Crtice iz vojne povijesti

Nakon 2. svjetskog rata, glasoviti njemački konstruktor zrakoplova Willy  Messerschmitt, tvorac proslavljenog Messerschmitta Me-109 i prvog operativno korištenog mlaznog borbenog zrakoplova Me-262 Schwalbe, nastavio je karijeru u Španjolskoj gdje se pridružio tvrtci Hispano Aviacion, koja je planirala za potrebe španjolskog ratnog zrakoplovstva konstruirati i proizvoditi laki nadzvučni borbeni zrakoplov, koji je po svojim idejnim temeljima trebao biti nasljednik Me-109. Napredak na konstrukciji i pripremama za izgradnju prototipa ovog zrakoplova bio je spor zbog problema s financiranjem i konačno je napušten 1960. godine.

Willyu Messerschmittu i njegovom konstrutorskom timu, potom je egipatska vlada ponudila suradnju pa se on sa svojim timom preselio u Egipat. Tamo je nastavio rad na borbenom zrakoplovu čistih i elegantnih linija, čistkrvnom lovcu koji bi lako postizao dvostruku brzinu zvuka, bio sposoban nositi rakete zrak-zrak, a istovremeno zadržati relativno male dimenzije i visoke manevarske sposobnosti. Za egipatsko ratno zrakoplovstvo to je trebao biti zrakoplov koji bi činio njegovu okosnicu, i kojega bi bilo jednostavno i jeftino održavati, zrakoplov koji bi posjedovao sve osobine koje je nekad imao Luftwaffeov  Messerschmitt 109. Novi zrakoplov nazvan je Helwan, tipske oznake HA-300. Njegov razvoj započet je u novootvorenom  konstruktorskom uredu i testnim postrojenjima u Helwnu, jugoistočno od Kaira, po kojem je mjestu zrakoplov i dobio ime. Radove je organizirala i nadzirala Egyptian General Aero Organisation (EGAO). Program razvoja zrakoplova HA-300  je službeno počeo 1959. godine. Osim Willya Messerschmitta, Egipćani su uspjeli angažirati još jednog uglednog zrakoplovnog stručnjaka, austrijskog  konstruktora mlaznih motora Ferdinanda Brandnera.

Messerschmitt je u podjeli posla trebao konstruirati dizajn zrakoplova prema egipatskim specifikacijama i vlastitoj idejnoj viziji nastavka života Me-109 u eri mlaznih zrakoplova, a Brandner, sa svojim timom, trebao je razviti potpuno novi turbo mlazni motor koji bi se ugrađivao u novi zrakoplov. I uistinu, do 1963. godine Brandner je dovršio rad na konstrukciji novog turbo-mlaznog motora čiji je prvi prototip testiran na prerađenom sovjetskom transportnom zrakoplovu Antonov An-12. Testovi su bili uspješni, no iz više razloga,  prije svega financijskih, motor nazvan E-300  bio je spreman za ugradnju Helwana tek u ožujku 1967. godine. U međuvremenu su testirana dva prototipa zrakoplova Helwan pa je Brandnerov motor bio ugrađen u trećem i posljednjem prototipu.

Usporedo s razvojem i ispitivanjem  motora konstruiran je i  dovršen prvi prototip zrakoplova Helwan, koji je poletio 7. ožujka 1964. godine, a bio je pokretan britanskim motorom Orpheus Mk 703- S-10. Prototip je probio zvučni zid već u vodoravnom letu i postigao maksimalnu brzinu nešto veću od brzine zvuka, prema nekim izvorima 1,2 Macha, a prema drugim i više od 1,5 Macha. Drugi prototip poletio je 22. srpnja 1965. godine i postigao je slične performanse. Tek treći i posljednji prototip s motorom E-300, postigao je gotovo sve osobine koje su postavljene pred projekt HA-300. Zrakoplov je postigao maksimalnu  brzinu veću od dvostruke brzine zvuka, Mach 2,1 a na visinu od 12000 metara uzdigao se u roku od 2,5 minuta. Operativni radijus djelovanja bio mu je oko 1400 kilometara, pri letu na visini od 18000 metara, otprilike, kako je i predviđeno projektnom dokumentacijom.

U slijedećoj fazi trebalo je pristupiti naoružanju zrakoplova. HA-300 trebao je biti naoružan s dva automatska topa Hispano 30 mm ili sa četiri sovjetska automatska topa 23 mm Nudelman-Rikhter NR-23, kakvi su se koristili na sovjetskim lovcima MiG-21. Zrakoplov je trebao nositi četiri  IC samonavođene rakete zrak-zrak.

