Crtice iz vojne povijesti

U trenucima kada dugovječni borbeni zrakoplovi Mig-21 napuštaju i posljednja ratna zrakoplovstva koja su ga do sada koristila i zlatnim slovima se upisuje u povjesnicu zrakoplovstva, vrijedno se je prisjetiti njegove prve borbene uporabe i prvog zrakoplova kojeg je srušio .

Na žalost, stjecajem sudbine nije bila riječ o nekom opasnom borbenom zrakoplovu nego o transportnom zrakoplovu civilne registracije koji je njegova nesretna posada odvezla u pogrešnom smjeru. Prva žrtva Miga-21 bio je transportni zrakoplov Fairchild C-82A Packet, vlasništvo  naftne kompanije John Mecom Oil Company iz američkog Houstona, a srušen je 10. prosinca 1964. godine u blizini Aleksandrije  od strane egipatskih Migova-21.

Egipat je bio prva arapska država koja je u svoje naoružanje uvela tada najmodernije sovjetske nadzvučne borbene zrakoplove Mig-21, rane verzije koja se označavala kao Mig-21F-13. Ugovorom o nabavci, koji je Kairo s Moskvom sklopio  u lipnju 1961. godine, ugovorena je  isporuka 48 zrakoplova Mig-21 F-13, zajedno s pripadajućim naoružanjem, pričuvnim motorima i dijelovima, opremom za podršku, kao i  obuka egipatskih pilota i zrakoplovnih tehničara.

Prvi kontigent zrakoplova Mig-21F-13 brodom je stigao u Aleksandriju u studenome 1961. godine. Zrakoplovi su bili rastavljeni, pa ih je nakon iskrcaja  skupina sovjetskih stručnjaka na čelu sa pukovnikom Sluginom sastavila, testirala i dovela u stanje operativne spremnosti. Ti prvi Migovi uključeni su u naoružanje  dvije novoformirane eskadrile i to 40. i 47. eskadrile iz sastava  tzv. Air Group 7. Pristizanjem novih Migova, kako je i predviđeno ugovorom, tijekom 1962. i 1963. godine formirane su, pored postojeće dvije, još dvije eskadrile – 43. i 45. Tako je početkom 1964. godine Egipatsko ratno zrakoplovstvo u svom naoružanju imalo 4 potpuno operativno sposobne eskadrile zrakoplova Mig-21F-13 namjenih za lovačko-presretačke zadaće i zaštitu zračnog prostora. Njihova maksimalna brzina na visini od 12 000 m bila je oko 2 100 km/h, a brzina uspinjanja 203 metra u sekundi. Bili su naoružani jednim automatskim topom kalibra 30mm Nudelman-Rikhter NR-30 i s dvije IC samonavođene rakete Vympel K-13A (R-3S), NATO  kodne oznake AA-2A “Atoll”.

S ciljem osiguranja zračnog prostora Sinaja od upada izraelskih izvidničkih i borbenih zrakoplova, jedna od te 4 eskadrile uvjek je bila stacionirana u zračnoj bazi Meliz, u samom središtu Sinaja. Poznata je i po imenu  „Bir Gifgafa“. Bazu su tijekom 2. svjetskog rata izgradile britanske zračne snage za svoje potrebe, a njezina rekonstrukcija od strane Egipta i prilagodba modernim mlaznim zrakoplovima započeta 1956. godine, a prekinuta  je izbijanjem 2. arapsko-izraelskog rata i francusko-britanske vojne  intervencije  u Egiptu 1956. godine, da bi konačno bila dovršena nakon povlačenja izraelskih snaga s okupiranog Sinaja tijekom 1957. godine.

Od početka 1964. godine baza Meliz  postala je središte egipatskih zračnih operacija nad Sinajom. Migovi-21 iz sastava dežurnih eskadrila koje su se u njoj izmjenjivale u više su navrata intervenirali protiv izraelskih borbenih zrakoplova koji su, uglavnom, u svrhu izviđanja upadali u egipatski zračni prostor na Sinaju. Tijekom ljeta 1964. godine dva egipatska Miga-21F-13 imali su bliski susret s dva izraelska Miragea III CJ, kojom prilikom su ispalili IC samonavođene rakete R-3S, AA-2 Atoll, ali su ih izraelski Miragei uspjeli izbjeći naglom promjenom smjera kretanja i povećanjem brzine do maksimalno dozvoljene granice nakon čega su se udaljili u smijeru Izraela.

Krajem 1964. godine  došlo je do velike napetosti u odnosima između Kaira i  Washingtona zbog zbivanja u Kongu. Neprijateljstvo je eskarilao 28. studenog 1964. godine kada su egipatske vlasti dozvolile  prosvjed državljana Konga ispred američkog veleposlanstva u Kairu koji se odmah pretvorio u nasilni, a egipatske sigurnosne snage, očigledno namjerno, postavile su se potpuno pasivno i mirno promatrale napad prosvjednika na američke objekte i samo veleposlanstvo u koje su pokušali prodrijeti. Američki marinci uspjeli su golom fizičkom silom obraniti veleposlanstvo nakon čega su se prosvjednici razišli bez intervencije egipatske policiije. Rezultat je bila eskalacija napetosti između SAD-a i Egipta nakon čega su i  upadi izraelskih zrakoplova u egipatski zračni prostor, posebice na Sinaju, postali su sve učestaliji. Istovremeno  američki i saveznički zrakoplovi demonstrativno su  obavljali  učestale ophodnje iznad Sredozemnog mora, na samoj granici egipatskih teritorijalnih voda i zračnog prostora.

Egipatsko ratno zrakoplovstvo podignuto je u viši stupanj borbene pripravnosti i samim time  postalo je „brže na okidaču“. U rano jutro, 10. prosinca 1964. godine, još jedan nepoznati zrakoplov povrijedio je egipatski zračni prostor iznad Sinaja, a podignuti egipatski migovi iz baze Meliz nisu ga uspjeli presresti jer se udaljio brzinom gotovo dvostrukom bržom od zvuka. Na nesreću,  istoga  jutra na let je krenuo i transportni zrakoplov naftne tvrtke  Mecom Oil tipa C-82A, civilne registracije N128E s pilotom američkog državljanstva Hoytom Williamsom i kopilotom švedskog državljanstva Kjellom Gruppom. Zrakoplov naftne tvrtke poletio je iz Ammana u Jordanu prema Bengaziju u Libiji kako bi ukrcao deterdžent potreban za radove tvrtke na naftnim bušotinama u Saudijskoj Arabiji.

Od samog početka stvari su krenule pogrešnim tijekom. Prije svega egipatskim valstima nije na vrijeme dostavljen plan leta, bez čijeg odobrena,  u tada ratnim uvjetima koji su vladali između egipatske i izraelske strane, nije bio moguć siguran prelet pretko egipatskog teritorija. Čak štoviše, takav pokušaj od strane sporog i tromog zrakoplova kao što je C-82 Packet bio je ravan samoubojstvu. Zbog tehničkog kvara polijetanje je pak, kasnilo gotovo sat vremena, a nakon toga pojavili su se problemi s radio uređajem i vezom. Posada je jedva uspjela izvijestiti kontrolu leta u Ammanu o svojoj poziciji nakon čega su, prema kasnije izvršenoj rekonstrukciji , radio uređaji zrakoplova potpuno otkazali. Umjesto da se vrate u zračnu luku iz koje su  poletjeli, posada je uporno nastavila prema svom zacrtanom planu. Pored svega toga, zrakoplov C-82 svojim vanjskim izgledom bio je  sličan francuskom  transportnom zrakoplovu Nord 2501 „Noratlass“, kojeg je Izrael u razdoblju  od 1960. do 1963. godine kupio u većem broju primjeraka i koristio ga  u razne svrhe, između ostalog i kao platformu za elektronsko izviđanje.

Zbog ratnog stanja Izraela  i Egipta prelet preko Izraela u pravcu Egipta i dalje Bengazija u Libiji nije bio moguć, pa je naftaški zrakoplov, poletjevši iz Ammana morao zaobilaziti Izrael letom prema jugu, prema jordanskoj luci Aqaba,  a potom prema egipatskoj Aleksandriji i libijskom  Bengaziju. Nakon preleta Aqabe, u  08:04 sati C82 ušao je u egipatski zračni prostor iznad Sinaja. Kako njegova  posada nije uspostavila radio vezu s egipatskom kontrolom leta, niti je sam let bio najavljen,  prema njemu su iz baze Meliz upućena dva Miga-21.  Migovi su uskoro presreli  C-82 i kako nisu bili u mogućnosti s njim uspostaviti radio komunikaciju približili su se zrakoplovu, ostvarili vizualni kontakt s pilotom i signalizirali mu da ih slijedi, što je on i učinio. Zrakoplov američke kompanije i egipatski  Migovi uputili su se prema Kairu iz čega  je pilot američkog zrakoplova nedvojbeno mogao shvatiti da egipatska strana želi njihovo slijetanje u Kairu. No kada su stigli na otprilike 100 km sjeverozapadno od međunarodne zračne luke Kairo, egipatski Migovi zbog kritične razine  goriva dovoljne samo za povratak u bazu  napuštaju pratnju i vraćaju se prema Melizu. Williams je nastavio letjeti u pravcu Kaira, no u jednom trenutku,  neposredno pred Kairom, okrenuo  je zrakoplov prema Aleksandriji, ušavši u uski komercijalni zračni koridor, očito namjeravajući izbjeći gubitak vremena koje bi izazvalo slijetanje u Kairu. Leteći  nenajavljeno tim koridorom  i bez mogućnosti radio kontakta pilot je napravio posljednju i kobnu pogrešku. Iz neutvrđenog razloga  napustio je koridor u kojem je imao nekakve šanse preživjeti jer njime redovito  lete civilni zrakoplovi, pa bi egipatska strana najvjerojatnije ponovo pokušala presresti, identificirati zrakoplov  i uspostaviti kontakt s posadom. Napustivši civilni koridor zrakoplov C-82 uletio je u potpuno zatvoreni vojni zračni prostor u zoni Aleksandrije  u kojem se praktički puca bez posebnih provjera i upozorenja. Na tom dijelu egipatskog teritorija i dan danas stacionirane su elitne egipatske postrojbe, na njemu se nalaze vježbovni poligoni i koristi bojno streljivo. I redovite američko – egipatske vojne vježbe „Brigiht Star“  svake druge godine održavaju se upravo na tom prostoru. Prema zrakoplovu američke naftne kompanije upućena su dva  Miga -21 , ovog puta iz baze Inchas. Njihovi piloti su ubrzo presreli C-82 i nakon neuspjelog pokušaja uspostave radio veze ispalili su više zrna iz svojih 30 mm topova ispred nosa zrakoplova kako bi upozorili posadu. Nakon toga su, kako nije bilo vidljive reakcije, gađani  motori zrakoplova i u 10:17 sati pogoci iz topova Migova razorili su motor i krilo koje se odlomilo od trupa. C-82 u plamenu se srušio istočno do Aleksandrije, na mjestu  čak 16 km udaljenom od središta komercijalnog koridora, duboko u zabranjenoj vojnoj zoni. Pilot i kopilot nisu preživjeli. Rezultate istrage koja je nedvojbeno ukazala na sve pogreške pilota prihvatila je i američka strana.

Tako je stjecajem nesretnih okolnosti prva žrtva slavnog Miga-21,  koji je kasnije sudjelovao u desecima oružanih sukoba i za  vijetnamskog rata rušio tada najmodernije američke  borbene zrakoplove, bio ruzinavi, spori i tromi  C-82 američke  naftne kompanije.

 

 

Ruski borbeni zrakoplov Su-27 (NATO oznake Flanker), u doba kada je nastao, u vrijeme SSSR-a, nije bio predviđen za izvoz za razliku od daleko lakšeg i jednostavnijeg borbenog zrakoplova Mig -29, kojim je sovjetska industrija namjeravala ostvariti izvozne rezultate. Korpulentni i moćni Su-27 bio je predviđen isključivo za naoružanje sovjetskog ratnog zrakoplovstva.

