Crtice iz vojne povijesti

Inžinjering sudnjeg dana, razvijan u vrijeme hladnog rata, često je prelazio okvire znanstvene fantastike.  Ratni strojevi koji su tada projektirani bili su uistinu morbidni, bizarni i zastrašujući.  Među njima se ističe sovjetski  nuklearni torpedo za djelovanje po kopnenim ciljevima s nuklearnom bojnom glavom snage 100  megatona (ekvivalent milijun tona TNT) i američka krstareća raketa na nuklearni pogon s više nuklearnih bojnih glava Vought SLAM. Ta  oružja, koja su nazivali oružja sudnjeg dana, jer nakon njihove uporabe teško da bi svijet opstao, postala su simbol vremena hladnog rata.

Nakon potvrde ruskog predsjednika Putina u ožujku ove godine o postojanju ruskog autonomnog podvodnog vozila na nuklearni pogon s nuklearnom bojnom glavom velikog dometa, sposobnog za nuklearne udare po neprijateljskoj obali koji bi stvorili valove visine 500 metara i uništili priobalne gradove, tehnologija oružja sudnjeg dana ponovo je, prvi put nakon hladnog rata, u središtu medijske pozornosti.

Ne radi se, zapravo, o ničemu novom nego nastavku razvoja idejnih projekata takvog oružja iz hladnoratovskog vremena. Ruski  podvodni dron Status 6, odnosno Poseidon, ili Kanyon po američkoj kodifikaciji, idejni  je sljednik projekta torpeda T-15 iz 50.-ih godina prošlog stoljeća. Njegovi nedostaci, prije svega domet od jedva pedesetak kilometara, sada su, zahvaljujući tehnološkom razvoju, na novom oružju otklonjeni. Status 6 je podvodni dron na nuklearni pogon interkontinentalnog dometa, malih dimenzija i nuklearne bojne glave velike snage od 100 megatona. Namjena mu je ista kao i davnom torpedu T-15, nuklearni udari na neprijateljsko kopno, velike mornaričke baze i infrastrukturne objekte ali i na velike američke priobalne gradove i luke. Za razliku od T-15 domet Statusa 6 je oko 10 000 kilometara, a brzina mu se procjenjuje, prema različitim izvorima, od 100 do 180 km/sat, na maksimalnoj dubini od 1000 metara, promjera je 1,6 metra i dužine svega 24 metra. Zbog svojih malih dimenzija i stealth osobina predstavljao bi tešku metu za protupodmorničku  obranu. Zanimljivo, i nekadašnji torpedo T-15 također je bio promjera 1,6 metara i gotovo iste dužine, a nosio je nuklearnu bojnu glavu iste snage. Bilo je predviđeno da se lansira iz podmornica klase „November“, koja je mogla nositi samo jedan torpedo. Kako mu je domet bio svega 50-ak km morao se koristiti vremenski upaljač, inače bi sve završilo kao samoubilačka misija. Pri kraju tehničkog  razvoja  spoznalo se kako bi zbog narasle snage američke i zapadne protupodmorničke obrane napad njime uistinu i bio samoubilački pokušaj,  jer bi se podmornica – nosač teško mogla neopaženo približiti američkoj obali na tako maloj  udaljenosti.

U vrijeme nastanka T-15 i suprotna strana hladnog rata razvijala je nevjerojatna i zastrašujuća oružja sudnjeg dana. Projekt Pluto i američka krstareća raketa na nuklearni pogon sa 26 nuklearnih glava Vought SLAM,  rezultat  je tih pokušaja, koji, na sreću, kao i ruski T-15 nikada nije ušao u naoružanje.

Sredinom 50.-ih godina prošlog stoljeća američki vojni stručnjaci odlučili su razviti strateški projektil na nuklearni pogon, koji bi mu osigurao enormno veliki domet i koji bi prije napada na sovjetske ciljeve mogao danima krstariti daleko od zone cilja, odakle bi ili bio opozvan ili poslan u napad. U siječnju 1957. godine pokrenut je projekt Pluto, koji je trebao razviti odgovarajući nuklearni reaktor i pogonsku skupinu koja bi pokretala krstareći projektil. Zamišljeno je da bi krstareći projektil, čiji je razvoj preuzeo koncern  Ling-Temco-Vought (LTV) pod  nazivom  SLAM (Supersonic Low – Altitude Missile) bio pokretan mlaznim motorom sustava ramjet. Za razliku od klasičnog mlaznog motora ramjet nema turbina niti bilo kakvih pokretnih dijelova, a zrak, potreban za izgaranje goriva i stvaranje potiska, u motor se uvodi kretanjem projektila kroz zrak umjesto sabijanjem uz pomoć turbina. Stoga projektili pogonjeni ramjet mlaznim motorima moraju dobiti početnu brzinu leta koja je dovoljna da zrak pod dovoljnim pritiskom sabije u komoru izgaranja,  gdje miješanjem s gorivom dolazi do eksplozije koja stvara potisak. Stoga se koriste startne rakete na čvrsto gorivo koje osiguravaju početnu brzinu, nakon čega se u pogon stavlja ramjet motor. Prednost mu je jednostavnost izrade i nedostatak pokretnih dijelova koje treba održavati, a mane su potreba dodatnog početnog pogona i kratki vijek trajanja. Inače prvi projektil pokretan ramjet mlaznim motorom bio je glasoviti njemački projektil iz 2. svjetskog rata V-1  ili „Vergeltungswaffe 1“.

Za razliku od uobičajnog ramjet motora, u onaj razvijen za projektil SLAM toplinska energija, dobivena radom nuklearnog reaktora, zagrijavala bi stlačeni zrak što bi izazvalo ekspanziju koja bi stvarala potisak i pokretala projektil u koji je motor ugrađen. Teoretski, takav projektil mogao bi letjeti godinama dokle god nuklearni reaktor ima goriva za rad. Praktički to nije bilo moguće izvesti zbog ograničenja materijala od kojih se motor izrađuje.

U svakom slučaju projektil kojeg su Amerikanci konstruirali mogao bi preletjeti 100 tisuća kilometara. Prvi prototip reaktora nazvan TORY-IIA pokrenut je u svibnju 1961. godine, a slijedio ga je veći i snažniji TORY-IIC koji je u pogon pušten u svibnju 1964. godine. Ovaj reaktor je u ramjet motoru uspio  stvoriti potisak od 170 kN pri simuliranoj brzini protoka zraka od 2,8 macha. Ovaj reaktor je na kraju usvojen za upotrebu u prvim probnim letovima budućeg projektila, koji bi u kasnijoj fazi serijske proizvodnje vjerojatno dobio poboljšani reaktor TORY-III koji je bio u fazi projektiranja u trenutku kada je cijeli projekt otkazan u srpnju 1964. godine.

Tvrtka Vought dovršila je konstrukciju projektila i on je vrlo brzo trebao biti spreman za probne letove. Projektil SLAM je bio dugačak 26,8 metara, promjera 1,5 metara, a težine oko 27,5 tona. Na visini od oko 300 metara trebao je letjeti brzinom 3,5 puta bržom od zvuka (3,50 Macha), a na visini od 9000 metara trebao je postići brzinu od 4,2 Macha. Najveća visina leta trebala mu je biti 10700 metara, domet pri niskom  letu na visini od 300 metara bio bi mu čak 21 300 km, a letom na visini od 9000 metara mogao je postići maksimalni domet od 182 tisuće km. Trebao je nositi jednu termonuklearnu bombu snage 200 megatona ili do 26 termonuklearnih bombi megatonske snage koje bi pri niskom letu ispuštao nad ranije odabranim ciljevima. Za projektil je razvijen i sustav navođenja TERCOM (Terrain Contour Matching) pomoću kojeg bi projektil prema ranije zadanoj putanji, odnosno planu leta, pratio teren prema ranije pripremljenim  radarskim mapama. Prilikom leta nad neprijateljskim teritorijem na maloj visini od najviše 300 metara stvarao bi udarni val koji bi razarao sve  u široj zoni preleta, a ispušni mlaz ispuštao bi velike količine visoko radioaktivne prašine, tako da bi SLAM neprijateljski teritorij uništavao i prije nego što bi ispustio nuklearne bojne glave. Tijekom programiranog leta nad odabranim ciljevima ispuštao bi  pojedinačne termonuklearne bombe megatonske snage, a zbog ogromnog doleta mogao je pokriti cijeli teritorij tadašnjeg SSSR-a. Završni udarac SLAM bi neprijatelju zadao nakon što bi ispustio sve bojne glave jer bi se prema planu leta na kraju obrušio na posljednji odabrani cilj gdje bi izazvao nuklearnu katastrofu radioaktivnim zračenjem svoga nuklearnog reaktora. Bio je to svojevrsni leteći Černobil, koji je usput ispuštao  još 20- tak drugih Černobila. Dakako u napadima ne bi bio korišten samo jedan takav projektil nego bi na protivnika bio ispaljen veći broj od kojih bi manji dio vjerojatno bio srušen od strane zrakoplovstva i protuzračne obrane, ali prema svemu opisanom, već je jedan jedini bio dovoljan za nuklearnu katastrofu na koju bi uslijedio adekvatan odgovor pogođene strane.

Projek  Pluto i projektil SLAM nazvani su stoga „oružjem sudnjeg dana“ jer se nakon njegove uporabe i odgovora protivnika više nitko ne bi oporavio. O zlu koje je sa sobom nosio SLAM dovoljno svjedoči činjenica da američki vojni stručnjaci na kraju nisu uopće imali ideju kako ga testirati u letu. Probe iznad američkog teritorija nisu dolazile u obzir jer je ta leteća nuklearna elektrana već samim letom rasipala radioaktivnost, a probe na američkim posjedima na Pacifiku zacijelo bi izazvale nepopravljive štete i bijes stanovništva širom Indopacifičke regije. U međuvremenu, američki vojno-industrijski kompleks razvio je interkontinentalne raketne balističke projektile velikog dometa, koje je bilo daleko teže presresti u letu nego krstareće projektile SLAM, a pri tom nisu bile oružje koje je opasno za protivnika i za onoga tko ga koristi. Osim toga, prema svim projekcijama SLAM  je u operativnu upotrebu  mogao ući tek početkom 70.-ih godina. Američke strateške  nuklearne snage  nisu mogle toliko čekati, već su raspolagale daleko naprednijim oružjem  pa je  suludi projekt otkazan.

 

 

Njemački borbeni zrakoplov Messerschmitt  Me-262 „Schwalbe“ još je jedno borbeno sredstvo koje je nakon 2. svjetskog rata dobilo novi život u čehoslovačkim tvornicama i nastavilo karijeru pod novim imenom.

Me-262 bio je prvi borbeni zrakoplov na mlazni pogon koji je ušao u serijsku proizvodnju i u operativnu uporabu i prvi mlazni zrakoplov koji je ostvario zračnu pobjedu i rušenje protivnika. Legendardni Me-262 za potrebe Luftwaffea izrađivan je u njemačkim tvornicama, a pred kraj rata, kada se ukazala potreba za sve većim brojem tih zrakoplova zbog savezničke kampanje strateškog bombardiranja, njemački politički i vojni vrh odlučio je proizvodnju otvoriti i u pogonima tvrtke Avia, u okupiranoj Čehoslovačkoj. Ta je tvrtka već proizvodila za njemačke potrebe slavne  Messerschmitte Me-109 i nije postojalo nikakvih tehnoloških niti kadrovskih prepreka uvođenju Me-262 u proizvodni proces.

No pripreme za proizvodnju nikada nisu dovršene  zbog prodora sovjetskih trupa u posljednjim bitkama 2. svjetskog rata. Postrojenja Avie netaknuto su pala u sovjetske ruke, a potom predana  novim čehoslovačkim vlastima. Proizvodne linije Me-109 verzije G bile su u funkciji i uskoro je na njima pokrenuta proizvodnja češke varijacije  Me-109 s drugim motorom i redizanjiranim poklopcem pilotske kabine,  koji je dobio naziv Avia S-199. Proizvodne trake Me-262 A  nisu bile funkcionalne jer su nedostajali pojedini alati i strojevi, ali je bila na raspolaganju kompletna tehnička dokumentacija.  Čehoslovačke vlasti uspjele su pribaviti sve potrebne strojeve  i 1946. godine pokrenuta je  proizvodnja mlaznih borbenih zrakoplova Me-262 A, koji su dobili čehoslovačku tipsku oznaku Avia S-92 „Turbina“. Za razliku od S-199, koji je bio modificirana verzija  Me-109 , S-92 bio je potpuno identičan orginalnom njemačkom  Me-262 A.

Prvi prototip S-92 poletio je 27. kolovoza 1946. godine, a drugi 24. listopada iste godine. Trenažna dvosjedna verzija prvi let obavila je 10. prosinca 1946. godine. Te godine Avia je proizvela ukupno dvanaest zrakoplova, od čega devet S-92 i tri dvosjeda CS-92.

Prva čehoslovačka borbena eskadrila sastavljena isključivo od mlaznih borbenih zrakoplova formirana je 1950. godine. Pojavom novih ruskih, mlaznih borbenih zrakoplova, posebice tada moćnog lovca Mig-15, daljnje održavanje u upotrebi malobrojnih zrakoplova S-92 sa ograničenim brojem sati rada motora i kompliciranim za održavanje postalo je neisplativo. Čehoslovačka je od tadašnejg SSSR-a počela uvoziti veći broj Migova-15 pa je eskadrila s klonovima njemačkih Me-262 već 1951. godine rasformirana.

