Afrika

Geopolitika.news još je u proljeće prošle godine analizirala kineske planove za otvaranje njezine prve vojne baze na afričkom kontinentu, u geostrateški važnoj državi Džibuti, odakle se mogu nadzirati plovni putovi iz Indijskog oceana (Arapskog mora) u Crveno more i dalje prema Sueskom kanalu i Sredozemlju (http://geopolitika.news/analize/kineska-ekspanzija-bitka-za-africka-bogatstva-kina-otvara-svoju-prvu-vojnu-bazu-africi/). Ta je baza 29. siječnja i službeno otvorena. O tome nešto više kasnije u tekstu, a sada se posvetimo analizama kineskih vojnih i obavještajnih stručnjaka i tamošnjih medija vezano uz rusko postizanje dogovora sa sirijskom vladom oko produljenja roka korištenja njihove vojno-pomorske baze u sirijskoj sredozemnoj luci Tartus.

U jednoj od naših redovitih tjednih analiza događaja na Bliskom istoku već smo izvjestili kako su Ruska Federacija i Sirija, u siječnju o. g., potpisale sporazum kojim se Rusiji omogućuje nastavak korištenja pomorske baze u luci Tartus na još 49 godina, s pravom sidrenja (baziranja) brodova na nuklearni pogon. Taj događaj pojačao je zanimanje kineskih analitičara zaduženih za bliskoistočnu regiju, koja sve više ulazi u fokus kineskih strateških interesa, ne samo zbog činjenice da ona pokriva 75% ukupnog kineskog uvoza nafte. Kina na bliskoistočnom porostoru ima velike gospodarske planove. U tom smislu ona djeluje mudro i s uvažavanjem tamošnjih država, ne namećući im svoje interese s pozicije dominantne i snažne države, kako to čine Zapad i Rusija, razmećući se svojom vojnom snagom i prezentacijom svojih mogućnosti za slučaj da se ne budu uvažavali njihovi interesi. Kina, za razliku od njih, ne pravi nikakvu razliku između međusobno zavađenih država regije, bilo po pitanju sektaških podjela tipa suniti-šijti, bilo po pitanju neriješenih teritorijalnih sporova. Tako su kineski državnici i predstavnici kineskih poslovnih krugova već dugo vremena rado viđeni gosti i u Teheranu i u Rijadu, i u Kairu i u Damasku. Arapske države i Iran s tim su dobro upoznati i to im ne predstavlja nikakav problem. Kina na taj način izgrađuje imidž pouzdanog i nenametljivog partnera, demonstrirajući posve nov model diplomacije i razvoja bilateralnih odnosa na kakav te zemlje nisu navikle u odnosima sa Zapadom, počevši od vremena stjecanja njihove nezavisnosti pa do danas. Zbog svega toga Kina danas s pozornošću prati i ruske i američke poteze na Bliskom istoku.

Osvrćući se na produljenje ruskog korištenja pomorske baze u Tartusu, većina kineskih analitičara se slaže kako se radi o strateški izuzetno bitnom potezu za rusku ratnu mornaricu, važanom za njezine aktivnosti u Sredozemnom moru ali i za njezin međunarodni vojni prestiž kojem Moskva protklih godina teži. Kinezi smatraju kako ruski vojni stručnjaci korištenjem baze u Tartusu stječu bogato iskustvo, koje može postati potrebno u doglednoj budućnosti.

Glede pomorske baze u Tartusu kineski analitičari iznose neke zanimljive i malo poznate pojedinosti. Tako navode, kako su u dijelovima grada iznad same luke, u tamošnjim civilnim stanovima, bili (a vjerojatno su još i uvjek, op. ZM.), stacionirani rezidenti turskih, američkih, njemačkih, francuskih i izraelskih obavještajnih službi, zaduženi za promatranje ruskih vojnih aktivnosti. Štoviše, Kinezi navode kako je od 2011. godine, kada su počela aktivna djelovanja različitih islamističkih skupina na teritoriju Sirije, planirano izvođenje proturuskih provokacija oko same baze u Tartusu. Za nositelje i organizaciju tih akcija bili su zaduženi specijalci iz sastava turskih pomorskih snaga, a što se temeljilo na činjenici, da je Zapovjedništvo NATO saveza 2011. godine službenoj Ankari uručilo „pravo na donošenje odluka“.

Kineski analitičari smatraju kako je Rusija razvoj takvog scenarija uspjela spriječiti pravodobnim slanjem brojčano značajnog kontingenta svojih marinaca iz sastava Crnomorske flote, sredinom 2012. godine.Taj potez je spasio i sam grad, kojeg islamističke postrojbe nakon njihovog dolaska više nisu željele napadati, a što se u to vrijeme činilo sa svim važnijim sirijskim gradovima.

Ovdje ćemo nadodati, kako je rusko Ministarstvo obrane već krajem prošle godine oko baze u Tartusu razmjestilo PRO i PZO sustave S-300V-4, a sirijsko obalno podučje zaštitilo moćnim protubrodskim raketnim sustavima „Bastion“, koji imaju mogućnost napada i na kopnene ciljeve. S obzirom na blizinu ruske zrakoplovne baze „Hmeimim“ pokraj Latakije i tamo raspoređenih zračnih snaga i proturaketnih i PZO sustava, Rusi su u Siriji uspjeli uspostaviti vojnu i stratešku dominaciju, temeljem koje su i preuzeli političku inicijativu u smislu modeliranja načina koji bi trebali dovesti do trajnog prekida sukoba i iznalaženja političkog dogovora između sukobljenih strana na terenu ali i kompromisa oko interesa najvažnijih regionalnih čimbenika, a vrlo vjerojatno i SAD-a.

Kineski analitičari pozornost su posvetili i aktivnostima ruskih inžinjerijskih postrojbi iz sastava vojne flote, za koje navode da su izvršile veliki posao u smislu brze modernizacije tada već zastarjele baze Tartus, koja je sada u mogućnosti primiti 11 brodova srednje i velike nosivosti. Međutim, u bazu još uvjek ne može uploviti puna grupacija iz sastava nosača zrakoplova. Ali, navode kineski izvori, u bazi su dislocirani odjeli za suvremeno radio-elektroničko izviđanje, nužni za uništenje čelnika tamošnjih terorističkih postrojbi, ali i s pomoću kojih Rusi mogu prikupljati informacije o aktivnosti vojski Izraela i Jordana, a također pratiti stanje u zapadnom dijelu Iraka.

Nova kineska vojna baza strateškog značaja

Vratimo se naslovnoj temi vezanoj uz otvaranje prve kineske vojne baze u Africi. Taj je događaj rezultat kineske strategije koja se oslanja na važnost izgradnje vojnih baza, koje će imati ključnu ulogu u zaštiti nacionalne sigurnosti i ukupnih interesa države koji se prije svega odnose na: širenje kineskog gospodarskog utjecaja u svijetu, borbu protiv međunarodnog terorizma, kao i sprječavanje američke globalne hegemonije.

Otvaranje baze u Džibutiju samo je dio postojeće mreže kineskih vojnih baza, razmještenih i međusobno integriranih sukladno navedenim strateškim ciljevima. Zanimljivost baze u Džibutiju, koja se prostire na površini od 364 217 m2, ogleda se i u činjenici da je smještena svega 8 milja od tamošnje američke vojne baze. U Džibutiju je smještena i francuska vojna baza, a što samo potvrđuje geostratešku važnost te stanovništvom i prostorom male države.

Temeljana zadaća novootvorene kineske baze ogledat će se kroz mogućnost skladištenja proizvoda, pogonskog goriva, naoružanja i streljiva namjenjenih brodovima, podmornicama i specijalnim postrojbama kineske vojske, koje će se na rotacijskoj bazi razmještati u državama Istočne Afrike ali i Bliskog istoka u cjelosti, već prema potrebama i prosudbama kineskih vojnih i civilnih obavještajnih službi, ili na pozive vlada tamošnjih država. Tako se na teritoriju Sirije već nalaze dijelovi kineskih protuterorističkih postrojbi, koje za sada ne djeluju u neposrednim vojnim operacijama već isključivo kao instruktori analognih postrojbi sirijske vojske. Oni su došli temeljem sklopljenog sporazuma izmešu vlada dviju zemalja. Kineske protuterorističke postrojbe u Siriji imaju i obavještajnu zadaću, poglavito u odnosu na pripadnike ujgurske nacionalne manjine koji se na sirijskom tlu bore u sastavu radikalnih islamističkih skupina i koje Peking smatra opasnim, u smislu širenja radikalnih islamističkih ideja, organiziranja terorističkih akcija i poticanje separatizma u ujgurskoj autonomnoj regiji na zapadu Kine, nastanjenoj većinskim muslimanskim stanovništvom.

Nastavljamo s tjednim prikazom stanja u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, gdje se nastavljaju napetosti i sukobi u nizu zemalja. Također, započele su pripreme o mirovnim pregovorima po pitanju Sirije.

Sirija:

U kazahstanski glavni grad Astanu 22. siječnja doputovali su sudionici pregovaračkog procesa: predstavnici vlade u Damasku i oporbenih organizacija, delegacije Rusije, Turske i Irana, predstavnik UN-a za Siriju S. de Mistura i veleposlanik SAD-a u Kazahstanu. Pregovori će se održati 23. i 24. siječnja. Prethodno je najavljeno kako će u pregovorima sudjelovati samo one organizacije koje mogu potvrditi obvezu o pridržavanju primirja. Stigli su predstavnici 12 oružanih grupacija iz raznih dijelova Sirije, a nije bilo predstavnika najveće oporbene organizacije „Ahrar ash-Sham“. Najvažnija zadaća ovih pregovora (koji će se voditi iza zatvorenih vrata), bit će potvrda dogovora o primirju od 29. prosinca prošle godine, pri čemu se ne planiraju nove inicijative. Čelnik ruske diplomacije S. Lavrov je izjavio kako se u Astani treba dogovoriti o punopravnom sudjelovanju terenskih zapovjednika u sirijskom političkom procesu.

VS UN-a je 20. siječnja pohvalilo napore Rusije i Turske glede zaustavljanja krvoprolića u Siriji, a sastanak u Astani ono smatra „važnim korakom“ u obnovi pregovora između Damaska i oporbe pod agendom UN-a.

Pozicija Irana po pitanju pregovora u Astani ostala je nepromjenjena. Teheran se i dalje protivi sudjelovanju SAD-a, zbog čega je tu državu formalno predstavljao jedino tamošnji veleposlanik. Za razliku od Teherana, službeni Damask se suglasio s američkim sudjelovanjem na pregovorima, a kategorički se usprotivio sudjelovanju Saudijske Arabije i Katara. Rijad se oglasio preko svog ministra vanjskih poslova AL-Jubeira, koji je izjavio kako Saudijska Arabija pregovore u Astani smatra mogućnošću za uspostavu čvrstog primirja i izrazio je nadu kako će oni pripremiti temelj za pregovore u Ženevi pod vodstvom UN-a.

Službeni Damask izjavljuje kako u pregovorima sudjeluje ne zato što smatra kako će oni dovesti do riješenja krize, nego zato, kako bi spriječio optužbe da se vlada protivi pregovorima i dijalogu po tom pitanju.

Istodobno, sirijski Kurdi izjavljuju kako se bilo kakve odluke koje budu donešene u Astani na njih neće odnositi jer kurdski predstavnici tamo nisu niti pozvani.

Potpredsjednik turske vlade Mehmet Şimşek izjavio je kako sirijski sukob nije moguće riješiti bez predsjednika Asada, što ne znači kako Ankara s njega skida odgovornost za pogibiju stotina tisuća ljudi.

Što se tiče vojnog stanja na sirijskom terenu, prošlog tjedna znatno se smanjio broj kršenja sporazuma o primirju. Istodobno sirijska vojska je nastavila napade na borce „Islamske države“ i drugih islamističkih organizacija. Zrakoplovi sirijske vojske su, uz potporu ruskih zračnih snaga, počeli napad u smjeru Palmire, a 17. siječnja obnovili su napade na ISIL istočno od Aleppa. Zamjećeno je i pojačano djelovanje ruskih strateških bombardera Tu-22M3 koji su polijetali s teritorija Ruske Federacije. Naime, pogoršalo se stanje u istočnoj Siriji, u zoni grada Deir az-Zour, gdje su snage „Islamske države“ uspjele presjeći teritorij pod nadzorom sirijske vojske na dva dijela. Kako se džihadisti sve više povlače iz iračkog Mosula, to ih sve više dolazi na bojišnicu spomenutog sirijskog grada, jedinog velikog grada na istoku zemlje pod nadzorom vlade u Damasku. Zbog takvog razvoja stanja šest ruskih strateških bombardera djelovalo je u toj zoni 21. siječnja.

U srijedu, 18.1., započela je prva zajednička operacija zračnih snaga Rusije i Turske u predgrađu Al-Baba i u blizini granice s Turskom, gdje turska vojska vodi teški boj s borcima „Islamske države“.