No stjecajem novih političkih i ekonomskih okolnosti pred kraj sovjetske ere ipak je stavljen u izvoznu ponudu, nakon čega je postao jedan od najpopularnijih borbenih zrakoplova u azijskoj regiji. Do toga zacijelo ne bi došlo i Su-27 bi najvjerojatnije ostao isključivo u sovjetskom zrakoplovstvu da na njegovoj kupnji nije inzistirala Kina sa svojom brojnom i financijski primaljivom narudžbom. Nakon što su prvi zrakoplovi prodani Kini nikakvih ograničenja više nije bilo i Su-27 je izvozno plasiran diljem svijeta.

Početak izvoznog  uspjeha Su-27 startao je odmrzavanjem sovjetsko-kineskih odnosa 1989. godine. Tijekom posjeta tadašnjeg  sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova Pekingu u svibnju te godine pokrenuti su i pregovori o ponovnom oživljavanju sovjetsko-kineskih vojnih odnosa i trgovini naoružanjem i vojnom opremom. Kina je bila zainteresirana za nove sovjetske borbene zrakoplove, a Moskva je željela prodati što veći broj borbenih zrakoplova tipa Mig-29  koji su tada bili glavni sovjetski izvozni hit. Ti zrakoplovi ponuđeni su i Kini već prilikom preliminaranih pregovora.

U svibnju 1990. godine kineska delegacija posjetila je Moskvu kako bi pregovarala o uvjetima kupnje Migova -29. Delegaciji su prezentirani zrakoplovi Mig -29 i Su-27 i razni tipovi helikoptera. Izvršena je demonstracija njihovih sposobnosti u letu pred kineskim pregovaračima i vojnim stručnjacima. Sovjetska strana je inzistirala na prodaji Migova -29 pozivajući se na višegodišnju povijest kineske nabave, korištenja, prilagodbe i proizvodnje različitih tipova zrakoplova Mig: od Migova -15,17,19 do 21. Svi oni ne samo da su masovno korišteni u kineskim zračnim snagama u stotinama primjeraka, nego su i po licencama izrađivani u kineskim tvornicama.

Logički slijed bila je, stoga, i nabavka poslijednejg iz serije Migova, Miga-29. Međutim nakon što su Kinezi uživo u letu vidjeli  zrakoplov Su-27 nisu više htjeli niti čuti o kupnji Migova. Kineska delegacija inzistirala je na Su-27. Razlozi su bili očiti, daleko veći operativni radijus Su-27 naprema Migu, što je za kineske prilike izuzetno važno zbog ogromnog teritorija. Prednost Su-27 je i u tada naprednom sustavu upravljanja fly – by – wire za razliku od hidraulučnih kontrola Miga-29. Kineze je impresionirao prije svega veliki operativni radijus, velika snaga ugrađenih motora, žilavost i borbena otpornost Su-27 koju su kineski stručnjaci već prvim pregledima ustanovili. Sirova snaga Su-27 , njegova velika masa, snaga motora, velika brzina krstarenja i veliki operativni radijus bili su idealni za kineske potrebe.

Kinezi su procijenili da bi Su-27 bio najbolja platforma na kojoj bi prema svojim potrebama mogli razvijati buduće nadogradnje, i suvremena baza iz koje bi se koristeći dobivenu tehnologiju mogla razviti slijedeća generacija kineskih taktičkih zrakoplova. S obzirom na značajne programe modernizacije i nadogradnje koji su izvođeni na zrakoplovima Mig-21 odnosno J-7 kako su nazvani Migovi-21 modificirani i proizvedeni u kineskim tvornicama, kineska industrijska baza imala je veliko iskustvo u proizvodnji i preradi zrakoplova dizajniranih u SSSR-u. Kinesko vojno vodstvo držalo je da su superiorne aerodinamičke sposobnosti  i veličina zrakoplova daleko prikladniji za eksperimente prerade i nadogradnje u usporedi s Migom-29.

Sovjeti su se u to vrijeme dugo  odupirali izvozu svog najmodernijeg i najmoćnijeg borbenog zrakoplova koji je trebao činiti osnovicu sovjetskih zračnih snaga ali su presudili ekonomski razlozi. Kinezi su uporno odbijali ponuđeni Mig-29 i inzistirali na kupnji velikog broja Su-27 po tržišnoj cijeni s mogućnošću otkupa licencnih prava. Bila je to financijska ponuda koju tadašnji SSSR, nagrižen ekonomskim problemima, jednostavno nije mogao odbiti pa je Moskva na kraju pristala Su-27 prodati Kini.

Nakon dovršetka pregovora, krajem 1990. godine Kina je potpisala sporazum o kupnji  prvog kontingenta od 24 Su-27SK i Su-27UBK. Slovo K u oznaci označava verziju zrakoplova namijenjenog izvozu u Kinu. Nakon propasti SSSR-a administracija ruskog predsjednika Borisa Jelcina nastavila je poštivati sklopljeni aranžman pa su prvi zrakoplovi Su-27 isporučeni  Kini 27. lipnja 1992. godine.

Kina je, međutim, od samog početka pregovora o kupnji Su-27 kalkulirala o mogućnosti njihove proizvodnje u kineskim tvornicama. Koristeći gospodarske probleme s kojima se Rusija suočavala  tijekom 90.- ih godina Kina je upornim pregovaranjem uspjela ugovoriti transfer  tehnologije Su-27, uključno i pokretanje proizvodnje u kineskim postrojenjima. Ugovor o tome s Rusijom je sklopljen 1995. godine. Kina je tada počela licencnu serijsku proizvodnju, a kineski Su-27 dobio je tipsku oznaku J-11.

Kinezi su nakon pokretanja proizvodnje razvili bezbroj inačica J-11 pa tako verzija  J-11B, primjerice, ima ugrađen moderni AESA radar (active electronically scanned array), dijelove trupa od kompozitnih materijala, poklopce pilotske kabine kineske proizvodnje i motore također proizvedene u kineskim tvornicama. Verzija J-16D razvijena je za elektronsko ratovanje i po funkciji odgovara američkom EA-18G Growler. Kineski J-11 i iz njega razvijene verzije pokazale su se nadmoćnim nad ruskim Su-30MKI koja je nabavila i u naoružanje uvela Indija. Indijska iskustva pokazala su da je nepodoban kao višenamjenski borbeni zrakoplov . Za razliku od njega, kineske modifikacije starijega Su-27 funkcioniraju i kao rasni lovci ali istovremeno mogu koristiti i široku paletu oružja za djelovanje po ciljevima na zemlji, uključno i kineske verzije vođenih zrakoplovnih  bombi među kojima i kineske verzije tzv. Small Diameter Bomb (SDB), težine svega oko 100 kg, koje zrakoplov može nositi u većem broju, a svaka od njih je precizno vođena raznim sustavima vođenja, najčešće radarski, IC i laserski. Tako, primjerice, na nosač borbenog zrakoplova mogu postaviti četiri  američke GBU-39 SDB bombe  težine 110 kg umjesto jedne standardne zrakoplovne bombe od 907 kg.

Tijekom proizvodnje J-11 ruska oprema je postupno zamijenjena kineskom tako da je razlika između originalnih ruskih Su-27 i kineskih J-11 izuzetno velika.

Kina pokušava doći do nove ruske tehnologije kako bi dalje razvijala  svoje zrakoplove, a trenutačno im je na meti najnovija verzija Flankera Su-35. Kina je te zrakoplove nabavila 2015. godine . Navodno je glavni predmet njihovog interesa zapravo motor ugrađen u tim zrakoplovima koji namjerava koristiti za razvoj svojih novih zrakoplovnih konstrukcija.

Su-27, davno prikazan kineskim stručnjacima tijekom pregovora o kupnji zrakoplova Mig-29,  bio je ljubav na prvi pogled. Nakon što su ga vidjeli,  bez ikakvog dubljeg  proučavanja njegovih osobina Kinezi su se odlučili upravo za njega i pregovorima ishodili pristanak na prodaju i u velikom ga broju uveli u naoružanje svog zrakoplovstva. Danas je on temelj kineske zračne moći i među kineskim pilotima najomiljeniji zrakoplov.

 

 

Raketni lanseri  Mk41 VLS, kao dio sustava obrambenog raketnog štita u Europi (Aegis Ashore Missile Defense System -AAMDS) za sada instalirani  i operativno aktivirani u rumunjskom  Deveselu 2016.godine, a do 2020. godine trebali bi biti postavljeni  i u poljskom Redzikowu, postali  su zbog svojih osobina oružne platforme koje se nikako ne uklapaju  u stari sporazum o ograničavanju raketa kratkog i srednjeg dometa u Europi. Tehnološki napredak utjelovljen u tom oružju jednostavno je nadmašio pojmovne odrednice ugovora i dodatno podigao razinu europske nuklearne napetosti. Za američku stranu lanseri su samo dio obrambenog proturaketnog sustava, a za rusku komponenta ofanzivnog nuklearnog borbenog sustava.

Razvidno jačanje nuklarne napetosti između Rusije i SAD na europskim prostorima već godinama se provodi obostranim razvojem i stavljanjem u operativnu uporabu novog sofisticiranog ofanzivnog  raketnog oružja malog i srednjeg dometa, sposobnog za nošenje nuklearnih bojnih glava.

Američki sustavi LRSO za uporabu sa zrakoplova i ruske krstareće rakete srednjeg dometa 3M-54 „Klub“ (Kalibr) i balističke rakete 9K720  „Iskander“ kratkog dometa do 500 kilometara, kao oružja europskog ograničenog nuklarnog rata na kojeg su spremne obje strane, na samoj su granici  odredbi još uvijek važećeg Sporazuma o uklanjanju i uništavanju raketa kratkog i srednjeg dometa (The Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty -INF) između SAD i SSSR-a  iz prosinca 1987. godine. Sporazum, koji nakon propasti sovjetskog carstava i dalje pored SAD-a obvezuje i Rusiju kao i sve države nastale raspadom SSSR-a, zabranjuje raspređivanje raketa kratkog i srednjeg dometa (500-5500 km) koje se lansiraju s kopna. Stoga se američki LRSO sustavi lansiraju sa zrakoplova, ruski „Kalibr“ ispaljuju se s površinskih  ratnih brodova i podmornica, kao što je to učinjeno za njihove prve borbene primjene u Siriji, a za balističke rakete „Iskander“ – nesumnjivo oružja kopnenog lansiranja, Rusi tvrde da im je domet eto, baš 480 km, na samoj granici kojeg dopušta sporazum.

Sporazmom INF, kojeg su 1987. godine potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov, a stupio na snagu 1. lipnja 1988. godine,  strane su se obvezale povući s položaja i uništiti sve svoje balističke i krstareće rakete kopnenog baziranja kratkog dometa od 500 do tisuću kilometara i srednjeg dometa od tisuću do 5500 kilometara. Tijekom slijedećih godina to je uistinu učinjeno. Iz Europe  su povučene američke balističke rakete “Pershing-1A”,”Pershing-2″ i krstareće rakete BGM-109G „Tomahawk“ s nuklearnim bojevim glavama u čijem je dometu bio čitav europski dio SSSR-a sve do Arhangelska, Gorkog i Batumija. Te rakete su do Moskve mogle stići za svega 10-12 minuta. S druge strane Rusija je povukla balističke rakete srednjeg dometa RSD-10 Pioneer( SS-20 Saber), R-12 (SS-4 Sandal), R-14 (SS-5 Skean) i krstareće rakete srednjeg dometa Novator RK-55 (Granat), te balističke rakete kratkog  dometa OTR-22 (SS-12 Scaleboard) i OTR-23 Oka (SS-23 Spider ), koje su svojim nuklearnim bojevim glavama mogle ugroziti cijelu Europu sve do Atlantika, pa je 90.-ih godina prošlog stoljeća nuklarna napetost između Washingtona i Moskve svedena na minimum i osjetno podignut prag mogućeg nuklearnog sukoba.

