao zadaću  da izvoz nafte, plina i ugljena postave kao jedan od prioriteta američke vanjske trgovine, a u tu svrhu je 29. lipnja 2017. godine zatražio od Ministarstva financija uklanjanje svih „prepreka financiranju izvoza visoko učinkovitog ugljena u inozemstvo“. Kako je krenulo Trumpu i njegovoj administraciji, da ih se pusti neograničeno trgovati i da američki Kongres nije totalno blokirao pristup Rusiji, na kraju bi vjerojatno uspjelo da i samoj Moskvi u zamjenu za tko zna kakve ustupke i interesne opcije prodaju američki ukapljeni plin, a možda i Saudijskoj Arabiji naftu. Trumpova  izjava u predsjedničkom zrakoplovu „Air Force One“ na povratku sa sumita G-20 sve govori: „And by the way, I only want to make great deals with Russia“. Očito, za razliku od mutnog i licemjernog prethodnog američkog predsjednika Obame i jednako takvih čelnika njegove administracije koji su godinama u dva mandata trubili o širenju demokracije uz američku pomoć diljem svijeta, a zapravo su „mekom“ ali  kada je trebalo i „tvrdom“ moći američke države i direktnom uporabom vojne sile  širili američke geoekonomske i geopolitičke interese na nesretne objekte svojih „prodemokratskih intervencija“- predsjednik Trump otvoreno pokazuje kako mu je temeljni fokus širenje američkih interesa i da mu za to ne treba krinka tobožnje borbe za demokraciju.

Trump direktno i jasno  definira  što želi i sažima  u izreci „America First“, što nikako ne znači američki izolacionizam, kako se u širem kontekstu ocrnjivanja američkog predsjednika pokušava prikazati, nego upravo obrnuto – aktivnu ulogu američke politike diljem svijeta u otvorenom promicanju američkih interesa s ciljem revitalizacije američkog gospodarstva. “Amerika na prvom mjestu“ stoga  ne znači povlačenje na američki kontinent ili u granice definirane starom „Monrooovom doktrinom“, nego postavljanje  američkih interesa u prvi plan i strogo ograničenje njihovih žrtvovanja na oltaru transatlantskog savezništva.

Na tragu vanjskopolitičke agende izgrađene oko „America First“, Trump otvoreno, u Barnumovskom stilu, najavljuje američku trgovačku ekspanziju u kojoj je ključna poluga izvoz američkih fosilnih goriva: nafte, ugljena i ukapljenog plina. To je zapravo okosnica strategije novog oblika nastupa američke geopolitičke moći na globalnoj razini. Uostalom, to jasno izražava i priopćenje  State Departmenta upućeno UN-u, o početku povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimi. Zahvaljujući ugrađenim zaštitnim odredbama sporazuma Washington efektivno ne može istupiti iz sporazuma prije 4. studenoga 2020. godine, a do tada Trumpovi se protivnici nadaju da ga više neće biti na mjestu američkoga predsjednika, osnosno, da će, ako ranije ne bude maknut s predsjedničke pozicije, izgubiti na izborima koji se trebaju održati samo dan prije tog roka, 19. studenoga 2020. godine. Prema obavijesti State Departmenta UN-u, zapravo formalnoj notifikaciji istupanja iz  Pariškog sporazuma, „SAD podržavaju uravnotežen pristup klimatskoj politici koja smanjuje emisije štetnih plinova, promičući istodobno gospodarski rast i osiguravajuću energetsku sigurnost…. Kako je predsjednik Trump kazao u svojoj izjavi od 1. Lipnja, on i SAD su otvoreni za povratak u Pariški sporazum ukoliko SAD budu identificirale uvjete koji su postali povoljniji za američke radnike, narod i porezne obveznike.“ A u toj izjavi, na koju se poziva pripćenje State Departmenta, Trump je mnogo grublje od diplomatske  prepiske  izrekao  stav  washingtonske adminitracije, posebno naglasivši,  kako je taj  sporazum „oštetio Ameriku za bilijune dolara, smanjio zaposlenost i naštetio američkoj industriji nafte, plina, ugljena i prerađivačkoj industriji.“

Priopćenje američke administracije UN-u potpuno je sukladno izjavama i djelovanju predsjednika Trumpa po toj temi, a on je, ako išta, barem iskren kada u predvečerje američkog izlaska iz klimatskog sporazuma otvoreno najavljuje borbu za zaradu, borbu za benefite američke ekonomije u planiranoj trgovačkoj ekspanziji kroz masivni izvoz američkih fosilnih goriva. Trump čini sve što misli da je potrebno kako bi u isključivom cilju jačanja američke ekonomije produžio vladavinu fosilnih goriva promicanjem globalne potrošnje američke nafte, ugljena i prirodnog plina. Na sve moguće načine pokušava se povećati proizvodnja fosilnih goriva u SAD i primjenom elemenata „meke“ moći diplomatskim i političkim pritiscima osigurati njihov plasman u inozemstvu. Na unutarnjem planu već je uspio ukinuti brojna ograničenja ekstrakcije fosilnih goriva koja je uvela administracija predsjednika Obame, između ostalog i ograničenja širenja naftnih i plinskih bušotina na Arktičke vode Aljaske. Od agencije za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency) i njezinog direktora Scotta Pruitta zatražio je aktiviranje pripremnih radnji za konačno ukidanje Obaminog programa rezanja uporabe ugljena u domaćoj proizvodnji električne energije, tzv. „Clean Power Plan“. Dakako, nije riječ o hiru predsjednika Trumpa i njegove administracije, nego o dugoročnoj doktrinarnoj američkoj politici, koja u različitim međunarodnim konstelacijama  težište stavlja na različite poluge moći američke države u cilju ostvarenja gospodarskih i geopolitičkih interesa. U ovom trenutku geopolitičke dinamike pod Trumpovim predsjedništvom američka strategija je zaključila da je potrebno za neko vrijeme zapostaviti elemente „meke“ moći u obliku potpore prije svega europskim saveznicima u borbi protiv klimatskih promjena i prebaciti dio težišta na iskorištavanje proskribiranih fosilnih goriva u cilju jačanja američke gospodarske moći i globalnog utjecaja. Stoga je potpuno besmisleno optuživati Donalda Trumpa za opstruiranje borbe protiv klimatskih promjena kroz forsiranje proizvodnje i prodaje fosilnih goriva, jednostavno zato jer je on u duetu s državnim tajnikom Tillersonom  samo izvršitelj politike stvorene u centrima američkog strateškog odlučivanja. Trump je sposoban u djelo provesti ono što je u utrobi američke politike za sebe uspio izlobirati onaj segment američkog i internacionalnog kapitala koji mu je omogućio uspon na vlast.

U međuvremenu predsjednik Trump aktivno nastavlja s promicanjem američke energentske trgovinske ekspanzije, pa je zaključio i da bi se ogromna količina ugljena mogla isporučiti čak i Ukrajini, čiji se rudnici ugljena uglavnom nalaze pod nadzorom pobunjeničkih proruskih snaga na istoku Ukrajine, u Donbassu, pa Trump zaključuje: „Ukrajina nam već sada signalizira kako trebaju milijune i milijune metričkih tona ugljena upravo sada, a postoje i druge države koje se nalaze u sličnoj situaciji i imaju potrebe za ugljenom i mi ih želimo prodati i njima i svakom drugom u svijetu kojemu je ugljen potreban.“ Potom je obznanio: “Mi smo vrhunski svjetski proizvođač nafte i prirodnog plina. Imamo mnogo više nego što smo ikada mogli zamisliti i mi ćemo stoga biti najveći izvoznik energije….Izvozit ćemo američku energiju širom svijeta, uistinu širom svijeta.“

U govoru vodstvu Department of Energy 29. lipnja 2017. godine, predsjednik Trump pozdravio je odobrenje dvaju dugoročnih projekata promicanja izvoza američke energije u inozemstvo – proširenje kapaciteta izvoza prirodnog plina s terminala u Lake Charlesu u Louisiani i dovršenje planova izgradnje novog naftovoda prema Meksiku. „To će valjda ići odmah ispod zida?“- upitao je okupljene, a odmah potom definirao bitne elemente strategije ekspanzije američke trgovine energentima koja je u svojoj biti geoekonomska i geopolitička doktrina, oduvjek prisutna u sastavnici američke vanjske politike, ali je sadašnja američka administracija pod Trumpom gura u prvi plan kao ključnu polugu projekcije američke moći diljem svijeta.

Predsjednik Trump je tada izjavio: „Naša zemlja je blagoslovljena izuzetnom količinom energije… Imamo zaliha prirodnoga plina za gotovo 100 godina i zaliha čistog lijepog ugljena za 250 godina… Imamo mnogo više nego što smo to ikada mogli zamisliti. Mi uistinu čvrsto držimo upravljač, mi smo na vozačkom mjestu. I znate što? Ne želimo dopustiti drugim zemljama da nam oduzmu suverenost i govore nam što trebamo raditi i kako ćemo to raditi. S ovim nevjerojatnim resursima moja administracija će tražiti uspostavu ne samo američke energetske neovisnosti, koju smo toliko dugo priželjkivali, nego i američku energetsku dominaciju.“

Do ekspanzije proizvodnje i mogućnosti otvaranja masivnog izvoza ugljikovodičnih goriva nafte i plina u SAD-u došlo je nakon razvoja tehnologije hidrauličnog frakturiranja tzv. „frackinga“. Riječ je o postupku drobljenja stijena uz pomoć vode pomiješane s pijeskom i kemikalijama, koja se pod visokim tlakom ubrizgava u bušotinu iz kojih se iz nastalih  pukotina potom izvlače prirodni plin i nafta. Postupkom se tako uspjeva izvući zaostali plin i nafta iz škriljevca i slojeva ugljena. Smatra se kako se na taj način može doći do sada nedostupnih ogromnih količina fosilnih goriva na području SAD gdje je tehologija razvijena i gdje se sada masovno primjenjuje. Nova strategija osiguranja gospodarske neovisnosti SAD-a i masivne prodajne ekspanzije zasniva se, s jedne strane, na proizvodnji i prodaji nafte i ugljena, a s druge strane oslanja se na ključno uporište strategije ekspanzije – prirodnom plinu i njegovom izvozu u ukapljenom obliku. LNG projekti u ukupnosti aktivirane geoekonomske i geopolitičke dinamike pokrenute energetskim izvozom polako potiskuju naftu i ugljen i izbijaju u sam fokus nove strategije.

Američki stratezi eksploziju proizvodnje domaćih ugljikovodika i mogućnosti njegovog ekstenzivnog izvoza uz pomoć američkog ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja u svijetu jasno su definirali kao jedan od ključnih izvora geopolitičke moći SAD-a. Ogromna poplava jeftinog prirodnog plina prema Robertu Manningu iz „Atlantic Councila“ “potaknula je gospodarsku konkurentnost SAD-a, a energetska ekspanzija povećala je ukupnu nacionalnu snagu SAD-a i podignula američke kapacitete za globalno vodstvo.“

Prema studiji „Atlantic Councila“, vodećeg  američkog  think-tanka transatlantskih integracija, odnosno njegovog „Global Energy Center“ objavljenoj u svibnju 2017. godine pod naslovom „Liquefield Natural Gas Exports Benefit US Security and Prosperity“, „oštar rast izvoza u SAD-u ukapljenog prirodnog plina – LNG koji je u tijeku, u velikoj mjeri potpomognut  dugoročnim ugovorima o prodaji, potaknut  je revolucijom u proizvodnji plina u SAD-u. Američka revolucija ekstrakcije nafte i plina iz škriljevca jedna je od najvećih priča u povijesti razvoja naftne industrije i nastavlja proizvoditi ogromne ekonomske benefite za američku ekonomiju uključujući nisku cijenu energetske opskrbe industrije i ostalih proizvodnih sektora, razvoj infrastrukture, rast radnih mjesta i niske cijene energije za potrošače.“ U sljedećoj rečenici studija „Atlantic Councila“ definira ono što je uistinu pri tome bitno za američke pozicije na globalnoj razini: „Također pridonosi američkom geopolitičkom, diplomatskom i ekonomskom utjecaju na globalnim tržištima i poboljšava energetsku sigurnost i fleksibilnost za tržišta i potrošače.“

U studiji se procjenjuje kako će projekti koji su trenutno u izgradnji povećati američke LNG kapacitete s 14 milijardi kubičnih metara (bcm) godišnje na oko 90 bcm godišnje do 2020. godine. Osim onih koji su već u izgradnji, u pripremi su i odobreni LNG projekti koji čekaju konačne odluke o ulaganju zbog trenutačnog smanjenja LNG cijena. Unatoč trenutno niskim cijenama za očekivati je kako će izvoz američkog LNG-a zbog velike dugoročne potražnje rasti i širiti se dok će troškovi ostati niski. Studija „Atlantic Councila“ poziva se na zaključak „US Energy Information Administration“ (EIA), objavljen u siječnju 2017. godine. u njenoj godišnjoj energetskoj prognozi (Annual Energy Outlook) prema kojoj će proizvodnja prirodnog plina u SAD-u rasti do 2050. godine i da će izvoz plina dovesti SAD na sam vrh izvoznika energije. Prema međunarodnoj  energetskoj agenciji (IEA) do 2022. godine SAD će u ukupnoj svjetskoj proizvodnji plina sudjelovati u više od jedne petine i tada će postati drugi najveći izvoznik ukapljenog plina LNG na svijetu odmah iza Australije, a ispred Katara. Izvozni američki kapacitet LNG-a bi trebao doseći 650 milijardi kubičnih metara godišnje, u usporedbi s manje od 452 milijarde u 2016. godini.

U nastavku studije „Atlantic Councila“ ponovo se ističe geopolitički značaj izvoza ukapljenoga plina: „Geopolitički, američki LNG izvoz pomoći će integraciji tržišta, diversifikaciji izvora, povećanju američke i globalne energetske sigurnosti dodavanjem veće fleksibilnosti i povezanosti globalnih tržišta plina. Sposobnost da se prirodni plin dostavlja i brodovima, pored plinovoda, čini potrošače plina manje ranjivima….Povećana dostupnost LNG-a pridonjeti će porastu globalnih cijena plina u korist američkih proizvođača. To će potaknuti američki ekonomski utjecaj na međunarodnim tržištima i ojačati geopolitičku i diplomatsku težinu u međunarodnim poslovnim i političkim pozicijama“ , a time posljedično otvoriti za američku stranu mogućnost povoljnih ishoda pregovaranja i pogodbi.

Studija „Atlantic Councila“ ukazuje  i na  probleme  američke trgovinske plinske ekspanzije, od koji su neki, nimalo slučajno, u direktnoj vezi s aktualnom katarskom krizom, pokrenutom nakon posjete predsjednika Trumpa Saudijskoj Arabiji  i preslagivanjima na arapskom poluotoku, u kojima se Katar našao izoliran i optužen kao jedini sponzor sunitskog islamističkog terora i ujedno suradnik protivničkog šijitskog Irana. Težina  optužbi i pritiska na Katar, čini se,  ima prilično uvjerljivo objašnjenje i u jednom odlomku analize „Atlantic Councila“. Navodi se,  naime, slijedeće: “Jedno od temeljnih pitanja koje utječe na buduću potražnju za LNG-om je pitanje, hoće li prirodni plin biti prigrljen kao energetski most u politici borbe protiv klimatskih promjena. Dok prirodni plin daje najveću energiju po jedinici emitiranog ugljičnog dioksida od svih ugljikovodičnih goriva još uvjek ima potencijal zamjene nafte i ugljena posebice izvan SAD-a. Usporavanje ili kratki prekidi u odlučivanju o financijskom investiranju izazvani ovakvim dvojbama mogli bi biti prednost za američke LNG izvoznike koji su već donjeli investicijske odluke i ušli u investicijski ciklus koji bi mogao ispuniti nastalu povećanu potražnju.“ I sada dolazi rečenica koja američke LNG projekte direktno povezuje s katarskom krizom i samim Katarom kao velikim konkurentom američkom LNG biznisu: „To bi također potaknulo daljnje povećanje cijene LNG-a. Međutim ovaj scenarij, koji uključuje stvaranje prednosti američkih proizvođača i povećanje cijena LNG-a, mogao bi biti potkopan nečim kao što je nedavna najava iz Katara da će okončati svoj monotorij na daljnji razvoj i iskorištavanje svog ogromnog „North Field“ plinskog polja“. Podsjetimo, studija „Atlantic Councila“ objavljena je u svibnju, a jedva mjesec dana kasnije direktnom intervencijom američkog predsjednika Trumpa za posjeta Saudijskoj Arabiji otvorena je katarska kriza sa izolacijom Katara od strane ostalih zaljevskih monarhija i Egipta. O nikakvoj slučajnosti ne može biti govora i riječ je o još jednom bitnom uzroku katarske krize, koja je  za američke interese ustinu multifunkcionalna. Katar je zbog ovakvih ideja, koje bi dovele do smanjenja cijena LNG-a, dobio šamarčinu od koje mu još zuji u ušima, europski američki konkurenti, prije svega Njemačka, ugroženi su u svom poslovanju na bogatim tržištima zaljevskih monarhija i praktički su im zatvoreni putovi projekcije geoekonomskih i geopolitičkih opcija prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji. Istovremeno započeto je preslagivanje unutar sunitskih arapskih redova u kojem će zacjelo netko izvući deblji kraj, bila to Saudijska Arabija, UAE, Katar ili nearapska sunitska sila – Turska, s neskrivenim ambicijama na bliskoistočnim prostorima. S druge strane, konstatacija „Atlantic Councila“ o katarskoj ugrozi ukazuje na stvarnu suštinu velike američke energetske i LNG prodajne ekspanzije, a to je geoekonomija i geopolitika u svom najčišćem izvornom izdanju i ništa više od toga. Ona u ovim trenucima kroz energetsku politiku obilježava američko vanjskopolitičko djelovanje.