I u tome trenutku, kada je postalo jasno da bi uskoro mogla početi proizvodnja Helwana, učinkovitog nasljednika slavnoga Messerschmitta Me-109 za egipatsko ratno zrakoplovstvo, financijskim problemima pridružili su se politički i diplomatski pritisci sa svih strana. Izraelske obavještajne službe, koje su i do tada pažljivo pratile radove na razvoju egipatskog zrakoplova, krenule su prikupljati operativne podatke koji bi omogućili vojni udar na projektne i proizvodne kapacitete. Njemački i austrijski konstruktori izloženi su prijetnjama, ucjenama i pritiscima od strane matičnih država, na koje je pak izraelska diplomacija djelovala u cilju onemogućavanja njihovog daljnjeg rada.  S druge strane, najvećem dobavljaču naoružanja i vojne opreme za egipatske oružane snage, SSSR-u, nije nimalo odgovaralo da Egipat proizvodi vlastiti zrakoplov i prestane s masovnom kupnjom njihovih MiG-ova 21. Kakva je zategnuta atmosfera vladala između egipatske i sovjetske strane, svjedoči u svojim memoarima doktor Adel Elsaie, jedan od egipatskih inžinjera koji su sudjelovali u razvoju Helwana. Elsaie navodi: “Prije rata s Izraelom 1967. godine došli smo do zaključka da novije verzije MiG-ova 21 koje su nam isporučene nisu imale dovoljno veliki operativni radijus za ogroman prostor Egipta. Zatražili smo, stoga, od ruske strane veće dodatne odbacive spremnike  za gorivo koji se nose ispod trupa zrakoplova, kako bi se akcioni radijus povećao. Rusi su odgovorili kako korištenje takvih spremnika na MiG-u 21 nije moguće i da ni oni ne raspolažu s takvom opremom. Stoga smo sami dizajnirali veće spremnike goriva za MiG 21 koji su se mogli nositi ispod trupa, nakon čega je sovjetska strana zatražila da radi sigurnosti upotrebe zrakoplova prestanemo koristiti naše spremnike, nakon čega će nam oni poslati svoje orginalne spremnike. Takva je bila naša suradnja s Rusima.“

Sovjetski otpor razvoju egipatskog zrakoplova dodatno je narastao nakon šestodnevnog rata 1967. godine, koji je rezultirao ogromnim  egipatskim gubitcima, a egipatsko zrakoplovstvo je bilo doslovno desetkovano izraelskim iznenadnim napadima po egipatskim aerodromima. Egipat je hitno trebao nadoknaditi ogromne količine naoružanja i opreme koju je u ratu izgubio. Od SSSR-a je morao ponovo kupiti stotine tenkova i drugih oklopnih borbenih vozila i gotovo cijelo zrakoplovstvo. Zbog velikih troškova obnove uništenih oružanih snaga, projekt vlastitog borbenog zrakoplova Helwan HA-300 više nije imao nikakve šanse. Egipat je projekt otkazao 1969. godine,  upravo u trenutku kada je treći prototip s Brandnerovim motorom bio u završnoj fazi ispitivanja. Novaca za proizvodnju više nije bilo.

Posljednji Messerschmittov zrakoplov, egipatski Helwan HA-300, iako uspješan projekt, nikada nije ušao u serijsku proizvodnju i naoružanje egipatskog zrakoplovstva.

Njemačk tvrtka Daimler-Benz-Aerospace AG(DASA) 1991. godine otkupila je prvi prototip HA-300 i dopremila  u Njemačku, gdje u pogonima  koncerna Messerschmitt-Bölkow-Blohm (MBB) restauriran i od 1997. godine smješten u Deutsches Museum Flugwerft Schleissheim, u blizini Münchena.

 

 

 

Turci u Siriji, očito pogrešnim načinom uporabe, uporno ruše ugled njemačkih tenkova tipa Leopard. Tijekom svojih ofenzivnih borbenih djelovanja protiv kurdske enklave Afrin, u sjeverozapadnoj Siriji, raspoređuju ih u pozadini i koriste kao topnička oružja za pružanje potpore preciznom vatrom ali ih pritom ostavljaju bez zaštite pješaštva, nezaštićenih bokova i izlažu protuoklopnoj vatri kurdskih snaga koje su  ostale iza čela turskih prodora. Dio tih kurdskih snaga zapravo se našao u zatvarajućim kliještima turskih nadirućih snaga, ali ih to nije učinilo manje opasnim po turski oklop.

Štoviše, iskusne kurdske snage, predvođene YPG-om, iz turskih  dvostrukih obuhvata ne izvlače se kroz postojeći otvor prije zatvaranja kliješta, kako bi se moglo očekivati, nego probojem bokova napredujućih turskih snaga gdje protuoklopnim raketama uništavaju turske tenkove, tipa Leopard, i prateća borbena vozila pješaštva, tipa YPR 765 iz sastava turske  2. oklopne brigade.

Dodatni čimbenik koji utječe na velike gubitke turskih tenkova, pa i Leoparda, snažno je protuoklopno naoružanje kurdskih snaga koje su im dostavili SAD i saveznici, koje sada uništava Leoparde i dovodi u sumnju njihovu borbenu vrijednost i ruši dobar ugled njemačkog oružja. Treba ipak, pored očito dvojbene turske taktike, znati kako je riječ o starijim Leopardima 2, verzije A4  koje su njemačke oružane snage izbacile iz naoružanja i isporučile u velikom broju Poljskoj i Turskoj. Berlin je početkom 2000.-ih Turskoj prodao ukupno 354 komada svojih umirovljenih tenkova Leopard 2 A4. Prodaja je izvršena pod uvjetom da njemački tenkovi ne budu korišteni u turskim protuterorističkim operacijama protiv Kurda. Stoga je Ankara postrojbe naoružane njemačkim tenkovima držala dalje od sukoba s Kurdima i raspoređivala ih je u sjevernoj Turskoj nasuprot Rusiji.