Sporazum se odnosi isključivo na raketna oružja sposobna nositi nuklearne bojne glave, koja se  baziraju i lansiraju s kopna, pa se u promjenjenom geostrateškom okviru, posebice nakon otvaranja ukrajinske krize, s obje strane  obnavlja razvoj novih nuklearno sposobnih raketnih sustava srednjeg i kratkog dometa koji se koriste sa zrakoplova i ratnih brodova, ali ne i s kopnenih platformi kako se ne bi prekršile odredbe INF sporazuma. Međusobna optuživanja o kršenju sporazuma traju godinama. Amerikanci tvrde da su ruske rakete kopnenog baziranja Iskander-K  zapravo krstareće rakete srednjeg dometa koje se kriju iza istog imena i istog vozila-lansera kao i Iskander-M, koji je balistička raketa nominalnog dometa 480 km. Njegov domet je također po američkim saznanjima suspektan i procjenjuje se da debelo prelazi donju granicu INF sporazuma od 500 kilometara. S druge strane Rusi godinama tvrde da su Amerikanci zadržali pojedine sekcije sustava  „Pershing“, prikazujući ih kao  mete za vježbovna gađanja protuzračnim raketama. Također smatraju američke  naoružane bespilotne letjelice, kakve se koriste u borbi protiv teroristički organizacija, krsterećim raketama  kopnenog baziranja s potencijalnim nuklearnim kapacitetima.

Operativnim pokretanjem nominalno obrambenog raketnog štita (Aegis Ashore Missile Defense System -AAMDS) u rumunjskom  Deveselu nadmudrivanje oko odredbi sporazuma prešlo je na višu razinu. Tajna odigranog jakog američkog poteza nije u raketama  SM-3 Block 1B, koje čak nemaju niti klasičnu eksplozivnu bojnu glavu nego nose kinetičku glavu bez eksploziva (Lightweight Exo-Atmospheric Projectile -LEAP) koja uništava balističke projektile kratkog i srednjeg dometa u njihovoj srednjoj fazi leta, izvan atmosfere, izravnim sudarom. Inače, projektili SM-3 Block 1B raketnog štita nisu u stanju uništavati strateške interkontinentalne balističke projektile (ICBM), a tek će planirane buduće vezije imati ograničene sposobnosti njihova presretanja. Tajna se ne krije ni u instaliranom radaru AN/SPY-1D koji prati ciljeve za rakete.

„Kvaka 22“ je  u ugrađenim  famoznim okomitim lanserima za ispaljvanje raketa  Mk41 VLS (Mark 41 Vertical Launch System).

Naime, u bazi Deveselu ugrađeni su lanseri napadne „strike“ vezije sustava antiraketne obrane Aegis  dužine 7,7 metara, koji pored raketa SM-3 mogu  ispaljivati i krstareće rakete  BGM-109„Tomahawk“ s nuklearnim bojevim glavama, koje s dometom od oko 2500 kilometara lako mogu iz Deveselua prodrijeti duboko u Rusiju, sve do Moskve. Isti lanseri s mogućnošću ispaljivanja „Tomahawka“ trebali su biti do 2018. godine instalirani  i u poljskoj sekciji raketnog štita u Redzikowu, na obali Baltičkog mora, ali  će, prema priopćenju poljskog ministarstva obrane od 22. ožujka 2018. godine, radovi na toj instalaciji  zbog kašnjenja izvođača radova biti dovršeni tek 2020. godine.

Formalno-pravno ugovor o raketama srednjeg dometa INF prekršen je već kopnenim baziranjem samog lansera zabranjenih raketa, ali tko može izričito tvrditi da je to lanser Mk41. On je, jednostavno, univerzalni lanser, prvotno predviđen za ugradnju na ratne brodove, koji može ispaljivati različite projektile -protuzrakoplovne, protubrodske, protupodmorničke, protubalističke SM-3 i krstareće rakete „Tomahawk“. Lanser Mk41 samo  ima potencijal lansiranja ugovorom INF zabranjenog oružja, a Amerikanci tvrde da ga za to ni u kojem slučaju ne misle koristiti i da je namjenjen isključivo lansiranju protubalističkih raketa SM-3. Rusi pak tvrde kako je ugovor prekršen jer je to lanser „Tomahawka“. Amerikanci  i dalje tvrde da je to univerzalni lanser i da bi tek pojava samih projektila „Tomahawk“ u bazi Deveselu bilo kršenje sporazuma. U svakom slučaju Rusi nemaju puno izbora nego računati da su u Rumunjskoj raspoređene američke krstareće rakete „Tomahawk“ i da će do 2020. godine biti rapoređene i u Poljskoj. Lanser Mk41 doveo ih je u situaciju da moraju računati  na prijetnju kojoj moraju prilagoditi svoj nuklearni sustav, a ne mogu je dokazati, niti mogu mogu dokazati da su američka strana i NATO, koji je preuzeo kontrolu nad cijelim sustavom proturaketne obrane  Aegis Ashore Missile Defense System. Ruska strana tvrdi da instaliranjem oružja višestruke namjene s potencijalnim ofenzivnim sposobnostima maskiranim u obrambeni ustav zapravo pokušavaju iznuditi rusko povlačenje iz INF ugovora i njegovo potpuno dokidanje,  koje bi otvorilo prostor planiranom ponovnom dovlačenju američkog nuklearnog oružja kopnenog baziranja na europsko tlo. Američki sustav, objektivno gledano, ima veliki nedostatak koji umanjuje njegov ofenzivni karakter – fiksno baziranje. Ruska strana tvrdi da to ne umanjuje njegov ofezivni potencijal  jer  je ionako zamišljen kao oružje prvog udara čiji je kratki životni vijek u slučaju nuklernog sukoba unaprijed ukalkuliran.

Inače sam raketni štit sustava Aegis Ashore za sada ima ograničene mogućnosti djelovanja na ruski globalni nuklearni potencijal. Eventualni strateški nuklearni udari prema SAD-u interkontinetalnim balističkim projektlima išli  bi putanjama preko Arktika, nedostižnim raketama SM-3. Njihova uloga ograničena je na europsku nuklearnu pozornicu gdje postaju središnja točka nove nuklearne utrke na europskim prostorima pritiskom na ruski arsenal srednjeg dometa, vlastitom prijetnjom ofenzivnog djelovanja nuklearnim oružjem  srednjeg dometa prema ruskim ciljevima koja se temelji na sposobnosti korištenja projektila BGM-109 „Tomahawk“, snižavanjem nuklearnog praga i mogućim rušenjem sporazuma INF o raketama srednjeg dometa. To bi omogučilo ponovno dovlačenje američkog raketnog nuklarno sposobnog oružja srednjeg dometa kopnenog  baziranja na europsko tlo i direktno sučeljavanje novih američkih i ruskih strateških koncepcija ograničenog nuklearnog sukoba u Europi. Sam raketni štit nije i nikada neće biti sposoban zaštiti europske prostore od potencijalnih ruskih nuklaernih udara, a proklamirani cilj zaštite od raketa tehnološki inferiornih država s područja Bliskog istoka je tehnički moguć ali je logički besmislen, jer sva zbivanja na bliskoistočnim prostorima apsolutno kontrolira američka i europska saveznička politika. Malo toga se  tamo događa mimo njihovog znanja, volje i kontrole, a najmanje  nekakvo nuklearno granatiranje Europe.

Mornarički  sustav proturaketne obrane sustava Aegis Ballistic Missile Defense System (Aegis BMD ili ABMD), prilagođen kopnenom baziranju kao Aegis Ashore Missile Defense System- AAMDS u Rumunjskoj i Poljskoj ,s moćnim radarom AN/TPY-2 u Turskoj, zapovjedništvom u Ramsteinu u Njemačkoj  i pomorskom komponentom od 4 razarača američke 6. flote s identičnim naoružanjem, svi zajedno uvezani u američki protubalistički sustav (Ground-Based Midcourse Defense -GMD) pod kontrolom američke agencije raketne obrane (U.S. Missile Defense Agency -MDA) dio je masivnog  preustroja američkog nuklearnog arsenala i njegove sposobnosti vođenja ograničenog nuklarnog rata na europskim prostorima. Posljedično, famozni raketni štit postao je prva crta nuklearnog sudara SAD-a i Rusije na europskom tlu.

Raketni lanser Mk41 VLS je svojom sposobnošću lansiranja različitih raketa nadmudrio odredbe INF spsorazuma iz vremena kada on nije niti postojao i pozicionirao se kao ključna točka sudara sučeljenih nuklearnih strategija na europskoj pozornici. A ništa još nije ni ispalio.

 

 

 

Američki borbeni zrakoplov F-15 Eagle, čiji se borbeni učinci ogledaju u omjeru broja srušenih neprijateljskih zrakoplova i vlastitih gubitaka 104:0, neosporni je kralj neba gdje god je ratovao ili ratuje. Njegov nasljednik, F-22 Raptor, koji se postupno uvodi u naoružanje američkog zrakoplovstva, tek je mladi princ koji se tek mora dokazati i koji će zacjelo još dugo čekati za preuzimanje prijestolja, jer Eagle će prema sadašnjim planovima nastaviti operativnu karijeru sve do 2040., a možda i 2050. godine. Do sada, stjecajem osobitosti ratišta na kojima je djelovao, protivnika protiv kojih se borio i svojim superiornim sposobnostima, postao je najubojitiji američki borbeni zrakoplov u povijesti, s apsolutno najboljim omjerom pobjeda i gubitaka. Da ga nisu koristili Saudijci u svojoj traljavoj operaciji u Jemenu, pod nesposobnim vodstvom koje je nedavno saudijski kralj u kompletu smijenio, Eagle bi, najvjerojatnije, ostao jedini zrakoplov u povijesti čiji nijedan primjerak nije srušen neprijateljskom vatrom.

F-15 Eagle od same idejne zamisli, preko prototipa do serijske proizvodnje, stvoren je kao rasni lovac namijenjen ostvarivanju zračne nadmoći. Njegovoj kreaciji američki vojni vrh pristupio je nakon poraznih rezultata borbi u Vijetnamu, kada su inferiorni vijetnamski podzvučni borbeni zrakoplovi, kao što je Mig-17, u bliskoj manevarskoj borbi  obarali moćne američke F-4 Phantom, koji bi, nakon što su  ispalili samonavođene rakete koje su nosili, ostajali bez sredstava za borbu jer u njima nisu bili ugrađeni topovi. Tada, krajem 50.-ih i 60.-ih godina prošlog stoljeća, prevladavalo je mišljenje da su zrakoplovni topovi relikt prošlosti i da će nove vođene i samonavođene rakete zrak-zrak osigurati dovoljnu borbenu moć tada modernih zrakoplova. Slijedom takve logike na rane verzije Phantoma nisu uopće ugrađivali topove, a tek razvijene i nedovoljno usavršene rakete zrak-zrak, prije svih masovno korištene IC samonavođene rakete Sidewinder, često su otkazivale ili nakon ispaljivanja gubile zahvat cilja i promašivale.

Rezultat  svega je bio, da je omjer broja srušenih neprijateljskih zrakoplova i srušenih američkih zrakoplova s omjera 13:1 u korist američkih za vrijeme korejskoga rata,  pao na omjer 1,5:1 u korist američkih zrakoplova tijekom vijetnamskoga rata i sukoba sa sjevernovijetnamskim ratnim zrakoplovstvom. Rezultat je još gori kada se uzme u obzir da je Sjeverni Vijetnama  raspolagao s relativno malim brojem borbenih zrakoplova sovjetske proizvodnje tipa Mig-17, Mig-19 i Mig-21 čije su borbene sposobnosti nominalno ispod razine tadašnjih vodećih američkih borbenih zrakoplova F-4 Phantom i F-8 Crusader. Kada se uzmu u obzir i rušenja američkih zrakoplova od strane sjevernovjetnamske protuzračne obrane, koja je uključivala i tada moderne raketne sustave sovjetskog podrijekla S-75 (SAM 2 ) i S-125 (SAM-3), rezultati su još porazniji po američku stranu. Amerikanci su problem pokušali riješiti stvaranjem kontenjera sa 6-cijevnim rotacionim topom 20 mm Vulcan koji se montirao ispod trupa Phantoma, slično kako su postavljene bombe i drugi borbeni teret, no vibracije koje je top proizvodio umanjivao je njegov učinak na cilju kakv bi imao da je bio fiksno ugrađen u trupu zrakoplova.