Američki Pentagon je 19.1. objavio kako su američki strateški bombarder B-52 i jedna bespilotna letjelica (dron) napali logor „Al-Qaide“ u regiji Idlib, pri čemu je poginulo više od 100 terorista.

Prošli tjedan Rusija i Sirija potpisali su sporazum o proširenju teritorija ruske pomorske baze u Tartusu i produžili rok njezinog najma na 49 godina, s pravom automatskog produljenja na još 25 godina ukoliko se strane prije toga ne dogovore drukčije. Sukladno sporazumu, u bazi će istodobno moći boraviti do 11 ruskih brodova, a korištenje baze, uključno i dopremljen teret i bilo koje vrste naoružanja bit će imune u odnosu na sirijsku jurisdikciju i carinske propise. Identičan sporazum dvije države potpisale su i glede razmještaja ruskih zračnih snaga u zrakoplovnoj bazi Hmeimim pokraj Latakije.

Libija:

Libijska nacionalna vojska je 16. siječnja počela vojnu operaciju „Pravo mučenika“ s ciljem oslobođenja od ekstremističkih organizacija zapadnog dijela drugog po veličini libijskog grada Bengazija.

U središnjem dijelu libijskog priobalja, jugo-zapadno od Sirta, 18. siječnja američki bombarderi B-2 uništili su dva kampa s borcima „Islamske države“ koji su još u prosincu napustili luku Sirt. Napad je izvršen s ciljem sprječavanja namjere njihovog pregrupiranja što je, prema izjavi Pentagona, „predstavljalo ugrozu za sigurnost Libije, regije i nacionalnih interesa Sjedinjenih Država“.

U egipatskom glavnom gradu Kairu, 21. siječnja održan je 10. susret šefova diplomacija država susjeda Libije: Egipta, Alžira, Tunisa, Čada, Nigera, kao i same Libije, uz nazočnost M. Koblera, predstavnika UN-a za Libiju, te predstavnika Afričke unije i Arapske lige. Zaključeno je kako bi vojni način rješavanja libijskog sukoba imao negativne posljedice za sigurnost i stabilnost čitave regije i da je najvažnije očuvati jedinstvo i suverenitet te države, kao i njezinih zakonitih tijela i institucija, i da je potrebno odbaciti miješanje u unutarnje stvari te zemlje. U zaključnom komunikeu se navodi i nužnost sveobuhvatnog političkog dijaloga između sukobljenih strana, kao i očuvanje jedinstva libijske vojske, uz potporu vladi nacionalnog jedinstva na čelu s F. Sarrajem.

Egipat:

Visoki sud AR Egipta donio je 16. siječnja odluku o ništavnosti ugovora između Egipta i Saudijske Arabije o demarkaciji morskih granica i predaji dvaju egipatskih otoka u Akabskom zaljevu – Tiran i Sanafir, pod suverenitet Saudijskog Kraljevstva.

Izrael:

Izraelske zračne snage prošlog tjedna polučile su novi sustav PRO „Hetz-3“ (strijela), kao ključni element višekomponentnog sustava obrane izraelske države, čija je zadaća zaštita zemlje od napada balističkih raketa (info: izraelsko Ministarstvo obrane).

Turska:

Turski parlament je 20. siječnja izglasao zakon o prijelazu zemlje u predsjednički sustav (usvojio je 18 prijedloga izmjena Ustava). Zakon bi u skoro vrijeme trebao potpisati predsjednik Erdogan, nakon čega će se o njemu građani izjasniti na državnom referendumu, u roku od 60 dana nakon objave zakona u državnom službenom listu. Ukoliko sve prođe po planiranom, predsjednik Erdogan imao bi mogućnost ostanka na vlasti do 2029. godine, neovisno o tome što se ne bi produljila mogućnost ponovnog kandidiranja u odnosu na trenutačni zakon. I dalje bi ostala mogućnost za samo dva predsjednička mandata ali oni bi počeli vrijediti tek od studenog 2019. g., kada bi se trebali održati redoviti parlamentarni izbori.

Ustavnim promjenama protivi se oporba, smatrajući kako će one potpuno onemogućiti sustav nadzora i ravnoteže, dajući šefu države „ogromne ovlasti“.

Predsjednik Erdogan je 19. siječnja izjavio kako je tijekom istrage osumnjičenih za pokušaj prošloljetnog vojnog udara uhićeno 43 tisuće osoba, a 95 tisuća ih je dobilo otkaze, ali da to još nije kraj. Također je priopćio, kako je tijekom borbi s borcima terorističke Radničke stranke Kurdistana proteklih godinu i pol dana poginuo 871 turski vojnik i policajac, uništeno 10 tisuća kurdskih pobunjenika, uhićeno 12 tisuća boraca RSK, a poginulo je i 337 civila.

Iran:

VS UN-a je 18. siječnja službeno objavilo kako je Iran ispunio svoje obveze iz prve godine nakon potpisivanja dogovora međunarodne zajednice i Irana glede njegovog nuklearnog programa. Iran, kako se kaže u priopćenju, ne provodi tajna istraživanja u sferi atomske tehnologije.

Šef iranske diplomacije M. Zarif izjavio je 18. siječnja kako je Teheran otvoren „za gospodarske odnose s SAD-om, neovisno o političkim razmimoilaženjima“. Ministar dalje kaže kako iranska vanjska politika „ne smije biti jednosmjerna. Kina, Rusija i Indija ostaju naši važni partneri. Oni su bili s nama u naša teška vremena. Ali mi smo također zainteresirani za razvoj odnosa s EU, razvoj naših tradicionalnih odnosa s ostalom Azijom – Japanom, Korejom“. Najsnažnije je odjeknula ministrova rečenica o tome, da Iran i Saudijska Arabija „mogu zajedno učiniti kraj užasnom položaju ljudi u Siriji, Jemenu i Bahreinu“.

Posljednjih dana Ankara neprestano prijeti Bruxellessu podizanjem barijera na svojim granicama i propuštanjem milijuna izbjeglica na EU kopno (Bugarsku i Grčku) zbog neispunjavanja njegovog dijela obveza iz potpisanog ugovora o riješavanju te problematike. Naravno kako se po tom pitanju ne može „drvljem i kamenjem“ udarati isključivo po predsjedniku Erdoganu (koji, eto, nema drugog posla nego ucjenjivati briselske strukture vlasti), što se uvelike čini kroz izjave EU političara i tamošnjih medija, neovisno o stvarno drastično sniženom stupnju turskih demokratskih standarda nakon ljetošnjeg neuspjelog pokušaja vojnog udara. Pritom se zanemaruje kako se Turska danas uistinu nalazi u vrlo složenom međunarodnom i sigurnosnom položaju, okružena bliskoistočnim ratnim vrtlogom i ugrožena terorizmom i unutarnjom destabilizacijom – od pokušaja državnog prevrata do secesionističkih težnji dijelova kurdskog stanovništva zbog kojih u zemlji zapravo traje građanski rat. U tim i takvim okolnostima licemjerno je inzistirati na uspostavi europskog stupnja demokracije i ljudskih prava u sadašnjem turskom društvu jer na to, da se slučajno nađu u sličnoj situaciji, sigurno ne bi pristale niti jedna Velika Britanija, Francuska, Njemačka, … Dakle, dio krivice za novonastale odnose na relaciji EU-Turska svakako snose i briselske političke strukture,  koje znaju biti itekako slatkorječive u pregovaračkim procesima kada su u pitanju njihovi krucijalni interesi, a lukave i perfidne kada osjećaju kako prema suprotnoj strani pregovaračkog stola mogu nastupati s pozicija sile i dominacije.

Međutim, rasplet europsko (EU) – turskih odnosa nije tema današnje analize. Sada ćemo se radije pozabavti s njima itekako povezanom temom kroz koju želimo ukazati na katastrofalnu i krajnje licemjernu politiku Bruxellessa kada je riječ o prihvaćenim metodama za riješavanje izbjegličke krize i valova migranata koji  pristižu na talijansko kopno iz smjera Afrike.

A brojke su poražavajuće: prema informacijama Međunarodne organizacije za migracije, od početka 2016. g. u EU je preko Sredozemnog mora ušlo više  345 440 izbjeglica, pričemu je poginulo ili nestalo njih 4,6 tisuća. Najveći broj tih žrtava stradao je na putu iz Sjeverne Afrike na talijanski krajnji južni otok Lampedusa. U ovoj godini (koja još nije završila) čak je 1100 žrtava više nego prošle godine.

U vrijeme kakvog-takvog funkcioniranja dogovora između EU i Turske po pitanju izbjegličke krize, glavni izbjeglički smjer je postao tzv. afrički tranzit, primarno kroz Libiju i Sudan. Poseban problem po Bruxelless predstavlja sigurnosno i političko stanje u Libiji. U njoj traje rat suprostavljenih klanovskih vojski i ne postoji šansa da međunarodno priznata i od UN-a nametnuta vlada premijera Sarraja uskoro (a vjerojatnije nikada) uspostavi puni nadzor nad libijskim teritorijem. Upravo ta činjenica predstavlja idealan teren za djelovanje kriminalnih organizacija povezanih s financijski unosnom trgovinom ljudi, droge i oružja. Djelovati u takvim uvjetima Bruxellessu nije lako i on ne može primijeniti identičan model sporazuma kako je to učinjeno kroz dogovor s Turskom, koja je snažna i suverena država (o opasnostima koje prijete EU i od s imigrantima povezanim islamističkim terorizmom pisali smo u analizi o stavovima kineskih obavještajnih struktura;  http://geopolitika.news/analize/upozorenja-ubacivanju-terorista-italiju-unutar-libijskih-izbjeglica-hrvatska-oprez/).

U tim i takvim okolnostima EU je bila primorana tražiti partnere u Sudanu i njegovom državnom vrhu. Tu državu, u kojoj je veliki utjecaj arapskih zemalja, nazivaju  još i „vrata Afrike“ i to ne bez razloga. Kroz nju su stoljećima bogati Arapi dovlačili robove iz dubine afričkog kontinenta. Upravo kroz Sudan i dalje kroz Libiju prolazi tradicionalni afrički švercerski put „za sve i svašta“ na europski kontinent.

Međutim, djelovanje Bruxellessa u ovom slučaju, za razliku od onog „kod kuće“, isključuje bilo kakve prethodne zahtjeve za „demokratskim načelima“ ili „ljudskim pravima“ kako se to inzistira i u slučaju s Turskom. Na žalost, tu dvostruku politiku Bruxellessa  po tom pitanju danas predvodi povjerenik EU za međunarodnu suradnju i razvoj – g. Neven Mimica. Evo o čemu se radi:

  1. Mimica je čitavo proljeće „obrađivao“ službeni Kartum (glavni grad Sudana) za poduzimanje adekvatnih mjera presijecanja ilegalnih izbjegličkih kanala koji iz Afrike vode prema EU. Na prvi pogled ništa posebno, štoviše – vrlo logično pa i pozitivno djelovanje s obzirom kako se radi o velikom europskom problemu. Međutim, stvar je u tome da se g. Mimica (kojeg, naravno, nitko za to ne krivi jer iza njega stoji nalog službenog Bruxellessa) za pomoć i suradnju obratio režimu predsjednika Omara al-Bashira – optuženog ni manje ni više nego za genocid od strane Međunarodnog kaznenog suda jer je od 2003. – 2013. godine pobio ili prognao više od milijun ljudi pri gušenju desetogodišnje pobune u Darfuru. Pritom je predsjednik Bashir naoružao arapske snage (tzv. Janjaweed – „duhovi“), poznate i kao „džavoli na konjima“, koji su ubijali, silovali i pljačkali civilno stanovništvo afričkog crnačkog podrijetla. Štoviše, Omar al-Bashir i za Washington predstavlja „ugrozu nacionalne sigurnosti SAD-a“.

A takvoj osobi tj. njegovoj vladi za borbu protiv ilegalnih migranata Bruxelless je do sada u dvije rate isplatio 140 milijuna eura. Osim što se postavlja pitanje na koji su način EU banke zaobišle pravosudne barijere i izvršile transfere novca s obzirom na navedene teške optužbe međunarodnih pravosudnih instanci, treba postaviti i pitanje, o kakvim se „konkretnim“ ili „adekvatnim“ mjerama poduzetim od strane Kartuma radi, imajući u vidu kako je spomenuti novac zapravo novac europskih poreznih obveznika? Te se mjere, na žalost, svode i na fizičke likvidacije od strane sudanskih pograničnih službi, ali i na osnivanje logora u dubinama tamošnjih pustinja gdje se uhićene izbjeglice deportira kao u nekakve „filtracijske centre“, daleko od bilo kakvog stvarnog međunarodnog humanitarnog nadzora i civilne zaštite. A što je najgore, uhićenja provode i akcijama zapovjedaju oni isti „duhovi“ ili „džavoli“ koji su ne tako davno vršili genocid, a nakon 2013. godine jednostavno bili priključeni sudanskim Snagama za brzo djelovanje.