No, u jesen 2016. godine,  turska 2. oklopna brigada naoružana Leopardima ipak je razmještena na sirijsku granicu i uključena u potporu operacije Eufrat Shield, usmjerene protiv postrojbi ISIL-a na sirijskom teritoriju. Prije uvođenja 2. oklopne brigade Leoparda u operaciju, snage ISIL-a i kurdske postrojbe uništile su, uglavnom protuoklopnim raketama, desetak turskih tenkova američke proizvodnje tipa M-60 A3. Turski zapovjednici nadali su se kako će njemački Leopardi, koji su, uostalom, novije proizvodnje i suvremenijeg dizajna, biti otporniji i žilaviji protivnik neprijatelju koji je  dobro naoružan protuoklopnim sredstvima. Već u prosincu 2016. godine na vidjelo je izišla činjenica da su  brojni turski Leopardi bili uništeni u borbama oko Al Baba. Iako turska strana nikada službeno nije potvrdila, procjenjuje se kako je  u vrlo kratkom vremenu od strane ISIL-a oštećeno i uništeno barem  deset  Leoparda: pet od strane protuoklopnih raketa, dva protuoklopnim minama ili improviziranim eksplozivnim napravama, barem jedan od topničke i minobacačke vatre,  a za ostale se ne može utvrditi uzrok. U svakom slučaju za najmanje osam turskih leoparda na internetu postoje fotografije iz kojih je očito kako su potpuno uništeni. Jedan od njih razoren je samoubilačkim napadom uz pomoć kamiona koji je bio napunjen eksplozivom,  kojom prilikom je uništeno još nekoliko turskih oklopnih vozila. Ipak, većina Leoparada uništena je pogodcima u bočni oklop protuoklopnim projektilima ruske proizvodnje AT-7 Metis i AT-5 Konkurs. Ista se situacija s Leopardima korištenim na identičan način ponovila i početkom turske ofanzive na sirijski Afrin koji drže kurdske snage, pokrenute 20. siječnja 2017. godine pod operativnim nazivom „Maslinova grana“.  Već 21. siječnja kurdski je YPG na You Tube objavio videozapis iz kojeg je razvidno kako je s kurdskih položaja ispaljen projektil Konkurs uništio turski Leopard 2. Nakon toga pojavljuje se sve veći broj zapisa i dokaza koji govore kako kurdske snage polako ali sigurno desetkuju njemačke Leoparde koje koriste turske intervencijske snage.

Ankara je u međuvremenu zatražila od Njemačke modifikaciju i nadogradnju svojih tenkova Leoapard 2  uređajima koji mogu otkriti dolazeće protuoklopne rakete, poziciju s koje su ispaljene, ometati ih ili čak uništiti prije nego što pogode tenk. Njemačka tvrtka Rheinmetall razvila je vlastiti sustav proturaketne obrane za tenkove i druga oklopna vozila, koji je, za razliku od ostalih sustava koji se koriste u drugim vojskama, manje rizičan za vlastito pješaštvo koje se nađe u blizini njegovoga djelovanja.  Bilo je planirano da njemačka tvrtka modernizira turske Leoparde i podigne ih na višu razinu borbene otpornosti i učinkovitosti, zbog čega se je planirala ugradnja i dodatne modularne oklopne zaštite. No u veljači 2017. godine,  nakon neuspjelog pokušaja vojnoga udara prethodnoga ljeta, u akcijama masovnih uhićenja diljem Turske, sigurnosne snage su uhitile dopisnika njemačkog Die Welta, Deniza Yucela, koji inače ima dvojno njemačko tursko državljanstvo, optuživši ga da je kurdski špijun. Berlin je polako početo gasiti bilo kakvu vojnu suradnju s Turskom, odbijajući bilo kakvu pomisao da bi Turci  obnovu suradnje mogli ishoditi trgovinom oko oslobađanja njemačkog novinara. Konačno 25. siječanja njemačka je vlada izjavila kako se do daljnjeg odgađa planirana i dogovarana modernizacija turskih tenkova Leopard.