Nakon takvih iskustava, pri stvaranju novog borbenoga zrakoplova izabran je potpuno drukčiji pristup. Umjesto oslanjanja na ideje konstrutorskih ureda američko vojno vodstvo okrenulo se iskustvima svojih pilota i od vodećih asova među njima zatražilo mišljenje kakav borbeni zrakoplov zapravo žele, kako bi u svakom trenutku mogli ostvariti borbenu nadmoć u zračnim borbama. Stoga su piloti uključeni u kreiranje, konstrukciju i razvoj novog borbenog zrakoplova, tijekom kojeg su uvaženi svi njihovi zahtjevi stečeni borbenim iskustvom. Potrebno je napomenuti kako je dio tih pilota sudjelovao ne samo u borbama vjetnamskoga rata nego i u zračnim borbama korejskoga rata,  ali i 2. svjetskoga rata. Neki od njih,  kao što je pukovnik Robin Olds, bili su asovi 2. svjetskog rata. Olds je srušio ukupno 12 njemačkih borbenih zrakoplova, a 11 ih je uništio na tlu. Koristeći iskustva takvih zračnih boraca, koji su za američko zrakoplovstvo ratovali desetljećima kroz tri velika rata, američka industrija stvorila je novi borbeni zrakoplov točno po njihovim zahtjevima. Bio je to F-15 Eagle tvrtke McDonnell Douglas (sada u sastavu koncerna Boeing ). Let prvoga prototipa  Eagla  1972. godine označio je novu eru zračnog ratovanja i početak njegove vladavine zračnim ratištima. Serijska proizvodnja zrakoplova, koji je i danas kralj neba, počela je davne 1973. godine.

F-15 je od početka bio zastrašujući zrakoplov, rane verzije su pokretala dva mlazna motora Pratt&Whitney F100-PW-100, od kojih je svaki imao potisak od čak 64,9 kN. Takva snaga motora omogućila je da je njihov potisak veći od težine zrakoplova što je Eaglu već u njegovim ranim verzijama omogućavalo probijanje zvučnog zida, odnosno, postizanje brzine veću od brzine zvuka u potpuno  okomitom letu. F-15 je imao toliki potisak da se na visinu od 20 km mogao popeti za samo 122 sekunde – što je najbolje postignuto vrijeme uspinjanja, a u redovnim operativnim uvjetima do visine od 20 km redovito se uspinjao za svega 3 minute. U vodoravnom letu F-15 je mogao doseći brzinu od 2,5 Macha. Eagle je opremljen moćnim nosnim radarom AN / APG-63  koji je mogao registrirati ciljeve  i prema dolje, u radijusu od 320 km. Borbeni radijus Eagla je već u početnim verzijama bio čak 2000 km, a maksimalni dolet 5500 km s dodatnim rezervoarima za gorivo. Radarski sustav mogao se ažurirati preko nadogradnje softvera, što je omogućavalo prilagodbu sustava i cijeloga zrakoplova različitim borbenim uvjetima i potrebama, i naoružanju koje nosi. Kasnija verzija oznake F-15C dobila je još moćnije mlazne motore i usavršenu elektroniku, uključujući i radarski sustav. Eagle je mogao biti naoružan s četiri IC samonavođene rakete AIM-9 Sidewinder i četiri radarski vođene AIM-7 Sparrow. Kasnije je mogao nositi i 8 najsuvremenijih raketa AIM-120 AMRAAM. F-15 Eagle naoružan je fiksnim, u trupu ugrađenim 6-cijevnim  topom kalibra 20 mmm,  sustava Gatling M61A1 Vulcan, s ukupno 940 komada streljiva.

F-15 je nakon američkog zrakoplovstva uveden i u naoružanje Izraela, Japana i Saudijske Arabije. Japan je, temeljem američke licence, u postrojenjima tvrtke  Mitsubishi Heavy Industries počeo vlastitu proizvodnju borbenih zrakoplova  Eagle koji su označeni tipskom oznakom F-15J.

Prvu zračnu pobjedu Eagle je ostvario 27. lipnja 1979. godine, kada je jedan izraelski F-15A, upravljan od strane pilota Moshe Melnika, srušio sirijski Mig-21. Melnik je, leteći na F-15A i kasnijoj verziji F-15C izraelskog zrakoplovstva, srušio ukupno 11 neprijateljskih zrakoplova. Melnikova pobjeda bio je početak uzastopnih pobjeda Eaglea u zračnim pobjedama koje su dosegnule broj od 104 rušenja neprijateljskih zrakoplova. Izraelske pobjede ostvarene su najvećim dijelom u vremenu od 1979. do 1982. g., kada su napravile pokolj među sirijskim migovima 21 i 23. Tijekom Zaljevskog rata 1991. godine, američki i saudijski Eagle oborili su veći broj iračkih migova 29 i Mirage F-1 i jedan transportni zrakoplov Il-76. Tijekom tog rata jedan američki F-15E Strike Eagle (lovačko-bombarderska varijanta Eaglea) uspio je srušiti jedan irački borbeni helikopter tipa Mi-24 ne svojim topom ili raketom zrak-zrak, nego, gotovo nevjerojatno,  laserski vođenom bombom.

Američko ratno zrakoplovstvo svoj posljednji F-15 nabavilo je 2001. godine, no daljnju proizvodnju na Boeingovim proizvodnim linijama održao je izvoz.  Amerikanci raspolažu još uvjek s ukupno 177 nadograđenih zrakoplova F-15C i dvosjeda D i približno 224 F-15E Strike Eagles.

Nedostatak dovoljnog broja F-22 Raptora koji su predviđeni za zamjenu Eaglea, odgodio je njegovo povlačenje iz uporabe. Zato je sigurno kako će kraljevi neba vladati barem do 2030. godine. Time će njegov životni vijek i operativna uporaba dosegnuti pola stoljeća, što je činjenica, koja sama po sebi ukazuje kako se radi o zrakoplovu iznimnih sposobnosti.

 

 

 

Američka kopnena vojska objavila je kako će za potrebe aktivne zaštite od protuoklopnih sredstava  svojih tenkova M1A2 Abrams nabaviti  i na početni kontigent od 261 tenka ugraditi sustav aktivne zaštite „Trophy“ izraelske tvrtke „Raphael“. Usporedno se vrše ispitivanja još dva sistema aktivne zaštite i to izraelskog  „Iron Fist“, koji bi se trebao ugrađivati na borbena vozila pješaštva Bradley, i američkog  „Iron Curtain“, koji se planira ugraditi na borbena vozila na kotačima tipa Stryker.

Za tenkove  Abrams odabrani sustav „Trophy“ već gotovo cijelo desetljeće štiti izraelske tenkove tipa Merkava, a u borbenim uvjetima je ispitan tijekom izraelskih kampanja u pojasu Gaze. Sada će ukupno tri brigade američkih tenkova dobiti te sustave. Trophy, poznat i kao ASPROA, ili Me il Ruach,  osigurava stalnu zaštitu tenka  ili drugog oklopnog borbenog vozila na koji je ugrađen, u  radijusu od 360 stupnjeva.   Sustav čine četiri radara Elta EL/M -2133 WindGuard, središnja  upravljačka postaja  i dva pokretna lansera koji mogu pokrivati  zamišljenu polusferu oko tenka. Nakon što radarske antene lociraju približavanje protuoklopnog projektila (protuoklopne vođene rakete ili projektila iz ručnog bacača) automatski se aktiviraju lanseri,  koji u terminalnoj fazi leta, ispaljivanjem svojih metalnih penetratora   uništavaju dolazeći projektil. Osim toga  sustav istovremeno, prema podacima dobivenim od radara, utvrđuje položaj s kojeg je projektil ispaljen, što osigurava brzu uzvratnu vatru. Informaciju je moguće prenijeti i drugim vozilima u borbenom stroju koji su također opremljeni ovim sustavom.

Suvremeno ratište opako je mjesto za tenkove i druga oklopna  borbena vozila. Protuoklopna sredstva pješaštva, prije svega vođene protuoklopne rakete, imaju sve veći domet,  pa se time i sigurnosni perimetar koji oko svojih tenkova treba stvoriti pješaštvo povećava, čime se razvlači borbeni raspored i otežava komunikacija i usklađenost borbenog djelovanja. Na mjestima koja zbog svoje konfiguracije terena  kanaliziraju kretanje tenkova i oklopnih vozila,  kao što su kanjoni ili usjec,i  još je teže osigurati pješačku zaštitu.

Suvremena protuoklopna sredstva imaju sve veću probojnu moć, što se postiže višestrukim bojnim glavama. Preciznost i pouzdanost je gotovo dosegnula tehnološki vrhunac. Oružni sustavi kod kojih je potrebno samo naciljati tenk i izvršiti ispaljivanje, nakon čega strijelac može odmah promijeniti položaj  (fire and forget),  kao što je američki FGM-148 Javelin, omogućuju veću pokretljivost napadača i njihovo kratko vrijeme zadržavanja u položaju ciljanja i gađanja tenkova. Dok je nekada strijelac ranih modela vođene protuoklopne rakete „Maljutka“ morao preko joisticka ručno upravljati letom rakete i navoditi je na cilj, sada je dovoljno ciljati i izvršiti ispaljivanje projektila.

U biti ne događa se ništa novo. Od samog nastanka tenka, uz njegove zagovaratelje  uvjek su postojale struje vojnog promišljanja koje su tvrdile kako je vrijeme tenkova prošlo i da su protuoklopna sredstva kojima raspolaže pješaštvo nadvladala tenk. Danas, u epohi ratova protiv terorizma, teze da je vrijeme tenkova prošlo ponovo su aktualne, jednostavno zašto što se suvremene vojske u tom ratu suočavaju uglavnom s asimetričnim prijetnjama  gerilskih  oružanih  skupina,  koje su u vojnom smislu predstavljaju čisto pješaštvo.

Još od prvih sukoba u kojima su tenkovi upotrebljeni dovodi se u pitanje njihova sposobnost opstanka na bojištu.  Tako je nakon  bitke kod Cambraia, u studenome 1917. godine, britanski vojni vrh raspravljao je  o učinkovitosti tenkova i njihovoj daljnjoj sudbini. Naime,  bitka kod Cambraia počela je 20. studenoga 1917. godine u ranim jutarnjim satima  jakom topničkom pripremom, nakon čega je po prvi put u povijesti u borbu ubačena masa od 476 britanskih tenkova koji su predvodili probijanje njemačke obrambene crte. Tenkovi su uspjeli prijeći sve prepreke, uključmno i rovove i redove bodljikave žice, i prodrijeti  7 km u dubinu  njemačke obrane. Koliko je prodorom tenkova bila iznenađena njemačka toliko je, čini se, bila  zatečena   i britanska strana. Dok su se tenkovi nalazili duboko u neprijateljskim položajima britansko konjaništvo je već u startu kasnilo jer nije na vrijeme dobilo zapovijed za napad, očito  iz razloga što nitko u vrhovnom zapovjedništvu nije očekivao tako brz prodor  tenkova u njemačke položaje. Pješaštvo je samo dijelom uspjelo slijediti tenkovski prodor, a većinom je zapelo na preprekama bodljikave žice i rovova. U svakom slučaju  britansko zapovjedništvo nije iskoristilo učinke prodora tenkovskih snaga, koje  su se pak, izdvojene u neprijateljskoj pozadini, našle pod njemačkom vatrom. Mnogo tenkova je uništeno njemačkim topništvom, nakon čega su Nijemci uspjeli dovući pojačanja i zaustaviti britanski prodor. Britanci su zbog spore reakcije na uspjeh vlastitih tenkova i pristizanja njemačkih pojačanja na kraju morali zaustaviti ofenzivu.