Naravno kako s državne i sigurnosne točke gledišta ove poteze Bruxellessa možemo shvatiti jer je izbjeglička kriza pitanje i europske sigurnosti, ali s moralne točke gledišta nikako. To bi bilo slično, kao da su europske države svojedobno plaćale Hitleru da sprječava bijeg njemačkih Židova u inozemstvo. On bi to, naravno, svojim metodama rado učinio znajući kako će za to još dobiti i novce.

Ali pustimo na trenutak moral jer za njega u politici ionako često nema mjesta. Stvar je u ovom slučaju ipak prilično jednostavna. Europska unija s izbjegličkom krizom našla se na razmeđu svojih mogućnosti. Jer sve je išlo dobro dok se Njemačku uspjevalo neometano puniti imigrantima. Međutim, i tamo se stvari mijenjaju i Nijemci reagiraju sve glasnije i s rastućim nezadovoljstvom, o čemu svjedoče i katastrofalni lokalni izborni rezultati po kancelarku Angelu Merkel i njezinu stranku CDU. S druge strane EU bi mogla riješiti izbjeglički problem jednostavnim davanjem „zelenog svjetla“ i samim članicama EU neposredno izloženim izbjegličkom valu (Bugarskoj, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj) da svaka za sebe (a time i za ostatak EU) riješi ovaj problem jednostavnom primjenom svojih ustavnih i zakonskih ovlasti ali i obveza (jer riječ je o ilegalnom prelasku granica koje se moraju zakonski  sankcionirati). Tako je, primjerice, identičan problem ne tako davno riješila jedna liberalna demokracija – Australija, a slično ga danas riješava moderna europska kolijevka demokracije Velika Britanija – grubom uporabom sile (uključno i vojnu) ukoliko je to potrebno. Podsjetimo, nakon početnog zasićenja Australije ilegalnim dolaskom izbjeglica i odlučne namjere vlade u Camberi da taj problem riješi i svede ga u zakonske okvire, stotine tisuća Azijata koji su krenuli u tu zemlju jednostavno su okrenuli brodice natrag prema svojim državama, a krijumčari su izgubili posao i na tome je sve stalo.

Međutim, glavni problem EU po ovoj problematici svodi se na to što Bruxelless ima za cilj centralizaciju političkih, financijskih, sigurnosnih i drugih struktura EU kroz  deetatizaciju ili „razdržljavanje“ svojih članica, a ne ponovno jačanje njihovog suvereniteta što bi predstavljao spomenuti model riješavanja izbjegličkog problema. Pritom Bruxelless kroz vlastite poteze na svom terenu, poput izbjegličkih kvota i sl., licemjerno poziva svoje članice na poštivanje  humanitarnog prava, europskih vrijednosti, načela solidarnost i čega sve ne, a zatvara oči nad svojim potezima izvan EU, poput opisanog „pakta s afričkim džavlom“ kada je riječ o istom problemu ali različitim modelima njegovog riješavanja.

Početkom ljeta pisali smo o Rogu Afrike u svjetlu najnovijeg zaoštravanja odnosa između Etiopije i Eritreje (http://geopolitika.news/analize/etiopija-eritreja-na-pragu-velikog-ratnog-sukoba/). Danas ćemo tu temu proširiti zbog opasnog porasta napetosti u toj strateški vrlo važnoj regiji, u kojoj se sudaraju interesi Zapada i arapskih zemalja, a od nedavno sve više i Kine.

karta

Početkom listopada etiopske vlasti optužile su Egipat i Eritreju za učešće u nasilnim prosvjedima u okolici Adis Abebe, kada su prosvjednici zauzeli tvornice i pojedine državne institucije. Stanje je postalo vrlo eksplozivno, a zbog nereda i nasilja južno od glavnog grada, u regiji Oromia (naseljena muslimanima iz naroda Oromo), koje je trajalo nekoliko dana i u kojima je poginulo 100-tinjak osoba, etiopska vlada uvela je izvanredno stanje u čitavoj zemlji u trajanju od šest mjeseci.

Inače, narod Oromo čini oko 35 posto ukupnog multietničkog etiopskog stanovništva, a veliki utjecaj na njega imaju Saudijska Arabija i UAE. Zbog toga je Adis Abeba prije dvije godine deportirala niz saudijskih propovjednika pod optužbom raspirivanja protuvladinih prosvjeda. Muslimani se, prema pojedinim procjenama, u Etiopiji već približavaju polovici ukupnog broja stanovništva, a oromski separatizam danas je jedan od glavnih destabilizirajućih čimbenika etiopskog društva.

Eritreja, kao većinski muslimanska zemlja (2010. g. odnos muslimana i kršćana bio je u omjeru 50:48 %) se 1993. godine vojnim putom uspjela izboriti za nezavisnost od Etiopije, a u proljeće ove godine sa Saudijskom Arabijom potpisala je ugovor o strateškom partnerstvu u sferi obrane i sigurnosti, dok su UAE pod svoj nadzor stavili tamošnju bivšu vojnu bazu u Assebi koja im služi kao „odskočna daska“ prema Jemenu, ali i u dubinu Afrike. Etiopija je, s druge strane, većinski kršćanska zemlja s 44% pravoslavnih i 19% pripadnika ostalih kršćanskih sljedbi ali s tendencijom porasta muslimanskog stanovništva.

Etiopija i Eritreja 12. lipnja optužile su jedna drugu za eskalaciju napetosti na granici, koja je dovela do pogibije više od 300 boraca i pripadnika ilegalnih ustaničkih postrojbi s obje strane regije Tsorona (u sastavu Južne eritrejske subregije), a glasnogovornik etiopske vlade Getachew Reda izjavio je kako je Etiopija, u slučaju ugroze njezine nacionalne sigurnosti spremna protiv Eritreje započeti „totalne vojne akcije“. Posljednjih mjeseci Eritreja preko granice u Etiopiju prebacuje brojne gerilske skupine.

Adis Abeba optužuje Kairo i Asmeru

Etiopsko MVP je povodom listopadskih nereda pozvalo egipatskog veleposlanika u Adis Abebi Ahmeda Abu Zeida i uručilo mu prosvjednu notu. Etiopska vlada smatra kako „strani elementi (Egipat, Eritreja, UAE i S. Arabija, op. ZM.) naoružavaju, financiraju i provode obuku organizacija koje razbuktavaju nered u glavnom gradu i njegovoj okolici“. Egipatski veleposlanik je optužbe opovrgao, navodeći, kako „određene snage žele posijati razdor između Egipta i Etiopije“ i to u vrijeme kada su odnosi dviju zemalja jako dobri. Ali ovdje je bitno primijetiti kako su se oporbenim protuvladinim prosvjedima iz redova naroda Oromo u Adis Abebi pridružili i kršćani – Amhari, što znači da su protiv aktualne vlade ustale dvije najbrojnije etničke skupine u zemlji, što na aktualna zbivanja baca drugu sliku (neovisno o stvarnim destabilizirajućim aktivnostima regionalnih muslimanskih zemalja na stanje u Etiopiji). Aktualnu vladu drže pripadnici manjinske etničke zajednice Tigra koji čine svega oko 6% stanovništva zemlje (Oroma ima najviše, oko 34%, a Amhara oko 27%). Udarom prosvjednika na tvornice i biznis (u zemlji ima 120 stranih tvrtki u kojima učešće imaju i predstavnici naroda Tigra unutar aktualne vlade), ugrožava se interes stranih investitora i vlade jer su svi poslovi sada „zamrznuti“.

Interesantna je i koordinacija aktivnosti Egipta i UAE po pitanju Etiopije. Utjecaj Kaira velik je i u susjednoj samoproglašenoj državici Somalilandu (smještenoj na obalama Adenskog zaljeva, između Eritreje na sjevero-zapadu, Etiopije na jugu i Somalije (Puntland) na istoku). Tako se 28. kolovoza ove godine egipatski ministar vanjskih poslova Shukri sastao sa svojim somalilandskim kolegom i isposlovao da se bivša sovjetska vojna baza u tamošnjoj luci Berbera preda u koncesiju izvjesnoj trgovačkoj mega-kopmaniji iz UAE, uz učešće egipatskih inžinjera i vojnika.

U svemu ovome ogleda se i veliki geostrateški značaj Etiopije i za Kinu, koja koristi sadašnju etiopsku vladu za svoje gospodarske interese, pričemu Peking gradi i željezničku prugu između Etiopije i Džibutija (u potonjem Kinezi upravo grade svoju veliku vojnu bazu – tik do američke – s koje će nadzirati ulaz u Crveno more kao dio pomorske dionice svog projekta „Put svile“). To se kosi s arapskim, poglavito emiratskim interesima koji teže monopolu u tom dijelu svijeta, a što se ogleda i kroz izrazite protukineske elemente u navedenim prosvjedima u Etiopiji, usmjerene protiv tamošnjih kineskih tvrtki. S druge strane Etiopiji su kineske investicije u interesu jer im one iznova omogućuju pristup crvenomorskim lukama i Indijskom oceanu, koji im je sada blokiran od strane Eritreje.

Zanimljivo je napomenuti kako protuegipatske stavove Etiopije snažno podupire Turska, u sklopu široke diplomatske kampanje koju Ankara vodi protiv te zemlje nakon vojnog svrgnuća kratkotrajnog predsjednika Muhammeda Mursija (čelnika egipatskog ogranka „Muslimanske braće“), ali i velikog suparništva dviju država po pitanju Libije, Sirije i poluotoka Sinaja.

Što je interes Egipta?

Egipat iznova teži ulozi najvažnijeg regionalnog igrača u jugo-istočnoj Africi tj. bazenu rijeke Nil. U tom cilju on se koristi sadašnjim rukovodećim položajem u Afričkoj uniji i produbljuje veze s vođama tamošnjih država. Poglavito sa Somalijom u borbi protiv terorističke organizacije „Ash-Shababa“ (afrička podružnica „Al-Qaide“), i Ugandom zbog utjecaja na Južni Sudan, gdje se Kairo opet sudara s interesima Etiopije. Ali najvažniji element sukoba interesa dviju država, osim po pitanju dominacije u spomenutoj regiji, ogleda se u etiopskoj namjeri izgradnje velike brane na Plavom Nilu, čija realizacija prijeti velikim posljedicama za egipatski agrarni sektor koji direktno ovisi o rijeci Nil (vidi sliku ispod).

karta1

Diplomatska bitka između dviju država vodila se i na nedavnom zasjedanju GS UN-a, na kojem je Egipat nastojao pridobiti pojedine afričke zemlje (JAR, Nigeriju i Somaliju) za protivljenje etiopskoj izgradnji brane na Plavom Nilu, dok je Etiopija na istom zasjedanju podastrla konkretne dokaze o egipatskom financiranju buntovnika iz naroda Oromo kroz eritrejske kanale, iako se tu u glavnini radi o financiranju sa strane UAE (Egipat za obavještajne akcije takvog tipa, koje se vode daleko od njegovih granica nema novca). Međutim, zbog širih gospodarskih interesa Adis Abebi je u ovom trenutku lakše optužiti Kairo nego Abu Dhabi.

Bilo kako bilo, Etiopija se sada suočava s realnom ugrozom od strane gerilskih skupina koje dolaze s eritrejskog teritorija i izvode sabotaže i diverzije usmjerene neposredno na sprječavanje izgradnje brane na Nilu, točnije, započetih hidro-tehničkih priprema za samu izgradnju. Etiopske obavještajno-sigurnosne službe raspolažu nizom operativnih informacija o čitavim planovima izvođenja diverzija. Ne samo s ciljem nanošenja materjalne štete već i kroz napade na inozemne stručnjake s ciljem utjerivanja straha i konačnog zamrzavanja čitavog projekta od strane glavnih investitora. Zbog toga Adis Abeba sada snažno jača vojnu zaštitu okolnog teritorija, na koji je prebačena cjelokupna Nacionalna garda (čine je u cjelosti pripadnici etničke zajednice Tigri), a kupljeni su ruski i kineski radari i pojačana je PZO nad širim prostorom. Sve to ukazuje kako vlada raspolaže informacijama i o mogućim zračnim napadima na zonu budućeg velikog gradilišta. O tome svjedoči i proglašenje zone zabrane letova u krugu od čak 120 kilometara.