U međuvremenu turske oklopne snage nastavljaju gomilati gubitke Leoparda ali i drugih tenkova i oklopnih vozila  i uništavati ugled njemačkog oružja. Nastavljaju ih upotrebljavati na isti način kao i do sada – umjesto u suradnji s pješaštvom, tenkovi Leopard razmještaju se u pozadini čela napada odakle pružaju vatrenu potporu s velike udaljenosti preciznim pogotcima po ciljevima koje odrede postrojbe s čela napada. Statični i izolirani na izloženim mjestima, bez pomoći pješaštva koje bi stvorilo obrambeni prostor oko njih, turski Leopardi izloženi su vatri kurdskih postrojbi. Za takvu tursku taktiku i način uporabe oklopnih postrojbi postoje brojni razlozi. Jedan od njih je dobar početni razmještaj kurdskih postrojbi pred očekivani turski napad, uz neprekinuto kretanje i mijenjanje položaja. Nadalje, jedan od bitnih razloga je i politička potreba da se prilikom napada koriste paravojne postrojbe sirijskih pro-turskih snaga, čijim se osobinama i modalitetima ratovanja potom prilagođava način uporabe turskih snaga pa i oklopnih postrojbi. Turska vojska djeluje na način da čelo prodora vode specijalne postrojbe turske vojske i paravojne postrojbe proturskih milicija. Za njima napreduje tursko pješaštvo, a tenkovi se drže u pozadini, jer  su turski vojni čelnici vjerovali kako će na taj način u borbi protiv uglavnom pješačkih snaga smanjiti gubitke svojih oklopnih postrojbi. Ali neočekivani način djelovanja kurdskih snaga, njihova izuzetna mobilnost i udaranje na mjestima gdje ih se najmanje očekuje gotovo su razorili tu strategiju i izazvali gubitke u turskom oklopu. Za turske snage bi možda bilo korisnije da su sirijske proturske  paravojne postrojbe koristili kao pobočnicu, za zaštitu bokova svojih snaga nego što su ih stavljali na čelo napredovanja i tomu prilagođavali ukupnu taktiku turske vojske, u kojoj su se turske oklopne snage našle na osjetljivim pozicijama. No politika je tražila svoje i sve je učinjeno iz političkih potreba. Ne traba zaboraviti ni veliku Erdoganovu čistku vojnih kadrova koja je ubrzana i proširena nakon neuspjelog vojnog udara i koja se neizbježno odrazila na zapovjedanje turskim oružanim snagama.

Da je riječ o pogrešnoj taktici, kakva je, uostalom, i dovela do brojnih gubitaka najsuvremenijih tenkova u Jemenu, svjedoči i činjenica da su nešto moderniji Leopardi 2 A6 kanadske vojske i Leopardi 2 A5 danske vojske, u Afganistanu uspješno korišteni protiv talibanskih pobunjenika.

 

Pogreška je napravljena u samom startu. Odmah nakon  što je prvi prototip masivnog njemačkog bombardera dugog dometa Heinkel He-177  Greif ili Griffin 1937. godine  napustio tvornicu, njemački vojni vrh je zatražio da se taj bombarder,  težak 35 tona kada je naoružan bombama, prilagodi napadima iz obrušavajućeg leta i pretvori iz klasičnog bombardera dugog dometa u obrušavajući bombarder.

Na temelju pozitivnih iskustava s mnogo manjim jednomotornim zrakoplovom Junkers Ju-87 Stuka ( Sturzkampfflugzeug), koji je napadao iz obrušavajućeg leta, željeli su stvoriti teški bombarder daleko većeg dometa, koji će na isti način kao i Stuka moći precizno bombardirati iz obrušavanja. Takva odluka neposredno je utjecala na konstrukciju zrakoplova i njegov daljnji razvoj koji je doveo do potpunog promašaja. He-177  jednostavno je bio prevelik za zadaće obrušavajućeg bombardiranja, preskup za proizvodnju i rastrošan u borbenom korištenju. Zbog svih mogućih kompromisa koji su učinjeni pri njegovom dizajniranju i proizvodnji, zrakoplov, proizveden u nešto više od 1000 komada, toliko je gutao proračun ratne Njemačke da ga  je, prema vlastitoj izjavi, Hermann Goering svojom zapovjedi prizemljio i zabranio njegov daljnji razvoj i nastavak proizvodnje. Američkim znanstvenicima, koji su nakon rata sastavljali izvješće o učincima  strateškog  anglo-američkog bombardiranja Njemačke (The United States Strategic Bombing Survey),  među kojima je bio i  profesor Kenneth Galbraith, otac nekadašnjeg američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha, Goering je doslovno rekao: “Morao sam prizemljiti taj zrakoplov jer je konzumirao previše benzina, a mi ga jednostavno  nismo  imali dovoljno.“ Prema Richardu Suchenwirthu, povjesničaru i suosnivaču austrijske nacionalsocijalističke stranke, a kasnije analitičaru Odjela za povijest zračnog ratovanja pri U.S. War Department, „projekt He-177 zaslužan je za  konačno uništavanje Luftwaffea kao subjekta sposobnog za rat“. Stoga je 3. srpnja 1944. godine na  sastanku glavnog stožera, na kojem je nazočio i Goering, zaključeno kako „He-177 mora biti povučen iz proizvodnje čim se dovrše posljednji zrakoplovi koji su na proizvodnim trakama, kako bi se cijeli taj proizvodni kapacitet mogao upotrijebiti u drugim programima.“ Štoviše, odlučeno je da se obustavlja daljnji razvoj i usavršavanje He-177 i zabranjuju testovi na ograničenom broju  zrakoplova koji su se do tada provodili. Zaključak Suchenwirtha  je, da je He-177 bio potpuni promašaj koji je usisao vrijedne resurse njemačke industrije u neučinkovit zrakoplov.