Ozbiljne dileme o mogućnosti preživljavanja tenkova na bojištu izazvao je četvrti arapsko-izraelski rat, poznati kao „Listopadski rat“, 1973. godine. Egipatske snage tada su uspjele prijeći Sueski kanal koji je  bio crta razdvajanja između njihovih i izraelskih snaga na okupiranom Sinaju, uglavnom pješaštvom probiti utvrđenu  izraelsku obrambenu liniju Bar-Lev i prodrijeti gotovo 10  km u dubinu izraelskog rasporeda. Izraelsko  zapovjedništvo  reagiralo je protunapadom s  dvije oklopne brigade koje su se nalazile u pričuvi Sinajskog bojišta. Te  oklopne postrojbe su bez potpore svoga pješaštva  uletjele u raspored egipatskog pješaštva, zasićenog tada modernim protuoklopnim sustavima – od bestrzajnih topova  sovjetske proizvodnje  B10 I B11, preko ručnih bacača  RPG-7, do vođenih protuoklopnih raketa tipa Maljutka. U kratkom vremenu obje su brigade desetkovane,  a zapovjednik jedne od njih je zarobljen. Veliki gubitci oklopnih postrojbi i egipatske i izraelske strane ponovo su tada pokrenuli pitanje daljnje sudbine tenkova u suvremenim ratovima. Tijekom libanonskog rata 2006. godine, kada su izraelski  tenkovi Merkava stradali od protuoklopne vatre boraca Hezbollaha, ponovo se postavilo pitanje može li tenk uopće preživjeti uz neprestano jačanje snage protuoklopnih sredstava pješaštva. Danas, kada  saudijski i turski tenkovi doživljavaju teške gubitke od strane pješaštva islamističkih terorističkih organizacija, ponovo se postavlja pitanje uloge tenka na bojištu.

No tenkovi su svaki put nakon takvih događaja nastavljali svoj put u sastavu borbenog stroja, usavršeni i ojačani.   Jednostavno se niti jedna vojska svijeta ne može odreći njihove uloge manevarskih snaga kakvu je nekada imala konjica i njihove vatrene moći. Tenk kao ujedinitelj pokretljivosti konjaništva i vatrene moći topništva i dalje je nezamjenjiv.

Problem je, u biti, uvjek predstavljala njegova oklopna zaštita koju protuoklopna sredstva u međusobnoj utrci povremeno nadjačaju. Povećanje oklopne zaštite neposredno utječe na težinu tenka i smanjuje njegovu manevarsku sposobnost. Stoga je izlaz nađen u razvoju  pasivnih i aktivnih sustava zaštite. Na tenkove su počeli ugrađivati eksplozivne ploče koje su svojom eksplozijom prijevremeno aktivirale kumulativne bojne glave protuoklopnih projektila. Potom je uslijedio razvoj aktivnih sustava zaštite, čija je funkcija locirati sve vrste projektila koje su usmjerene prema tenku i aktivno djelovati na njihovom presretanju, bilo ispaljivanjem mase metalnih penetratora  koji  mehanički razaraju dolazeći projektil, ili ispaljivanjem projektila koji  uz pomoć blizinskog upaljača  aktiviraju svoje bojne glave i eksplodiraju u neposrednoj blizini projektila koji napada tenk ili drugo borbeno vozilo koje se štiti.

Sve suvremene vojske svijeta ubrzano u naoružanje uvode sustave aktivne zaštite. Izraelski sustav Trophy  provjeren je u borbenim djelovanjima, lagan, pogodan za naknadu ugradnju i jednostavan za rukovanje. Stoga ne čudi što je u konkurenciji drugih sustava izabran za zaštitu američkih Abramsa.

 

 

Početkom ove godine, Njemačka je, u sklopu programa vojne pomoći, preko tvrtke Rheinmetall ugovorila isporuku Jordanu  dodatnih 25 borbenih vozila pješaštva Marder 1A3 (Kuna) u vrijednosti od preko 17 milijuna eura. Vozila su modificirana i usavršena, odnosno prilagođena pustinjskom  ratovanju  i jordanskim potrebama. Uz vozila će biti isporučeni i pričuvni dijelovi, streljivo, dokumentacija, specijalni alati i osigurano održavanje. Tijekom 2016. i 2017. godine Rheinmetall je, također u sklopu njemačke vojne pomoći Jordanu, isporučio 25 obnovljenih Mardera tako da će ih jordanska vojska ukupno imati 50.

Marder je gusjenično borbeno vozilo pješaštva, naoružano topom Rheinmetall  RH-202 kalibra 20 mm i strojnicom MG3 kalibra 7,62 mm. Vozilo težine oko 35 tona, pokretano diesel motorom od 600 KS,  postiže brzinu i do 65 km/sat. Ukrcava 9 vojnika s punim naoružanjem i opremom. Verzija  Marder 1A3, isporučena Jordanu, opremljena je modularnim oklopom koji vozilo štiti od pogodaka topovskih zrna kalibra 30 mm. Vozilo se u sastavu njemačkih postrojbi dokazalo u Afganistanu. U srpnju 2009. godine talibani su opkolili i napali njemačku borbenu postaju u regiji Chahar Dara, provincije Kunduz.  Marderi, koji su branili njemačku postrojbu u cjelodnevnoj borbi, bez vlastitih gubitaka desetkovali su talibanske snage i odbili napad.  Jedina mana bio je nedostatak klimatizacijskih uređaja u vozilima pa su posade bile izložene velikim psihofozočkim naporima tijekom borebenih djelovanja. Njemački Marderi iskazali su se i u lipnju 2011. godine za trajanja koalicijske operacije „Operation Halmazg“, kada su bez gubitaka odbili talibanski napad i pokušaj opkoljavanja manje njemačke padobranske postrojbe. I tom prigodom talibani su platili visoku cijenu okršaja s Marderima. U Afganistanu su,  ipak,  u dva navrata uništena barem 3 njemačka Mardera i to svi uz pomoć improviziranih eksplozivnih naprava pri čemu je poginuo jedan njemački vojnik. Borbeno vozilo pješaštva Marder verzije A3 pokazalo je u ratnim okolnostima borbe protiv asimetričnog neprijatelja veliku sposobnost preživljavanja na bojištu, mogućnosti zaštite ukrcanog pješaštva i posade, veliku pokretljivost i učinkovitost svojih oružnih sustava. Njemački Marderi naoružani su lanserom protuoklopnih raketa „Milan“. Primjerci isporučeni Jordanu nemaju lansere  tih raketa, jer jordanska vojska koristi američke protuoklopne rakete BGM-71 TOW i najnovije američke FGM-148 Javelin.

U vrtlogu bliskoistočnih kanibaliziranih ratova bez kraja i konca našla se  i Hašemitska Kraljevina Jordan, preko koje se prelamaju interesi svih zaraćenih strana. Dovoljno je pogledati činjenicu da graniči s Izraelom, palestinskom Zapadnom obalom, ratom opustošenom Sirijom, ratom zahvaćenim Irakom i, na istoku, Saudijskom Arabijom, direktno i indirektno uključenom u sve bliskoistočne ratove i notornim sponzorom ekstremnih sunitskih islamističkih organizacija.

Gotovo je pravo čudo kako se islamistički teror uz masu izbjeglica  još uvijek nije prelio na teritorij jordanske kraljevine. Kako bi zadržao svoju obrambenu moć  Jordan je pristupio masivnom reformiranju svojih oružanih snaga, preustroj postrojbi i preslagivanje vojnoga vrha. Kralj Abdullah preustroj je 2016. godine započeo kadrovskim promjenama  u vojnom vrhu, smjenom i umirovljenjem starih generala i uvođenjem u službu nove generacije visokih časnika. Cilj preustroja je prilagoditi jordansku vojsku novim izazovima,  koji sada dolaze od strane asimetričnih protivnika,  prije svega terorističkih organizacija,  a ne kao u ranijim desetljećima od strane konvencionalnih oružanih snaga. Nekada je Jordan ratovao s moćnim državama  kao što su  Izrael i Sirija,  koje su koristile organizirane i velike konvencionalne vojske,   a sada mu prijetnje dolaze od strane velikog broja organizacija islamističkog terora, različitih naziva,  ali s istim ciljem – uništenjem hašemitske dinastije i države Jordan. U načelu Jordan se suočava s prijetnjom kakvu je već u svojoj povijesti  imao kada su na njegovom teritoriju palestinske izbjegličke organizacije stvorile  paravojne postrojbe i pokušale nametnuti paralelnu vlast u državi. Tadašnji kralj Hussein žestoko je reagirao i vojnom silom za vrijeme  tzv. “Crnog rujna“  1970. godine  uspio slomiti palestinske vojne formacije i ponovo uspostaviti  jedinstvenu vlast nad jordanskim teritorijem.

Jordanska vojska u prilagodbi novim prijetnjama primarno  reorganizira svoju kopnenu vojsku kako bi je učinila fleksibilnijom i mobilnijom, jer su prijetnje konvencionalnog rata u ovom trenutku daleko manje od prijetnji asimetričnoga,  nekonvencionalnog oružanog sukoba. U preustroju naglasak se stavlja na manje specijalističke postrojbe,  opremljene oružnim sustavima koji osiguravaju veliku pokretljivost i prilagodljivost pri borbenoj uporabi.

U tom kontekstu restruktuiraju se i oklopne postrojbe jordanske vojske. Umijesto teških britanskih tenkova Challenger 1(Al Hussein) kojih je Jordan ima gotovo 400, u oklopne postrojbe se uvode visoko pokretna borbena vozila na gusjenicama i na kotačima, uvezena iz Italije i Njemačke. Teški Challengeri, koji, iako imaju moćni top od 120 mm ne jamče uspjeh protiv gerilskih postrojbi zbog slabe pokretljivosti, koja se može poboljšati jedino transportom  tegljačima, sporosti sustava za ciljanje i male brzine paljbe. U sukobu sa suvremenim protuoklopnim raketnim sustavima, kakvim raspolažu terorističke postrojbe, njegov oklop ne bi imao šanse i rezultati bi bili isti kao u slučaju turskih Leoparda u Siriji i saudijskih tenkova u Jemenu.  Iz tog razloga službeno se  jordanski Challengeri 1 povlače iz naoružanja. Postoji mogućnost da je pravi razlog ipak moguća isporuka nekoj od zaračenih bliskoistočnih strana, a da Jordan nastalu prazninu u posjedovanju glavnog borbenog tenka nove generacije namjerava popuniti nabavkom nekog novog tenka s boljim osobinama, prije svega boljim modularnim oklopom  i topom  veće brzine paljbe, aktivnom  obranom  protiv protuoklopnih raketnih sustava  i boljeg sustava upravljanja vatrom.

U međuvremenu, glavni borbeni tenk jordanske vojske bit će stari ali modernizirani američki M-60A3 Patton s ugrađenim modernim sustavom upravljanja vatre,  tvrtke Raytheon, i topom 105 mm.

U uporabi će ostati oko 180 tenkova M-60A3. Istovremeno, u naoružanje se uvode borbena vozila visoke pokretljivosti talijanske proizvodnje Centauro B1 s topom kalibra 105 mm koji, koristi isto streljivo kao i tenkovi M-60. Centauro je, prvotno, prigodom uvođenja u talijanske oružane snage zamišljen kao lovac tenkova no zbog razvoja suvremenih tenkova on više nije pogodan za tu svrhu. Centauro je vozilo na kotačima konfiguracije 8×8, velike brzine po putovima i izvan njih i velike prohodnosti. Danas se koristi za obranu otpornih točki, vođenje aktivne obrane i pružanja neposredne potpore pješaštvu i oklopnim postrojbama. Raspolaže eksplozivnim i protuoklopnim streljivom, a njegov  učinak po „ mekim“ ciljevima,  kao što su prepravljena terenska vozila kakva koriste terorističke postrojbe, je razoran. Jordanska vojska u naoružanje ih je uvela oko 140, s tim da je 80 raspoređeno u operativnim postrojbama, a ostali su u pričuvi.

Nabava borbenih vozila pješaštva Marder i talijanskih borbenih vozila Centauro B1 ojačala je borbenu sposobnost jordanske vojske protiv trenutno najopasnijeg protivnika, oružanih  formacija holdinga islamističkog terora i značajan su čimbenik preustroja jordanskih oružanih snaga.

 

Danas je izvjesni ruski medij objavio komentar poznatog srpskog analitičara Zorana Miloševića, koji je, između ostalog, izjavio, kako ne postoji pravoslavni Srbin čiji će sin u NATO vojsci ratovati protiv Rusije (tekst je odmah prevela i objavila i Geopolitika.news).

