Demografsko-politički čimbenici

Tranzitni položaj je gospodarski najpovoljniji položaj države koji je čini stabilnom i sigurnom je onaj, u kojemu ona predstavlja neizostavni dio prometnih ili energetskih smjerova između susjednih teritorija, čitavih regija pa i kontinenata. Problem nastaje ukoliko se planiraju novi, alternativni smjerovi, koji takvu državu zaobilaze, pri čemu se onda nju vrlo često izvana destabilizira kako bi prestala osiguravati ulogu sigurne zemlje-tranzitera, a tranzit preusmjerio na nove smjerove.

Geografski smještaj „u sredini“ između različitih država (npr. Češka), takvim zemljama omogućava gospodarsku stabilnost i višesmjernu aktivnost, tranzitne blagodati i sl. S druge strane (ukoliko nisu u vojnom savezu), takve su zemlje izložene riziku vođenja ratova na više frontova. Općenito, umjeće vođenja politike od strane državnih elita tih zemalja, određuje i njihovu poziciju.

Slabi susjedi, nisu u stanju nadzirati vlastiti teritorij i predstavljaju izvor potencijalne nestabilnosti po svoje susjede. Zbog slabe unutarnje vlasti idealne su za razvoj kriminala svih vrsta, poglavito organiziranog, poput narko-trgovine, prostitucije, trgovine oružjem, ali i terorizma. Često ih koriste udaljenije vanjske sile za pritiske prema njezinim susjedima, u korist vlastitih interesa.

Snažni susjedi, još se nazivaju i države-lokomotive zbog svog velikog utjecaja na gospodarski razvoj regija. Od takvih država (ukoliko ne vode agresivnu vanjsku politiku) korist imaju manje susjedne zemlje (sateliti) čiji dijelovi stanovništva tamo nerjetko odlaze na privremeni rad i u svoju zemlju donose stranu valutu, poslovne ideje, investicije. Snažni susjedi često osnivaju regionalne gospodarske i političke blokove, od kojih korist imaju i prema njoj satelitske države, poglavito u osiguravanju svoje sigurnosti i razvoja.

Zemlje s takvim političkim položajem imaju svoje pozitivne ili negativne posljedice, ovisno o interesima susjednih država. Ukoliko susjedne zemlje nemaju agresivni karakter, neutralne države profitiraju jer se koriste kao tranzitni putovi, energetski koridori i poveznice prema ostalim državama ili regijama. Ukoliko su susjedi agresivni, neutralne zemlje se nastoje iskoristiti za obračun s drugim zemljama ili izgradnju tzv. sanitarnih koridora prema suparničkoj državi ili suparničkim državnim ili vojno-političkim savezima, i tada u pravilu dolazi do njihove militarizacije, gospodarske stagnacije i opće destabilizacije.

U moderno doba globalizacije i svekolikih integracija, temeljnu ugrozu mnogih država predstavlja terorizam. Etnički i vjerski terorizam predstavlja ugrozu teritorijalne cjelovitosti ali i ukupne opstojnosti samih država, i dovodi do ozbiljnih posljedica kroz poremećaje međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa, rast ksenofobije, socijalnih napetosti itd.

Taj pokret ima drevnu tradiciju, a definira ga manjinska nacionalna ili vjerska elita koja se ne miri sa svojim položajem unutar postojeće države, neovisno je li u njoj ima status autonomije ili ne (javlja se i u totalitarnim, diktatorskim ali i u demokratskim državama). One teže teritorijalnom izdvajanju usmjerenom prema vlastitoj samostalnosti ili priključenju susjednoj državi. Separatisti su u svojim nastojanjima često poticani izvana i imaju pristup financijskim i drugim sredstvima onih država koje su zainteresirane za slabljenje zemlje u kojoj se separatizam javlja.

Lingvistička bliskost olakšava suradnju među narodima i državama i teži regionalnoj suradnji (Skandinavska regija, Benelux) i izgradnji geostrateškog bloka zbog sličnih nacionalnih interesa. Primjer neuspješne integracijske politike temeljene na jezičnoj bliskosti je panslavenizam, u prvom redu zbog različitih geopolitičkih i religijskih utjecaja s obzirom na veličinu slavenskog prostora i brojnost njegovog stanovništva.

Dijaspora ima višeslojnu karakteristiku: posljedica je, ili povijesne rasprostranjenosti nekog naroda i nakndanih razgraničenja država, ili imperjalnih aktivnosti država koje su planski naseljavele svoje stanovništvo u novoosvojena područja, ili je pak uvjetovana ekonomskim ili političkim čimbenicima zbog kojih su dijelovi naroda napuštali matične države u potrazi za boljim životom. Mogu predstavljati „mostove“ razumijevanja i suradnje između država i naroda ali isto tako biti i čimbenik destabilizacije i konflikta gdje u pravilu, u slučaju oružanog sukoba, dijaspora i podnosi najteže posljedice.

Veće grupacije ljudi na državnom teritoriju koje ispovjedaju vjeru različitu od one većinske, a obično imaju jasno izgrađen identitet. Ukoliko nema slobode ispovjedanja manjinske vjere u odnosu na dominantnu – službenu, takve zajednice čine destabilizirajući čimbenik po tu državu jer izazivaju napetosti zbog borbe za svoja prava. Ali postoji i „druga strana medalje“, u kojoj se manjinske vjerske zajednice izvana instrumentaliziraju ili radikaliziraju u političke svrhe, a što onda otežava primjerenu reakciju države s obzirom na tanku granicu između vjerskih i ljudskih prava i njihove zlouporabe. U novije doba to je poglavito slučaj s radikalizacijom islama.