Zračni napad na branu nikako ne spada u fantastične scenarije (iako je nesumnjivo posljednji i vrlo rizičan korak koji bi se mogao poduzeti tek u slučaju ako ne budu djelovale „mekše“ metode), ukoliko uzmemo u obzir i svojedobne otvorene prijetnje bivšeg egipatskog predsjednika Sadata, da će bombardirati bilo koje i bilo čije brane čija bi izgradnja bila započeta na Plavom Nilu. I ne treba sumnjati da se takav scenarij ozbiljno ne razmatra i u sadašnjim egipatskim vojnim krugovima. Egipat upravo jača svoju vojnu nazočnost u Eritreji i Somalilandu kroz suradnju s UAE, a prema pojedinim izvorima, na ovo proljeće od Francuza kupljena dva nosača helikoptera klase „Mistral“ (prvotno namjenjena ruskim OS) Kairo namjerava bazirati upravo u akvatoriju tih dviju država (a ne u sredozemnom akvatoriju glede zaštite egipatskih nalazišta plina, kako je to bilo najavljeno prilikom njihove kupovine). Osim toga, Kairo je sredinom listopada u Moskvu odaslao službenu narudžbu o kupovini 40-ak namjenskih helikoptera (izgrađenih upravo za „Mistrale“) Ka-52K i Ka-29/31. Radi se o brodskoj inačici izviđačko-jurišnog helikoptera nove generacije Ka-52 „Aligator“ sposobnog za uništavanje oklopa, žive sile i zračnih ciljeva.

Dakle, Rog Afrike iznova postaje novo krizno žarište koje se s Bliskog istoka neposredno preljeva u dubinu afričkog prostora, uz ono već postojeće – iz smjera Sahare. Ono je samo logičan slijed započete globalne geopolitičke borbe čije je središte Bliski istok, što se najbolje ogleda i kroz identične vanjske igrače koji u njemu sudjeluju.

Kako se usložnjava geopolitička borba za budući ustroj svjetskog poretka, tako sve više dolazi do izražaja i potreba za otvaranjem novih vojnih baza, koje u velikoj mjeri olakšavaju (i pojeftinjuju) vođenje vojnih operacija u kriznim žarištima, uz primjenu odgovarajućih snaga u realnom vremenu.

Rusi prodali Istočnu Njemačku za cijenu jednog sendviča

Ruski vojni vrh iznova vidi potrebu za povećanje broja svojih vojnih baza i napušta doktrinu koja se zasnivala na ruskoj ogromnoj teritorijalnoj rasprostranjenosti, koja omogućuje pokrivanje bližih neuralgičnih sigurnosnih točaka na perimetru njezinih državnih granica. Međutim, kako se geopolitička bitka Istok-Zapad premiješta u dubinu Bliskog istoka, a onda i u prostor Azijsko-tihooceanske regije, pokazuje se kako deficit ili nepostojanje klasičnih vojnih baza usložnjava ili posve onemogućuje rusku vojnu konvencionalnu operativnost diljem svijeta, bez koje se ne može govoriti o paritetu snaga, a kamoli o nekakvoj geopolitičkoj pobjedi. Koliko je prethodna ruska politika 90-ih godina po pitanju njezine sigurnosne i vojne problematike bila pogrešna (ona se danas u Rusiji dominantno i u javnim i u političkim krugovima označava terminom „izdaja“), ukazuju činjenice o olakom zatvaranju brojnih sovjetskih baza diljem svijeta (neovisno o velikim ruskim gospodarskim teškoćama toga doba). Ovdje je zgodno podsjetiti na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, kada je u jednom neformalnom razgovoru izjavio kako „smo Istočnu Njemačku dobili za cijenu jednog sendviča“. Naime, sovjeti su tu zemlju predali SR Njemačkoj, a ujedno i povukli sve svoje postrojbe iz tamošnjih vojnih baza (ovo drugo je iznenadilo i same zapadne Nijemce), vrativši ih u SSSR gdje su postali socijalni problem, skupa s ogromnom količinom vraćene vojne opreme. Kao kompenzaciju Moskva je od Bona (tadašnji glavni grad SR Njemačke) dobila oko 13 milijardi njemačkih maraka. Međutim, kada se uzme u obzir da je taj novac gotovo u cjelosti potrošen za otplatu sovjetskih dugova tj. vratio se samim Nijemcima kao kreditorima, navedena izjava njemačkog kancelara itekako dobiva svoj puni smisao – „Istočna Njemačka za sendvič“.

Prošlog tjedna predstavnik ruskog Ministarstva obrane je u parlamentu (Dumi) izjavio kako se razmatra ponovno otvaranje ruskih vojnih baza na Kubi i u Vjetnamu. Samo nekoliko dana ranije Duma je jednoglasno odobrila ugovor o korištenju sirijske zrakoplovne zračne baze „Hmeymim“ (kraj Latakije) na postojanoj tj. trajnoj osnovi, uz s Damaskom prethodno dogovoreni pravni imunitet i neometan prelazak sirijske granice za ruske vojnike koji u njoj služe. Rusi grade i zrakoplovnu i podmorničku bazu na Kurilskim otocima.

Amerikanci se šire po Africi

S druge strane, američki Pentagon najavljuje početak izgradnje nove zrakoplovne baze „Agadez“ u Nigeru, čija će cijena iznositi vrtoglavih 100 milijuna dolara (u odnosu na prvotno planiranih 50 milijuna dolara), što je puno više u usporedbi s postojećim američkim bazama u Africi. Nova baza u Nigeru služit će povišenju učinkovitosti vojnih operacija protiv terorističke organizacije „Boko haram“, kroz planirane izviđačke letove bespilotnih letjelica (dronova) MQ-9 Raeper, kao i različitih modifikacija zrakoplova C-130, a na njoj će biti bazirani i američki zrakoplovi C-17. U bazi će se osnovati i središte za obuku specijalnih postrojbi nigerijske vojske, a instruktori će biti iz specijalnih snaga američke mornarice SEALS i „Zelenih beretki“, na što će se trošiti 56 milijuna dolara godišnje.

Kada spominjemo američku vojnu nazočnost na „Crnom kontinentu“, treba navesti, kako SAD tamo ima oko 1400 svojih vojnika iz redova specijalnih postrojbi, raspoređenih u 23 države i 10-ak vojnih baza, od kojih većinu koristi zajedno s vojskama Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, pa čak i Japana, a što znatno smanjuje troškove. Osim što najviše služe u borbi protiv terorizma, Amerikanci preko afričkih baza nadziru i širenje kineskog utjecaja na tom kontinentu, poglavito na njegovom sjeveru i istoku tj. na Rogu Afrike gdje se grade prve kineske zračne i pomorske baze u Africi (o kineskoj ekspanziji u Africi i izgradnji vojne baze u Džibutiju već smo ranije pisali, poveznica).

SAD, također, u okviru programa „Transsaharskog protuterorističkog partnerstva“, dodjeljuje financijsku potporu državama uključenim u taj program: Nigeru 82 milijuna, a Mauretaniji, Čadu i Maliju još 288 milijuna dolara.

Turska otvorila svoju prvu inozemnu bazu

Turski mediji su 30. rujna objavili informaciju o završetku radova i skorom otvaranju prve turske inozemne vojne baze, u afričkoj Somaliji. U njoj će biti smješteno 200 turskih vojnika, koji će obučavati somalijske vojnike za borbu protiv terorističke organizacije „Ash-Shabaab“ (džihadistička organizacija, koja kao krilo „Al-Qaide“ djeluje na prostoru Istočne Afrike). Dvije države potpisale su u veljači 2014. godine ugovor, odobren od strane UN-a, kojim se planira privremena obuka 1 500 somalijskih vojnika, a ukupno se planira obučiti 10 500 vojnika. Ovdje treba nadodati kako Turska već gradi i svoju drugu inozemnu vojnu bazu, i to u Perzijskom zaljevu, u Kataru, koja bi vrlo brzo trebala postati i operativna.

Afrika se od strane aktualne turske vlasti razmatra kao najperspektivniji smjer međunarodne suradnje Turske, ali i kao neiscrpno vrelo prirodnih bogatstava s ogromnom količinom „mogućnosti za svih“. Od kada je 2005. godina u Turskoj proglašena „godinom Afrike“, drastično je povećan broj turskih diplomatskih predstavništava na tom kontinentu, koji sada iznosi 43, u odnosu na svega 14 koliko je iznosio 2002. godine – do dolaska na vlast Stranke pravde i razvoja predsjednika Erdogana. Istodobno je turski izvoz u države tropske Afrike dosegao skoro 4 milijarde dolara, u odnosu na cca 555 milijuna dolara koliko je iznosio 2003. godine.

Turski odnosi sa Somalijom normalizirali su se 2011. godine (tursko veleposlanstvo u Mogadishu bilo je zatvoreno od 1991.g.) i posjete tadašnjeg premijera Recepa Erdogana toj zemlji, nakon čega je usljedila humanitarna pomoć Ankare u iznosu od 400 milijuna dolara, kroz Tursku agenciju za suradnju i koordinaciju (TIKA), Crveni polumjesec i druge organizacije. Turski program pomoći ogleda se i u tome, da u Turskoj trenutačno studira 500 somalijskih studenata s turskim stipendijama, a između dvije zemlje postoji i direktna zrakoplovna veza.

Turska političko-vojna ekspanzija ukazuje na namjere Ankare za svojim trajnim učvršćenjem na Rogu Afrike, u neposrednoj blizini strateške transportne arterije koja vodi kroz Crveno more. Na taj način Turska baca izazov velikim međunarodnim igračima koji već djeluju ili namjeravaju djelovati u Indijskom oceanu i njegovom priobalju. Ali ipak je teško vjerovati kako će Somalija u skoroj perspektivi postati „vrata“ Istočne Afrike. To je već ionako postao Džibuti (u njemu su sada, jedna pored druge, američka, francuska i kineska vojna baza), a njemu se pridodaje i samoproglašena enklava Somaliland sa svojom lukom Berbera, za upravljanje kojom je početkom rujna pobijedio konzorcij pod vodstvom operatera DP World iz Dubaija.

Međutim, pitanje je i koliko se sama današnja Turska može nositi s visoko postavljenim strateškim zadaćama. Osim Amerikanaca i Kineza, kao i UAE i ostalih arapskih sila iz Perzijskog zaljeva, taj je prostor „bogat“ radikalnim islamističkim organizacijama i terorizmom, upravo kao posljedica njegove geostrateške važnosti. Turska će, boreći se protiv istočno-afričke terorističke organizacije „Ash-Shabaab“, na sebe i svoje postrojbe zasigurno navući dodatni islamistički bijes. I to sve uz već ionako veliku terorističku ugrozu kojoj je i sama turska država danas izložena kroz sveukupne turbulentne procese u svom okružju.

Mogli bismo reći i ovako: ako igraš globalno, budi spreman i na globalne ugroze. A je li Turska za to spremna pokazat će vrijeme.

Poveznica

Bolji (i stariji) poznavatelji političkih prilika na afričkom kontinentu vjerojatno se sjećaju turbulentnih zbivanja na Rogu Afrike početkom 90.-ih godina prošlog stoljeća, iako je pozornost naše i šire javnosti tada s pravom bila fokusirana na krvave ratove u Hrvatskoj i BiH pokrenute velikosrpskom agresijom.

Nakon raspada SSSR-a i njegovog prestanka pružanja vojne pomoći Etiopiji, nastalo stanje iskoristili su eritrejski gerilci i u dvogodišnjoj borbi uspjeli 1993. godine izvojevati nezavisnost Eritreje od te zemlje. Pogranični sporovi uzrokovali su 1998. godine novi rat između dviju država koji je završio dvije godine kasnije potpisivanjem Alžirskog sporazuma.

Etiopija je kudikamo veća zemlja i površinom i stanovništvom (za usporedbu, Etiopija ima blizu 100 milijuna stanovnika, a Eritreja manje od 7 milijuna). Kada se govori o odnosima dviju država bitno je naglasiti i religijski element: Etiopija je većinski kršćanska država (44 posto pravoslavni i 19 posto ostali kršćani) izuzetno bogate i zanimljive povijesti (npr. odnos između izrealskog kralja Salomona i kraljice od Sabe), a jedna je od rijetkih zemalja koja nikada nije bila pod kolonijalnom vlašću europskih sila izuzev vrlo kratkog (petogodišnjeg) razdoblja uoči Drugog svjetskog rata, kada je bila pod vlašću Italije. S druge strane, Eritreja je većinski muslimanska država (2010. g. bilo je 50 posto muslimana, a 48 posto kršćana). Obje zemlje danas su među najsiromašnijim afričkim državama.

Već i prvi pogled na geografsku kartu ukazuje na odsječenost Etiopije od izlaza na more (Crveno more) koja je prouzročena osamostaljenjem Eritreje (pritom treba znati kako je etiopski car Haile Selassie tek nakon drugog svjetskog rata pripoijo područje Eritreje etiopskoj državi u jedinstvenu federaciju, što je bilo odobreno rezolucijom UN-a iz 1952. g.).