Najveći problem Me-262 i čehoslovačkog S-92 bila je pogonska grupa. Zrakoplov  Me-262 su pokretala dva turbo mlazna motora Jumo 004 koje je trebalo servisirati prije i poslije svakog leta i čiji je ukupni vijek trajanja bio samo 30 sati rada. U Čehoslovačkoj modificirani motori Jumo oznake M-04 koji su ugrađivani na zrakoplov S-92 mogli su izdržati oko 60 sati rada. Motori su nakon toga mogli biti remontirani, nakon čega im je svaki put povećan životni vijek, ali nakon izvjesnog vremena čehoslovački stručnjaci su otkrili kako je u svim raspoloživim motorima došlo do pojave zamora materijala koje se nije moglo nikakvim popravcima otkloniti. Nakon ukupno 300 sati rada motor se više nije mogao obnoviti i morao je biti otpisan.

U međuvremenu, dok je trajalo uvođenje u naoružanje S-92, Avia je u svojim pogonima počela 1949. godine po sovjetskoj licenci proizvoditi mlazne borbene zrakoplove Jak-23 i pripremati se za licencnu proizvodnju sovjetskog Miga-15. U takvoj konkurenciji S-92 više nije imao nikakvog izgleda za daljnje održavanje u sastavu čehoslovačkog zrakoplovstva.

Jedan od problema pri operativnoj uporabi S-92 bili su i njemački topovi MK-108 kalibra 30 mm koji je koristio specifično streljivo, koje se moralo posebno izrađivati. U svakom zrakoplovu bila su ugrađena 4 takva topa. Čehoslovačka industrija je u to vrijeme morala izrađivati više različitih vrsta streljiva – za njemačko oružje, sovjetsko oružje koje je počelo pristizati, i za čehoslovačko oružje nasljeđeno još od prije rata ili koje je ponovo stavljeno u proizvodnju. Među njima bilo je i streljivo za maloborjne topove ugrađene na zrakoplove S-92. Proizvodnja toliko malih serija tog specifičnog streljiva uistinu nije bila rentabilna.

Avia S-92  imala je iste tehničke osobine kao i originalni njemački Me-262. Njegova dužina je bila 10,5 metara, a raspon krila 12,5 metara. Maksimalna brzina je iznosila 87 km na sat, a maksimalna visina leta 11 450 metara. Brzna penjanja je bila 1220 metara u minuti, a najveći dolet oko 1000 km.

Čehoslovački vojni i politički vrh  nakon 2. svjetskog rata, iako pod sovjetskom dominacijom, uvijek je nastojao održati vlastitu proizvodnju naoružanja i  vojne opreme. U početku su to bili njemački oružni sustavi koji su se za Treći Reich proizvodili u čehoslovačkim tvornicama, a kasnije su, kao i u razdoblju prije 2. svjetskog rata, u Čehoslovačkoj razvijane originalne konstrukcije. S-92, kao klon glasovitog njemačkog Me-262, bio je jedan od ranih pokušaja održavanja proizvodnje oružja u Čehoslovačkoj. Vrijeme ga je vrlo brzo pregazilo i naslijedili su ga novi, suvremeniji borbeni strojevi.

 

 

 

Američka podmornica USS „Barb“ (SS-220) klase Gato, stjecajem neplaniranih okolnosti  postala je prva podmornica  američke mornarice, naoružana raketama koje su mogle djelovati po kopnenim ciljevima. Tijekom 2. svjetskog rata „ Barb“  je raketirala industrijska postrojenja i obalne gradove japanskog  kopna i teritorija, kojeg su još uvijek držale japanske trupe.

U završnim mjesecima 2.svjetskog rata teški gubitci i nedostatak goriva, kao i potreba osiguranja dovoljnih snaga za otpor očekivanoj američkoj amfibijskoj invaziji na japanske otoke, zadržala je preostale kapitalne japanske ratne brodove u dobro osiguranim lukama. Počevši od srpnja 1945. godine, saveznički vojni brodovi počeli su masivno bombardiranje obalnih gradova u Japanu, u pokušaju da japanske pomorske snage izvuku na more i poraze ih u posljednoj odlučnoj bitci. No to im nije uspjelo, jer su Japanci glavninu flote, predvođene bojnim brodovima, nastavili držati u lukama izvan borbenog kontakta.

Tjedan dana prije američkog masivnog, topničkog udara po japanskom kopnu, američka podmornica „Barb“,  na koju je ranije, po zahtjevu njenog zapovjednika  Eugena  Fluckeya prigodom obavljanja remonta  u SAD-u,  u  eksperimentalne svrhe  ugrađen višestruki bacač nevođenih raketnih zrna  Mk. 51 kalibra 127 mm, prva je napala ciljeve na japanskom kopnu. Osim iz  svog topa od  4 incha (102 mm), Barb je japansko tlo po prvi put u povijesti američke mornarice tukla i raketama. Tijekom iste patrole posada podmornice izvršila je i prvu borbenu misiju na japanskom tlu, iskrcavši se na kopno i minirajući priobalnu prugu, kojom prigodom je uništen japanski vlak. Inače, japanske podmornice su tijekom rata na Pacifiku u više navrata iz svojih topova tukle obalu Australije. Prvi put djelovanjem Barb-a na udaru s mora našlo se je japansko kopno.

Tijekom 2. svjetskog rata glavno oružje podmornica svih zaraćenih strana bila su torpeda, a kao sekundarno oružje korišteni su topovi srednjeg kalibra, najčešće od 76 do 100 mm. Tako su najbrojnije njemačke podmornice Type VII na palubi imale ugrađeni top SK C/35 kalibra 88 mm. Američke podmirnice klase Gato, kojoj je pripadala i Barb, orginalno su imale ugrađen top kalibra 3 incha (76 mm), no kasnije im je zamjenjen topom Mk. 9, kalibra 4 incha (102 mm).

Oni su korišteni za potapanje torpednim udarom oštećenih neprijateljskih brodova i uništenje brodova na koje se nije isplatilo trošiti dragocjena torpeda. No problem s topovima je bio u tome, što im je zbog ručnog punjenja i  nedostatka automatskog punjača trebalo dosta vremena da na kopnenim ciljevima postignu ikakav značajniji učinak. Za to vrijeme morale su se nalaziti na površini i time biti izložene neprijateljskim ratnim brodovima i zrakoplovima. Raketni bacač Mk. 51 svojih 12 raketa mogao je ispaliti u roku od pet sekundi. Mana sustava je bila mali  domet od svega 5 km. To je zato što nije konstruiran niti proizveden za ugradnju na ofenzivne ratne brodove, kao što su podmornice, već za naoružanje desantnih brodova kojima je svojom vatrom trebao pružati neposrednu potporu pri iskrcavanju pješaštva na neprijateljsku obalu. Na američke desantne brodove obično je ugrađivan veći broj lansera Mk.51 dok je na Barb mogao biti ugrađen samo jedan.

U vrijeme kada je zapovjednik podmornice Barb uspio ishoditi ugradnju tog lansera na svoj brod, on je testiran kao oružje za borbu protiv japanskih samoubilačkih zrakoplova, tzv. „kamikaza“. Gusta vatra iz većeg broja lansera montiranih na površinskim ratnim brodovima američke flote trebala je stvoriti vatreni zid koji bi spriječio prodor kamikaza prema svojim ciljevima.

USS Barb je diesel električna podmornica klase Gato, oceanskih sposobnosti djelovanja, o čemu svjedoči njezina dužina od čak 95 metara  i domet od gotovo 20 tisuća kilometara. Na ophodnji je mogla provesti i više od dva mjeseca.  Pod vodom je mogla izdržati 48 sati, a testirana je i na maksimalnoj dubini ronjenja od 91 metar. Pogonsku skupinu sačinjavala su 4 diesel motora „General Motors“ i 4 elektro-motora tvrtke „General Electric“, koja su preko dvije elise osiguravala površinsku brzinu od oko 40 km/h i podvodnu od  17 km/h. Posadu je činilo šest časnika i 54 dočasnika i mornara. Podmornice klase Gato bile su naoružane s 10 torpednih cijevi za torpeda od 533 mm, od kojih su šest bile na provi, a četiri na krmi. Podmornica je mogla ukrcati 24 torpeda. Prvotno ugrađeni topovi od 76 mm, kasnije, tijekom operativne uporabe zamijenjeni su topovima od 102 mm, a protuzrakoplovni topovi Bofors 40 mm i Oerlikon 20 mm uglavnom su ostali na podmornicama sve do kraja rata. Raketni bacač Mk. 51 neplanirano je ugrađen samo na  podmornicu  Barb.

Barb je s Atlantika u ožujku 1944. godine prebačena na pacifičko ratište, gdje je djelovala sve do kraja rata i na kojem je postala jedna od američkih podmornica s najvećim brojem uništenih neprijateljskih brodova. Računa se da je na Pacifiku potopila ukupno 17 japanskih brodova,odnosno  ukupno  96 628 tona brodovlja, uključujući i japanski nosač zrakoplova Un’yō.

U siječnju 1945. godine Barb je krenula na jednu od svojih posljednjih patrola. Zapovjednik je neprimjetno  uspio podmornicu uvesti u plitko more kineske  luke pod japanskom okupacijom – Namakwan. U brzom napadu uništio je šest japanskih brodova prije nego što se je uspio udaljiti bez štete za podmornicu. No, kako je u vodama uz japansku obalu bilo sve manje isplativih japanskih ciljeva, na slijedeću patrolu Barb je isplovila s ukrcanih 100 raketa za bacač Mk. 51. Iz baze u Midwayu isplovila  je 8. lipnja 1945. godine, a pred japansko matično kopno  stigla je  20. lipnja. Dana 22. lipnja,  u 2:30 sati, Barb je izronila u blizini grada Shari na sjeveroistoku otoka Hokkaido. U nekoliko sekundi ispalila je svih 12 raketa na gradić Shari. Potom je otplovila prema sjeveru do obala Sahalina. Tijekom slijdećih mjesec dana Barb je ispalila 68 raketa na ciljeve u zoni Shikuka,  Shoritoria i Kashihoa. Ciljevi su napadani noću, najčešće s granice maksimalnog dometa raketa. Barb je, također, svojim topom od 102 mm djelovala po Kaihyou, Shibertoriu i Chiri. Napadnuta su industrijska postrojenja, skladišta, tvornica papira, nekoliko malih brodogradilišta, jedna radio postaja, jedna radarska i jedna postaja opremljena reflektorima velike snage. Tijekom dana japanski zrakoplovi tražili su američku podmornicu, a ona je djelovala isključivo noću. Na kraju je zapovjednik podmornice odlučio napasti bazu zrakoplova koji su je proganjali, pa je 12 raketa ispaljeno na zračnu luku Shikuka s koje su polijetali protupodmornički zrakoplovi. Raketni napadi na japansko kopno od strane podmornice Barb bilo je prvo korištenje raketa more-kopno u povijesti američke mornarice.

Barb je, potom, u svojoj posljednjoj patroli izvršila i prvo iskrcavanje i borbeno djelovanje na japanskom tlu. Tijekom ophodnje uz japansku obalu posada je uočila velik promet primorskom željeznicom u blizini grada Karafuta. Zapovjednik je odlučio prugu dignuti u zrak postavljanjem eksplozivne naprave. U noći, 22. na 23. srpnja 1945. godine, dio posade iskrcao se na obalu, onesposobio japansku stražu i na prugu postavio eksploziv težine 25 kilograma, koji je inače namijenjen za samouništenje podmornice u slučaju potrebe. Umjesto timera upotrebljena je improvizirana naprava koja je izazvala eksploziju u trenutku kada je preko eksploziva prešla lokomotiva vlaka. Barb je nastavila djelovanje uz obalu Sahalina sve do 26. srpnja, nakon čega je 2. kolovoza pristala u svoju bazu na Midwayu. Rakete kojima je Barb djelovala po kopnenim ciljevima nisu se pokazale superiornijima od topničkog oružja kojim su tada raspolagale podmornice. No svega nekoliko godina nakon rata, nove tehnologije, utemeljene na prvim vođenim krstarećim projektilima  Regulus I i  Regulus II, i  balističkim raketama, drastično su  umanjile značaj topničkog oružja velikog kalibra na ratnim brodovima u svrhu djelovanja po kopnenim ciljevima. Nova oružja podmornice su mogle ispaljivati s velikih udaljenosti i iz podvodne vožnje, zaštićene od protupodmorničkih snaga.

Tako je podmornica Barb navjestila budućnost podmorničkog ratovanja.

 

 

 

Početkom svibnja izraelsko ratno zrakoplovstvo je u sklopu intenzivnog djelovanja po sirijskom teritoriju po prvi put djelovalo i na ruske ciljeve. Izraelskim zračnim napadom uništen je jedan ruski protuzračni raketni sustav Pancir S-1 .