Slijedom tako definirane vanjske politike, s jasno izraženim novim energetskim instumentima projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa SAD-a, američka administracija pod predsjedništvom Donalda Trumpa svakim danom sklapa nove i nove poslove  izvoza američke energije fosilnih goriva, prije svega LNG-a.

Prva crta prijetećeg trgovinskog rata Njemačke i cijele Europske unije sa SAD-om neće biti u europskim prijestolnicama, ni frankfurtskom središtu njemačke i europske gospodarske i financijske moći, niti u Washingtonu, nego na državnoj granici na kojoj su sukobljene strane u međusobnom neposrednom dodiru -na granici Meksika i SAD-a.

Za Njemačku, kao i za druge izvozne velesile, Meksiko je odskočna daska trgovini prema SAD-u, koju washingtonska administracija, suočena s uistinu monstruoznim trgovinskim deficitom, pokušava prigušiti još uvijek balansirajući na granici otvorenog trgovinskog rata.

Zahvaljujući Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA- North American Free Trade Agreement) iz 1994. Godine, koji je stvorio zonu slobodne trgovine između potpisnica sporazuma Meksika, SAD i Kanade, Meksiko se pozicionirao kao polazna točka svim najvećim izvoznicima u SAD, od azijskih velesila, posebno Japana i Kine,  do Njemačke i njenih EU partnera, s vrlo dvojbenim koristima za samu meksičku ekonomiju. Meksička pozicija u NAFTI koja mu je osigurala bescarinski izvoz u SAD, grubo je iskorištena od strane ne samo europskih i azijskih izvoznika u SAD, nego i američke industrije i krupnog kapitala koji je u svojoj voljenoj domovini nedomoljubno zatvorio radna mjesta i prenio ih u Meksiko, profitirao na niskoj i gotovo beznačajnoj cijeni rada, a gotove proizvode po povlaštenim uvjetima vraćao u SAD i prodavao ih na američkom tržištu kao domaće, dakako po cijenama kao da su proizvedeni u SAD-u. Po istom receptu postupali su i svi ostali veliki izvoznici u SAD koji su svoje proizvodne pogone, od kojih je veliki dio najobičnija završna montaža proizvoda, koncentrirali u Meksiku, ne padajući im, dakako, na pamet da to učine na drugom kraju NAFTA-ine zone slobodne trgovine – u Kanadi, gdje bi troškove rada i transporta morali pošteno platiti.

U šest godina, od 2010. do kraja 2015. godine, u trgovinskoj bilanci Njemačke i SAD-a, dijelom i zbog ove meksičke izvozne veze, došlo je do debalansa u kojem se gotova četvrtina bilijuna eura prelila u njemačke ruke, a poglavito zbog  grubo podcjenjenog eura, kako je ustvrdio Trumpov trgovinski savjetnik Peter Navarro.To je uostalom potvrdila i “Bundesbank” u svojoj nedavnoj analizi, ali i njemački “Ifo“ institut u pripćenju od 30. siječnja ove godine. Čak za polovicu američkog trgovinskog deficita odgovoran je samo uvoz njemačke robe. Njemački izvoz u SAD od 65,5 milijardi eura u 2010. godini, dosegao je 114 milijardi eura u 2015. godini. Istovremeno trgovinski suficit Njemačke prema SAD-u porastao je sa 20,5 milijardi eura u 2010. godini na gotovo 54,5 milijarde eura u 2015. godini, što je najviši suficit u odnosu na onaj akomuliran kroz trgovinu s bilo kojom drugom zemljom. Odljev od 225 milijardi eura iz SAD-a u Njemačku u samo šest godina već je i ranije izazivao reakcije Washingtona, pa je i predsjednik Obama u više navrata tražio od Berlina poduzimanje mjera protiv  visokog trgovinskog viška međusobne trgovine u korist Njemačke, što je njemačka politika uporno ignorirala. No novi američki predsjednik već je u dolasku naznačio kako neće trpjeti troznamenkaste odljeve milijardi eura iz SAD-a prema Njemačkoj. Odmah je  otvoreno zaprijetio Meksiku i Kini, koje su također nakupile visoki trgovinski suficit sa SAD-om, uvođenjem kaznenih carina na svu robu koja se uvozi iz tih država u iznosu od 20 posto, a sada je to nova američka administracija najavila i za Njemačku i Europsku uniju.

Što se tiče Meksika, kroz koji je prostrujao veliki dio njemačkog i europskog izvoza prema SAD-u, on je nakon potpisivanja i stupanja na snagu ugovora NAFTA 1994. godine svoj izvoz u SAD nominalno povećao s 40 milijardi dolara u 1993. godini, na gotovo 300 milijardi dolara u 2014. godini. Istovremeno je SAD od suficita vanjskotrgovinske bilance s Meksikom u 1993. godini od 1,7 milijardi dolara u istom razdoblju upao u vanjskotrgovinski deficit u iznosu od gotovo 54 milijarde dolara. Izvoznici u SAD doslovno su preplavili Meksiko, u čemu je prednjačila automobilska industrija predvođena američkih tvrtkama, a odmah potom njemačkim proizvođačima. Njemačka je de facto Meksiko pretvorila u svoju trgovačku utvrdu na američkom tlu, koristeći povlastice meksičkog članstva u NAFTA-i.

Meksiko, uzor liberalnog gospodarskog i socijalnog ustroja,  tipična je  i dobro poznata priča o tužnoj sudbini država koje su preuzele  kriminalne infrastrukture, totalne korupcije koja se od vrha prema dnu kapilarno širi, i pasivnog gospodarstva – ovisnog o stranim investitorima i sitnišu koji ispada iz njihovih novčanika. To je inače i suština liberalne deluzije  o tkzv. “ekonomiji kapanja”, čiji zagovornici i sljedbenici tvrde da će privlačenje  stranih i moćnih igrača u domaće gospodarstvo temeljem ponude jeftine radne snage i usluga dovesti  ako ne do prelijevanja, a ono barem kapanja dijela njihovoga bogatstva u ruke građana, čime bi se  osjetno smanjila potreba državnih socijalnih  transfera. Za sada, Meksiko je unutar sustava NAFTE uspio istovremeno stvoriti štetu i za sebe i za SAD. Za sebe gašenjem  8 milijuna radnih mjesta u poljoprivredi zbog povlaštenog uvoza američke hrane od čega je samo manji dio nadoknađen otvaranjem novih radnih njesta u industrijskim postrojenjima europskih i azijskih izvoznika u SAD. Štetu za SAD izazvao je kako masovnim  stampedom svog  stanovništva koje preko američke granice bježi pred kapajućom ekonomijom, tako i praktičkim ustupanjem svog povlaštenog položaja pri  izvozu u SAD europskim i azijskim izvoznicima koji su uspjeli nabiti enormne trgovinske suficite u trgovinskim bilancama prema SAD-u.

Stoga se na udaru nove američke politike pod predsjednikom Trumpom, koju očito više zanima ekonomski napredak na američkom tlu i nacionalni interesi nego globalizacijske bedastoće s instaliranjem kapajućih ekonomija u zemljama u razvoju na štetu SAD-a, našao i sam Meksiko kao nominalno jedan od najvećih uvoznika u SAD, a stvarno većinom samo kao transmisija velikih trgovačkih sila iz Azije i Europe predvođene Japanom, Kinom i Njemačkom.

Dok je američka industrija ozbiljno shvatila poruke nove američke administracije i prijetnje da bi im na proizvode koje uvoze iz svojih meksičkih pogona mogla biti udarena carina od 20 i više posto, Njemačka i njezini partneri iz Europske unije računali su da će doći do smirenja situacije i da će predsjednik Trump nakon oštrog uvoda odustati od daljnjeg riskiranja otvorenog trgovinskog rata. No te njihove nade potpuno su iščezle nakon posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel Washingtonu na kojem nije uspjela odgovoriti američkog predsjednika i njegovu administraciju od planirane promjene američke trgovinske politike, čiji je temeljni cilj smanjenje neproporcionalnog uvoza u SAD i smanjenje golemog američkog deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci.

Na žalost svih onih u Europi, koji su se nadali da će američki predsjednik Trump nakon upornog ismijavanja od strane predsjednika Europske komisije Junckera i drugih dužnosnika EU, europskog medijskog ogovaranja i vrijeđanja njega i supruge  od strane europskih moralnih veličina iz kulturnog i političkog života, posramljeno odustati od namjere preustroja američkih vanjskotrgovinskih odnosa, opako su se prevarili.

Dana 31. ožujka predsjednik Trump potpisao je dvije izvršne uredbe koje se odnose na američke trgovinske odnose i koje bi trebale pokrenuti promjene u američkoj trgovinskoj politici i odmjerenim koracima dovesti do promjene američke pozicije u globalnom gospodarstvu. Obje uredbe trebaju poslužiti kao preludij u pregovorima Bijele kuće s Kongresom oko promjena u već postignutim  sporazumima i uvođenja novih uvoznih pristrojbi prvenstveno prema Meksiku, Kini, Njemačkoj i EU. Prva potpisana izvršna uredba, prema izjavi tajnika za trgovinu Wilbura Rossa, zahtjeva “utvrđivanje svakog oblika trgovine nepovoljne za SAD i svakog oblika neproporcionalne trgovinske prakse koja pridonosi trgovinskom deficitu SAD-a”. Američka administracija dužna je u roku od 90 dana postupiti po uredbi, utvrditi činjenice i izvješće dostaviti predsjedniku SAD-a. Prema Rossu,  analizom koju zahtjeva izvršna uredba posebno će biti obuhvaćena trgovina s Meksikom, Kinom, Japanom i Njemačkom. Druga izvršna uredba koju je predsjednik Trump potpisao, zahtjeva analizu antidampinških i kompenzacijskih mjera i efikasnost njihove primjene. Administracija je zadužena temeljem tih uredbi izvršiti  i raščlambu učinaka sporazuma NAFTA za koju je Trump već ranije najavio da ga, kao i sve druge trgovinske bilateralne i multilateralne sporazume SAD-a, želi ponovo proučiti i o njima ponovo pregovarati. Da Trump i njegova administracija ostaju pri toj namjeri svjedoče i upravo potpisane uredbe. Ravnatelj  Nacionalnog vijeća za trgovinu (National Trade Conuncil) Bijele kuće, Peter Navarro, izjavio je povodom donošenja novih uredbi: ”Neporeciva  je činjenica da do sada domaći radnici i domaći proizvođači nisu bili branjeni od nepoštenih trgovinskih praksi iako su morali biti zaštičeni.”

Novi potez američke administracije na redefiniranju američkih pozicija u globalnoj trgovini ukazuje na činjenicu da predsjenik Trump ne odustaje od predizbornih najava  i da će pod svaku cijenu za Ameriku pokušati iznuditi status koji joj odgovara. Već u prvom naletu na udaru su svi trgovinski partneri koji na američkoj strani stvaraju deficit vanjskotrgovinske bilance.

Njemačka i Meksiko, kao istaknuti proizvođači američkog deficita, zajedno su se našli na udaru nove američke trgovinske politike i prijetnjom otvorenog trgovinskog rata s SAD-om, pa su i slijedom zajedničkih interesa počeli koordinirati svoje aktivnosti.

Meksički ministar vanjskih poslova Luis Videgaray još je početkom ožujka izjavio kako Amerikanci slobodno mogu preispitivati odredbe ugovora NAFTA, ali da će to onda učiniti i Meksiko i zaprijetio kako će u sporazumu ostati samo ukoliko on i dalje bude odgovarao Meksiku: “NAFTA nije religija, nije dogma, to je samo instrument za stvaranje radnih mjesta.” Meksiko pri tom nastupa s dvostrukom strategijom. S jedne strane priprema se za moguće promjene sustava NAFTA, pa su stoga Videgaray i ministar gospodarstva Meksika  Ildefonso Guajardo obavili posjet Kanadi kao trećoj potpisnici NAFTA-e ,s čijim čelnicima su dogovarali  zajedničku strategiju u pregovorima s Washingtonom. S druge strane, Meksiko pronalazi nove partnere i učvršćuje odnose sa starim strateškim saveznicima. U sklopu tih novih alternativa ministar vanjskih poslova Videgaray otvorio je formalne pregovore za pokretanje trgovinskih ugovora s Brazilom i Argentinom i pokušava modernizirati postojeći sporazum o slobodnoj trgovini s EU. Pregovori o ovom paktu u vrijednosti od 57 milijardi dolara ubrzavaju se pa  su dana 1. veljače meksički i europski dužnosnici uspjeli usuglasiti stavove o modelitetima promjene  sporazuma. Pri svemu tome meksička politika ne ostavlja nimalo sumnje da će Berlin igrati ekskluzivnu ulogu. “Njemačka je oduvijek bila i ostati će strateški partner Meksika”- izjavio je ministar vanjskih poslova Videgaray. “Njemačka i Meksiko trenutno imaju zajednički problem svojih politika koje se suočavaju s protekcionističkim prijetnjama…… Bez sumnje to će nas još više zbližiti”, zaključuje Videgaray. Njemačke tvrtke u Meksiku, u skladu s takvom politikom nastavljaju rad punom parom. Prema anketi njemačke vanjskotrgovinske komore (AHK), 83 posto od 1900 njemačkih tvrtki aktivnih u Meksiku ne očekuje ugrozu za svoje poslovanje jer procjenjuje kako američka administracija jednostavno sebi ne može dozvoliti sebi ulazak u trgovinski rat. Čak štoviše, 62 posto njemačkih tvrtki planira nove investicije u ovoj godini, 43 posto pokušava održati trenutni broj zaposlenih, a 46 posto ih namjerava povećati. Gigant “Siemens” najavio je širenje poslovanja u Meksiku, u kojem ima oko 6200 zaposlenih u 9 tvornica, dva logistička i tri istraživačka centra za koje planira rast od 40 posto u poslovanju do vrijednosti od oko 1,5 milijarde eura. Istovremeno “Siemens” je u povoljnom položaju jer i s druge strane granice, u SAD-u, ima  više od 60 tvornica i 50 tisuća zaposlenih, pa bi njegova strartna pozicija u slučaju uvođenja kaznenih carina za Meksiko bila mnogo povoljnija  nego drugih tvrtki. Siemensov direktor Joe Kaeser i meksički ministar gospodarstva Guajardo nedavno su potpisali izjavu o namjeri pokretanja velikih infrastrukturnih projekata vrijednosti 36 milijardi dolara u tijeku narednih 10 godina.

Njemačka osim Meksika ojačava geoekonomske pozicije i u drugim državama Latinske Amerike, pa je primjerice urugvajski predsjednik Tabare Vazquez nedavno bio u posjetu Berlinu i njemačkoj kancelarki Angeli Merkel s neskrivenim namjerama jačanja gospodarskih odnosa,  kojom prigodom je njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila da bi trgovinski sporazum EU – Južna Amerika bio poželjan. Europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmstrom za “Hadelsblatt” otvoreno je najavila : “Mi smo u pregovorima ili pripremamo razgovore s gotovo svima u Latinskoj Americi. Od izbora gopodina Trumpa za američkog predsjednika, EU je ubrzala pregovore s Meksikom i  Mercosurom, jedinstvenim tržištem Južne Amerike.”