A kako sada stoje stvari, dvije države iznova se nalaze na pragu velikoga rata (samo u ratu iz 1998. godine poginulo je oko 10 tisuća ljudi). Sukob između dviju strana tinja već dugo razdoblje „hladnog“ mira i prijeti prijelazom u „vruću fazu“. Vođe dviju država (nekada bliski suradnici iz doba rušenja etiopskog režima pod vodstvom Mengistu Haile Mariama krajem 80.-ih godina prošlog stoljeća), posvađali su se odmah nakon pobjede nad režimskim snagama i do danas su njihovi odnosi ostali na istoj (niskoj) razini. Novo je samo to, što iza današnjeg sukoba između Adis Abebe i Asmare koji prijeti novim otvorenim ratom, stoji pravi „hladni rat“ između glavnih sponzora dviju strana: Etiopjiju snažno podupire SAD, a Eritreju Saudijska Arabija, UAE i Egipat.

U središtu današnjega spora su, osim njihovih tradicionalnih sukoba, projekti vezani uz izgradnju Velike brane na izvoru Plavog Nila inicirani od strane Adis Abebe, kao i oštri potezi etiopske vlasti usmjereni prema minimizaciji utjecaja Saudijske Arabije na etiopsko muslimansko stanovništvo iz naroda Oromo (taj narod čini oko 40 posto ukupnog multietničkog etiopskog stanovništva). Zbog toga je Adis Abeba prije dvije godine deportirala niz saudijskih propovjednika pod optužbom raspirivanja protuvladinih prosvjeda. Muslimani se, prema pojedinim procjenama, danas u Etiopiji već približavaju polovici broja stanovništva.

Oromski separatizam danas je jedan od glavnih destabilizirajućih čimbenika etiopskog društva, a aktivno ga podupiru Saudijska Arabija i UAE. Adis Abeba i Asmera su 12. lipnja optužili jedna drugu za eskalaciju napetosti na granici dviju država, koja je dovela do pogibije više od 300 boraca i pripadnika ilegalnih ustaničkih postrojbi s obje strane regije Tsorona (u sastavu Južne eritrejske subregije). Prije nekoliko dana glasnogovornik etiopske vlade Getachew Reda izjavio je kako je Etiopija, u slučaju ugroze njezine nacionalne sigurnosti spremna protiv Eritreje započeti „masovne totalne vojne akcije“.

Djelovanje Eritreje i njezinog predsjednika Afewerkija uvjetovani su potporom Rijada i Abu Dhabija. Saudijski ministar obrane i nasljedni princ Muhammed ben Salman u travnju su potpisali s Eritrejom pakt o strateškom partnerstvu u sferi obrane i sigurnosti, a UAE su pod svoj nadzor stavili bivšu vojnu bazu u Eritreji, koju koriste kao „odskočnu dasku“ za svoje zrakoplove u okviru vojnih akcija koalicije arapskih zemalja na susjednom jemenskom bojištu. Ta baza ujedno je i glavni logistički čvor za ulazak vojnih brodova UAE koji opskrbljuju emiratske vojne postrojbe u jemenskom glavnom gradu Adenu. Osim toga, bogate arapske monarhije investiraju najmanje 50 milijuna dolara u obnovu lučke i cestovne infrastrukture u Eritreji. Kairo, s druge strane, posredstvom Eritreje nastoji vršiti pritisak na Adis Abebu glede zaustavljanja njezinog plana izgradnje Velike brane na Plavom Nilu koja će drastično promjeniti razinu te rijeke nizvodno od brane. To je za Egipat ponajvažnije sigurnosno pitanje od kojeg će u velikoj mjeri ovisiti njegov agrarni sektor koji će se u velikoj krizi, prema predviđanjima stručnjaka, naći već 2017. i 2018. godine. A da su propala sva diplomatska nastojanja oko riješavanja tog problema, svjedoči i prijelaz u aktivnu fazu podrivačkog rata protiv Etiopije vođenog od strane egipatskih obavještajnih struktura. Naime, još prije dvije godine Egipat je uputio svoje prijedloge Eritreji s ciljem utjecaja na Adis Abebu, ali je Eritreja to odbila. Međutim, danas iza egipatskih nastojanja stoje Saudijci i UAE, što iz temelja mijenja stvar. Upravo su UAE na sporni dio granice s eritrejske strane uputile svoje iskusne snage pod vodstvom bivšeg šefa Službe za preventivnu sigurnost M. Dahlana, koji je i osobni savjetnik prijestolonasljednika UAE Muhammeda ben Zaeda. Taj špijunski velemajstor za podrivačke operacije već odavno za Emirate izvršava delikatne zadaće, poput onih o tajnim pregovorima s palestinskim HAMAS-om.

Dahlan je 12. lipnja stigao u Kairo gdje je egipatskom ministru za vodne resurse H. Muhgaziju i višim časnicima egipatskih obavještajnih struktura predstavio svoj plan za destabilizaciju stanja na etiopsko-eritrejskoj granici. Plan uključuje iskorištavanje boraca iz naroda Oromo uz punu potporu Eritrejske vlade. Nakon dobivene potpore sa strane egipatskih vlasti, emiratski obavještajac stigao je 16. lipnja u eritrejski glavni grad Asmeru i plan predstavio predsjedniku Afewerkiju. Susret je pripremio visoki dužnosnik Fronte za oslobođenje Oromo (Oromo Liberation Front) – Omgita Sharo, koji je posrednik između egipatskih obavještajnih službi i te organizacije, a povremeno živi u Kairu i u Asmeri. Emiratski operativac proveo je tajne konzultacije i s predstavnicima navedene Fronte.

Sve Dahlanove akcije posljedica su odbacivanja etiopskih vlasti zahtijeva za povlačenje 2 tisuće svojih vojnika s platoa na granici s Eritrejom, u zoni Hankale. Taj plato nalazi se iznad eritrejske pomorske luke Assab, u kojoj se sada i nalazi vojna baza Saudijske Arabije i UAE. Treba naglasiti kako su se vlade dviju arapskih monarhija prethodno tajnim memorandumom obratile vladi u Adis Abebi s molbom za povlačenjem njezinih vojnika s tog platoa, a što je bilo kategorički odbijeno. Štoviše, etiopske snage, u okviru vojne vježbe u susjednom Džibutiju, i s te su (južne) strane koncentrirale značajan vojni kontingent na granici s Eritrejom. Zbog svega toga arapske monarhije i Eritreja ozbiljno razmatraju vjerojatnost etiopskog vojnog napada na luku Assab s dvije strane, a što bi riješilo i davni plan Adis Abebe o probijanju koridora do Crvenog mora kojeg je izgubila osamostaljenjem Eritreje.

U čitavom ovom problemu važno je istaknuti kako etiopska vlada svoju snagu demonstrira na temelju tihe potpore sa strane Washingtona, posredstvom dva snažna lobista – američkog veleposlanika u Afričkoj uniji (sjedište u Adis Abebi) Reubena Brigetyja i američko-etiopskog biznismena Daniela Yohannesa koji je ranije bio američki predstavnik u OECD-u i Millennium Challenge Corporation-u. Upravo su njih dvojica po nalogu State Departmenta posjetili vladu u Adis Abebi i razgovarali na temu napetosti u zoni Roga Afrike. Niz analitičara uvjerava kako su SAD i Izrael već obećali potporu etiopskim stavovima u vrijeme mogućih rasprava u VS UN-a.

Upravo ta potpora odašilje jasan signal tamošnjoj vladi o ispravnosti njezinih najnovijih vojnih poteza. Čini se kako je Adis Abeba procjenila, da je nastupio najbolji trenutak za ostvarivanje njezinih nacionalnih interesa usmjerenih k izlazu na Crveno more (sada za izvoz svojih proizvoda koristi luku u Džibutiju) jer računa na napregnutost snaga UAE i Saudijske Arabije koje su već neposredno uvučene u iscrpljujući i neizvjesni vojni sukob u Jemenu, gdje se njihovi interesi prelamaju s interesima osnaženog postsankcijskog Irana. Saudijci su, k tome. dodatno fokusirani i na dugotrajni i rizični sirijski sukob nastojeći bezuspješno srušiti režim Bashara al-Asada posredstvom sebi odanih i obilato sponzoriranih islamističkih snaga. Hoće li to na kraju Etiopiji biti dovoljno ili će se i ona uvući u neizvjestan ratni sukob koji će je i samu destabilizirati, vidjet ćemo vrlo brzo.

Proteklih dana spomenuli smo dva važna događaja koja su obilježila stanje u Libiji proteklog tjedana: posjet zapovjednika vojnih snaga nepriznate vlade u Tobruku generala Haftara Moskvi, i ujedinjenje dviju konkurentskih libijskih nacionalnih naftnih tvrtki (poveznica).

Nacionalna naftna korporacija (National Oil Corporation), odana novoj vladi nacionalnog jedinstva premijera Sarraya, službeno je izvjestila o ujedinjenju sa svojom konkurentskom tvrtkom na istoku Libije. U priopćenju je navedeno kako će taj potez pomoći obnavljanju naftnog sektora zemlje, posljednje vrijeme izloženog sve češćim napadima različitih formacija. Rukovoditelj nove tvrtke bit će sadašnji šef Nacionalne naftne korporacije Mustafa Abdala Sanalla, koji je izjavio kako se radi o ozbiljnom signalu libijskom narodu i međunarodnoj javnosti, da je moguć konsenzus i početak procesa primirja između sukobljenih strana. Planira se usvojiti zajednički proračun do kraja ove godine te obnoviti razrušenu infrastrukturu. Također se planira, da sjedište ujedinjene naftne tvrtke bude u gradu Bengaziju na istoku zemlje. Prvi znakovi mogućeg ujedinjenja dviju naftnih tvrtki pojavili su se prošli mjesec, kada je Sanalla posjetio Bengazi i pripremio pregovore sa svojim istočnim konkurentom. To je tada izazvalo ljutnju šefa Predstavničkog doma (vlade) u Tobruku Akiklia Saleha ali on nije bio u stanju učiniti bilo što konkretno da spriječi taj dogovor. Također, pregovori se vode i o ujedinjenju dviju središnjih libijskih banaka – u Tripoliju i Tobruku. Kako se sada čini, njihovi šefovi usuglasili su glavne smjernice jedinstvene državne monetarne politike, uključno i rokove javnog uvođenja nove libijske valute, već pripremljenoj po narudžbi Tobruka u ruskoj Državnoj tiskari.

Još je uvjek potpuno nejasno što će biti s još jednim važnim libijskim aktivom iz doba bivše vlade Muammara Gaddafija – libijskog glavnog investicijskog fonda (LIA), čija su sredstva uglavnom blokirana u inozemnim bankama još od početka operacije rušenja Gaddafijevog režima. Stvar usložnjava borba između različitih „predsjednika“ toga fonda koji su na tu dužnost postavljani od strane različitih libijskih vlada, a oni se sada međusobno „bore“ u britanskoj prijestolnici, Londonu, iščekujući priznanje tamošnjih službenih vlasti. Pretpostaviti se može kako će pobjedu na kraju prisvojiti „igrač“ prmijera vlade nacionalnog jedinstva Sarraya. Premijer Sarray, koji je miljenik Zapada, na taj bi način objedinio dva od tri glavna gospodarska aktiva bivše predratne vlasti. Nova vlada će sada imati zadaću monopolizirati glavne financijske tokove zemlje ali ostaje jedan veliki problem – vlada ne upravlja vojnim snagama, a što navedene planove čini vrlo krhkim i u konačnici neizvjesnim.

Upravo se sada vode snažne borbe u tzv. naftnom polumjesecu Libije, od grada Sirta do Bengazija na istoku zemlje. Na tom ratištu djeluju najmanje četiri glavne oružane postrojbe: Brigada iz Misrate, odana novom premijeru Sarrayu i pod utjecajem libijskog ogranka „Muslimanske braće“ čije je sjedište u gradu Misrata; postrojbe „vlade“ iz Tobruka pod zapovjedništvom spomenutog generala Haftara kojeg podupire Egipat, UAE, a oružje mu kroz egipatske kanale isporučuje Rusija (uz plaćanje Abu Dhabija); libijska ekspozitura „Islamske države“ koja djeluje u Sirtu i njegovoj okolici; i postrojbe tzv. naftne policije pod zapovjedništvom plemenskog vođe Ibrahima Jadrana, poznatog još i kao libijski „Robin Hood“.