No ovaj slučaj direktnog vojnog sraza ruskih i izraelskih snaga na bliskoistočnim prostorima nije presedan. Još prije 47 godina, u srpnju 1970. godine došlo je do žestoke i kratke zračne bitke između izraelskih borbenih zrakoplova i sovjetskih Migova-21, koji su na poziv tadašnje egipatske vlade bili raspoređeni u Egiptu i štitili najznačajnije vojne i civilne infrastrukturne objekte. Borbeni kontakt je trajao svega šest minuta, nakon čega su obje strane izbjegavale nove međusobne sukobe. Sovjetske zrakoplovne snage u Egiptu tom su prilikom izgubile pet Migova-21 i tri pilota koji su smrtno stradali, a izraelska strana nije imala gubitaka osim jednog oštećenog zrakoplova koji se uspio prizemljiti.

Suprotno raširenom narativu  da su Izraelci i sovjetska strana tih godina vodili velike zračne bitke, činjenica je da je kratki boj od 30. srpnja 1970. godine bio jedini pravi dvoboj  izraelskih i sovjetskih borbenih zrakoplova.

Nakon Šestodnevnog arapsko-izraelskog rata 1967. godine,  kojim je Izrael u svega šest ratnih dana uspio do temelja  razoriti ratna zrakoplovstva,  kopnene snage i ukupnu vojnu moć  tada najsnažnijih arapskih država Egipta, Sirije, Iraka i Jordana i vojno zauzeti  sirijski Golan, jordansku Zapadnu obalu  i egipatski Sinaj, ostvario   je potpunu vojnu dominaciju na prostoru Bliskog istoka. Egipat je gotovo ostao bez ikakve vojne zaštite jer su mu i kopnene snage i zrakoplovstvo bile potpune desetkovane. O kakvom opsegu vojnog poraza je riječ svjedoči činjenica da je prije tog rata Egipat  u svom arsenalu imao ukupno 235 Migova-21, različitih varijanti, od kojih je rat preživjelo svega desetak primjeraka. Samo prvoga dana rata, 5. lipnja 1967. godine,  Izrael je u sklopu operacije „Moked“ zračnim napadima  na egipatske baze na tlu uništio oko 90 egipatskih Migova-21.

Crta razdvajanja egipatskih i izraelskih snaga uspostavljena je na Sueskom kanalu. Izrael je držao njegovu istočnu stranu. a Egipat zapadnu.  Kairu je njegov najbliži saveznik, tadašnji SSSR, počeo ubrzano nadoknađivati  izgubljenu vojnu opremu, ali nije postojala mogućnost brze zamjene za izgubljene pilote, kontrolore protuzračnih sustava i druge vojne stručnjake.

Egipatsko političko i vojno vodstvo, frustrirano nevjerojatnim razmjerima poraza protiv Izraela, pokrenulo je protiv Izraela  tzv. rat iscrpljivanja. Bez prestanka granatirani su izraelski položaji na istočnoj obali Sueskog kanala, na koje je pak Izrael ažurno uzvraćao. No zbog nepostojanja učinkovite protuzračne obrane egipatskog teritorija izraelske zračne snage mogle su nesmetano djelovati po neprijateljskom rasporedu na zapadnoj obali kanala.

Unatoč sovjetskim isporukama novih bitnica protuzračnih raketnih sustava i radarske opreme, kao i borbenih zrakoplova, egipatska strana nikako nije uspijevala parirati izraelskom zrakoplovstvu. Tako su, primjerice, Egipćani  u proljeće 1969. godine po cijeloj dužini fronte rasporedili sedam novih bojni protuzračnih raketnih sustava „S-75 Dvina“ (SAM-2), od kojih su Izraelci  potom u svega pet dana uspjeli uništiti šest i nakon čega je egipatska protuzračna obrana potpuno krahirala, a izraelskim zrakoplovima bio je otvoren put za djelovanje po cijelom egipatskom teritoriju, uključujući i sam Kairo. Već karajem 1969. godine izraelsko zrakoplovstvo uspostavilo jr apsolutnu zračnu dominaciju.

Egipatski predsjednik Nasser stoga je 4. siječnja 1970. godine odjurio u Moskvu,  tražeći ne samo dodatnu isporuku naoružanja i obuku osoblja, nego i direktnu sovjetsku vojnu intervenciju. U prvi mah sovjetsko rukovodstvo je odbilo Nasserovov zahtjev, no na kraju je ipak odlučeno da se izvrši prikrivena ograničena  vojna intervencija, tijekom koje bi u Egipat bile poslane nove bitnice protuzračnih raketnih sustava iz sastava sovjetske protuzračne obrane, zajedno s posadama, kao i kompletne eskadrile borbenih zrakoplova iz sastava sovjetskih zračnih snaga,  zajedno s pilotima i tehničkim osobljem. Svi isporučeni zrakoplovi i ostala oprema bili bi označeni egipatskim indetifikacijskim oznakama.

Operacija premještanja sovjetskih snaga u Egipat i njihovo stavljanje u funkciju nazvana je operacija „Kavkaz“. Za tu svrhu formirana je 18. Specijalna grupa protuzračne obrane pod zapovjedništvom general–bojnika Gregoria Dolnikova. U sastavu  grupe, u Egipat su upućene tri brigade opremljene protuzračnim projektilima S-125 (SAM-3) od kojih je svaka u svom sastavu imala jednu tehničku i šest raketnih bojni za čiju neposrednu zaštitu su dodane  i bitnice radarski upravljanih samohodnih protuzračnih topova ZSU-23-4 „Shilka“, te bitnice ručnih protuzračnih projektila Strela-2M. Zrakoplovnu  komponentu  18. Specijalne grupe činila je 135. zrakoplovna pukovnija (IAP) iz sastava sovjetskog zrakoplovstva s tri eskadrile od ukupno  40 Migova-21M i 60 pilota, 35. samostalna izvidnička zrakoplovna pukovnija (ORAP) sastavljena od tri eskadrile, od kojih su dvije bile naoružane zrakoplovima Mig-21 M ,  a jedna izvidničkom verzijom Mig-21 RF, s ukupno 30 borbenih zrakoplova. Od 1. veljače 1970. godine, 135. Pukovnija, pod zapovjedništvom pukovnika Korotjuka, raspoređena je u zrakoplovne baze Bani  Suweif i Kom Awshim sa zadaćom obrane glavnog grada, Kaira. Pod zapovjedništvom pukovnika Nastenka 35. pukovnija zauzela je položaj u zračnoj bazi Jiyanklis radi neposredne zaštite Aleksandrije.

Operacijom „Kavkaz“ u Egipat je u kratkom roku upućeno oko 30 tisuća sovjetskih vojnika. Imala je dvostruku zadaću. S jedne strane osigurala je ubrzanu isporuku i stavljanje u operativno stanje novih zrakoplova i vojne opreme za Egipat pa je tijekom nje, ne računajući sovjetske intervencijske snage, Egiptu isporučeno novih 100 Migova-MF i novije varijante protuzračnih sustava SAM-2 i SAM-3, kao i veća količina samohodnih protuzračnih topova ZSU-23-4. U sklopu operacije „Kavkaz“u Egipat su, zajedno s pilotima, prebačene i tri sovjetske  eskadrile za elektronsko ratovanje  i izviđanje, i za pomorsko izviđanje i protupodmorničku borbu, opremljene zrakoplovima velikog akcijskog radijusa  An-12PP, Tu-16R i hidroavionima  Be-12 koji mogu slijetati i na kopnena uzletišta. Svim raspoređenim zrakoplovima i raketnim sustavima 18. Specijalne protuzračne grupe upravljali su sovjetski piloti i vojno osoblje. Zrakoplovi Mig-21  bili su u orginalnoj sovjetskoj azijskoj kamuflaži (boja pijeska sa zelenim mrljama) s egipatskim identifikacijskim  oznakama – zastava na okomitom stabilizatoru i egipatske rondele na trupu i krilima.

Nova ravnoteža snaga, nastala sovjetskom intervencijom i dodatnom isporukom naoružanja Egiptu, nije samo otežala djelovanje izraelskoga zrakoplovstva, nego je i potaknuo egipatsku stranu na agresivnije djelovanje. Izraelski zrakoplovi sve teže su probijali egipatski  novi  protuzračni kišobran, a egipatski zrakoplovi sve češće su ofenzivno djelovali po izraelskim ciljevima s druge strane kanala na Sinaju. Nije prošlo dugo vremena do prvog kontakta sovjetskih i izraelskih zračnih snaga. Krajem lipnja 1970. godine dva sovjetska Miga-21 u zoni Ismailije stupila su u borbeni kontakt sa skupinom izraelskih borbenih zrakoplova „A-4 Skyhawk“ ,kojom prilikom je projektil zrak-zrak ispaljen sa sovjetskog Miga pogodio jedan Skyhawk. Zrakoplov je bio oštećen, ali ga je ozlijeđeni pilot uspio vratiti u bazu.

Svega nekoliko dana kasnije zbio se događaj kojeg „Jerusalem Post“, u članku od 18. srpnja 2016. godine, autora Uria Milsteina, označava  ključnim za buduću strategiju djelovanja izraelskih zračnih snaga. U popodnevnim satima 30. lipnja 1970. godine, četiri izraelska borbena zrakoplova F-4E „Phantom“ napali su bitnice egipatskih protuzračnih projektila SAM-2 u zoni Sueskog kanala. U svega nekoliko minuta, koliko je trajao neposredni napad na prvu od ciljanih bitnica, protuzračna obrana, upravljena od strane sovjetskog osoblja, srušila je dva „Phantoma“ i odbila napad.  Prema“ Jerusalem Postu“, zapovjednik izraelskog zrakoplovstva general-major Moti Hod bio je zaprepašten neuspjehom i prema tvrdnji tadašnjeg načelnika stožera zrakoplovstva, pukovnika Jacoba Agassia, obustavio je daljnje zrakoplovne napade na protuzračne bitnice.

Prema Agassiu, frustracija egipatskom protuzračnom obranom nastavljena je sve do rata 1973. godine i utjecala je na propuste i velike gubitke izraelskog ratnog zrakoplovstva. Već u prvim danima toga rata Izrael je izgubio veći broj zrakoplova. Nakon neuspjeha u bitci kod Al-Mansouraha 14. listopada 1973. godine,  kada izraelsko zrakoplovstvo nije uspjelo uništiti elitne eskadrile egipatskih Migova-21, dana 17. listopada uslijedio je novi šok. Četiri zrakoplova Phantom napali su egipatske protuzračne raketne bitnice u cilju otvaranja prodora ostatku zrakoplovnih snaga prema egipatskoj pozadini. Srušena su sva četiri zrakoplova, a šest pilota je smrtno stradalo ili zarobljeno. U članku za „Jerusaelm Post“ pukovnik  Eliahu Yitzhaki, koji je kasnije postao  zapovjednik Odjela za elektronsko ratovanje izraelskog zrakoplovstva, izjavljuje: “Slijedećeg dana izraelsko ratno zrakoplovstvo (IAF) prizemljilo je sve svoje zrakoplove. Njegovi zapovjednici obratili su se Odjelu za elektronsko ratovanje kako bi spasili situaciju. Pokrenuta je operacija „Nutcracker 23“, koja je planirana i potpuno sinhronizirana sa Odjelom za elektronsko ratovanje. Zrakoplovi su letjeli visoko, obavili su sve svoje zadaće, a nijedan  nije pogođen. Revolucija je započela .“ Tijekom  te operacije  potpuno je promijenjen način djelovanja. Izvršeno je  elektronsko ometanje egipatske PZO,  a zrakoplovi su djelovali usklađeno , s većih visina i s većih udaljenosti, koristeći od Amerikanaca isporučene nove vrste vođenih avio-bombi i televizijski vođene rakete AGM-65 „Maverick“.

No to se sve odvijalo kasnije, kada je izraelsko zrakoplovstvo uspjelo stvoriti strategiju koja je u konačnici eliminirala učinkovitost egipatskog i ostalih arapskih  zrakoplovstava i protuzračne obrane i stvorila preduvjete  za operaciju „Mole Cricket 19“, kojom je tijekom libanonskog rata 1982. godine potpuno devastirano sirijsko ratno zrakoplovstvo.

Tijekom ljeta 1970. godine Izraelci su nasuprot sebe još uvijek imali eskadrile sovjetskih Migova-21 upravljanih od strane sovjetskih pilota i bitnice protuzračnih raketnih sustava SAM-2 i SAM-3 upravljanih od strane sovjetskog osoblja. Radi pariranja sovjetskoj sili, koja se je postavila u obranu egipatskog zračnog prostora, izraelski vojni vrh isplanirao je operaciju „Rimon 20“ koja je trebala namamiti  sovjetske Migove-21 u zasjedu, zadati im udarac i time uspostaviti barem djelomičnu ravnotežu snaga.