He-177 bio je maštovito zamišljen s dizajnerskog i inžinjerskog stajališta ali iz istog razloga i potpuno neučinkovit. Obrušavajući bombarder, naime, zbog velikog opterećenja konstrukcije  pri obrušavanju i velike G-sile kod izvlačenja iz obrušavanja mora biti kompaktan, masivan i žilav i stoga je zbog svih dodatno ugrađenih ojačanja konstrukcije najčešće težak. No, tu mora postojati precizni  balans između  različitih komponenti konstrukcije.  Zrakoplov mora biti dovoljno čvrst za podnošenje naprezanja ali ne smije biti pretežak. Sve je to postignuto kod glasovitog Ju-87 Stuke. Ideja da se veliki bombarder pretvori u zrakoplov koji bi mogao obavljati iste zadaće kao i Stuka bio je potpuni promašaj.

Radi zahtjeva za sposobnošću obrušavanja na veliki bombarder ugrađene su dvije elise, na svakom krilu po jedna ali kako bi se dobila potrebna snaga svaku od elisa pogonila su dva motora DB-601 kakvi su se koristili u lovcu  Messerschmitt Bf 109, dakle dvije elise su pokretane s ukupno četiri motora. Motori su bili po dva spojeni u jednoj zatvorenoj gondoli na svakoj strani krila ili kako je to Goering oduvijek sumnjajući u vrijednost  tog zrakoplova podrugljivo znao reći – „međusobno zavareni“. Takvo rješenje pogonske grupe bila je nova katastrofalna odluka jer su motori bili preblizu jedan drugome i zatvoreni u gondoli koja je morala biti dodatno ojačana zbog potrebe obrušavanja zrakoplova. To je rezultiralo s problemima u hlađenju motora i izazivalo česte požare. Stoga je zrakoplov od strane njemačkih pilota i nazvan „Luftwaffenfeuerzeug“ ili „Luftwaffeov upaljač “.

U konačnici Njemačka je izradila više od tisuću He-177, a s njima je imala više problema nego koristi. Zrakoplov je trošio ogromne količine goriva, a koliko je štetio ratnim naporima Njemačke vidljivo je već i stoga što je na jedan taj neučinkoviti zrakoplov odlazilo četiri motora koji su mogli biti upotrebljeni za proizvodnju četiri izuzetno učinkovita i korisna borbena zrakoplova Me-109. He-177 nikada nije postao pravi bombarder za obrušavanje jer je nakon zbrojnih nesreća zabranjeno obušavanje pod većim kutom od 60 stupnjeva, a to, zapravo, i nije pravo obrušavanje niti se mogla postići preciznost kakvu su postizali pravi obrušavajući bombarderi Ju-87. Na kraju priče, zbog potpune zračne prevlasti savezničkih snaga na svim ratištima i razvoja ciljničkih sprava, bombardiranje iz obrušavanja je postalo zastarjelo i nepotrebno pa je He-177 izgubio i svoju zamišljenu – nikad ostvarenu svrhu.

Zrakoplov He-177 tipičan je primjer kako završavaju ambiciozni projekti pri kojima se u loš dizajn ulažu ogromna sredstva. Takva oružja na kraju su veća opasnost za svoga korisnika nego za neprijatelja.

 

 

 

Nakon jučerašnje vijesti o ruskoj isporuci moderniziranih tenkova T-90 Iraku i današnje vijesti o američkom “kažnjavanju” Iraka zbog predaje američkih tenkova Abrams iračkim šijtskim postrojbama, jasno je kako se stvari na iračkom vojnom tržištu mijenjaju, kako se čini – u korist Rusije, barem kada je riječ o tenkovima. U prilog takvoj tezi svakako ide i nova zanimljiva vojno-povijesna crtica koju uređuje naš Mario Stefanov, a odnosi se na modernizirani ruski tenk T-55 koji će, zbog svoje pouzdanosti i jednostavnosti i dalje ostati u sastavu iračkih oružanih snaga. Evo tog teksta u cjelosti:

Masovno raširen i korišten  diljem svijeta, poznati ruski tenk T-55 i dalje, u vremenu sofisticiranih tenkova i oklopnih borbenih vozila, ostaje poželjno borbeno sredstvo. Nastao početkom 50 ih godina prošlog stoljeća, kao nastavak razvoja slavnog tenka T-34 iz 2. svjetskog rata, prošao je gotovo  sva ratišta globalnog Hladnog rata 20. stoljeća,  od Srednje Amerike  i kubanske krize, preko Bliskog istoka do Azije. U svom izvornom obliku i u raznim modifikacijama korišten je i u svim dosadašnjim ratovima ovog stoljeća.

Iskustva stečena s njim, prije svega  na aktualnim bliskoistočnim bojištima,  gdje je korišten od svih zaraćenih strana, jasno ukazuju kako će još dugo biti u uporabi vojnih i paravojnih formacija širom svijeta.