Upravo se taj posljednji sada našao između „čekića i nakovnja“, pokušavši manevrirati i tražeći jače igrače kojima bi se priklonio skupa sa svojim bratom Salemom. Njihovi politički manevri nisu bili dublje promišljeni već su vođeni površnim interesima. Tako je Ibrahim Jadran sredinom prošlog mjeseca razorio svoj savaz s generalom Haftarom i službeno se priklonio premijeru Sarrayu i zajedno sa snagama „Misratske brigade“ prepriječio put snagama generala Haftara iz Tobruka prema Sirtu. Na taj je način u drugi plan došla i borba protiv snaga „Islamske države“, a na vidjelo je izišlo nastojanje za onemogućavanje uspostave nadzora generala Haftara nad nekoliko velikih naftnih nalazišta u zoni grada Sirta. Štoviše, „Misratska brigada“ zaustavila je svoje napade na Sirt i objavila početak velikog napada na Bengazi kojeg sada nadziru snage odane „vladi“ u Tobruku. Do Bengazija „misratovci“ nisu došli  ali su se zato snage zapovjednika Ibrahima Jadrana našle u okruženju jer s istoka na njih napadaju postrojbe generala Haftara, čije topništvo i zrakoplovstvo već nekoliko dana nanosi udare po bazama „naftne policije“ pokraj grada Ajdabiya (na čijem je čelu spomenuti Jadranov brat Salem). Analitičari navode kako se tu radi o egipatskom zrakoplovstvu, a što proturječi zapadnim medijima koji govore kako se Kairo odriče potpore generalu Haftaru.

Osim toga, snage zapovjednika Jadrana morale su se otvoreno sukobiti i s „Brigadama oslobođenja Bengazija“ koje su osvojile neke djelove Ajdabiya i koje su navodno tijesno povezane s islamskim radikalima u Tripoliju i Misrati. Te brigade upravo sada ispunjavaju njihovu naredbu koja vodi k spomenutom cilju – uspostavi nadzora nad „naftnim polumjesecom“. Navedeni problemi rezultirali su i prevratom u gradskom vijeću Ajdabiya i odbacivanjem povjerenja njegovom čelniku Salemu Jadranu. Dvojac Jadran može na kraju vrlo lako postati politički autsajder i ispasti iz igre za nadzor naftnih nalazišta s kojima će pobjednik na kraju trgovati posredstvom upravo ujedinjene Nacionalne naftne korporacije.

Iznova se i po tko zna koji put potvrđuje kako je upravo nafta glavni pokretač svih društvenih, političkih i gospodarskih procesa na Bliskom istoku.

Nastavlja se nestabilno i napeto stanje u nizu država regije. Prošlog tjedna to se poglavito odnosilo na Siriju, Irak, Libiju i Afganistan, a napetosti ostaju i u Jemenu, na Sinajskom poluotoku i jugo-istočnim regijama Turske.
Sirija:
Nastavljaju se borbe između vladinih snaga i postrojbi terorističkih organizacija „Islamske države“ („IS“) i „Jabhat al-Nusre“, kao i ponekih drugih grupacija. Na sjevero-istoku zemlje sirijska vojska nastavila je napade u smjeru grada Tabka i njegove zrakoplovne baze, a koji su u rukama „IS“. Borbe su vođene i u području gradova Damask i Deir az-Zour, te regijama Hama, Homs, Latakija i Idlib. Što se tiče grada Aleppa, tamo je od 16. lipnja proglašen dvodnevni prekid vatre ali postrojbe oporbenih snaga koje djeluju u koaliciji s „Jabhat al-Nusrom“ primirje su narušavale. Najvećim dijelom kurdskim postrojbama popunjene „Sirijske demokratske snage“ (SDS) nastavile su napade u smjeru grada Manbij, na sjeveru regije Aleppo, i odbacile ISIL-ove borce iz nekoliko tamošnjih naselja.
Po prvi put nakon 2014. godine Siriju je posjetio jedan visoki ruski državni dužnosnik. Riječ je o ministru obrane Sergeju Šojguu, koji je 18. lipnja, na inicijativu ruskog predsjednika Vladimira Putina, izvršio inspekciju ruskih snaga u zrakoplovnoj bazi „Hmeymim“, nakon čega je razgovarao s predsjednikom Asadom po „pitanjima vojne suradnje i zajedničke borbe s teroristima u Siriji“.
Tog istog dana visoki vojni dužnosnici SAD-a i Rusije proveli su izvanrednu video-konferenciju, glede sprječavanja incidentnih situacija pri djelovanju zračnih snaga u Siriji. Povod je bilo američko nezadovoljstvo navodnim ruskim bombardiranjem oporbenih snaga 16. ovog mjeseca na jugu Sirije, „usprkos molbi SAD-a“ da to ne čine. Predstavnici ruskog MO tom su prigodom američkim kolegama „argumentirano razjasnili kako se objekt, koji je podvrgnut napadu, nalazio više od 300 kilometara od teritorija označenim od strane Amerikanaca kao zone u kojima djeluje sirijska oporba koja je prihvatila proglašenje o prekidu vatre“. Rezultat video-konferencije je suglasnost o nužnosti poboljšanja koordinacije djelovanja u Siriji.
Prošli tjedan pojavila se informacija o tome, kako postoji mogućnost da je na području Sirije ubijen čelnik „Islamske države“ Abu Bakr al-Bagdadi prilikom zračnih napada koalicijskih snaga predvođenih SAD-om.
Ruski predsjednik Putin je 18. lipnja izjavio kako se riješenje sirijskog sukoba zasniva, ne u nadzoru čitavog teritorija zemlje od strane vlasti u Damasku, nego, u izgradnji atmosfere povjerenja između različitih grupacija sirijskog društva, a da u temelju sadašnjeg sukoba stoje njihova proturječja, što „predsjednik Asad dobro razumije“. Pritom je naglasio kako bi „mogući raspad Sirije bio najgora varijanta razvoja događaja“.
Oštre izjave glede sirijskog sukoba izrekao je 15. lipnja američki državni tajnik John Kerry: „Najnužniji je stvarni prekid bojevih aktivnosti. Mi to znamo i nemamo nikakvih iluzija. Rusija mora razumjeti kako naše strpljenje nije beskonačno i, ustvarnosti, već je vrlo ograničeno. Radi se o tome, hoće li Asad biti priveden odgovornosti ili ne. Zajedno s tim, mi se spremamo privesti k odgovornosti predstavnike oporbe čije je djelovanje također dovodilo do nastavka nasilja i kršenja prekida vatre“. „SAD se neće pomiriti s narušavanjem dogovora o prekidu vojnih djelovanja u Siriji i u skoro vrijeme namjerava utočniti mnoge dijelove tog dokumenta (koji se odnose na kršenje sporazuma, op. ZM.)“. Kao odgovor, rusko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je Washington „da bude strpljiv po pitanju Sirije“, napomenuvši, kako se sirijsku oporbu ne uspijeva pozvati za pregovarački stol zbog krivnje SAD-a koji ne može ili ne želi izvršiti pritisak na svoje saveznike u regiji.
Šef američkog Pentagona Ashton Carter izjavio je 15. lipnja, o nužnosti usvajanja svih mjera za nadzor tursko-sirijske granice, što će omogućiti „presijecanje opskrbe „IS“.
Djelatnici američkog State Departmenta uputili su predsjedniku Baraku Obami zajedničko pismo s preporukom pokretanja vojne operacije protiv vladinih snaga u Siriji s ciljem postizanja državnog udara. SAD nisu mijenjale svoju sadašnju politiku u odnosu na Siriju i nisu donosili odluke o izvršenju napada na vladine snage u Damasku, priopćio je 17. lipnja glasnogovornik State Departmenta John Kirby. Bijela kuća je također izjavila kako predsjednik Obama, kao i ranije, smatra, da za sirijsku krizu nema vojnog riješenja.
Direktor američke obavještajne službe CIA John Brennan izjavio je 16. lipnja kako SAD surađuje s Rusijom u sferi borbe protiv terorizma na sirijskom prostoru.
Saudijska Arabija se zalaže za agresivniji pristup riješavanja sirijskog sukoba, poput uspostave zona zabrane letova i isporuke oporbenim postrojbama protuzračnih raketa za borbu protiv vladinih snaga, izjavio je 17. lipnja šef diplomacije te zemlje A. al-Jubeir.
U Washington je prošlog tjedna stigao saudijski prijestolonasljednik i ministar obrane princ Mohammed ben-Salman, gdje se susreo s američkim državnim tajnikom Kerryjem i razgovarao o bilateralnim odnosima i „širokom spektru regionalnih problema, uključno Jemen, Siriju, Libiju i suprostavljenje terorizmu“. Razgovarali su i o Rijadovom planu diversifikacije saudijskog gospodarstva i povećanju prihoda iz sektora ne vezanih uz proizvodnju nafte. Ministar ben-Salman susreo se i s predstavnicima Demokratske i Republikanske stranke u američkom Kongresu. Razgovarao je i s čelnikom CIA-e J. Brennanom i šefom National Inetligence Jamesom Clapperom na temu borbe protiv terorizma i „IS“. Susreo se i s predstavnicima velikih američkih tvrtki i financijskih krugova, pozvavši ih na sudjelovanje u gospodarskim refeormama koje će se provoditi u S. Arabiji. 17. lipnja ben-Salman se susreo i s predsjednikom Obamom, a razgovaralo se o potpori libijskoj Vladi nacionalnog jedinstva i važnoj ulozi koju S. Arabija „može igrati u borbi s ekstremističkom ideologijom“, „potvrdili su nužnost održavanja prekida vojnih djelovanja i prijenos vlasti s Asada“ u Siriji. Predsjednik Obama je „pozdravio privrženost Saudijske Arabije političkom riješenju jemenskog sukoba“, potporu Vijeća o suradnji zemalja Perzijskog zaljeva pružanju humanitarne pomoći jemenskom stanovništvu i obnovi te zemlje. Raspravljalo se i o koracima za pružanje potpore Iraku glede humanitarnih pitanja i stabilizacije stanja u zemlji. Američki predsjednik i saudijski ministar „dogovorili su se o izučavanju svih mogućnosti koje bi mogle dovesti do snižavanja napetosti“ u odnosima s Iranom, kojeg su optužili za „destabilizirajuće aktivnosti“.
Irak:
Irački premijer H. al-Abadi je 17. lipnja izjavio, da su vladine snage uspostavile nadzor nad gradom Faludža, smještenom u regiji Anbar, 50 kilometara zapadno od Bagdada, „iako su još zaostale manje skupine terorista koje pružaju otpor“, kako u samom gradu tako i u njegovim predgrađima.
Turska:
Turska ne namjerava unositi promjene u zakon o borbi protiv terorizma, čak i ukoliko bi se to negativno odrazilo na liberalizaciju viznog sustava s Europskom unijom, izjavio je 14. lipnja predsjednik turske vlade B. Yildrim. Dodao je kako su sada, od 72 uvjeta nužna za uspostavu bezviznog sustava, ostali neispunjeni jedino kriteriji koji se odnose na ublažavanje turskog protuterorističkog zakonodavstva.
Šef Pentagona A. Carter potvrdio je turskom ministru obrane Fikri Işıku kako je SAD „čvrsto privržen turskoj sigurnosti kada je u pitanju ruska agresija i niz terorističkih ugroza“. Susret čelnika ministarstava obrane dviju država održan je u Bruxellessu tijekom ministarskog zasjedanja članica NATO saveza. Na susretu se razgovaralo i o migracijskoj problematici i učvršćenju turskih granica.
Bahrein:
Bahreinski sud je 14. lipnja donio odluku o suspendiji aktivnosti najveće oporbene snage u zemlji – šijtskog pokreta „Al-Wafaq al-Vataniy“. Zatvorit će se glavni stožer pokreta i zapljeniti svi njegovi bankovni aktivi. To je objašnjeno riječima, da taj pokret „ima i produžuje za svoj cilj narušavanje zakona i temelja društva koje je zasnovano na mirnom suživotu, toleranciji i uvažavanju. Također, organizacija stvara uvjete za rasprostranjivanje terorizma, ekstremizma i nasilja, i poziva na inozemno miješanje u unutarnje stvari zemlje“. „Al-Wafaq“ predstavlja najutjecajniju oporbenu organizaciju u kraljevstvu koja izražava interese šijta, koji čine većinu bahreinskog stanovništva. Krajem svibnja, bahreinski sud osudio je čelnika tog pokreta šeika A. Salmana na devetogodišnju zatvorsku kaznu zbog „širenja mržnje prema režimu i pozivanja na vojni prevrat“.
Iran:
Ministar vanjskih poslova Irana M.D. Zarif i američki državni tajnik J. Kerry razgovarali su 15. lipnja u Oslu, o realizaciji dogovora oko iranskog atomskog programa, stanju u Siriji i nestalih ili zadržanih američkih državljana u Iranu. Na kraju susreta državni tajnik Kerry je izjavio, kako je američka vlada ispunila sve svoje obveze prema Iranu u skladu s ugovorom o atomskom programu te zemlje, ali da može donjeti i nove mjere koje se odnose na financijske institucije s ciljem sprječavanja njihovog otezanja oko obnove suradnje s Iranom. Izjavio je i kako „Iran, bezuvjetno, mora polučiti sve ono što mu je bilo obećano za ispunjavanje Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja“, a „ukoliko se to ne učini, doći će pod ugrozu i sam dogovor“. Kerry je priopćio kako američka vlada daje američkim i europskim bankama nužna pojašnjenja koja se tiču „odmrzavanja“ i otvaranja računa, pravila poslovanja i financiranja projekata u Iranu, dodavši, kako je utjecaj države na privatne institucije ograničen, o čemu su američke vlasti višekratno upoznavale Teheran.
Libija:
Vijeće sigurnosti UN-a je 14. lipnja jednoglasno usvojilo rezoluciju koja omogućuje plovidbu brodova uz libijsku obalu glede nadzora provedbe embarga na isporuku oružja toj zemlji. Zadaća nadzora povjerena je pomorskim snagama europskih država. Embargo na isporuke oružja Libiji izglasan je 2011. godine, a nedavno, uz blagoslov UN-a formirana Vlada nacionalnog jedinstva, obratila se VS s molbom za dozvolu kupovine oružja u uvjetima embarga u odnosu na druge sudionike libijskog sukoba.
Sudan:
Sudanski predsjednik Omar al-Bashir donio je ukaz o prekidu vatre, počevši od 18. lipnja, u dvije savezne države na jugu Sudana – Blue Nil i South Kordofan, s rokom od četiri mjeseca. „Taj čin od strane vlade ima za cilj pokazati ustaničkim postrojbama kako im se daje šansa za sudjelovanje u mirovnim pregovorima i predaji oružja“.
Egipat:
Egipatski sud je 18. lipnja osudio bivšeg predsjednika države Mohammeda Mursija na doživotni zatvor zbog povrede državne tajne i predaje tajnih informacija Kataru. Zbog tog kaznenog djela već je osuđeno 11 osoba, od kojih šestoro na smrt. Ranije je sud Mursija također osudio na smrtnu kaznu zbog masovnog bijega zatvorenika iz zatvora u 2011. godini, u vrijeme protuvladinih demonstracija koje su dovele do rušenja režima Hosnija Mubaraka, a također i za kazneno djelo urote s ciljem destabilizacije Egipta.