Dana 30. srpnja 1970. godine operacija „Rimon 20“, svojevrsna zasjeda za sovjetske Migove-21, započela je napadom četiri izraelska „Phantoma“ na egipatsku radarsku postaju u zoni Kanala. Phantomi su svojom taktikom i komunikacijom između pilota simulirali izraelske podzvučne zrakoplove  „Skyhawk“. Prema podacima radara  i prislušne službe, egipatsko zapovjedništvo  i sovjetski savjetnici zaključili su kako je riječ o izoliranom napadu „Skyhawka“. Istovremeno radari upravljani od sovjetskog osoblja registrirali su let dvaju izraelskih borbenih zrakoplova Mirage III CJ na velikoj visini, očigledno angažiranih na izvidničkim zadaćama. To su potvrdili i razgovori  izraelskih pilota koji su prisluškivani. Dva izvidnička Miragea bez ozbiljnog oružja bili su slastan plijen kojem je bilo teško odoljeti. Za njihovo presretanje i uništavanje podignuto je ukupno  20 Migova-21 upravljanih od strane sovjetskih pilota. Prva skupina od 16 Migova-21 približila se izraelskim „Mirageima“ i tada su utvrdili da su izraelski zrakoplovi letjeli u formaciji koja je stvarala radarsku sjenu za još dva „Miragea III“. Na svoje iznenađenje sovjetski piloti tako su pred sobom umjesto dva izvidnička Miragea ugledali četiri za zračnu borbu potpuno naoružana i spremna Miragea. „Vidim četiri izraelska lovca“- bile su posljednje riječi zapovjednika prve četvorke Migova-21 koja je pristigla. Nakon toga Izraelci su se ubacili u radio komunikaciju i na ruskom slali kontradiktorne i zbunjujuće zapovjedi. U međuvremenu pristigla su i ona četiri „Phantoma“, koji su glumili „Skyhawke“, a s izraelske strane kanala doletjela su maksimalnom brzinom još četiri Miragea III. Iz izraelskih zrakoplova otvorena je raketna i topnička vatra po sovjetskim Migovima-21. Sovjetski piloti uspjeli su se prebaciti na otvorenu frekvenciju, pregrupirati i krenuti u izvlačenje iz borbenog kontakta, ali su se u tom trenutku našli pod raketnim  napadom „Phantom“-a koji su ispaljivali rakete zrak-zrak. Nakon gubitka pet Migova-21 general Dolnikov, zapovjednik 18. Specijalne grupe, zapovjedio je sovjetskim pilotima napuštanje bojišnice.

U isto vrijeme zapovjednik izraelskog zrakoplovstva Mordechai Hod, organizator i voditelj operacije „Rimon 20“, zapovjedio je svojim pilotima povlačenje iz borbenog kontakta  i povratak u bazu. Izričito je zabranio progon preostalih  Migova.

Zračni boj trajao je svega šest minuta. Posljednja četiri Miga-21, koji su doletjeli u borbenu zonu, mogli su vidjeti samo dim nastao od eksplozija uništenih Migova. Na izraelskoj strani jedan borbeni zrakoplov je oštećen pogotkom rakete zrak-zrak, ali se uspio vratiti u bazu i prizemljiti. Za uočiti je veliku žilavost i sposobnost preživljavanja američkih zrakoplova F-4 „Phantom“ i A-4 „Skyhawk“koje su koristili Izraelci. Razlog je u činjenici da je riječ o izvorno mornaričkim zrakoplovima predviđenim za uporabu na nosačima zrakoplova  koji su od početka kreirani  kao robusni i izdržljivi strojevi.

U zračnom boju sovjetskih i izraelskih zrakoplova 30. srpnja 1970. godine smrtno su stradali sovjetski piloti: satnik Zhuravljev Vladimir Aleksandrovich, satnik  Yushchenko Nikolay Petrovich i satnik Yakovljev Evgeny Gerasimovich.

Dva dana kasnije zapovjednik sovjetskog zrakoplovstva maršal Pavel Kutahov sletio je u Egipat i obustavio  letove sovjetskih pilota. Sovjetske posade i dalje su upravljale dijelom raketnih protuzračnih sustava, sve do 1972. godine, kada je novi egipatski predsjednik Anwar el-Sadat nezadovoljan suradnjom i pripremajući prelazak Egipta u savezništvo s SAD-om i Zapadom protjerao iz Egipta  sovjetske savjetnike i ostalo  vojno osoblje. Nakon rata s Izraelom 1973. godine i potpisivanja mirovnog sporazuma s Izraelom u Camp Davidu, Egipat je postao bliski američki saveznik, koji mu je uskoro počeo isporučivati one iste borbene zrakoplove s kojima su egipatski Migovi-21 ranije ratovali – „Phantome“ F-4E i kasnije F-16.

U počast slavnom Migu-21 koji napušta Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i prepušta mjesto novoj generaciji borbenih zrakoplova, u više priloga pokušat  ćemo prikazati najznačajnije bojeve i zračne bitke u kojima je u svojoj dugoj karijeri sudjelovao.

Nakon teksta o prvoj zračnoj pobjedi Miga-21, objavljujemo priču, o zacijelo najvećoj zračnoj bitci koju je taj zrakoplov vodio – bitci za el-Mansourah,  koja je na malom prostoru egipatskog neba iznad  delte Nila vođena tijekom 4. arapsko-izraelskog rata 1973. godine.  Bitka za el- Mansourah trajala je svega  53 minute, a u njoj je istovremeno sudjelovala masa od oko  180 egipatskih i izraelskih zrakoplova. Na izraelskoj  strani borili  su se zrakoplovi tipa F-4E Phantom i A-4 Skyhawk,  a na egipatskoj strani samo  Migovi-21 tada suvremene verzije MF.

Ratna sudbina  Miga-21 gotovo uvijek je bila ratovanje protiv tehnološki i brojčano nadmoćnijeg protivnika. Tako je bilo za svih arapsko-izraelskih ratova, vjetnamskoga rata,  kada se borio sa najsuvremenijim američkim borbenim zrakoplovima, iračko-iranskoga rata, kada je protiv njega ratovao čak i moćni F-14 Tomcat, zaljevskih ratova i kasnijih bliskoistočnih ratnih sukoba. Stoga je, nerijetko, njegova pobjeda bila u samoj činjenici opstanka na nebu  i prisiljavanja  neprijatelja na odustanak od njegovih planiranih borbenih ciljeva.

Četvrti arapsko-izraelski rat počeo je istovremenim napadom više  arapaskih država, predvođenih Egiptom i Sirijom, na izraelske položaje na okupiranim dijelovima  arapskog teritorija, egipatskog Sinaja i  sirijskog Golana, kao i na sam Izrael. Rat je počeo dana 6. listopada 1973. godine, kada su nakon teške topničke i zračne pripreme  egipatske i sirijske snage probile izraelske obrambene crte na obje fronte. Egipatska 2. i 3. armija uspjele su prijeći Sueski kanal, probiti utvrđenu izraelsku obrambenu liniju Bar-Lev i prodrijeti desetak kilometara u dubinu Sinaja. Za razliku od predhodnih ratova, izraelsko zrakoplovstvo nije uspjelo u samom startu rata uništiti protivničke zračne snage jer je naletjelo na organiziranu protuzračnu obranu sačinjenu od sovjetskih raketnih sustava S-125 (SAM-3), S-75 Dvina i Volhov (SAM-2 ) i tada potpuno novih i nepoznatih sustava 2K12 Kub (SAM-6). Izraelsko zrakoplovstvo nije uspjelo ostvariti zračnu nadmoć i izbaciti iz igre egipatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu,  pa stoga nisu bili u mogućnosti pružati punu potporu svojim trupama na zemlji.

Okosnicu  zrakoplovne komponente egipatske protuzračne obrane činili su Migovi-21 MF,  a postrojba u kojoj su bili koncentrirani elitni piloti s potpuno novim zrakoplovima koji su još uvijek bili obojani u kamuflažu  sovjetskih zračnih snaga (boja pijeska s tamnozelenim mrljama)  bio je 104. Air Wing (pukovnija),  koji je u svom sastavu imao tri eskadrile Migova-21MF. Dvije eskadrile su bile raspoređene u velikoj bazi el-Mansourah,  a jedna eskadrila u bazi Tanta. Tijekom početnih dana rata izraelsko zrakoplovstvo pokušalo je u više navrata iznenadnim napadima uništiti baze i zrakoplove 104. Winga, prije svega bazu el-Mansourah,   ali to nisu uspjeli zbog guste i učinkovite vatre raketnih sustava zemlja-zrak. Pokušaji napada na el-Mansourah dana 7.9. i 12. listopada, rezultirali  su  velikim izraelskim gubicima od strane  protuzračne obrane. Izraelci su službeno priznali, da su samo dana 7. listopada u pokušaju eliminacije udarnog dijela egipatskog zrakoplovstva i njihovih baza izgubili 22 borbena zrakoplova.

Kako je izraelsko vrhovno zapovjedništvo nakon odbacivanja sirijskih snaga na početne pozicije na Golanu planiralo izvršiti protunapad  i na sinajskom bojištu, nikako nisu mogli izbjeći potrebu probijanja i uništenja egipatske protuzračne obrane, uključno i zrakoplovnu komponentu sačinjenu od Migova-21.

Izraelci su planirali,  a kasnije i proveli, protunapad na slabom spoju između egipatske 2. i  3. armije, nakon čega su proširili mostobran, prešli na drugu stranu Sueskog kanala u egipatsku pozadinu i postupno opkolili s leđa 3. armiju, što je stvorilo preduvjete za pregovore o prekidu vatre. Egipat je u pričuvi imao još samo 1. armiju, stacioniranu u zoni Kaira.  Napadi na egipatske zračne baze, stoga su, zbog potrebe realizacije izraelskih planova protuudara,  nastavljeni unatoč ranijim gubitcima.  Izraelsko ratno zrakoplovstvo, po četvrti put,  14. listopada pokušalo je uništiti bazu i zrakoplove Mig-21 stacionirane u zračnim bazama el-Mansourah, Tanta i Salihiyah. Primarni cilj je bila baza el-Mansourah. Za taj posljednji izraelski napad angažirano je oko 120 zrakoplova F-4 Phantom i A-4 Skyhawk, kojima su se suprotstavila 62 egipatska Miga-21. Cijela ta masa zrakoplova našla  se je vrlo brzo u  kaotičnoj  bliskoj borbi koja je trajala ukupno 53 minute. Prema opisu egipatskih pilota  koji su sudjelovali u borbi, u pojedinim trenucima se činilo da svakog egipatskog Miga-21 proganja jedan izraelski zrakoplov , kojemu je pak iza leđa drugi egipatski Mig-21  koji ga pokušava srušiti.

Zapovjedništvo egipatskog zrakoplovstva i protuzračne obrane, predvođene zrakoplovnim maršalom Hosnijem  Mubarakom,  koji je kasnije postao egipatski predsjednik , predvidjelo je taktiku izraelskoga napada i od samog početka bitke uspjelo parirati odgovarajućim protumjerama. Izraelski plan predviđao je tri uzastopna  zračna napada. Prvi val trebao je udariti prema bazi el- Mansourah,  izazvati podizanje egipatskih Migova i služeči kao mamac privući ih na sebe, uvući u blisku zračnu borbu i po mogućnosti ih što više uništiti. Zrakoplovi drugoga vala napada trebali su potom udariti po zemaljskim sustavima protuzračne obrane koji  su branili bazu  el-Mansourah, prije svega po položajima protuzrakoplovnih raketa,  kako bi oslobodili put trećem valu izraelskog zrakoplovnog udara koji je trebao potpuno uništiti bazu ili je barem onesposobiti za duže vrijeme i uništiti zrakoplove koji bi se zatekli na tlu.

Dana 14. listopada u 15:15 sati stožer egipatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane obaviješten je kako su radarski sustavi zračnog promatranja uočili dolazak 20 izraelskih zrakoplova, najvjerojatnije tipa Phantom, iz smijera Sredozemnog mora, koji su se kretali prema području delte Nila. Zapovjednik egipatskog zrakoplovstva, maršal Hosni  Mubarak,  izdao je zapovijed zapovjedniku 104. Winga generalu Ahmadu Abd al-Rahmanu Nasru, da podigne 16 Migova -21, njima stvori zaštitini kišobran iznad baze i da ne poduzima ništa drugo. Umjesto da krenu u presretanje dolazećih izraelskih borbenih zrakoplova, egipatski Migovi-21 kružili su iznad svoje zračne baze. Kada je zapovjednik prvog vala izraelskog napada shvatio kako nije uspio odigrati ulogu mamca i odvući egipatske Migove od baze, vratio se je istim putem kojim je došao, nakon što su njegovi zrakoplovi neko vrijeme u širokim krugovima kružili oko egipatkse baze i egipatskih Migova koji su je štitili.

Oko 15:30 sati uočeno je približavanje novih  60 izraelskih zrakoplova iz tri različita smijera. Mubarak je tada izdao zapovijed  za presretanje, a general Ahmed Nasr je 16 svojih Migova-21 koji su već bili u zraku poslao u smijeru neprijatelja. Njihova je uloga bila napadati sve tri izraelske dolazeće formacije s ciljem njihova razbijanja  i prisiljavanja na odbacivanje dodatnih rezervoara goriva i tereta  bombi kojima su trebali djelovati po ciljevima na zemlji kako bi se mogli upustiti u blisku borbu sa  Migovima-21. Odmah potom podignuto je još 16 Migova-21 iz baze el- Mansourah, zajedno s još 8 iz baze Tanta. U 15:38 sati uočen je još jedan val od 16 izraelskih zrakoplova koji su letjeli na ekstremno maloj visini, dolazeći  iz smijera mora. Stoga je u zrak podignuto još 8 Migova-21 iz baze el-Mansourah i 8 Migova -21 iz zračne baze Abu Hamad.