Nakon iskustva stečenih tijekom ratovanja protiv ISIL-a i drugih organizacija islamističkog terora na svom teritoriju, Iračani su nedavno objavili odluku prema kojoj  neće rashodovati svoje stare tenkove T-55, nego će ih modernizirati i nastaviti koristiti.

U borbama su Iračani stekli pozitivna iskustva s američkim tenkovima M-1 „Abrams“ koji su uspjevali preživjeti pogotke neprijateljskih protuoklopnih raketa. Nakon raščlambe sanitetskih i materijalnih gubitaka, koje je iračka vojska imala tijekom višegodišnje protuterorističke kampanje, utvrđeno je kako je samo manji broj Abramsa pogotcima protuoklopnih raketa protivnika bio trajno izbačen iz uporabe i da se veći broj pogođenih tenkova nakon remonta uspijevao vratiti u postrojbe na bojištu. No s druge strane, već i sam pogled  na skupocjeni „Abrams“, uništen ili oštećen jeftinom protuoklopnom raketom, frustrirajuće je djelovao na iračko vojno vodstvo i podržao ih u uvjerenju da su stari ruski T-55 i njegove kineske verzije Type 69 u uvjetima bliskoistočnih ratovanja i  tamošnjim oblicima borbenih djelovanja nezamjenjivi. Jeftini, robusni,  jednostavni za održavanje, okretni i dobro naoružani T-55, po iračkim spoznajama, u borbama protiv paravojnih terorističkih skupina daleko su korisniji od sofisticiranih suvremenih tenkova. Stari T-55 na samom terenu je često modificiran ugradnjom dodatnog naoružanja i improvizirane dodatne oklopne zaštite. Zahvaljujući njegovoj jednostavnosti popravci su obavljani neposredno na terenu, a sam okretni i brzi tenk korišten je na krajnje maštovite načine  i to ne samo kao borbeno sredstvo, već i kao platforma  teških topničkih oružja  ili pak  kao traktor za vuču  topništva  i ratnog materijala.

Irački politički i vojni vrh, sada, nakon pobjede protiv ISIL-a, donosi planove razvoja svojih oklopnih i mehaniziranih postrojbi. Tako je, prema novinskoj agenciji „Al Sura“, Bagdad odlučio nabaviti ruske tenkove T-90 kao okosnicu oklopnih snaga, a tenkove T-55 i kineski Type 69 koje ima u svome arsenalu, opsežno modernizirati  dodavanjem modularnog reaktivnog oklopa koji će se nabaviti na europskom tržištu, najvjerojatnije  od njemačkih ili francuskih proizvođača, ugradnjom balističkog računala i modficiranjem tijela i kupole  tenka tako da se streljivo potpuno odvoji od posade u posebnom odjeljku kako bi se smanjile posljedice za posadu nakon direktnog  pogotka u tenk. Naime, posada u T- 55 sa svih je strana okružena streljivom i svaki pogodak koji aktivira streljivo unutar tenka za posadu je smrtonosan. Pored navedenog, na iračke tenkove T-55, umjesto dosadašnje strojnice na kupoli kojom je upravljao član posade, ugradit će se daljinski upravljana strojnica. Tako modificiran tenk nazvan je Khafil-1 što na arapskom znači  „jamac“.

Ovakva nadogradnja pretvorit će T-55 u opasnog protivnika paravojnim postrojbama terorističkih skupina s kakvima se iračka vojska godinama bori na svom terenu.

Prema objavljenim planovima modernizacije, u naoružanju će se i dalje zadržati 140 američkih M-1 Abramsa i oko 120 ruskih tenkova T-72. Nešto manje od stotinu komada tenkova T-55 proći će opisanu modernizaciju i biti i dalje zadržani u iračkom arsenalu.  Prema procjenama iračkih vojnih stručnjaka, europski tenkovi, prije svega njemački „Leopard“ i francuski „Leclerc“, su preskupi za iračke prilike, njihovo održavanje je prekomplicirano, a iračke tenkovske posade obučene su za korištenje ruskih i američkih tenkova pa bi njihova preobuka na novu tehniku zahtijevala previše vremena i financijskih sredstava. Pored toga, europski tenkovi, uključujući i britanski „Challenger“, preglomazni su za irački teren, nedovoljno pokretni i previše uočljive mete u pustinjskim uvjetima. Iako se „Leclerc“ pokazao izuzetno otpornim i učinkovitim oružjem tijekom rata u Jemenu, gdje je korišten od strane UAE, Iračani procjenjuju da je za njih preskup i da je šteta tako skupocjene tenkove izložiti vatri neprijatelja kao što su ISIL i  druge terorističke i pobunjeničke postrojbe. Prema njima, Leclerc je tenk koji je dizajniran za borbu protiv klasičnih vojski i suvremeno opremljenih neprijateljskih oklopnih i pješačkih postrojbi, te ga je potpuno iracionalno koristiti u asimetričnom ratu s nekonvencionalnim protivnicima. Iračkim snagama potrebni su brzi i  okretni, prilagodljivi,  dobro oklopljeni i  naoružani  tenkovi razumne cijene, kao što je ruski T-90.