Prošlog tjedna najzanimljiviji događaji zbivali su se u Siriji, Iraku, Libiji i Afganistanu gdje su se nastavile borbe između protuvladinih i regularnih oružanih snaga. Napeto stanje ostaje i u izraelsko-palestinskom sukobu, kao i u Jemenu, jugo-istočnoj Turskoj i na egipatskom Sinajskom poluotoku.

Sirija:

Nastavljaju se bojeva djelovanja između vladinih snaga i postrojbi terorističkih organizacija „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“. Na sjeveru zemlje oporbene postrojbe iz sastava „Sirijskih demokratskih snaga“ vodile su borbe s ISIL-ovim postrojbama. Najintenzivnije borbe vodile su se u gradu Aleppu i u istoimenoj regiji, kao i u susjednoj regiji Rakka. U Aleppu su borci „Jabhat al-Nusre“  postojano napadali gradske kvartove, pričemu je poginulo više desetaka osoba. Osim toga, ista t.o. napadala je i položaje vladinih snaga i njoj odanih lokalnih postrojbi u Aleppu i njegovim prigradskim naseljima. Priopćeno je i o dolasku pojačanja za „Al-Nusru“ s teritorija Turske. Istodobno su sirijske oružane snage i njezini saveznici napadali borce „Islamske države“ u regiji Rakka, uspostavivši nadzor nad strateški važnom cestovnom prometnicom koja vodi u regionalno središte Rakku. Vojno zapovjedništvo SAD-a objavilo je kako pozdravlja napad sirijske vojske na „IS“ u toj regiji, ali da ne koordinira svoja djelovanja niti s njima niti s ruskim zrakoplovstvom koje djeluje u toj zemlji. Oružane postrojbe Sirijskih demokratskih snaga, uz veliku potporu zrakolpovstva Zapadne koalicije, izvele su uspješne napade na grad Manbij na sjeveru Sirije, blizu granice s Turskom. Borbe sirijske službene vojske nastavljale su se i u regijama Deir az-Zour na istoku zemlje, Latakiji, Homs i Hama na zapadu, Deraa na jugu zemlje, kao i u zoni glavnog grada Damaska.

U Teheranu je 9. lipnja održan sastanak ministara obrane Rusije, Sirije i Irana, na kojem se razgovaralo o koordinaciji bojevih djelovanja protiv „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“. Ruski ministar Sergej Šojgu obavio je i bilateralni susret sa svojim iranskim kolegeom H. Dehkanom, a potom i sirijskim kolegom F.D. al-Freijem, razmatrajući s njima pitanja regionalne sigurnosti i vojno-tehničke suradnje. Iranski ministar je na sastanku podržao uspostavljeni prekid vatre u Siriji i pozvao sve grupacije koje sudjeluju u sukobu na razgovor s vladom u Damasku.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je 6. lipnja kako SAD ne ispunjavaju obvezu o razdjeljivanju postrojbi sirijske umjerene oporbe od terorističkih organizacija, naglasivši, kako će Rusija aktivno pomagati sirijskoj vojsci iz zraka, kako se ne bi dopustila okupacija Aleppa od strane terorista. Također će, kazao je dalje, donositi odluke o akcijama svojih zračnih snaga u Siriji, polazeći iz vlastite procjene stanja i da tu „nikakvih iznenađenja za SAD neće biti“. Šef ruske diplomacije smatra kako je „dalje čekati razdvajanje terorista od umjerenih oporbenjaka u Siriji kontraproduktivno – vremena je prošlo dovoljno“. S. Lavrov izrazio je zabrinutost usporavanjem političkog procesa riješavanja sirijske krize, pozvavši na započinjanje novih razgovora čim prije i bez nametanja bilo kakvih preduvjeta.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu izjavio je 6. lipnja, kako je instrument koordinacije između vojnih zapovjedništava Izraela i Rusije po pitanju Sirije dokazao svoju djelotvornost i kako se treba pozabaviti njegovim daljnjim učvršćenjem.

Američka vlada produžuje vođenje dijaloga sa sirijskom oporbom glede njihovog razdvajanja od terorističkih snaga, objavljeno je u State Departmentu. 9. lipnja Washington je uveo sankcije protiv sirijske terorističke organizacije „Brigade mučenika Yarmuka“.

Francuski ministar obrane Jean-Yves Le Drian izjavio je 9. lipnja, kako na sirijskom teritoriju djeluju francuski vojni instruktori, koji pružaju „obuku ustaničkim demokratskim snagama“.

VS UN-a usuglasilo je sa sirijskom vladom pitanje dostave humanitarne pomoći u mjesecu lipnju za svih 19 okruženih lokacija u zemlji. Prvi konvoj s međunarodnom humanitarnom pomoći stigao je 10. lipnja u grad Duma, koji je pod nadzorom sirijske oporbe.

U govoru u sirijskom parlamentu, predsjednik Asad je izjavio kako Damask neće ići na bilo kakve pregovore koji bi narušavali ustavna načela zemlje. Pozvao je sve strane, uvučene u unutarnji sukob, na odlaganje oružja i priključenje mirovnom procesu, kazavši, kako unutarsirijski pregovori u osnovi i nisu počeli zbog odsustva dijaloga s oporbom ovisnom o utjecaju vanjskih sila. Asad je izjavio kako Sirijci nemaju nikakvog izbora osim pobjede nad terorizmom. Međutim, to ne znači kako Sirija odbacuje političke procese, rekao je Asad, naglasivši, kako i „na službenoj razini,, tako i u cjelokupnom sirijskom narodu postoji ogromna želja završiti krvoproliće radi spasa države“. Predsjednik Asad je izrazio zahvalnost Rusiji, Iranu i Kini za ulogu u borbi protiv terorizma.

Sirijski parlament je 6. lipnja, na svom prvom zasjedanju nakon nedavnih izbora, izabrao  Hadiju Abbas kao prvu ženu predsjednicu tog najvišeg zakonodavnog državnog tijela.

Vrijeme za nastavak unutarsirijskih pregovora još nije došlo, smatra posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za Siriju Steffan de Mistura, ali njegov ured će uskoro započeti tehničke rasprave sa svim stranama.

Libija:

U Libiji su prošli tjedan vojne postrojbe odane Vladi nacionalnog jedinstva počele ofanzivu na grad Sirt – smješten u središnjem dijelu zemlje, koji predstavlja uporište tamošnjeg ogranka „Islamske države“. Tijekom teških borbi vladine snage odsjekle su pristup grada prema moru, a 11. lipnja zauzele su luku i nekoliko kvartova Sirta. Dva dana ranije, vladine snage su protjerale ISIL-ove borce iz grada Haravu, smještenog 70 kilometara istočnije od Sirta.

Izrael:

Prošli tjedan je izraelski premijer B. Netanjahu posjetio Rusiju glede 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa dviju zemalja. 7. lipnja obavio je razgovor s ruskim predsjednikom Putinom, nakon čega je bilo usvojeno zajedničko priopćenje, u kojem su oba lidera potvrdili dinamičan razvoj rusko-izraelske suradnje sve godine od uspostave diplomatskih odnosa. Razmotrili su i aktualna pitanja dvostrane suradnje, poglavito „perspektive daljnjeg učvršćenja gospodarsko – trgovinskih odnosa i kulturno-humanitarnih veza“, socijalnog partnerstva, kao i koordinaciju aktivnosti u Siriji i borbu protiv terorizma. Potpisano je i niz dokumenata iz sfere energetike, poljoprivrede, mirovinskog osiguranja, očuvanja socijalnih prava, carinske regulative i td. Izraelski premijer je izjavio kako odnosi s Rusijom neće biti alternativa odnosima Izraela s SAD-om.

Četiri osobe su poginule, a deset ih je ranjeno, u terorističkom napadu 8. lipnja u Tel Avivu. Odgovornost za napad preuzelo je vojno krilo HAMAS-a, organizacija „Brigade Ysedina al-Kasama“, Kao odgovor na napad izraelske vlasti pojačale su sigurnosne mjere u državi. Opozvane su dozvole za ulazak u Izrael za 83 tisuće Palestinaca za vrijeme svetog mjeseca Ramadana. Osim toga, od 10. lipnja izraelska vojska u potpunosti je zatvorila palestinske teritorije na Zapadnoj obali rijeke Jordana.

Palestinski ministar vanjskih poslova R. al-Maliki stigao je 8. lipnja u posjet Rusiji. U Moskvi je obavio razgovore sa šefom ruske diplomacije S. Lavrovom. Nakon susreta Lavrov je izjavio, kako „degradacija palestinsko-izraelskih pregovora ide jedino na ruku ekstremistima“ i da je nužno odustajanje od sukoba koji je nedopustiv. Pozvao je na korištenje potencijala „kvarteta“ (Rusija, SAD, UN i EU) za postizanje dogovora, pričemu Rusija ne vidi nužnost za uvođenje izmjena u dokument tzv. arapske mirovne inicijative o riješavanju arapsko-izraelskog sukoba iz 2002. godine.

Turska:

Novi teroristički napadi prošlog tjedna izvršeni su i u Turskoj. 7. lipnja 11 je osoba poginulo, a 36 ranjeno u eksploziji bombe u Istambulu, u blizini službenog autobusa postrojbe specijalne policije, koji se nalazio nedaleko od stanice javnog prijevoza. Odgovornost za napad preuzela je teroristička organizacija „Jastrebovi slobode Kurdistana“, povezana sa separatističkom Radničkom strankom Kurdistana (RSK). Već sljedećeg dana 5 je osoba poginulo, a 30-ak ranjeno u eksploziji bombe na jugo-istoku Turske, u regiji Mardin. Napad su izvršile snage RSK. Turska ne namjerava voditi pregovore s RSK već će produžiti borbu protiv te organizacije sve dok ne bude osigurana sigurnost građana Turske, izjavio je 9. lipnja predsjednik turske vlade B. Yildrim.

Turski ministar vanjskih poslova M. Chavushoglu izjavio je 7. lipnja kako će Ankara zaustaviti dogovor s EU o isporučivanju ilegalnih imigranata ukoliko EU ne ukine vize turskim državljanima.

Afganistan:

Američki predsjednik Obama je 10. lipnja odobrio proširenje ovlasti američke vojske u borbi s ekstremističkom organizacijom Talibani u Afganistanu. Radi se o omogućavanju pružanja pomoći afganistanskim snagama sigurnosti u borbi s talibanima, što dozvoljava i češću uporabu zrakoplovstva američkih ZS u akcijama protiv ekstremista. Šire gledano, američkim vojnicima „omogućuje se veća pokretljivost po pitanju partnerstva s afganistanskim kolegama“. Novi plan ne podrazumijeva nazočnost američkih kopnenih postrojbi na afganistanskom teritoriju. U State Departmentu su izjavili kako SAD i nadalje zastupaju političko riješenje sukoba između vlade u Kabulu i talibanskog pokreta, neovisno o proširenju ovlasti američkoj vojsci za primjenu sile protiv te organizacije.