Ubrzo se rasplamsala  iznimno žestoka dog-fight bitka, u kojoj je u istom trenutku sudjelovalo 62 Miga-21 i oko 160 Phantoma i Skyhawka – dakle, u kulminaciji bitke na nebu se u međusobnoj bliskoj borbi našlo oko 180 borbenih zrakoplova. U 15:52 sati egipatski radari su primjetili dolazak još 60 Phantoma i Skyhawka, također iz pravca mora, koji su letjeli na vrlo maloj visini. To je bio teći val izraelskog napada koji je trebao dovršiti ono što nije uspio drugi val i potpuno devastirati egipatske zračne baze i Migove-21. Egipatsko zapovjedništvo, stoga je, iz baze Inshas podiglo još 8 Migova-21. U trenutku kada se  taj treći val izraelskih zrakoplova približio selu Dekernes, 20 km istočno od el-Mansourah, naletio je na zračni kaos u kojem su se desetci zrakoplova međusobno proganjali. Kada je izraelski drugi val, shvativši kako ne može izvršiti zadaću, krenuo u smijeru istoka, i zapovjednik trećeg vala shvatio je kako su predhodni napadi propali jer je u zraku bilo previše egipatskih zrakoplova, daleko više nego što bi ih bilo da su raniji napadi uspjeli. Stoga je donio  pravilnu odluku i također se povukao u smijeru mora. Posljednji izraelski zrakoplov napustio je egipatski zračni prostor u 16:8 sati. Velika bitka za el-Mansourah bila je završena. Unatoč tehnološkoj i brojčanoj nadmoći neprijatelja, egipatski Migovi-21 uspjeli su preživjeti i obraniti svoje zračne baze. Baza el-Mansourah pretrpjela je oštećenja, prije svega na poletno-sletnoj stazi, koja su vrlo brzo kasnije popravljena, ali se zbog njih dio egipatskih Migova-21 koji su tijekom bitke ostali bez goriva nije mogao sigurno prizemljiti, pa su ih piloti napuštali katapultirajući  se, kako bi preživjeli.

Egipatska strana tvrdila je da je za vrijeme  trajanja bitke srušila 17 izraelskih zrakoplova i priznala gubitak 6 Migova-21 MF, od čega je neprijatelj srušio tri, dva su se srušila zbog nestanka goriva,  a jedan se srušio nakon što je uletio u  krhotine nastale eksplozijom Phantoma koji je svojim topovima uništio. Njime je upravljao pukovnik Mohamed Adoub koji je uspio preživjeti.  Izraelska strana je, dakako, tvrdila da je tijekom bitke izgubila samo dva zrakoplova.

Kako god bilo jedno je sigurno – izraelski napad na ključne egipatske zrakoplovne baze i elitne zrakoplovne postrojbe naoružane Migovima – 21MF nije postigao svoje ciljeve. Migovi- 21 uspješno su se oduprli nadmoćnom protivniku i s obzirom na tehničku i brojčanu nadmoć izraelske strane može se reći da je Mig-21, u najvećoj bitki u kojoj je ikada sudjelovao – odnio pobjedu.

 

 

 

 

Dana 28. studenog 2017. godine egipatsko ratno zrakoplovstvo primilo je posljednja tri  borbena zrakoplova tipa Dassault Rafale  EM, francuske proizvodnje. Time je kompletirana prva egipatska eskadrila Rafalea od ukupno dvije naručene.

Zrakoplovi su iz postrojenja Dassault Aviation u Bordeaux – Merignacu  preletjeli u egipatsku zračnu bazu Gbel El Basur, 85 km sjeverozapadno od Kaira.

U ovom trenutku Egipat raspolaže s ukupno 14 borbenih zrakoplova Rafale, isporučenih temeljem ugovora iz 2015. godine  i to osam jednosjednih Rafalea EM i šest dvosjednih Rafalea DM. U planu je potpisivanje ugovora o nabavi još 12 Rafalea.

Višenamjenski borbeni zrakoplov Rafale, čija se cijena kreće oko 80 milijuna EUR-a po komadu, pokretan je s dva mlazna motora Snecma M88-2, potiska 50 kN svaki. Maksimalna brzina mu je na velikoj visini oko 1900 km/h (1,8 macha), odnosno 1400km /h  (1,1 mach) na maloj visini leta. Dolet mu je 3700 km,  a operativni radijus 1850 km pri najzahtjevnijim operacijama probijanja kroz neprijateljsku obranu i djelovanja po ciljevima na tlu. Taj operativni radijus sposoban je postići noseći čak tri dodatna rezervoara goriva od 5700 litara i bojnog tereta od  dvije krstareće rakete SCALP i dvije rakete zrak-zrak srednjeg dometa MICA. Brzina penjanja mu je oko 300 metara u sekundi. Rafalei su naoružani  jednim automatskim topom kalibra 30 mm GIAT 30/M791 s 125 komada streljiva. Na 14 nosača može nositi ukupno 9500 kg dodatnoga goriva u vanjskim rezervoarima, ili naoružanja u različitim kombinacijama. Koriste se rakete zrak-zrak Magic II i MBDA MICA  infracrvenog ili radarskog vođenja, krstareće rakete zrak-zemlja SCALP-EG,  kao i sve vrste francuskih bombi i navođenih bombi koje koriste američke i NATO snage. Također može nositi i jednu protubrodsku raketu AM-39 Exocet i projektil zrak-zemlja ASMP-A s nuklearnom bojnom glavom. Opremljen je moćnim radarom Thales RBE2- AA AESA i  sustavom elektronskog ratovanja Thales SPECTRA.

Egipatski borbeni zrakoplovi Rafale isporučeni su s kompletnim asortimanom naoružanja koje Rafalei  koriste u sastavu francuskih zračnih snaga. To su rakete zrak-zrak srednjeg dometa MICA, krstareće  rakete  SCALP EG , od kojih je Egiptu do sada isporučeno 50 primjeraka i rakete  zrak-zemlja AASM.

AASM projektili   su zapravo modularni oružni sustav preciznog streljiva kojeg sačinjavaju avio-bombe male težine, najčešće do 250 kg, pogonski modul koji ih pretvara u raketne projektile, modul  vođenja koji može biti lasersko, IC ili hibridno- inercijalno i GPS. Prosječna cijena tih projektila je oko 170 do 180 tisuća EUR-a,   a domet njihovog djelovanja nakon ispaljivanja sa zrakoplova je 50 do 60 km kada su ispuštene na velikim visinama, ili 15 km kada su sa zrakoplova lansirane u niskom letu.

Raketni projektili zrak-zrak srednjeg dometa MBDA MICA mogu se koristiti u svim vremenskim uvjetima i oružje su koncepcije „fire and forget“ (ispali i zaboravi) dometa do 50 km. Na protivničke zrakoplove samonavode se radarski uz pomoć vlastitog radara ili pak, IC tragača. Sustav zahvata cilja projektila može se preko središnjeg sustava za obradu podataka koristiti kao dodatni senzor samog zrakoplova. Raketa zrak-zrak MICA sposobna je, uz pomoć podataka dobivenih preko data-linka  od drugog zrakoplova ili zemaljskog osmatranja, izvršiti gađanje neprijateljskih zrakoplova  koji se nalaze iza matičnog zrakoplova. U lipnju 2007. godine to je uspješno demonstrirano,  kada je francuski Rafale ispalio MICA projektil na leteću metu koja se nalazila iza njega, koristeći početne podatke poslane s  drugog zrakoplova.  MICA  je uspjela zahvatiti cilj, pratiti ga i srušiti. Projektil MICA s vrlo malim prilagodbama može se koristiti i kao brodski protuzračni projektil kada se lansira iz okomitih kontenjera, ili kao projektil sustava zemlja-zrak. Na taj način je postignuta unifikacija streljiva za borbu protiv zrakoplova s pomorskih, kopnenih i zrakoplovnih platformi čime je olakšano održavanje borbenih sustava i logistika.

Proizvođač tog izuzetnog projektila je zajednički europski konzorcij MBDA, stvoren od strane francuskog proizvođača Aerospatiale-MatraMissiles , sada Airbus, talijanske Alenia Marconi Systems, sada Leonardo, i britanskog BAE Systemsa krajem 2001. godine. Koncern sada ima desetke tisuća zaposlenih, a u 2016. godini imao je ukupnih narudžbi u iznosu od gotovo 20 milijardi EUR-a.

Koncern MBDA proizvođač je i krstareće rakete SCALP EG koja je također zajedno sa zrakoplovima Rafale isporučena Egiptu. Ona je također „fire and forget“ projektil koji se programira prije lansiranja. Pojedinačna cijena je gotovo milijun EUR-a. Dugačka je svega 5 metara i promjera 0,7 metara, a nosi bojevu glavu težine od čak 450 kg. Njezin domet je više od 560 km i to kada se lansira pri niskom profilu leta zrakoplova. Do cilja leti na visini 30 do 40 metara od tla, brzinom od oko 1000 km/sat. Sistem vođenja je inercijalni, GPS , a u terminalnoj fazi leta može koristiti i IC senzore. Raketa se može programirati da u blizini cilja krene u oštro propinjanje u visinu,  a potom u obrušavanje na cilj.

Uvođenjem u naoružanje prve eskadrile francuskih borbenih zrakoplova Rafale egipatsko ratno zrakoplovstvo ojačalo je svoje operativne sposobnosti,  koje su i bez njih respektabilne. Dovoljno je naznačiti da u svom sastavu ima oko 160 borbenih zrakoplova F-16 A/C i 50 F-16B/D koji predstavljaju udarnu sangu egipatskog zrakoplovstva. U naoružanju imaju još uvijek 18 francuskih višenamjenskih zrakoplova Mirage 2000 EM i BM, 81 francuski jurišni zrakoplov Mirage 5, verzija E2,SDE i SDR i 40 školsko-borbenih zrakoplova francuske proizvodnje Alpha Jet. Egipat koristi još uvjek 50 zrakoplova tipa Mig-21, ali temeljito obnovljenih ugradnjom američke elektronike i naoružanih američkim raketama zrak-zrak tipa „Sidewinder“, posljednjih verzija. Zanimljivo je da u naoružanju protuzračne obrane imaju 60 primjeraka kineske verzije Mig-21, Chengdu  J-7 koji se koriste isključivo za nadzor zračnog prostora. Egipatsko zrakoplovstvo koristi ukupno 9  američkih zrakoplova E-2 „Hawkeye“ za radarsko osmatranje i navođenje, koji na vrhu trupa imaju ugrađena rotaciona radarska kućišta. Egipat koristi 46 američkih borbenih zrakoplova AH-64 Apache.

Kada se sve to skupa sagleda, poglavito činjenica da su američki F-16 Egiptu isporučeni potpuno novi, postavlja se logično pitanje: čemu nabavka  novih francuskih višenamjenskih zrakoplova? Od sredine 70.- ih godina prošlog stoljeća egipatsko vojno vodstvo uporno provodi politiku nabavke oružja iz različitih izvora, kako njihove oružane snage nikada ne bi došle u situaciju ovisnosti  o političkoj volji bilo kojeg partnera koji ih opskrbljuje oružjem, opremom i pomaže u obuci ljudstva. U tome svjetlu treba gledati i nabavu protuzračnih raketnih sustava S-300 i TOR iz  Rusije i narudžbu ukupno 35 ruskih borbenih zrakoplova Mig-35 od kojih je jedna eskadrila već isporučena.

 

 

Paradoksalno, bijeg sovjetskog pilota s tada tajnovitim sovjetskim zrakoplovom Mig-25 u Japan, koliko je ruskoj strani donio štete toliko joj je priskrbio i koristi. Do slijetanja Miga -25 u Japan taj je zrakoplov bio namijenjen isključivo sovjetskom zrakoplovstvu i nije se smio izvoziti, kako bi se sačuvale tajne njegove konstrukcije, tehničkih podataka i borbenih sposobnosti. Od trenutka kada su ga se dočepali Amerikanci i zapadni saveznici nikakvih tajni više nije bilo, a sovjetskoj strani je ostala samo mogućnost zamjene  ključnih elektronskih uređaja, prije svega radara, uvođenje te nove varijante Miga-25 u svoje naoružanje i otvaranje mogućnosti prodaje starijih verzija na svjetskom tržištu. Iako su osobine tih starijih verzija sada bile razotkrivene, veliki akcijski radijus i nevjerojatna brzina leta korpulentnog zrakoplova Mig-25 izazvali su njegovu veliku potražnju na svjetskom tržištu ratnih zrakoplova, kojoj je tadašnji SSSR udovoljio i inkasirao velike dolarske iznose. Nešto je prodao i u okviru klirinške razmjene ali za razliku od drugih zrakoplova nisu isporučivani u okviru vojne pomoći nego isključivo na tržišnim temeljima.

Dana 6. rujna 1976. godine, grupa sovjetskih najsuvremenijih borbenih zrakoplova, obavijenih velom tajnovitosti,  iz sastava 11. zračne armije bazirane u regiji  Primorsky Krai, obavljala je trenažne letove i taktičke vježbe. U jednom trenutku pilot jednog od zrakoplova, poručnik Viktor Belenko, odvojio se od formacije i zrakoplov usmjerio prema japanskoj obali. Belenko je svoj Mig-25 spustio na vrlo malu visinu kako bi izbjegao sovjetske radare i povećao brzinu do maksimalne  granice koje je moguće postići na malim visinama.