SAD jačanje njemačkih, europskih i kineskih pozicija u Latinskoj Americi, posebice u  Meksiku, vidi ne samo kao pitanje trgovinskih odnosa nego i kao ozbiljnu geoekonomsku i geopolitičku ugrozu što je u cijelosti u suglasju  s nikada ugašenom Monroevom doktrinom bez obzira što je njezin kraj 2013. godine javno obznanio tadašnji američki državni tajnik John Karry. No geopolitičke zakonitosti su trajne. Od Napoleona, preko njemačkog cara Wilhelma II, do sovjetskih crvenih careva američka politika uvijek je prisutnost stranih sila na prostorima Latinske Amerike vidjela kao opasnost za svoje vitalne interese i tako će biti u budućnosti. Još je 1942 godine američki geopolitičar Nicholas Spykman upozoravao : “Samo vrlo okretna diplomacija i nježne baršunaste rukavice mogu od južnih susjeda stvoriti dobre susjede u uvjetima kada se na tom prostoru pojavljuje bilo koja strana sila.” Na tragu Spykmanovih zaključaka,  2012. godine u svojoj knjizi “Osveta geografije” (The Revenge of Geography), američki geopolitičar Robert David Kaplan upozorava: “Već se može vidjeti da što Europa postaje više ujedinjena to raste napetost njezinih odnosa s SAD-om. Prava europska super država s oružanim snagama i jednom jedinstvenom vanjskom politikom biti će oštar konkurent SAD-u, a možda i dominantna vanjska snaga u zoni Latinske Amerike.”

Na zbunjujućim raskrižjima transatlanskih savezništava u fokusu borbe za kontrolu europske sastavnice euroatlanskih vojnih i političkih integracija između SAD i Velike Britanije s jedne, i Njemačke i njenih saveznika s druge strane, više je nego očito kako se polako rasplamsava do sada tinjajući trgovinski rat. Njegova dinamika se ubrzava jer angloamerički blok uviđa kako je njemačka politika novom hibridnom strategijom barem za sada uspijela stabilizirati zonu svoje dominacije unutar EU i potisnuti snage nacionalne suverenosti slabijih država članica i što silom što milom sabiti članice EU oko Njemačke i jezgre najmoćnijih država članica. Politika EU predvođena njemačkom politikom tako postupno prelazi iz obrambenog položaja u aktivno djelovanje i poduzima ofenzivni nastup k vanjskoj projekciji svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. SAD i Velika Britanija reagiraju pokušajem kontinentalnog izolianja i zatvaranja smjerova proboja njemačkih i europskih interesa prema Bliskom istoku i Aziji. Pitanje je kolika je slučajnost da je baš nakon posjeta britanske premijerke Theresa May, iskazivanja zajedničkih strateških interesa i ugovaranje opsežne vojno industrijske suradnje, turski predsjednik Erdogan krenuo u političko-diplomatsku ofanzivu prema Europskoj uniji začinjenu rijetko viđenim grubim izrazima nezadovoljstva. Dok ukrajinska kriza zatvara put prema Istoku, Turska i kompleks sirijskog i iračkog rata zatvara putove prema Blikom istoku i Aziji, njemačka politika ne prvi put u povijesti ponovo počinje igru na kartu Latinske Amerike. Protutežu angloameričkom strateškom izoliranju Njemačke, koje je viđeno svaki put u povijesti kada je ojačala do razine ugroze njihove globalne moći, Berlin vidi, između ostalog, i  u učvršćenju svojih geoekonomskih pozicija u Latinskoj Americi kao direktnom udaru na temelje  tobože odbačene, ali sasvim sigurno zauvjek aktivne američke geostrateške Monroeve doktrine sadržane u krilatici “Amerika – Amerikancima” ili prevedeno na jezik stvarnosti – Amerika pod dominacijom SAD-a bez uplitanja europskih i azijskih sila. Ojačale njemačke, a time i europske pozicije na američkom kontinentu, u latinskoameričkom  dvorištu SAD-a,  primarno zamišljene za njemačke izvozne i trgovačke potrebe sada se pretvaraju u oružje geopolitike.

Tako se i  daleki Meksiko, kao centar njemačkog utjecaja u tom dijelu Sjeverene Amerike pred vratima SAD-a kao i u  cijeloj Latinskoj Americi, bizarnim geopolitičkim obratima našao na prvoj crti velikog  rata za kontrolu nečega što s njim nema izravne veze – kontrolu europske komponente transatlantskog odnosa savezništva Europe sa SAD-om i njihovog međusobnog trgovinskog rata

 

 

 

 

Pravi fijasko doživjeli su globalisti na Svjetskom gospodarskom forumu u švicarskom Davosu, koji su (kao često puta ranije) svoje globalizacijske vrijednosti promovirali na način da su se samoizolirali i okružili bodljikavom žicom i kordonima policije. Pojedini pripadnici gospodarskih elita tamošnju su atmosferu i predstojeći krah dosadašnjeg načina funkcioniranja globaliziranog svijeta označili jednom jedinom rječju – „užas“!

Na toj elitističkoj manifestaciji već je od ranije postao vidljiv sve češći „bojkot“ sa strane svjetskih državnika i povećanje dolazaka nižerangiranih birokrata koji više vole biti viđeni negoli na samom Formu nešto konkretno dogovoriti. Međutim, ove godine manjak velikih državnika poprimio je dramatične razmjere. Npr. u Davosu se po prvi put nisu pojavili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande.

Krah Međunarodnog gospodarskog foruma pokušali su spasiti britanska premijerka Theresa May, koja se pred gostima upirala objasniti hoće li Velika Britanija pokrenuti „tvrdi Brexit“ (odbacujući sve spone s EU) ili će odabrati njegovu „mekšu“ varjantu (zadržavajući određene trgovinske povlastice s Bruxellessom), ali i po prvi put pristigli kineski predsjednik Xi Jinping, koji se, iako čelnik formalno komunističke zemlje, (umjesto do sada Baraka Obame) odmah prometnuo u predvodnika globalnog tržišnog gospodarstva i protivnika modernog protekcionizma kojeg upravo uvodi nova američka administracija pod vodstvom predsjednika Trumpa.

Trumpova politička revolucija

A upravo je g. Donald Trump i bio glavna tema svih kuloarskih razgovora, a nagađanja o njegovim prvim potezima formalni dnevni red Foruma u Davosu stavilo je u posve drugi plan. Jer sama najava novog američkog predsjednika o okretanju nacionalnoj ekonomiji i zaštiti američkih nacionalnih interesa uz poštivanje prava drugih zemalja da to isto čine, bila je dovoljna za paniku. Primjerice, britanski The Guardian je odmah nakon Trumpove svečane inauguracije napisao, ni manje ni više nego: „Trump je objavio rat!“ Međutim, britanski medij, svjesno ili ne, griješi. Trump nije objavio rat nego političku revoluciju, i to prije svega Washingtonu. Njegove riječi se puno prije može povezati s američkom Deklaracijom o nezavisnosti iz kraja 18. stoljeća, nego „objavom rata“. U spomenutom dokumentu, tadašnje američke vođe i narodni predstavnici jasno su kazali kako započinje nova epoha, kojom se vlast iz carskog Londona vraća američkom narodu. I u Trumpovom svečanom govoru gotovo je kazano to isto, samo što je ulogu carskog Londona preuzeo Washington i njegov establišment. Novi predsjednik povukao je jasne paralele, kazavši, kako se Washington desetljećima bogatio dok je američki narod siromašio i da je 20. siječnja 2017. godine povijesni dan kojim se vlast ponovo vraća američkom narodu. Trump je svojim riječima, kao i pobjedom, možda iznenadio sve ali ne i samoga sebe – on je dobro znao kako osim holywoodske Amerike postoji i ona druga –prava Amerika. Imao je osjećaj i njega je iskoristio.

Panika ustupa mjesto razumu

Gore su se zatresle, a na njima izgrađeni dvori političkih i financijskih elita od Washingtona i Londona, do Pariza i Berlina, sada sa strahom iščekuju što će se dogoditi. Tko će ih u buduće hraniti, a tko braniti od gnjeva domaćih obespravljenih i gladnih masa kojima su ukrali radna mjesta i poklonili ih Azijatima i Meksikancima, davši im zauzvrat gomile islamskih emigranata; ili od rezača glava džihadističkih monstruma koje su sami stvorili i na vlastite države pokrenuli. Prestrašili su se i čelnici manjih EU zemalja (udobno smješteni u svojim manjim dvorima), nazvao bih ih političarima s ograničenom odgovornošću – slijepim poslušnicima briselskih partijskih direktiva i Obaminih emisara, koji niti jednu važnu odluku po svoje narode nisu u stanju donijeti samostalno. Ali Trump će ih svejedno sve skupa braniti kroz taj isti NATO, samo što će tu zaštitu ubuduće morati plaćati. Jer državnici (koji to odavno nisu) ključnih zemalja EU još su svjetlosnim godinama daleko od mogućnosti izgradnje vlastitog i učinkovitog europskog obrambenog sustava, kojim se onda ne bi moglo manipulirati u korist ovih ili onih ali uvjek tuđih nacionalnih interesa. Zato će ih NATO sada, primjerice, i braniti od sukoba s Rusijom koji europski narodi ionako nisu željeli ali je njihova politička elita omogućila da u nj budu uvučeni.

Zbog tih i takvih boljki gđa Merkel i g. Holland nisu imali vremena za glumatanja po Davosu već su to radije prepustili nižerazrednim činovnicima. Njih dvoje su sjeli i proanalizirali što će se dogoditi. I svega nekoliko dana kasnije njemačka kancelarka obratila se javnosti i rekla ono što se već odavno zna – svijet ulazi u novu epohu!

Ja bih dodao – u epohu, koja znači raskid višedesetljetnog „braka“ konzervativaca (koji nude pseudo-tradiciju) i liberala (koji nude apstrakciju). Epohu, u kojoj prestaje rasprostiranje 25-ogodišnjeg američkog modela ili obrasca života kao jedinstvenog za čitavi svijet. Trump je jednostavno rekao, podignut ćemo Ameriku, a ostali neka žive onako kako to sami žele. Ali Ameriku ćemo učiniti da svijetli i tako daje primjer drugima. Dakle, Trump ne namjerava rušiti vlade i nametati liberalnu demokraciju onim narodima koji za nju još nisu spremni ili je jednostavno ne žele. On neće rušiti granice država niti taliti nacije. Štoviše, spreman je u tu svrhu podizati i nove zidove.

Drugim riječima, za svijet više nema gotovog recepta. Više se ne može pokucati na vrata nekog ureda u Washingtonu ili Londonu i pronaći riješenje. Došlo je vrijeme „projektiranja bez prototipa“. Tko to bude u stanju taj će opstati i kao narod i kao država.

Prve zadaće nove američke administracije

A prvi američki „heretik“, koji je sablaznio liberalne ideologe, bit će sve samo ne slab predsjednik koji će uništiti državu kojoj je na čelu ili je glupim potezima detronizirati s pijedestala glavne svjetske velesile.

Sada ću zanemariti ideološke kategorije (iako vrlo bitne) na koje se Trump oslanja u smislu jačanja SAD-a ali i povratka davno izgubljenih simpatizera diljem svijeta, uključno i unutar donedavnih najbližih američkih prijatelja. Ovdje ću proanalizirati prve zadaće koje je nova američka administracija postavila ispred sebe i objavila ih na https://www.whitehouse.gov/transitionsplash/. Sastoje se od 6 tematskih planova:

  • Energetski plan America First;

  • Vanjska politika America First;

  • Povratak radnih mjesta i njihov rast;

  • Izgradnja snažnih oružanih snaga;

  • Potpora pravnom poretku u zajednici;

  • Trgovinski sporazumi djeluju u interesu svih Amerikanaca.

1. Po planu energetske politike, nova administracija težit će većoj američkoj energetskoj nezavisnosti od članica OPEC-a i drugih velikih proizvođača energenata, maksimalnom iskorištavanju domaćih resursa (uključno nafte i plina dobivene iz škriljevca), smanjenju izdataka korištenjem „čistih tehnologija“ čak i u planiranoj novoj eksploataciji ugljena kao „prljavog“ energenta.

2. Vanjska politika primarno će čuvati američke nacionalne interese i sigurnost SAD-a, a provodit će se po načelu „mir posredstvom sile“, u pokušaju stvaranja svijeta s većom stabilnošću i manjim brojem sukoba. Prioriteti su borba protiv „Islamske države“ i drugih radikalnih islamističkih organizacija, što će se, prema potrebi, provoditi i samostalnim vojnim operacijama ili u koaliciji s drugim zemljama. Aktivno će se koristiti i diplomacija uz tonove koji bi, prema autorima, trebali djelovati umirujuće: „Svijet mora znati kako mi ne tražimo neprijatelje kada izlazimo izvan granice, i da smo mi uvjek sretni kada stari neprijatelji postanu prijatelji, a stari prijatelji saveznici“.

Vanjska trgovina razmatra se s aspekta, da su trgovinski ugovori koristili isključivo washingtonskoj eliti, a po državu imali razarajući učinak glede preseljenja proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom, zbog čega su brojni Amerikanci ostajali bez posla, rastao je trgovinski deficit i dug, a jačale druge pa i konkurentske države. To se žurno mijenja ili preispituje, kao u slučaju prekjučerašnjeg izlaska SAD-a iz Trans-tihooceanskog partnerstva, a započinje i preispitivanje sporazuma NAFTA (između SAD-a, Kanade i Meksika). Ukoliko partneri ne prihvate nove američke uvjete, SAD će se nedvojbeno povući i iz tog sporazuma. Na taj način padaju oba dogovora koja bez sudjelovanja SAD-a zapravo nemaju nikakvog smisla, a što je prije dva dana izjavio i japanski premijer Shinzo Abe. Istodobno, SAD će se boriti s onim državama koje krše trgovinske sporazume.

3. Što se tiče plana oko porasta radnih mjesta, predsjednik Trump navodi, kako će u narednom desetljeću u SAD-u otvoriti 25 milijuna radnih mjesta i vratiti zemlji gospodarski rast od 4% na godišnjoj razini. Taj plan počinje s poreznom reformom za stimuliranje gospodarskog rasta kroz sniženje poreznih stopa i pojednostavljenje poreznih pravila, kao i sniženje korporativnog poreza. Ova tematika se isprepleće s prethodnom tj. njezinim dijelom koji se odnosi na odbacivanje štetnih trgovinskih sporazuma.

4. Izgradnja snažnih oružanih snaga, kao zaseban tematski plan, označava postizanje najviše razine bojeve spremnosti, s kojim ciljem će se Kongresu predstaviti plan s predviđenim proračunskim izdatcima. Osim toga, nastavit će se izgradnja globalnog PRO štita protiv Irana i Sjeverne Koreje, a prioritetom postaje borba protiv hakerskih napada.

5. I, konačno, posljednje – plan o potpori pravne sigurnosti u američkom društvu, koji se temelji na jednom od glavnih prava svakog Ameriknca – pravu na život u sigurnom okružju. Planom se predviđa sniziti stopu nasilnih kaznenih djela. Ići će se u smjeru povećanja broja djelatnika službi sigurnosti i povišenju njihove učinkovitosti. Nastavit će se štititi članak 2 američkog Ustava o pravu svakog građanina na držanje i nošenje oružja. Također se planira izgradnja pograničnog zida s Meksikom radi sprječavanja ilegalne imigracije, ulaska bandi i krijumčara droge.

Što će ti planovi značiti za ostatak svijeta?

Planovi o energetskoj politici prilično su sukladni onoj dosadašnjoj (Obaminoj), s iznimkom, da će nova administracija odlučnije odstupati od Pariške konvencije o promjeni klime, poglavito u smislu nove pojačane eksploatacije ugljena. Planira se zadržavanje cijena nafte na sadašnjoj razini od 50-60 dolara za barel (ni skupo ni jeftino), što će omogućiti ponovno pokretanje proizvodnje energenata iz škriljevca.

Treba naglasiti kako je politika „energetske neovisnosti“ od OPEC-a i u vrijeme Obamine administracije dovodila do porasta napetosti i suparništava u borbi za nova tržišta.

Što se tiče Trumpove vanjske politike, primjećujemo tri aspekta – diplomaciju, rat i trgovinske sporazume. Svjetu se odsada nudi „diplomacija s pozicije sile“, dok se po pitanju vojnih intervencija otvoreno govori samo o regiji Bliskog istoka, bilo kroz samostalne vojne operacije bilo u koaliciji, usmjerene k uništenju „Islamske države“ i drugih terorističkih organizacija.

Potpuni otklon od Obamine politike jest onaj po pitanju trgovinskih sporazuma – njihovom raskidanju ili preformatizacijom koje je Trump upravo započeo, jasno dajući do znanja kako teži uvođenju protekcionizma tj. okretanju nacionalnoj ekonomiji i njezinoj zaštiti.