Međutim, narodna mudrost prije donošenja zaključaka i sudova uvjek savjetuje oprez, po onoj svojoj: „nikad ne reci nikad“. A u skladu s njom, objavljujemo tekst našeg analitičara Maria Stefanova, iz kojeg je egzaktno prikazano kako je protiv Rusije ipak ratovalo puno srpskih sinova, ali i to, da se isto odigralo planski i organizirano od strane srpske vlade i da je u tome sudjelovao i velik broj srpskih vojnika, upravo na strani Zapadnih sila! Evo o čemu se radi, kroz novu crticu iz vojne povijesti, koju, kao rubriku, možete pratiti na našem portalu:

Postoje vojni sukobi i ratovi kojih se ni jedne od zaraćenih strana ne žele prisjećati. To su one ratne operacije koje su duboko potisnute u nacionalni zaborav. Ponekad zbog sramotnog poraza, a najčešće  zbog kasnijih političkih i diplomatskih odnosa zaraćenih država.

Jedan od takvih ratnih zbivanja je i saveznička intervencija 1918. godine  na teritoriju nekadašnje carske Rusije nakon boljševičke revolucije. Sile Antante, Velika Britanija  i Francuska,  uz sudjelovanje američkih, kanadskih,  japanskih i postrojbi drugih država, u skladu sa svojim geoekonomskim i geopolitičkim interesima krenule su vojnom silom preuzeti dijelove ruskog carstva koje se nalazilo u rasulu, na identičan način kako su to učinile s Osmanskim carstvom. Nominalno opravdavajući vojnu intervenciju potrebom sprječavanja mogućnosti da se Njemačka domogne vojnog materijala propale carske ruske vojske i tobožnje potrebe zaustavljanja širenja komunizma na Europu, krenuli su, gle čuda, ne na Moskvu gdje je bilo središte boljševičke vlasti i čijim bi se zauzimanjem komunistička  revolucija, centralizirano vođena, najvjerojatnije razvukla po enklavama i po periferiji carstva – nego na geoekonomski i geopolitički strateški važna područja ruskoga carstva. Prema američkom povjesničaru i  dopisniku  The Christian Science Monitora iz tadašnje Rusije, Williamu Henryu Chamberlinu, Velika Britanija je i prije potpisivanja rusko-njemačkog mirovnog sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918. godine,  predviđajući propast ruskog carstva i nastanak političke anarhije, namjeravala iskoristiti priliku i uspostaviti svoj protektorat nad Kavkazom, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Francuska je pak,  planirala dokopati se Krima i cijele Ukrajine te Besarabije (ova posljednja najvećim se dijelom prostirala na teritoriju današnje Moldavije). I uistinu, 18. prosinca 1918. godine francuske su trupe okupirale Odesu  i započele intervenciju na teritoriju Ukrajine. Britanci su  još 1917. godine na teritoriju Perzije (Iran) prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce, nazvanu po zapovjedniku, generalu Lionelu Dunsterwilleu. Formacija se sastojala od tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika podržanih od strane oklopnih postrojbi. Slijedeće godine  Dunsterwille je  s ojačanim snagama krenuo u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskog energetskog bazena što je završilo zauzimanjem Bakua 17. studenog 1918. godine od strane pet tisuća britanskih vojnika.

Istovremeno  savezničke trupe, uključujući i Amerikance, iskrcale su se i na krajnjem sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku te Vladivostoku na Dalekom istoku. Japanci su pak s  oko  70  tisuća vojnika zauzeli dijelove Sibira, a do studenog 1918. godine okupirali su sve luke i glavne gradove Sibira istočno od grada Ćite, na kojem su području formirali marionetsku državu.

Zapadni saveznici pretjerano se ne ponose tom intervencijom, nema svečanih obiljžavanja godišnjica i podsjećanja na junačka dijela. U njihovom slučaju to je, stoga, što intervencija jednostavno nije uspjela i što su se iz nove države, s teritorija nekadašnjeg ruskog carstva, do 1920. godine morali povući zbog neusklađenih vojnih djelovanja i nemogućnosti prilagodbe anarhičnim ruskim prilikama gdje su pojedini generali bivše carske vojske imali svoje vojske i vodili svoje ratove, boljševici okrutno i krvavo gurali svoje, Kozaci harali gdje god su mogli pljačkajući i ubijajući. O kaosu koji je vladao svjedoči i činjenica kako se gotovo oko 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo ponovo naoružati na ruskom teritoriju i formirati svoj korpus, koji je držao gotovo čitavu rutu Transibirske željeznice.

A među državama koje su na strani Antante i SAD-a vojno intervenirale u Rusiji bila je i Srbija.

Ni ruska ni srpska povjesnica ne iskazuje previše oduševljenja uspomenama  na taj povjesni trenutak međusobnih odnosa: za vrijeme komunizma zbog komunističke solidarnosti i prebacivanja krivnje za međusobni sukob, koji je faktički postojao, na buržoaziju obiju strana, a potom, zbog međusobnih  bliskih  političkih veza na kojima posebice inzistira srpska strana. Uporno se gradi mit o bratskim vezama s Rusijom iako povjesne činjenice jasno ukazuju kako Srbija nikada nije imala značajnije koristi od suradnje s Rusijom. Te države jednostavno nemaju teritorijalni dodir i veze između Rusa i Srba više podsjećaju na neku platonsku ljubav na daljinu razdvojenih partnera nego konkretni interaktivni  odnos. Sve to podsjeća na Castrovu pomoć  afričkim državama, koja je uključivala i vojne intervencije kubanske vojske, posebice u Angoli. Na kraju priče – Kubanci došli, Kubanci otišli, a politička dinamika Afrike je nastavila svojim putovima. Bliskost bez teritorijalnog kontakta jednostavno nema velikog učinka. To je, vjerojatno, ključni razlog što je ratovanje Srbije na strani Britanaca, Francuza i Amerikanaca u vojnoj intervenciji protiv Rusije potisnuto u povjesnu izmaglicu.

Sudjelovanje srpskih postrojbi u borbama u Rusiji tijekom 1918. i 1919. godine  objašnjava se stvaranjem posebnih  srpskih formacija od austrougarskih zarobljenika koje su bile stavljene pod zapovjedništvo ruske carske vojske. One su se nakon raspada carskog režima našle u političkom i vojnom vakumu pa je dio pripadnika tih postrojbi, kako se navodi u srpskim i ruskim izvorima, krenuo prema lukama Murmansk i Arhangelsk,  a dio prema dalekoistočnom Vladivostoku kako bi se odande pokušali prebaciti prema položajima srpske vojske u Grčkoj. Ratovanje Srba  na strani  protu-boljševičkih snaga na ruskom Dalekom istoku,  posebice sa snagama admirala Kolčaka koji se proglasio vrhovnim vladarom Rusije i čiju vladu su priznale države Antante, Finska i Poljska,  uistinu se može pripisati srpskim dobrovoljačkim odredima koji su nastali od bivših austrougarskih ratnih zarobljenika.

No, u savezničkoj intervenciji u proljeće 1918. godine  na sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku, zajedno s britanskim i francuskim snagama gotovo je sigurno da su djelovali ne različite postrojbe nastale od bivših zarobljenika, nego službena srpska vojska.  Srpski povijesni izvori tvrde kako su sile Antante uistinu tražile kontigent srpskih postrojbi za tu operaciju ali da je to od strane srpske vlade u izbjeglištvu izričito odbijeno, a da su s britanskim i francuskim snagama u Murmansku i Arhangelsku na kraju djelovali srpski odredi nastali od bivših zarobljenika koji su se pokušali probiti iz Rusije. Čitava konstrukcija  je krajnje dvojbena. Prije svega, srpska vlada nije bila u poziciji odbijati zahtjeve britanskog i francuskog političkog i vojnog vrha jer je o njima životno ovisila. Nadalje, zapadni povijesni izvori, dakle, tih istih sila koji su tražili sudjelovanje službene srpske vojske, ukazuju kako je Srbija ipak dala kontignet svojih snaga za operaciju u Murmansku i Arhangelsku. Na kraju krajeva, i fotografije, koje se teškom mukom mogu pronaći na internetu, pokazuju srpske vojnike koji djeluju svježe i  uredno opremljeni, kako ni u kojem slučaju ne bi mogle izgledati postrojbe bivših ratnih zarobljenika koje pokušavaju  pronaći put do svojih odredišta tumarajući diljem Rusije. Teško da bi u ruskom zarobljeništvu srpski vojnici i oficiri bili tako dobro uhranjeni, kako se vidi na objavljenim fotografijama. I zaključno, odakle im uredne uniforme srpske vojske kada su bili zarobljeni u austrougarskim vojnim odorama.

Foto 1:Srpski i britanski časnici zajedno na ruskom tlu

Fotografije koje ukazuju da su službene postrojbe  srpske vojske zajedno sa britancima iskrcane u proljeće 1918.godine u Murmansku mogu se pronaći na slijedećm linku:

Prema Encyclopedia Britannica –  Volume-19-Raynal-Sarreguemines/Campaign-in-North-Russia – iskrcavanje  na sjeveru Rusije, u  Murmansku, u travnju 1918. godine, izvršile su „snage  sačinjene od kontingenata poslanih iz Velike Britanije, SAD-a, Francuske, Italije i Srbije.“ Operacija je počela iskrcavanjem 150 britanskih marinaca, nakon čega je u svibnju iskrcano još 370 britanskih vojnika, a 23. lipnja iskrcano je još 600 Britanca iz sastava pješačkih postrojbi i postrojbi strojničara. Postupno je iskrcano u Murmansku 18400 britanskih, 5100 američkih, 1800 francuskih, 1200 talijanskih  i 1000 srpskih vojnika.  Sve snage su stavljene pod zapovjedništvo britanskog  general-bojnika F.C. Poolea, koji je postao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u sjevernoj Rusiji.

Foto 2: srpski vojnici u Murmansku

General Poole u Murmansk je stigao 24. svibnja 1918. godine, osigurao grad  i potom  pokrenuo ofanzivu iskrcanih savezničkih snaga prema jugu, s ciljem osiguranja pruge Murmansk-Petrograd (Sankt Peterburg) i zauzimanja luke Arhangelsk. Arhangelsk je zauzet 3. kolovoza 1918. godine  s 1500 vojnika podržanih od britanskih i francuskih ratnih brodova. Pod zapovjedništvom pukovnika Thornhilla srpske snage, u suradnji s britanskim, probile su se potom jugoistočno, sve do jezera Onega.

Foto 3: pravoslavna braća na strani Britanaca u Rusiji

Na području koje su zauzele savezničke snage formirana je vlada Sjeverne Rusije od strane protu-boljševičkih snaga koje su pokrenule masovnu mobilizaciju i obuku novih vojnika. Savezničke snage osiguravale su Murmansk i Arhangelsk i vršile pritisak prema Petrogradu i položajima boljševičkih postrojbi.

Foto 4: srpske postrojbe marširaju i salutiraju Britancima

Pokušana je i uspostava kontakta sa Češkom legijom, bivšim zarobljenicima koji su držali Transibirsku prugu, i sa snagama admirala Kolčaka. Ti pokušaji nisu uspjeli pa je donešena odluka da se savezničke snage, u kontekstu neuspjeha i ostalih kampanja intervencije, postupno evakuiraju sa sjevera Rusije. Evakuacija je izvršena prije nadolazeće zime 1919. godine uz pomoć britanskih brodova. Pod zapovjedništvom generala Rawlinsona izvršena je evakuacija Arhangelska  i snaga s 13 borbenih položaja, što je dovršeno do 27. rujna 1919. Godine, kada je posljednjih 5000 vojnika napustilo sjevernu Rusiju. Evakuacija iz zone Murmanska završena je 20. rujna 1919. godine pod zapovjedništvom brigadnog generala H.C.Jacksona.