Očito opažen od strane japanske protuzračne obrane po ulasku u japanski zračni prostror, susreo sa s dva zrakoplova američke proizvodnje F-4 Phantom, nakon  čega je, kako bi ih izbjegao, naglo povećao visinu leta i brzinu podigao na maksimalnu vrijednost koju je taj tada tajnoviti zrakoplov mogao postići – gotovo do 2,8 macha (3.220 km/sat). Za Phantome koji su ga presreli to je bila nedostižna brzina pa su odustali od njegovog progona. Podizanjem na veću visinu gdje je bio jasno radarski vidljiv, Belenko je japanskoj protuzračnoj obrani posredno pokušao poručiti da se ne skriva i da nema nikakve opasne namjere. Japanska strana reagirala je razumno i pratila razvoj situacije. Nakon bliskog susreta s jednim putničkim zrakoplovom gdje je lako moglo doći do sudara, Belenko je na kraju uspio svoj zrakoplov Mig-25A prizemljiti u zračnoj luci Hakodate na sjeveru Japana. Pristiglim japanskim vojnicima objasnio je da je prebjegao iz SSSR-a i da im predaje zrakoplov.

Amerikanci i zapadni eksperti bili su oduševljeni. Bez ikakve obavještajne operacije, natezanja s nagovaranjem prebjega, plaćanjima, iznudama, ucjenama i sličnim postupcima, na zlatnom pladnju uspjeli su dobiti najbrži sovjetski zrakoplov čije su karakteristike držane u strogoj tajnosti. Nisu bili sigurni ni u njegovu točnu tipsku oznaku. NATO mu je dao kodnu oznaku „Foxbat“. Borbene i tehničke karakteristike Miga-25 do tada su držane u tolikoj tajnosti da ne samo što je na snazi bila zabrana njegovog izvoza nego je i objavljivanje  njegovih  fotografija bilo strogo kontrolirano. Sve koje su do tada objavljene  bile su namjerno jako loše kvalitete i iz njih je teško bilo dokučiti i sam oblik zrakoplova, a kamoli spoznati nešto o njegovim tehničkim podacima i sposobnostima.

Kada su stručnjaci U.S. National Air & Space Intelligence Center dohvatili i razmontirali pristigli Mig-25, bili su šokirani. Za razliku od ranije prevladavajućeg mišljenja da je zbog ekstremno visokih brzina leta uglavnom sačinjen od titana koji može izdržati temperature koje trup zrakoplova dostiže na njima, utvrdili su da je izgrađen najvećim dijelom od čelika, materijalom  koji nije uobičajen za izradu zrakoplova. Svi dijelovi zrakoplova spajani su točkastim varenjem i to ručno. Na mjestima gdje su ipak korištene zakovice one nisu kao kod zapadnih zrakoplova imale uvučene glave koje su nakon sastavljanja u istoj razini s limom, nego  grube, ispupčene kakve se primjenjuju, slikovito rečeno, na industrijskim kotlovima, a ne na aerodinamičkim konstrukcijama. Ali najveći šok izazvala je elektronika. Umijesto tada uobičajnih tranzistora cijela elektronika zrakoplova bazirala se na vakumskim cijevima kakve su se, primjerice,  ranih 60.- ih godina  mogle vidjeti u prvim crno bijelim televizorima. Iznenađeni analitičari čak su razmatrali mogućnost da je sve incenirano od sovjetske strane i da im je u cilju obmanjivanja podmetnut zrakoplov koji nema veze sa stvarnim Migom-25. No pilot Viktor Belenko, koji je zatražio politički azil, jamčio je kako je riječ o potpuno novom zrakoplovu, da su svi zrakoplovi u njegovoj postrojbi bili potpuno identični ovome kojim je on upravljao i da ne postoji ni jedna druga verzija Miga-25. U prilog njegovim tvrdnjama najviše je govorila knjiga instrukcija za korištenje koju je ponio sa sobom. Ona je, uostalom, i bila najveći trofej zapadne strane jer je sadržavala ne samo uputstva za tehničku uporabu nego i za taktičke postupke.

Zahvaljujući onome što je govorio pilot i tehničkim analizama, zapadni su stručnjaci došli do zaključka da je takva zastarjela tehnologija, koja je zahtijevala i mnogo prostora i povećavala dimenzije i težinu zrakoplova, ugrađena namjerno.  Tada moderni uređaji za elektronsko ometanje teško su mogli djelovati na elektronsku konfiguraciju jednu ili dvije generacije stariju jer ona jednostavno nije očekivana kao dio bilo kojeg tada operativnog borbenog zrakoplova. Elektronske ili vakumske cijevi omogućavale su veliku snagu ugrađenog radara, i što je najvažnije, bile su na tadašnjem razvoju tehnologije u velikoj mjeri otporne na djelovanje elektromagnetskog pulsa (EMP) koji nastaje prigodom  nuklearnih eksplozija. EMP bi uništio svu elektroniku koja bi mu se našla u radijusu ali ne i većinu zastarjelih vakumskih cijevi pa bi bilo lako moguća situacija da nakon općeg nuklearnog rata leti još samo Mig-25, dakako, ukoliko bi preživio fizičke učinke nuklearnih eksplozija.

Nakon svega sovjetski stručnjaci izvršili su opsežnu rekonstrukciju Miga-25, ugradili potpuno novi radar i veći dio ostale elektronike. Ta nova verzija uvedena je u naoružanje sovjetskog zrakoplovstva pod oznakom Mig-25PD s radarom tipa RP-25 Safir, IC sustavom za otkrivanje i praćenje, ugrađeni su također i snažniji motori. Proizvodnja te inačice započeta je 1978. godine, naknadno je još oko 370 Migova-25 najranije inačice usavršeno na ovu razinu i označeno oznakom Mig-25PDS. Starije varijante Migova-25 ponuđene su svjetskom tržištu pa su izveženi u Alžir, Bugarsku, Indiju, Irak, Libiju i Siriju.

Mig-25 bio je velik zrakoplov, dužine gotovo 20 m, raspona krila 14 m, težine oko 20 tona. Najveća brzinu bila mu je nevjerojatnih 3,20 macha (3.645 km na sat) iako je preporučena maksimalna brzina postavljena na 2,8 macha. Dolet mu je bio 1.730 km.

Do 1984. godine, kada je prekinuta proizvodnja, ukupno je proizvedeno oko 1190 zrakoplova. Od prodanih zrakoplova irački  i sirijski zrakoplovi sudjelovali su u uborbenim operacijama. Irački su za vrijeme iračko-iranskog rata imali pet zračnih pobjeda, a jedan je srušen od strane iranskog zrakoplova. Za vrijeme Prvog zaljevskog rata irački Migovi-25 srušili su jedan neprijateljski zrakoplov ali su dva izgubili u zračnim borbama. U kasnijoj fazi sučeljavanja sa zapadom tijekom uspostavljene zone zabrane leta Iračani su Migom-25 srušili jedan zrakoplov,  ali su i jedan izgubili u zračnoj borbi.

U prosincu 2002. godine, neposredno pred Drugi zaljevski rat, američka bespilotna letjelica Predator ispalila je raketu zrak-zrak AIM-92 Stinger na irački Mig-25 koji joj je uspio umaknuti nakon čega je srušio Predatora. Tijekom Drugog zaljevskog rata Migovi-25 nisu korišteni od strane iračkog zrakoplovstva jer su ih pokušali sačuvati od prvih zračnih udara za eventualnu kasniju fazu rata do koje nije došlo. U svibnju 1997. godine Mig-25 još jednom je, približavajući se rekordnoj granici brzine, demonstrirao  svoje sposobnosti. Indijski Mig-25RB tada je pri brzini od 3 macha neometano preletio cijeli pakistanski teritorij kako bi pokazao nadmoć indijskog zrakoplovstva.

Mig-25 u svakom slučaju neće ostati zaboravljen  avion u povjesnici zrakoplovstva.

 

 

 

U trenucima kada dugovječni borbeni zrakoplovi Mig-21 napuštaju i posljednja ratna zrakoplovstva koja su ga do sada koristila i zlatnim slovima se upisuje u povjesnicu zrakoplovstva, vrijedno se je prisjetiti njegove prve borbene uporabe i prvog zrakoplova kojeg je srušio .

Na žalost, stjecajem sudbine nije bila riječ o nekom opasnom borbenom zrakoplovu nego o transportnom zrakoplovu civilne registracije koji je njegova nesretna posada odvezla u pogrešnom smjeru. Prva žrtva Miga-21 bio je transportni zrakoplov Fairchild C-82A Packet, vlasništvo  naftne kompanije John Mecom Oil Company iz američkog Houstona, a srušen je 10. prosinca 1964. godine u blizini Aleksandrije  od strane egipatskih Migova-21.

Egipat je bio prva arapska država koja je u svoje naoružanje uvela tada najmodernije sovjetske nadzvučne borbene zrakoplove Mig-21, rane verzije koja se označavala kao Mig-21F-13. Ugovorom o nabavci, koji je Kairo s Moskvom sklopio  u lipnju 1961. godine, ugovorena je  isporuka 48 zrakoplova Mig-21 F-13, zajedno s pripadajućim naoružanjem, pričuvnim motorima i dijelovima, opremom za podršku, kao i  obuka egipatskih pilota i zrakoplovnih tehničara.

Prvi kontigent zrakoplova Mig-21F-13 brodom je stigao u Aleksandriju u studenome 1961. godine. Zrakoplovi su bili rastavljeni, pa ih je nakon iskrcaja  skupina sovjetskih stručnjaka na čelu sa pukovnikom Sluginom sastavila, testirala i dovela u stanje operativne spremnosti. Ti prvi Migovi uključeni su u naoružanje  dvije novoformirane eskadrile i to 40. i 47. eskadrile iz sastava  tzv. Air Group 7. Pristizanjem novih Migova, kako je i predviđeno ugovorom, tijekom 1962. i 1963. godine formirane su, pored postojeće dvije, još dvije eskadrile – 43. i 45. Tako je početkom 1964. godine Egipatsko ratno zrakoplovstvo u svom naoružanju imalo 4 potpuno operativno sposobne eskadrile zrakoplova Mig-21F-13 namjenih za lovačko-presretačke zadaće i zaštitu zračnog prostora. Njihova maksimalna brzina na visini od 12 000 m bila je oko 2 100 km/h, a brzina uspinjanja 203 metra u sekundi. Bili su naoružani jednim automatskim topom kalibra 30mm Nudelman-Rikhter NR-30 i s dvije IC samonavođene rakete Vympel K-13A (R-3S), NATO  kodne oznake AA-2A “Atoll”.

S ciljem osiguranja zračnog prostora Sinaja od upada izraelskih izvidničkih i borbenih zrakoplova, jedna od te 4 eskadrile uvjek je bila stacionirana u zračnoj bazi Meliz, u samom središtu Sinaja. Poznata je i po imenu  „Bir Gifgafa“. Bazu su tijekom 2. svjetskog rata izgradile britanske zračne snage za svoje potrebe, a njezina rekonstrukcija od strane Egipta i prilagodba modernim mlaznim zrakoplovima započeta 1956. godine, a prekinuta  je izbijanjem 2. arapsko-izraelskog rata i francusko-britanske vojne  intervencije  u Egiptu 1956. godine, da bi konačno bila dovršena nakon povlačenja izraelskih snaga s okupiranog Sinaja tijekom 1957. godine.

Od početka 1964. godine baza Meliz  postala je središte egipatskih zračnih operacija nad Sinajom. Migovi-21 iz sastava dežurnih eskadrila koje su se u njoj izmjenjivale u više su navrata intervenirali protiv izraelskih borbenih zrakoplova koji su, uglavnom, u svrhu izviđanja upadali u egipatski zračni prostor na Sinaju. Tijekom ljeta 1964. godine dva egipatska Miga-21F-13 imali su bliski susret s dva izraelska Miragea III CJ, kojom prilikom su ispalili IC samonavođene rakete R-3S, AA-2 Atoll, ali su ih izraelski Miragei uspjeli izbjeći naglom promjenom smjera kretanja i povećanjem brzine do maksimalno dozvoljene granice nakon čega su se udaljili u smijeru Izraela.

Krajem 1964. godine  došlo je do velike napetosti u odnosima između Kaira i  Washingtona zbog zbivanja u Kongu. Neprijateljstvo je eskarilao 28. studenog 1964. godine kada su egipatske vlasti dozvolile  prosvjed državljana Konga ispred američkog veleposlanstva u Kairu koji se odmah pretvorio u nasilni, a egipatske sigurnosne snage, očigledno namjerno, postavile su se potpuno pasivno i mirno promatrale napad prosvjednika na američke objekte i samo veleposlanstvo u koje su pokušali prodrijeti. Američki marinci uspjeli su golom fizičkom silom obraniti veleposlanstvo nakon čega su se prosvjednici razišli bez intervencije egipatske policiije. Rezultat je bila eskalacija napetosti između SAD-a i Egipta nakon čega su i  upadi izraelskih zrakoplova u egipatski zračni prostor, posebice na Sinaju, postali su sve učestaliji. Istovremeno  američki i saveznički zrakoplovi demonstrativno su  obavljali  učestale ophodnje iznad Sredozemnog mora, na samoj granici egipatskih teritorijalnih voda i zračnog prostora.