Najupečatljiviji je svakako plan o jačanju američkih oružanih snaga tj. daljnjoj militarizaciji, koju Trump namjerava provesti, ali u suglasju s Kongresom. To znači traženje dodirnih točaka između izvršne i zakonodavne vlasti. Nastavak izgradnje globalnog PRO štita svakako je jadna od njih. Upravo taj segment militarizacije značit će i daljnje teškoće u postizanju dogovora oko smanjivanja atomskog naoružanja (poglavito onog strateškog) s Rusijom, koja se izgradnji PRO štita (njegove kopnene i pomorske komponente) oštro protivi i smatra ga neposrednom ugrozom svojoj nacionalnoj sigurnosti. Nastavak identične retorike o usmjerenosti PRO štita protiv ugroza sa strane Irana i Sjeverne Koreje, govori o kontinuitetu obrambenih politika po tom ključnom pitanju od strane svih prethodnih administracija, od čega ne odstupa ni ova Trumpova. Ona ukazuje na golemu moć američkog vojno-industrijskog kompleksa u kojeg se nitko, pa ni sam Trump, ne usuđuje, a niti ne želi dirati.

Prije nekoliko dana gostovao sam u radio emisiji „Danas“ državne BHRT iz Sarajeva, na temu najnovijih javnih istupa izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa, njegovih unutarnjih i vanjsko-političkih poteza koje će povlačiti kada preuzme dužnost najmoćnijeg čovjeka svijeta, kao i posljedica koje bi oni mogli imati po SAD i svijet.

Tada sam, osvrćući se na netom održanu prvu konferenciju za novinare g. Trumpa, između ostalog, izjavio, kako upravo ona svjedoči o tome da ne posustaju sustavni napadi vodećih američkih medija i tamošnje liberalno orijentirane javnosti na g. Trumpa kao „heretika“, naprotiv. Sustavno se pronalaze (čitaj: proizvode) novi i novi „dokazi“ kojima ga se pokušava diskreditirati na moralnom ali i političkom polju, poglavito u kontekstu navodne ugroze američke nacionalne sigurnosti zbog njegovih veza s ruskim predsjednikom Putinom. U tom smislu američki medij „BuzzFeed“ je prvi objavio, a CNN, ne provjeravajući istinitost odmah i prenio informaciju o tome, da ruske sigurnosne službe raspolažu kompromitirajućim materjalima o Trumpovim igricama seksualne prirode s ruskim prostitutkama po elitnim moskovskim hotelima. O tome nešto više kasnije, a sada bih spomenuo kako je jučer i ruski predsjednik Putin, već i sam iznerviran optužbama ovakvoga i sličnog tipa, koje g. Trumpa diskreditiraju „prljavim ruskim rukama“ (od „svemoćnih“ ruskih hakera koji su eto na čelni položaj u Bijeloj kući doveli ruskog agenta, pa do angažiranih ruskih prostitutki koje su pripomogle da Rusi budućeg američkog predsjednika sada drže za vrat), na konferenciji za novinare izjavio kako takve metode do sada nikada u povijesti nisu korištene protiv nekog američkog predsjednika, što govori o značajnoj degradaciji Zapadne političke elite, prije svega američke. Iza tih napada određenih snaga unutar SAD-a stoje dvije zadaće: prva je, kaže g. Putin, podrivanje legitimiteta g. Trumpa kao izabranog predsjednika, a druga, „zavezati ruke i noge“ budućem predsjedniku, kako bi ga se onemogućilo u ispunjavanju predizbornih obećanja koja su ga i dovela do pobjede.

Sada bih se vratio na navedeni „kompromitirajući“ materjal oko ruskih prostitutki objavljen od strane CNN-a, koji je i isprovocirao g. Trumpa da na spomenutoj medijskoj konferenciji (na kojoj se, inače, držao vrlo uvjerljivo i dostojanstveno) novinaru tog medijskog mastodonta ne dozvoli postavljanje pitanja.

Kompromitirajući materjal proizveo bivši agent britanskog MI6

Kada je u rujnu 2015. g. Donald Trump objavio svoju kandidaturu za američkog predsjednika, jedan od velikih donatora Republikanske stranke angažirao je privatnu istraživačku tvrtku FUSION GPS (vodi je bivši novinar Wall Street Journala) da pronalazi kompromitirajuće materijale o Trumpu. Ta je tvrtka s istim ciljem angažirala britansku privatnu obavještajnu tvrtku Orbis Business Intelligence, čiji je suosnivač bivši agent britanske obavještajne službe MI6 Christopher Steele. Upravo je on dostavio američkim obavještajnim službama, FBI-u i medijima izvješće o navodnim Trumpovim igricama s ruskim prostitutkama. Naravno, problem je u tome što u njemu nema nikakvih konkretnih i čvrstih dokaza. Štoviše, Trump je već idućeg dana na svom Twitteru izjavio kako je američka obavještajna služba te dokaze nazvala falsifikatima (nije naveo koja služba, budući da je za te kompromitirajuće materjale Trump već optužio čelnika CIA-e Johna Brennana koji na toj dužnost ostaje još svega dva dana). Neovisno o tome Kongres je svejedno najavio formiranje istražne komisije.

Međutim, stvar je u nečem sasvim drugom. Ukoliko je točno, a je, da jedan bivši britanski obavještajac (koji je i sada, kako se s pravom može pretpostaviti, u vezi s MI6, u blizini čije zgrade u Londonu ima i svoju veliku kuću) čini takve stvari u vrijeme američke predizborne kampanje, pa čak i sada, nakon što je Trump izabran za američkog predsjednika, kako je moguće da se npr. Rusiju optužuje zbog hakerskih napada nekih privatnih osoba (iza kojih navodno stoji Kremlj) s ciljem utjecaja na rezultat američkih izbora, a da to isto, i to u još puno drastičnijem obliku, čini najbliža američka saveznica Velika Britanija, odnosno njezina obavještajna služba preko svoje produžene ruke u liku g. Steelea. Ali, naravno, to pitanje glavni američki mediji teško da će ikada postaviti.

Trumpov intervju Bildu i Timesu šokirao Bruxelless i EU elite

Prije nekoliko dana g. Trump dao je intervju njemačkom Das Bildu i britanskom The Timesu, kojim je šokirao predvodnike EU političke elite ali i NATO-vih čelnika. Trump je upravo tu vojno-političku  organizaciju nazvao zastarjelim ali ipak još uvjek važnim savezom. Kritizirao je činjenicu kako se većina članica ne pridržava propisanih pravila o financiranju NATO-a, a što, kaže Trump, nije pošteno. On smatra da europske zemlje za svoju sigurnost moraju platiti SAD-u. Njegova druga kritika kaže kako se NATO malo bori protiv terorizma tj. nedostatno sudjeluje u američkim bliskoistočnim vojnim operacijama.

Te riječi su izazvale veliku zabrinutost od strane glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga ali i njemačkog ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera. Trumpovi protivnici odmah su naglasili kako takve izjave mogu izazvati „nove napetosti“ u odnosima SAD-a s njegovim europskim saveznicima. Međutim, treba biti iskren i reći kako europski čelnici ne raspolažu bilo kakvim važnijim polugama moći,  kojima bi mogli spriječiti Trumpa u njegovim namjerama za uvođenjem reda. Štoviše – oni sada izgledaju potpuno izgubljeno i dezorijentirano, a po hodnicima briselskih institucija zabrinuto jedni druge pitaju što od njih očekuje njihov novi šef.

Međutim, treba reći kako je g. Trump zapravo potpuno u pravu kada govori o smislu djelovanja jedne takve organizacije poput NATO-a koja je, kako kaže, ustrojena još davne 1948. g. u tadašnjim posljeratnim svjetskim prilikama. Raspadom SSSR-a i pobjedom Zapada (SAD-a) u Hladnom ratu, NATO, kao vojni savez, izgubio je svoj smisao i od tada neprestano traga za vlastitim identitetom i traženju „neprijatelja“ koji bi opravdali njegovo daljnje postojanje. Podsjetimo, kroz permanentno širenje na Istok Europe, a onda i unutar programa i održanih samita s predstavnicima država kojima je ponuđen program Partnerstvo za mir i data im perspektiva uključivanja u NATO savez, vršene su prezentacije na kojima su se navodile sljedeće temeljne ugroze, a onda i zadaće te organizacije: borba s terorizmom, borba protiv širenja droga, borba s ilegalnim emigrantima, i, konačno, borba protiv nekontroliranog širenja atomskog i drugog oružja za masovno uništenje. Upravo na provedbu pojedinih djelova tih zadaća Trump i upozorava kao na nedjelotvornu.

Ali u ovo vrijeme potpunog skidanja maski i odbacivanja „simulatora stvarnoga života“ treba se zapitati, radi li se unutar spomenutih zadaća uopće o problemima s kojima se moraju i mogu baviti bilo čije oružane snage. Kako ćete npr. zapovjedniku neke divizije na terenu objasniti potrebe primjena metoda borbe protiv krijumčarenja droga, oružja, … Kako ćete mu reći da se on mora boriti protiv terorizma? To su redom problematike koje zahtijevaju zasebnu institucionalnu strukturiranost unutar kompleksa sigurnosnog sustava, kao i usavršenu obuku različitih operativaca i specijaliziranih timova, od odjela i postrojbi za borbu protiv različitih oblika terorizma, do onih za suzbijanje krijumčarenja drogom, ljudima, oružjem, …. Pofesionalna vojska se s takvim izazovima ne može nositi jer to niti nije njezina primarna zadaća. To se najbolje vidi i u sudjelovanju NATO brodova u spriječavanju ulaska ilegalnih emigranata u EU preko Sredozemnog mora. Oni svejedno i dalje dolaze, uglavnom preko Italije.

Trump izjednačio Angelu Merkel i Vladimira Putina

Posebno šokantan dio spomenutog Trumpovog intervjua bio je onaj o Europskoj uniji, koju je okarakterizirao kao „instrument za postizanje ciljeva“ Njemačke. Nakon što je izrazio prvotno divljenje njemačkom kancelarkom, odmah je dodao kako je gđa. Merkel načinila „katastrofalnu pogrešku“ zbog politike „otvorenih vrata“ za izbjeglice čije su posljedice potpuno nepredvidljive, a to je povezao i s nedavnim terorističkim napadom u Berlinu. Njemačka čelnica je na Trumpove kritike odgovorila pozivom na još jače europsko jedinstvo ali taj se potez u sadašnjim okolnostima čini posve jalov. Nije tajna kako mnoge europske zemlje i njihovi narodi zapravo podržavaju navedene Trumpove stavove i kritike. U istom intervjuu  g. Trump hvali odluku Velike Britanije o napuštanju EU, a nju će, kaže dalje, slijediti i neke druge europske zemlje. Pritom je naglasio kako V. Britanija nakon Brexita u trgovinskom smislu, u odnosima s SAD-om neće ništa izgubiti. Istodobno Trump najavljuje nove namete za njemačke proizvođače automobila. Iz svega toga nije nelogično pretpostaviti kako je pod ozbiljnu ugrozu stavljen ionako kontroverzan plan iz doba Obamine administracije o uspostavi Transatlantskog trgovinskog partnerstva između SAD-a i EU, koji je i prije Trumpove pobjede na izborima ionako imao veliki broj protivnika, kako unutar zemalja EU, tako i u samom SAD-u.

Ali možda je najveći „šamar“ njemačkoj kancelarki i Bruxellessu uopće Trump „opalio“ svojim riječima,  kako će on još razmisliti o tome kome će više vjerovati – kancelarki Merkel ili ruskom predsjedniku Putinu. Imajući u vidu kako su Bruxelless i kancelarka Merkel (kao najveća europska saveznica Baraka Obame po pitanju njegove proturuske politike) posljednjih godina gotovo demonizirali rusku politiku i Vladimira Putina osobno, takve Trumpove riječi zapravo predstavljaju  veliko poniženje za njemačku kancelarku. Također, takve riječi mogu vrlo negativno utjecati na novu predizbornu kampanju gđe. Merkel i na rezultate njemačkih parlamentarnih izbora.

Trumpov odnos prema Rusiji i Kini

U intervjuu The Wall Street Journalu g. Trump je svojim izjavama zapravo potvrdio kako nedvosmisleno nastavlja operacionalizirati smjernice buduće američke vanjske politike artikulirane tijekom predizborne kampanje, čime je opovrgnuo one kritičare koji govore kako on ustvari ne zna što hoće.

Novi važan element u odnosima s Rusijom je taj, da je Trump toj zemlji predlažio daljnje smanjivanje atomskog naoružanja u zamjenu za ukidanje sankcija, a što je, kaže, američki nacionalni interes. Prilično apsurdan prijedlog ukoliko se zna kako se uvedene gospodarske sankcije odnose na rusko prisvajanje Krima, a nakon toga i na dodatno uvedene sektoralne sankcije zbog rata u istočnoj Ukrajini, a što sa smanjenjem nuklearnih arsenala nema nikakve veze. Osim toga, Trump ima ovlasti ukinuti samo manji dio sankcija, i to onih koje je nametnuo predsjednik Obama, dok veći dio njih može ukinuti isključivo Kongres koji ih je i izglasao. Negativne reakcije stižu i od strane brojnih ruskih analitičara koji eventualni ruski  pristanak na taj prijedlog označavaju kao ugrozu ruske  nacionalne sigurnosti, imajući u vidu vojnu nadmoć SAD-a u konvencionalnom naoružanju. Također i pojedini ruski visoki državni dužnosnici odbacuju mogućnost trgovine sankcijama, govoreći, kako su one prije svega problem onih koji su ih izglasali, a da će Rusija usprkos njih preživjeti.

Osobno se ne bih složio da će službena Moskva u startu odbaciti Trumpov prijedlog. Naime, od nečega se mora početi razgovarti. Moskva, kao protutežu može predložiti i top-teme koje se „vrte“ u američkoj javnosti – razgovore oko zajedničke borbe protiv terorizma, zajedničke borbe protiv hakerskih ugroza i sl. Može također vezati Trumpov prijedlog oko nuklearnog razoružanja s pitanjem američkog PRO štita čijoj se izgradnji Moskva oštro protivi. Tema za razgovor ima bezbroj, a vrlo brzo će se uvidjeti u kojem će se smjeru stvari dalje odvijati i hoće li g. Trump, suočen s ogromnom količinom napada, uopće biti u mogućnosti bilo što konkretno učiniti glede poboljšanja  odnosa dviju zemalja, a da to ne bude politički i medijski zlouporabljeno kroz frazu „evo, baš taj njegov potez dokazuje da je Trump ruski igrač, o čemu smo mi stalno govorili (pisali)“ i td.

Trump je ruski angažman u Siriji označio negativnim, a zbivanja u Aleppu „užasnim“. Ali ništa više od toga po pitanju borbe s terorizmom na Bliskom istoku on još nije ponudio. Ali je zato intervenciju američke vojske u Iraku po zapovjedi G. Busha-mlađeg nazvao „vjerojatno, najgorom odlukom ikada donesenom u povijesti zemlje“.

Kina:

Najvažniji cilj američke vanjske politike bit će razmatranje američkih odnosa s Kinom. U intervjuu WSJ Trump je govorio kako je za američko-kineske odnose dugovječna politika „jedne Kine“ „smrtonosna“ (u odnosu prema Tajvanu). Činjenica da je Trump za šefa Vijeća za trgovinu svoje administracije postavio Petera Navarra, dovoljno govori sama za sebe. Navarro je oštar kritičar kineske gospodarske politike, a autor je i knjige više nego simboličnog naslova „Smrt Kine“.

Posve je očita Trumpova namjera zaoštravanja odnosa prema Pekingu, a što će nužno iziskivati i odgovarajući odgovor Kine. Kineski mediji su u ponedjeljak već započeli s oštrim kiritikama Donalda Trumpa, pa China Daily tako piše, kako se Trump „igra s vatrom“ i da Peking neće imati izbora nego odgovoriti na „bačenu rukavicu izazova“. Kinesko MVP je u nedjelju izdalo priopćenje kako  politika „jedne Kine“ „ne podliježe razmatranju“.

Međutim, čini se ipak kako Trump, kao i u slučaju s Rusijom, Pekingu odašilje poruku: sukob će se nastaviti i jačati ako SAD ne sklopi novi sporazum s Kinom vezan uz trgovinske odnose i određena politička pitanja. Pritom bih isključio bilo kakvu mogućnost ruskog svrstavanja na američku stranu po pitanju blokiranja Kine jer Moskva je s Pekingom uspostavila čvršće odnose nego ikada ranije u povijesti, a oni su zapravo i jamstvo da globalnog rata između tri glavne svjetske sile neće biti. Rusija, osim toga, bez obzira na moguće „slatke“ ponude g. Trumpa, dobro zna kako on neće biti  vječno u Bijeloj kući (pitanje je hoće li preživjeti i ovaj mandat) i da poslje njega opet vrlo lako može doći neki novi Obama. Osim toga, i najavljeno formiranje istražne komisije od strane Kongresa glede spomenutih  kompromitirajućih materjala, znači kako će to najviše zakonodavno tijelo imati mogućnost pozivanja na saslušanja najbližih suradnika budućeg predsjednika, uključno i predsjednika samog. A to zanači Trumpovu  neprestanu obranu u smislu dokazivanja svoje nevinosti, i slabljenje početnog entuzijazma, s ciljem „pacificiranja“ i onemogućavanja provedbi njegovih, za mnoge dijelove američkog i EU establišmenta, „bogohulnih“ namjera i poteza. Ipak mislim kako je g.Trump prejak igrač i veliki američki domoljub (a ne tuđa lutka na koncu), iza kojeg stoje dovoljno snažne snage američkog društva i da ga zato ovakve namjere neće omeći u provedbi njegovih predizbornih obećanja.