Modificirani T-55  potpuno bi se uklopio u takvu viziju razvoja iračke vojske. Njegov reaktivni modularni oklop i time poboljšana oklopna zaštita, od posade  odvojeni spremik sa streljivom i daljinski upravljena strojnica, novi irački T-55 nazvan“ Khafil“ pretvoriti će u tenk adekvatan ratnim izazovima s kojima će se Bagdad ubuduće suočavati – asimetričnim borbenim djelovanjima protiv paravojnih  postrojbi,  kao što je  ISIL.

Veliki su izgledi da će iračka modifikacija tenkova T-55 biti uspješna, jednostavno zato što su ti tenkovi nastali prije gotovo 70 godina, pogodni za modifikacije i u povijesti svoga korištenja više su puta od raznih vojski usavršavani i nadograđivani. Tako je, primjerice, izraelska vojska izvršila modernizaciju više stotina egipatskih i sirijskih tenkova T-54 i T-55,  zarobljenih tijekom arapsko-izraelskih ratova.

Izraelci su u njih ugrađivali nove diesel motore, standardne NATO topove od 105 mm, balistička računala i  uređaje za noćno izviđanje i ciljanje. Egipatska vojska, koja je tijekom godina koristila više tisuća tih tenkova, već sredinom 60.-ih godina izvršila je njihovu modernizaciju ugradnjom njemačkih uređaja za noćno izviđanje marke „Telefunken“, kakvi su se koristili na njemačkim tenkovima Leopard -1, a 80.-tih godina u njih su ugrađivali nove diesel motore i NATO topove od 105 mm. Kroz svoju povijest T-55 pokazao se kao prilagodlijvo i izuzetno korisno oružje kada  se pravilno koristi.

Nova iračka modernizacija tenkova T-55 ispisat će još jedno poglavlje u njihovoj bogatoj ratnoj karijeri i osigurati njihov opstanak na budućim ratištima.

(Video) Rusija Iraku isporučuje tenkove T-90

SAD ljute na Irak zbog američkih tenkova koje Bagdad predaje šijtskim postrojbama

Masovno raširen i korišten  diljem svijeta, poznati ruski tenk T-55 i dalje, u vremenu sofisticiranih tenkova i oklopnih borbenih vozila, ostaje poželjno borbeno sredstvo. Nastao početkom 50 ih godina prošlog stoljeća, kao nastavak razvoja slavnog tenka T-34 iz 2. svjetskog rata, prošao je gotovo  sva ratišta globalnog Hladnog rata 20. stoljeća,  od Srednje Amerike  i kubanske krize, preko Bliskog istoka do Azije. U svom izvornom obliku i u raznim modifikacijama korišten je i u svim dosadašnjim ratovima ovog stoljeća.

Iskustva stečena s njim, prije svega  na aktualnim bliskoistočnim bojištima,  gdje je korišten od svih zaraćenih strana, jasno ukazuju kako će još dugo biti u uporabi vojnih i paravojnih formacija širom svijeta.

Nakon iskustva stečenih tijekom ratovanja protiv ISIL-a i drugih organizacija islamističkog terora na svom teritoriju, Iračani su nedavno objavili odluku prema kojoj  neće rashodovati svoje stare tenkove T-55, nego će ih modernizirati i nastaviti koristiti.

U borbama su Iračani stekli pozitivna iskustva s američkim tenkovima M-1 „Abrams“ koji su uspjevali preživjeti pogotke neprijateljskih protuoklopnih raketa. Nakon raščlambe sanitetskih i materijalnih gubitaka, koje je iračka vojska imala tijekom višegodišnje protuterorističke kampanje, utvrđeno je kako je samo manji broj Abramsa pogotcima protuoklopnih raketa protivnika bio trajno izbačen iz uporabe i da se veći broj pogođenih tenkova nakon remonta uspijevao vratiti u postrojbe na bojištu. No s druge strane, već i sam pogled  na skupocjeni „Abrams“, uništen ili oštećen jeftinom protuoklopnom raketom, frustrirajuće je djelovao na iračko vojno vodstvo i podržao ih u uvjerenju da su stari ruski T-55 i njegove kineske verzije Type 69 u uvjetima bliskoistočnih ratovanja i  tamošnjim oblicima borbenih djelovanja nezamjenjivi. Jeftini, robusni,  jednostavni za održavanje, okretni i dobro naoružani T-55, po iračkim spoznajama, u borbama protiv paravojnih terorističkih skupina daleko su korisniji od sofisticiranih suvremenih tenkova. Stari T-55 na samom terenu je često modificiran ugradnjom dodatnog naoružanja i improvizirane dodatne oklopne zaštite. Zahvaljujući njegovoj jednostavnosti popravci su obavljani neposredno na terenu, a sam okretni i brzi tenk korišten je na krajnje maštovite načine  i to ne samo kao borbeno sredstvo, već i kao platforma  teških topničkih oružja  ili pak  kao traktor za vuču  topništva  i ratnog materijala.