Egipatsko ratno zrakoplovstvo podignuto je u viši stupanj borbene pripravnosti i samim time  postalo je „brže na okidaču“. U rano jutro, 10. prosinca 1964. godine, još jedan nepoznati zrakoplov povrijedio je egipatski zračni prostor iznad Sinaja, a podignuti egipatski migovi iz baze Meliz nisu ga uspjeli presresti jer se udaljio brzinom gotovo dvostrukom bržom od zvuka. Na nesreću,  istoga  jutra na let je krenuo i transportni zrakoplov naftne tvrtke  Mecom Oil tipa C-82A, civilne registracije N128E s pilotom američkog državljanstva Hoytom Williamsom i kopilotom švedskog državljanstva Kjellom Gruppom. Zrakoplov naftne tvrtke poletio je iz Ammana u Jordanu prema Bengaziju u Libiji kako bi ukrcao deterdžent potreban za radove tvrtke na naftnim bušotinama u Saudijskoj Arabiji.

Od samog početka stvari su krenule pogrešnim tijekom. Prije svega egipatskim valstima nije na vrijeme dostavljen plan leta, bez čijeg odobrena,  u tada ratnim uvjetima koji su vladali između egipatske i izraelske strane, nije bio moguć siguran prelet pretko egipatskog teritorija. Čak štoviše, takav pokušaj od strane sporog i tromog zrakoplova kao što je C-82 Packet bio je ravan samoubojstvu. Zbog tehničkog kvara polijetanje je pak, kasnilo gotovo sat vremena, a nakon toga pojavili su se problemi s radio uređajem i vezom. Posada je jedva uspjela izvijestiti kontrolu leta u Ammanu o svojoj poziciji nakon čega su, prema kasnije izvršenoj rekonstrukciji , radio uređaji zrakoplova potpuno otkazali. Umjesto da se vrate u zračnu luku iz koje su  poletjeli, posada je uporno nastavila prema svom zacrtanom planu. Pored svega toga, zrakoplov C-82 svojim vanjskim izgledom bio je  sličan francuskom  transportnom zrakoplovu Nord 2501 „Noratlass“, kojeg je Izrael u razdoblju  od 1960. do 1963. godine kupio u većem broju primjeraka i koristio ga  u razne svrhe, između ostalog i kao platformu za elektronsko izviđanje.

Zbog ratnog stanja Izraela  i Egipta prelet preko Izraela u pravcu Egipta i dalje Bengazija u Libiji nije bio moguć, pa je naftaški zrakoplov, poletjevši iz Ammana morao zaobilaziti Izrael letom prema jugu, prema jordanskoj luci Aqaba,  a potom prema egipatskoj Aleksandriji i libijskom  Bengaziju. Nakon preleta Aqabe, u  08:04 sati C82 ušao je u egipatski zračni prostor iznad Sinaja. Kako njegova  posada nije uspostavila radio vezu s egipatskom kontrolom leta, niti je sam let bio najavljen,  prema njemu su iz baze Meliz upućena dva Miga-21.  Migovi su uskoro presreli  C-82 i kako nisu bili u mogućnosti s njim uspostaviti radio komunikaciju približili su se zrakoplovu, ostvarili vizualni kontakt s pilotom i signalizirali mu da ih slijedi, što je on i učinio. Zrakoplov američke kompanije i egipatski  Migovi uputili su se prema Kairu iz čega  je pilot američkog zrakoplova nedvojbeno mogao shvatiti da egipatska strana želi njihovo slijetanje u Kairu. No kada su stigli na otprilike 100 km sjeverozapadno od međunarodne zračne luke Kairo, egipatski Migovi zbog kritične razine  goriva dovoljne samo za povratak u bazu  napuštaju pratnju i vraćaju se prema Melizu. Williams je nastavio letjeti u pravcu Kaira, no u jednom trenutku,  neposredno pred Kairom, okrenuo  je zrakoplov prema Aleksandriji, ušavši u uski komercijalni zračni koridor, očito namjeravajući izbjeći gubitak vremena koje bi izazvalo slijetanje u Kairu. Leteći  nenajavljeno tim koridorom  i bez mogućnosti radio kontakta pilot je napravio posljednju i kobnu pogrešku. Iz neutvrđenog razloga  napustio je koridor u kojem je imao nekakve šanse preživjeti jer njime redovito  lete civilni zrakoplovi, pa bi egipatska strana najvjerojatnije ponovo pokušala presresti, identificirati zrakoplov  i uspostaviti kontakt s posadom. Napustivši civilni koridor zrakoplov C-82 uletio je u potpuno zatvoreni vojni zračni prostor u zoni Aleksandrije  u kojem se praktički puca bez posebnih provjera i upozorenja. Na tom dijelu egipatskog teritorija i dan danas stacionirane su elitne egipatske postrojbe, na njemu se nalaze vježbovni poligoni i koristi bojno streljivo. I redovite američko – egipatske vojne vježbe „Brigiht Star“  svake druge godine održavaju se upravo na tom prostoru. Prema zrakoplovu američke naftne kompanije upućena su dva  Miga -21 , ovog puta iz baze Inchas. Njihovi piloti su ubrzo presreli C-82 i nakon neuspjelog pokušaja uspostave radio veze ispalili su više zrna iz svojih 30 mm topova ispred nosa zrakoplova kako bi upozorili posadu. Nakon toga su, kako nije bilo vidljive reakcije, gađani  motori zrakoplova i u 10:17 sati pogoci iz topova Migova razorili su motor i krilo koje se odlomilo od trupa. C-82 u plamenu se srušio istočno do Aleksandrije, na mjestu  čak 16 km udaljenom od središta komercijalnog koridora, duboko u zabranjenoj vojnoj zoni. Pilot i kopilot nisu preživjeli. Rezultate istrage koja je nedvojbeno ukazala na sve pogreške pilota prihvatila je i američka strana.

Tako je stjecajem nesretnih okolnosti prva žrtva slavnog Miga-21,  koji je kasnije sudjelovao u desecima oružanih sukoba i za  vijetnamskog rata rušio tada najmodernije američke  borbene zrakoplove, bio ruzinavi, spori i tromi  C-82 američke  naftne kompanije.

 

 

Ruski borbeni zrakoplov Su-27 (NATO oznake Flanker), u doba kada je nastao, u vrijeme SSSR-a, nije bio predviđen za izvoz za razliku od daleko lakšeg i jednostavnijeg borbenog zrakoplova Mig -29, kojim je sovjetska industrija namjeravala ostvariti izvozne rezultate. Korpulentni i moćni Su-27 bio je predviđen isključivo za naoružanje sovjetskog ratnog zrakoplovstva.

No stjecajem novih političkih i ekonomskih okolnosti pred kraj sovjetske ere ipak je stavljen u izvoznu ponudu, nakon čega je postao jedan od najpopularnijih borbenih zrakoplova u azijskoj regiji. Do toga zacijelo ne bi došlo i Su-27 bi najvjerojatnije ostao isključivo u sovjetskom zrakoplovstvu da na njegovoj kupnji nije inzistirala Kina sa svojom brojnom i financijski primaljivom narudžbom. Nakon što su prvi zrakoplovi prodani Kini nikakvih ograničenja više nije bilo i Su-27 je izvozno plasiran diljem svijeta.

Početak izvoznog  uspjeha Su-27 startao je odmrzavanjem sovjetsko-kineskih odnosa 1989. godine. Tijekom posjeta tadašnjeg  sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova Pekingu u svibnju te godine pokrenuti su i pregovori o ponovnom oživljavanju sovjetsko-kineskih vojnih odnosa i trgovini naoružanjem i vojnom opremom. Kina je bila zainteresirana za nove sovjetske borbene zrakoplove, a Moskva je željela prodati što veći broj borbenih zrakoplova tipa Mig-29  koji su tada bili glavni sovjetski izvozni hit. Ti zrakoplovi ponuđeni su i Kini već prilikom preliminaranih pregovora.

U svibnju 1990. godine kineska delegacija posjetila je Moskvu kako bi pregovarala o uvjetima kupnje Migova -29. Delegaciji su prezentirani zrakoplovi Mig -29 i Su-27 i razni tipovi helikoptera. Izvršena je demonstracija njihovih sposobnosti u letu pred kineskim pregovaračima i vojnim stručnjacima. Sovjetska strana je inzistirala na prodaji Migova -29 pozivajući se na višegodišnju povijest kineske nabave, korištenja, prilagodbe i proizvodnje različitih tipova zrakoplova Mig: od Migova -15,17,19 do 21. Svi oni ne samo da su masovno korišteni u kineskim zračnim snagama u stotinama primjeraka, nego su i po licencama izrađivani u kineskim tvornicama.

Logički slijed bila je, stoga, i nabavka poslijednejg iz serije Migova, Miga-29. Međutim nakon što su Kinezi uživo u letu vidjeli  zrakoplov Su-27 nisu više htjeli niti čuti o kupnji Migova. Kineska delegacija inzistirala je na Su-27. Razlozi su bili očiti, daleko veći operativni radijus Su-27 naprema Migu, što je za kineske prilike izuzetno važno zbog ogromnog teritorija. Prednost Su-27 je i u tada naprednom sustavu upravljanja fly – by – wire za razliku od hidraulučnih kontrola Miga-29. Kineze je impresionirao prije svega veliki operativni radijus, velika snaga ugrađenih motora, žilavost i borbena otpornost Su-27 koju su kineski stručnjaci već prvim pregledima ustanovili. Sirova snaga Su-27 , njegova velika masa, snaga motora, velika brzina krstarenja i veliki operativni radijus bili su idealni za kineske potrebe.

Kinezi su procijenili da bi Su-27 bio najbolja platforma na kojoj bi prema svojim potrebama mogli razvijati buduće nadogradnje, i suvremena baza iz koje bi se koristeći dobivenu tehnologiju mogla razviti slijedeća generacija kineskih taktičkih zrakoplova. S obzirom na značajne programe modernizacije i nadogradnje koji su izvođeni na zrakoplovima Mig-21 odnosno J-7 kako su nazvani Migovi-21 modificirani i proizvedeni u kineskim tvornicama, kineska industrijska baza imala je veliko iskustvo u proizvodnji i preradi zrakoplova dizajniranih u SSSR-u. Kinesko vojno vodstvo držalo je da su superiorne aerodinamičke sposobnosti  i veličina zrakoplova daleko prikladniji za eksperimente prerade i nadogradnje u usporedi s Migom-29.

Sovjeti su se u to vrijeme dugo  odupirali izvozu svog najmodernijeg i najmoćnijeg borbenog zrakoplova koji je trebao činiti osnovicu sovjetskih zračnih snaga ali su presudili ekonomski razlozi. Kinezi su uporno odbijali ponuđeni Mig-29 i inzistirali na kupnji velikog broja Su-27 po tržišnoj cijeni s mogućnošću otkupa licencnih prava. Bila je to financijska ponuda koju tadašnji SSSR, nagrižen ekonomskim problemima, jednostavno nije mogao odbiti pa je Moskva na kraju pristala Su-27 prodati Kini.

Nakon dovršetka pregovora, krajem 1990. godine Kina je potpisala sporazum o kupnji  prvog kontingenta od 24 Su-27SK i Su-27UBK. Slovo K u oznaci označava verziju zrakoplova namijenjenog izvozu u Kinu. Nakon propasti SSSR-a administracija ruskog predsjednika Borisa Jelcina nastavila je poštivati sklopljeni aranžman pa su prvi zrakoplovi Su-27 isporučeni  Kini 27. lipnja 1992. godine.

Kina je, međutim, od samog početka pregovora o kupnji Su-27 kalkulirala o mogućnosti njihove proizvodnje u kineskim tvornicama. Koristeći gospodarske probleme s kojima se Rusija suočavala  tijekom 90.- ih godina Kina je upornim pregovaranjem uspjela ugovoriti transfer  tehnologije Su-27, uključno i pokretanje proizvodnje u kineskim postrojenjima. Ugovor o tome s Rusijom je sklopljen 1995. godine. Kina je tada počela licencnu serijsku proizvodnju, a kineski Su-27 dobio je tipsku oznaku J-11.

Kinezi su nakon pokretanja proizvodnje razvili bezbroj inačica J-11 pa tako verzija  J-11B, primjerice, ima ugrađen moderni AESA radar (active electronically scanned array), dijelove trupa od kompozitnih materijala, poklopce pilotske kabine kineske proizvodnje i motore također proizvedene u kineskim tvornicama. Verzija J-16D razvijena je za elektronsko ratovanje i po funkciji odgovara američkom EA-18G Growler. Kineski J-11 i iz njega razvijene verzije pokazale su se nadmoćnim nad ruskim Su-30MKI koja je nabavila i u naoružanje uvela Indija. Indijska iskustva pokazala su da je nepodoban kao višenamjenski borbeni zrakoplov . Za razliku od njega, kineske modifikacije starijega Su-27 funkcioniraju i kao rasni lovci ali istovremeno mogu koristiti i široku paletu oružja za djelovanje po ciljevima na zemlji, uključno i kineske verzije vođenih zrakoplovnih  bombi među kojima i kineske verzije tzv. Small Diameter Bomb (SDB), težine svega oko 100 kg, koje zrakoplov može nositi u većem broju, a svaka od njih je precizno vođena raznim sustavima vođenja, najčešće radarski, IC i laserski. Tako, primjerice, na nosač borbenog zrakoplova mogu postaviti četiri  američke GBU-39 SDB bombe  težine 110 kg umjesto jedne standardne zrakoplovne bombe od 907 kg.

Tijekom proizvodnje J-11 ruska oprema je postupno zamijenjena kineskom tako da je razlika između originalnih ruskih Su-27 i kineskih J-11 izuzetno velika.