Mediji izvješćuju kako je vođa terorističke organizacije „Al-Qaida“ A. al-Zawahiri prisegnuo na vjernost novom vođi afganistanskih talibana Haibatullahu Akhunzadi.

Jemen:

Na pregovorima u Kuvajtu, održanim 6. lipnja, delegacije jemenske vlade i šijtskih ustanika – huta, dogovorile su se o razmjeni djece zarobljene na objema stranama, a također i o „izvjesnom broju vojnika“. Sljedećeg dana su predstavnici arapske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom, predali jemenskoj vladi 52 mlade osobe koje su se borile na strani huta protiv vladinih snaga.

Najvažniji događaji prošlog tjedna odvijali su se u Siriji, poglavito u regiji Aleppo gdje su teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“ i njoj potčinjene postrojbe započele napade na kurdske i položaje sirijske vojske u gradu Aleppu i njegovim predgrađima.

Sirija:

I „Jabhat al-Nusra“ i „Islamska država“ iskoristile su tromjesečno primirje za ojačavanje vlastitih snaga i njihovo pregrupiranje. Nakon što je „Al-Nusra“ dobila pojačanja iz Turske, krenula je u aktivne napade na vladine i kurdske snage. U svezi toga ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je 31. svibnja izjavio kako „koalicija praktički ne djeluje, a istodobno kroz tursku granicu nastavljaju prolaziti borci i tehnika. Oni javno pripremaju napad“. U svojem godišnjem izvješću o stanju u sferi borbe protiv terorizma, američki State Department priznaje kako Turska ostaje država iz koje i kroz čiju granicu teroristi ulaze u Siriju i Irak.

  1. lipnja borci „Jabhat al-Nusre“ i njoj privržene postrojbe počele su snažan topnički napad na Aleppo i tamošnje naseljene gradske kvartove koji su pod nadzorom sirijskih snaga i kurdskih ustaničkih postrojbi. Nakon granatiranja, više od 1000 terorističkih boraca „Al.Nusre“ krenuli su u pješački napad , a najjači udar izvršen je na kvart Sheik Maksud na sjeveru Aleppa koji štite kurdske postrojbe i lokalni dragovoljci. Nakon teških borbi Kurdi su napustili niz svojih položaja. I narednog dana u tom kvartu su se nastavile borbe, a njegovi stanovnici masovno napuštaju svoje domove.

Oružane postrojbe tzv. umjerene sirijske oporbe (12 tisuća boraca), uz sudjelovanje američkih specijalaca i snažne potpore zrakoplova međunarodne koalicje (Zapadnih zemalja), 1. lipnja počeli su napad na položaje „Islamske države“ u zoni grada Manbidža u blizini granice s Turskom. Nastavlja se, makar i usporen, napad većinom kurdskih postrojbi unutar „Sirijskih demokratskih snaga“ u smjeru grada Rakke. Zanimljivo je kako su 4. lipnja i snage sirijske vojske po prvi puta ušle na teritorij regije Rakka i napreduju prema gradu At-Tabka smještenom istočno od Rakke. Prošlog tjedna sirijske i ruske zračne snage u toj su regiji uništile nekoliko rafinerija nafte u vlasništvu „Islamske države“.

  1. svibnja ruski ministar S. Lavrov je izjavio kako su im (ruskoj strani, op.a.) „još od kraja veljače Amerikanci pod zakletvom obećavali kako će one postrojbe, koje oni smatraju patriotskim i lojalnim i koje s njima surađuju, biti udaljene od položaja „Jabhat al-Nusre“. Za više od tri mjeseca ništa od toga nije učinjeno“. Istodobno je kazao kako se dijalog između Moskve i Washingtona usprkos svemu provodi intenzivno ali to se „ne odražava na količinu konkretnih dogovora jer stanje nije jednostavno“. Istodobno „Washington ne odustaje od nagovaranja Moskve da zaustavi zračne napade po položajima „Jabhat al-Nusre“. Amerikanci smatraju kako se, s njihovog gledišta, primirje odnosi i na organizaciju „Ahrar ash-Sham“ koju Rusi smatraju terorističkom i blisko-surađujućom upravo s „Al-Nusrom“.
  2. lipnja S. Lavrov je potvrdio odlučnost Moskve glede potpore sirijskoj vlasti u namjeri postizanja nacionalnog dijaloga. Prema ocjeni ruskog MVP, udaljavanje sirijske oporbe od terorista je jedna od glavnih zadaća, a glavni narušitelji primirja u Siriji su ekstremističke grupacije iza kojih stoji Turska. Pritom „otezanje s određivanjem datuma nastavka Ženevskih pregovora proizlazi iz inaćenja oporbenog Visokog pregovaračkog vijeća“. U telefonskom razgovoru američkog državnog tajnika Johna Kerryja i ruskog ministra Sergeja Lavrova 4. lipnja, ovaj posljednji je izrazio zabrinutost nastojanjima za zavlačenjem pregovora pod različitim izmišljenim izlikama.

SAD se zalaže za političku smjenu vlasti u Damasku i ne namjerava u Siriju poslati svoju vojsku, izjavio je 2. lipnja američki predsjednik Barak Obama.

U UN-u su priopćili kako su sirijske vlasti dale dozvolu za dostavu humanitarne pomoći cestovnim putom za 12 okruženih zona tijekom mjeseca lipnja.

Predstavnik radikalne organizacije „Jeish al-islam“ u sastavu delegacije sirijske oporbe na Ženevskim pregovorima M. Alush, podnio je ostavku na svoje sudjelovanje u pregovaračkom procesu. Pregovori su, po njegovim riječima, „zašli u „slijepu ulicu“  zbog krivnje međunarodne zajednice i sirijskog režima“. Naglasio je: „Od nas traže ustupke, ali mi ih nećemo dati. Mi se nećemo suglasiti sa sudjelovanjem pojedinih oporbenih političara u vladi s Asadom“. Istodobno, oporbeno Visoko pregovaračko vijeće (pod nadzorom Rijada) izdalo je priopćenje kako Alush ostaje glavni predstavnik „Jeish al-islama“ u tom Vijeću i kako će on obnašati dužnost savjetnika po obrambenim pitanjima  i pitanju sigurnosti.

To Vijeće uputilo je pismo UN-u s prijedlogom o uvođenju primirja na čitavom sirijskom teritoriju u vrijeme muslimanskog posta tj. mjeseca ramadana, a koji počima 5. lipnja. Moskva je izjavila kako se zalaže za dugoročni prekid vatre na čitavom prostoru Sirije, a ne samo na rok od mjesec dana.

Irak:

  1. svibnja iračka vlada izjavila je kako je iračka vojska započela „završnu fazu operacije“ oslobađanja grada Faludže, u regiji Anbar, od snaga „Islamske države“. Iračke snage vode teške borbe i sporo napreduju prema središtu grada iz sjevernog i južnog smjera. 4. lipnja vojska je oslobodila prigradsko naselje As-Saklavia, sjevero-zapadno od Falidže. Istog dana vojska je zauzela i kvart An-Nuaymia na jugu grada.
  2. lipnja u Parizu je održana međunarodna konferencija o izraelsko-palestinskom dogovoru, sazvana na francusku inicijativu, s ciljem pomoći oko obnove pregovora između dviju strana. U radu konferencije sudjeluju predstavnici 26 država, kao i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, šefica EU diplomacije Federica Mogherini i predstavnici Arapske lige. Međutim, glavni sudionici sukoba, Izrael i Palestina, u radu konferencije nisu sudjelovali. U izvješću konferencije se navodi, kako „sadašnje stanje u regiji nije prihvatljivo“, naglašva se privrženost načelu izgradnje nezavisne palestinske države i njezinom mirnom suživotu s Izraelom. Sudionici konferencije izrazili su zabrinutost produljenjem izraelske politike izgradnje naselja na palestinskom teritoriju i smatraju kako takvi koraci podrivaju napore za riješenje sukoba. Države sudionice konferencije izrazile su ključnu ulogu bliskoistočnog „kvarteta“ (SAD, Rusija, UN i EU) za riješavanje sukoba te su se dogovorile o sazivanju još jedne ovakve konferencije do kraja godine. Međutim, nije se govorilo ni o kakvom osnivanju pojedinih radnih skupina i sl. Provedbu i zaključke konferencije Izrael je ocijenio negativno, izjavivši, kako taj događaj „samo udaljuje perspektive riješenja bliskoistočnog sukoba“. Stav Izraela ogleda se u tome, da „put riješavanja leži samo u neposrednim pregovorima“. S druge strane, palestinska administracija smatra kako je pariška konferencija „vrlo važan korak“. Istodobno HAMAS i pojedine druge radikalne palestinske organizacije, pariški susret su nazvale „napadom na nacionalne temelje Palestinaca“. Moskva je izrazila svoju spremnost za organiziranje kontakata između izraelskih i palestinskih predstavnika.

Libija:

Prošlog tjedna vojne snage, potčinjene novoj libijskoj vladi nacionalnog jedinstva, počele su aktivnije napade na oružane postrojbe lokalnih simpatizera „Islamske države“. 30. i 31. svibnja vojska, koja je čuvala naftna postrojenja na istoku Libije, oslobodila je od „IS“ gradove Ben-Javad i An-Naufalia na obali Sredozemnog mora. Na taj je način potisnula džihadiste od tamošnjih rafinerija nafte i pretovarne infrastrukture namjenjene izvozu ugljikovodika.

Već 1. lipnja vojska je ušla i u grad Sirt koji se smatra glavnim uporištem simpatizera „Islamske države“ u Libiji. 4. lipnja vladine snage su uspostavile nadzor nad vojnom zrakoplovnom bazom Al-Gardabia nedaleko od Sirta. Zapadni analitičari procjenjuju kako je „napad na Sirt prva velika vojna operacija s ciljem povrata teritorija kojeg borci „IS“ drže od ožujka 2015. godine“. Istodobno se pripćuje kako lokalni suradnici „Islamske države“, kao prioritetne zadaće postavljaju izgradnju „alternativnih i održivih logističkih baza u južnoj Libiji“, u regiji Fetsan. Mediji izvješćuju kako na istoku Libije postrojbe snaga posebne misije u borbi protiv terorizma, ranije odane generalu H. Haftaru, izjavljuju o spremnosti za priključenje vojsci vlade nacionalnog jedinstva.

Turska:

2.lipnja Turska je opozvala svog veleposlanika iz Berlina na konzultacije u Ankaru, nakon što je njemački Bundestag usvojio rezoluciju o turskom genocidu nad Armencima u Prvom svjetskom ratu. Predsjednik Erdogan odmah je izjavio kako će to imati „ozbiljne posljedice“ po odnose dviju država, a da se „armensko pitanje“ sve češće koristi kao sredstvo za ucjenu Ankare. Međutim, novi turski premijer B. Yildrim je izjavio, kako odluka Bundestaga neće razrušiti odnose između dviju zemalja  jer su one „strateški saveznici“. „Nitko ne smije očekivati kako će se naši odnosi jako pogoršati zbog te odluke“, kazao je perimijer, dodavši, kako će ta odluka ipak dovesti do obvezne turske reakcije.

Turski Ustavni sud je 3. lipnja odbacio zahtjev oporbe za zaustavljanje djelovanja i anuliranje zakona o ukidanju zastupničkog imuniteta. Zahtjev su Ustavnom sudu uputili zastupnici oporbenih stranaka Nacionalno-republikanske stranke i prokurdske Stranke demokracija naroda. Podsjećamo, kako je 20. svibnja turski parlament (Medžlis) odobrio zakon o ukidanju imuniteta za 138 zastupnika.

Egipat:

  1. svibnja egipatski sud osudio je na doživotne zatvorske kazne duhovnog učitelja „Muslimanske braće“ M. Badija i njegovih 35 suradnika zbog organiziranja nereda u gradu Ismailia prije tri godine.

Jedan od dva nosača helikoptera izgrađena u Francuskoj, a prvotno namjenjena ruskim oružanim snagama, klase „Mistral“, 2. lipnja predan je Egiptu i dobio ime „Gamal Abdel Nasser“. Drugi nosač helikoptera iste klase – „Anwar Sadat“ – bit će predan egipatskoj mornarici u studenom ove godine.

Teroristička aktivnost na poluotoku Sinaj prostire se na manje od 2-3% njegove površine, izjavio je 3. lipnja egipatski predsjednik A. F. al-Sisi, dodavši, kako se sada državne vlasti aktivno bave razvojem poluotoka. „Ranije je Sinaj bio zaboravljen, a sada se stanje promijenilo. Govorimo o velikim promjenama, kao npr., novim gradovima, zemlji za poljoprivrednu obradu, tvornicama i sličnom“.

Jordan:

Nova jordanska vlada na čelu s H. al-Mulkijem 1. lipnja dala je prisegu. Njezina glavna zadaća bit će priprema i provedba parlamentarnih izbora u Hašemitskom kraljevstvu krajem kolovoza ili početkom rujna ove godine.