Nakon što je Donald Trump 19. prosinca elektorskim glasovanjem i službeno potvrđen kao novi američki predsjednik, orkestrirana kampanja liberalnih izbornih gubitnika sa ciljem njegova političkog i moralnog difamiranja – koju je podržala većina vodećih medija, dio korporativne strukture i dio sigurnosno-obavještajnog sustava – naglo je splasnula.

Jenjavaju i javni prosvjedi po ulicama američkih gradova oblikovani i vođeni po obrascu, liberalno-ljevičarskoj eliti toliko omiljenih „događanja naroda“ i tzv. „arapskih demokratskih revolucija“. Čuje se samo njihovo škrgutanje zubima i potiho brundanje potisnutog bijesa i očaja dok izabrani američki predsjednik na vodeće pozicije buduće američke vanjske politike, postavlja iskusne menadžere i generale koji se godinama protive Obaminom prostituiranju američke politike kroz slabo prikrivenu suradnju sa sada već, do globalne razine, naraslim holdingom islamističkog terorizma.

On je, prema strateškim promišljanjima aktualne washingtonske administaracije trebao, baš kao nekada u Afganistanu, ponovno poslužiti američkim strateškim ciljevima, ovaj put kao sredstvo „liberalnih intervencija“ po bliskoistočnim i azijskim prostorima koje će, slamanjem tamošnjih nacionalnih država i geopolitičkim prekrajanjima, otvoriti put realizacije američkih i europskih geopolitičkih i geoekonomskih interesa.

Istodobno bi pritisnuli Rusiju na koju bi prenijeli djelovanje i prekinuli kineski ekonomski prodor prema Zapadu kroz projekt „Novog puta svile“. No, ništa od toga – islamistički saveznici ovaj put su opako namagarčili američku i europsku politiku koja je završila u slijepoj ulici, ali su ju zato uspješno iskoristili za projekciju svoje globalne agende, čijim početnim učincima u zapadnom svijetu upravo svjedočimo.

Trumpova administracija stoga cilja na stvaranje efikasne američke vanjske politike – u kojoj će teško biti više mjesta za manje ili više umjerene podružnice islamističkog holdinga – i njeno podizanje iz funkcionalnog i moralnog blata u koji je utjerana za dva mandata predsjednika Obame. Vanjskopolitički tim koji svojim imenovanjima stvara izabrani predsjednik i političke osobnosti njegovih novih suradnika, daju naznake osnovnih obrisa nove američke vanjske politike.

Postavljanje Rexa Tillersona na mjesto državnoga tajnika, Johna Boltona na mjesto njegova zamjenika, Mike Pompeoa za direktora CIA-e, generala Johna Kellyja na mjesto ministra domovinske sigurnosti, generala Jamesa Mattisa na poziciju ministra obrane, a posebice postavljanje generala Michaela Flynna na mjesto predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, te Stephena Bannona, također nekadašnjeg visokog časnika američke mornarice i vlasnika, kako ga američki i europski mainstream mediji nazivaju, “desničarskog i ksenofobičnog portala“ “Breitbart”, na poziciju glavnog predsjednikovog savjetnika, rječito najavljuje promjenu modaliteta realizacije američkih vanjskopolitičkih ciljeva.

Gotovo je potpuno izgledno da je jedna epoha američke vanjske politike i modaliteta promicanja i zaštite američkih interesa završila i da je na pomolu nova. Dosadašnja politika iscrpila je svu svoju snagu, utjecaj na partnere i neprijatelje i ukupni kredibilitet. Stvara se nova američka politika kojoj je u središtu i dalje zaštita američkih geostrateških interesa, ali s promijenjenim prioritetima i načinima djelovanja.

Mijenjaju se strateška uporišta i potpuno je predvidivo da će se kao instrument američke politike sve manje koristiti islamistički ekstremizam i da će se Washington na Bliskom istoku, umjesto zakulisnog petljanja s organizacijama islamističkog terora, sve više oslanjati na savezničke državne subjekte. Prljava zlouporaba islamističkih organizacija, na kraju je za američku politiku donijela više štete, nego koristi. Politika se nužno morala promijeniti i zbog toga je na scenu stupio Donald Trump i administracija koju on formira.

Novi cilj je – stabilnost, upravo suprotno od onoga što je 2011. godine izjavila tadašnja državna tajnica Hillary Clinton: “Do sada smo na Bliskom istoku održavali stabilnost, a sada želimo promjene.” Te promjene dovele su do katastrofalnog razvoja događaja i slijepe ulice u kojoj se našla američka politika. Besmislena i kompromitirajuća agenda izvoza liberalne demokracije, uz rušenje nepodobnih vlada, sada će biti znatno reducirana, a i onda kada mora, SAD će prema onome što se može iščitati iz Trumpovih najava, nastupati onako kako je oduvijek i tradicionalno nastupao – kao moćna vojna sila u svoje ime i za svoj račun, a ne se upuštati u beskrajne kontraproduktivne i štetne igre skrivača iza holdinga islamističkoga terorizma i blefiranih beskonačnih ratova protiv njega.

Islamistički ekstremisti su namagarčili američku politiku i na kraju ju iskoristili u svoju korist i tome ekipa koju je organizirao Trump namjerava stati na kraj. Islamistički terorizam nikada nije bio jači kao sada nakon dva mandata predsjednika Obame i njegove administracije. Obama je vodio nekonvencionalnu, hibridnu vanjsku politiku s kombinacijom propagandnog, diplomatskog, obavještajnog i subverzivnog djelovanja, uz pažljivo doziranu primjenu vojne sile na širokom frontu bez jasno izraženog težišta udara.

To se pokazalo skupo i za američki proračun i za živote američkih vojnika, koji su se našli na vatrenoj crti bez jasno određenih ciljeva, pa čak i bez jasno definiranog neprijatelja. Okvirni neprijatelj je nominalno bio terorizam, ali je njegovo definiranje bilo potpuno onemogućeno podjelama islamističkih terorista na umjerene i ekstremne, koje su poticale i same terorističke organizacije u cilju zbunjivanja neprijatelja.

Predsjednik Obama je generala Mattisa iznenada i bez prethodnog razgovora i upozorenja smijenio i umirovio 2013. s položaja zapovjednika CENTCOM-a zaduženog za Sjevernu Afriku, Bliski istok i središnju Aziju

General Mattis smatra da je rušenje sekularnih arapskih nacionalnih država kroz revolucije tzv. ‘arapskog proljeća’, uzrok sadašnjeg bliskoistočnog ratnog kaosa

Mattis je protivnik zbunjujućih podjela islamističkih skupina na ekstremne i umjerene, jer ih sve smatra ekstremnima – s njima se ne smije manipulirati, nego ih uništavati

Mattis nije bijesan, nego uvijek govori istinu

Europski mainstream mediji i dalje Mattisov nadimak ‘Mad Dog’ zlonamjerno prevode kao ‘Pobješnjeli pas’. A on je taj nadimak dobio jer nikad, čak ni u najtežim trenucima, nije rekao ništa drugo osim – istine. U tom kontekstu ‘Mad Dog’ znači – ‘Neobuzdani pas’, onaj kojega je teško dozvati k nozi…

Budućeg ministra obrane, generala Jamesa Mattisa zvanog “Mad Dog”, predsjednik Obama iznenada je bez ikakvog prethodnog razgovora i upozorenja smijenio i umirovio 2013. godine s položaja zapovjednika CENTCOM-a (United States Central Command) zaduženog za Sjevernu Afriku, Bliski istok i centralnu Aziju, zbog njegovog upornog protivljenja paktiranju s pojedinim sunitskim islamističkim frakcijama u Siriji i Iraku i istodobnom pregovaranju o nuklearnom programu sa šijitskim Iranom, čiju upravljačku elitu Mattis također smatra promotorima ekstremizma. Po njemu su i sunitski i šijitski politički islam najveći neprijatelji Amerike.

General nije ni znao da je smijenjen dok ga o tome, za vrijeme putovanja na jedan od sastanaka, nije obavijestio njegov pomoćnik. Mattis od politike nije samo tražio slobodu djelovanja američke vojne sile prema zakonima struke i logike, nego se otvoreno, žestoko i javno protivio nuklearnim pregovorima s Iranom. Govorio je: “Što ćete učiniti s Iranom kada zaključite to nuklearno pitanje, a on i dalje ostane neprijatelj? Što ćete učiniti ako Iran tada i dalje nastavi, kroz svoje konvencionalne vojne sposobnosti, ugrožavati američke interese i predstavljati neposrednu opasnost za američke ratne brodove u Perzijskom zaljevu? I što tada, čime ćete ga onda priklještiti? Nemate više instrumenata djelovanja na njega, jer ste Teheranu već sve dali.”

General Mattis je stava da je rušenje sekularnih arapskih nacionalnih država kroz revolucije tzv.“arapskog proljeća“, uzrok sadašnjeg bliskoistočnog ratnog kaosa koji se može prevladati samo povratkom podrške sekularnim političkim snagama i obnovom nacionalnih arapskih država uz potpuno uništenje islamističkog radikalizma. Izraziti je protivnik zbunjujućih podjela islamističkih skupina na ekstremne i umjerene, jednostavno zato što ih sve smatra ekstremnima, s kojima se ne smije manipulirati, nego ih uništavati.

Takav stav iskazao je i svjedočeći pred senatskim Odborom za oružane snage u siječnju 2015., kada je zatražio promjenu strategije nacionalne sigurnosti, tvrdeći da prema njegovim zapovjednim iskustvima s terena, Obamina „strategija bez stava nema svrhe i učinka“.

Inače, europski mainstream mediji i dalje Mattisov nadimak “Mad Dog” zlonamjerno prevode kao “Pobješnjeli pas”, zanemarujući kontekst u kojem je dobio taj nadimak – riječ je o generalu koji je uvijek iznosio svoje mišljenje, koji je visoko obrazovan, s knjižnicom od 8 tisuća naslova i kojemu su vojna logika i životi vojnika koje vodi, uvijek bili ispred politike i njenih zapovjedi.

On je taj nadimak dobio jer nikad, čak ni u najtežim trenucima, često ignorirajući političke obzire, nije rekao ništa drugo osim – istine. U tom kontekstu “Mad Dog” znači – “Neobuzdani pas”, onaj kojega je teško dozvati k nozi i koji je uvijek spreman izvesti nešto neočekivano. To je pravo značenje Mattisovog nadimka, a ne – “Bijesni pas”. Mattis nije bijesan, nego govori istinu.

Nova uloga CIA-e

General Michael Flynn je smijenjen i izbačen iz Obamine administracije jednostavno zato što se, prema ‘The Political Insideru’, usudio ‘nazvati naše neprijatelje onim što stvarno jesu – radikalnim islamistima’

Budući Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, general Michael Flynn, imao je sudbinu sličnu Mattisovoj, jer se nije uklapao u kalupe Obamine vanjske politike, odnosno načine korištenja američke vojne moći. Kao bivši zamjenik ravnatelja “National Intelligence” i ravnatelj vojno obavještajne službe “Defense Intelligence Agency” (DIA), od srpnja 2012. do kolovoza 2014. smijenjen je i izbačen iz Obamine administracije jednostavno zato što se prema “The Political Insideru” usudio “nazvati naše neprijatelje onim što stvarno jesu – radikalnim islamistima”.

Nakon odlaska u mirovinu, general Flynn otvoreno je Obaminu strategiju borbe protiv islamističkog terorizma za “Daily Caller News Foundation” nazvao antistrategijom, a predsjedniku Obami predbacio poricanje neprijatelja protiv kojeg se, tobože, bori. Sukob generala Flynna s washingtonskom administracijom otvoren je kolovozu 2012. godine direktnim sudarom s državnom tajnicom Hillary Clinton, koja je uporno ignorirala izvješća njegove službe da oružje koje se preko posrednika, u organizaciji američkih obavještajnih službi, dostavlja tzv. “umjerenim pobunjenicima“ u Siriji, u konačnici redovito završava u rukama ekstremista, odnosno da su idejna i funkcionalna razgraničenja između tako klasificiranih skupina vrlo fluidna i da će nastavak takve politike dovesti do onoga što je kasnije postalo poznato kao – ISIL.

Flynn je još tada, prema nedavno deklasificiranim izvješćima, upozoravao na mogućnost stvaranja nekakvog ekstremističkog emirata na dijelovima Sirije i Iraka, što bi odgovaralo strateškim interesima islamističkih sponzora – Saudijskoj Arabiji, Kataru i Turskoj. Sukob je prema Flynnu eskalirao kada je shvatio da nije slučajno što politika odbija uvažavati izvješća DIA-a i da se na terenu stvari odvijaju, zapravo, u smjeru kakav želi – washingtonska politika. Rezultat je bio njegova smjena, uz organizirano omalovažavanje njegova rada i izvješća čije su se procjene razvoja događaja, nažalost, pokazale točne.

Krajem 2015. godine, u intervjuu „Al Jazeeri“, general Michael Flynn je izričito izjavio da je američka politika znala da oružje dostavljeno sirijskim pobunjenicima završava u rukama ISIL-a još od 2012. godine, da je bila upoznata s jačanjem ISIL-a i mogućim posljedicama, ali nije željela reagirati. Michael Flynn je zaključio: „Washington nije spriječio rast ISIL-a. Mislim da je to svjesna odluka.“ Na pitanje voditelja Mehdi Hasana, zašto nije pokušao zaustaviti transfere oružja islamističkim ekstremistima, Flynn je odgovorio: “Mrzim to reći, ali to nije bio moj posao. Moj posao je bio osigurati točne obavještajne podatke, što sam i učinio“.

Flynn se također protivio nuklearnom sporazumu s Iranom tvrdeći da će Iran, na ovaj ili onaj način, doći do nuklearnog oružja i da sporazum Iranu samo otvara veći manevarski prostor. U svezi Irana u istom intervjuu za “Al Jazeeru” je izjavio: “Vjerujem da će Iran imati nuklearno oružje, bez obzira na sporazum. To će se dogoditi, a tada šansu ima samo onaj tko postupa onako kako sam davno naučio u vojsci – biti spreman u trenutku kada se nešto dogodi. Je li s ovakvim postavkama američka politika spremna? Iransko nuklearno naoružavanje izazvat će nuklearnu utrku na Bliskom istoku u koju će se uključiti i Saudijska Arabija i eventualno Egipćani. Je li američka politika za to spremna?”

“Poanta mog odnosa s Obamom je u sljedećem: Ja sam bio rukovoditelj jedne od najvećih obavještajnih službi na svijetu. On me je dva puta imenovao, jednom kao zamjenika ravnatelja “National Intelligence”, a drugi put kao ravnatelja obavještajne službe američkih oružanih snaga, DIA-e i na tim fukcijama sam proveo pet godina, a da se nikad nisam susreo sa njim”, na taj je način slikovito Flynn iskazao Obamin odnos prema američkoj vojsci i njenim vodećim ljudima.

General Flynn je mišljenja da su dijelovi američkog obavještajnog ustroja, prije svih CIA, slijedeći političke odluke Obamine administracije, otišla predaleko u upletanju u operacije koje imaju izrazito vojni karakter. Pritom je osnovna obavještajna djelatnost i to ona zasnovana na podacima ljudi s terena, potisnuta u drugi plan i nije bila dovoljno učinkovita. Stoga je najavio opsežnu rekonstrukciju obavještajnog sustava u kojem će svih 16 obavještajnih agencija biti izravno podređene “National Intelligenceu”, kao krovnoj agenciji , koja će u realnom vremenu objedinjavati sve operativne podatke i upravljati radom i kadrovskim resursima svih ostalih.

Flynn navodi kako je apsurdno da u sadašnjem ustroju „National Intelligence”ne može smijeniti nikoga u CIA-i i da će se takva situacja okončati planiranom reorganizacijom kada on preuzme dužnost predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost. Inače, za razliku od ostalih, za imenovanje savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednik Trump ne treba potvrdu Kongresa i postavljanje Flynna isključivo ovisi o Trumpovoj volji.

Mike Pompeo, novi ravnatelj CIA-e

Pompeo se u kontekstu svojih zahtjeva za jačim nastupom protiv islamističkih ekstremista svih naziva i stupnjeva umjerenosti ili neumjerenosti, načelno složio s Flynnovom reorganizacijom obavještajnog sustava.