Kina pokušava doći do nove ruske tehnologije kako bi dalje razvijala  svoje zrakoplove, a trenutačno im je na meti najnovija verzija Flankera Su-35. Kina je te zrakoplove nabavila 2015. godine . Navodno je glavni predmet njihovog interesa zapravo motor ugrađen u tim zrakoplovima koji namjerava koristiti za razvoj svojih novih zrakoplovnih konstrukcija.

Su-27, davno prikazan kineskim stručnjacima tijekom pregovora o kupnji zrakoplova Mig-29,  bio je ljubav na prvi pogled. Nakon što su ga vidjeli,  bez ikakvog dubljeg  proučavanja njegovih osobina Kinezi su se odlučili upravo za njega i pregovorima ishodili pristanak na prodaju i u velikom ga broju uveli u naoružanje svog zrakoplovstva. Danas je on temelj kineske zračne moći i među kineskim pilotima najomiljeniji zrakoplov.

 

 

Raketni lanseri  Mk41 VLS, kao dio sustava obrambenog raketnog štita u Europi (Aegis Ashore Missile Defense System -AAMDS) za sada instalirani  i operativno aktivirani u rumunjskom  Deveselu 2016.godine, a do 2020. godine trebali bi biti postavljeni  i u poljskom Redzikowu, postali  su zbog svojih osobina oružne platforme koje se nikako ne uklapaju  u stari sporazum o ograničavanju raketa kratkog i srednjeg dometa u Europi. Tehnološki napredak utjelovljen u tom oružju jednostavno je nadmašio pojmovne odrednice ugovora i dodatno podigao razinu europske nuklearne napetosti. Za američku stranu lanseri su samo dio obrambenog proturaketnog sustava, a za rusku komponenta ofanzivnog nuklearnog borbenog sustava.

Razvidno jačanje nuklarne napetosti između Rusije i SAD na europskim prostorima već godinama se provodi obostranim razvojem i stavljanjem u operativnu uporabu novog sofisticiranog ofanzivnog  raketnog oružja malog i srednjeg dometa, sposobnog za nošenje nuklearnih bojnih glava.

Američki sustavi LRSO za uporabu sa zrakoplova i ruske krstareće rakete srednjeg dometa 3M-54 „Klub“ (Kalibr) i balističke rakete 9K720  „Iskander“ kratkog dometa do 500 kilometara, kao oružja europskog ograničenog nuklarnog rata na kojeg su spremne obje strane, na samoj su granici  odredbi još uvijek važećeg Sporazuma o uklanjanju i uništavanju raketa kratkog i srednjeg dometa (The Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty -INF) između SAD i SSSR-a  iz prosinca 1987. godine. Sporazum, koji nakon propasti sovjetskog carstava i dalje pored SAD-a obvezuje i Rusiju kao i sve države nastale raspadom SSSR-a, zabranjuje raspređivanje raketa kratkog i srednjeg dometa (500-5500 km) koje se lansiraju s kopna. Stoga se američki LRSO sustavi lansiraju sa zrakoplova, ruski „Kalibr“ ispaljuju se s površinskih  ratnih brodova i podmornica, kao što je to učinjeno za njihove prve borbene primjene u Siriji, a za balističke rakete „Iskander“ – nesumnjivo oružja kopnenog lansiranja, Rusi tvrde da im je domet eto, baš 480 km, na samoj granici kojeg dopušta sporazum.

Sporazmom INF, kojeg su 1987. godine potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov, a stupio na snagu 1. lipnja 1988. godine,  strane su se obvezale povući s položaja i uništiti sve svoje balističke i krstareće rakete kopnenog baziranja kratkog dometa od 500 do tisuću kilometara i srednjeg dometa od tisuću do 5500 kilometara. Tijekom slijedećih godina to je uistinu učinjeno. Iz Europe  su povučene američke balističke rakete “Pershing-1A”,”Pershing-2″ i krstareće rakete BGM-109G „Tomahawk“ s nuklearnim bojevim glavama u čijem je dometu bio čitav europski dio SSSR-a sve do Arhangelska, Gorkog i Batumija. Te rakete su do Moskve mogle stići za svega 10-12 minuta. S druge strane Rusija je povukla balističke rakete srednjeg dometa RSD-10 Pioneer( SS-20 Saber), R-12 (SS-4 Sandal), R-14 (SS-5 Skean) i krstareće rakete srednjeg dometa Novator RK-55 (Granat), te balističke rakete kratkog  dometa OTR-22 (SS-12 Scaleboard) i OTR-23 Oka (SS-23 Spider ), koje su svojim nuklearnim bojevim glavama mogle ugroziti cijelu Europu sve do Atlantika, pa je 90.-ih godina prošlog stoljeća nuklarna napetost između Washingtona i Moskve svedena na minimum i osjetno podignut prag mogućeg nuklearnog sukoba.

Sporazum se odnosi isključivo na raketna oružja sposobna nositi nuklearne bojne glave, koja se  baziraju i lansiraju s kopna, pa se u promjenjenom geostrateškom okviru, posebice nakon otvaranja ukrajinske krize, s obje strane  obnavlja razvoj novih nuklearno sposobnih raketnih sustava srednjeg i kratkog dometa koji se koriste sa zrakoplova i ratnih brodova, ali ne i s kopnenih platformi kako se ne bi prekršile odredbe INF sporazuma. Međusobna optuživanja o kršenju sporazuma traju godinama. Amerikanci tvrde da su ruske rakete kopnenog baziranja Iskander-K  zapravo krstareće rakete srednjeg dometa koje se kriju iza istog imena i istog vozila-lansera kao i Iskander-M, koji je balistička raketa nominalnog dometa 480 km. Njegov domet je također po američkim saznanjima suspektan i procjenjuje se da debelo prelazi donju granicu INF sporazuma od 500 kilometara. S druge strane Rusi godinama tvrde da su Amerikanci zadržali pojedine sekcije sustava  „Pershing“, prikazujući ih kao  mete za vježbovna gađanja protuzračnim raketama. Također smatraju američke  naoružane bespilotne letjelice, kakve se koriste u borbi protiv teroristički organizacija, krsterećim raketama  kopnenog baziranja s potencijalnim nuklearnim kapacitetima.

Operativnim pokretanjem nominalno obrambenog raketnog štita (Aegis Ashore Missile Defense System -AAMDS) u rumunjskom  Deveselu nadmudrivanje oko odredbi sporazuma prešlo je na višu razinu. Tajna odigranog jakog američkog poteza nije u raketama  SM-3 Block 1B, koje čak nemaju niti klasičnu eksplozivnu bojnu glavu nego nose kinetičku glavu bez eksploziva (Lightweight Exo-Atmospheric Projectile -LEAP) koja uništava balističke projektile kratkog i srednjeg dometa u njihovoj srednjoj fazi leta, izvan atmosfere, izravnim sudarom. Inače, projektili SM-3 Block 1B raketnog štita nisu u stanju uništavati strateške interkontinentalne balističke projektile (ICBM), a tek će planirane buduće vezije imati ograničene sposobnosti njihova presretanja. Tajna se ne krije ni u instaliranom radaru AN/SPY-1D koji prati ciljeve za rakete.

„Kvaka 22“ je  u ugrađenim  famoznim okomitim lanserima za ispaljvanje raketa  Mk41 VLS (Mark 41 Vertical Launch System).

Naime, u bazi Deveselu ugrađeni su lanseri napadne „strike“ vezije sustava antiraketne obrane Aegis  dužine 7,7 metara, koji pored raketa SM-3 mogu  ispaljivati i krstareće rakete  BGM-109„Tomahawk“ s nuklearnim bojevim glavama, koje s dometom od oko 2500 kilometara lako mogu iz Deveselua prodrijeti duboko u Rusiju, sve do Moskve. Isti lanseri s mogućnošću ispaljivanja „Tomahawka“ trebali su biti do 2018. godine instalirani  i u poljskoj sekciji raketnog štita u Redzikowu, na obali Baltičkog mora, ali  će, prema priopćenju poljskog ministarstva obrane od 22. ožujka 2018. godine, radovi na toj instalaciji  zbog kašnjenja izvođača radova biti dovršeni tek 2020. godine.

Formalno-pravno ugovor o raketama srednjeg dometa INF prekršen je već kopnenim baziranjem samog lansera zabranjenih raketa, ali tko može izričito tvrditi da je to lanser Mk41. On je, jednostavno, univerzalni lanser, prvotno predviđen za ugradnju na ratne brodove, koji može ispaljivati različite projektile -protuzrakoplovne, protubrodske, protupodmorničke, protubalističke SM-3 i krstareće rakete „Tomahawk“. Lanser Mk41 samo  ima potencijal lansiranja ugovorom INF zabranjenog oružja, a Amerikanci tvrde da ga za to ni u kojem slučaju ne misle koristiti i da je namjenjen isključivo lansiranju protubalističkih raketa SM-3. Rusi pak tvrde kako je ugovor prekršen jer je to lanser „Tomahawka“. Amerikanci  i dalje tvrde da je to univerzalni lanser i da bi tek pojava samih projektila „Tomahawk“ u bazi Deveselu bilo kršenje sporazuma. U svakom slučaju Rusi nemaju puno izbora nego računati da su u Rumunjskoj raspoređene američke krstareće rakete „Tomahawk“ i da će do 2020. godine biti rapoređene i u Poljskoj. Lanser Mk41 doveo ih je u situaciju da moraju računati  na prijetnju kojoj moraju prilagoditi svoj nuklearni sustav, a ne mogu je dokazati, niti mogu mogu dokazati da su američka strana i NATO, koji je preuzeo kontrolu nad cijelim sustavom proturaketne obrane  Aegis Ashore Missile Defense System. Ruska strana tvrdi da instaliranjem oružja višestruke namjene s potencijalnim ofenzivnim sposobnostima maskiranim u obrambeni ustav zapravo pokušavaju iznuditi rusko povlačenje iz INF ugovora i njegovo potpuno dokidanje,  koje bi otvorilo prostor planiranom ponovnom dovlačenju američkog nuklearnog oružja kopnenog baziranja na europsko tlo. Američki sustav, objektivno gledano, ima veliki nedostatak koji umanjuje njegov ofenzivni karakter – fiksno baziranje. Ruska strana tvrdi da to ne umanjuje njegov ofezivni potencijal  jer  je ionako zamišljen kao oružje prvog udara čiji je kratki životni vijek u slučaju nuklernog sukoba unaprijed ukalkuliran.

Inače sam raketni štit sustava Aegis Ashore za sada ima ograničene mogućnosti djelovanja na ruski globalni nuklearni potencijal. Eventualni strateški nuklearni udari prema SAD-u interkontinetalnim balističkim projektlima išli  bi putanjama preko Arktika, nedostižnim raketama SM-3. Njihova uloga ograničena je na europsku nuklearnu pozornicu gdje postaju središnja točka nove nuklearne utrke na europskim prostorima pritiskom na ruski arsenal srednjeg dometa, vlastitom prijetnjom ofenzivnog djelovanja nuklearnim oružjem  srednjeg dometa prema ruskim ciljevima koja se temelji na sposobnosti korištenja projektila BGM-109 „Tomahawk“, snižavanjem nuklearnog praga i mogućim rušenjem sporazuma INF o raketama srednjeg dometa. To bi omogučilo ponovno dovlačenje američkog raketnog nuklarno sposobnog oružja srednjeg dometa kopnenog  baziranja na europsko tlo i direktno sučeljavanje novih američkih i ruskih strateških koncepcija ograničenog nuklearnog sukoba u Europi. Sam raketni štit nije i nikada neće biti sposoban zaštiti europske prostore od potencijalnih ruskih nuklaernih udara, a proklamirani cilj zaštite od raketa tehnološki inferiornih država s područja Bliskog istoka je tehnički moguć ali je logički besmislen, jer sva zbivanja na bliskoistočnim prostorima apsolutno kontrolira američka i europska saveznička politika. Malo toga se  tamo događa mimo njihovog znanja, volje i kontrole, a najmanje  nekakvo nuklearno granatiranje Europe.

Mornarički  sustav proturaketne obrane sustava Aegis Ballistic Missile Defense System (Aegis BMD ili ABMD), prilagođen kopnenom baziranju kao Aegis Ashore Missile Defense System- AAMDS u Rumunjskoj i Poljskoj ,s moćnim radarom AN/TPY-2 u Turskoj, zapovjedništvom u Ramsteinu u Njemačkoj  i pomorskom komponentom od 4 razarača američke 6. flote s identičnim naoružanjem, svi zajedno uvezani u američki protubalistički sustav (Ground-Based Midcourse Defense -GMD) pod kontrolom američke agencije raketne obrane (U.S. Missile Defense Agency -MDA) dio je masivnog  preustroja američkog nuklearnog arsenala i njegove sposobnosti vođenja ograničenog nuklarnog rata na europskim prostorima. Posljedično, famozni raketni štit postao je prva crta nuklearnog sudara SAD-a i Rusije na europskom tlu.

Raketni lanser Mk41 VLS je svojom sposobnošću lansiranja različitih raketa nadmudrio odredbe INF spsorazuma iz vremena kada on nije niti postojao i pozicionirao se kao ključna točka sudara sučeljenih nuklearnih strategija na europskoj pozornici. A ništa još nije ni ispalio.