Prema ruskom povjesničaru Mihailu Vaščenku, srpske snage u sjevernoj Rusiji bile su sastavljene od jedne topničke bitnice i jedne pješačke bojne, a evakuirane su iz Arhangelska zajedno s ostalim stranim interventnim trupama. Nakon svega,  na traženje srpskog vojnog i političkog vrha, pukovnik Dragutin Milutinović, zapovjednik jedne srpske dobrovoljačke divizije koja je ratovala u Rusiji, sačinio je „Memorandum o učešću Srba u intervenciji u Rusiji“, u kojem je navedeno: „Nama je bilo  žao što smo se upleli u borbu protiv Rusa jer su i u Crvenoj gardi također služili Rusi.“

Foto 5: dodjela medalja zaslužnim srpskim vojnicima

Nakon formiranja Kraljevine SHS pod dominacijom Srbije, vlada nove države je i formalno-pravno potvrdila sudjelovanje srpskih snaga u intervenciji stranih trupa. To je učinila odlukom, da se sve srpske dobrovoljačke postrojbe u Sibiru stavljaju pod zapovjedništvo francuskog generala Pierre-Thiebaut- Charles- Maurice Janina koji je zapovjedao interventnim snagama Antante u Rusiji.

Iako to ni jedna strana ne želi direktno priznati, sasvim je izgledno kako su službene srpske trupe sudjelovale u savezničkoj vojnoj intervenciji u Rusiji tijekom ruskog građanskog rata.

 

 

 

 

 

 

Nakon 2. svjetskog rata, glasoviti njemački konstruktor zrakoplova Willy  Messerschmitt, tvorac proslavljenog Messerschmitta Me-109 i prvog operativno korištenog mlaznog borbenog zrakoplova Me-262 Schwalbe, nastavio je karijeru u Španjolskoj gdje se pridružio tvrtci Hispano Aviacion, koja je planirala za potrebe španjolskog ratnog zrakoplovstva konstruirati i proizvoditi laki nadzvučni borbeni zrakoplov, koji je po svojim idejnim temeljima trebao biti nasljednik Me-109. Napredak na konstrukciji i pripremama za izgradnju prototipa ovog zrakoplova bio je spor zbog problema s financiranjem i konačno je napušten 1960. godine.

Willyu Messerschmittu i njegovom konstrutorskom timu, potom je egipatska vlada ponudila suradnju pa se on sa svojim timom preselio u Egipat. Tamo je nastavio rad na borbenom zrakoplovu čistih i elegantnih linija, čistkrvnom lovcu koji bi lako postizao dvostruku brzinu zvuka, bio sposoban nositi rakete zrak-zrak, a istovremeno zadržati relativno male dimenzije i visoke manevarske sposobnosti. Za egipatsko ratno zrakoplovstvo to je trebao biti zrakoplov koji bi činio njegovu okosnicu, i kojega bi bilo jednostavno i jeftino održavati, zrakoplov koji bi posjedovao sve osobine koje je nekad imao Luftwaffeov  Messerschmitt 109. Novi zrakoplov nazvan je Helwan, tipske oznake HA-300. Njegov razvoj započet je u novootvorenom  konstruktorskom uredu i testnim postrojenjima u Helwnu, jugoistočno od Kaira, po kojem je mjestu zrakoplov i dobio ime. Radove je organizirala i nadzirala Egyptian General Aero Organisation (EGAO). Program razvoja zrakoplova HA-300  je službeno počeo 1959. godine. Osim Willya Messerschmitta, Egipćani su uspjeli angažirati još jednog uglednog zrakoplovnog stručnjaka, austrijskog  konstruktora mlaznih motora Ferdinanda Brandnera.

Messerschmitt je u podjeli posla trebao konstruirati dizajn zrakoplova prema egipatskim specifikacijama i vlastitoj idejnoj viziji nastavka života Me-109 u eri mlaznih zrakoplova, a Brandner, sa svojim timom, trebao je razviti potpuno novi turbo mlazni motor koji bi se ugrađivao u novi zrakoplov. I uistinu, do 1963. godine Brandner je dovršio rad na konstrukciji novog turbo-mlaznog motora čiji je prvi prototip testiran na prerađenom sovjetskom transportnom zrakoplovu Antonov An-12. Testovi su bili uspješni, no iz više razloga,  prije svega financijskih, motor nazvan E-300  bio je spreman za ugradnju Helwana tek u ožujku 1967. godine. U međuvremenu su testirana dva prototipa zrakoplova Helwan pa je Brandnerov motor bio ugrađen u trećem i posljednjem prototipu.

Usporedo s razvojem i ispitivanjem  motora konstruiran je i  dovršen prvi prototip zrakoplova Helwan, koji je poletio 7. ožujka 1964. godine, a bio je pokretan britanskim motorom Orpheus Mk 703- S-10. Prototip je probio zvučni zid već u vodoravnom letu i postigao maksimalnu brzinu nešto veću od brzine zvuka, prema nekim izvorima 1,2 Macha, a prema drugim i više od 1,5 Macha. Drugi prototip poletio je 22. srpnja 1965. godine i postigao je slične performanse. Tek treći i posljednji prototip s motorom E-300, postigao je gotovo sve osobine koje su postavljene pred projekt HA-300. Zrakoplov je postigao maksimalnu  brzinu veću od dvostruke brzine zvuka, Mach 2,1 a na visinu od 12000 metara uzdigao se u roku od 2,5 minuta. Operativni radijus djelovanja bio mu je oko 1400 kilometara, pri letu na visini od 18000 metara, otprilike, kako je i predviđeno projektnom dokumentacijom.

U slijedećoj fazi trebalo je pristupiti naoružanju zrakoplova. HA-300 trebao je biti naoružan s dva automatska topa Hispano 30 mm ili sa četiri sovjetska automatska topa 23 mm Nudelman-Rikhter NR-23, kakvi su se koristili na sovjetskim lovcima MiG-21. Zrakoplov je trebao nositi četiri  IC samonavođene rakete zrak-zrak.

I u tome trenutku, kada je postalo jasno da bi uskoro mogla početi proizvodnja Helwana, učinkovitog nasljednika slavnoga Messerschmitta Me-109 za egipatsko ratno zrakoplovstvo, financijskim problemima pridružili su se politički i diplomatski pritisci sa svih strana. Izraelske obavještajne službe, koje su i do tada pažljivo pratile radove na razvoju egipatskog zrakoplova, krenule su prikupljati operativne podatke koji bi omogućili vojni udar na projektne i proizvodne kapacitete. Njemački i austrijski konstruktori izloženi su prijetnjama, ucjenama i pritiscima od strane matičnih država, na koje je pak izraelska diplomacija djelovala u cilju onemogućavanja njihovog daljnjeg rada.  S druge strane, najvećem dobavljaču naoružanja i vojne opreme za egipatske oružane snage, SSSR-u, nije nimalo odgovaralo da Egipat proizvodi vlastiti zrakoplov i prestane s masovnom kupnjom njihovih MiG-ova 21. Kakva je zategnuta atmosfera vladala između egipatske i sovjetske strane, svjedoči u svojim memoarima doktor Adel Elsaie, jedan od egipatskih inžinjera koji su sudjelovali u razvoju Helwana. Elsaie navodi: “Prije rata s Izraelom 1967. godine došli smo do zaključka da novije verzije MiG-ova 21 koje su nam isporučene nisu imale dovoljno veliki operativni radijus za ogroman prostor Egipta. Zatražili smo, stoga, od ruske strane veće dodatne odbacive spremnike  za gorivo koji se nose ispod trupa zrakoplova, kako bi se akcioni radijus povećao. Rusi su odgovorili kako korištenje takvih spremnika na MiG-u 21 nije moguće i da ni oni ne raspolažu s takvom opremom. Stoga smo sami dizajnirali veće spremnike goriva za MiG 21 koji su se mogli nositi ispod trupa, nakon čega je sovjetska strana zatražila da radi sigurnosti upotrebe zrakoplova prestanemo koristiti naše spremnike, nakon čega će nam oni poslati svoje orginalne spremnike. Takva je bila naša suradnja s Rusima.“

Sovjetski otpor razvoju egipatskog zrakoplova dodatno je narastao nakon šestodnevnog rata 1967. godine, koji je rezultirao ogromnim  egipatskim gubitcima, a egipatsko zrakoplovstvo je bilo doslovno desetkovano izraelskim iznenadnim napadima po egipatskim aerodromima. Egipat je hitno trebao nadoknaditi ogromne količine naoružanja i opreme koju je u ratu izgubio. Od SSSR-a je morao ponovo kupiti stotine tenkova i drugih oklopnih borbenih vozila i gotovo cijelo zrakoplovstvo. Zbog velikih troškova obnove uništenih oružanih snaga, projekt vlastitog borbenog zrakoplova Helwan HA-300 više nije imao nikakve šanse. Egipat je projekt otkazao 1969. godine,  upravo u trenutku kada je treći prototip s Brandnerovim motorom bio u završnoj fazi ispitivanja. Novaca za proizvodnju više nije bilo.

Posljednji Messerschmittov zrakoplov, egipatski Helwan HA-300, iako uspješan projekt, nikada nije ušao u serijsku proizvodnju i naoružanje egipatskog zrakoplovstva.

Njemačk tvrtka Daimler-Benz-Aerospace AG(DASA) 1991. godine otkupila je prvi prototip HA-300 i dopremila  u Njemačku, gdje u pogonima  koncerna Messerschmitt-Bölkow-Blohm (MBB) restauriran i od 1997. godine smješten u Deutsches Museum Flugwerft Schleissheim, u blizini Münchena.

 

 

 

Turci u Siriji, očito pogrešnim načinom uporabe, uporno ruše ugled njemačkih tenkova tipa Leopard. Tijekom svojih ofenzivnih borbenih djelovanja protiv kurdske enklave Afrin, u sjeverozapadnoj Siriji, raspoređuju ih u pozadini i koriste kao topnička oružja za pružanje potpore preciznom vatrom ali ih pritom ostavljaju bez zaštite pješaštva, nezaštićenih bokova i izlažu protuoklopnoj vatri kurdskih snaga koje su  ostale iza čela turskih prodora. Dio tih kurdskih snaga zapravo se našao u zatvarajućim kliještima turskih nadirućih snaga, ali ih to nije učinilo manje opasnim po turski oklop.

Štoviše, iskusne kurdske snage, predvođene YPG-om, iz turskih  dvostrukih obuhvata ne izvlače se kroz postojeći otvor prije zatvaranja kliješta, kako bi se moglo očekivati, nego probojem bokova napredujućih turskih snaga gdje protuoklopnim raketama uništavaju turske tenkove, tipa Leopard, i prateća borbena vozila pješaštva, tipa YPR 765 iz sastava turske  2. oklopne brigade.

Dodatni čimbenik koji utječe na velike gubitke turskih tenkova, pa i Leoparda, snažno je protuoklopno naoružanje kurdskih snaga koje su im dostavili SAD i saveznici, koje sada uništava Leoparde i dovodi u sumnju njihovu borbenu vrijednost i ruši dobar ugled njemačkog oružja. Treba ipak, pored očito dvojbene turske taktike, znati kako je riječ o starijim Leopardima 2, verzije A4  koje su njemačke oružane snage izbacile iz naoružanja i isporučile u velikom broju Poljskoj i Turskoj. Berlin je početkom 2000.-ih Turskoj prodao ukupno 354 komada svojih umirovljenih tenkova Leopard 2 A4. Prodaja je izvršena pod uvjetom da njemački tenkovi ne budu korišteni u turskim protuterorističkim operacijama protiv Kurda. Stoga je Ankara postrojbe naoružane njemačkim tenkovima držala dalje od sukoba s Kurdima i raspoređivala ih je u sjevernoj Turskoj nasuprot Rusiji.