Za novog ravnatelja CIA-e predviđen je tvrdi igrač, Mike Pompeo, poznat po izjavi da vojni zatvor Guantanamo Bay treba proširiti, a ne ukinuti i da režimom tajnih zatvora CIA-a, osim sunitskih ekstremista, treba obuhvatiti i šijitske. On se u kontekstu svojih zahtjeva za jačim nastupom protiv islamističkih ekstremista svih naziva i stupnjeva umjerenosti ili neumjerenosti, načelno složio s Flynnovom reorganizacijom obavještajnog sustava.

Nije stoga nimalo neobično što su izborni gubitnici udar na Trumpa pred elektorsku potvrdu, za koju su se nadali da bi mogla izostati, izvršili upravo preko obavještajnih struktura koje, zapravo, gube svoja uporišta u administraciji i vodeću ulogu u američkoj vanjskoj politici čiji se novi obrisi naslućuju.

Rex Tillerson, državni tajnik

Kruna svih imenovanja koja se odnose na vanjsku politiku je postavljenje izvršnog ravnatelja naftnog diva ExxonMobila, Rexa Tillersona, za državnog tajnika. Teško je naći osobu koja bi preciznije mogla dočarati samu suštinu Trumpove vizije vanjske politike – umijeće balansiranja svojim i protivničkim interesnim opcijama i u konačnici, umijeće sklapanja nagodbe u svoju korist.

Idejni okviri Trumpove vanjske politike predvidljivo će se okretati oko stavova koje je Trump, slikovito se pozivajući na svoju knjigu iz davne 1987. godine, „The Art of the Deal“, s koautorom Tonyjem Schwartzom, iznio tijekom 2000. godine, kada se poigravao mogućnošću da jednom postane američki predsjednik. Tada je ustvrdio: “Tijekom hladnog rata, vanjska politika je bila velika šahovska igra između SSSR-a i SAD-a i njihovih saveznika i mnoštva drugih država kao promatrača. Ali, pad SSSR-a je promijenio sve, imamo posla i surađujemo s mnogima diljem svijeta, od slučaja do slučaja. I mnogi od tih prolaznika ne izgledaju nevino. Dani šahista su prošli i američka vanjska politika se mora staviti u ruke – dealmakera“.

Trump je tada i opisao kakav bi pravi ugovarač poslova ili tvorac nagodbi trebao biti: “Pravi dealmaker može držati više lopti u zraku, vagati suprotstavljene interese drugih nacija i pritom iznad svega stavljati američke interese na prvo mjesto. Pravi dealmaker zna kada treba biti tvrd i kada se treba povući. On zna kada treba blefirati i zna kada treba prijetiti, ali samo ako je uistinu spreman i provesti prijetnju. Dealmaker je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi. Prošlo je mnogo vremena od kada je Amerika imala takvog predsjednika“.

Tijekom 20. stoljeća za dvojicu američkih predsjednika se može reći da su bili „dealmakeri“ prema Trumpovu ukusu. Prvi je, Franklin Delano Roosevelt, koji je političkim manevriranjem uvjerio američku javnost u potrebu napuštanja izolacionizma i uveo SAD u 2. svjetski rat u kojem je uz istodobnu primjenu vojne sile i serije nagodbi, nadigrao i neprijatelje i saveznike i svoju državu doveo do statusa svjetske supersile. Drugi je Richard Nixon koji je opet u isključivom američkom interesu osmislio i realizirao nagodbu o sustavu petrodolara i pokrenuo diplomatske odnose s komunističkom Kinom, izveo je na svjetsku pozornicu i time srušio svjetski značaj drugog velikog komunističkog igrača, sovjetskog imperija i time i u konačnici pokrenuo postupni pad sovjetskog imperija.

Trump još nije ni preuzeo predsjedništvo, a već je odigrao nekoliko „dealmaker“ partija. Dovodeći u pitanje princip jedne Kine, razgovorom s tajvanskom premijerkom, poslao je Kini poruku da bi Peking mogao razmisliti o promjeni modaliteta svojih trgovinskih odnosa sa SAD-om i razmjerima projekcije svoje moći u Južnokinskom moru i, dakako, o svom utjecaju na sjevernokorejsku politiku i nuklearni program.

Nakon izjave ruskog predsjednika Putina o potrebi jačanja ruskog nuklearnog potencijala, Trump je odmah hladno izjavio da se slaže i da bi SAD također trebao ojačati svoj nuklearni arsenal.

Teheran je pak na iglama već samo zato što je Trump na istaknute položaje svoje administaracije postavio glasne protivnike nuklearnog sporazuma s Iranom.

Rex Tillerson je kao, vanjskopolitička desna ruka predsjednika „dealmakera“ idealan, jer je i sam vrhunski „dealmaker“. Pa on je samouvjereno i uspješno odigravao „dealmaker“ partije i sa samim Putinom, zbog kojega pola sadašnje američke administracije na čelu s predsjednikom i nesuđenom predsjednicom, bespomoćno cmizdri kako im je pokrao nekakve dokumente. Kao izvršni ravnatelj „ExxonMobila“, Tillerson je prigodom ugovaranja naftnih i plinskih poslova za „ExxonMobil“ i „American Power“ odigrao na ruskom Sahalinu riskantnu igru dovođenja pregovora na najvišu razinu ruske vlasti i potom do samog ruba propasti pregovaranja.

U jednom je trenutku predsjednik Putin ponudio svojom uredbom odobriti radove na projektu „Sahalin 1“, ali za Tillersona ni to nije bila dovoljna garancija. “Ne želimo raditi temeljem dekreta, nego temeljem trajnih ruskih zakona i propisa, a ako to ne možemo, onda uopće nećemo raditi“, izjavio je tada. Dobio je potom što je tražio – zakonima uređenu podlogu poslovanja, ali i trajno poštovanje ruske strane.

John Bolton, zamjenik državnog tajnika

John Bolton tvrdi da je nuklearni ugovor s Iranom prijevara i da je jedini način zaustavljanja iranskog nuklearnog programa – bombardiranje Irana.

Državnom tajniku Tillersonu, kao moćnom „dealmakeru“, kao zamjenik je pridružen tvrdi igrač i sve samo ne „dealmaker“, nekadašnji američki veleposlanik u UN-u, John Bolton koji, primjerice, tvrdi da je nuklearni ugovor s Iranom prijevara i da je jedini način zaustavljanja iranskog nuklearnog programa – bombardiranje Irana.

Kombinacija nije bez namjere, jer svaki pravi „dealmaker“ mora iza sebe imati adut sile. Ono što Tillerson meko uglavi, Bolton će, kao stvarni operativni izvršitelj vanjske politike, tvrdo provoditi u djelo.

Euri, ipak, za NATO!

Promjena većih razmjera moguća je, prema svemu sudeći, u odnosu prema Kini. Realno je očekivati tvrđi američki nastup. Iako je, zapravo, riječ o nastavku Obamine politike, Trump i njegovi savjetnici ostvarili su kontakt sa starom gardom američkih stratega na čelu sa Henryjem Kissingerom, koji u Obaminoj politici nisu vidjeli ništa drugo nego neshvaćanje temeljnih postavki na kojima počiva geopolitika. Po njima se ne može istodobno pritiskati i po Rusiji i po Kini, već pravi cilj treba biti njihovo razdvajanje na način da se jačanje pritiska na jednog aktera obavlja usporedno sa slabljenjem pristiska na drugoga.

Već prvi Trumpov potez nakon što je izabran, jasno je naznačio promjenu u čvršćem odnosu prema Kini. Telefonski poziv tajvanske premijerke Tsai Ing-wen, nije bio slučajan, niti Trumpov gaf, nego su ga organizirali državni protokol Tajvana i Trumpovi najbliži suradnici. Na kineske prigovore, Trump je u razgovoru za “Fox” uzvratio u svom „dealmaker“ stilu: “Ne znam zašto moramo biti privrženi politici jedne Kine, ukoliko ne napravimo dogovor s Kinom u drugim područjima, uključujuči i trgovinu. Ne želim da mi Kina dikitira, to je bio poziv za mene. I zašto bi neka druga zemlja trebala meni reći da ne smijem odgovoriti na poziv?”

Trumpova politika, kao i ranija Obamina, prebacuje težište na područje gdje američka politika ima legitimne interese kao pacifička sila. Ono što Obamina administracija nije uspjela postići masom kombiniranih hibridnih poteza, Trump je u svom stilu učinio prijetnjom presijecanja geostrateškog čvorišta, koje posljednjih 40 godina drži lance geopolitičkih i geoekonomskih tektonskih ploča svjetskog poretka – načelo jedne Kine. Ono je svojedobno omogućilo strateško izoliranje SSSR-a i na kraju njegovu disoluciju, ali je stvorilo novog moćnog protivnika američkoj politici koji je naraslom snagom napustio svoje dvorište i svoje interese promiče diljem svijeta.

Trumpova je politika, pomicanjem u vremenu zaustavljene vage balansa između Kine i Rusije, svjesna da će pritiskom na kinesku stranu u izvjesnoj mjeri smanjiti pritisak prema Rusiji koja će se, uostalom, i samim američkim fokusiranjem na Kinu, automatski uzdignuti na svjetskoj skali moći. I nije uopće pitanje, hoće li Putin prihvatiti takvu igru, jer je riječ je o geopolitičkoj zakonitosti koju ne može izbjeći. Slabljenje kineskog položaja neizbježno jača rusku poziciju, htjeli to Moskva i Washington, ili ne.

Može se, dakle, očekivati izvjesno slabljenje pritiska prema Rusiji, ali bez odstupanja od temeljnih američkih interesa i interesa europskih saveznika. Moguće je postizanje neke privremene, neformalne razmjene iskaza razumijevanja za međusobne interese. I to je sve. Dijelovi europske politike koji šire strah od Trumpove navodne bliskosti s Rusijom, ispast će na kraju smiješni, a svi koji očekuju nekakvo veliko poboljšanje američko-ruskih odnosa bit će razočarani.

Odnos prema Iranu sasvim sigurno će biti promijenjen. Trump i njegovi suradnici gledaju iransku politiku u dubljem povijesnom kontekstu i procjenjuju da je jačanje političkog islama, kojega drže opasnošću, krenulo upravo iz Irana davne 1979. godine Islamskom revolucijom i rušenjem američkog saveznika, šaha Reze Pahlavija i to smatraju početkom debalansa na bliskoistočnim prostorima. Trumpova ekipa smatra nuklearni sporazum s Iranom, pogreškom i varkom, koja je Iranu omogućila igru “sve za ništa”, jednako kao i američko povlačenje vojnih snaga iz Iraka, koje je otvorilo put iranskom utjecaju, a s druge strane istodobno omogućilo bujanje sunitskog ekstremizma kojeg su podržali Saudijska Arabija i ostali pretežito sunitski bliskoistočni državni akteri.

Za očekivati je povratak tradicionalnom savezništvu s Izraelom, bolje reći njegovo revitaliziranje u opsegu i intenzitetu, jer u cjelini nikada i nije bilo dovedeno u pitanje, pa ni za Obamine administracije, iako se to ponekad, uglavnom iz europskih vodećih medija, zlurado najavljivalo.

Za razliku od svega što je europska politička elita nakon Trumpova izbora širila medijskim prostorom, u američkom odnosu prema Europi i NATO-u neće se ništa promijeniti, jer bi to bio geopolitički apsurd. Upravo obrnuto, od onoga čime europska elita plaši građane, Trump ne napušta Europu i NATO, nego želi ojačati NATO, a od bogatih država Europske unije se traži realno i proporcionalno sudjelovanje u troškovima NATO-a. Trump smatra da nema nikave logike u činjenici da SAD sudjeluje sa 65 posto u troškovima saveza, dok Juncker, Merkel i ostali, razglabaju o stvaranju Europske vojske. Za NATO ne mogu izdvojiti ni dogovorenih 2 posto BDP-a, ali imaju novac za EU vojsku. Teško da će takvo licemjerje u Washingtonu, tijekom Trumpovog predsjedništva, više prolaziti.

Sva histerija liberalno ljevičarske elite s obje strane Atlantika pokazala se neutemeljenim i jalovim pokušajem ucjene nove američke politike. Kako u tome nije uspjela, u Europi je nastala neobična zaglušujuća tišina. Politička elita i samozvana aristokracija Bruxellesa i najmoćnijih država EU-a, nakon otvorenog i za međunarodne odnose neukusnog izražavanja naklonosti jednom predsjedničkom kandidatu – Hillary Clinton i harange protiv Donalda Trumpa kroz medije koje nedvojbeno kontrolira – sada šuti. Ne samo da nema svoje mišljenje i stav koji, čini se, mora čekati iz Washingtona, nego je još i tipovala na pogrešnog kandidata. Sada kao pokisla kokoš – čeka poteze Trumpovih novih ljudi.

Jedan vrlo važan događaj zbio se ovih dana u Washingtonu. Naime, neovisno o tome što je Obamina administracija jučer iznova produljila gospodarske i financijske sankcije protiv Rusije na još šest mjeseci (a isto je ovih dana učinila i Europska komisija), Gornji dom američkog Kongresa (Senat) nije usvojio akt o „Potpori stabilnosti i demokraciji u Ukrajini“. Preciznije – blokirali su ga lobisti naftnog giganta ExxonMobil, čiji je izvršni direktor Rex Tillerson prošli tjedan od strane budućeg predsjednika Donalda Trumpa predložen za državnog tajnika Sjedinjenih Američkih Država. Na taj način g. Trump imat će mogućnost ukinuti sankcije Rusiji jednim potezom pera.

O tome piše američki medij Politico, navodeći, kako je trenutačna administracija namjeravala progurati ovaj akt kroz Kogres, čime bi ukaz predsjednika Baraka Obame o proturuskim sankcijama postao zakon s rokom važenja od pet godina. Na taj bi način budućem američkom predsjedniku bilo teško zakon ukinuti ili ga promijeniti.

Ovakav potez lobista ExxonMobila nije iznenađenje jer se zna kako ta gigantska privatna naftna tvrtka trpi velike gubitke zbog proturuskih sankcija, a njezin čelnik g. Tillerson otvoreno se protivio njihovom uvođenju 2014. godine (poveznica: http://geopolitika.news/analize/sto-stoji-iza-kontroverznog-trumpovog-prijedloga-drzavnog-tajnika-ultra-menadzer-rex-tillerson-primio-je-najvisi-ruski-orden-od-predsjednika-putina/). Ti se gubitci, prema različitim procjenama, kreću od jedne do više milijardi dolara. Osim toga, budući državni tajnik je izjavljivao kako će ograničenja, koja je Obamina administracija uvela za američke naftne tvrtke koje posluju u Rusiji, dati prednost njihovoj konkurenciji iz drugih država.

U ExxonMobilu ne komentiraju blokadu spomenutog akta „O Ukrajini“, međutim, glasnogovornik tvrtke Alan Jeffers dao je izjavu o tome, kako je ExxonMobil prethodno vlastima predao informaciju o svojim poslovima u Rusiji i Ukrajini, kao i priopćio podatke o svojim lobistima sukladno američkom zakonu. „Mi smo odgovorili na sve upite Kongresa koje smo dobivali uglavnom u prvoj polovici 2014. godine“, kazao je glasnogovornik Jeffers.

Podsjećamo, kako ta privatna naftna tvrtka ima goleme poslove s ruskim Rosneftom na području Ruske Federacije – od Crnog mora, preko Sibira i Dalekog istoka, do ruskog Arktika.

Prema mišljenju 55% stručnjaka, koji su obuhvaćeni u ispitivanju provedenom od strane američkog Bloomberga, Washington će 2017. godine umanjiti sankcije protiv Rusije uvedene zbog događaja u Ukrajini i Krimu 2014. godine. Još ih 40% smatra kako će odluku Sjedinjenih Američkih Država slijediti i Europska unija, zbog čega će rusko gospodarstvo sljedeće godine dodatno porasti za 0,2%, a u 2018. g. za 0,5%.

Blokada akta „O Ukrajini“ od strane republikanskih senatora bila je šok za predstavnike Demokratske stranke koja još nadzire Bijelu kuću, piše Politico.

Američki medij navodi i sljedeće:„Potpora Ukrajini protiv Rusije bila je veliki posao za obje stranke. Sada su republikanci iščezli, izjavio je savjetnik jednog senatora iz Demokratske stranke. To zabrinjava. Gdje su oni otišli i zašto? Je li to povezano s Donaldom Trumpom? Upravo takoi izgleda.“

Demokratska stranka, piše Politico, boji se kako će Sjedinjene Američke Države slijediti Europska unija. Prema informacijama Istraživačke službe američkog Kongresa, 2013. godine više od 50% izvoza ruskih roba plasiralo se na tržište Europske unije. Pritom je poznato kako SAD i Rusija nisu veliki trgovinski partneri, zbog čega američko gospodarstvo općenito gledano niti ne trpi bitnije posljedice proturuske sankcijske politike, za razliku od EU.