Irački politički i vojni vrh, sada, nakon pobjede protiv ISIL-a, donosi planove razvoja svojih oklopnih i mehaniziranih postrojbi. Tako je, prema novinskoj agenciji „Al Sura“, Bagdad odlučio nabaviti ruske tenkove T-90 kao okosnicu oklopnih snaga, a tenkove T-55 i kineski Type 69 koje ima u svome arsenalu, opsežno modernizirati  dodavanjem modularnog reaktivnog oklopa koji će se nabaviti na europskom tržištu, najvjerojatnije  od njemačkih ili francuskih proizvođača, ugradnjom balističkog računala i modficiranjem tijela i kupole  tenka tako da se streljivo potpuno odvoji od posade u posebnom odjeljku kako bi se smanjile posljedice za posadu nakon direktnog  pogotka u tenk. Naime, posada u T- 55 sa svih je strana okružena streljivom i svaki pogodak koji aktivira streljivo unutar tenka za posadu je smrtonosan. Pored navedenog, na iračke tenkove T-55, umjesto dosadašnje strojnice na kupoli kojom je upravljao član posade, ugradit će se daljinski upravljana strojnica. Tako modificiran tenk nazvan je Khafil-1 što na arapskom znači  „jamac“.

Ovakva nadogradnja pretvorit će T-55 u opasnog protivnika paravojnim postrojbama terorističkih skupina s kakvima se iračka vojska godinama bori na svom terenu.

Prema objavljenim planovima modernizacije, u naoružanju će se i dalje zadržati 140 američkih M-1 Abramsa i oko 120 ruskih tenkova T-72. Nešto manje od stotinu komada tenkova T-55 proći će opisanu modernizaciju i biti i dalje zadržani u iračkom arsenalu.  Prema procjenama iračkih vojnih stručnjaka, europski tenkovi, prije svega njemački „Leopard“ i francuski „Leclerc“, su preskupi za iračke prilike, njihovo održavanje je prekomplicirano, a iračke tenkovske posade obučene su za korištenje ruskih i američkih tenkova pa bi njihova preobuka na novu tehniku zahtijevala previše vremena i financijskih sredstava. Pored toga, europski tenkovi, uključujući i britanski „Challenger“, preglomazni su za irački teren, nedovoljno pokretni i previše uočljive mete u pustinjskim uvjetima. Iako se „Leclerc“ pokazao izuzetno otpornim i učinkovitim oružjem tijekom rata u Jemenu, gdje je korišten od strane UAE, Iračani procjenjuju da je za njih preskup i da je šteta tako skupocjene tenkove izložiti vatri neprijatelja kao što su ISIL i  druge terorističke i pobunjeničke postrojbe. Prema njima, Leclerc je tenk koji je dizajniran za borbu protiv klasičnih vojski i suvremeno opremljenih neprijateljskih oklopnih i pješačkih postrojbi, te ga je potpuno iracionalno koristiti u asimetričnom ratu s nekonvencionalnim protivnicima. Iračkim snagama potrebni su brzi i  okretni, prilagodljivi,  dobro oklopljeni i  naoružani  tenkovi razumne cijene, kao što je ruski T-90.

Modificirani T-55  potpuno bi se uklopio u takvu viziju razvoja iračke vojske. Njegov reaktivni modularni oklop i time poboljšana oklopna zaštita, od posade  odvojeni spremik sa streljivom i daljinski upravljena strojnica, novi irački T-55 nazvan“ Khafil“ pretvoriti će u tenk adekvatan ratnim izazovima s kojima će se Bagdad ubuduće suočavati – asimetričnim borbenim djelovanjima protiv paravojnih  postrojbi,  kao što je  ISIL.

Veliki su izgledi da će iračka modifikacija tenkova T-55 biti uspješna, jednostavno zato što su ti tenkovi nastali prije gotovo 70 godina, pogodni za modifikacije i u povijesti svoga korištenja više su puta od raznih vojski usavršavani i nadograđivani. Tako je, primjerice, izraelska vojska izvršila modernizaciju više stotina egipatskih i sirijskih tenkova T-54 i T-55,  zarobljenih tijekom arapsko-izraelskih ratova.

Izraelci su u njih ugrađivali nove diesel motore, standardne NATO topove od 105 mm, balistička računala i  uređaje za noćno izviđanje i ciljanje. Egipatska vojska, koja je tijekom godina koristila više tisuća tih tenkova, već sredinom 60.-ih godina izvršila je njihovu modernizaciju ugradnjom njemačkih uređaja za noćno izviđanje marke „Telefunken“, kakvi su se koristili na njemačkim tenkovima Leopard -1, a 80.-tih godina u njih su ugrađivali nove diesel motore i NATO topove od 105 mm. Kroz svoju povijest T-55 pokazao se kao prilagodlijvo i izuzetno korisno oružje kada  se pravilno koristi.

Nova iračka modernizacija tenkova T-55 ispisat će još jedno poglavlje u njihovoj bogatoj ratnoj karijeri i osigurati njihov opstanak na budućim ratištima.