No, u jesen 2016. godine,  turska 2. oklopna brigada naoružana Leopardima ipak je razmještena na sirijsku granicu i uključena u potporu operacije Eufrat Shield, usmjerene protiv postrojbi ISIL-a na sirijskom teritoriju. Prije uvođenja 2. oklopne brigade Leoparda u operaciju, snage ISIL-a i kurdske postrojbe uništile su, uglavnom protuoklopnim raketama, desetak turskih tenkova američke proizvodnje tipa M-60 A3. Turski zapovjednici nadali su se kako će njemački Leopardi, koji su, uostalom, novije proizvodnje i suvremenijeg dizajna, biti otporniji i žilaviji protivnik neprijatelju koji je  dobro naoružan protuoklopnim sredstvima. Već u prosincu 2016. godine na vidjelo je izišla činjenica da su  brojni turski Leopardi bili uništeni u borbama oko Al Baba. Iako turska strana nikada službeno nije potvrdila, procjenjuje se kako je  u vrlo kratkom vremenu od strane ISIL-a oštećeno i uništeno barem  deset  Leoparda: pet od strane protuoklopnih raketa, dva protuoklopnim minama ili improviziranim eksplozivnim napravama, barem jedan od topničke i minobacačke vatre,  a za ostale se ne može utvrditi uzrok. U svakom slučaju za najmanje osam turskih leoparda na internetu postoje fotografije iz kojih je očito kako su potpuno uništeni. Jedan od njih razoren je samoubilačkim napadom uz pomoć kamiona koji je bio napunjen eksplozivom,  kojom prilikom je uništeno još nekoliko turskih oklopnih vozila. Ipak, većina Leoparada uništena je pogodcima u bočni oklop protuoklopnim projektilima ruske proizvodnje AT-7 Metis i AT-5 Konkurs. Ista se situacija s Leopardima korištenim na identičan način ponovila i početkom turske ofanzive na sirijski Afrin koji drže kurdske snage, pokrenute 20. siječnja 2017. godine pod operativnim nazivom „Maslinova grana“.  Već 21. siječnja kurdski je YPG na You Tube objavio videozapis iz kojeg je razvidno kako je s kurdskih položaja ispaljen projektil Konkurs uništio turski Leopard 2. Nakon toga pojavljuje se sve veći broj zapisa i dokaza koji govore kako kurdske snage polako ali sigurno desetkuju njemačke Leoparde koje koriste turske intervencijske snage.

Ankara je u međuvremenu zatražila od Njemačke modifikaciju i nadogradnju svojih tenkova Leoapard 2  uređajima koji mogu otkriti dolazeće protuoklopne rakete, poziciju s koje su ispaljene, ometati ih ili čak uništiti prije nego što pogode tenk. Njemačka tvrtka Rheinmetall razvila je vlastiti sustav proturaketne obrane za tenkove i druga oklopna vozila, koji je, za razliku od ostalih sustava koji se koriste u drugim vojskama, manje rizičan za vlastito pješaštvo koje se nađe u blizini njegovoga djelovanja.  Bilo je planirano da njemačka tvrtka modernizira turske Leoparde i podigne ih na višu razinu borbene otpornosti i učinkovitosti, zbog čega se je planirala ugradnja i dodatne modularne oklopne zaštite. No u veljači 2017. godine,  nakon neuspjelog pokušaja vojnoga udara prethodnoga ljeta, u akcijama masovnih uhićenja diljem Turske, sigurnosne snage su uhitile dopisnika njemačkog Die Welta, Deniza Yucela, koji inače ima dvojno njemačko tursko državljanstvo, optuživši ga da je kurdski špijun. Berlin je polako početo gasiti bilo kakvu vojnu suradnju s Turskom, odbijajući bilo kakvu pomisao da bi Turci  obnovu suradnje mogli ishoditi trgovinom oko oslobađanja njemačkog novinara. Konačno 25. siječanja njemačka je vlada izjavila kako se do daljnjeg odgađa planirana i dogovarana modernizacija turskih tenkova Leopard.

U međuvremenu turske oklopne snage nastavljaju gomilati gubitke Leoparda ali i drugih tenkova i oklopnih vozila  i uništavati ugled njemačkog oružja. Nastavljaju ih upotrebljavati na isti način kao i do sada – umjesto u suradnji s pješaštvom, tenkovi Leopard razmještaju se u pozadini čela napada odakle pružaju vatrenu potporu s velike udaljenosti preciznim pogotcima po ciljevima koje odrede postrojbe s čela napada. Statični i izolirani na izloženim mjestima, bez pomoći pješaštva koje bi stvorilo obrambeni prostor oko njih, turski Leopardi izloženi su vatri kurdskih postrojbi. Za takvu tursku taktiku i način uporabe oklopnih postrojbi postoje brojni razlozi. Jedan od njih je dobar početni razmještaj kurdskih postrojbi pred očekivani turski napad, uz neprekinuto kretanje i mijenjanje položaja. Nadalje, jedan od bitnih razloga je i politička potreba da se prilikom napada koriste paravojne postrojbe sirijskih pro-turskih snaga, čijim se osobinama i modalitetima ratovanja potom prilagođava način uporabe turskih snaga pa i oklopnih postrojbi. Turska vojska djeluje na način da čelo prodora vode specijalne postrojbe turske vojske i paravojne postrojbe proturskih milicija. Za njima napreduje tursko pješaštvo, a tenkovi se drže u pozadini, jer  su turski vojni čelnici vjerovali kako će na taj način u borbi protiv uglavnom pješačkih snaga smanjiti gubitke svojih oklopnih postrojbi. Ali neočekivani način djelovanja kurdskih snaga, njihova izuzetna mobilnost i udaranje na mjestima gdje ih se najmanje očekuje gotovo su razorili tu strategiju i izazvali gubitke u turskom oklopu. Za turske snage bi možda bilo korisnije da su sirijske proturske  paravojne postrojbe koristili kao pobočnicu, za zaštitu bokova svojih snaga nego što su ih stavljali na čelo napredovanja i tomu prilagođavali ukupnu taktiku turske vojske, u kojoj su se turske oklopne snage našle na osjetljivim pozicijama. No politika je tražila svoje i sve je učinjeno iz političkih potreba. Ne traba zaboraviti ni veliku Erdoganovu čistku vojnih kadrova koja je ubrzana i proširena nakon neuspjelog vojnog udara i koja se neizbježno odrazila na zapovjedanje turskim oružanim snagama.

Da je riječ o pogrešnoj taktici, kakva je, uostalom, i dovela do brojnih gubitaka najsuvremenijih tenkova u Jemenu, svjedoči i činjenica da su nešto moderniji Leopardi 2 A6 kanadske vojske i Leopardi 2 A5 danske vojske, u Afganistanu uspješno korišteni protiv talibanskih pobunjenika.

 

Pogreška je napravljena u samom startu. Odmah nakon  što je prvi prototip masivnog njemačkog bombardera dugog dometa Heinkel He-177  Greif ili Griffin 1937. godine  napustio tvornicu, njemački vojni vrh je zatražio da se taj bombarder,  težak 35 tona kada je naoružan bombama, prilagodi napadima iz obrušavajućeg leta i pretvori iz klasičnog bombardera dugog dometa u obrušavajući bombarder.

Na temelju pozitivnih iskustava s mnogo manjim jednomotornim zrakoplovom Junkers Ju-87 Stuka ( Sturzkampfflugzeug), koji je napadao iz obrušavajućeg leta, željeli su stvoriti teški bombarder daleko većeg dometa, koji će na isti način kao i Stuka moći precizno bombardirati iz obrušavanja. Takva odluka neposredno je utjecala na konstrukciju zrakoplova i njegov daljnji razvoj koji je doveo do potpunog promašaja. He-177  jednostavno je bio prevelik za zadaće obrušavajućeg bombardiranja, preskup za proizvodnju i rastrošan u borbenom korištenju. Zbog svih mogućih kompromisa koji su učinjeni pri njegovom dizajniranju i proizvodnji, zrakoplov, proizveden u nešto više od 1000 komada, toliko je gutao proračun ratne Njemačke da ga  je, prema vlastitoj izjavi, Hermann Goering svojom zapovjedi prizemljio i zabranio njegov daljnji razvoj i nastavak proizvodnje. Američkim znanstvenicima, koji su nakon rata sastavljali izvješće o učincima  strateškog  anglo-američkog bombardiranja Njemačke (The United States Strategic Bombing Survey),  među kojima je bio i  profesor Kenneth Galbraith, otac nekadašnjeg američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha, Goering je doslovno rekao: “Morao sam prizemljiti taj zrakoplov jer je konzumirao previše benzina, a mi ga jednostavno  nismo  imali dovoljno.“ Prema Richardu Suchenwirthu, povjesničaru i suosnivaču austrijske nacionalsocijalističke stranke, a kasnije analitičaru Odjela za povijest zračnog ratovanja pri U.S. War Department, „projekt He-177 zaslužan je za  konačno uništavanje Luftwaffea kao subjekta sposobnog za rat“. Stoga je 3. srpnja 1944. godine na  sastanku glavnog stožera, na kojem je nazočio i Goering, zaključeno kako „He-177 mora biti povučen iz proizvodnje čim se dovrše posljednji zrakoplovi koji su na proizvodnim trakama, kako bi se cijeli taj proizvodni kapacitet mogao upotrijebiti u drugim programima.“ Štoviše, odlučeno je da se obustavlja daljnji razvoj i usavršavanje He-177 i zabranjuju testovi na ograničenom broju  zrakoplova koji su se do tada provodili. Zaključak Suchenwirtha  je, da je He-177 bio potpuni promašaj koji je usisao vrijedne resurse njemačke industrije u neučinkovit zrakoplov.

He-177 bio je maštovito zamišljen s dizajnerskog i inžinjerskog stajališta ali iz istog razloga i potpuno neučinkovit. Obrušavajući bombarder, naime, zbog velikog opterećenja konstrukcije  pri obrušavanju i velike G-sile kod izvlačenja iz obrušavanja mora biti kompaktan, masivan i žilav i stoga je zbog svih dodatno ugrađenih ojačanja konstrukcije najčešće težak. No, tu mora postojati precizni  balans između  različitih komponenti konstrukcije.  Zrakoplov mora biti dovoljno čvrst za podnošenje naprezanja ali ne smije biti pretežak. Sve je to postignuto kod glasovitog Ju-87 Stuke. Ideja da se veliki bombarder pretvori u zrakoplov koji bi mogao obavljati iste zadaće kao i Stuka bio je potpuni promašaj.

Radi zahtjeva za sposobnošću obrušavanja na veliki bombarder ugrađene su dvije elise, na svakom krilu po jedna ali kako bi se dobila potrebna snaga svaku od elisa pogonila su dva motora DB-601 kakvi su se koristili u lovcu  Messerschmitt Bf 109, dakle dvije elise su pokretane s ukupno četiri motora. Motori su bili po dva spojeni u jednoj zatvorenoj gondoli na svakoj strani krila ili kako je to Goering oduvijek sumnjajući u vrijednost  tog zrakoplova podrugljivo znao reći – „međusobno zavareni“. Takvo rješenje pogonske grupe bila je nova katastrofalna odluka jer su motori bili preblizu jedan drugome i zatvoreni u gondoli koja je morala biti dodatno ojačana zbog potrebe obrušavanja zrakoplova. To je rezultiralo s problemima u hlađenju motora i izazivalo česte požare. Stoga je zrakoplov od strane njemačkih pilota i nazvan „Luftwaffenfeuerzeug“ ili „Luftwaffeov upaljač “.

U konačnici Njemačka je izradila više od tisuću He-177, a s njima je imala više problema nego koristi. Zrakoplov je trošio ogromne količine goriva, a koliko je štetio ratnim naporima Njemačke vidljivo je već i stoga što je na jedan taj neučinkoviti zrakoplov odlazilo četiri motora koji su mogli biti upotrebljeni za proizvodnju četiri izuzetno učinkovita i korisna borbena zrakoplova Me-109. He-177 nikada nije postao pravi bombarder za obrušavanje jer je nakon zbrojnih nesreća zabranjeno obušavanje pod većim kutom od 60 stupnjeva, a to, zapravo, i nije pravo obrušavanje niti se mogla postići preciznost kakvu su postizali pravi obrušavajući bombarderi Ju-87. Na kraju priče, zbog potpune zračne prevlasti savezničkih snaga na svim ratištima i razvoja ciljničkih sprava, bombardiranje iz obrušavanja je postalo zastarjelo i nepotrebno pa je He-177 izgubio i svoju zamišljenu – nikad ostvarenu svrhu.

Zrakoplov He-177 tipičan je primjer kako završavaju ambiciozni projekti pri kojima se u loš dizajn ulažu ogromna sredstva. Takva oružja na kraju su veća opasnost za svoga korisnika nego za neprijatelja.