Još se jednom potvrđuju prognoze analiza Geopolitike.news, kako proturuske sankcije neće dovesti do željenog cilja koji su postavili njihovi inicijatori. Sankcije su svakako otežale gospodarsko i socijalno stanje u toj zemlji ali nikako u onoj mjeri koja se očekivala, i koja je trebala dovesti do korjenitih političkih promjena u ruskom društvu, provedenih bilo klasičnom revolucijom „obojenog tipa“, bilo na parlamentarnim ili predsjedničkim izborima. Danas se svi relevantni ekonomski stručnjaci Zapada slažu u tome da je rusko gospodarstvo preživjelo najveću krizu i da počinje rasti, a osim toga snažno jača i investicijski impuls inozemnog kapitala, uključno, i prije svega, i onog zapadnog, zbog najviših dividendi koje danas u svijetu investitori mogu polučiti upravo na ruskom tržištu, prije svega zbog slabog rublja.

U tom smislu procjenjujemo kako će nadolazeća administracija ići prema ublažavanju, a nešto kasnije i potpunom ukidanju sankcija Rusiji, kao anakronog i u suvremenom svijetu zastarjelog i neučinkovitog mehanizma političkog pritiska.

Nastali nagomilani i vrlo veliki problemi između dviju država iz doba dviju Obaminih administracija (poglavito ove druge), riješavat će se, ponekad teškim pa i mučnim, ali ipak političkim i diplomatskim razgovorima iza kojih će prije svega stajati gospodarski i korporativni interesi. To je logična zakonitost koja proizlazi iz temeljne funkcije same politike, a sve suprotno je njezina degradacija.

Zato sam u više navrata i tvrdio kako, dok traje sukob najvećih, mudri državnici šute i čekaju jer će na kraju dvije najjače države sjesti za pregovarački stol i glavne probleme dogovorom riješiti. One pritom neće razgovarati niti s jednom Ukrajinom o stvarima koje se tiču njezine „kože“, a kamoli s naglo izniklim umišljenim veličinama diljem svijeta čije su elite posljednjih godina okusile miris novca koji im je Obamina administracija dala u zamjenu za slijepu poslušnost. Jer zdrava logika nas upućuje (iako se ponekad čini da je nema), kako ni Moskva ni Washington ne žele ni najmanji međusobni rat na bilo kom području, a kamoli totalni sukob i globalno uništenje. Zato su se svi dramatični događaji proteklih godina u svijetu i svodili na jednu veliku psihološku bitku ili globalnu partiju šaha, u kojoj, ako su oba igrača podjednako snažna pobjednika ne može biti.

Svi oni koji to nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti unutar svog poltronskog mentalnog sklopa, obilato motiviranog osobnim interesima i probitcima (a takvih je, na žalost, najviše upravo u Europskoj uniji), svoje su države diletantskom politikom sada doveli u neugodan položaj iščekivanja i promišljanja o posljedicama kratkovidnih poteza njihovih pseudo-državnika.

A u kolektivno zamračenom umu i medijskoj epidemiji mržnje i predrasuda upregnutih u psihološko-propagandni stroj neviđen i u vrijeme Hladnog rata, na vidjelo izlazi zapanjujuće velik broj onih koji se protive i samoj naznaci politike novog detanta tj. popuštanja napetosti između vojnih supersila. Oni će se danas radije groziti Trumpovog „lika i djela“ koji odudara od konvencionalne (čitaj: prljave i do srži iskvarene) politike, nego što će se bojati novog gomilanja opasnog oružja, uključno i onog nuklearnog, na europskom tlu ili u blizini njegovih granica.

Padu Berlinskog zida i prestanku Hladnog rata iskreno su se veselili i na Istoku i na Zapadu, a mogućem sutrašnjem padu novopodignutog „berlinskog“ zida (ovog puta, treba biti iskren i reći, na zapadnim ruskim granicama) danas se malo tko raduje. Upravo suprotno, kao da se zlurado i iracionalno iščekuje nekakva globalna kataklizma – sukob titana, koji će zauvjek uništiti mrskog neprijatelja, a svijet uvesti u novo doba mira i sveopće ljubavi, skrojenog prema mjerilima onih koji pojam demokracije shvaćaju kao vladavinu američkog naroda.

                  Pozornost međunarodne zajednice na trenutak se sa sirijskog bojnog polja prebacila u New York i zasjedanje Glavne skupštine UN-a, gdje se, po tko zna koji put od kada ta organizacija postoji, iznova „rješava“ sudbina svijeta.

Međutim, mnoštvo patetičnih i srceparajućih poruka pojedinih svjetskih vođa nemaju nikakvog stvarnog dodira s realnom politikom, jer mnogi od njih nakon izljeva humanizma, kojih se ne bi postidjeli niti vatikanske Pape, odmah po silasku s govornice GS „izljevaju“ tone i tone ubojitih bombi i po djeci i po civilima u čiju se sreću ovih dana licemjerno zaklinju.

             Uviđamo, kako je težište i ove skupštine UN-a bila isključivo nemilosrdna geopolitika, a da se sirijski oružani sukob, koji njome danas dominira,  samo na trenutak prebacio na diplomatsko polje boja između glavnih međunarodnih silnica.

                 Njujorškom diplomatskom bojišnicom dominirale su  američko-ruske optužbe, počevši od uvodnog, ujedno i oproštajnog,  govora predsjednika Obame. Američki predsjednik je oštro napao Rusiju riječima, da ona svoj povratak na svjetsku scenu želi ostvariti silom i ratovima – kao da se tim istim metodama i to nemjerljivo više ne koristi i sam SAD kada mu je god to u interesu. Također je bilo i oštrih razmjena optužaba šefova diplomacija dviju zemalja, o krivnji upravo one druge strane za stanje u Siriji. A  prethodno su se u svega godinu dana susretali, u povijesti diplomacije nezamislivih 30-ak puta, pritom se ljubazno grleći i družeći, a to će iznova činiti i to vrlo brzo.

             Naravno, ne treba u svemu ovom kriviti diplomate. Njihova dužnost i je zaštititi obraz svoje države, čak i onda kada je on previše umrljan ili poliven krvlju. Zato je od diplomatskih fraza puno važnije i zanimljivije istražiti dubinu samih razloga takvih odnosa, iz čega je onda lako uvidjeti i njihov logičan slijed.

                Strateški ciljevi SAD-a na Bliskom istoku ni u kom slučaju ne uključuju pojačanje ruske nazočnosti u toj regiji i uspostavu čvrstog i stabilnog mira u Siriji. O tome je u svibnju ove godine dovoljno jasno govorio i glasnogovornik Pentagona, Jeff  Davis izjavivši: „Mi ne surađujemo s Rusima u Siriji i ne koordiniramo s njima svoje vojne operacije. Ruske vojne operacije snaže Asadov režim, a naša jedinstvena zadaća se sastoji u tome, da nanesemo poraz Islamskoj državi“.

                  Američki ministar obrane, Ashton Carter, je 20. kolovoza prošle godine naveo pet glavnih ugroza američkoj nacionalnoj sigurnosti. Radi se, kazao je ovim redom, o Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji, Iranu i borcima Islamske države (Rusija je na prvom mjestu, a IS zadnjem). A 25. veljače ove godine, zapovjednik NATO snaga za Europu, američki general Philipp Breedlove, izjavio je, kako je „Rusija postala protivnik Zapada i predstavlja egzistencijalnu ugrozu za SAD“. Drugim riječima, Rusija prijeti samom opstanku SAD-a, a sve ostalo je daleko iza nje, uključno i toliko razvikani terorizam, kao sveopću svjetsku ugrozu u vidu Islamske države i Al-Qaide i njezinih različitih inačica.

Sudar  dviju koncepcija budućeg ustroja svijeta

                 Ovo su samo neke od izjava visokih američkih vojnih dužnosnika počevši od ljeta prošle godine i aktivnog ulaska Rusije u sirijski ratni vrtlog, bez da spominjemo različite i već ranije skovane američke strategije i vojne doktrine (znatno prije vidljivih poremećaja američko-ruskih odnosa), kojima se želi oblikovati svijet sukladno američkim nacionalnim interesima i sve češće javno naglašavanoj američkoj nacionalnoj supremaciji unutar suvremenog svijeta.

             A zbog te supremacije  SAD mora preuzeti ulogu jedinog svjetskog vođe, o čemu je ne jednom govorio i predsjednik Obama, a nedavno, na svom predizbornom skupu u Cincinnatiju (Ohio) i predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton. Sve to, ustvari, tako bolno podsjeća na jedna druga i  ne baš tako davna vremena i slične planove o dominaciji jedne druge nacije i rase, čije su se metode u ostvarivanju ciljeva oslanjale isključivo na grubu silu i neljudske zakone, bez imalo suptilnosti ili licemjerstva koje je, nažalost, dominantno u današnjim međunarodnim odnosima i baš je zato krajnje opasno.

               Međutim, američki geostrateški planovi u međuvremenu su zastarjeli jer nisu uključivali element otpora tada slabih bivših ili još nedovoljno jakih novih velikih sila poput Rusije, Kine ili Indije. Njima, sukladno njihovoj veličini, povijesti i tradiciji nije u interesu bilo čije nametanje pravila o načinima života, vrijednosnim sustavima ili gospodarskim modelima po kojima će funkcionirati njihova društva, bez uzimanja u obzir i njihovih stavova ili mišljenja.

              U sudaru tih dviju koncepcija budućeg ustroja svijeta, neovisno o ovom ili onom kriznom žarištu (od Ukrajine i Bliskog istoka, pa do Južno-kineskog mora i Korejskog poluotoka) i leži čitava bit američko-ruskog (i nešto manje javno eksponiranog američko-kineskog) sukoba kojemu upravo svjedočimo. Sve izvan toga jest privid i igrokaz za široke mase čija se svijest ionako olako modelira sveopćim medijskim nadzorom, na način da ih se jednom, kada i ako za to dođe vrijeme, olako gurne u novi opći svjetski oružani sukob u korist interesa minorne grupacije financijske, gospodarske i političke elite.

           Bivši danski premijer i ex glavni tajnik NATO saveza (od 2009. do 2014.) Anders Fogh Rasmussen, nadahnut sirijskim sukobom napisao je knjigu „Volja za vodstvom – američka nezamjenjiva uloga u globalnoj borbi za slobodu“ (The Will to Lead – America’s Indispensable Role in the Global Fight For Freedom). Savjetujem je pročitati, ne zato što bi ona, s obzirom na funkciju koju je autor obnašao očekivano trebala predstavljati analitički osvrt na aktualne globalne procese, već isključivo kao primjer svojevrsnog biltena suvremene američke političke misli, na što ukazuje i sam njezin naslov.

  1. F. Rasmussen je 20. rujna za američki The Wall Street Journal ukratko prepričao njezin sadržaj iz kojeg izdvajam sljedeću izjavu: „Sjedinjene države moraju biti svjetski policajac. Samo Amerika ima nužnu materijalnu i moralnu veličinu za zaustavljanje klizenja u kaos i učvršćenje mira“.

               Rasmussen u knjizi tvrdi, kako sve policijske i upravljačke funkcije u svijetu može obavljati jedino SAD: „Mi očajno trebamo takvog američkog predsjednika, koji je sposoban i spreman povesti za sobom slobodarski svijet i suprotstaviti se takvim diktatorima, kao što je Vladimir Putin… Svijetu je potreban takav policajac, kako bi sloboda i razvoj vladali nad silama ugnjetavanja, a jedini sposobni, vjerni i željeni kandidat za tu funkciju jesu –  Sjedinjene Američke Države“.

Ex tajnik NATO-a ili poltronstvo bez granica

                 Bivši glavni tajnik NATO-a navodi i sljedeće: „Na Bliskom istoku traje ljuti boj. U Sjevernoj Africi se raspala Libija, postavši rasadnikom terorizma. U Istočnoj Europi osnažena Rusija izvršila je grub napad na Ukrajinu i silom oduzela njezine zemlje. Kina se razmahuje svojim mišićima, demonstrirajući silu svojim susjedima, a izolirana država Sjeverna Koreja ugrožava atomskim napadom.“

                 Rasmussen kaže i sljedeće: „Rusija snažno želi obnovu imperija koji je izgubio Sovjetski Savez. Kina je i dalje najvećim dijelom regionalna država. Europa je slaba, podijeljena i ona nema vođu. Stare države Britanija i Francuska, su jednostavno previše male za povratak globalnoj ulozi kakvu su nekada igrale… Samo Amerika posjeduje nužnu … veličinu za zaustavljanje kaosa … ne radi vlasti, već zbog svijeta.“

                 Ovo su neke od zvučnijih teza bivšeg glavnog tajnika NATO saveza. Ne želeći posebno raščlanjivati svaku od  citiranih autorovih rečenica iz njegove knjige, i želeći ostaviti svakom čitatelju pravo na vlastiti sud i stavove (uključivo i simpatije ili odbojnost prema jednoj ili drugoj strani u suvremenom globalnom sukobu), ipak nešto općenito moram napomenuti:

             Prvo, Rasmussen u potpunosti izostavlja analizu stvarne američke uloge u svim glavnim krizama današnjice, poput rata u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini. Niti jedan proces koji se trenutačno tamo odvija ne može se sagledavati bez nužnog, pa i primarnog utjecaja SAD-a,   u smislu njihovih uzroka  i trenutačnog razvoja i upravljanja tim krizama u većem ili manjem stupnju. A kada je to tako, i odgovornost za njihove posljedice ne može biti isključivo na suprotnoj strani, ma o kome se tu radilo.

                 I drugo, autoru bi bilo dobro postaviti sljedeće pitanje: kada već zastupa nužnost američke uloge „policajca“ u budućem ustroju svijeta (makar umotane u privid zaštite  općeprihvatljivih i civilizacijskih normi ponašanja za ukupno čovječanstvo), ne smatra li on, kao demokrat, kako bi ipak bilo dobro upitati te iste svjetske narode i njihove države, žele li i oni „jedinog svjetskog policajca“ iznad svojih glava, ma o kome da je riječ? Kada bi oni na to pristali, ili kada bi samo neki od njih na to pristali, takva američka uloga bila bi prihvatljiva (ili, u drugom slučaju, prihvatljiva u odnosu na one koji to žele) i tu bi prestala svaka daljnja rasprava.

                   Međutim, ne treba gajiti iluzije da će se takvo pitanje ikome  postaviti jer je odgovor na njega već unaprijed poznat i nikako ne bi išao u prilog zagovornika „spasitelja“ svijeta posredstvom „vrhovnog policajca“. A sve dok na Zemlji ne bude dostignuta razina svijesti o potrebi za jednim „univerzalnim policajcem“ (možda sastavljenim iz mnoštva svjetskih naroda i dogovorno utvrđenim pravilima o ovlastima koje bi imao), svako drugo nametanje vlastite supremacije je kontraproduktivno i nužno dovodi do konflikta,  što je sadržano u samim temeljima ljudske psihologije.

               Zbog svega ovog, Rasmussenova knjiga me puno više podsjeća na propagandni pamflet visokopozicioniranog činovnika zadovoljnog svojom karijerom i zahvalnog onima koji su mu je omogućili. A da je to vjerojatno tako, svjedoči i činjenica da je  Rasmussen nedavno imenovan vanjsko-političkim savjetnikom, ni manje ni više nego ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka.

 Dakle, igra još nije završena. Bit će puno prije da ona zapravo – tek počinje.

U trenucima vrhunca uništavanja bliskoistočnih arapskih naroda, njihove socijalne strukture i njihovih država, inače punopravnih članica Ujedinjenih naroda – Libije, Sirije i Iraka, popraćenog masakrom stanovništva neviđenim u novijoj povijesti i kada već i kroz formalne istrage na vidjelo izlazi izravna kauzalna povezanost tog krvoprolića s američkim i europskim političkim i vojnim djelovanjem u suradnji s lokalnim partnerima Saudijskom Arabijom i zaljevskim petromonarhijama, zapadna elita sve što se događa uporno kroz kontrolirane korporacijske mainstream medije prikazuje kao pogrešku inače dobronamjernog programa širenja liberalnih demokracija na bliskoistočne prostore i eliminacije okrutnih diktatora i opresivnih režima. Dogodile su se, eto, pogreške u procjenama, nastupili su događaji koji se nisu mogli predvidjeti i koji su umjesto demokratskog reda doveli do kaosa i pokolja. Političke odluke su navodno donošene u hodu, naprečac i bez dovoljno obavještajnih podataka. Pa tko bi zaboga mogao predvidjeti da će nasilno vojno uklanjanje bivšeg zapadnog saveznika Saddama Husseina – koji islamističkim teroristima, s kojeg god dijela sektaškog ili etničkog spektra dolazili, nije čitao prava uhićenika – kako to slikovito opisuje američki predsjednički kandidat Donald Trump – nego im je za izvršena podmetanja eksplozivnih naprava detonirao iste takve naprave, ali vezane oko njihovih vratova – na kraju dovesti do nastanka i neopisivog jačanja terorizma u post-Saddamovom Iraku pod američkom okupacijom. Tko je, dakle, mogao znati da će uklanjanjem njegova režima nakon 2003. godine i multinacionalne agresije na Irak bez odobrenja UN-a tamo planuti islamistički ekstemizam i pojaviti se al-Qaida, koje – gle čuda – prije njihove intervencije u Iraku nije ni bilo, a rijetki izdanci bili su likvidirani ili živi zakopani u zatvorima Saddamove vlasti čiji režim je imao monopol nasilja u Iraku i nije trpio nikakve konkurente.

Oholi Blair i Irak kao početna točka katastrofe

Odgovor je – svatko razuman je to mogao predvidjeti, pa je stoga sasvim razvidno da se elita američke i europske politike izbjegavajući otvoreno priznati odgovornost i stvarne ciljeve ratova zapravo pravi blesavom i maloumnom. Nekadašnji britanski premijer Tony Blair tako i dalje tvrdi da je napad na Irak bio ispravna stvar, koja je samo izmakla kontroli i u svoju obranu uporno ponavlja okrutnu i nemoralnu izjavu da je svijet bez Saddama Husseina bolji, uzimajući u svojoj oholosti za sebe ulogu suca i egzekutora i na kraju samoga Boga. Oholost bez granica oduvijek je bila njegova odlika, koja je i dovela do njegove uloge britanskog okidača iračke agresije.

A upravo se Irak ovih dana – nakon objave rezultata Chilcotove istrage u Velikoj Britaniji, prema kojima je tadašnji britanski premijer Tony Blair bez ikakve pravne osnove, bez ikakvih vojnih i sigurnosnih razloga pridruživši se američkom planu rušenja Saddama Husseina uveo Veliku Britaniju i nepripremljene oružane snage u nepotreban rat – nametnuo kao referentna, početna točka sadašnje bliskoistočne katastrofe.

Nakon poraza iračke vojske i uspostavljanja američke i savezničke okupacijske uprave (Coalition Provisional Authority) pod vodstvom američkog diplomata Paula Bremera donesena je odluka o raspuštanju iračke vojske i policije. Svim pripadnicima također raspuštene Saddamove stranke Ba’ath zabranjen je rad u državnoj upravi, a kako nitko nije mogao ranije dobiti posao u državnoj upravi bez članstva u toj stranci praktički je elegantno uklonjena cijela državna administaracija i otvoren put bezvlašću, kaosu, sektaškim obračunima i masovnoj pljački koja razorila iračku državu i društvenu strukturu i koju više nikada nitko neće moći ponovno sastaviti.

Suniti na meti i nastanak ISIL-a

Masivne likvidacije sunitskog stanovništva i intelektualaca od strane šijitskih odreda smrti uz tihu podršku okupacijskog upravitelja Bremera stvorile su temelje sunitske pobune, otvorile vrata al-Qaidi i drugim sunitskim islamističkim organizacijama, kasnije okupljenim oko famoznog ISIL-a. Sam Bremer ne samo da nikada ni pred kojim sudom nije odgovarao, niti će odgovarati, za zločine počinjene pod njegovom upravom, nego do danas nije odgovorio gdje je nestalo 8,8 milijardi dolara iračkog novca iz proračuna okupacijske uprave tijekom njegova mandata. Ni njegovo saslušanje pred američkim Kongresom – 6. veljače 2007. godine – nije mu dalo motiva za iskrenost po tom pitanju. Nije uopće isključeno da je upravo taj golemi novac osim u privatne džepove Bremera i opskurnih likova iz njegove uprave zapravo utrošen za finaciranje najprije šijitskih paramiliranih formacija, a potom sunitskih skupina i konačno uložen u stvaranje ISIL-ova kalifata.To je bio dio cijene pokretanja sunitsko-šijitskog klanja u Iraku. Procjenjuje se da je u ISIL i srodne islamističke skupine preko saudijskih, katarskih i turskih posrednika samo u početnoj fazi pokretanja projekta uloženo najmanje 20 milijardi dolara. Početkom ovog mjeseca britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond – u namjeri skretanja pozornosti s Blairove i britanske uloge u svjetlu Chilcotove istrage i prebacivanja loptice odgovornsti na američku stranu – bio je prisiljen izreći dio istine: „Katastrofalna američka pogreška u Iraku bila je masovno uklanjanje pristaša Saddamove stranke Ba’ath, iz iračke vojske i državne administracije. Preko pola milijuna nezaposlenih, društveno isključenih i egzistencijalno ugroženih vojnika i kvalificiranih službenika – mahom sunita – u konačnici je dovelo do formiranja terorističke organizacije ISIL“.

Irak 2003. godine bio je samo preludij, prva bitka velikog nedovršenog rata preslagivanja Bliskog istoka po mjeri SAD-a i njezinih europskih saveznika prema sada već neskrivenoj agendi stvaranja Novog Bliskog istoka po razdjeljnicama nacionalnih, vjerskih i sektaških podjela. Libija i kasnije Sirija samo su bitke istoga rata. Riječ je o jednom jedinstvenom neprekinutom ratu. No, prema javno proklamiranim ciljevima rata on se, pak, vodi protiv terorizma i za stvaranje poretka liberalne demokracije zapadnog tipa na bliskoistočnim prostorima.

Kreatori kaosa i pokolja – medijski junaci

Poslije godina ratovanja američka i saveznička vojna sila nije uspjela poraziti terorizam i islamističke ekstremiste okupljene oko ISIL-a i al-Qaide.Također nije uspjela ostvariti ni drugi nominalni cilj rata, uspostavu demokracije u ratom obuhvaćenim državama. Nije dakle uspjela politika, nije uspjela vojna sila, i sve je rezultat tragične pogreške u planu dobre namjere. Nijedan od javno proklamiranih ciljeva rata nije ostvaren – on je samo beskonačni niz dobivenih bitaka koji na kraju ipak rezultira strateškim porazom.

Ali začudo, istovremeno politički i vojni akteri nastalog kaosa – koji će trajati desetljećima – inspiratori i kreatori i vojnički realizatori propalog instaliranja liberalnog demokratskog poretka i nedovršenih ratova, umjesto da su posramljeno povučeni s političke i vojne scene zapadnih društava, bogato su nagrađeni medijski junaci. Njihove političke akcije na Bliskom istoku nominalno prema javno iskazanim ciljevima završile su katastrofom, vojna djelovanja nisu dovela do pobjede sve do dana današnjega i može se slobodno reći da je prema ciljevima prestavljenim javnosti očito riječ o promašenim nedovršenim i izgubljenim ratovima. No, unatoč tome, ti bivši političari i generali umjesto u osami poraza aktivno sudjeluju u društvenom životu, mediji ih tretiraju kao junake ratova, dobili su dobro plaćene sinekure u korporativnom sustavu SAD-a i Europe, raznim investicijskim fondovima, multinacionalnim kompanijama, održavaju predavanja na sveučilištima i općenito ih se tretira kao glavne aktere nekakvih pobjeda u tzv. ratovima protiv terorizma. Pošto nikakav rat nije dobiven, proklamirani politički ciljevi rata nisu ostvareni, naizgled je potpuno nejasan raskorak njihovih učinaka i društvene uloge, otprilike kao da je Napoleon nakon izgubljenih bitaka ostao dio kreme pariškoga društva, uvaženi savjetnik gospodarstvene zajednice i predavač na fakultetima. Štoviše, protjeran je u izgnanstvo gdje je i umro, što je logična sudbina svih gubitnika.

Jedno je genaral Galtieri, drugo Tony Blair

Nakon argentinskog vojnog poraza u ratu s Velikom Britanijom 1982. godine genaral Leopoldo Galtieri svega nekoliko dana nakon poraza uklonjen je s vlasti i potom uhićen zajedno s cijelom svojom vojnom huntom koja je do tada nesmiljeno čvrstom ruku uz američku podršku vladala Argentinom. Povijest ne prašta i okrutno kažnjava gubitnike.

Stoga ovih dana, nakon šokantnog Chilcotovog izvješća, u oči upada bivši premijer Tony Blair jer je po svemu objavljenom neuspješan političar pun pogrešnih odluka i odgovoran za protupravno ponašanje u Iraku, ali unatoč tome on je u vrhu britanskog društva, njemu se vjeruje na Zapadu i u zaljevskim monarhijama izravno upletenima u bliskoistočne ratove.

S druge strane Atlantika, po kriterijima službenih ciljeva rata protiv terorizma potpuno neuspješni, sada umirovljeni, generali bliskoistočnih ratova – među kojima se ističu David Petraeus, Stanley, Raymond Odierno i višegodišnji načelnik Zajedničkog stožera američkih oružanih snaga admiral Michael Mullen uživaju povlastice pobjednika. Za njih je samo nebo granica. Odierno je na unosnoj poziciji u Upravnom odboru multinacionalnog bankarskog holdinga „JPMorgan Chase“, McChrystal u „Jet Blue“, a Mullen u „General Motorsu“. David Petraeus – nekadašnji zapovjednik američkog regionalnog zapovjedništva za Srednji istok ,U.S. Central Command (CENTCOM) zaduženog za sukobe u Afghanistanu i Iraku i ravnatelj CIA-a nakon smjenjivanja i osude zbog dostavljanja klasificiranih dokumenta svojoj ljubavnici Pauli Broadwell pridružio se 2013. globalnom financijskom divu KKR & Co. L.P., ranije poznatom kao Kohlberg Kravis Roberts & Co., najprije kao predsjednik „KKR Global Institute“ gdje je „nadgledao stvaranje platformi za prilagodbu novim geopolitičkim i makroekonomskim trendovima, kao i pitanja upravljanja zaštitom okoliša, a kasnije kao punopravni partner. Zapanjujući je akademski habitus generala koji je 2003. godine u Irak ušao kao zapovjednik američke 101. zračnodesantne divizije. Od vojnog padobranca do znanstvenika i partnera moćne financijske tvrtke uspeo u samo desetak godina. Nije to sve, osim profitabilnih pozicija u KKR-u Petraeus – koji se na elitna okupljališta New Yorka dovozi u skupocjenom Mercedesu S550 – uključen je u rad mnoštva think-tankova kao što su „Wilson Center Advisory Council“, “Royal United Services Institute“ (RUSI), i “New America“, gostujući je profesor na Exeter University, dopredsjednik Task Force on North America at the Council on Foreign Relations i supredsjedatelj Global Advisory Committee at the Woodrow Wilson International Center for Scholars, član Concordia Summit’s Concordia Leadership Council, McCain Institute for International Leadership i National Security Advisory Council of the U.S. Global Leadership Coalition i član Upravnog odbora Atlantic Councila.

Blair sada savjetuje Saudijce, Kuvajćane…

Tony Blair, pak, nakon povlačenja iz politike, indikativno ugovara savjetničke poslove baš sa Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama, notornim financijerima i gospodarima islamističkog divljanja, koje je pak svojim političkim odlukama sam Blair omogućio. Riječ je o milijunima dolara koji se slijevaju na njegove račune. Tako je s kuvajtskim emirom sklopio četverogodišnji ugovor za savjetodavne usluge za iznos od 40 milijuna dolara, a s vladom Abu Dhabia, najvećeg emirata iz sastava Ujedinjenih Arapskih Emirata, sklopio je posao „globalnog strateškog savjetovanja“ za iznos od 1,5 milijuna dolara godišnje. Za saudijsku naftnu kompaniju „PetroSaudi“ ugovara poslove s kineskim partnerima za iznos od 60 tisuća dolara mjesečno, uz 2 posto provizije na sve realizirane poslove. Britanski konzervativni zastupnik Andrew Bridgen – gledajući sve to – nije odolio izjaviti da „Blair nemilosrdno inkasira novac dok je Bliski istok u plamenu“.

Pitanje je zašto ti akteri bliskoistočne tragedije uživaju beneficije kada su nominalno gubitnici. Blair je pridružujući se Georgeu Bushu Veliku Britaniju i njenu nepripremljenu vojsku uveo u nepotreban rat. Tri britanske brigade bačene na jug Iraka jedva su uspijevale održati logističku podlogu i tehničku ispravnost opreme. Samo zahvaljujući vrhunskoj obučenosti vojnika i sposobnosti časnika mogu zahvaliti što nisu imali više žrtava, a Petraeus je tobože kao najuspješniji u nizu generala koji su prodefilirali tamošnjim ratištem izvršio „genijalne“ vojne operacije utemeljene na američkoj strategiji iz Vijetnama, osvajanja uma i srca naroda. Rezultat je nula, islamistički teroristi protiv kojih je navodno uspješno ratovao okupljeni oko ISIL-a i dalje harače po Bliskom istoku, a za to vrijeme Blair, Petraeus i ostali akteri uživaju u slatkom životu.

Čini se da nešto ipak nije u redu s proklamiranim ciljevima američke i europske politike na Bliskom istoku od Maroka do Afganistana i njihovim stvarnim učincima – i da postoji proturječje proklamiranih i stvarnih ciljeva. Javni ciljevi rata se ne ostvaruju i prividno se gube, ali skriveni ciljevi se očito postižu, jer u protivnom američka i saveznička politika u taj rat ne bi više uložili ni dolara, niti bi politički i vojni akteri izgubljenog rata bili poštovani i nagrađivani.

Ništa do nagrada za odrađeni posao

Akteri te politike ipak nisu ništa izgubili nego samo dobro odradili posao koji im je namijenjen.

Jednostavo nije bilo nikakve pogreške. Sve je pažljivo i točno isplanirano i sve se odvija po planu. Da nešto s tim jedinstvenim ratnim sukobom kojeg su dio bitke u Afganistanu , Libiji, Iraku i Siriji i planirane u Iranu i Libanonu nije u redu pokazuje i sam generički naziv rata – rat protiv terorizma. To je kontradiktorno samo po sebi, jer terorizam je samo sredstvo izvršenja, a ne može biti neprijatelj koji je cilj rata.To je isto kao da se rat naziva – rat protiv metka. Taj rat bi zapravo trebao biti borba protiv islamističkog ekstremizma koji koristi terorizam.

Izbjegavanje definiranja islamističkog ekstremizma kao pravog neprijatelja samo ukazuje da su akteri rata u dosluhu s vlastitim neprijateljem jer ga ne žele javno i otvoreno identificirati kao neprijatelja. Oni neprijatelja kojeg ne žele nazvati neprijateljem zapravo koriste za stvaranje nedovršenog rata koji proizvodi kaos još od Afganistana i borbi protiv sovjetske intervencije do današnjeg dana.

Pritom ima jedna kolateralna posljedica koju će napokon otvoreno izreći: narodi na prostorima Bliskog istoka izloženi su masakru epskih razmjera, nezabilježenom u novijoj povijesti, koji nadilazi i strahote Vijetnamskog rata. Zapravo nikada ranije u američko i savezničko vojno djelovanje nije bilo ukalkulirano toliko zle namjere kao u ovom velikom bliskoistočnom ratu. U svim ranijim ratovima je ipak postojala neka ideološka osnovica djelovanja, pa je primjerice Vijetnamski rat zatvarao kanale širenja komunizma. U ovome ratu toga nema.

Ovaj rat nije ideološki, ovaj rat je za novac i bogatstvo, on se ne provodi u ime demokracije, nego u ime isključivog interesa velikih korporacija. Stoga on nije dizajniran za stvaranje mira, nego za razaranje i izvlačenje profita. U tom ratu nije potrebna pobjeda, nego njegova beskonačnost.

Zato su njegovi istaknuti heroji baš propali političari kao što je Blair i generali kao što je Petraeus, koji su savršeno odradili svoj posao za korporativnu zajednicu i sada s punim pravom uživaju njihovu nagradu. Rijetko je u povijesti zabilježeno da generali nedovršenih i praktički izgubljenih ratova budu poštovani i obasipani zlatom. To je tako jer su oni zapravo uspjeli, pošto njihov cilj nije bila pobjeda nego kontrolirani kaos i užas koji potpuno razara sve zašto nominalno ratuju kako bi se na ruševinama kaosa moglo ponovo graditi i zarađivati u skladu s interesima njihovih poslodavaca. Istovremeno pravi inspiratori rata i oni za koje se rat vodi svoje su regionalne štićenike i kolaboracioniste, koji su gle čuda tobože slučajno izbjegli ISIL-ovom nožu, uhranjene i nabildanih mišića iza štita žena i djece ispred sebe poslali prema Europskoj uniji, kako bi se nasilno transformiralo europsko društvo i prilagodilo globalnoj korporativnoj vlasti.

Prave ciljeve rata sasvim očito odaju raskošni i raskalašeni životi političara i generala koji su tobože neuspješno proveli javno proklamirane ciljeve, ali očito su savršeno ostvarili stvarne ciljeve bliskoistočnih ratova i za to su obilno nagrađeni.